23. nedjelja kroz godinu – A
Naš Gospodin je osnovao zajednicu vjernika – Crkvu sa željom da bude jedna obitelj u kojoj je on Učitelj i Glava, a svi međusobno braća. No pri tome Isus nije idealizirao, već je računao da među nama ljudima ima kojekakvih čudaka, te svojeglavih i izopačenih pojedinaca koji ne slušaju njega i ne žive po njegovoj volji, već provode samovolju, te mračni i izopačeni život. Štoviše, živimo u vremenu kada se više nikome ne smije reći da je u zabludi, da čini grijeh i zlo, već se treba tolerirati njegov izbor kao nešto što je sasvim ispravno. I onda kad se uz to zna da upravo takvi prave pritisak na Crkvu tvrdeći da je ona netolerantna jer im uskraćuje pravo na vlastiti izbor i na vlastito poimanje ispravnoga i grešnoga, onda možemo vidjeti koliko su doveli u pitanje mogućnost bratskog prijekora kojemu je Isus poučavao svoje apostole. Ako se više ne može govoriti o ispravnom i krivom stavu, uvjerenju, izboru, misli ili djelu, onda je bespredmetno nekoga nečemu poučavati. No problem postaje kada takva suvremena ideologija ne tolerira da službenici Crkve iznesu svoje mišljenje, već ih prisiljava da i oni prave zaokret, da imaju kompleks krivnje jer su navodno kroz stoljeća uskraćivali dati svoj blagoslov na određeni stil života okarakteriziran kao grešan. Oni bi navodno htjeli biti u Crkvi, ali da žive grešno, čine što ih volje, te očekujući da im se službenici Crkve ispričavaju jer su se nekada izjašnjavali glede određenih čina kao grešnih.
Isto tako, vjerujem da su mnogi od nas osjetili gorak okus na ustima kad su čak i nekome od svojih najbližih pokušali ukazati na ispravan život i na poštivanje Božjega zakona.
U svome uvjerenju da sve znaju o životu, ljudi su često u velikoj zabludi, jer ne znaju upravo one najvažnije stvari. Doista, kada ljudi ne poznaju Boga, onda ne poznaju niti bit života, premda to ne uočavaju tako lako ili ne žele priznati. Štoviše, žive s takvom samouvjerenošću kao da oni ne mogu pogriješiti. Nastupaju s takvom zadivljujućom sigurnošću kao da drže sav život u ruci, a najčešće su puni ljudske ispraznosti u ime koje i govore s takvom prepotentnošću. I onda, ako netko misli drukčije od njih i podsjeti ih da u životu treba imati božansku viziju, redovito se suprotstavljaju jer takav stavi dovodi u pitanje njihovu vještinu i varljiva uvjerenja. Ali jer se ne žele trgnuti iz vlastite uljuljanosti, lakše je onda drugima nametati svoju viziju života kao jedinu pouzdanu i ispravnu, zaboravljajući da Bog o ljudskom životu zna mnogo više i mnogo bolje od nas ljudi.
Današnji evanđeoski tekst obnavlja nam u sjećanju jedan događaj koji su evanđelisti zapisali jer je bio neobičan. Neobičan je bio utoliko što se je Gospodin Isus oglušio na izričiti zahtjev i veliku potrebu jedne žene Kanaanke samo zato jer je bila Kanaanka, a koja je molila da joj oslobodi kćer od opsjednuća. S obzirom da znamo da je on poradi toga došao na svijet da istjeruje zloduhe iz ljudi i iz svijeta, tim više čudi njegovo odupiranje kako njezinu preklinjanju, tako isto i posredovanju njegovih učenika koji su ga molili da joj udovolji jer je njezina vika bila nesnošljiva. S dva kratka odgovora obrazložio je svoj stav. Najprije je učenicima rekao da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, a potom je rekao ovoj ženi da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. No i ova žena imala je na njegove riječi odgovor koji je bio presudan da ishodi što je tražila, jer je u njoj već postojala jaka vjera u njega, u božansko obilje njegove milosti i njegovu svemoć po kojoj je znala da za njega učiniti čudo znači kao dati nekoliko mrvica hrane s obilnoga stola. Zato mu je i uzvratila: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“
Kada je svetopisac htio predočiti Božju uzvišenost i svemoć, onda ga je opisivao kao kralja koji sjedi na visokom prijestolju i koji je okrunjen i okružen slavom. To je činio služeći se slikama svoga vremena i ograničenim ljudskim predodžbama kojima je trebao izraziti povjerenu objavu, a koja ga je toliko nadilazila da ne bi mogao uvijek pronaći pravu i prikladnu riječ kojom je opisati. Gospodin je bio kralj Izraelov, ali je isto tako bio kralj nad zemljom svom koji stoluje u nebesima. No onkraj ograničenih ljudskih slika i predodžbi, ostaje uvijek istina o neizrecivome Bogu koji ima vlast i moć s kojom se ne može uspoređivati nikakva ljudska vlast i moć.
Dok danas slavimo blagdan Gospodinova preobraženja čitamo izviješće svetoga Mateja o samom događaju koji se zbio na visokoj gori koju je Isus izabrao za mjesto očitovanja svoje uzvišene slave trojici učenika. Ovu visoku goru sveti će Petar kasnije u svojoj Poslanici nazvati Svetom gorom, jer je na toj gori vidio sjaj svetosti svoga Gospodina i Učitelja. Odlazeći na goru, Isus bira trojicu učenika: Petra, Jakova i Ivana, jednako kao što bira osamu kao najprikladnije ozračje za otajstveno očitovanje za koje se spremao. No nakon što je prošao sam događaj preobraženja pred njihovim očima, i kada su se već vraćali s gore, Isus im je dao vrlo neobične upute kako se ponašati nakon ovog jedinstvenog iskustva. Štoviše, čak im je zapovjedio kako se trebaju ponašati: „Nikomu ne kazujte viđenja dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Dakle, Isus je htio da oni steknu duhovno iskustvo njegove slave, ali im je zabranio da drugima prenose to iskustvu sve dok on ne uskrsne od mrtvih. Očito je imao dobar razlog kada je samo njih trojicu izabrao za to iskustvo, a još veći razlog kada je i njima trojici zabranio da o tome govore dok ne dođe prikladno vrijeme.