11. nedjelja kroz godinu – B

Naš Gospodin Isus je na vrlo jednostavan, premda ponekad i neobičan način, naviještao dolazak kraljevstva Božjega na zemlji. Takva je i današnja prispodoba o kraljevstvu Božjemu kao sjemenu koje je bačenu u zemlju ili pak gorušičinom zrnu koje je maleno i neprimjetno, ali iz njega niče potom veliko stablo. Isus je imao potrebu istaknuti ovu tihu prisutnost kraljevstva Božjega vjerojatno radi toga što nitko nije zamišljao dolazak kraljevstvo Božjega na takav način. Očito su očekivali da Bog očituje svoje silu i moć, da napravi snažni zahvat u povijest i među ljude, te da tako ljudima na neki način nametne svoje kraljevstvo. No očito su se mnogo prevarili, jer Isus nas poučava da ovo kraljevstvo dolazi kao jedna vrlo posebna moć, a to je moć koju u sebi ima zrno koje nosi mogućnosti budućega ploda.

No da bi se kraljevstvo Božje dogodilo u nama i u svijetu, treba ipak nešto napraviti. Neophodno je primiti njegovo sjeme, to jest zasijati ga, kako reče Gospodin: Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju; ili: Kako da prispodobimo kraljevstvo nebesko ili u kojoj da ga prispodobi iznesemo? Kao kad se gorušičino zrno posije u zemlju. A kako je riječ o Božjemu kraljevstvu, onda je jasno da je ono Božji dar koji on sije na zemlju, a napose među ljude. Na žalost, za mnoge je to premalo ili ga ne žele niti primijetiti, jer su radije usredotočeni brati plodove zemlje, nego se obazirati na maleno sjeme kraljevstva Božjega. Mnogi ljudi ne računaju ni s Božjom silom ni prisutnošću, već samo sa ljudskom snagom i svjetovnom moću, te stoga u njihovim životima nema mjesta za otajstva kraljevstva.

Tako vidimo da kad Isus propovijeda i tumači događaj kraljevstva Božjega, onda pokazuje da vrlo dobro pozna kako stoje stvari u svijetu. On vrlo dobro zna da u svijetu moći i prestiža ljudi svoje ideje šire dobrim reklamama i velikom promidžbom. Ulažu velike količine sredstava za marketing, i ne pitajući se je li baš sve istina što govore o svojim proizvodima ili svojim stavovima. Služeći moćnicima i silama ovoga svijeta služe onoj vidljivoj moći, no zaboravljaju da je ona prolazna. Sve što se gradi na izvanjskoj pojavnosti i vidljivoj moći, gradi se na propadljivim temeljima koji će se prije ili poslije urušiti, a da mnogi ljudi toga nisu niti svjesni. Njima zemaljske okolnosti pružaju prigodu da ovdje i sada iskoriste blagodati koje pruža zemlja, te su počesto žrtve vidljivog uspjeha koji se može kao rukom opipati. Pogotovo što se vidi kako se iz dana u dan uvećava. A najčešće se radi o situacijama u kojima se traži ubirati plodove, ali zaobilazeći ili preskačući postupak koji vodi od zrna do ploda.

Zato i Isus kad je došao među nas, nije donio gotove plodove kraljevstva Božjega, već je došao posijati njegovo sjeme i naučiti nas kako da se prema tom sjemenu odnosimo. Praktički i on sam, prihvativši se utjeloviti među nama ljudima, vodio se je tom logikom. Umjesto da se služi božanskom moći, utjelovio se kao zrno bačeno u zemlju, te je rastao kao čovjek i živio ljudskim životom. I naposljetku je dopustio da iz tog ljudskog života niknu božanski plodovi kraljevstvo Božjega za cijelo čovječanstvo. Stoga očekuje i od nas da usvajamo njegove poticaje i sadržaje kraljevstva na tih i skroman način. Kao što je on došao u skromnosti, te je u jednostavnosti ljudskoga života, pa i umiranja i smrti, donio plodove neba na zemlju, teko i od nas očekuje da te Božje plodove postupno utjelovljujemo i da im dademo prostora u svome životu.

Gospodin je stoga i nama ostavio istu zadaću, da, ako želimo donositi plodove kraljevstva Božjega, a to bi bio smisao našega života, dopustimo da Bog u nas posije sjeme kraljevstva. Jer dolazak kraljevstva nije nadnaravan događaj na način da Bog zahvati nekim snažnim događajem koji je izvan moći čovjeka i prirode, već je taj događaj nadnaravan jer čovjek sam od sebe ne može posijati sjeme Božjega kraljevstva, ma kako ono djelovalo maleno i neznatno. Nakon toga pustimo da u nama njegovo kraljevstvo raste i ne budimo poput nestrpljivih ljudi koji bi htjeli plodove, bilo u osobnom bilo u poslovnom smislu, ali nemaju volje sijati Božje sjeme ni vremena čekati da polako raste i razvija se. Izdignimo se iznad dometa današnjega čovjeka koji je navikao na jeftin način i bez mnogo truda kupovati gotove proizvode, a da ne zna ništa ili ne misli o mukotrpnom postupku u kojemu oni nastaju.

Slušajmo Gospodina Isusa jer on dobro zna što je Božje kraljevstvo. Usvajamo njegove poticaje i sadržaje kraljevstva na tih i skroman način, jer on nam daje diskretno tiho sjeme koje nije poput ljudskoga. On sam je došao u skromnosti, te ukazuje da sve velike i svete stvari dolaze iz duše, iz nutrine, iz srca. On u nas ne sada na grub i neprimjeren, nasilan ili podal način, ne oduzima nam životni prostor već nam daje sjeme kadro srasti s našim životom. Štoviše, ničim ga ne ugroziti, a neizmjerno ga obogatiti. I ma koliko tiho i neprimjetno, napose onima koji nemaju oka i sluha za Boga, onima koji žive od Duha ono postaje nosiva stvarnost, neprocjenjivo važno za duhovnu plodnost i sigurnost.

Ne budimo stoga poput onih koji od Boga očekuju gotove plodove i gotova rješenja, već se prihvatimo posla i skrbimo oko božanskog sjemena zasijanoga u naše srce. Prihvatimo njegovo kraljevstvo kao veliko otajstvo koje se razvija, te u nama na otajstven način donosi plod budućega života. Dopustimo da naše srce bude prihvatilište Božjega kraljevstva, to jest klijalište njegova otajstva i tihe prisutnosti koja je kadra od maloga zrna doći do božanske punine po kojoj ljudski život dosiže svoj pravi smisao, kako ovdje na zemlji, tako i u vječnosti.

Postoje ljudi koji imaju
određene govorne mane,
te ne mogu jasno i razgovjetno,
ili pak baš nikako,
izgovarati neka slova,
slogove, riječi i rečenice.
A da bi otklonili te poteškoće,
obraćaju se za pomoć logopedima
– ljudima osposobljenima za
smanjivanje ili otklanjanje
govornih mana.

No da se ne bismo
kao ljudi zanosili,
te možda podcjenjivali
one s govornim manama,
moramo biti svjesni da
svatko od nas ima
duhovnu govornu manu.
Bog nam je dao sposobnost
da vlastitim jezikom
izgovaramo njegovu riječ.
No mi smo tu sposobnost
ugrozili grijehom i slabošću,
te je ne uspijevamo izgovoriti,
u većoj ili manjoj mjeri,
potpuno, precizno i razumljivo.
Zato nam je Bog po svome Sinu,
Vječnom Logosu i istinskom Logopedu
došao u susret otklanjajući
sve govorne poteškoće i mane,
kako bismo mogli jasno i glasno
izgovarati Božju riječ
i napose njegovo sveto Ime.

10. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo Isusove vrlo zagonetne, ali i oštre riječi kojima upozorava da se neće ljudima oprostiti ukoliko pohule na Duha Svetoga: Doista, kažem vam, sve će se oprostiti sinovima ljudskim, koliki god bili grijesi i hule kojima pohule. No pohuli li tko na Duha Svetoga, nema oproštenja dovijeka; krivac je grijeha vječnoga. Vjerojatno su oni koji su ga slušali i koji su nam zapisali ovo svjedočanstvo razumjeli podrobnije što je točno Gospodin htio reći, no nama je ostao trajni upit, te nastojanje da odgonetnemo ove njegove zagonetne riječi. On koji je došao osloboditi čovječanstvo od grijeha i otkupiti svojom krvlju, rekao je da se jedna stvar neće oprostiti sinovima ljudskim, a to je hula protiv Duha Svetoga. Stoga se i sami moramo ozbiljno zapitati što znače te njegove vrlo ozbiljne riječi, pogotovo što s vremena na vrijeme susretnemo ponekog vjernika koji nas pita o tome, i sam u strahu da ne griješi možda protiv Duha Svetoga i nesvjesno. Ne možemo ne postaviti pitanje zašto se sve može oprostiti, ali hula na Duha Svetoga se neće oprostiti? Vjerujem da nam odgovor mora biti u ovoj situaciji u kojoj se našao Isus kad su ga njegovi protivnici optužili da po Beelzebulu poglavici đavolskome izgoni zloduhe.

U sporu koji Isus ima s njima nigdje se izravno ne spominje Duh Sveti, a on ipak njima veli da svojim ponašanjem i riječima hule na Duha Svetoga, te da im se to neće oprostiti. Iz ovog događaja uočavamo da pismoznanici koji su osporavali Gospodina nisu imali na savjesti neko konkretno zlodjelo ili grijeh. Jedino sporno u njihovu stavu i ponašanju je bilo da su odbacivali njega i nisu prihvaćali njegovo djelovanje. Nisu bili slijepi da nisu vidjeli znakove i čudesa, nisu bili glupi da nisu mogli razumjeti njegovo propovijedanje, ali su svemu tome davali svoje izopačeno tumačenje dovodeći u pitanje njegovu božansku moć i spasenjsko djelovanje. To je dakle bila hula na Duha Svetoga jer nisu prihvaćali da on djeluje Duhom Božjim, te su tražili bilo koji izgovor za vlastitu nevjeru.

Iz toga se vidi da hula protiv Duha Svetoga nije jedan konkretni grješni čin, već je ona prije svega loš pristup, to jest stav nevjere pred Božjim očitovanjem u Kristu. Zato je odbacivanje Isusa bilo i odbacivanje i Boga i njegova Svetoga Duha. A takav stav i pristup teži je i pogubniji od bilo kojeg grijeha, jer takav stav ne dopušta Bogu pristup u srce. Onda je očito zašto Isus veli da će se sinovima ljudskim oprostiti koliki god bili grijesi i hule kojima pohule, no hula na Duha Svetoga nema oproštenja dovijeka. Naime, Isus zna da je Bogu moguće oprostiti svaki, pa i najteži grijeh, ali mu nije moguće prisiljavati nekoga na vjeru i ljubav, jer želi i ljubi ljudsku slobodu. Nije mu moguće natjerati nekoga da razmišlja i djeluje sukladno njegovu Duhu, već čini sve što je u njegovoj moći da se dogodi međusobno slobodno prihvaćanje. Zato se trudi svojim Duhom nadahnuti duše svih ljudi, potaknuti im pamet njegovom istinom i ražariti srce njegovom ljubavlju, da bi se mogao dogoditi istinski susret, jer to je ono što je u životu važno. Bog, dakle, ne prisiljava, već potiče i želi da do toga dođe, te je spreman ljudima oprostiti i najteže grijehe da se ostvari to što odvijeka želi, jedino ne može oprostiti onima koji za Boga ne žele čuti u svome životu, te ne žele otvoriti srce njegovoj riječi i djelima. On ne može oprostiti onima koji ne prihvaćaju njegovu snagu i koji sustavno odbacuju njegovu svetu moć.

Nakon svega rečenoga, nije na odmet postaviti pitanje gdje smo mi u svemu tome. Koje je naše mjesto i uloga, te postoji li opasnost da i sami budemo ubrojeni među sinove čovječje kojima se neće oprostiti hula na Duha Svetoga. Doista, strah me da smo svi mi, poput društva u kojemu živimo, dionici takvog izopačenog mentaliteta koji odbacuje Isusa i snagu Duha Svetoga, te se uzda jedino u svoje snage, u vlastito mišljenje i pamet, u vlastitu ljubav i osjećaje, umjesto da od Boga prima i snagu i istinu i ljubav, jer upravo to nam želi dati po svome Duhu. Nismo pošteđeni ni sami ovog mentaliteta koji traži bili koju izliku da odbaci ili da ne uoči i prihvati ono što je Božje, ostajući daleko od same biti vjere i istinskog zajedništva s Bogom. I kolikogod nam izgovor može biti da to činimo nesvjesno, u neznanju prema Duhu Svetome ili pak nehotice, ipak u konačnici činjenica je da smo imali prigodu upoznati da smo htjeli sa svom ozbiljnošću pristupati životu. Zato nas to ne opravdava od odgovornosti pred Bogom, a na poseban način od odgovornosti da se otvorimo njegovom svetom Duhu, te da živimo sukladno objavi koju nam je očitovao. Čuvati nam se da i sami ne otvrdnemo srca i ne ostanemo nesposobni promatrati djelovanje Božjega Duha u svijetu, čime bi riječi Gospodinove prijetnje bile izgovorene i za nas, pa i onda kad se ne smatramo nekim posebnim grješnicima. Radije se potrudimo stoga biti vjerni njemu i darovanom nam Duhu Svetomu da nas može prihvatiti kao svoju majku, braću i sestre u vječni Očev dom.

Ljudi danas traže i cijene
posebna životna iskustva
koja zovu adrenalinskim.
Očito ih zamori jednoličnost
ne baš tako napetog
i prilično prizemljenog života,
pa traže onda situacije
u kojima se mogu osjetiti
napeto i uzbuđeno.
Na žalost ne razumiju
da svijet u kojem nema
borbenoga duha za
uzvišene vrijednosti
ubija u ljudima svaku volju
i potrebu uzvišenoga.
Problem je u tome
što im onda nudi samo
one zemaljske situacije
kao iskustvo za doživjeti,
te ih opet, uz sav adrenalin,
ostavlja prizemljenima.
Šteta što ljudima posluži
koješta da bi ih motiviralo,
pa čak i život riskirati.

Ne osjete da su u situaciju
nedostatka iskustva došli
upravo radi ljudskog
prizemeljenog načina razmišljanja.
Umjesto da se dadnu
voditi Duhom Božjim,
da im on bude istinski
adrenalinski poticaj
za autentične i odvažne
poteze životnog rizika,
umjesto da im on bude
motivacija i inspiracija,
oni opet izabiru zemaljsko.
Stoga je vjerodostojan
kršćanski život po Duhu
najsnažnije iskustvu
na koje su pozvani vjernici,
jer se tada pune pravim
duhovnim adrenalinom
– milošću tog istoga Duha.

9. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko je zapisao kako je Isus došao u sukob s farizejima koji su njegovim učenicima predbacivali što subotom trgaju klasje i jedu. Kao tumači Zakona uzimali su sebi za pravo tvrditi da takvo što nije bilo dopušteno činiti subotom, te su onda kritizirali Isusa koji im je kao učitelj to dopustio. Isus im jasno i nedvosmisleno uzvraća kritizirajući njihov stav i dajući ispravno tumačenje smisla kako židovskog Zakona, ali time i svih zakona koje i ljudi propisuju. Njegovo tumačenje sažeto je ju jednoj snažnoj rečenici: Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Ovu njegovu izjavu možemo proširiti na cijeli zakon te reći: Zakon je dan radi čovjeka, a ne čovjek radi zakona.

No ustvrdivši ovako što, Isus je bio daleko od slobodnjačkog tumačenja zakona, kao što je bio dijametralno suprotan i farizejskom legalizmu. Naime, time što je stao u obranu čovjeka, to jest njegovih osnovnih potreba i njegova dostojanstva, Isus je time htio dati za pravo da se zakoni propisuju po mjeri čovjeka. No ipak ovu njegovu tvrdnju da se zakoni pišu i daju po mjeri čovjeka i za dobro čovjeka, valja protumačiti i istaknuti u njegovu duhu. Jer ukoliko zakonodavac shvaća tko je zapravo čovjek i da se njegovo dostojanstvo mjeri uzvišenom mjerom spasenja i vječnoga života, onda će donositi zakone u skladu s tom nebeskom i božanskom mjerom čovjeka. No, na žalost, zakonodavci to vrlo rijetko rade, jer počesto ne znaju i ne želi shvatiti tko je čovjek i koja je njegova uzvišena veličina. Nakon toga propisuju zakone po mjeri niskih strasti, slabosti ili nastranosti koje postoje u čovjeku. Štoviše, to sve pravdaju potrebom da donesu zakone koji su ‘za čovjeka’. No zakoni koji neće imati u vidu čovjeka u njegovoj cjelovitosti, te također koji neće voditi računa da je on obdaren vječnim životom, loši su zakoni i ubiti nisu ‘za čovjeka’, već su protiv čovjeka.

S druge pak strane oni koji bi pri donošenju zakona i određivanju kriterija ponašanja za sebe i za druge, polazili od nekog Božjeg prava i trudili se štiti najprije Boga zakonodavca, pokazali bi da nisu dobro razumjeli bit i smisao zakona koje daje Bog. Naime, zakoni koje Bog utiskuje u ljude ili im daje na izvanjski način nisu radi njega, već ih on daje radi dobra čovjeka. Zato Bog nije donosio zakone da bi njima maltretirao ljude, već da bi im omogućio dolazak u vječni život. U tom smislu, kad skupina gladnih ljudi otrgne nekoliko strukova klasa da bi utažili glad, ne čine ništa bezbožnoga ni pred Bogom ni pred ljudima, ma što dežurni čuvari ćudoređa, to jest bolje rečeno zakonodavstva, o tome imali reći. Čuvaju li oni ili ne čuvaju Zakon, to se očituje po njihovoj bogobojaznosti i bogoštovanju, po njihovu ćudoređu i sebedarju, te stoga Isus uzima sebi za pravo opravdati ih pred farizejima. Tako je dao sebi za pravo da se on sam predstavi kao vjerodostojan tumač Božje volje, a time i Zakona, te će i reći: Sin Čovječji gospodar je subote!

Upravo radi složenosti stanja i odnosa koji postoje između Boga, čovjeka i Zakona, nas Krist Gospodin poziva da mi posvjedočimo, u ovom vremenu bezakonja, na koji način treba živjeti ovaj odnos koji se tiče istinskoga dobra čovjeka. Kršćani svojim životom svjedoče da su razumjeli što je htio Krist Gospodin kad je rekao da je subota radi čovjeka, te pokazuju da njihovo javno i angažirano svjedočenju u društvu nije radi toga da bi branili Božja prava u odnosu prema čovjeku, već da pokažu da se sam Bog zauzima za istinsko dobro čovjeka. Te i kad propisuje zakone i Zakon, ne čini to da bi se njemu ljudi na prisilan način klanjali i častili ga, već zna da su njegovi zakoni i odredbe za istinsko dobro čovjeka. Osim toga jasno uočavamo da kad ljudi ne donose zakone koji odgovaraju kriterijima koje je on postavio, redovito su takvi zakoni štetni za određeni broj ljudi, te se ne bi smjeli niti primjenjivati. Ne dopustimo stoga da padnemo u ljudski legalizam, već budimo svjesni da je čovjek, to jest istinsko ljudsko dobro, mjera svih zakona. I ne bojmo se živjeti za ovo dobro i braniti ga svim silama. A to možemo najbolje ako vjerujemo u Boga i ako od Boga naučimo koja je istinska veličina i poziv čovjeka. I tada ćemo otkriti da je Bog gospodar subote i svih zakona, ali ne da bi nad čovjekom gospodovao, već da bi ga oslobađao za život vječni. Osim toga bit će nam jasno da ljudi koji žele druge osloboditi ćudoredne odgovornosti, nakon čega njihovu ‘slobodu’ i ‘prava’ žele ozakoniti, ne oslobađaju ih zapravo, već ih čine robovima grijeha i strasti, odvodeći ih i zavodeći od spoznaje njihove autentične ljudske veličine koja se mjeri veličinom Božjega dara u svome Sinu Isusu.

Budimo iskreni štovatelji Božji, pa ćemo znati da nam se mjera podudara s onom Božjom, jer ako je njemu čovjek bio mjera propisivanja zakona, tim više postaje i naša mjera tumačenja njegovih i propisivanja naših. Ne zaboravimo stoga nikada da je čovjek pozvan na vječnost, te ćemo tako najlakše znati na koji je on način mjera zakona, te ćemo se truditi svim ljudima otkriti pravi poziv te paziti da im nikad ne odvratimo pogled s vječnih vrijednosti, niti dopustimo da postanu legalisti prema mjeri ljudske strasti i najnižih želja. Naprotiv, oduševljavajmo ih za spoznaju prave ljudske veličine, a koju ne mogu zajamčiti ljudi, već samo onaj koji je stvorio čovjeka i koji je gospodar i subote, kako bismo sve ljude ovdje na zemlji privodili pravoj ljudskoj svijesti o veličini i dostojanstvu čovjeka, te na posljetku ih doveli i u život vječni.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Božja riječ koju smo upravo čuli svjedoči nam o Božjoj blizini prema svome narodu. Ta blizina se izražavala na različite načine i u različitom intenzitetu. No sve skupa odražava želju da pristupi svome narodu i da bude blizak i prisutan u svim njegovim životnim situacijama. Božja bliskost i blizina izražavala se u neposrednom zajedništvu, te u želji i potrebi da se to zajedništvo zapečati savezima, pri čemu je inicijativa bila Božja. Takva Božja želja i inicijativa se očituje i kao namjera da sjedne s ljudima za stol zajedništva, kao što će nam Gospodinov primjer iz današnjeg evanđeoskog odlomka posvjedočiti. Gospodin Isus svojim učenicima priprema pashalno blagovanje, te time očituje i želju Božju. Isus je prema tom pashalnom događaju bio usmjeren na jedinstven način, te je znao da je on poseban događaj u njegovu životu, kao što mora postati posebnim događajem u njihovu životu. Zato im i reče: Zaista, kažem vam, ne, neću više piti od ovog roda trsova do onoga dana kad ću ga – novoga – piti u kraljevstvu Božjemu. Zaključujemo iz toga da je on sve svoje djelovanje usmjerio prema tom trenutku kada će sjesti za stol sa svojim učenicima, a koji će onda imati vječne učinke za njegove učenike.

U biti, euharistijski stol je stol koji je Bog odvijeka želio pripraviti čovječanstvu, stavljajući sebe na raspolaganje i dajući sebe za hranu. Jer Bog se nije zadovoljio samo sjesti za ljudski stol, to jest doći među ljude, već je prije svega htio s njima podijeliti svoj život. Zato je on među ljudima postavio poseban stol, stol svoje ljubavi i stol žrtve svoga Sina, da im pokazao koliko ih ljubi i da im se daruje potpuno, bez zadrške. Zato Krist nije htio samo blagovati ljudsku hranu, već je prije svega htio ostvariti Božji naum da sebe dadne za hranu čovjeku. Zato uzima kruh i vino i daje im da blaguju, tumačeći da je to njegovo tijelo i da je to krv Saveza koja se prolijeva za mnoge.

U svjetlu Isusovih riječi i gesta učinjenih na posljednjoj večeri, ostao je taj isti stol i Crkvi koja ispovijeda da je primila Kristovo Tijelo i Krv kao hranu i popudbinu za život vječni. Ujedno ispovijeda vjeru da je Bog, po Kristovoj pashalnoj gozbi s apostolima, postavio novi stol svoje ljubavi za ljude, te je pokazao da se daruje velikodušno i bez zadrške. Božje darivanje od nas iziskuje da odgovorimo zdušno na njegov poziv i želju da nam se daruje, to jest da nas sjedne za gozbu i stol koji nam je on sam pripravio. Gospodin koji nam ostavlja svoje Tijelo i Krv, to jest koji nam priprema hranu života vječnoga, ujedno priprema i nas, kao što je pripremio i apostole, da očišćeni njegovom žrtvom blagujemo euharistiju na način na koji je on blagovao svoju pashu. A to je da je blagujemo u punoj svijesti onih vječnih učinaka, svjesni da ona u nama proizvodi one učinke koje je Isus naznačio kad je rekao da neće više piti od ovog roda trsova dok ga ne bude pio u kraljevstvu Božjemu. Time je istaknuo da je euharistija predokus nebeske vječne gozbe, te da postoji nedokidiva i neraskidiva veza između euharistije i života vječnoga.

Budimo stoga zahvalni Bogu što je, tražeći načina darovati nam se, svoj vječni stol, stol svoje ljubavi, prenio među nas u naš prostor i vrijeme. Time je omogućio da naše zemaljsko blagovanje poprimi vječne učinke, ako živimo u zajedništvu s njime i ako se postojano hranimo sa stola koji nam je on pripravio. Stol koji nas čeka pripravljen, stol je koji je on za nas pripravio od vijeka, te nas po njemu dovodi do vječne slave, to jest dovodi nas do onog neponovljivoga stola koji će biti nov, kao što će biti nov rod trsova od kojeg će Isus piti u kraljevstvu Božjemu. Budimo odgovorni pred darom koji nam Bog daruje kad nam sebe daje u našoj ljudskoj hrani pod prilikama kruha i vina. Pripravimo svoja srca kao mjesta Božjeg blagovanja i držimo ih spremnima da bi Krist svoju pashu blagovao i u njima, jer njegovo euharistijsko predanje nije samo izvanjski obred, već je predanje Boga čovjeku koje se najbolje doživljava čistim srcem koje živi za taj susret na način na koji je i Krist Gospodin živio za susret u kojem se doticalo vječno s vremenitim, Božje s ljudskim. Budimo vjerni ovom savezu koji nam Bog daruje u vremenu, da bismo blagujući Kristovo Tijelo, bilo dostojni onog vječnog zajedništva u nebesima.

Za pohranjivanje i čuvanje
važne arhivske građe
i druge službene dokumentacije
postoje pismohrane.
U njima je bitno napraviti reda,
te posložiti dokumentaciju
prema kronologiji, sadržaju
ili nekom drugom redu ili ključu.
Tek nakon toga je korisna
da se može pojedini dokument
pronaći na svome mjestu
i biti dostupan i upotrebljiv.
Sam Bog je oduvijek htio
da naša srca postanu
pismohrane njegove riječi
koju nam je stoljećima
u povijesti spasenja upravljao.
Najsvetije što je u nas
naposljetku pohranio
je upravo ona vječna Riječ
koja je tijelom postala,
čime je našim srcima dala
pravi smisao i značenje.
Vrlo je bitno stoga
da u pismohrani srca
vlada red i raspored,
te da Božju Riječ i Mudrost
stavimo na dolično mjesto
koje joj pripada u našemu životu,
kako bismo mogli iz nje
crpiti svjetlo i spoznaju,
ljubav i snagu za život.

Svetkovina Presvetoga Trojstva

Opraštajući se od svojih učenika Isus im ostavlja nalog da učine njegovim učenicima sve naroda krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Možda nam se čini da im je dao tek običan nalog, ništa posebno ili značajno. No u trenutku opraštanja sigurno im je izgovorio vrlo značajne riječi i dao izuzetno važan nalog, to jest najvažniji nalog koji sažima njegovo cjelokupno djelovanje. Doista, htio je da njegovi apostoli naviještaju u cijelom svijetu sve ono čemu ih je on poučio, te da učine njegovim učenicima sve narode na zemlji. No to se moglo dogoditi na način da ih krste u ime Presvete Trojice, Oca i Sina i Duha Svetoga.

No ovdje Isus ne misli samo na čin krštenja kao formalnost koju bi trebali učiniti, već na nešto mnogo snažnije i sadržajnije. Nekoga krstiti ne znači samo uroniti ga u vodu, već znači uroniti ga u spoznaju pravoga Boga, Oca i Sina i Duha Svetoga. Nekoga krstiti znači uroniti ga u svijest o Božjoj svemoći, mudrosti i dobroti koja se napose očitovala u otkupiteljskom djelu koje je Otac izvršio šaljući svoga Sinu i Duha Svetoga kao najveći dar i znak svoje ljubavi. Nekoga krstiti znači dovesti ga do spoznaje Božjega milosrđa i do spoznaje otkupljenja kojim sam Bog se zauzima za nas da očisti naše duše. Krstiti dakle, znači ne samo obaviti obred, već osjetiti Boga koji zahvaća i čisti dušu. I to na način da Otac za nas daje krv svoga Sina kao cijenu za oproštenje i sve u snazi Duha Svetoga po kojem nam se opraštaju grijesi. Krstiti nekoga znači dovesti ga do spoznaje koliko nas Bog ljubi i kako nam oprašta grijehe, te nas želi dovesti u svoje kraljevstvo kako bi nas obdario životom vječnim.

Zato nas blagdan Presvetoga Trojstva trajno poziva da se preispitujemo o vlastitoj vjeri u Trojstvo, kao i o snazi i ozbiljnosti vlastitoga krštenja. Jer počesto nismo prožeti Božjom prisutnošću ni njegovom svetom snagom, pa i onda kad smo primili krštenje. To jest nismo toga svjesni, te se i ne ponašamo sukladno tome daru i milosti koju smo primili. Iz našega života ne izbija ponos da smo doživjeli slavu i snagu Presvetoga Trojstva u vlastitom životu, da smo prožeti do kraja prisutnošću Presvete Trojice, te da samo do kraja usvojili njihov život kao princip vlastitoga života. Ne pokazujemo uvijek da su naši duh, duša i tijelo do kraja prožeti svetošću, dobrotom i ljubavlju koji nam isijavaju iz svete prisutnosti Božje. Ne doživljavamo, ne pokazujemo i ne svjedočimo uvijek da se osjećamo do kraja djecom Božjom, koja su primila posinstvo, sve milosti i darove Oca nebeskoga, te zrače njegovim Duhom i po njegovu duhu onda i žive. Ne živimo uvijek kao oni koji su oslobođeni od ropstva grijeha i kao istinska djeca Božja sa svim pravima i obvezama djece u kući Očevoj.

Blagdan Presvetoga Trojstva je prigoda da preispitamo svoje krštenje, to jest da se upitamo jesmo li doista kršteni u snazi Oca i Sina i Duha Svetoga, te isto tako jesmo li istinski postali učenici Kristovi. Jesmo li postali učenici kojima je jedinstvena zadaća naviještati istinu o Ocu, Sinu i Duhu Svetomu koji nas neizmjerno ljube i daruju nam svoj božanski život. Ako smo sinovi Božji, to jest sinovi u Sinu i u snazi Duha Svetoga, onda svoje posinaštvo trebamo živjeti do kraja, vrlo snažno i ponosno. Valja nam svjedočiti životom koji život postoji u našim venama, čija misao je u našoj pameti, čiji Duh je u našoj duši. Zato pitanje Presvetoga Trojstva kao Oca i Sina i Duha Svetoga nije pitanje bez važnosti kako nam se ponekada čini, već je doista od izuzetne važnosti za naš svakodnevni život. Jer nam je Bog povjerio samoga sebe na vrlo konkretan način. Konkretizirao se kao Otac i Sin i Duh Sveti, te je ušao u naš život svojim božanskim zahvatom, dolazeći u našu životnu stvarnost kao Bog koji se objavljuje i sve čini kako bi nas poveo u život vječni u svoje kraljevstvo.

Polazeći od dara njegove objave, ostaje nam poziv i zadaća živjeti u toj moći i slobodi koju nam je Bog ostavi, kad nas je oslobodio, jer je dao Sina kao cijenu za naše oslobođenje i Duha Branitelja i Osloboditelja. Oni u nama svjedoče da smo slobodni i da smo djeca Božja, jer smo u svome duhu slobodni i jer u svojoj duši živimo životom njegova Duha. Ljubimo i živimo ovu uronjenost u Presveto Trojstvo, te budimo odraz njegova otajstva, jer ćemo tako pokazati da smo postali učenici Gospodinovi i da vršimo njegove zapovijedi, od kojih je najvažnija da živimo i ljubimo onako kako nam je on ostavio i da budemo nadahnuti njegovim Duhom, kako bismo i sami mogli vršiti poslanje koje je Gospodin ostavio svojim apostolima.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Svojim slavnim uskrsnućem Isus je ispunio djelo koje mu je Otac povjerio da ispuni među ljudima. Ispunivši svoje poslanje, pripremio ih je za onaj konačni zahvat i dar koji im je planirao dati, nakon što je znao da mu je prijeći ponovno k Ocu. Ali njegovo poslanje nije bila neka vrsta izvanjske misije, nakon koje se trebao vratiti k Ocu, već se njegovo poslanje se ticalo same biti ljudskoga života. Ono je zadiralo u onu najdublju dubinu, u život kao takav i u ljudsku dušu i nutrinu, premda je cijela zemlja i svemir vapili za temeljitom obnovom.

Njegovo djelo spasenja, naime, ticalo se u prvom redu obnove čovjeka koji je poradi grijeha postao ruševina, pa i kada se to izvana nije vidjelo. Čovjek se urušio u sama sebe nakon što je zgriješio i odrekao se zajedništva s Bogom, nakon čega je zdanje stvorenoga svijeta klonulo pod bremenom ljudskoga grijeha. Božji Sin je, sukladno proročkim navještajima, prionuo stoga na djelo spasenja, te je imao sanirati posljedice urušavanja i ponovno podignuti najprije ljudsko zdanje omogućujući čovjeku da bude hram Božji, kako je i bilo zamišljeno u prvotnom Božjem planu. A završni čin obnove čovjeka bio je taj da učini da se Duh Sveti ponovno nastani u zdanje koje je obnovljeno njegovom mukom, smrću i uskrsnućem. I doista, nutrina ljudska može se ispuniti jedino nutrinom Božjom, a praznina ljudska samo obiljem Božjim. Zato Isus nije za svoje učenike pripremao neke druge darove, osim što je odlučio dati im svoga Duha koji ih jedini može do kraja ispuniti, te jedini može donijeti mir u nemirnu dušu, jedini može unijeti reda tamo gdje je bio nered.

Ovaj Isusov plan odgovara i onoj svijesti koju izražava Psalmist kad pjeva: Pošalji Duha svojega, Gospodine, i obnovi lice zemlje. Jer obnova lica zemlje može se dogoditi samo po obnovljenim ljudima, te stoga uvijek ovisi o sadržaju koji ljudi nose u svojim srcima. Isus je htio dati nam svoga Duha, kako bismo, obnovljeni tim Duhom, bili kadri obnavljati lice zemlje. Zato nas je obdario tom životnom Snagom odozgor, ili pak iznutra, da obnavljamo lice zemlje kojem je ovo izvanjsko samo odraz unutarnjega stanja. No obnova lica zemlje je u prvome redu obnova ljudskosti koja se najprije obnavlja iznutra, nakon čega postaja sposobna obnavljati sve oko sebe. Nije stoga bez razloga Isus dahnuo u svoje učenike i rekao im: Primite Duha Svetoga! Time ih je do kraja preporodio i ispunio, te im dao vlasti i snagu nad opraštanjem grijeha, jer ako ima nešto što nagrđuje lice ljudsko i lice zemlje, onda je to upravo grijeh.

Ovo iskustvo koje je Isus pružio svojim učenicima, iskustvo je koje bi trebalo biti ključno i u našemu životu. Mnogo se i danas govori o obnovi i obnovama, prave se mnogo planovi napretka i priprema se navodno za bolju budućnost. No svi planovi, želje i nastojanja ovise doista o tome koliko su Duhom Božjim obnovljeni oni koji trebaju provoditi te planove u život. Ako nema istinske obnove Duhom Svetim, sve drugo su samo obmane kojima nas omame demagozi i vođe ovoga svijeta, a koji ne razumiju bit samoga života. Isus nije demagog, te vrlo dobro zna koja je važnost čistoga duha u našem životu. Stoga nam i daje Duha Božjega, Duha Svetoga, da nas natopi Božjim životom i svetošću bez koje kao ljudi nemamo pravoga života. I ne daje nam ograničeni dar ni neku doziranu mjeru, već nam da je svu puninu Božjega bića predajući nam dar Ljubavi kojom se on i Otac ljube. Zato je i mogao jamčiti svojim učenicima da ih neće ostaviti siročadi, već da će ostati trajno s njima, jer je doista u ljubavi Duha Svetoga i on prisutan u dušama svojih vjernika, kao što je u toj ljubavi prisutan i sam Otac nebeski.

Dopustimo stoga Gospodinu da i u nas dahne kao što je dahnuo u svoje učenike, to jest obnovimo i mi svijest da je Gospodin svojim uskrsnućem i nama omogućio ovaj novi dah života. Dao nam je svoga Duha kao vrhunac djela spasenja kojima nas vodi prema vrhuncima Božjim, a ne samo prema zemaljskim i ljudskim ostvarenjima. Dao nam je Duha Svetoga kojim se obnavlja tkivo našega života od zaraze grijeha, od starosti i truleži koji ga nagrizaju, a nastaju po grijehu. Obnovimo stoga svoj duh i živimo kao oni koji od Duha Svetoga primaju istinski Božji život, neprolazan, vječan i svet. Dopustimo da nas prožme Duh Božje ljubavi i donosimo plodove koji su njega dostojni, jer samo Duhom Božjim izgrađeni možemo izgrađivati novo čovještvo i obnavljati lice svoga naroda i cijele zemlje.

Naočale su optičko pomagalo
za poboljšanje lošega vida
jednoga ili oba oka.
Vrlo su učinkovite i korisne
bilo da je riječ o kratkovidnosti
ili pak o dalekovidnosti.
Bilo da ne vidimo dobro
sadržaje na udaljenosti,
bilo one koji su nam pred očima.
Poput optičkih poteškoća
s tjelesnim vidom,
mogu postojati i optički
problemi duhovne naravi.
Tako se može dogoditi
da netko bude zagledan
u ono daleko, udaljeno,
pa čak i nebesko,
ali da u isto vrijeme ne vidi
što se događa u njegovoj
neposrednoj blizini.
No može biti i obrnuto,
da netko bude zaokupljen
samo ovim neposrednim,
a da lako previdi
šire okruženje oko sebe.
Zato nam je dobri Bog,
da nas izliječi od slabovidnosti,
darovao optička pomagala
– dvije zapovijedi ljubavi:
ljubav prema Bogu i čovjeku!
A i sveti Ivan poučava
da se ne može ljubiti
Boga kojega se ne vidi
ako ne ljubimo brata pored sebe.
A vrijedi i obrnuto,
jer ako bismo ljubili braću,
ali samo ljudskom ljubavlju,
a ne i onom nebeskom,
ne bismo ih dostatno ljubili.
Zato je doista neophodno
da iz Božje ruke prihvatimo
ova optička pomagala,
te da se tako izliječimo
od ljudske slabovidnosti.