Čisti izvor

Stvarajući svijet Bog je sve stvorio dobrim. Sve stvoreno trebalo je biti svjedočanstvo i odraz njegova svetog i čistog života. Smisao svega stvorenja je bio upravo u tome da bude prepoznatljiva slika i odraz iskonske dobrote, ljepote i čistoće. Zato će svetopisac, kad opisuje dan po dan stvaranja svijeta, svaki put zapisati kako je doista sve bilo po Božjem planu: I vidje Bog da je dobro. Upravo takav dobri svijet bio je mjesto Božje neposredne prisutnosti, pri čemu je Bog bio svoj na svome.

Ljaga u svijetu

No ozbiljno je životno pitanje, to jest i filozofsko i teološko, odakle je zlo došlo u svijet, te što se sa zlom sve negativnoga dogodilo. Već Knjiga postanka daje svoj odgovor na to kako je po ljudskoj oholosti i neposluhu zlo ušlo u svijet. A ulaskom zla u svijet, svijet se udaljuje od Boga i od svoga iskonskog smisla. Svijet od tada nije više mjesto neposredne Božje prisutnosti, već je poprište sporenja i sukoba. Kao takav nije jednostavan odraz Božje dobrote i ljepote, kao ni njegove svetosti i čistoće, već je na sve pala određena ljaga i navukla se kao neka koprena i magla. Svijet je sve manje sličio na svoga Stvoritelja, te ona bujica života koja je strujala iz Boga više nije u svijetu pronalazila svoje prikladno korito kojim dalje teći i pronositi Božji život.

Tako je u svijet ušla ljaga grijeha s kojom se Bog nije mogao miješati, u kojoj nije mogao onečistiti čisti izvor svoje ljubavi i milosti, te je tako Bog bio prisiljen na određeni uzmak pred agresivnim zlom koje je osvajalo prostranstva svijeta. Napose je bilo problematično onečišćenje ljudske duše iz koje se je prenosilo na svijet sve što se nalazilo u nutrini. Jer Bog koji nije ljubio nasilje, već slobodu, koji nije znao tražiti drukčije nego u ljubavi. No time što je bio prisiljen na uzmak pred grijehom i prljavštinom, ne znači da je Bog odustajao od svoga nauma ljubavi koji je bio utkan u cjelokupni naum stvaranja. On samo je stoga od početka odlučio da će ukloniti grijeh i zlo, ljagu i nečistoću ljudskoga života koja je onečistila sve stvoreno. Zato je obećao da će poslati Dijete koje će biti od Žene rođeno, a koji će potom slomiti svaki otpor zla i grijeha u svijetu. No otajstvo tog Djeteta bilo je vezano s otajstvom Žene koja je trebala biti ključ pobjede nad starim neprijateljem Zmijom, to jest Sotonom i zavodnikom na grijeh. Ta Žena najavljena već na prvim stranicama Svetoga pisma očitovana je kao glavni neprijatelj Sotone i njegove sile, dok je ona imala raspolagati samo životom svoga Djeteta kao najmoćnijim oruđem i oružjem.

Očišćen izvor

Upravo tom Ženom poslužio se Bog u svome vjekovnom planu i naumu da ponovno utisne u svijet svoj život kad je pozvao Mariju iz Nazareta i dao joj milost i iskazao čast da bude ta uzvišena Žena koja će mu pružiti ponovno uporište u svijetu. Doista, njoj je iskazana milost da od samoga početka bude potpuno njegova, te da već od začeća bude zaštićena od grijeha, da bi kasnije izvršila svoje poslanje i omogućila njemu da u svijetu pronađe ono čisto i bezgrješno prihvatilište. Jer da bi Božja prisutnost mogla biti čista rijeka Života u kojoj nema smrti ni prljavštine, ni zla ni grijeha, trebalo je da već od izvora bude savršeno čista, kao što je strujala u samim počecima. Naime, ako bi od samoga izvora ta rijeka bila onečišćena, onda sama ne bi bila kadra izvršiti svoje poslanje i postati sredstvom očišćenja svega svijeta. Zato Bog svojim zahvatom prije nego će sići u prostor naše povijesnosti koju smo grijehom onečistili, svojom božanskom rukom čisti Mariju čineći je čistim prihvatilištem rijeke Božje milosti koju je izlio na svijet po svome Sinu. Zato je ona unaprijed bila očišćena njegovom milošću posebnim zahvatom koji izvire iz vječnosti i ulazi se u vrijeme. Nakon toga ona je njemu u vremenu bila čisti izvor iz kojeg je mogla poteći rijeka milosti na cijelo čovječanstvo. Tako je Marija od samoga začeća bila zaštićena da već tada bude službenica Božje milosti, te je poslužila da božansko u doticaju s ljudskim ne bude onečišćeno nikakvom natruhom ni ljagom.

Božji iskonski cilj da se zajedništvo ljudske i božanske naravi ostvari u čistoći bića događa se po Mariji, točnije po daru svoje milosti učini bez grijeha začetom. Vjekovni plan se ostvaruje njegovim zahvatom, to jest davanjem Marijinu biću one iskonske čistoće koja je imala biti smisao svemira i čovjeka. Ljudsko biće ne samo da sebi nije moglo dati tu čistoću, već je nije moglo ni održati bez Boga. Marija je stoga istinsko ostvarenje smisla svijeta, jer je ostvarila jedinstvo s osobom Riječi Božje. Ona je bila svjesna da se ne radi o njezinoj snazi ni o njezinim zaslugama, već o besplatnom Božjem daru da je očuva od grijeha kako bi preko nje donio konačnu pobjedu protiv ljage i nečistoće svijeta. Ne treba se iščuđivati ovakvom Božjem poteza, jer i samo stvaranje je bilo čin kojim je Bog išao premostiti jaz vječnog i vremenitog, kao što je i u ovom slučaju. On sam je htio na naravnoj razini da čovjek grijehom to nije izopačio, pa je stoga Bog prisiljen bio na ovaj izuzetni zahvat koji je bio divno čudo njegove ljubavi. Iznašao je način da svoga Sina pošalje u svijet, ali da mu u tom svijetu omogući čisto prihvatilište iz kojeg će poteći kao prečista Božja rijeka što pere grijehe čovječanstva.

Bezgrješna Djevica je bila upravo taj očišćeni izvor koji je primio Boga na zemlju, i od kojeg je ponovno počela zemljom teći čista rijeka Božjega života. Napokon je došlo do cjelovitog zajedništva Boga i čovjeka koje je odnijelo pobjedu nad grijehom, a Marija je u njemu sudjelovala kao Bezgrješna Djevica i očišćeni Izvor s kojeg je potekla Božje rijeka što ispire svu grješnost svijeta.

U ove zimske dane sjedi did Mate kod svoga šporeta i grije stare kosti i s mirom razmišlja o događajima oko sebe. Ponešto i naglas izgovori kad ga drugi upitaju, bilo da dobronamjerno žele čuti nadahnuto mišljenje, ili da zlonamjerno žele isprovocirati reakciju. Pa tako je bilo i zadnjih dana dok je i njega zatekla tragična smrt generala Slobodana Praljka u Haagu. Slušao je pokoji komentar i vidio što se sve dogodilo, jer su kamere to zabilježile, te se povukao nakon toga u šutnju prepuštajući da duša dođe do zaključaka, ne ishitrenih već staloženih. Bilo je mnogo strastvenih izjava i palo je mnogo teških riječi, a on u sebi razmišlja kako mu je žao tog hrabrog čovjeka i viteza koji je učinio čin vojničke hrabrosti, nakon što se osobno dostojanstveno borio kao lav dokazujući povijesnu istinu kroz činjenice haaškim istražiteljima, ili bolje rečeno plaćenicima. Jer njih nikada istina i nije zanimala kao utvrđivanje činjenica, već je za njih istina bila njihova pretpostavka ili nalog pretpostavljenih koji su trebali sprovesti i nametnuti javnosti. Zato je i did Mate imao jasni slutnju glede presude hrvatskim čelnicima, te je točno osjećao što će se dogoditi, a da nije posebno i podrobno pratio sama zbivanja u Haagu. No osim što je u tišini o tome razmišljao i izgovorio pokoju molitvu za pokojnog generala koji je sebi oduzeo život, did Mate je bio prisiljen ponešto i reći onima koji su ga sve češće pitali za mišljenje, a pokoji i za savjet što misliti o tome. Zato je i ovaj put tihim glasom izrekao svoj monolog:

Sinko moj, iskreno mi je žao što je general Praljak podigao ruku na sebe. Hrpa haaških plaćenika i birokrata nije toga bila vrijedna, te je previsoka cijena bila platiti istinu svojim životom. Pogotovo onima kojima nije stalo do istine i kojima njegova smrt ništa ne znači. Kao da će se oni nakon toga zapitati što su i kako radili. Mi dobro znamo, kako iz Evanđelja, a tako iz knjige povijesti našega naroda, da je u mnogim prijelomnim trenutcima bila velika potražnja za posudama da iz njih kojekakvi Pilati operu ruke, kao što se tražilo škuda iz vanjskih blagajni da plati sve naše Jude. Vrlo dobro znamo da general Praljak nije jedini Hrvat u povijesti koji je bio žrtva nepravednih sudova. Pa ipak ovaj narod živi i bori se i neće umrijeti dok ima onih koji vjeruju i s ljubavlju čuvaju njegovu istinu.

Zato mi u ovom trenutku i pada na pamet blaženi kardinal Alojzije Stepinac, jer nam njegov spomen može najbolje pomoći da sve skupa razumijemo i da se pred svim time postavimo. Ako je itko bio žrtva nepravednoga suda i montiranoga procesa, onda je to bio on. No on se nije dao pokolebati niti je pomislio ruku dići na sebe. On je vjerovao u istinu koja nas nadilazi i koja ne može biti ugušena. Ona je blistala na njegovu licu i u njegovu srcu, te ga krvnici i krvoloci nisu mogli nagnati da podigne ruke na sebe. On je poznavao Boga Istinu i znao je da će i njegova istina doći jednog dana na vidjelo kao očevidnost svima, te se nije opterećivao time da to doživi. Istina je za njega bila neuništiva, bez obzira na laži onih koji su ga ozloglasili, klevetali, osudili i kažnjavali, te kasnije i odveli u smrt svojim podmuklim metodama. Stoga mi je doista žao što se general Praljak nije odlučio na ovakvo svjedočanstvo za istinu, te da primi mir od Boga tamo gdje ga ljudi ne mogu dati, svjestan da će Božja pravda jednom suditi po istini bez montiranih političkih procesa. Njegovo junaštvo i viteštvo time ne bi bilo manje, već veće, kao što ni junaštvo blaženoga Alojzija nije bilo manje time što je podnosio muke i sramote koje su mu ondašnji komunistički vlastodršci namijenili.

Osim toga htio bih reći, imajući ovo iskustvo blaženoga Alojzija, koliko sam žalostan, pa i ogorčen, na ovu hrpu naših bezličnih ‘legalista’ kojima nije važno što je povijesna istina i što su činjenice, već da je presuda protiv generala Praljka postala pravomoćna. Doduše, nije to novost. Ništa nisu drukčiji od svojih očeva koji su osudili kardinala Stepinca, i kojima su ruke još krvave od krvi nevine, a kojima je također bilo jedino važno da ga se sudi i osudi ‘po zakonu’ i ‘u ime naroda’. Nije bilo bitno što su izmišljali zakone i lažirali dokaze protiv njega, što to nije imalo veze sa zakonom i narodom, već im je bilo bitno da su imali opravdanje i pokriće ‘pravomoćne’ osude, čime su se kasnije pokušavali opravdavati pred poviješću. Oni su uredno mogli oprati ruke takvim tvrdnjama, kao da nije riječ o neizmjerno vrijednom život čovjeka, već o vreći krumpira. I u slučaju generala Praljka važno im je da mogu oprati ruke nazovi pravomoćnom presudom, a je li ona donesena na temelju istine i činjenica to ih nije briga.

No sreća je da u našem narodu ima još ljudi koji drže do istine i koji su kadri stisnuti zube i podnositi nepravdu, dok nam ne zasine istina u svojoj ljepoti, kao što je slučaj i blaženoga Alojzija, koji je pravi svjedok i učitelj našeg naroda u tome kako podnositi povijesne nepravde, te biti svjedocima istine koja prije ili poslije zasja u svoj raskoši svojih boja. Da se istina našega naroda temeljila na pravomoćnim presudama moćnika, a ne na mučenicima koji su iz ljubavi prema istini podnosili nepravde, onda nas više ne bi bilo, ali bi bilo puno bolje da je bilo manje Juda u našim redovima koji su dobrohotno kimali glavnom na njihove presude i klanjali im se kao da je riječ o Božjoj istini, a ne o ljudskim zločestim interesima. Zato nas poučak blaženoga Alojazija Stepinca rasvjetljuje i u ovom slučaju dajući nam snagu da držimo ispravan smjer prema budućnosti.

Vjernička duša naroda Božjega
sačuvala je u crkvama i samostanima,
vrlo lijepe i stare umjetničke slike
čija vrijednost nije samo umjetnička
već i teološka i vjernička.
Mnoge od njih tijekom vremena
izgube izvorni sjaj i ljepotu
ili pak pretrpe i fizička oštećenja.
U prvobitno stanje vraćaju ih
stručne i vrijedne ruke restauratora
koji sukladno svim pravilima
obnavlja ono što je bilo oštećeno.

Slično se događa i čovjekom
tom neprocjenjivom slikom Božjom
koju je oštetio i oštećuje grijeh.
Zato je Bog poslao svoga Sina
– najvještijeg obnovitelja svoje slike
da joj vrati izvorno sjaj i ljepotu.
Jedino on koji je vjerna Slika Očeva,
te izvornik i model čovjeka,
ima potrebnu vještinu i znanje
obnoviti što je grijehom narušeno.
On ne obnavlja po nahođenju,
već vjerno promatrajući uzorak
iskonskog Očeva plana
kojem je sam bio izvoditelj
u počecima stvaranja,
ali i utjelovljeni obnovitelj
u punini milosnih vremena.

1. nedjelja došašća – B

Ove nedjelje započinjemo novu liturgijsku godinu, koja se otvara vremenom došašća kao priprave za Božićnu radost. A kako je Božićna radost sadržana u daru Božjega Sina koji nam je dan na dar, tako nas vrijeme došašća pripravlja da bismo bili dostojni tog dara i da bismo ga primili na najplodnosniji način. Prva tema ovogodišnjeg ciklusa zadana nam je evanđeoskim odlomkom o budnosti iz Markova Evanđelja. U njemu Isusu tumači budnost prispodobom o slugama koje iščekuju svoga gospodara, što u našem slučaju znači da je i došašće vrijeme iščekivanja dolaska našega Gospodina po kojem nam je darovana sva Božja milost i po kojem nam je Bog gospodar došao na najizvrsniji način. Doista, dolazeći k nama po svome Sinu, dolazi nam kao milosrdni i dobri Otac, a ne tek kao Bog Gospodar i Sudac svih ljudi.

Ova prispodoba, međutim, kaže nam da nam je Gospodar već nešto prije povjerio. Štoviše, precizira da nam je povjerio svoja dobra da ih čuvamo dok se on ne vrati. Zato poseban naglasak stavlja na zadaću vratara kojemu je dao zadaću da bdije. Upravo tu zadaću Isus daje svima nama, jer smo svi čuvari povjerenoga blaga Božjega. Zato će nakon ispričane prispodobe Isusov kratki komentar biti: Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!

Doista, valja se sasvim iskreno preispitati da li uopće znamo što nam je to povjereno i što imamo čuvati do Gospodnjega dolaska. Ako mislimo da su to neka izvanjska ili privremena vremenita dobra, onda se varamo. Kad nas je Bog stvorio, odmah nam je povjerio nebesko blago. Samo naše biće je neprocjenjivo, jer smo stvoreni njegovom rukom i na njegovu sliku. Iz toga je jasno da nismo samo sastavljeni od praha zemaljskoga, već i od čistog plemenitog materijala utkanog u naše biće. Naše ljudsko tkivo stvoreno na sliku besmrtnoga Boga je zato toliko vrijedno. U ovo naše smrtno i prolazno utkano je i ono neprolazno i besmrtno, te smo onda mi u svojoj cjelovitosti izuzetna dragocjenost koju valja čuvati.

Da bi nam predočio upravo ovu izuzetnu istinu, Isus se služi slikom iz svakodnevnoga života gdje budnost mnogo lakše shvaćamo i prihvaćamo kao nalog i odgovornost koju nam daje netko tko nam je nadređen i kad nam povjerava zemaljska dobra. Gospodin je dobro znao da se svi mi trudimo čuvati dobra kojima raspolažemo, s time da je on u prvom redu mislio na povjerena duhovna dobra. Tako slika gospodara koji svojim slugama povjerava imanje, a vrataru zapovijeda da bdije na neki način izražava zadaću koja nam je povjerena i povjerenje koje nam je iskazano. Da gospodar nema povjerenja u svoje sluge, ne bi im povjerio upravu nad kućom i cijelim svojim imanjem dok je sam na putu.

Iz Isusovih riječi izvire i prva obveza za nas vjernike ove prve nedjelje došašća, a to je da bdijemo i da čuvamo povjereno. A to je upravo naš život, naše biće. Mi smo Božje imanje, Božja neprocjenjiva svojina koju trebamo čuvati za svoga gospodara. Mi smo njegov dom u koji se on planira vratiti i u kojem planira prebivati. Utjelovljenje njegova Sina je taj povratak Boga u svoj dom iz kojeg su ga ljudi grijehom tjerali, a on ga se nikada nije odrekao, već je i sam čekao prikladnu priliku i način da se vrati. On se može i ima gdje vratiti ako smo mi budno čuvali ono što je njegovo, to jest ako smo bili dostojni čuvari vrata njegova doma. U onom duhovnom smislu to znači da smo pozvani otkrivati i prepoznavati darove svoje naravni, ne samo kao biološku datost koju imamo sami po sebi, već kao pravi Božji dar kojim smo obdareni, a koji u sebi uključuje primanje punine Božjega dara. Upravo shvaćanje naše ljudske naravi na ovakav način postaje sporno i danas u našem okruženju i dominantnom mentalitetu. Jer dobar dio ljudi shvaća vlastitu narav kao privatnu svojinu kojom mogu raspolagati po nahođenju, a ne kao Božji dar koji je određen za čast neslućenih razmjera. A onaj tko ne otkriva Božju prisutnost već na razini vlastite naravi, teško može osjetiti i primiti nadnaravni dar. Teško može sačuvati svoje biće prikladnim zdanje u koje se vraća i nastanjuje sam Bog.

Zato se Isusov poziv prve nedjelje došašća da bdijemo tiče čuvanja osnovnih naravnih vrijednosti kao što su život, ljubav, dobrota i poštenje, da bismo nakon toga osjetili koliko je neprocjenjiva njegova utjelovljena prisutnost u nama koja cijelo naše biće prožima i obdaruje neprolaznošću. Međutim, ako ne čuvamo vlastitu narav, to jest ako prostituiramo darove svoje naravi u bezbožnom i nećudorednom življenju, onda smo dopustili da nam provalnik oplijeni život i tada gospodar ne može doći na svoje, to jest zateći će samo pustoš umjesto uredno čuvanog prebivališta. Ako ne pazimo na darove koje nam Bog dade pri stvaranju, onda on nema ni mjesta ni načina doći o utjelovljenju. Budimo stoga odgovorni glede svoga života, te bdijmo, kako nas je poučio Gospodin, da bi o blagdanu njegova utjelovljenja naše biće moglo biti u pravom smislu kuća Božja u koju se Bog napokon vratio u punom sjaju svoga božanstva.

Žezlo je štap ili palica
od plemenitog metala
ili skupocjenoga drva ukrašena
dragim kamenjem i biserima,
a na vrhu je mogla biti
kugla, kruna, križ, orao
ili pak ruka što blagoslivlja.
Žezlo uz krunu predstavlja
simbol kraljevske vlasti i časti,
a znali su ga koristiti i suci,
vojskovođe i vjerski poglavari.
Koristili su ga kao simbol oni
koji su imali vlasti udariti,
to jest društvenu odgovornost
povezanu s moću odlučivanja.
Zbog svega toga se i Isusa
često u ikonografiji prikazuje
u kraljevskom ruhu sa žezlom u ruci.
No njegovo kraljevsko žezlo – križ
nije bio od dragocjene kovine
već od grubog neotesanog stabla.
Ipak ga je svojom krvlju
do te mjere učinio vrijednim
da je postao predragocjen znak
neprolazne moći Krista uskrsloga.
Pogotovo što se njime nije služio
kao simbolom vlasti koja udara,
već vlasti da primi udarce
poradi naših grijeha,
da nas njegove modrice izliječe.
I nama je stavio u ruke žezlo
obdarivši nas moću svoga križa,
da zajedno s njime vladamo
gradeći njegovo kraljevstvo na zemlji
do onog konačnoga u nebesima.

Svetkovina Krista kralja

Konac liturgijske godine na jasan i izričit način nas podsjeća i na smisao našega kraja života. Zato nas i svetkovina Krista kralja uči sagledavati životne ciljeve prema kojima smo trebali svakim svojim činom biti okrenuti. Današnje Evanđelje, predstavljajući nam Krista kao suca svih naroda koji će se pred njim sabrati, to nedvosmisleno naznačuje. Iz njegovih riječi kojima prispodobljuje posljednji sud sa razlučivanjem ovaca od jaraca sasvim je očito da naši ovozemni čini nisu bez važnosti i značenja za onaj budući, vječni život, to jest za ‘primanje baštine pripravljene od postanka svijeta’, kako reče Isus. Nadalje, sasvim je razvidno iz prispodobe o sudu da će Krist prosuđivati i suditi naša djela, te tako vidimo da su naši čini podložni njegovu sudu.

Ali više od mogućeg zastrašivanja, Isus nam na neizravan način ističe naše ljudsko dostojanstvo, veličinu i uzvišenost, čega počesto ni sami nismo svjesni. Doista, naše ponašanje i naša djela su toliko važni da se njima bavi i sam Gospodin. I on se za njih zanima i po njima će suditi svim ljudima. Zato je svetkovina Krista kralja za nas vjernike prigoda da ukažemo na kraljevsko dostojanstvo svojih čina. Ovo je trenutak kada je poželjno da nam se otvore oči, jer ni sami ne vidimo uvijek koji bi trebao biti cilj i koje je stvarni domet našega djelovanja, kao što ne vidimo niti koji nas čini vode putem života vječnoga. Premda nitko od nas ne bi htio previdjeti važne i velike stvari u životu, ipak ne živimo stalno svjesni toga činjenice da naši čini imaju vječni domet i da nas određuju za vječnost. Zato ćemo se možda i mi, poput ljudi iz prispodobe, čuditi: A kada te to vidjesmo, Gospodine, i (ne)učinismo ti? Jer pred Isusom nisu povlašteni oni koji bi za Boga, a i za čovjeka, činili velika djela nadajući se da će ih tako ljudi hvaliti i isticati njihove zasluge. Ali postaje vrlo sporno i problematično kako činiti obične svakodnevne stvari za ljude ako to nitko ne vidi, ako to mediji neće zabilježiti i popratiti, ako to neće doći na naslovnice tiskovina i među udarne vijesti elektroničkih medija.

No Isus, izgleda, upravo takve čine ističe kao velike, kreposne i zaslužne, jer su i male stvari učinjene poradi Boga i u ime Boga doista velike i pred Bogom zaslužne. Čak i onda kad ni mi sami tome ne pridajemo velike važnosti, jer smo kao sluge beskorisne učinili ono što smo bili dužni učiniti u jednostavnosti srca i ponukani milosrdnom ljubavlju prema ljudima. No Isus je htio našim djelima dati božansku uzvišenost kad smo djelovali Bogom nadahnuti i kad smo poradi Boga činili dobro ljudima. Jer naše djelovanje ne može samo po sebi, već teko po Bogu biti veliko i zaslužno za život vječni. Isus nam stoga skreće pozornost kako nam se našim djelovanjem usmjeriti prema njegovu vječnom kraljevstvu, to jest prema životu vječnomu. A ulazak u život vječni se ne ostvaruje novcem, bogatstvom, oružanom i vojnom silom, već isključivo kreposnim činima kojima smo dali božansku dimenziju time što smo Boga otkrivali u malenima i potrebnima. Po svojoj dobroti Isus je i malome čovjeku dao mogućnost velikih djela i vječnoga spasenja, to jest svojom kraljevskom službom nama jamči kraljevsko dostojanstvo. Srećom on se ne vodi ljudskom računicom i zemaljskim logikama, već promatra nakane srca. On ljudska djela ne mjeri prema napuhanim ljudskim veličinama, već veličinom jednostavnost srca koje se trudi nasljedovati Božje djelovanje. Zato njegova vladavina nije kao vladavina zemaljskih gospodara, već vladavina onoga koji nas ljubi i potiče da ljubavlju svjedočimo svoju vjeru.

Dopustimo stoga Kristu da bude gospodar naših djela, to jest dopustimo da ih i dalje oblikuje božanskom motivacijom i natapa svojom ljubavlju prema braći ljudima. On je vladar nad našim činima na koje nas nitko ne može prisiliti, niti nas od njih odvratiti, te nam tako ne može niti oduzeti zasluge kad ih živimo za njega. On je onaj koji uzdiže naše slobodno djelovanje u vjeri i ljubavi do neslućenih razmjera života vječnoga. Ujedno je i kralj koji nam jamči svojim životom i dostojanstvom da nismo uludo potrošili život i živjeli besciljno i besmisleno ako smo u životu njega prepoznavali kao put, a po njemu i braću ljude. Zato je ovo svetkovina i našega dostojanstva kad nam Bog pokazuje da uvažava i drži velikim sve što mi činimo. Usmjerimo svoja djela za ovoga života prema Kristu, jer samo tako će biti usmjerena prema životu vječnome u njegovu kraljevstvu: Sve što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste. Činimo, dakle, svoja djela poradi Krista i poradi njegove male braće, pa nećemo lutati na zemlji niti će nam izostati kraljevska plaća: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!

Stoga danas na svetkovinu Krista kralja svega stvorenja usmjerimo prema njemu svoje misli i svoje duše, stavimo njega pred svoje oči, da bi svaki naš pogled prema svijetu i braći ljudima bio obilježen njegovom prisutnošću i da bi nam omogućio da u svakom čovjeku njega prepoznamo, što jedino postoje zaslužno za nagradu života u njegovu kraljevstvu. Živimo slobodni od ljudskih obzira i oslobodimo se ljudske ljestvice vrijednosti naših djela, jer nam samo Isus može ukazati na to što je veliko i zaslužno. Doista, nisu ljudi gospodari života da bi nas oni učili onome što je vječno i sveto, već jedino Krist kralj svega stvorenoga koji je za nas pripravio neuvelu baštinu života vječnoga. Živimo njemu suobličeni, da bi jednog dana bili razlučeni kao svoje ovce i postavljeni zdesna u slavu njegova kraljevstva.

Na svim vrstama građevina:
obiteljskim kućama i stanovima,
na poslovnim objektima,
javnim društvenim zdanjima,
privatnim postrojenjima
ili molitvenim prostorima
vrlo važan su dio prozori.
Dajući mogućnost otvaranja
svijetu i svemu što je vani,
oni u isto vrijeme čuvaju
prisnost i toplinu unutrašnjosti.
Oni postaju mjera protočnosti
onoga što ulazi unutra
i načina na koji se izlazi,
to jest promatra svijet.
Ista stvar je i s očima,
prozorima naše duše.
Kroz njih poglavito ulazi
svijetlo u našu dušu,
ali i duše ima izlaz –
komunikaciju prema vani.
Ako je prozor duše čist,
reče nešto slično i Gospodin,
onda će i svjetlost
što ulazi u dušu biti čista,
te i cijeli život jasan.
U sjaju toga svjetla
čovjek će onda otkrivati
svoje neizmjerne dubine,
te će mu oči postati zrcalom duše,
to jest najljepšim odrazom
njezine otajstvene dubine.

33. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba o talentima koju smo čuli u današnjem Evanđelju još je jedna u nizu prispodoba u kojoj je Isus pokazao sposobnost da promatra ljudski zemaljski život, te da kao zornu sliku uredno primijeni na ono što se događa u duhovnome. Tako je ispričao prispodobu o gospodaru koji odlazi na put, te svojim slugama stavlja na raspolaganje svoj imetak, sukladno njihovim sposobnostima. Tim potezom on im čini uslugu, jer im daje na raspolaganje određena sredstva kojima mogu na vrlo povoljan način podići razinu vlastitoga života. To je kao da danas netko nenadano dobije povoljan kredit kojim se može upustiti u posao, te onda i ostvariti određenu dobit. I doista, dvojica slugu koriste šansu te sukladno svojim sposobnostima i mogućnostima koje su im se pružile darom tog početnog kapitala, uspjeli su steći dodatnu zaradu. Posljednji pak od slugu, ne želeći riskirati i bojeći se neuspjeha, odlučio je zakopati novac i ne upotrijebiti ga.

Isus je vidio koje su posljedice, to jest znao je da su posljedice straha i bijeg od ulaganja u poslovnome svijetu pogubne. Tko se boji ulaganja i ne razumije zakone tržišta, bolje da ne ulazi u takvu utakmicu, već da se iz nje povuče. Jer su u toj utakmici događa bespoštedna borba koja kasnije završi da onaj veći pojede manjega, te se dogodi ono što je gospodar izrazio svojim komentarom: Uzmite stoga od njega talent i podajte onomu koji ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnog slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.

Kako vidimo, stav gospodara iz prispodobe je nemilosrdan. On ne oprašta beskorisnom sluzi, kojega još naziva zlim i lijenim. Nama se, međutim, zapitati nije li ovaj gospodar okrutan i nemilosrdan, te zašto Isus staje ne njegovu stranu a osuđuje ovog slugu? Nije li se treba sažaliti nad njim kao najslabijim, te nije li trebao razumjeti njegov strah od ulaganja i od bespoštedne konkurencije koje se i on sam prepao? Nije li Isusovo promišljanje trebalo biti drukčije od promišljanja ovoga svijeta koje se vodi gore spomenutim stavom: Tko ima još će mu se dati, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima? A navikli smo da je Isus na strani slabijih i ugroženih, a u ovom slučaju to je ovaj posljednji sluga s jednim talentom. On najmanje prima i najslabije se snalazi, te je izložen i najvećoj pogibelji, a izložen je i kasnijem nemilosrdnom zaključku i postupku.

Kao odgovor na ovaj problem možemo reći da Isus ne čini drugo, već samo promatra zakonitosti života, a koje su neumoljive. S time da on ne misli na zemaljska dobra, niti bi uživao da netko doživi investicijski krah i gubitak dobara, premda je i to gotovo redovita pojava našega društva u kojem se živi sukladno logici konkurencije. Isus se, naprotiv, služi ovom pričom da skrene pozornost na vječna, to jest nebeska dobra koja mi ljudi počesto zaboravljamo, a to je kao da ih zakopavamo kao ovaj sluga svoj talent. Pojedinac, društvo i narod koji ne vidi više ni dalje od ove zemaljske stvarnosti, koji se za nju grčevito uhvatio, nije poput dvojice slugu koji koriste svoje talente i stječu druga dobra, već sliči sluzi koji se boji upotrijebiti darovani mu talent. Društvo u kojemu danas živimo, društvo je koje je u strahu od onoga što bi se dogodilo da upotrijebi svoj duhovni potencijal, a to su gospodarevi talenti. Radije to sve zakopava, misleći da će tako biti jednostavnije, te da će njegova odgovornost biti manja u kasnijem razvoju situacije. Društvo u kojem danas živimo, društvo je koje računa samo na zemaljske mogućnosti i sposobnosti, te odbija ono Božje ulaganje u svijet, kojim on preko nas želi stvoriti bolji i sigurniji svijet. Stoga i današnji čovjek, a s njime i mi kršćani, se odlučuje radije zakopati svoje duhovno blago, nego da ga upotrijebi da izvrši preobrazbu zemlje preobrazbom svoga života.

Stoga vidimo danas i kod pojedinaca strah od vjernosti Bogu i strah od dosljednosti njegovoj riječi. Radije se zadržimo na tome da zadovoljimo neke religiozne forme kršćanskoga života, nego da iskoraknemo na put osobne vjere i odgovornosti pred Božjom riječju i vrijednostima koje izviru iz njega. Redovito mi ljudi sebi zacrtamo neku vrstu života kojim želimo živjeti, te počesto budemo i svjesni da bi nas dosljedna vjernost Bogu vodila drugim putem i od nas tražila neke preinake, pa stoga i mi skrivamo taj darovani talent i svaki poticaj Duha odbacujemo idući tvrdoglavo svojim ljudskim putem. Osjećamo strah od otvaranja životu i vrednovanja kršćanskog života kao talenta koji nam Bog povjerava da nas njime obogati, te se stoga i u naše vrijeme događa da najčešće nema razlike između života vjernika i nevjernika, a trebala bi postojati. I mi smo se dali uvjeriti manipulacijama moćnika ovoga svijeta da nas život ugrožava, a sada u našoj domovini možemo vidjeti rezultate: zemlja ispražnjena i raseljena. Obitelji opustošene i besperspektivne, a nad nama visi mač pritiska onih koji dolaze sa strane te ih se bojimo kao ugroze i opasnosti. Ako je ispravna vizija svijeta koji nam je nametnuo suvremeni potrošački mentalitet, zašto onda ovakvi rezultati i zašto tolika nesigurnost i strah pred životom? Nije li trebao biti stvoren bolji i sigurniji i mirniji svijet?

Zato nam je ova prispodoba prigoda da se preispitamo, te da zdušno prionemo uz duhovne talente koje nam je naš Otac nebeski povjerio kao blagoslov i dar, a ne kao kušnju za propast. Budimo odvažni i otvorimo se njegovim poticajima kako bismo već sada uživali u izobilju njegovu pomoć i zaštitu, jer mu nije cilj išta nam oduzimati, već nam pomoći da posjedujemo na pravi način. Ne bojmo se iz njegove ruke primiti milosni talent, jer njegovim dosljednim i vještim korištenjem na zemlji stječemo naposljetku obilje života vječnoga u nebu.

Bogomoljka je vrsta kukca
koji se ubraja u red
velikih grabežljivih kukaca.
Prednji par nogu drži uzdignutima
na način koji podsjeća
na ruke sklopljene u molitvi,
zbog čega nosi i spomenuto ime.
No njezin pobožni izgled
nije drugo doli varka,
jer upravo tim prednjim parom nogu
hvataju plijen i potom jedu,
a znaju čak pojesti
i pripadnike svoje vrste.
A to što se događa
u svijetu bogomoljki,
nije rijetkost niti među ljudima.
I među ljudima ima onih
koji hine pobožnost
i ostavljaju u javnosti dojam,
ali im je srce izopačeno
i puno je zloće i grabeža.
O takvima će i Gospodin reći:
Čuvajte se pismoznanaca,
koji rado idu u dugim haljinama,
vole pozdrave po trgovima,
prva sjedala u sinagogama
i pročelja na gozbama:
proždiru kuće udovičke,
još pod izlikom dugih molitava.
Valja se doista čuvati
takvih bogomoljki i bogomoljaca
koji se naizgled čine bezazlenima,
a imaju skrivene naume
uništavajući čak vlastite srodnike.

32. nedjelja kroz godinu – A

Za čovjeka bi se moglo reći da je biće snova i planova, jer nema toga tko ne pravi planove i tko ne nastoji ostvariti svoje snove. Samo je pitanje koliko se pojedini čovjek potrudi oko njihova ostvarenja. Naime, ima onih koji planiraju i sanjaju, ali ne naprave dužnu i važnu pripravu da bi postigli svoj cilj. Mnogi od njih računaju na sreću kao neki zgoditak na lutriji, umjesto da prave planove primjerene svojoj ljudskosti koji ne ovise toliko o izvanrednom daru sreće, već ovise o naporu i trudu koji se uložio u njihovo ostvarenje. Tako u organizacijskoj pripravi svoga života ljudi prave planove, ali njihova ljudska sprema nije uvijek odgovarajuća ostvarenju istih. Redovito se zadovolje osposobiti se tehnički, stručno i profesionalno, dok ne paze na svoje vlastite kvalitete, to jest na izgradnju osobnosti. Gotovo da potpuno previđaju koliko osobne vrline utječu na ostvarenje životnih planova i želja. Vidimo tako i oko nas da se ljudi izgrađuju u svemu, osim u onim duhovnim vrednotama. Oko mnogo čega nastoje, ali malo vremena posvećuju izgradnji u kreposti i osobnom unutarnjem životu.

Daleko od nas da bismo osporavali potrebu prikladne profesionalne izgradnje koja je uvijek bila potrebna za vršenje pojedinih djelatnosti. No činjenica je da profesionalno obrazovanje i tehnička opremljenost sama po sebi, bez duhovne izgradnje, nije dostatna da bi se odgovorno i uspješno živjelo život, te također kroz svakodnevne obveze stjecao zalog života vječnoga. O tome na sebi svojstven način govori i prispodoba iz današnjeg evanđeoskog odlomka, premda možda u prvi mah i ne djeluje. Isus, naime, priča prispodobu o djevicama koje teže ući na gozbu sa zaručnikom. Kako vidimo, početno stanje u kojem se sve nalaze je identično. U samom početku nisu jedne povlaštene, a druge zakinute, već su sve bile pozvane na svadbu i s istog naslova i u istom svojstvu da uživaju zajedništvo sa zaručnikom.

Ali dok čekaju zaručnika, jedne od njih, one mudre, nastoje sa sobom ponijeti i ulja za svjetiljke. To jest nastoje svojim kreposnim življenjem priskrbiti sebi očuvati budnost da budu spremne ući na gozbu. One nisu računale samo na naravne pretpostavke svoga života, to jest na posude koje su im dane da pođu ususret zaručniku, već su se trudile da održavaju njihov plamen uljem dobrih djela i kreposna života. No one lude se ne ponašaju tako. Premda su imale iste životne pretpostavke: bile su djevice i dobile su posude, ipak oni ne koriste na najbolji način. Premda imaju istu stručnu spremu s onim prvima, ipak nisu dovoljno spremne, jer im nedostaje osobna izgradnja i želja da budu spremne za zaručnika. Previđaju da im treba život izgrađenih vrlina po kojem se u posude života prikuplja ulje dobrih djela. Previđaju da im za odgovoran život treba temeljita priprava karaktera, te se onda odaju lagodnosti i bezbrižnosti života ovoga svijeta, umjesto da mukotrpno rade na prikupljanju vlastitoga blaga. Zato i živimo u svijetu u kojemu prevladava mišljenje da je veći problem u tome što nemamo dovoljno veliku kupovnu moć, nego što bismo uočili da je problem što ne živimo dovoljni kreposno da ono što imamo upotrijebimo za vlastito spasenje i istinsku dobrobit. Problem je u tome što mnogi, poput ludih djevica, doista zaboravljaju da se život ne živi samo za ono privremeno i kratkotrajno, već da ga treba živjeti pod vidom iščekivanja zaručnikova dolaska, to jest pod vidom vječnosti. A živeći za te ciljeve, snove i ideale mnogo više vrijedi ono što smo ugradili u se, nego ono što smo sagradili oko sebe.

Lude, dakle, djevice doista predstavljaju one ljude koji ne računaju na vlastitu izgradnju, niti odmah uočavaju koje su posljedice takvoga stava i pristupa životu. No kad im kola krenu nizbrdo, a počesto i kad su u slavodobitnom usponu ovoga svijeta u nesmiljenoj konkurenciji, ne biraju sredstva kako da se održe na njima ili kako da dođu do samih vrhunaca prije svojih suparnika, već bezobzirno oko sebe gaze ljude i ne biraju sredstva da zadrže svoj položaj. Za sebe pak nikad neće reći da su lude, bezobrazne i bezobzirne djevice, već da se pokušavaju snaći. Takav pokušaj ‘snalaženja’ vidimo i u biblijskom odlomku kada lude traže od mudrih: Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke! Dakle, i kad ‘udare glavom o zid’, ne idu otklanjati uzroke pada, promašaja i neuspjeha života, već se i tada nadaju nekoj vrsti ‘snalaženja’.

Pred Bogom, međutim, takva ‘snalažljivost’ ne prolazi. Stoga iz ove Isusove prispodobe vidimo da se prava mudrost života očituje u tome da mudre djevice ne dopuštaju da ih razgradi u duši ono što ih izgrađuje izvana, lude međutim zanemaruju takvu logiku i žive svoj osobni duhovni život od časa do časa i od prigode do prigode, prezirući svakodnevni napor izgradnje u vrlinama. Zato je njima u glavi uvjerenje da je se lako ‘snaći’, te ne troše mnogo snage niti se trude oko duhovne izgradnje. Bez obzira koliko se one držale snalažljivima, a ne ludima, Isus je ipak jasan, te ih naziva ludim djevicama, jer su u životu zanemarili ono najbitnije, a to je vrlina i duhovni život koji u nama pobuđuje trajnu svijest da živimo pred licem Božjim, to jest da trebamo na zemlji tako živjeti kao djevice koje žarko iščekuju Krista Zaručnika koji će, bez daljnjega, doći i izreći konačni sud o našem životu. Njega nećemo moći prevariti našim ljudskim ‘snalaženjem’, jer on ima uvida u naša djela, te će svakome od nas dati zasluženu plaću prema djelima koja smo činili. Bdijmo dakle jer ne znamo ni dana ni časa!