4. nedjelja došašća – C

Kao ljudi svi smo podložni utjecajima jednih na druge, kao i utjecajima okruženja u kojemu živimo. Nikome stoga ne pada na pamet osporavati utjecaj okoline na nas. Oni s kojima živimo i kojima smo okruženi prenose na nas svoja raspoloženja, kako dobra, tako i loša, kako pozitivna tako i negativna. Nije stoga nebitno s kime se susrećemo i družimo, to jest u kakvom okruženju živimo. Jer utjecaj koji osjećamo i koji se događa, utjecaj je na našu dušu u koju se utiskuju podražaji izvana. Nije svejedno hoćemo li biti samo podložni utjecaju ili ćemo biti u isto vrijeme izloženu utjecaju zla i grijeha. Neizbježno je biti okružen drugima,

3. nedjelja došašća – C

Svi mi ljudi živimo na određeni način od iščekivanja i u iščekivanju. Redovito je riječ o nekom budućem ostvarenju, pa se sa zebnjom i nadom pitamo što će nam to donijeti budućnost. Na osobit način nas zanima hoće li nam se ostvariti planovi koje smo sebi zacrtali, te nas muči kako i kada će doći do ključnog pomaka. Ponekad gajimo i svoja očekivanja od drugih ljudi i njihovih ostvarenja koja mogu biti važna za naš život. Nekada nam je stalo da oni ostvare svoje planove, a nekada sebično očekujemo od njih da ostvare naša očekivanja ili naše planove s njima i od njih. Sebično je doista kad želimo da se drugi ostvaruju, ali ne radi sebe i svoga dobra, već rad nas i našega probitka. Nekada nas na sebičan stav prema drugima nuka taština ili potreba da drugoga prisvojimo

Kao djeci igra skrivača
bila nam je jako draga
i često smo je igrali.
Skrivali smo se jedni od drugih
po žbunju i kamenju,
po štalama i pojatama,
iza stabala i zidova,
po sumraku i mraku.

2. nedjelja došašća – C

Božja riječ koju danas slušamo na vrlo neobičan način  poziva nas na promjenu života, to jest na obraćenje, što je jedna od bitnih sastavnica duhovne priprave kojom je obilježeno došašće. Stoga iz ovog evanđeoskog odlomka, u kojemu sveti Luka zapisa početak djelovanja svetoga Ivana Krstitelja, jasno uočavamo da je Ivan ‘propovijedao obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha’. Dakle, pozivao je svoj naraštaj na obraćenje i da se potrude oko otpuštenja grijeha. Ivan kao prorok služio se je proročkim jezikom, te je tako koristio viziju proroka Izaije kako bi opisao svoje služenje i protumačio narodu što mu je činiti. Za sebe je rekao da je glas koji viče u pustinji, glas koji vapi za blizinom Gospodnjom i naviješta njegov neposredni dolazak.

1. nedjelja došašća – C

Na početku došašća teško nam pada ovakav ozbiljan i gotovo prijeteći odlomak Evanđelja koji više priliči ozbiljnosti završetka liturgijske godine, a ne njezina početka. Pogotovo što skoro svi imamo u svijest urezanu idiličnu sliku došašća i Božića i pripremamo se za radosni događaj Kristova rođenja koji i sami doživljavamo kao vlastiti obiteljski događaj, pun nježnosti i topline. No doista, bila bi prava šteta i promašaj ukoliko bismo ga proslavili bez one dužne božanske dubine i ozbiljnosti koju nam on nosi, budući da poruka i događaj Božića nadilaze vrijeme i prostor. Zato i postoji priprava za taj događaj, jer da je on samo obojen i obilježen ljudskim događajem, i ne bi nam trebala posebno pripremanje. Ali jer se radi o dolasku Boga među nas, kojemu je konačni cilj naše uzdignuće u nebo, onda nam se potruditi oko priprave za ovaj dan, kako nas onaj konačni Dan ne bi zatekao nespremnima.

Svetkovina Krista Kralja

U posljednju nedjelju liturgijske godine slavimo svetkovinu Krista Kralja koja je kruna cijelog liturgijskog ciklusa. A ova nas svetkovina redovito poziva da sebi dodatno posvijestimo važne stvari iz života, te da usmjerimo pogled prema obzorjima za koja je stvorena ljudska duša. A ta obzorja života ne poistovjećuje se sa zemaljskim stvarnostima, ili zemaljskim kraljevstvom, rečeno Isusovim jezikom. Istinski obzor ljudskog života je onaj nebeski, za kojega je on živio i poradi čega je došao na zemlju da nam otvori put prema nebu.

Današnja svetkovina nam to jasno svjedoči, kao i evanđeoski odlomak koji čitamo. Upravo u trenutku kad se moglo činiti da će smrt Isusu zatvoriti sva obzorja i svaku perspektivu, on Pilatu naviješta nebesko kraljevstvo i poziva ga da otkrije istinu života.

Svaki ljudski jezik
ima svojevrstan sustav
zakonitosti ili pravila
koji se zove gramatika,
te stoga i svaki jezik
posjeduje vlastitu gramatiku.

33. nedjelja kroz godinu – B

Danas smo čuli jedno dosta zbunjujuće Evanđelje i Isusove riječi kojima nagoviješta buduće katastrofe čovječanstva. Kao da i nas prođe jeza i strah slušajući sve te riječi o pomrčini sunca i mjeseca, te o padanju zvijezda s neba u trenutku kad se pojavi Sin Čovječji u svojoj moći i slavi. No uslijed toga svega ostavlja vrlo jasnu i upečatljivu poruku o tome što u tim trenutcima trebaju činiti oni koji u njega vjeruju. No nama se dogodi da baš i ne znamo iščitati tu poruku koja se tiče života svakoga od nas, a usmjerimo se prema sporednim sadržajima koji tek naizgled izgledaju važni, pa čak i središnji u Isusovu govoru.

Često je naš pogled usmjeren na društvenu zbilju, uslijed čega pozorno promatramo i uredno kritiziramo i komentiramo sve događaje i pojave našega svijeta i vremena. Shodno tome dajemo svoja tumačenja događaj, kao i prognoze svega što bi se moglo dogoditi. Uporno upiremo pogled prema našoj zemaljskoj budućnosti, ponekad u strahu od onoga što bi se moglo dogoditi. Na žalost prerijetko upiremo pogled i u svoju sadašnju vjernost Gospodinu. Skloni smo biti katastrofični i apokaliptični, no iz toga sporo izvlačimo zaključke za sami sebe i svoj život, a pogotovo ne odmah. Često i odgađamo odluke jer ne uviđamo važnost da reagiramo odmah, žurno i neopozivo.

Za plovidbu debelim morima
ljudi se redovito koriste
krstarećim brodovima,
osposobljenima posebno
za prekooceansku plovidbu.
Riječ o vrlo raskošnim
i luksuznim plovilima
koji s lakoćom prevoze
veliki broj putnika
na zanimljiva odredišta
u udaljenim zemljama
omogućujući im da tako
zadovolje svoju radoznalost
i upoznaju mnoge krajeve zemlje.
Ipak usprkos promidžbi
i ljudskim reklamama
takve krstarice ne mogu prevesti
ljude do obale vječnosti
ili do zemlje u kojoj
sunce nema zalaska,
a gdje ljudske oči
više ne rone suze.
Jedini moćni brod
takvih dometa
je sveto drvo križa
našega Gospodina,
po kojemu se jedinome
može sigurno doći
u zemlju života vječnoga.

32. nedjelja kroz godinu – B

Evanđeoski događaj opisan u današnjem evanđeoskom odlomku prigoda nam je razmišljati o značenju i ulozi novca u našem ljudskom životu, a napose u našem odnosu prema Bogu i svetome. Štoviše, taj odnos je višestruk, jer s jedne strane dotiče one koji odvajaju od svoga da bi doprinosili vjerskom životu, a s druge strane i oni  koji primaju dobročinstva imaju stanoviti odnos prema dobrima koja primaju. Kako vidimo iz Evanđelja, Isus je znao za važnost novca u životu čovjeka, pa onda i u životu svoga naroda. Da nije to znao, i da nije znao kako ljudi komentiraju i koju važnost pripisuju novcu, ne bi bio stao pred hramsku riznicu promatrati kako se ponašaju oni koji svojim doprinosima održavaju Hram i obogaćuju hramsku riznicu. Znao je vrlo dobro s koliko su umišljenosti oni imućniji ubacivali svoje priloge koji su zvučno zveckali dok su se kotrljali do dna spremišta. Znao je kako su bili uvjereni da oni ‘spašavaju’ Hram i Boga u svome narodu svojim novcem. Znao je kako su mislili da je budućnost jednog naroda zajamčena i osigurana ponajviše visokim novčanim prilozima.