4. nedjelja došašća – A

Ove četvrte nedjelje došašća u središtu promišljanja je lik svetoga Josipa. Evanđelist sveti Matej opisuje njegovo stanje i promišljanje pred događajem utjelovljenja Sina Božjega čije otajstvo nije odmah znao u potpunosti. No prije nego je uopće došao do spoznaje Kristova utjelovljenja zatekla ga je jedna neugodna situacija. Naime, kako je bio zaručen s Marijom otkrio je da je trudna, te je se našao u velikoj nedoumici glede toga što sada napraviti. Sveti Matej prenosi njegovu dvojbu, te donosi i rješenje u duhu pravednosti koju je živio pred Bogom: A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Ova rečenica je toliko jasna da ocrtava dušu ovog iznimnog sveca koji će zahvaljujući svojoj čestitosti

3. nedjelja došašća

Treće nedjelje došašća čitamo Evanđelje o Ivanu Krstitelju koji ustupa mjesto Mesiji Isusu kojemu je pripravljao put u srcima ljudi. Neobičnost ovog događaja je u tome što je Ivan nastupao sa svom sigurnošću dok je naviještao Mesijin dolazak, a sada kad se našao u tamnici, kao da se pokolebao i posumnjao u ono što je govorio. U tom smislu vrlo je zagonetna poruka koju šalje Isusu: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Bilo bi doista vrlo nevjerojatno za pretpostaviti da Ivan nije imao sigurnost o tome da je Isus istinski Mesija ili da bi se pokolebao kad su ga zadesile životne nedaće kao što je tamnovanje poradi istine koju je izgovorio. Naprotiv, kao čovjeku koji je bio upućen u Božje djelo spasenja tijekom povijesti svoga naroda, vrlo jasno je znao kako patnje kroz koje prolazi potvrđuju da je pravi prorok, jer se uvijek događalo da su proroci bili žrtve i ispaštali poradi Božje istine i ćudoređa za koje su se zalagali.

Polazeći od toga onda nam je zaključiti kako ovo pitanje koje Ivan postavlja nije pitanje

Sukladno društvenim običajima,
svečanom državnom protokolu
i službenim ceremonijama
crveni tepih se koristi
kad se označava put
kojim se kreće državni poglavar
ili određena znamenita osoba
kojoj se priređuje dobrodošlica.
Tako s pravom činimo
kad je riječ o ljudima
i njihovim službama.
Ali što je s Kristom?
On dolazi kao Kralj kraljeva,
kao najveći Gost kojeg je
ikad zemlja vidjela.
Čekamo li mi njega
i častimo li ga na isti način
prostirući mu ponizno
crveni tepih u srcu.
Došašće je prigoda da ga
spremno svečana prostremo
i radosno dočekamo
dolazak svoga Kralja
u našem ljudskom tijelu.

2. nedjelja došašća – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej nam prenosi nastup i govor Ivana Krstitelja u Judejskoj pustinji. Iz svega rečenoga Ivan nije bio slijep i neupućen u ono što se događalo oko njega, pa isto tako ni ljudi mu nisu bili nepoznanica. Oboružan Božjim Duhom dobro je shvaćao kako ne dolaze svi s istim ciljem i s istom nakanom. Neki su dolazili iz obzira i reda radi, jer su dolazili svi ljudi, te tako nisu dolazili iskreno ni s utemeljenim motivima. Njihova namjera nije bila ispravna, te naravno nisu davali važnost Ivanovu krštenju koju je on davao, niti su shvaćali njegov smisao. Riječ je bila o farizejima i saducejima, dvoličnim ljudima koji su sve uspijevali banalizirati, tako da su se na jedan način prikazivali izvana, a drugo su mislili u sebi. Ivan je njihov stav tako dobro detektirao, te ih je i upozorio: “I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer kažem vam Bog iz ovog kamenja može podići djecu Abrahamovu.” Štoviše, čak im je otvoreno govorio da su leglo gujinje koji su bili upozoreni da dolazi

1. došašća – A

Započinjemo danas novu liturgijsku godinu, što od nas zahtijeva novi žar i svijest odgovornosti pred Gospodinom, polazeći od ozbiljnosti koju pridajemo njegovoj poruci. A poruka današnjega Evanđelja uvodi nas u razumijevanje ozbiljnosti života i potrebu da ga otvorimo Božjim spasenjskim mogućnostima i zahvatu. Takvu ozbiljnost ljudi pokazuju spremnošću duha do koje dolaze potrebnom duhovnom pripravom na koju nas potiče Gospodin svojim riječima u današnjem odlomku. Što je veća ozbiljnost pred Božjom riječju, to je veća zbiljnost života, jer nam Božja riječ pomaže da dođemo do temeljitih i čvrstih životnih stavova koji su preduvjet vječnoga spasenja.

Doista, iz onoga što se može zaključiti iz riječi Božje, mi ljudi bismo svoju ozbiljnost trebali živjeti na dva kolosijeka: živeći na zemlji trebali bismo biti usmjereni

Kako bismo primali pisma
i pošiljke druge vrste,
neophodno je imati sandučić
u koji će nam ih poštar odlagati.
A kako bismo imali sandučić,
neophodno je imati adresu
uz koju je vezan sandučić.
Adresa, naime, svjedoči
o našoj dostupnosti vezanoj
uz točno određeno mjesto.

Na sličan način i sam Gospodin
šalje nama ljudima poruke:
objave očinske volje
i znakove beskrajne ljubavi.
Naše srce je poštanski sandučić
u koji on odlaže poruke
putem svojih glasnika,
od anđela, proroka, apostola
i nadasve po svome Sinu.
Ali pred Bogom valja imati
i adresu na zemlji,
kako bi njegova riječ
došla do našega srca.
A to je spremnosti duha
i potpuna dostupnost
na našoj zemaljskoj lokaciji,
u protivnom pošta i poruke
koje nam s ljubavlju šalje,
ne dolaze do nas.
Zato nas je Isus poučio
kako biti dostupni Bogu srcem –
poštanskim sandučićem
njegove riječi i ljubavi.

Svetkovina Krista Kralja – C

Danas na svetkovinu Krista Kralja čitamo odlomak iz Lukina Evanđelja u kojem su opisani posljednji trenuci Isusove muke neposredno prije nego će izdahnuti na križu. U tim trenucima njegove smrtne borbe, različiti ljudi su se prema njemu različito odnosili. Sveti Luka opisuje kako su mu se podrugivali glavari s narodom, kao i vojnici koji su ga razapeli. No više od toga pozornost privlači stav dvojice razbojnika, raspetih njemu zdesna i slijeva. Jedan od njih ga je pogrđivao, a drugi je stao u njegovu obranu. Doista je čovjek velika nepoznanica. Jer pred svima je bila ista osoba, Isus Krist, pred svima je bio isti prizor, a tako su različite ljudske reakcije. Dok ga Majka i neke učenice i učenici prate do križa s poštovanjem i bolju, dotle mu se glavari, vojnici i svjetina rugaju i preziru ga. Dok ga jedan od razbojnika priznaje za kralja u čije kraljevstvo želi ući, drugi ga pogrđuje i vrijeđa tražeći isključivo zemaljsko spasenje. Zato smo mi ljudi prava zagonetka, te se s pravom pitamo zašto ne možemo svi

33. nedjelja kroz godinu – C

Došavši na najsvetije mjesto svoga naroda, to jest u jeruzalemski Hram, Isus je slušao komentare ljudi koji su poput njega dolazili klanjati se Bogu. No poradi iznimne ljepote onoga izvanjskoga nisu bili u stanju klanjati se Bogu i diviti se njemu, već su se divili divnom kamenju i zavjetnim darovima kojih je bilo u izobilju na hramskim zidovima i u njegovim prostorijama. Sveti Luka ne navodi tko su bili ti ljudi, no vjerojatno su bili hodočasnici koji su došli izdaleka ili ljudi koji dođu iz sredina u kojima nisu imali prigode vidjeti nešto tako velebno i veličanstveno. Nešto slično činimo svi mi koju putujemo u druge još neviđene zemlje. Uglavnom nastojimo vidjeti velebna zdanja kojima se možemo diviti, koja možemo fotografirati i pamtiti, te o njima drugima pričati. U svakom slučaju usredotočeni smo na ono vidljivo što nam privlači pozornost.

Upravo zato je Isus imao potrebu uzeti riječ i

Ramena su simbol
ljudske snage i jačine.
Tko ima široka ramena,
izdržljiv je i sposoban
nositi velika bremena.
I to ne samo tuđa bremena,
već i druge ljude
na svojim ramenima.
Snažna su ramena jamstvo
da će nas onaj koji nam
priskoči u pomoć
moći iznijeti iz svih
poteškoća i opasnosti.
Zato i Isus kao dobri pastir
nosi izgubljenu ovcu
na svojim ramenima,
slijedeći vjerno primjer
nebeskoga Oca koji
na istovjetan način
nosi svako svoje dijete.

32. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak je zapis jedne rasprave koju je Isus imao s jednim od saduceja, koji je očito predstavljao sve svoje istomišljenika. Osim toga smislio je i način kako da Gospodina uhvati u raskoraku ili da ga u najmanju ruku zbuni svojim pitanjem. Pokrenuo je pitanje o mogućem bračnom životu nakon smrti, uvjeren kako bi prirodni ili čak i Mojsijev zakon trebali vrijediti i nakon smrti. No pretpostavljajući kako bi tada došlo do velike zbrke i do nemogućnosti ispunjanja svih pretpostavki, radije su onda nijekali uskrsnuće mrtvih nego da se potrude shvatiti stanje zagrobnoga života. Zato je i postavio ovo pitanje o sedmorici braće koji su imali jednu te istu ženu, moleći da mu Isus odgovori čija bi ona bila o uskrsnuću.

Naravno, Isus mu nije ostao dužan odgovor i pouku o vječnome životu, to jest o