Svetkovina Presvetoga Trojstva

Kad danas izgovorimo riječ istina, onda najčešće većina ljudi pomisli kako je sada to tema isključivo za neke učene i mudre glave koje zovemo filozofima. No kako vidimo iz Evanđelja, za Isusa i nije baš tako. On je sebe smatrao mjerodavnim govoriti o istini, i to zato što je za njega govor o istini pretpostavljao govor o ‘svoj istini’, kao što smo čuli u današnjem odlomku: No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu. Dakle, govor o istini pretpostavlja uvid u cjelovitu istinu, u protivnom ni ono djelomično ne znači mnogo. S druge pak strane i ta djelomična ili samo jedan segment ili vid istine može biti tako sjajan i značajan ako smo ga otkrili kao dio cjeline. Štoviše, ako smo otkrili njegovo mjesto u cjelini,

Prolom oblaka je kao pojava
iznimno jak kišni pljusak,
često dužeg trajanja,
uslijed čega se sruči na zemlju
velika količina kiše.
Zato i nosi takav naziv
jer se stvara dojam
kako je tolika voda bila
nagomilana iznad oblaka
samo spremno čekala
da padne na zemlju.
Potom kao da se u trenutku
oblak otvorio i odjednom
svu kišu izlio na zemlju.

Slikom proloma oblaka
može se opisati
i događaj Pedesetnice
– silaska Duha Svetoga
na apostole i sabranu Crkvu.
Otac je nebeski željno čekao
da se njegova vjekovna ljubav,
nagomilana na nebesima
za ljudski rod izlije na zemlju.
U Jeruzalemu se dogodio
pravi izljev ljubavi Duha Svetoga,
jer se nebo do kraja otvorilo
i ispunilo srca učenika
i cijelu zemlju do konca vjekova
tim uzvišenim Darom.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Kada sveti Luka opisuje blagdan Pedesetnice, dan kada je sišao Duh Sveti na apostole, to će opisati kao vrlo dinamičan događaj: I eto iznenada šuma s neba, kao kad se digne silan vjetar. Ispuni svu kuću u kojoj su bili. I pokažu im se kao neki ognjeni razdijeljeni jezici te siđe po jedan na svakoga od njih. Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti. Kako je očito iz ovoga opisa dogodilo se čudo otvaranja nebesa nakon čega je uslijedio izljev Duha Svetoga na apostole i okupljenu braću jeruzalemske zajednice. I ma koliko je naš ljudski jezik vrlo ograničen izraziti sve obilje i neizmjernost Božjega dara, ipak se iz opisanoga dobro razumije bit samog događaja kojem su svjedoci i dionici bili apostoli. U trenutku silaska Duha Svetoga nebesa su se rastvorila i duše su se okupljenih učenika

Podmetači su vrlo korisna
pomagala u domaćinstvu
koja prođu gotovo neuočljiva
u odnosu na sve ostale
važne predmete i naprave.
Kako bi se sačuvalo
radne plohe od oštećenja
vrućih lonaca i posuda,
na njih se postavljaju podmetači.
Oni su dobar izolator temperature,
a služe i protiv klizanja
čaša, zdjela i tanjura.
Podmetnuvši sebe,
osiguravaju dobru potporu
i nesmetan tijek blagovanja.

I ljudi bi se trebali staviti
u službu jedni drugima
kao podmetači, te
umjesto da jedni drugima
podmeću noge i klipove,
trebali bi biti kadri podmetnuti
leđa pod breme života.
Tako bi svojoj braći i sestrama
omogućili mirniji hod kroz život
na putu prema vječnosti.
A uostalom, tako je
napravio i naš Gospodin
kad je podmetnuo svoja leđa
pod naš križ, čime se
izložio za naš mir i spasenje.

7. vazmena nedjelja – C

Na dan svoga uzašašća k Ocu, Isus je naložio svojim apostolima da se vrate u Jeruzalem i da ostanu u njemu dok se ne obuku u Silu odozgor. Oni su, poslušni njegovoj riječi to i učinili, te su se vratili u grad puni radosti i iščekivanja glede Božjeg obećanja koje se imalo na njima ispuniti. Nastavili su se moliti i blagoslivljati Boga za sve što je za njih učinio, spremno se stavljajući na raspolaganje za sve kasnije potrebe služenja narodu Božjemu. Njihovo poslanje i zadaća nije bilo nimalo lako i jednostavno, te je stoga i sam Gospodin imao potrebu kao Glava za njih moliti, što smo čitali u današnjem evanđeoskom odlomku. Ponajprije je htio izmoliti da budu jedno, i to savršeno jedno kao što je jedno on s Ocem nebeskim. Potom je molio da prime Božju slavu i Božju ljubav, što znači da je htio da steknu

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Otajstvo Gospodinova uzašašća jedno je od važnih otajstava njegova života kojem su nazočili Apostoli i kojem su trebali biti svjedoci u svom kasnijem navještaju. Doista je nedvojbeno kako su oni bili dosta zbunjeni i izgubljeni nakon uskrsnuća, te nisu znali što bi činili i kuda bi krenuli. Očekivali su od Gospodina upute glede toga ili eventualno neki jasni znak koji bi im bio smjerokaz od tog trenutka pa nadalje. Jer dok je Gospodin bio s njima, bilo im je lako: on je znao kamo ide i što hoće, pa je, shodno tome, i njih mogao upućivati dajući im posebne zadaće. Tako im je, dok su bili s njime, bilo vrlo lako znati koje im je poslanje. Ali nakon uskrsnuća su se našli

6. vazmena nedjelja – C

Svatko od nas na neki način ima iskustvo s čuvanjem određenih predmeta ili drugih vrijednih sadržaja. Kad nam netko daruje dragocjenost poput predmeta od zlata ili dragog kamenja, znamo kako ih treba čuvati na posebnom mjestu u kući. Jednako tako kao što novac čuvamo u banci, na računu, svjesni kako bismo se izložili velikome riziku ako bismo ga držali na mjestu gdje bi kradljivac mogao provaliti i sve nam odnijeti. S druge pak strane znamo

Nakon većih ili manjih,
dubljih ili plićih,
ozljeda i rana na tijelu
ostaju ožiljci kao svjedočanstvo
svega kroz što smo prošli.
Poput ožiljaka na tijelu
postoje i oni na duši.
Njih nam zadaje zlo
koje se na nas obrušava,
a napose je poguban grijeh
kojim sami sebi
nanosimo udarce i rane,
pa i onda kada činimo
zlo i nepravde drugima.
I Gospodin Isus je primio
mnoge udarce i zadobio rane
od kojih su mu ostali
duboki ožiljci na tijelu,
vidljivi i nakon uskrsnuća.
Osim što su bili svjedočanstvo
svega što su mu ljudi učinili,
oni su bili i osobiti dokaz
njegove ljubavi i spremnosti
trpjeti za nas i naše spasenje.
A sve je to učinio za nas
kako bi nas izliječio
od smrtonosnih rana grijeha
koje nosimo na srcu i duši.
A ranjeni smo već od rođenja
ranom koja bez njega
ne bi mogla zacijeliti.
Stoga dok promatramo
njegove svete rane
i modrice koje nas ozdraviše,
ne zaboravimo radije njih
utisnuti u svoje biće
nego ostati samo
s ožiljcima svojih grijeha.
Neka nam one budu
znak i spomen na pobjedu
izvojevanu slavnim uskrsnućem
kojim smo iscijeljeni.

5. vazmena nedjelja – C

Odlomak današnjeg Evanđelja po Ivanu jedan je djelić svega što je sveti Ivan zapisao opisujući događaje na Isusovoj Posljednjoj večeri. Zanimljivo je i znakovito kako je Ivan opazio da se dogodila određena promjena u Isusovu pristupu nakon što je Juda izišao iz dvorane u kojoj su blagovali pashu, te stoga ovaj odlomak i započinje riječima: Pošto Juda iziđe. A nakon što je Juda izišao Isus je svojim učenicima počeo tumačiti najvažnija otajstva svoga života, to jest počeo im je objašnjavati kako će uskoro uslijediti njegova proslava. Pri tome je jasno mislio na muku, smrt i uskrsnuće. Osim toga, otvoreno je i njima otkrivao otajstva vjerničkoga života, to jest njihova međusobnog zajedništva kojim dokazuju da su njegovi istinski učenici.

Kapitulacija je ugovor
među zaraćenim stranama.
Točnije, kada slabija strana
osjeti da gubi rat,
te da nema više smisla
nastaviti neprijateljske borbe,
onda traži i pristaje potpisati
dokument o predaji
kojim prihvaća mir i uvjete
koje postavi jača strana.
I Gospodin Isus je bio
u velikoj smrtnoj borbi,
no, vjerujući u pomoć
svoga Oca nebeskoga,
nije potpisao kapitulaciju
pred zlom i Zlim
niti onda kad se činilo
da je sigurni gubitnik
u kalvarijskom grobu.
Ali ostao je vjeran do kraja
u borbi za život i slobodu,
uvjeren da će mu stići
obećana pomoć.

Zato se iznad svega držao
svoga saveza s Bogom
koji mu je i došao u pomoć
uskrisivši ga od mrtvih
i učinivši ga na zemlji
nepobjedivim svjedokom
Božjega nebeskog života.