7. vazmena nedjelja – B

Kako smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku, Isus moli za svoje učenike. Iz njegove molitve se iščitavaju važne stvari koje on želi svojim učenicima, te ih stavlja u svoju molitvu pokazujući tako do čega je njemu stalo i što im u stvari želi kao Učitelj. Nemoguće je jednim promišljanjem produbiti sve sadržaje koje Gospodin ističe, ali barem nešto se može istaknuti koristeći se obiljem njegove riječi kako za naš osobni život danas tako i za život Crkve. Tako između ostaloga vidimo da moli Oca da sačuva učenike od Zloga: Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.

Doista je vrlo zanimljiv ovaj Gospodinov izričaj. On ne moli Oca da ih uzme sa svijeta, što bi bilo jedno od rješenja. Jer da ih uzme sa svijeta, lišio bi ih svih problema, izazova i poteškoća koje imaju u svijetu. Napose oslobodio bi ih progona i protivljenja svijeta njihovu nauku. S druge pak strane Isus moli zdušno svoga Oca da ih očuva od Zloga, te se s pravom valja pitati što to znači. Doista, znamo da im Isus nije jamčio da će ih zaštiti od progona i svih protivština, već im je to i obećao. Zato očito ne misli zaštiti ih na takav način da im osigura i omogući miran i lagodan život. Naprotiv, poslao ih je da naviještaju u svijetu, kao što je i njega poslao Otac, pa i kad se moraju mučiti naviještajući radosnu vijest kraljevstva sve do prolijevanja krvi. Nije ih poštedio ni napada izvana ni kojekakvih nevolja iznutra, te se onda s pravom postavlja pitanja kako ih je onda Otac zaštitio od Zloga. Je li Isusova molitva ostala neuslišana ako ih nije zaštitio od okrutnosti svijeta i od krvavih napada moćnika?

Zato vidimo da ih Gospodin nije niti sačuvao od reakcije i bijesa Zloga koji ih je bjesomučno progonio, pa i okrutno kaznio smrću jednog po jednog, upravo zato jer su naviještali radosnu vijest spasenja. Nije ih poštedio od tih napada, te svojom molitvom i nije za njih tražio takvu zaštitu, već nešto mnogo važnije i sadržajnije. Molio je Oca da ih zaštiti od zasjeda Zloga, ali onih duhovnih zasjeda koje bi mogle ugroziti njihovu duhovnu i vjerničku cjelovitost. Uistinu je mnogo gore ako ih Zli uspije zavesti, nego ako ih progoni i ako im tjelesno naudi. I mnogo je lakše obraniti se od Zloga koji progoni snagom moćnika i sirovom silom, od onih lukavih progona koji prijete zaraziti im dušu i odvratiti ih od cjelovitoga služenja Bogu i njegovoj istini. Zato ova molitva pokazuje da Isus moli da njegovi učenici budu zaštićeni od lukavstava i prijevara Zloga, to jest od zamki koje im postavlja s ciljem da ih iskvari, odvrati s pravoga puta, uvede u zabludu, odvrati od puta posvećenja. I doista vidimo da je to uvijek bio jedan od ciljeva koji je Zli htio postići: odvratiti apostole od puta istine, posvećenja, svetosti.

Stoga je ova molitva i danas vrlo aktualna. Jer nije dostatno samo da nam Gospodin podari mirna vremena i da nas čuva od progona, od napada i nasilja. Mnogo je važnije da nas Božja pomoć prati i štiti danas od kompromisa sa Zlim, to jest da nam čuva vjeru cjelovitom, budući da je istinsko zlo ako Zli učini da Bog ne bude na pravom mjestu u našemu životu. Zato ni danas nisu toliko opasni otvoreni napadi Zloga, koliko je pogubno za dušu i za cijelu Crkvu ako Zli uspijeva odvratiti pastire i apostole od cjelovitog i vjerodostojnog služenja Bogu. Opasni su napadi zla i Zloga koji nas ugrožava duhovno na način da čini sve da oslabi naše postojanje pred Bogom. Pogubni su utjecaji zloga koji čini da naša vjera postaje mlaka, a mi se lagano poistovjetimo sa svijetom. Vrlo je škodljivo za naše spasenje kada mi ne doživljavamo temeljito i korjenito božju istinu i kada od nje ne živimo. A pogotovo ako pristajemo na kompromise s poluistinama i lažima koje postoje u svijetu.

U tom duhu je i danas neophodno da i nas Otac čuva u svome imenu i da nas posveti u njemu da do kraja budemo  njegovi, jer njegovo ime u svome životu nosimo. Nadalje, neizmjerno je važno da nas čuva u svojoj istini dok živimo u svijetu u kojem kruži kao poplava mnoštvo ljudskih ‘istina’ koje se suprotstavljaju onoj Božjoj, apsolutnoj i neprolaznoj. Daleko je bitnije čuvati Kristovu riječ kojom je posvećena i uzvišena naša razumska narav, nego pristati da naša riječ ostane na razini zemaljske riječi koja nije kadra oplemeniti i obogatiti naše postojanje Božjim životom. Posve je neophodno primiti i posvjedočiti Božju ljubav u svijetu koji je kivan na svaki pokušaj da se ljudsku ljubav oplemeni tom vječnom i neizrecivom.

Molimo stoga Gospodina da i nas uključi u svoju molitvu, te da i nas Otac zaštiti od Zloga, a ne samo od onih svakodnevnih izvanjskih zla kojih smo počesto žrtve. Neka i nas zaštiti u svojoj riječi, istini i ljubavi, da bismo tako i sami imali u sebi puninu radost koju je donio u ovaj naš počesto tužni svijet koji ne živi od Božje radosti. A da bi se to dogodili, raspoložimo svoja srca i podložimo mu ih, jer njegova se molitva prvenstveno ostvaruje u srcu i duši koji primaju njega i ostaju nepovratno u cjelovitom zajedništvu s njime. Tako i sami sudjelujemo u njegovu nastojanju da nas zaštiti od Zloga, čime nam se otvara dolazak u njegovo vječno kraljevstvo gdje više neće postojati ni prijetnje ni opasnosti da nas Zlo odvrati od s puta ili ugrozi zajedništvo s njime.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Slaveći danas blagdan Gospodinova uzašašća k Ocu, to jest onog konačnog prijelaza koji se već zbio uskrsnućem, osjećamo se zbunjeni poput apostola koji ostaju gledati netremice u nebo dok oblak Gospodina skriva njihovim očima. Bili su ne malo zbunjeni, te nisu znali što to sve ima značiti i koje će sve imati posljedice u njihovu životu. Premda se dogodilo samo ono što je on najavljivao, ipak je njihova zbunjenost bila velika te su njihovu ustrajno gledanje u nebo morala prekinuti dva anđela u bijeloj odjeći koja su ih vratili u stvarnost govoreći: Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi u nebo. Te riječi su bile dovoljno da ih vrate u stvarnost o kojoj im je i on nešto prije uzašašća govorio kad im je rekao da nije njihovo znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti, jer njihova je zadaća sasvim drugačija: Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do krajeva zemlje.

Nakon anđelovih riječi oni se ipak više nisu pitali o tome kada će doći Gospodin, premda nas je sveti Luka u Djelima apostolskim izvijestio da ih je živo zanimalo kada će on u Izraelu uspostaviti kraljevstvo. Osim toga, i anđeli su rekli da će taj isti Isus doći kao što su vidjeli da odlazi u nebo, no oni više nisu posvećivali pozornosti računanju točnog vremena njegova dolaska ili pak nekom odbrojavanju dana. Jedino što je bilo važno bio je navještaj radosne vijesti svim narodima i sve do nakraj svijeta, pa i pod cijenu života, što i učiniše. Doista, sve što znamo iz njihova kasnijeg svjedočanstva, nije bilo usredotočeno prema izračunu vremena kad se Gospodin navodno trebao pojaviti, već prema svjedočenju na zemlji i širenju radosne vijesti. Naravno, ne bez svijesti da će Krist uistinu i doći, pri čemu uopće nije presudno odrediti matematički taj trenutak.

No ipak, od tada pa sve do dana današnjega, bilo je ljudi koje je mučio problem Gospodinova drugoga dolaska, pa su se upuštali u nepotrebne izračune, prebacujući naglasak s onoga što je istinski važno, na nešto što je samo suvišno pitanje, čijim odgovorom se ništa ne dobiva. U protivnom, sam bi Gospodin objavio to kao važno za spasenje da je to takvim smatrao. Tako bi i danas onima koji promatraju nebo u grču da otkriju točno vrijeme njegova dolaska, anđeli rekli isto što i apostolima: Što stojite i gledate u nebo? Uistinu je nepotrebno zauzeti takav stav, kad znamo da nam je Gospodin povjerio drugu zadaću: Biti njegovi svjedoci. U ovome slučaju znači da trebamo biti svjedoci njegova uskrsnuća i uzašašća na zemlji. Naše nije baviti se računanjem vremena, već propovijedanjem evanđelja svemu stvorenju. Nije nam se prepustiti ispraznim naklapanjima i beskorisnim računanjem vremena, već prije svega i nadasve imamo zadaću vršiti volju i odredbe Kristove.

Pouka koju je Gospodin nekada izrekao svojim apostolima, vrijedi stoga i danas za nas. Ne bismo se smjeli zavaravati i na pogrešan način čekati Isusov drugi dolazak, bilo da ostajemo skrštenih ruku promatrati nebo čekajući kad će doći, bilo da se okrenemo zemlji i nastavimo baviti zemaljskim stvarima kao da se ništa nije dogodilo. Jer za čovjeka Isusovim uskrsnućem dogodilo se nešto prevažno, te je tragično da toliko ljudi ne mari za taj događaj ne doživljavajući njegovu osobitu važnost. Zato je jedini ispravni put naše zauzeto djelovanje snagom Kristovom u nama, kad se potpuno predajemo naviještaju spasenja, dopuštajući međutim da Gospodin surađuje s nama i utvrđuje riječ popratnim znakovima. Bolje rečeno, na taj način mi postajemo njegovi suradnici koji nastavljaju njegovo poslanje u svijetu, a koji znaju da će sigurno doći i mi ćemo ga susresti na poseban način u trenutku naše smrti.

Učinimo stoga sve da blagdan Kristova uzašašća i za nas bude ono što je bio i za apostole: događaj nade kojim im sam Bog jamči da je njihovo mjesto na nebesima koje je Krist išao pripraviti. Ali ne samo da je išao pripraviti, već je obećao i doći po njih da ih povede sa sobom nakon što izvrše djelo spasenja. Oni su bili na to pripravni, te su položili svoje živote naviještajući radosnu vijest, a on nije prestao biti s njima po svojoj snazi i Duhu kojega im je poslao. Prepustimo se i mi toj snazi i budimo odvažni i zauzeti navjestitelji i svjedoci Kristova slavnog uskrsnuća i uzvišenog uzašašća dok i sami jednom ne dođemo u za nas pripravljenu slavu.

6. vazmena nedjelja – B

Ostavljajući svojim učenicima posljednje preporuke prije svoga odlaska k Ocu, Gospodin Isus je istaknuo nekoliko vrlo bitnih stvari. Ma koliko njegove preporuke zvučale kao očite i svakodnevne, one to ipak nisu jer u sebi sadržavaju otajstvenu dubinu koju valja otkriti. Tako Isus od učenika traži da ga ljube i ostanu u njegovoj ljubavi, da čuvaju njegove zapovijedi  i da budu njegovi prijatelji čineći što im je zapovjedio.  Osim toga učio ih da je najveći čin ljubavi položiti život za prijatelje, te ih je time ujedno poučio kako biti prijatelji. Na prvi pogled sve se čini jasno i razumljivo, te smo uvjereni da bi tako svatko od nas učinio. Također smo uvjereni da znamo što sve skupa rečeno pretpostavlja i kako se ostvaruje. Međutim, ako tome pristupimo samo kao ljudi, polazeći od naših uobičajenih pretpostavki da dobro znamo što je ljubav i prijateljstvo, onda bismo se vrlo lako mogli prevariti, jer naša ljudska ljubav je vrlo uvjetovana i ograničena ljubav.

Jer Isus, doista, ovim vrijednostima koje mi poznamo u nekoj mjeri i na razini svakodnevnog ljudskog življenja, daje novo značenje. Naime, on o njima ne govori iz ljudskoga iskustva kako to činimo mi ljudi, već o njima govori iz svoga božanskoga iskustva, iz zajedništva ljubavi u kojemu živi s Ocem. Tako on za ljubavi i prijateljstvo podrazumijeva značenje koje ovi pojmovi imaju u odnosu prema Ocu nebeskome, to jest otkrivamo im pravu dubinu i smisao samo u onoj mjeri u kojoj postajemo svjesni što oni znače pred Bogom. Upravo u tome duhu se otkriva što znači njegov poziv učenicima da čuvaju njegove zapovijedi, da budu spremni položiti život za prijatelje i dokazati da su istinski prijatelji jedni drugima. Jer Isus ne stavlja pred svoje učenike legalističke zahtjeve već očekuje da usvoje sadržaje u duhu zajedništva s Ocem nebeskim. Naime, nije bit da učenici tek tako očuvaju neke zapovijedi, pa čak niti da polože život, to jest da umru jedan za drugoga. Bit prijateljstva nije u tome da jedan drugome priopće tajne koje nisu do tada rekli nikome drugome.

Srž Isusovih riječi sastoji se u tome da pouči učenike da u cjelokupnom našem djelovanju mora biti i djelovanje Božje. Tako u svakom činu predanja onima koje volimo, ne predajemo samo sebe i svoju ljudsku velikodušnost, već je bit predati Božju snagu i Božji život. Isto vrijedi i za ljubav. Ne bi bilo dostatno prijatelje ljubiti ljudskom ljubavlju, već ih treba ljubiti onom neponovljivom uzvišenom ljubavlju koja je u Bogu i koja je od njega došla nama. Ljubav koja nije odraz i slika Očeve ljubavi, nije vjerodostojna ljubav. Jednako tako ljubav koja ne vodi k Ocu, nije ispravna ljubav. Ljubav koja nema okus Božje ljubavi i nije njome natopljena, zatvorena je u zemaljske propadljive granice. Oni koji ljubav ne crpe iz Boga i ne prožimaju svoj život Božjom ljubavlju, ne dopuštaju ljubavi da ostvari one vječne, neprolazne domete za koje je stvorena, to jest da bude bezuvjetna i neograničena.

Doista, ljubav teži k tome da probije granice, bilo one koje postoje između Boga i čovjeka, bilo one koje postoje između ljudi međusobno. Naime, ljubav je ona koja premošćuje provalije i ruši ispred sebe sve prepreke, proširuje okvire života i daje nova obzorja. Ljubav čini da nestane granica kako bi ljudi međusobno mogli postati jedno, kao što su jedno tri osobe Presvetoga Trojstva. Takva ljubav prkosi zakonima prostora i vremena, kao što je i iznad svih ostalih zakonitosti svijeta i ljudske logike. Takvu je ljubav pokazao Sin Božji kad je probio granice vremena i prostora i ušao u naš mali svijet, te je, iznad i izvan svake ljudske mogućnosti dao ljudima besmrtni život. On je dokaza svojim utjelovljenjem i poniznošću da bezuvjetna ljubav nadilazi sva ograničenja, u protivnom se ne bi sam Bog spustio u naš ograničeni svijet. No s druge strane njegovo uskrsnuće je dokaz kako ljubav, nakon poniznog ulaska među ljude, nakon umiranja i dara života, pobjeđuje te iste granice koje je morala nadići dolaskom k nama. Štoviše, ovaj put i nas osposobljuje da i mi sami, obdareni snagom njegove ljubavi, pokidamo sve spone i probijemo sve granice koje nas sputavaju u vjerodostojnom životu. Upravo to je razlog zašto pravu ljubav ne možemo naučiti ni steći sami od sebe, već jedino od živoga Boga koji je ljubav i koji nas obdaruje tim istim darom.

Stoga ni nama ne preostaje drugo, nego da se dopustimo izabrati, to jest da dopustimo Isusu da nas izabere, jer one koje izabire, izabire za bezgraničnu i bezuvjetnu ljubav kao što je bila njegova. Neka nas izabere i pošalje da donosimo trajni rod koji ostaje za život vječni, a on niče samo iz ljubavi njegove. Slušajmo stoga zapovijed koju nam je dao, da ljubimo jedni druge kao što je on nas ljubio, to jest Božjom bezuvjetnom i bezgraničnom ljubavlju.

Svaki dobar vinogradar
zna koliko je važno
u pravo vrijeme
i na pravi način
izvršiti obrezivanje trsova
da bi mogli ‘potjerati’
dobre pupe i mladice.
Pri tome valja odstraniti
sve beskorisne mladice,
a one odabrane za ploda
odrezati u prikladnoj visini,
ni s previše ni s premalo pupova.
Potom valja rezati
pod ispravnim kutom,
oštrim alatom za rezanje
da ne dođe do oštećenja
mladice i njene plodnosti.
Poput vinovih mladica su
i vjernici koji žive u Kristu
kao plodne mladice na trsu,
crpeći snagu i život
iz njegova svetog uskrsnuća.
No na Kristu ne ostaje
bilo kakva mladica,
već samo ona koja se
odlučila za pravu plodnost.
A može je ostvariti
podvrgavajući se spremno
duhovnom i ćudorednom
čišćenju vlastitoga bića.
Sam Otac nebeski je
vlastitom skrbnom rukom,
kao dobar vinogradar,
priprema da primi
puninu uskrsne snage,
po kojoj će onda donijeti
plodove života vječnoga.

5. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom tekstu Isus se služi slikom iz svakodnevnog vinogradarskog života kako bi protumačio jedno vrlo duboku i ozbiljno otajstvo. Riječ je o otajstvu povezanosti njegovih učenika s njime što se događa po njihovoj otvorenosti božanskome životu, što opisuje prispodobom o odnosu trsa i loze. Naime, svi ljudi bi trebali biti svjesni da u njima ima dah života koji nisu sami sebi dali, te ne mogu biti jamci njegove trajnosti u ovom nestabilnom svijetu u kojem je život nestalan, a postojanje neizvjesno. Tko malo bolje razmišlja o tome, otkriva ipak da mu život izmiče. I sigurno bi nam izmakao do kraja, da se sam Sin Božji nije nama primakao došavši među nas uzimajući naše ljudsku narav koju je potom obdario snagom svoga božanstva.

Najčešće mi kršćani nismo ni svjesni ljepote života i istinskog poslanja pred Bogom i u svijetu. Počesto ne razmišljamo niti kako to poslanje ostvariti. Biti kršćanin za nas je više formalno pitanje nego pitanje uspostavljanja i shvaćanja onog najdubljeg odnosa s Bogom koji je toliko lijep i sadržajan da ga ljudski um teško može i izraziti. Mnogi kršćani ne razmišljaju o biti svoje ucijepljenosti na Krista. Zato Isus želi da obnovimo svijest zajedništva s njime i neizmjerne važnosti. Bez njega ostajemo bez pravoga života. Neki vjernici se samo nazivaju vjernicima, ali svoj odnos s Kristom drže tek stjecajem povijesnih okolnosti i društvenoga naslijeđa. Zajedništvo s Kristom, međutim, ne doživljavaju tako intenzivno i neponovljivo u mjeri u kojoj taj odnos i jest važan i neponovljiv.

A da ne govorimo kako u njemu i ne uočavaju neku posebnu plodnost za vlastiti život. Gotovo da nisu nikada okusili snagu očišćenja koja čisti savjesti i preporađa dušu. Nisu svjesni koju moć ima Kristova riječ koja je kadra dati život čovjeku. Vjerojatno mnogi kršćani nisi nikada ni razmišljali o ljepoti čiste duše misleći da je mi ljudi sami od sebe možemo očistiti. I ne razmišljamo da je naš čist život moguć samo po Bogu i u Bogu, te da je samo Bog naučio ljude istinskom životu u čistoći, još od onog prvog starozavjetnog naroda koji je obdario Zakonom, pa sve do novog naroda koji je obdario svojim životom po daru života svoga Sina. Po Kristu doista možemo otkriti kako Božja snaga djeluje u nama, to jest možemo otkriti kako nam je njegovo uskrsnuće konačni milosni dar po kojem smo primili ne bilo kakav već čisti besmrtni život Božji. Zato se plodnost kršćanskoga života ne mjeri plodnošću u zemaljskim stvarima koje i tako propadaju, već plodnošću pravoga života koji dolazi iz Boga. Taj život je život plodnosti spasenja, bez kojega je besmislen ljudski život. Na žalost, ljudi počesto mjere plodnost života svime osim životom milosti i mjerom uskrsnuća, kao da ne znaju da je život bez dara Božjega siromašan i prazan. A Bog nas nije stvorio za prazninu, već za plodnost za koju je Gospodin dao svoju krv kojom smo i sami oprani.

Bog je kao vinogradar zasadio ovaj trs, poslao svoga Sina koji je uzeo naše ljudsko tijelo, te tako nama donio neopozivu mogućnost plodnosti. Više nismo pojedinačne mladice zasađene kojekuda i u lošoj zemlji ovoga svijeta, već smo mladice ucijepljene u ovaj trs kojim struji Božji život. Više se ne moramo strašiti da ćemo ostati bez pravoga života, jer nismo ostavljeni ni prepušteni sebi, već onomu koji je sam Život, i od kojega i nama dolazi život i snaga poput one koja struju u mladici od vinorodnog trsa i bez kojega bi mladica bila običan suhi prut za baciti u vatru. U tom duhu nam je razbuditi svijest o dostojanstvu koje imamo kao oni koji su očišćeni i osposobljeni za novi život, jer je tragedija da mi sami zagušimo tako uzvišen dar, umjesto da blistamo od sreće i radosti da smo u Kristu postali rodni za spasenje.

Zato se moramo i sami sebi čuditi kad ne vidimo kojim nas je milosnim darom obdario obdario Bog po Kristovu uskrsnuću. Životom koji primamo od njega shvaćamo da nam nije živjeti samo kao biljka koja niče iz zemlje, već kao biljka koja ima svoje korijene u Bogu i trajno određenje u životu vječnome. Upravo nam je Krist Gospodin svojim uskrsnućem utisnuo taj dar života koji u njemu nije mogla zagušiti niti smrt, te smo tako postali u pravom smislu riječi zajedničari vječnoga života koji kao vinove mladice primamo iz njega. Trudimo se stoga ozbiljno i mi biti u pravom zajedništvu s njime, te u svoje biće primajmo darove koje nam je on podario u svome uskrslom tijelu. Ostvarujmo i mi puno milosno zajedništvo s Bogom, poput onoga koje je njegova ljudska narav primila u uskrsnu jutro, te i mi živimo do kraja preobraženi u ovome svijetu od njegove milosne plodnosti.

Neke životinje,
a ponajviše kukci,
imaju organ u obliku
igličaste cjevčice
iz kojeg se pri ubodu
izlijeva tekućina.
Takva tekućina
može biti i otrovna,
te nanijeti i smrt onima
koji pretrpe ubod.

Poput otrovnog kukca
svojim otrovnim ubodom
na ljude vreba smrt.
Koga god dohvati
nikome ne prašta,
a prije ili poslije
svatko dođe na red
njezinu smrtonosnom žalcu.
Ali otkako je Krist Isus
svojim uskrsnućem
pobijedio njezin ujed,
od tada svaki vjernik
pjeva sa svetim Pavlom
pobjednu pjesmu:
Pobjeda iskapi smrt.
Gdje je, smrti, pobjeda tvoja?
Gdje je, smrti, žalac tvoj?
A žalac je smrti grijeh,
a sila je grijeha zakon.
A Bogu hvala,
koji nam dade pobjedu
po Gospodinu našemu
Isusu Kristu.

4. vazmena nedjelja – B

U uskrsnome vremenu u kojemu slavimo Kristovu pobjedu nad smrću i raspadljivošću, Sveto pismo i sveta liturgija nam nude razne slike kojima ga slavimo kao Prvorođenca među mnogom braćom, to jest našu Glavu i našega Vođu koji živ živcat vlada, kako kaže jedna uskrsna pjesma. Jedna od značajnih slika koja izriče njegovu neizmjernu ljubav uslijed koje on daje život za nas je slika pastira koji polaže život svoj za ovce. Štoviše, ne samo da polaže život, već, kako sam reče, ‘polaže život da bi ga opet uzeo’. To znači da ne samo umire, već i uskrisava za nas, jer je upravo uskrsnućem nama dao istinski život. Zato se može definirati dobrim pastirom ili pravim pastirom, jer nije samo ušao u boj za svoje ovce i nastradao u pokušaju da ih obrani, već je i pobijedio smrt i oživio svoje ovce. I on je sve to učinio ne iz prisile, već iz ljubavi prema ljudima. On nije tek izgubio život, on ga je svjesno položio, da bi ga kasnije preuzeo, upotrijebivši pri tome vlast danu od Oca.

Isusova pastirska služba koju je vršio u onom naraštaju nije, međutim, služba koja je vrijedila samo za one koji su bili s njime u onom prostoru i vremenu, već je sveopća služba koju on vrši u svakom naraštaju i vršit će sve do konca vremena. A da bi se to moglo dogoditi, neophodno je da u Crkvi Božjoj bude pastira koji će Kristovom snagom i Kristovim ovlastima svakom čovjeku navijestiti spasenje po njegovu uskrsnuću. Na taj način se postiže pridruživanje stadu Gospodnjemu novih članova, a Krist tako postaje Glava i Pastir stada i svima onima koji su se tom stadu pridružili. I ovo nije samo neka lijepa teorija, već iziskuje konkretne napore u svakome naraštaju svih onih koji u Krista vjeruju. Napose iziskuje odgovornost onih koji vrše pastirsku službu, jer su pozvani ne vršiti svoju službu, već Kristovu. Zato on i izabire sebi i osposobljava sakramentom svetoga reda one koji će vršiti njegovo djelo spasenja, te trebaju biti slika i utjelovljenje njegove pastirske službe. Onaj tko prihvaća taj poziv i vršenje Kristove službe, a to je služba Glave i Pastira stada, ima obvezu, više od ostalih vjernika, sa svom ozbiljnošću reći poput svetoga Pavla: Ne živim više ja, već živi u meni Krist. I ne samo reći, nego učiniti da to tako i bude.

A vršiti Kristovu pastirsku zadaću odgovornost je božanski velika. Treba ju prihvatiti sa strahom i trepetom, s poštovanjem i beskrajnom ljubavlju, s poniznošću i pouzdanjem u Božju milost. Ona nije za one koji je doživljavaju kao glumci pozvani odraditi zadanu ulogu za dobru nagradu, a u biti iza i izvan pozornice imati neki svoj vlastiti, lagodni i komotni život, koji je tim više lagodan što smo bolje odglumili i veću nagradu dobili. Isus je takve nazvao najamnicima. Istinski pastir, naprotiv, odlikuje se time što daje život za ovce. A kako je pravi pastir jedino Krist, onda i svaki onaj tko daje život za ovce, mora dati ne samo svoj život za ovce, za stado, nego daje život Dobrog Pastira. Pravi pastir daje život Božji svome stadu, a ne svoj. Upravo ta zadaća od njega iziskuje da se potpuno Kristu posveti, to jest da se potpuno Kristom posveti jer samo Krist to može izvesti u njemu da bude istinski pastir. Jer u konačnici, izabran je i posvećen za to da dadne Boga svojim ovcama. A da se ne bi dogodilo da im daje sebe ili neku ljudsku hranu ili darove ili nešto drugo što nije Bog, doista mora do kraja biti posvećen onome što čini.

Ako bi povjerenome stadu davao samo sebe, bio bi ideolog. Ako bi davao samo Boga, a da u tome ne daje i sebe, da se ne izlaže i ne zalaže osobno i vlastitim životom, bio bi licemjer ili vješt glumac. Stoga Boga vjernicima daje na najbolji način dajući i potpuno i sebe. A to može samo ako se on ispravno hrani Bogom i ako Boga gorljivo svjedoči. Može samo onda kad je on sam Bogom do kraja ispunjen i Bogom pomazan. Samo tako, predajući se potpuno Kristu, postaje pravi pastir, što je istinski zahtjev njegove službe bez čega se ne može smatrati pravim pastirom. Istinski pastir je dužan živjeti Kristovim životom, da bi im mogao dati Krista i kroz svoj život i svoje djelovanje, a ne samo izvanjski kroz liturgijske i sakramentalne čine. Na taj način, dajući svoj život za njih i živeći do kraja za njih daje ne samo svoj, već daje Kristov život za ovce. Drugačije čak ne bi smjelo ni biti, jer su vjernici, slikovito rečeno, ovce Kristove, Kristovo stado, a nisu privatna svojina ljudi koji su u službi Kristovoj.

Istinski pastir stoga ne bi smio sebi priuštiti polovičnost, to jest da ne pripada potpuno Kristu i da mu se ne stavi cijeli na raspolaganje, jer u tom slučaju ne bi mogao do kraja davati Kristov život Kristovu stadu. Bilo bi vrlo pogubno da koketira s mentalitetom ovoga svijeta, a sve uvijeno pod krinkom dijaloga, gubeći iz vida smjernice koje mu je Gospodin ostavio, a iz ruku iskonski čisti život koju mu je stavljen u ruke. Pravi pastir ne može stoga ništa podrediti Kristu i ovoj dvostrukoj zadaći da daje pravi život ovcama, kao i da daje život za ovce. Molimo stoga Gospodina da nas obdari dobrim pastirima, jer su oni, bez daljnjega, njegov dar. Molimo ga da u njima oblikuje sebe i svoj sveti lik, da im prožme srca svojom ljubavlju, da budu neustrašivi svjedoci koji bez uvijanja i podilaženja ovome svijetu naviještaju snagu uskrsnuća, kako bismo svi jednom bili u vječnome zajedništvu kao jedno stado oko njega koji je jedini Pastir koji nas obdaruje životom vječnim.

Među Isusovim apostolima
Toma je nosio naziv Blizanac,
jer je moguće da je imao
brata blizanca po tijelu,
nekoga s kim je bio
gotovo istovremeno začet,
s kim je tako dijelio
prostor majčine utrobe,
kao i ostala tjelesna obilježja
u potpunoj sličnosti.
Ali, uz biološku sličnost,
postoji i duhovna sličnost
koju je Toma zanemario,
a Isus ga je tome poučio.
Naime, sam Isus je postao
blizanac svakome od nas,
jer nam je sličio potpuno
u svemu, osim u grijehu.
Cilj mu je bio učiniti nas
dionicima neponovljivoga
sinovstva po uskrsnuću.
On kao Jedinorođenac Očev
postao je ujedno Prvorođenac
među mnogom braćom,
koji mu postadoše
po vjeri potpuno slični.
Doista, po krštenju smo
postali njemu suobličeni
i istinska djeca Božja
određena za slavu uskrsnuća
i život vječni u nebu.
Nevjerom na dan uskrsnuća
Toma je u prvi mah
odbio ovu sličnost s Kristom,
ali ga je Gospodin osvijestio
svojim svetim ranama.

3. vazmena nedjelja – B

U današnjem odlomku iz Lukina evanđelja čitali smo dodatna svjedočanstva o tome kako su se osjećali apostoli na sam dan uskrsnuća, to jest koje su ih se stvari posebno dojmile i što im se osobito urezalo u sjećanje. Iz ovog izviješća jasno je da su bili zbunjeni i da se nisu baš najbolje snalazili kad im se ukazao uskrsli Gospodin. Bili su potpuno nesposobni razumjeti što se zbiva, te zato sveti Luka i reče da su bili zatvorene pameti: Tada im otvori pamet da razumiju Pisma te im reče: “Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tome svjedoci.”

Doista je potrebno shvatiti što u ovom slučaju znači ‘otvoriti pamet’, to jest što bi to bila zatvorena pamet, za razliku od otvorene i obrnuto. Ako sveti Luka veli da je Krist otvorio pamet apostolima da razumiju Pisma, onda je otvorena pamet ona koja se oslobađa neznanja glede Boga, što postiže snagom objave koju nam je donio naš Gospodin. U tom slučaju možemo reći da im Krist čisti i srce, te je otvoreno srce ono koje se oslobađa grijeha. Zato ih on i veli da će se u njegovo ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha. Pri tome je mislio na njih kojima je on otvorio pamet i srce da mogu drugima prenijeti tako dragocjeno iskustvo. Samo takvi mogli su biti pravi svjedoci Krista uskrsloga, ali i stvarati čvrsto i kvalitetno društvo. Apostoli su doista do toga trenutka bili zatvorene pameti prema Bogu, te im ništa drugo nije moglo pomoći da prođu pod ‘otvorene’, to jest ‘napredne’ osim Kristova uskrsnog zahvata. Nakon toga su ustrajnim i postojanim radom propovijedanja vjere uspjeli preobraziti društvo u kojem su živjeli pozivajući ljude na obraćenje i na odricanje od grijeha.

U vremenu u kojemu je započeo navještaj radosne vijesti svim ljudima, navjestitelji su znali da idu među ljude zatvorene pameti, koji ne mare za Boga i koji grcaju u bezboštvu i grijesima odbacujući njegov Zakon i put života. No nisu se strašili to reći, jer su bili svjesni da samo Bog može učiniti njihove pameti i srca otvorenima da čuju pravu istinu o sebi samima i pravu istinu o Bogu koji ljude poziva na obraćenje i spasenje. Upravo to su bile pretpostavke novoga čovjeka i novoga društva koje je kršćanstvo stvaralo, jer je odgajalo ljude da budu otvoreni za Boga, kao i samo društvo za istinske vjerodostojne vrijednosti utemeljene na vrijednosti i dostojanstvu ljudske osobe i naravi.

I danas također postoji sustavno nastojanje stvoriti takozvano otvoreno društvo, to jest odgojiti ljude da budu ‘otvoreni ljudi’. No u ovom slučaju kako ‘otvoreni ljudi’, tako i takozvano ‘otvoreno društvo’ znači nešto sasvim drugo od onoga što smo vidjeli u evanđeoskom tekstu, jer se barata kategorijama ‘otvoren – zatvoren’ na sasvim drugačiji način. Danas se ‘otvorenima’ naziva one koji se hrane nećudorednim življenjem i koji umjesto kreposti u društvu siju kojekakve poroke. ‘Otvoreni’ su oni koji žele ozakoniti bilo koji nered u osobnom stavu i međuljudskim odnosima, te ujedno zlorabe shvaćanje slobode i tumače je kao pravo na razvrat. Oni zagovaraju sveopću snošljivost, osim prema onima koji im ukazuju da je takav projekt bez utemeljenja u Bogu, te je ujedno i protiv naravi i smisla ljudskog postojanja.

Nama koji vjerujemo u Krista uskrsloga i koji mu dopuštamo da nam otvori pamet i srce je sasvim jasno da ne možemo izgraditi društvo ni stvoriti uljudbu ako nema ljudi otvorenih za Boga i za istinu kojoj nas on uči. Sve drugo je samo urušavanje društva i guranje čovjeka u vječnu propast. Promicanje lažne otvorenosti koja se ne temelji na ćudorednom i kreposnom životu je poigravanje ljudskim sudbinama i podvrgavanje društva svojim podmuklim interesima, a ne otvaranje ili oslobađanje čovjeka. Zagovaranje takve otvorenosti je kao da zagovaramo da svaka obitelj i kuća bude otvorena postati smetlištem, a pojedinac sakupljač otpadnog materijala. Kao da se možemo pomiriti da nam duše postanu ‘otvorene’ za duhovno smeće, za zlo i grijeh. Oni koji, u ime ‘otvorenosti’ pojedince i obitelji tretiraju kao smetlišta, jednostavno pokazuju da su tako čvrsto zatvorene pameti i da ne uopće razumije što je čovjek, niti želi prihvatiti odgovornost za budućnost prema kojoj guraju društvo i narod.

No nas koji u Krista vjerujemo i koji smo ga susreli i doživjeli kao Uskrsloga ne smije zbuniti zatvorenost ovoga svijeta za Boga i za istinske vrijednosti ljudskoga života, već naprotiv, trebamo biti još odvažniji svjedoci. Upravo to Gospodin traži i od nas, kao što je tražio od apostola govoreći: Vi ste tome svjedoci. Budimo svjedoci njemu na slavu, a na spasenje sebi i svima kojima ćemo navijestiti istinsku veličinu čovjeka u otvorenosti Bogu.

Matična mliječ je lučevina
medonosnih pčela koja se
između ostaloga koristi
kao hrana ličinki
u koloniji pčela,
a luče je mlade radilice.
No kada dođe potreba da se
izabere nova pčela matica,
onda se izabrana ličinka
u prva četiri dana hrani
isključivo matičnom mliječi.
Tim se hranjenjem aktivira
razvoj matične sposobnosti,
što uključuje razvijene jajnike
koji su neophodni
za polaganje jajašaca.
Kao što postoji ova hrana
koja čudesno omogućuje
plodnost pčeli matici,
tako su i vjernici pozvani
hraniti se kao matice
sličnom duhovom hranom.
Ljubav Božja darovana
po Kristovu uskrsnuću
duhovna je matična mliječ
koja vjerničku dušu
pretvara u svjedoka –
maticu koja rađa druge
za djecu Božju
i sinove vječnoga spasa.