Mačje oči su

reflektirajuća stakla

koja se ugrađuju u osi ceste

da bi vožnja bila sigurnija

noću i u nepovoljnim

vremenskim uvjetima.

Dobile su naziv po odbljesku

koji imaju oči mačke

kad joj se noću zasvijetli

svjetiljkom u glavu.

Tako su i kršćani

koji dolično žive

kao svijetleći znakovi

koji putnicima ovoga svijeta

pokazuju gdje su rubovi

života i smrti, istine i laži,

dobra i zla, sreće i nesreće.

Tako i svojim gotovo

neprimjetnim postojanjem

pomažu drugima

da lako pronađu put

koji vodi do Neba.

16. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju otkrivamo jednu životnu situaciju pomalo sličnu onome što se događa i u današnjemu svijetu. Naime, vidimo da su Isusovi apostoli, dvanaestorica, bili umorni i iscrpljeni nakon što su ispunili poslanje koje im je dao Isus, te je on sam uočio da im treba odmora. S druge pak strane on je uočio i potrebe puka koji je bio kao obezglavljen i izgubljen kao ovce bez pastira. I jednima i drugima je trebalo odmora duše koji su naposlijetku pronašli s njime i u nnemu. Puk je doista grčevito tražio utjehu i olakšanje svojih jada, te se činilo da nema dovoljno onih koji mu mogu omogućiti da dođe do rješenja i do odgovora na svoje probleme.

Slično se događa i danas kad s jedne strane vidimo da su Isusovi poslanici umorni od toliko posla koji se iz dana u dan umnaža i ne uspijevaju stići do svakog čovjeka komu su poslani. Je proturječje, ali je i stvarnost da posao počesto priječi pastirima da dođu do srca svojih ovaca. Nekada je to i njihovom krivicom a nekada i krivicom samih vjernika koji ne traže tako žarko i gorljivo ono što bi trebali od njih, a vrlo rado i brzo se odlučuju komentirati i kritizirati njihovo ponašanje i njihove nedostatke. Počesto drže da oni ništa ne rade već samo odmaraju i uživaju, te prema njima nemaju niti osnovnog razumijevanja koje bi trebali imati. A pastiri sa svoje strane možda drže da ih vjernici nepotrebno i iz dokolice gnjave svojim čudnim zahtijevamo. I kao što je nekada bilo da uz toliki broj svećenika i rabina narod ipak bude kao ovce bez pastira, i da sve potom padne na leđa nekolicine, tako i danas se može dogoditi da uz velik broj svećenika može biti nešto slično. Jer ukoliko svećenicima nedostaje istinskog apostolskog zanosa i Isusove revnosti, onda kao da na kriv način ili uzalud vrše svoju dužnost. Onda ih sve brzo umara i teško stječu snagu za ono što bi trebali činiti u ime Isusovo i snagom kojom je to Isus činio. Tada njihovi vjernici mogu biti obezglavljeni kao ovce bez pastira, te onda i pokušati tražiti duhovna rješenja na neprimjeren ili neispravan način. Svakako je neobična pojava našega vremena da određeni broj vjernika ne uspijeva zadovoljiti svoje duhovne potrebe u župama, uz svećenike kojima su povjereni, te traže drugamo gdje su čuli da ima netko tko će zadovoljiti njihova traženja i uspjeti ponuditi bolja rješenja od onih koja nude drugi, takozvani obični svećenici.

No Gospodinov pastirski zanos otkriva nam koji je pravi odgovor na umor koji zahvaća i pastire i ovce. On ukazuje da se pastiri mogu pronaći samo ako se u osami odmore s njime, kao što i vjernički puk ne može doći do utjehe ako u pastirima ne traži njega i njegovu riječ. Stoga je znakovito da je apostole pozvao da idu u osamu odmoriti malo, a puku koji je bio kao ovce bez pastira neumorno je navijestio radosnu vijest poučavajući ih otajstvima Božjim. Doista samo je njegova blizina i njegova riječ sposobna odmoriti nas do kraja i onda kad smo umorni, jer ona je melem na rane i umornih pastira kao i iscrpljenoga puka. Molimo stoga da svi skupa budemo bliži njemu i da upijamo njegov zanos kojim je osvježavao svoje apostole, ali i narod koji je tražio Božju utjehu. Nastojmo se odmarati u njegovoj blizini koja jedina odmara cijeloga čovjeka. Neka snagom toga pastiri budu neumorni i dostojni svoga Učitelja koji ih je osvježio svojom blizinom, a neka vjernici s poštovanjem u njima promatraju zauzetoga Krista koji neumorno naviješta otajstva Božja koja valja pobožno i zahvalno razmatrati i usvajati. Tako se možemo odmoriti samo ako se usredotočimo na ono bitno u životu, ono što nam daje Gospodin, a ne ponude ovoga svijeta koje nam iscrpe duše u tolikim vrstama ‘odmora’ koji nam se nudi. Sve drugo je bespotrebno gubljenje snaga koje samo dodatno iscrpljuje našu krhku ljudskost. Ako se odmaramo uz Krista upijajući njegov zanos, onda možemo jedni drugima pomoći da se odmorimo unatoč svemu, te da pronađemo dužno razumijevanje jedni za druge, doživljavajući blagodat i čudo kojim Bog osvježava naše duše. Neka se to zbude s nama danas kao nekada u Palestini.

Dobro je poznato da orkestar,
simfonijski ili neki drugi,
ne bi bio složan ni uspješan
da nije vještog dirigenta
koji svojom palicom usklađuje
sve instrumente i izvoditelje.
O pokretu njegove palice
ovisi sklad i zajedništvo,
te ljepota zvuka i glasa
koju ispunjaju slušatelje
uzdižući im duše k nebu
suzvučjem uzvišenih tonova.
Takav duhovni sklad i ljepotu
ostvario je naš Gospodin
kad je sišao s neba na zemlju
da razjedinjeno čovječanstvo
pretvori u složni orkestar
koji izvodi nebeske melodije
i u pjevački zbor koji pjeva
neizrecive Božje riječi.
Ali da bi uskladio čovječanstvo
i osposobio za takvu izvedbu,
trebala mu je dobra
dirigentska palica križa
kojom je uskladio i izmirio
cijelo čovječanstvo s Bogom,
a i međusobno jedne s drugima.
Neka i nas njome usmjeri
da dadnemo sve od sebe,
za najljepše tonove života,
u Crkvi – zajednici spasenja
cijeloga ljudskog roda,
a Ocu nebeskome na slavu.

15. nedjelja kroz godinu – B

Premda je izviješće sv. Marka o slanju dvanestorice vrlo kratko, ipak je vrlo znakovito i bogato sadržajem. Isus se kao Učitelj nije ponašao na uobičajen način, kao što su se ponašali židovski rabini onoga vremena. Premda su i sami imali učenika i drugih sljedbenika, ipak nikada ih nisu na ovakav način slali da propovijedaju, niti su im mogli dati ovlasti koje je Isus dao svojim učenicima. Doduše, to nisu ni pokušali, pogotovo što Isus pred svoje učenike stavlja vrlo neobične zahtjeve. Tako od njih očekuje, kako smo čuli, da uza se ne nose ništa, osim štapa, ne zato što je pretpostavio da će sve drugo steći idući putem, već što je smatrao da im ništa od svega toga ne treba, jer je znak navezanosti na zemaljska dobra. Zato veli da im ne treba ni kruha, ni torbe, ni novca o pojasu, ni dviju haljina. Htio je da odmah, čim krenu, budu svjesni da ne idu putem zemaljskog interesa, već služenja Bogu poradi kojega su se svega odrekli.

Nadalje, u svemu tome možemo iščitati još jednu dodatnu poveznicu sa Starim zavjetom. Isus, naime, ne samo da se ponašao kao onaj koji ima autoritet proroka, pa i više od toga, već šalje svoje učenike na isti način na koji je Bog u Starom zavjetu slavo proroke. Inicijativa nikad nije bila njihova niti su imali privatnih razloga ili interesa ići kamo ih je slao. Naprotiv, inicijativa je bila Božja, te su često imali razloga pobuniti se kad su vidjeli uvjete koje im postavlja i zahtjeve kojima ih uvjetuje. I apostoli su poslani poput tolikih proroka koji nisu uzimali sebi za pravo davati određivati Bogu na koji će ih način poslati. Štoviše, nisu se osjećali sposobnima po vlastitom nagnuću davati savjete u ime Boga, već je sam Bog njih podizao iz naroda i slao ih da govore ono što im je on zapovjedio, pa i onda kad su zbog toga bili izloženi, pa čak i ugroženi. Trebali su vjerno naviještati ono što je Bog od njih tražio i onda kad su ih vlastodršci i moćnici zbog toga progonili. Moglo im se dogoditi da trpe nepravde i muke, ali oni nisu mogli ne izvršiti poslanje koje im je on odredio da vrše.

Slično tome što se događalo u životu proroka, bilo je i u životu Isusovih Apostola. Njih Isus izabire da budu odvažni i vjerodostojni, nezaustavljivi na svome svjedočkom putu. Zato od njih očekuje da ne nose ništa osim štapa i sandala. Zadaća im je bila vršiti njegovo poslanje, a ne svoje, te je stoga on i postavljao uvjete koje je on smatrao prikladnima za to poslanje. A istina, najbolje je i znao što im treba i kada će biti najvjerodostojniji. Evanđelist samo izvještava da su to poslanje i ispunili, jer kao poslušni Isusovi učenici nisu ni pomišljali kršiti nalog koji im je dao.

Iz svega što nam sveti Marko zapisa, izvući je pouku i za nas danas. Uspjeh u naviještanju Evanđelja ne postiže se izvanjskim pomagalima, tehničkom osposobljenošću ili gospodarskom moću, već isključivo vjernošću Isusovu glasu, to jest proročkom poslušnošću. Pa i onda kad pred nas stavlja čudne, i gotovo nemoguće zahtjeve, ipak je njegova riječ i božanska snaga jamstvo ostvarenja poslanja. Treba samo dopustiti da on u nama djeluje i da se u nama proslavi. A kao pravi navjestitelji i apostoli, trebamo vršiti proročku službu, to jest kao osobe biti znak Božje prisutnosti na zemlji, što potom naša djela i naše riječi trebaju odraziti. Zato nam je i moliti svete Apostole da nas zagovaraju, jer mi počesto u duhu svoga vremena ne vidimo koliko je istinita ova činjenica o kojoj svjedoči Evanđelje. I mi radije računamo na izvanjsku djelatnost i na pomagala ovoga svijeta, nego da računamo na snagu svoga duha koji se u vjernosti predaje Bogu i kroz koga Bog djeluje svojom moću. Ali preduvjet da bi Bog bio na djelu je da se lišimo svih ostalih priručnih sredstava, te da Boga stavimo u središte života.

Molimo stoga za dar ovakvog predanja i ovakve poslušnosti Isusovu glasu, te ostavimo evanđeosko svjedočanstvo u svijetu. Ne smijemo smetnuti s uma da nas čekaju toliki potrebni kojima neće nitko pristupiti ni olakšati boli, ako to ne učinimo mi, Kristovi učenici. Odazovimo se Isusovu pozivu i preobražavajmo svijet svojom poslušnošću i vjernošću njegovu glasu, svjedočeći da smo uistinu pravi Kristovi proroci.

14. nedjelja kroz godinu – B

Evanđelje koje čitamo ove nedjelje vodi nas u Isusov rodni kraj u nazaretsku sinagogu. Upravo tu gdje su ga poznavali i gdje je imao prijatelja i rodbine, Isus doživljava odbacivanje u tolikoj mjeri da se i sam čudio njihovoj nevjeri i tvrdokornosti. Tamo gdje se moglo očekivati obrnuto, da će imati izniman uspjeh, on je doživio neuspjeh. Zato se postavlja pitanje zašto se dogodio tako začuđujući obrat, to jest zašto su se prenerazili kad su ga čuli naviještati kraljevstvo Božje.

Možda je odgovor na ovo pitanje i prejednostavan, no valja ipak pokušati dokučiti zašto su Isusa njegovi sumještani odbacili. Istini za volju, on do tada među njima nije očitovao svoje božanstvo koje se u biti očitovalo u dvojakoj dimenziji. S jedne strane s očitovalo kroz osobnu svijest koju je Isus imao o sebi, a to je da je Božji Sin, a s druge strane se očitovalo kroz poslanje Mesije i Spasitelja. Do tada su ga poznavali kao drvodjelju, a ne kao Stvoritelja svijeta, kao sina Marijina, ali ne i kao Sina Božjega, kao običnoga čovjeka, a ne Mesiju s božanskim poslanjem. I onda kad je došlo vrijeme da se očituje i njima, kao istinski prorok koji nadilazi svakodnevno ponašanje pismoznanaca i svih drugih koji su tumačili Božju riječ i odredbe, oni su odbili povjerovati u njega i prihvatiti ono što im je govorio.

Oni ga, naime, nisu nisu prepoznali u njegovoj pravoj biti, ali njegova dosljednost radi toga nije bila upitna. Kad je počeo javno djelovati, više nije mogao skrivati svoju pravu bit. On je uvijek bio sebi dosljedan, pa i kada nije pokazivao do kraja vlastiti identitet svakome. I ako ga nisu poznavali kao Božjega Sina, nemoguće je da nisu zapažali njegove izuzetne kreposti u tom životu u galilejskoj skromnosti. To je bila pretpostavka za svaki daljnji zaključak, ako su htjeli dobronamjerno razmišljati o činjenicama koje im je on pružao, a ne samo o eventualnim riječima.

Po svoj prilici prema njemu se dogodila reakcije, jer oni su mislili da on dokida jaz koji stoji između čovjeka i Boga. Ili bolje rečeno, bili su uvjereni da on produbljuje jaz između sebe i njih, te da ujedno dokida udaljenost koja stoji između čovjeka i Boga time što on kao čovjek sebe stavlja s Božje strane. Zato su ga ona htjeli redimenzionirati na običnoga čovjeka koji bi bio jedan od njih, a ne Bog u kojega su trebali povjerovati. No oni poradi tvrdoće svojih srca nisu mogli razumjeti bit njegove poruka koja nije bila u tome da se on od njih izdvaja i da ih ponižava, već da im pokaže da je, istina drukčiji od njih s jedne strane, ali i da je potpuno njihov po ljudskoj naravi. I što je još važnije, da je došao za njih. No oni su u svojoj oporosti podigli barijeru nevjere između sebi i njega, tako da nije mogao učiniti ondje nijedno čudo, osim ozdraviti nekoliko nemoćnika.

u odnosu prema njima produbljuje izdvajajući se od njih i pokazujući da nije samo jedan od njih. U biti oni nevjerom produbljuju jaz između sebe i Boga koji je on nastojao premostiti htijući njih približiti Bogu.

Njihovi zaključci, doduše, nisu bili sasvim krivi, jer su dijelom odgovarali stvarnosti, s time da nisu pogađali dobro njegove nakane. Uistinu, on nije išao produbljivati jaz time što je pokazao da između njege i Oca nebeskoga ne postoji takav jaz, već je svojim nastupom pokazao da s pravom govori u ime Božje, jer je to bila sasvim logična posljedica koja proizlazi iz njegova božanskog identiteta. Osim toga, time što je istaknuo spomenuti jaz, nije to učinio da bi im predbacivao i stvarao kompleks krivice, već da bi ih oslobodio. Isto tako, ako je ukazivao na uzvišenost svoga poslanja, nije time činio većim jaz između sebe i njih, već im je skretao pozornost da je, zahvaljujući njegovoj ljudskosti, premošćen taj jaz koji postoji između Boga i ljudi, a koji je uvjetovan ljudskim grijehom. No njihova nevjera im je bila nepremostiva i nije im dopuštala da prijeđu na onu stranu gdje ih je pozivao Isus. Ukopali su se u svoje pozicije do mjere da im je obraćenje postalo nedostižan napor, a spasenje predaleko.

Sve što se je zbilo u sinagogi u Nazaretu vrijedi kao pouka i nama danas. Budimo pozorni na Isusov navještaj i njegova djela u našem životu, te prihvatimo da nam otkrije svoje božansko poslanje kojim nas privlači Bogu. On nas poziva da odgovorimo vjerom na njegovu prisutnost, te se odazovimo jer samo vjerom nadilazimo granice svoje ograničene ljudskosti, te preko njega ulazimo u ozračje ponuđenog Božjeg oproštenja i spasenja.

U mnogim mjestima diljem svijeta,
pa i naše lijepe Domovine,
kao što su Rim ili Ludbreg,
postoje obilježene točke
kao mjesta za koja se drži
da su centar svijeta.
Bez daljnjega to izaziva
i ponos u stanovnicima istih
da žive u tako važnim mjestima.
No ne želeći ulaziti pobliže
u zemljopisne ili astronomske
pojedinosti ili činjenice,
postoji jedna druga istina,
a to je da je pravo središte
ono iz kojega je svijet potekao,
a to je duhovno središte.
Zato centar svijeta nije
neko posebno mjesto
na kugli zemaljskoj,
nego je pravo središte
u čudesnom Božjemu srcu
iz kojega je svijet nastao.

13. nedjelja kroz godinu – B

Današnja nas liturgijska čitanja pozivaju da razmišljamo o Bogu izvoru života i pobjedniku smrti, koji nije ostajao gluh ni slijep ni nijem za konkretne potrebe ljudi oko sebe. Štoviše, bio im je na usluzi svojom božanskom snagom, kao što čitamo u današnjem Evanđelju u kojem je opisano ozdravljenje jedne žene od dugogodišnjeg krvarenja i uskrišenje jedne dvanaestogodišnje djevojčice. I u jednom i udrugom slučaju se pokazalo koliko je važno imati ispravan pristup Gospodinu, jer je upravo to ono što predstavlja razliku u životu nas vjernika. Naime, Isus je došao svim ljudima da im navijesti spasenje i donese Boga u život, ali nisu svi na isti način primali njegov navještaj, niti su s istom nakanom, ozbiljnošću i željom pristupali svemu onome što je on govorio i činio. Bilo je onih koji su prema njemu bili tek radoznali ili ga doživljavali samo kao privlačnu pojavu svoga vremena i prostora, a bilo je onih koji su ga životom tražili i od njega kao životvorca život primali. Takav je bio slučaj žene koja je bolovala od krvarenja, kao i Jaira i njegove obitelji koji su iskreno vjerovali da im Isus može pomoći u gotovo beznadnim situacijama.

No njima nije bilo lako u takvom metežu i gužvi razviti ispravan stav o Isusu. Mnoštvo ljudi oko Isusa bilo im je zapreka da do njega dođu, da ga dobro čuju i da poslušaju. No kako bolesna žena, tako i Jair ne odustaju od svojih uvjerenja glede Isusa, te nastavljaju vjerovati i onda kad im okruženje nije išlo na ruku. Oni su morali imati njegov lik i njegov glas kao orijentir za svoje stavove i odluke, te su naposljetku iskusili njegovu božansku iscjeliteljsku moć. Vjerujući u njega došli su i do samih sebe, to jest do prave samosvijesti o sebi i svome životu, jer su morali sve druge glasove i prisutnost drugih ljudi zanemariti da bi ostvarili zajedništvo s njime, nakon čega su postali novi i čvršći ljudi, svjesni sebe i vlastitoga života i poslanja u svijetu. Zato je Evanđelist i zapisao za ovu bolesnu ženu da je postala svjesna onoga što joj se dogodilo: Žena, sva u strahu i trepetu, svjesna onoga što joj se dogodilo, pristupi i baci se preda nj pa mu kaza sve po istini. Za razliku od njih ljudi koji su se besplodno naguravali oko Isusa ili koji su bezuspješno tješili Jaira nisu imali prave svijesti ni o sebi ni o drugima oko sebe, jer im je nedostajalo pravo iskustvo Isusove božanske moći koja je ljude činila novim bićima.

Na žalost i danas mnogi žive u vlastitoj obamrlosti, kojoj je slika stanje žene iz Evanđelja ili pak Jairove kćeri. Doista mnogi ne vide koliko su izvan okvira života, to jest koliko su prazni od stvarnoga života i to samo zato što pokušavaju živjeti isključivo na ljudski način isključujući živoga Boga iz vlastitoga života. Svijetom prolaze kao nesvjesni života, trčeći od obveze do obveze, između ambicija i njihovih ostvarenja, teko da teško i primijete da su prazni od stvarnoga života. Mnogi ljudi su i danas tako nesvjesni da žive polusvjesno ili nesvjesno pravoga života, a kad to otkriju ili kad otkriju da ih je život potrošio a da uopće nisu živjeli s puninom i smislom, onda pribjegavaju različitim rješenjima. Ili pak ako ih zadesi kakvo zlo u životu, kao što je bio slučaj žene iz Evanđelja ili Jaira, onda se pojavljuje problem prave svijesti i smisla u životu. Nije rijetkost da se poradi toga obraćaju psiholozima ili psihijatrima, tehnikama određenih religija ili nekim duhovnim guruima suvremenoga svijeta koji im onda tumače ili ‘otkrivaju’ put svijesti. Počesto su i uvjereni kako su im takvi doista otkrili taj put i kako žive više svjesni sebe i svoga života, ili bolje rečeno daju se uvjeriti za određeni broj terapija ili količinu novca koji potroše, kao što je i ova žena potrošila mnogo toga na liječnike.

Oni koji se bez vjere naguravaju oko Isusa, ali koji nemaju pravu svijest ni o sebi ni o njemu, su slika osoba koje žive . Samo čovjek koji dopusti da ga Bog dotakne, to jest da se s njime susretne, izlazi iz svoje ljudske obamrlosti i polusvijesti, te dolazi na pravi život. Pravu ljudsku svijest izgrađujemo u trenutku kad dopustimo da nam Isus utisne vjere i nadu, to jest da nas ispuni svojom ljubavlju. Do te svijesti su došli i bolesna žena i Jair, ali također i Jairova kći i cijela obitelj. Otkrili su da ih Isus može osloboditi od duhovne obamrlosti, te da s njime mogu postati drugi ljudi. Pa i onda kad su se mnogi podsmjehivali na njihov, ali i na Isusov račun, oni su nastavili vjerom liječiti sebe i svoje živote, te su tako došli do prave životne svijesti koje nema bez vjere u Isusa.

To vrijedi i za nas. Nemamo pravo živjeti kao obamrli ili polumrtvi ili čak mrtvi a Isus nam na ‘dohvat ruke’. Trebamo se odvažiti poput žene iz Evanđelja i pružiti prema njemu svoje ruke, te ga dotaknuti i po tom dodiru primiti spasenje od svakoga zla, te istinsku svijest o sebi i novosti života koju nam on daruje. Ražarimo stoga svoju vjeru i držimo se Isusa koji nas jedini može probuditi iz naše životne pospanosti, koji nas može pridići iz naše nemoći i našem obamrlom životu dati duhovnu svježinu i vitalnost, te nas naposljetku nagraditi i puninom vječnoga života.

Odgovorni za promet
u civiliziranome društvu,
svjesni ali i osvjedočeni
kako je pojedinac
često nepromišljen i sebičan,
te ne misli na opće dobro,
već samo na sebe
i svoju komotnost,
te mu onda doskaču
odredbama i uredbama,
s ciljem da omoguće da
zajednički život funkcionira.
Zato uređuju ulice i nogostupe,
postavljajući rubnjake,
kao fizičke prepreke
da razdvoje različite
prometne površine
od prilaznih putova,
nogostupa i pješačkih zona.
Na sličan način Bog ljudima
postavlja duhovne rubnjake
u vidu svojih zakona i odredbi.
Ne čini to kako bi nas ograničio,
već kako bi nam omogućio
uredan i uređen život.
Pomaže nam otkriti
kuda je zajamčeni prostor
za sigurno hodanje,
a gdje je za mirnu vožnju.
Upućuje nas da znamo
preko koje nam granice
nije uputno ići.
No počesto, na žalost,
čovjek želi preko ruba,
ne misleći da time ugrožava
sebe i druge ljude.
U ime te nerazborite želje
čak je spreman optužiti Boga
što je, ne pitajući njih,
postavio rubove i rubnjake
kao granice u životu.
Predbacuju mu kao da je to
napravio sa zlom namjerom
i s ciljem da čovjeka ograniči
i sebi ropski podredi.
No oni Božje odredbe tumače
ne iz onoga što one jesu
i što je njegov zakon u sebi,
već iz pokvarenosti svoje duše.
Umjesto da se pospu pepelom,
njemu predbacuju, što sami čine,
te odvode mnoge u propast
brišući granice – rubnjake
između dobra i zla, istine i laži.

Svetkovina rođenja svetog Ivana Krstitelja

Svetkovina rođenja svetoga Ivana Krstitelja uvijek je poticajna i puna bremenitog otajstva i poruke za svakodnevni život vjernika. Rođena je na čudesan način, te je bio dar svojim roditeljima, Zahariji i Elizabeti, koji su u svim tim trenutcima ostali vjerni Gospodinu, te su i svoga sina odgajali kao dječaka za kojega su vjerovali da će vršiti proročku službu. U svakom slučaju oni su svoj odlučni stav da ga odgoje kao odgovorni roditelji na način da mu omoguće da se posveti potpuno služenju Bogu, pokazali odmah od Ivanova rođenja, pa čak kad su se morali suprotstaviti mišljenju susjeda i prijatelja koji su im htjeli nametnuti svoje mišljenje o svemu tome. Zato je Evanđelist i prenio da su se u Gorju svi pitali što će biti od toga dječaka.

No nasuprot tih pitanja koja odražavaju zanimanje za život i budućnost malo Ivana, stoji odgovor sadržan u rečenici kojom Evanđelist daje sažetak njegova rasta: Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime, nastavljajući tumačiti kako je rastao i duhom jačao. Upravo u ovom slikovitom izričaju ocrtava se mnogo toga što je važno u životu svakoga čovjeka, napose djece koja se od djetinje dobi razviju prema ljudskoj zrelosti. Takva zrelost se ostvaruje isključivo Božjom prisutnošću u životu pojedinca, što ovaj izraz u konačnici i znači. Evanđelist samo potvrđuje da je Bog vodio dječaka, jer ruka označava kako vlast tako i vještinu. Bog je svojom vještom rukom dječaka uvodio u spoznaju, ali u ispravno djelovanje, što je Ivan pokazivao svojim osobnim životom. Ruka Božja bijaše nad njim znači da ga je Bog odgajao i upravljao svojom rukom, to jest da je sve ono što je Bog govorio bilo od presudne važnosti u njegovu životu. Ujedno Evanđelist svjedoči koliko je Ivan bio otvoren Božjoj poucu govoreći da je boravio u pustinji, jer je ona uvijek bila veliko vježbalište ljudi koji su se pripremali vršiti volju Božju, to jest onih koje je Bog pripremo za suradnju u djelu spasenja.

Istovjetno pitanje trebamo i mi sami postaviti sebi u današnjemu svijetu, napose ostavljamo li dovoljno prostora za božansko vježbanje svakoga od nas, kao i to izabiremo li prava vježbališta i prave vježbe da se pripremimo za djelo spasenja. To je pitanje koje svaki roditelj treba postaviti za svoju djecu, i to vrlo ozbiljno, jer ni danas kao ni nekada, okolina nije sklona zdravom odgoju djece. Stoga svaki roditelj treba znati da li čini sve da ruka Gospodnja bude nad njihovom djecom, ili to ne čine. Samo trebaju znati drže li to važnim u životu svoje djece ili radije svoju djecu povjeravaju isključivo ruci ljudskoj da ih odgaja samo sukladno ljudskim vrijednostima i dometima.

Ujedno se postavlja pitanje koje je to vježbalište na kojem se vježba danas ljudskost, na kojem se izgrađuje i učvršćuje karakter mladoga čovjeka. Uglavnom smo navikli da su to vježbališta obilja i zabava, naslada i užitaka. Nije isključeno da ta vježbališta mogu biti i ozbiljnija, te čak pretpostavljati mnogo žrtve i samoprijegora, ali redovito ne za Božje ciljeve, već za one ljudske, te opet ne posluže za onu pravu svrhu i izgradnju kojoj je cilj vršiti poslanje Božje. Stoga se na takvim vježbalištima, pa i onda kad se na njima zgrće mnogo ljudskog uspjeha, ne može izgraditi ljudskost ni izvježbati karakter prokušanoga Božjeg čovjeka. Jer ljudskost se može izgraditi do kraja samo na vježbalištima koja je podigao Bog kao prava duhovna vježbališta ustrajnosti i strpljivosti, poniznosti i jednostavnosti, žrtve i odricanja, sebedarja i predanja. I ako želimo biti ljudi s istinskim iskustvom ljudskoga, onda su nam prijeko potrebne takve obitelji kao mjesta stjecanja duhovnoga iskustva i mjesta izgradnje ljudskosti prema Božjim kriterijima. Tada se može reći da je ruka Gospodnja s onima koji se izgrađuju, ako vidimo da se odgajaju za neprolazne vrijednosti i kao proroci koji se stavljaju na raspolaganje samome Bogu.

Neka stoga ova svetkovina i nama donese duhovnoga poticaja da se potrudimo oko duhovne izgradnje i stjecanja vjerodostojnog iskustva, a u prvom redu da dopustimo da ruka Gospodnja bude s nama, jer samo tako možemo poput Ivana Krstitelja doseći te visine i ostvariti ciljeve koje Gospodin stavlja pred nas. Neka ovo bude poticaj za sve roditelje i obitelji da se trude svojoj djeci omogućiti iskustvo duhovnoga života i rasta, služenja Bogu i posvemašnje vjernosti njemu, kao što to učiniše Zaharija i Elizabeta. Osim toga svima nam je nastojati oko stjecanja vjerodostojnoga duhovnoga iskustva, jer nam je svima odgojno djelovati na mlade naraštaje i odgajati ljude s iskustvom Boga i duhovnoga života, svjesni da o takvima potom ovisi budućnost i spas našega naroda.

Oni koji su naučili igrati karte,
znaju da u većini igara
poput bele, briškule i trešeta
postoji pravilo aduta
koji diktira  igra.
Tako se može dogoditi
da protivnik ima jače karte,
ali ako nema karata u adutu,
uzalud mu je pokušaj
i ne može dobiti partije.
Jer i jedna niska karta u adutu
jača je od jakih karata
u drugim bojama.

Pravila poput ovog kartaškoga
vrijede i u duhovnome životu
jer nam i Isus svjedoči
da je bolje biti ubrojen među
Božje malene i neznatne,
nego među moćne i velike
ovoga svijeta koji ne mare
ni za Boga ni za Božje.
U istom će duhu
i sveti Pavao posvjedočiti
kad bude propovijedao
o Kristu raspetome,
koji je bio Židovima sablazan,
a poganima ludost,
no vjernima ja bio
Božja snaga i mudrost:
Jer ludo Božje
mudrije je od ljudi
i slabo Božje
jače je od ljudi.
Utjelovljeni Božji Sin je
doista bio Božji adut
pobjede nad grijehom,
zlom i svijetom.