Stari su vjerovali
da je šišmiš životinja
koja je slijepa za sunce,
te da ima oči prikladne
samo za noćne izlaske
pri čemu se dobro snalazi.
Ne ulazeći u istinitost
spomenutih tvrdnji,
ta predodžba o šišmišu
primjenjiva  je na nas ljude.
S time da ono što je
sunce i dan za šišmiša,
Bog i spoznaja Boga
za nas ograničene ljude.
Boga i njegovu uzvišenu bit
ne možemo promatrati
ne samo tjelesnim očima,
nego ni naš duh i um
nisu prikladni razmatrati je.
Zato je Bog poslao svoga Sina
da nam otvori oči zaslijepljene
zemaljskim blještavilom
koje nas uvodi u sljepoću
prema njemu i vječnosti.
Jedini nam on pomaže
da u ovom svijetu
ne budemo podložni
onom najgorem sljepilu,
koje čini da živimo u mraku
i da visimo naglavačke
umjesto da budemo
okrenuti put neba.

4. nedjelja kroz godinu – B

Osim što smo prošlu nedjelju mogli razmišljati o tome kako je Isus započeo svoju propovjedničku službu na nov i neobičan način, u današnjem čitanju sv. Marko opisuje njegov prvi nastup u sinagogi u Kafarnaumu, svojevrsnom središtu njegova rodnoga kraja. Propovijed u sinagogi je ogledni primjer njegova propovjedničkog djelovanja. Počeo je naučavati ne takav način da su svi bili u čudu i zaneseni onim što je govorio, te su osjetili da iz njegova glasa i nastupa izbija određena sila. Zato su i rekli da govori kao onaj koji ima moć, a ne kao pismoznanci koji su govorili na školski način držeći to tek rutinskim poslom. Vjerojatno su o tome govorili kao o nečemu izvanjskome što se u biti ne tiče njih iznutra i osobno.  Isus, naprotiv, kad propovijeda, on preko riječi iznosi ono što ima u dubini bića i srca. Štoviše, on je moćna riječ koja djeluje i koja čini čudesa, jer on je Riječ po kojoj su stvoreni nebesa i zemlja. Zato on nije samo riječ, već i riječ koja je ujedno djelo, čin. Doista, on je Riječ koja je tijelom postala, te je onda i svaka riječ koju je on izgovarao postajala svojevrsno djelo dotičući ljude s kojima se susretao. Promatrajući iz te perspektive jasno je onda kako je učinio čudo da je oslobodio čovjeka opsjednuta nečistim duhom, a nakon toga ljudi su, još više zadivljeni i začuđeni pred snagom njegove riječi, govoril: Što li je ovo? Nova li i snažna nauka! Pa i samim nečistim dusima zapovijeda, i pokoravaju mu se. Ljudi su s pravom ovo čudo povezali sa snagom njegove riječi. No znajući to je on bio, ujedno znamo zašto je njegov nauk bio snažniji od drugi: on je bio jedno s Bogom Ocem, te je bio u punom zajedništvu sile i moći s njime. Stoga mu se nije mogao oduprijeti nečisti duh iz opsjednutoga čovjeka, protivnik svakog smisla, spoznaje i istine. Takva riječ koja dolazi iz dubine bića jedina je moćna.

Upravo u tom duhu je zadaća i onih koji ga naviještaju, da i sami najprije budu djelotvorna riječ, a ne tek običan zvuk glasa. Njima postaje primarna zadaća da čine istinu, a ne samo da je naviještaju riječima. Jer bi u protivnome mogli biti samo kao oni koji druge tuku istinom po glavi ili, kako bi se to pučki reklo, da drugima sole pamet, umjesto da čine istinu živeći je, te potom provodeći u život drugih. Upravo to je činio Isus kao moćna riječ Božja, te je njegov nauk radi toga bio izuzetno snažan, a ne samo zato što bi odgovarao zakonima logičke spoznaje. Upravo to je njega činilo drugačijim, jer je njegov nauk bio nauk koji se čini, na što su pozvani i svi propovjednici istine.

Onima koji propovijedaju jedino ovakva riječ treba. Riječ koja izvire iz istinitog zajedništva s Bogom. Samo ona je riječ koja čini da propadne ono što nije Božje u nama, a da se izgradi ono što je je potpuno njegovo i što je potom autentično ljudsko, što je u biti i odlika svakog čovjeka. Primajući Božju riječ čistimo se od svega nečistoga. Na poseban način ta moćna riječ treba prije pročistiti one koji propovijedaju da bi bili čisti i snažni i sami je činiti i na moćan način predstaviti drugima unoseći radost i svjetlo u njihove živote. Nakon toga je mogu i oni kojima je upućena razumjeti da je to novi i snažni nauk.

Na žalost nama danas koji propovijedamo tu istu riječ ne događa se isto što je bilo i u sinagogi u Kafarnaumu, jer mi nismo na visini onoga što je Isus činio. Počesto smo opterećeni time što će nam drugi reći, pa se onda smještamo u okvire ljudi, umjesto da iziđemo iz njih i budemo u okvirima Božjim. Umjesto da brinemo kako će nas procijeniti Bog, brinemo se oko procjena ljudi, pazeći da se ne bismo nekome zamjerili. Počesto to biva i zato što nismo uvjereni u ono što govorimo i naviještamo. Bojimo se istine koju nosimo, jer nismo svjesni koliko je istina i koliko je velika radost. Ponašamo se kao da smo neprestano krivi i dužni se ispričavati svima. A Isus nije tako činio, te je upravo tako napravio najviše dobra ljudima. Stoga smo i mi pozvani ponuditi novi i snažni nauk da ljudi osjete snagu Božje prisutnosti po snažnoj riječi u njihovu životu. Taj nauk treba doprijeti do čovjeka i preporoditi ga čisteći ga od spona grijeha i zlih duhova. Pozvani smo govoriti prateći djelima sve što naviještamo, jer tako i je i Isus svoju moćnu riječ pratio djelima koja su bila jedno s njom. Zato su nakon čuda ljudi i zaključili da je to nov i snažan nauk.

Svima nam je stoga nastojati da i sami bez ulagivanja navijestimo Božju riječ, a nadasve da budemo dosljedni, te djelima popratimo ono što riječima naviještamo. To je možda i najvažnija zadaća koju nam Isus ostavlja, jer to je pouka dosljednosti koja nam je svima potrebna. Doista, nemamo pravo na raskorak između riječi i djela, a to je najčešće što nam se događa. Slijedimo stoga Isusov primjer i ostavimo novo i snažno svjedočanstvo Božje prisutnosti po slušanju i naviještanju Božje riječi snagom vlasti koju nam je ostavio.

3. nedjelja kroz godinu – B

U kronologiji Isusova života i djelovanja, evanđelist sveti Marko zapisa kako je Isus, nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen, otišao iz Judeje u Galileju gdje je započeo svoje djelovanje. Zanimljivo da njegovo djelovanje u početku nije bilo nešto izuzetno posebno ili drukčije od Ivanova djelovanja. Otišavši u Galileju Isus jednostavno propovijeda, kao što je činio i Ivan. Tako vidimo da nije skretao pozornosti na sebe, već je bio predan sadržaju Božjega kraljevstva koji je imao prenijeti. Međutim i glede sadržaja s jedne strane je bilo uočljivo da nije bilo razlika između njega i Ivana, dok je s druge pak bilo određenih razlika. Kao što je Ivan pozivao na obraćenje i pokoru, tako je činio i Isus koji je i sam poručivao ljudima: Obratite se i vjerujte evanđelju! No ujedno je ipak bila riječ o radikalnoj novosti koja se dogodila između Ivanova i njegova propovijedanja. Dok je Ivan isticao da je Mesija blizu i da njegovo kraljevstvo s njime ima doći, Isus je već naglašavao kako se ispunilo vrijeme, te da se kraljevstvo Božje približilo na način da već djeluje među ljudima. Doista, približilo se u tolikoj mjeri da se već počelo ostvarivati, te je se prema njemu trebalo konačno odrediti. A to određenje se može opisati na dvojak način: trebalo je, naime, prijeći preko njegova praga i ući u prostor tog kraljevstva ili pak dopustiti mu da, po obraćenju, ono uđe u nas. Točnije rečeno, trebalo je dopusti Isusu da uđe u naš život, po čemu onda kraljevstvo ulazi u nas, nakon čega nas iznutra potiče da svoj život živimo sukladno njegovu.

No vrlo je zanimljivo kako Gospodin uz elemente koji su bili prisutni i prije, daje svoj doprinos i unosi novost glede propovjedničke službe. Ne smije se previdjeti da je služba propovjednika koju on vrši prije svega izuzetan čin poniznosti. On prihvaća među nama ljudima pronositi Božji navještaj, to jest navještaj Božjega kraljevstva koje se uprisutnjuje, a ne navještaj ljudskog kraljevstva i njegovih interesa, što je počesto nezahvalno. Služba propovjednika nije bila usmjerena k stjecanju slave i pokazivanja govorničkih vještina, kako su činili grčki i rimski govornici onoga vremena koji su se natjecali u tome tko će pripremiti ljepše i zanimljivije govore. Poslanje koje on vrši prije svega je služenje u poniznosti pri čemu se sam ne ustručava od truda i napora hoditi po selima i gradovima, počesto i po zapuštenim sredinama, noseći radosnu vijest, a ne primajući za uzvrat ni slave ni časti. Njegova služba je bila služba izloženog propovjednika koji je na rubu gladi i žeđi, te pri tome riskira biti proglašen nepoželjnim u mnogim sredinama. A da se ne spominje koliko je bilo onih koji nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti i prihvatiti ono što je on sam govorio.  Hoditi po Galileji i Judeji kao propovjednik značilo je ponekad se izložiti poniženju, te živjeti skromno idući od mjesta do mjesta očekujući od mještana skromni zalogaj kruha i čašu vode. Služba propovjednika nije kao zadaća plaćenoga državnoga govornika koji se stacionira na mjestu čekajući svoje slušatelje, a još manje da živi i bogati se na račun propovijedanja, padajući u napast i dajući se zavesti zemaljskim dobrima. Zato Isus propovjednik nema stalne plaće niti živi za nju, već je predan dobrima nebeskim i živi za evanđelje Božje. Ne traži okoristiti se prolaznim blagom zemaljskoga kraljevstva, već ukazuje ljudima na neprolazna dobra Božjega kraljevstva.

Iz svega toga možemo zaključiti da je služba propovijedanja nezahvalna služba, jer počesto treba ljude upozoriti na njihov život, te ih opomenuti na grijehe i pozvati na obraćenje. Nezahvalna je jer od tog trenutka kad je propovjednik pozvan biti izravan, pa i prozvati kada treba grješne navike i život. Stoga je propovjednik pozvan biti drukčiji, da ne bude sam prozvan. U tom smislu je Isusovo propovijedanje bilo, premda gotovo isto, ali i radikalno drukčije od Ivanova. Ponajprije jer je on počeo ostvarivati ono što je Ivan najavljivao, te je mogao mnogo otvorenije pozivati ljude da mu povjeruju i da prime blagoslov njegova djelovanja. Osim toga, on je mogao sasvim mirno doći pred ljude i otvoreno im svjedočiti o Bogu, jer nije bio u raskoraku između onoga što je govorio i onoga što je činio. Unatoč tome svemu ipak je bilo nezahvalno, što je onda i izvor poticaja i upozorenja svima onima koji su primili u zadaću njegovu službu propovijedanja u svetoj Crkvi.

Isusovo ponizno svjedočanstvo i propovjedničko služenje doista je poticaj i današnjim propovjednicima da ne budu tvrdog obraza i oni sami nepokorni Božjoj riječi i nepodložni njegovu kraljevstvu. Naime, nije poželjno da se dogodi da propovjednici ne vode računa o činjenici da sami trebaju biti obraćeni da bi druge uspješno pozivali na obraćenje. Jer govoriti o Bogu i obraćenju drugima, a sami ne biti obraćeni, znak je okorjelosti, te predstavlja nelogičnost, pa i bezobrazluk i bezbožnost, što vodi prema otvrdnuću srca u dobrima ovoga kraljevstva, umjesto da navijeste i propovijedaju ono nebesko. A to što Isus nije skretao pozornost na sebe, već je ponizno propovijedao, ne znači da nije trebao paziti kako živi i što radi. Naprotiv, pa i kad Evanđelist ne ističe, znamo da je Isus životom potvrđivao što je govorio, te je stoga kraljevstvo Božje moglo biti u njemu. Molimo tu milost i za današnje propovjednike, da ovu zahtjevno službu koja poprima obrise nezahvalne vrše sa svim dostojanstvom koje im udjeljuje Krist, koji je pozvao najprije njih da dožive dar i radost kraljevstva Božjega, kako bi potom mogli drugima posvjedočiti uvodeći ih u to kraljevstvo ovdje na zemlji i otvarajući im time vrata onog konačnog vječnog kraljevstva u nebesima.

Svi smo mi bili u prilici
da nam se polomi predmet
do kojega nam je stalo,
ili jedan njegov dio,
i koji je mogao još biti
vrlo koristan i svrsishodan
da nije došlo do loma.
No srećom u mnogim situacijama
i za to sada ima lijeka
zahvaljujući tvarima za sljepljivanje
napuknutih površina i dijelova.
Ljepilo svojom čvrstoćom
omogućuje da dvije površine
ponovno prionu jedna uz drugu.

Poput lomljivih predmeta
i ljudi su vrlo krhka bića,
bilo da im se krhkost očituje
na tankim živcima i psihi,
na slabašnom tijelu i zdravlju
ili pak na ranjenom duhu.
Za mnoge se stoga i kaže
da su pukli, podlegli naporu,
snažnoj tlačnoj sili života
koja se spustila na njihova leđa.
A kako nijedan čovjek
nema zamjenskih dijelova,
tako mu ne preostaje nego,
ako je ikako izvedivo,
zalijepiti i pokrpati pukotine
i ocjeloviti vlastito biće.
Ali čovjek nije u stanju
vlastitim snagama to izvesti,
jer nema prikladnog ljepila
kojim učvrstiti vlastiti život.
Samo je Božja ljubav
utjelovljene po Sinu Božjemu
istinsko vezivo tkivo
i ljepilo ljudskoga života
koje savršeno lijepi napuklo
i do kraja obnavlja istrunulo.

2. nedjelja kroz godinu – B

Nakon krštenja na Jordanu, premda ga je Ivan Krstitelj označio kao onoga koji je jači od njega i koji će krstiti Duhom Svetim, Isus ipak nikakvim posebnim znacima ni djelima nije počeo privlačiti pozornost. Barem ne na način na koji su to ljudi eventualno mogli očekivati od budućega Mesije. Njegova snaga nije bila poput ljudske i zemaljske, kao što ni njegovo krštenje nije bilo u izvanjskom smislu ništa posebnije od Ivanova. On je došao među ljude svjedočiti cjelinom svoga života u ljudskom obličju, a ne praviti priredbe kojima bi se svijet divio, a on privlačio pozornost. On u svoj poniznosti nastavlja svoj svakodnevni život i svoje svagdanje aktivnosti, no ipak ne može ostati neopažen pozornom oku koje traži i prepoznaje očitovanje Božje prisutnosti u svijetu. Zato ga, unatoč svoj jednostavnosti i skromnosti u kojoj živi, Ivan Krstitelj prepoznaje i svojim učenicima ukazuje na njega, svjestan njegova otkupiteljeskog poslanja, govoreći: Evo Jaganjca Božjega!

A sveti Ivan Evanđelist kad opisuje ovaj događaj, onda jednostavnim riječima bilježi kako je Isus prolazio onuda, te potom kako su spomenuta dva Krstiteljeva učenika pošla za njim. Vidimo, dakle, da je Isus prolazio našim zemnim putovima na kojima susreće određene ljude. Pa i onda kad sam ne pokazuje namjeru da ih on prvi pohodi i da ih pozove za sobom, on ih povlači za sobom zahvaljujući naznakama koje oni primaju od drugih i zahvaljujući svojoj osobnosti koja je privukla njihovu pozornost. Na sličan način dolazi i među nas, presijeca naše staze koje se tako na neki način ukrštaju, kao što su se ukrstile njegove s Ivanom Krstiteljem i njegovim učenicima. Njegovi putovi, to jest njegov dolazak među nas ukrstio se s našim putovima, pa i onda kad nismo odmah toga svjesni osobno, nego tek onda kad nam netko drugi skrene pozornost na njegovu prisutnost među nama. Kao Stvoritelj i Spasitelj u ljudskom životu ostavio je prepoznatljiv trag koji ipak možemo uočiti i slijediti, pa ako ga u prvi mah ne zamjećujemo. Odatle razumijemo i Andrijino oduševljenje dok govori bratu Šimunu: Našli smo Mesiju! Andrija i Ivan su poslušali riječi svoga učitelja Ivana Krstitelja i odvažili su se slijediti Isusov trag, te su tako došli do velike spoznaje kako se ne radi o običnom, već o posebnom čovjeku. Točnije, došli su do spoznaje da se radi o Mesiji.

Shodno tome Isus je došao među nas da bi nam i svojim ljudskim životom, življenim u potpunoj ljudskoj jednostavnosti bio izazovan. Došao nas je privući kako bismo i mi ljudi mogli sa zanimanjem poći za njim i s oduševljenjem zaključiti kako smo pronašli Mesiju. Tragove koje je on ostavio na zemlji doista su izazovni, te se onda i dogodilo da su prvi njegovi budući učenici pošli njegovim stopama koje su ih već tada vodile u neizvjesnost, o čemu svjedoči njihovo pitanje: Učitelju, gdje stanuješ! Njegove stope su ih do te mjere zanimale da su htjeli otkriti gdje stanuje i kako živi. Ne znamo druge detalje njegova susreta s njima, no znamo da je nakon toga Andrija s oduševljenjem doveo svoga brata Petra k Isusu tvrdeći mu kako su pronašli Mesiju.

Dok razmišljamo o ovom događaju, pred nama kršćanima je dvojak izazov. Prvotna nam je zadaća otkrivati Isusove tragove na zemlji, jer cijeli svijet, a napose čovjek odiše tragovima koje je u njega utisnuo sam Gospodin naš Stvoritelj. Doista, kako u našoj svijesti, tako i u svijetu oko nas, utisnuti su tragovi koji svjedoče da je ovim svijetom prošao onaj tko posjeduje razumnost i koji je u svojoj dobroti i ljubavi stvori skladni i smisleni svijet. Ne znam samo koliko smo ozbiljno zauzeti oko toga da otkrijemo njegove tragove koje je ostavio oko nas i za nas da bi nas pozvao na svoj sveti put, to jest na put svoje svetosti. Otkrivajući njegove tragove, na koje nam lakše ukažu sveci koji božanskim pogledom promatraju stvarnost, pozvani smo ih nasljedovati poput dvojice Ivanovih učenika koji su bez oklijevanja pošli za Isusovim tragom istoga trena kad im je njihov učitelj Ivan ukazao na njegovu prisutnost. Isus doista nije htio da ovim svijetom hodamo nesigurna koraka, već je htio dati čvrstinu i sigurnost našem koraku. On hoće da i danas odvažno hodimo putem života vječnoga koji je Bog upisao u naše zemaljske staze.

Kršćanski život pojedinca, ali i svaka kršćanska obitelj je mjesto Isusove prisutnosti. O njegovoj svakodnevnici ne znamo mnogo niti iz ovog opisa, ali da je bila oblikovana Bogom, to je neupitno. Njegovim tragovima se moglo doći do Boga, a u njegovu prebivalištu je sam Bog prebivao. I nama je postavljeno pitanje: Da netko krene našim tragom, bi li ga naše stope dovele do Boga, ili bi se samo zapetljali u zemaljskim stazama i prizemljenim interesima. Kad bi netko za našim stopama došao u naše prebivalište, ne samo da vidi mjesto kako takvo, već i način života na tom mjestu, o čemu bismo mu svjedočili i čime bismo ga oduševili? Bi li uspio na tom mjestu otkriti Božju prisutnost i prostor otkupljenja? Iz ovih upita i odgovara sukladnih evanđeoskom opisu sada znamo koja je naša zadaća u svijetu, to jest u svakodnevnici: ići Kristovim tragom i dovoditi druge do spoznaje njegova mesijanstva.

Krštenje Gospodinovo

Liturgijski ciklus slavlja božićnog otajstva završava nedjeljom Krštenja Gospodinova kada se spominjemo početka Isusova javnog djelovanje, kako nam to predočava i evanđelist sveti Marko u današnjem evanđeoskom odlomku. Uistinu, tako stječemo uvid u cjelovitost otajstvene prisutnosti Sina Božjega među nama ljudima pri čemu je pokazao da je postao čovjekom poput nas i nama u svemu jednak osim u grijehu. Zato otajstvo krštenja Gospodinova s jedne strane postaje kruna cjelokupnoga Gospodinova života koji je prethodio događaju krštenja na Jordanu, a s druge strane označava prekretnicu na kojoj se našao Isus, jer je tada svome životu dao ono konačno usmjerenje, to jest uputio se putem ostvarenja Božjega nauma na zemlji. Kao što je krštenje na Jordanu za Gospodina bila prekretnica, tako isto ova nedjelja ne samo u liturgijskom, već i u stvarnom smislu riječi treba biti i za nas vjernike svojevrsna prekretnica, to jest iskorak prema ostvarenju svega što nam Bog povjerava da ispunimo. Kao što  već od sutra počinje liturgijsko vrijeme kroz godinu, tako smo i mi pozvani odmah staviti u praksu i život otajstva koja smo slavili i kojima je Bog ispunio naš život da bismo ih živjeli u svakodnevnici za sebe i za sve one s kojima se susrećemo.

Događajem krštenja Gospodinova na Jordanu postaje nam očito kako je otajstvo Božje prisutnosti raslo i razvijalo se u Isusu dok nije došlo vrijeme da se jednom posve očituje osobno i javno cijelom Božjemu narodu. Stoga ovaj događaj, a to razaznajemo i iz Evanđelja, nije bio čin koji je trebao Isusu na način na koji je trebao svima drugima koji su dolazili primiti Ivanovo krštenje. Naprotiv, sam Ivan je naviještao da nakon njega dolazi jači od njega kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na obući, a koji će imati moć krstiti Duhom Svetom. Stoga ovaj čin nije bio potreban Isusu niti je mogao proizvesti one učinke koje je imao za sav drugi puk. No ipak, iz ovoga iščitavamo najprije veliku poniznost kojom se zaogrnulo otajstvo utjelovljenoga Sina Božjega koji ne izbjegava niti podložiti se Ivanu odajući time priznanje njegovu djelovanju u Božjem narodu.

Ali osim poniznosti koju pokazuje podložnošću Ivanu, ovaj događaj kao svojevrsna prekretnica u Isusovu životu jer sada započinje javno djelovati, označava i prekretnicu za narod Božji. Doista, od tada puk Božji više neće slušati Ivanov navještaj o onome koji ima doći, već će ga imati prigodu osobno slušati i gledati kao Mesiju koji vrši spasenjsko poslanje. Ovo je poruka od nesagledive važnosti i za sve nas krštenike koji smo kršteni ne Ivanovim krštenjem samo vodom, već njegovim krštenjem, to jest Duhom Svetim. Prihvaćajući njegovo krštenje, prihvatili smo i njegovu odgovornost za svijet. I kao što se on pojavio da krsti Duhom Svetim, tako je njegovo poslanje ostalo na nama, da mi, prihvaćajući dar krštenja Duhom Svetim djelujemo sukladno u svojoj svakodnevnici krsteći i sami druge snagom Duha Svetoga. On je prihvatio da njegovo krštenje na Jordanu bude očitovanje među ljudima, ali ne ljudsko, jer on ne prima potvrdi od ljudi, već očitovanje kojim je njega Otac očitovao kao Sina Ljubljenoga, u što su se mogli osvjedočiti svi prisutno, počevši od Ivana Krstitelja.

I nama je otkriti put Božjega nauma na zemlji. Po krštenju trebali bismo biti svjesni i znati što Bog želi s nama na zemlji, to jest koje nam poslanje daje. Čini se da smo mi vjernici u trajnome raskoraku između onoga što jesmo kao krštenici, snagom Duha Svetoga i Božjih darova i onoga što bismo potom trebali svjedočiti i ostvarivati kao djeca Božja na zemlji. To je dijelom i razumljivo poradi naše grješne i slabe ljudske naravi iz koje ne možemo pobjeći, ali opet s druge strane nedovoljno se prepuštamo Bogu i snazi poziva kojom nas je obdario. Njegovi milosni darovi u nama su neprocjenjivi, jer smo kršteni njegovom Silom, Duhom Svetim, te bi za nas vjernike u njegova prisutnost trebala rasti u skrovitosti srca i prisnoga zajedništva s njime do mjere kada počnemo otkrivati svijetu svu silu Božju koja je na nama. Naše svjedočenje u javnosti svakodnevnice treba biti svjedočanstvo novoga života u Duhu Svetom bez kojega bi naše življenje bilo presiromašno u svijetu. Na žalost, za nas ljude ovaj proces teče vrlo sporo i gotovo nikad nije cjelovit, jer počesto se u životu ne prepuštamo nadahnućima Duha, nego živimo sukladno ljudskim mjerama življenja.

Molimo stoga danas da nas prožme otajstvo Kristove prisutnosti među nama, te da po njemu i sami otkrijemo smisao i cilj vlastitoga krštenja. Trudimo se oko osobnoga posvećenja do mjere da postanemo ne samo na riječima, već i u stvarnosti, ljubljena djeca Božja. A onda potom kao posvećeni trudimo se i sami oko posvete svijeta. Jer kao što je Isus posvetio vode Jordana za naše posvećenje, tako smo i mi posvećeni krsnom vodom i milošću za posvećenje svijeta, pa vršimo dosljedno svoj sveti poziv i svoje poslanje.

Na stazama našim tegobnim
što zemljom prolaze
teško bi bilo snaći se bez znaka,
koji nam kazuje kako doći
sigurno i precizno do odredišta.
Stoga na raskršćima i na zavojima,
i na svim zahtjevnijim dionicima
postoje znakovi opasnosti,
izričitih naredbi i obavijesti.
Postavili su ih ljudi koji
poznaju prometna pravila,
kao i mogućnosti pojedinih
prometnih sredstava,
ali ujedno i odredišna mjesta.

Slično je tome i duhovno putovanje
na kojem je Bog ljudima
koji traže njega i život vječni
ostavio putokaze da dođu
do njegova utjelovljenoga Sina,
kao što je Mudracima s Istoka
ostavio zvijezdu repaticu.
Dobro mu je poznato
naše vječno odredište
i sve poteškoće puta,
pa nam izlazi ususret
ukazujući nam kako stići
na najbolji način do njega.
Zato je sve putokaze
postavio tako da nas vode
do njegova utjelovljenog Sina
kojega je potom ostavio
vječnim Znakom i Putokazom
kao i sigurnom Putom
do života vječnoga.

Bogojavljenje – Tri kralja

Slavimo danas svetkovinu Bogojavljenja, ili kako je u našoj predaji uvriježeno reći Triju kraljeva. Evanđeoski tekst nam pripovijeda o Mudracima koji dođoše s Istoka pokloniti se novorođenome Kralju, premda nisu znali točno mjesto gdje se rodio. Njihov put je pretpostavljao sustavno i ustrajno traženje Kralja čiju su zvijezdu vidjeli da se pojavila, te se nisu bojali napora i puta do Jeruzalema i potom Betlehema. Osim toga oni su mu donijeli svoje darove: zlato, tamjan i smirnu jer su ga htjeli obdariti kao istinskog kralja. No upravo zahvaljujući takvom zauzetom i dobrohotnom stavu pred Kristom, oni su pronašli pravo blago svoga života u Istini koja im je zasjala u Betlehemu po utjelovljenome Božjemu Sinu.

S druge pak strane židovski kralj Herod je pristupio Kristovu traženju na drukčiji način, premda ni njegova zauzetost da ga pronađe nije bila mala. Herod, međutim, nije htio Isusa pronaći da mu se pokloni, već da ga ukloni. Ali osim što mu to nije pošlo za rukom, ostao je i zakinut za Božje darove koje je mogao primiti po Betlehemskim Djetetu. Herodu je, dakle, blago ostalo skriveno, jer se bojao da mu novi kralj ne ugrozi zemaljsko blago i interese, dok su Mudraci noseći svoje blago na dar pri poklonu otkrili ono neusporedivo veće bogatstvo koje dolazi od Boga i kojim je bio njihov život blagoslovljen. Herod je također imao savjete i dobio putokaze, pa je čak znao toliko informacija o rođenju novoga kralja da je i sam dijelio savjete Mudracima. No njegov problem je bio što nije bio voljan prihvatiti Boga, već se borio protiv njega i njegova otajstva. Herod je pošao od krive pretpostavke, te stoga nije ni mogao doći do pravoga blaga. Naime, htio je ukloniti onoga koji je došao da obogati ljudski rod božanskim životom, darom razuma i savjesti. Toliko je bio obuzet željom da ubije Isusa da je dao izvršiti pokolj nevine dječice kako bi se osigurao da je uspio u naumu.

Iz njegova stava možemo razumjeti otkuda i danas toliko gnjeva i mržnje na Isusa i na njegove sljedbenike. Jer dok je Isus živ, živa je i savjest i svijest o Božjem nauku objavljenom ljudima, a u kojemu se nalazi život. A dok Isus objavljuje božanski život ljudima, promiče i nedokidivi Božji zakon koji vrijedi za sve ljude, pa tako i za vlastodršce i za krugove moći ovoga svijeta. Zato toliko bijesa na njega u ovoj našoj zapadnoj uljudbi koja je stvorena na njegovu zakonu, jer su mnogi, poput Heroda, uvjereni da ih on ugrožava, te se otimaju od njegova zakona i s toliko bijesa i mržnje se obaraju na njega. No on nije došao ugroziti napredak ni bogatstvo ove uljudbe, već je došao donijeti pravo bogatstvo i pravi napredak koji nije jednostran, koji nije samo zemaljski, koji nije napredak pojedinačnih interesa već cijeloga čovječanstva. On postaje radosna vijest čovječanstvu jer je došao osloboditi, posvetiti i uzdići čovjeka, to jest poučiti ga istinskom i cjelovitom čovještvu, potičući ga da se odrekne pojedinačnih interesa, a prione uz opće dobro ljudi. A uljudba koja guši prava najmanjih, najslabijih i nezaštićenih, koju predstavlja Herod, nije dostojna zvati se uljudbom i nema prave budućnosti.

Isusa pronalaze samo oni koji su spremni svoju ljudsku mudrost podložiti njemu, položiti mu je pod noge kao što učiniše Mudraci ne samo donijevši darove pred njega, već i podlažući svoja ljudska istraživanja i želju za istinom upravo njemu pred noge, svjesni da od njega mogu dobiti svjetlo koje će naposljetku uzdići i uzvisiti sve ono što su imali. Zato su Mudraci s Istoka primjer tog uzvišenog traženja koje Bogu podlaže svoju ljudsku mudrost, kako bi Kristu dopustili da im otkrije onu neprocjenjivu nebesku mudrost koja je pravo svjetlo ljudima.

A ono izopačeno traženje, poput Herodova, nije uvijek bez argumenata, to jest bez djelomične podloge. Ono dijelom ima svoje razloge i djelomična pokrića za svoje stavove, te ima i moć doći do dijela istine, kao što je i Herod doznao od svojih pismoznanaca o tome što kažu Pisma o Mesijinu rođenju. Oni koji odbacuju Boga počesto u svim događajima i nauku iščitavaju samo neku političku pozadinu, i iskazuju  herodovske strahove i stavove. Ima onih koji uspijevaju doći do dijela istine, te im se otvara i put prema njezinoj cijeloj spoznaji, ali nemaju dostane volje da bi slijedili ispravne zaključke razuma. Ljudska volja je počesto izopačena grijehom, oslabljena strašću i izvitoperena slabošću, te onda i kad vidi ono što je ispravno, ne želi ići za njim. Zato počesto pravi kombinaciju istinitih i pogrešnih informacija, služi se poluistinama da dođe do krivog zaključka, a zlorabi istinu za nečasne ciljeve, to jest za bezbožno traženje upereno protiv Boga.

Svim time zlo nastoji zbuniti ljude i odvojiti ih od Istine, kao što je Herod pokušao Mudrace. Sve što postoji jasnoga o Bogu koji se objavio, uzima se samo kao atrakcija ili senzacija, a ne kao istina na kojoj bi se trebalo graditi život. Mnogi poput Heroda i sami pomno istražuju, ali ne s ciljem da se obogate na Božjoj istini, kao što učiniše mudraci, već da ugroze istinu. Ima ih potom koji pomno sve pretražuju, ali s ciljem da nađu slabu točku u Božjem nauku, kao što je i Herod tražio slabu točku u ljudskosti slabog i nezaštićenog djeteta hoteći ga ubiti. No Bog je bio spreman i na takvu nezaštićenost da pokaže ljudima da nije htio ugroziti ih niti im uzeti zemaljsko blago, nego dati ono nebesko, i to na način da im omogući da ga pronađu u njegovu utjelovljenom Sinu. Time je i postao laka meta onih koji su ga htjeli ukloniti sa zemlje, ali nije mogao drukčije jer je došao iz ljubavi a ne iz interesa.

Kako vidimo, ljudi traže tolike izgovore samo da ne podlože duh Gospodinu i njegovoj volji. Zato su Mudraci i Istoga pozitivan primjer kako se inteligencija i razum podlažu Gospodinu i u njemu otkrivaju uzvišen život. Ako ikada onda danas, bila bi nasušna potreba da ova naša ugrožena uljudba pronađe svoga Spasitelja u Betlehemskoj štali, te da mu se pokloni do zemlje i primi od njega blagoslov i pomoć. Zadaća nas vjernika je da mi prvi to učinimo iskreno i predano kako učiniše Mudraci s Istoka, da tako postanemo znakom našem društvu i cijeloj zapadnoj uljudbi.

Pitanje majčinstva je stvarnost koja obuhvaća cijeli proces od pripreme za majčinstvo, pa potom rođenje i sve do prihvaćanja zadaća koje čekaju majku nakon rođenja djeteta. Na žalost, uslijed neobičnog načina života i životnih okolnosti ovoga svijeta, dogodi se da se ova životna veza i upućenost majke na dijete ne ostvari u punoj mjeri, već samo u ograničenim dimenzijama. U praksi stoga bude tako da osoba koja je rodila dijete ne vrši majčinske zadaće, te dijete ostane uskraćeno za mnoge osjećaje koje djetetu može pružiti samo majka, kao što i majka ostane uskraćena za mnoge osjećaje koje njoj može pružiti i u njoj potaknuti samo dijete. Svjesno ili nesvjesno, mnoge majke to danas zaboravljaju. Nije obećavajuće kada u životu postaje važnije mnogo toga od samoga djeteta i zajedništva s njime koje ispunja dušu. Uglavnom, manje više takve majke čekaju kako se osloboditi takve brige i vratiti svakodnevnim poslovima i društvenom životu. Stoga je vrlo česta pojava da djeca provede više vremena s tetom u vrtiću, nego s rođenom majkom i članovima svoje obitelji. Kao posljedica toga je da se ne stvaraju one životne poveznice kao temelj kasnijoj bliskosti i ljubavi, napose između majke i djeteta koje su i prirodno tako jedinstvene i čvrste, ali i drugih članova obitelji.

Čuvarica sjećanja

Kad promatramo život i zadaću majčinstva iz tog kuta, vidimo zašto je onda tako znakovita rečenica koju zapisa sveti Luka u svome Evanđelju nakon što opisa događaj rođenja Gospodinova i dolazak pastira u Betlehem: Marija u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu. Luka nas izviješta o tome kako je Marija budno pratila i čuvala uspomene o svemu što se ticalo njezina Sina, ukazujući tako na njezinu majčinsku odgovornost. A da bi mogla pratiti, ona je trebala i biti s njime i uz njega, te proživljavati zajedno kako lijepe, tako i tegobne trenutke života. A jer je s njim dijelila iskustvo života i iste izazove koje im je život donosio, mogla je stoga i u ime svog tek novorođenoga sina pohranjivati sjećanja u um i srce, te je mogla od njih živjeti prebirući ih, to jest nastojeći doći do dubljeg značenja i boljeg razumijevanja, kao i do sadržajnije njihove poruke. Jer sve što se ticalo njezina Sina bilo je od takve važnosti da se nije smjelo propustiti ništa da prođe nezapamćeno. Zato je, svjesna njegova božanstva i poslanja u svijetu, ona upijala sve što se oko njega zbivalo i njega ticalo. Prebirati u srcu znači također događaje razumijevati u njihovu iskonskom značenju, to jest u svjetlu Božjeg plana uočavajući one čudesne poveznice koje nam ukazuju da svaki život ima svoje ishodište u Bogu i odgovara njegovu svetom planu. Upravo snagom pozornog promatranja i razumijevanja sadašnjosti može se premišljati i o smislu, kao i o cilju istih poveznica.

I kao što se došašće, vrijeme priprave za blagdan rođenja Gospodinova, najbolje može izraziti Marijinim stavom djevičanskog iščekivanja, tako se i Božićno vrijeme najbolje razumijeva njezinim majčinskim stavom. Dok vrijeme došašća ukazuj na Mariju koja nas uči kako živjeti čiste duše i potpuno okrenuta prema Bogu, u božićnome vremenu nas uči kako potpuno upijati Božju prisutnost i pamtiti događaje. U vremenu došašća nam pokazuje kako vječnomu Bogu dopustiti da se utjelovi i dođe u vrijeme, a božićno vrijeme nam otkriva kako živjeti u ovoj punini vremena na zemlji koja nas vodi prema vječnosti.

Po tome što nam reče sveti Luka, vidimo da Marija, rodivši Sina Božjega, nije ostala samo na biološkoj razini majke, već je potpuno prianjala Božjemu planu i u njega uranjala izvlačeći iz njega dodatnu duhovnu korist uprisutnjujući Boga u svome sjećanju. Marija je ne samo ovila otajstvo neizmjernoga Boga u halju ljudske naravi, već je i svoju ljudsku narav do kraja držala prožetom tim otajstvom koje je od nje iziskivalo majčinsku brigu, ali ju je i dodatno ispunjalo svojom prisutnošću. Ona je bila Bogorodica, Majka Božja, ne samo zato što je Isusa rodila, već i zato što je prema njemu imala dužnu majčinsku odgovornost.

Primjer majčinstva

Na taj način nama je darovala Dar neba koji je primila kad ga je utjelovila i rodila, ali i koji je kasnije i dalje primala dok ga je kao majka pratila u djetinjstvu i odrastanju. Upravo to iskustvo želi prenijeti i kršćanskim majkama koje poput nje shvaćaju da po majčinstvu ostvaruju sebe i smisao svoga bića. Ona im svjedoči i potiče ih da i same idu putem duhovnog iskustva sa svojim djecom. Nadasve da prebiru u srcu sve što se događa, te da u životu vlastite djece nastoje otkriti Božji plan i Božju volju za njih. Marija pokazuje kako majke trebaju u svjetlu Božje prisutnosti sagledavati svoj život i život svoje djece, te nastojati utiskivati Božji život u njih, kao što su pozvane utiskivati njihov život u svoj prihvaćajući odgovornost za njih u svjetlu Božje volje, a ne ljudske proizvoljnosti.

Marija poučava kršćanske majke svojim majčinstvom da majčinstvo nije samo biološki čin, već je prije svega duhovna odgovornost pri čemu su pozvane i na duhovan način ostvariti odnos i zajedništvo sa svojom djecom, a to se može samo kroz zajedništvo u Bogu. I što majke ostvare veći stupanj zajedništva s Bogom, to će biti i veće i blagoslovljenije njihovo zajedništvo s njihovom djecom. Tada će i same u srce utiskivati njihovu prisutnost i shvatit će koje je bogatstvo međusobno iskustvo života življena u Bogu, te neće propuštati ni dovoditi u pitanje nijedan trenutak istinskog zajedništva sa svojom djecom, jer će u tome osjetiti milost i bogatstvo života.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Svetkujemo danas, nedjelju nakon svetkovine Rođenja Gospodnjega, blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Ovaj blagdan je prigoda postaviti pitanje o smislu i cilju svake kršćanske obitelji, jer danas više nego ikada osjećamo da kršćanske obitelji nisu oblikovane prema svome istinskom milosnom modelu, već žive istovjetno kao i sve ostale obitelji. Mnogi se čak pitaju, kako na razini teologije tako i na razini svakodnevnoga života, kako obitelj Marije i Josipa može biti uzor kršćanskim obiteljima kad njih dvoje nisu živjeli bračnim životom. Pogotovo što se danas ne bi moga niti sklopiti valjani brak, a time i zasnovati obitelj, ako ne bi bili otvoreni bračnome činu i životu.

Doista, jednim dijelom takve primjedbe su i na mjestu. No ipak ne sagledavaju stvari iz pravoga kuta promatranja. Naime, kad promatramo samo prizemljeno, bez duha i osjećaja svetosti onda donosimo isključivo ljudske zaključke. Osobito što tada zaboravljamo da je obitelj ponajprije zajednica koja vrši volju Božju i njegov sveti naum spasenja, a uglavnom mislimo na one zemaljske dimenzije obiteljskoga života koje nisu bile svojstvene Svetoj obitelji. No sveta Crkva nam pred oči stavlja uzor i poticaj Svete obitelji uvjerena kako upravo Sveta obitelj ima mnogo više reći svakoj konkretnoj obitelji nego itko drugi na ovome svijetu i u ovome društvu. A te važne stvari su upravo odnos prema Bogu, o čemu našim obiteljima ne može nitko drugi dati bolje svjedočanstvo života niti biti primjer za nasljedovanje.

Na taj način Sveta obitelj sačinjava uzor prema kojemu živjeti odnos s Bogom, to jest prepoznati vlastito poslanje i vršiti ga. Po tome se i prepoznaje istinska kršćanska obitelj da je Božja obitelj, ako osjeća koje je njezino poslanje pred Bogom i ako ga dosljedno živi. A Sveta obitelj je vrlo dobro znala da je njihovo poslanje bilo da vrše volju Božju na zemlji, to jest da prihvaćaju sveti Očev plan i da ga provode kao naum spasenja. Bez obzira što je poslanje Marije i Josipa donekle različito u odnosu na svaku drugu obitelj, oni ipak predstavljaju uzor koji je Bog ponudio svim vjerničkim obiteljima na zemlji. Jer oni su razumjeli da je njihovo poslanje biti do kraja predani volji Božjoj u služenju Božjemu utjelovljenom Sinu kojemu su bili na raspolaganju kako bi izvršio naum spasenja. Zato oni svojim životom svjedoče da je obitelj zajednica u kojoj se muškarac i žena ljube snagom ljubavi Božje, te tom istom snagom vrše poslanje. Doista, svaka kršćanska obitelj ima poslanje ostaviti iza sebe isti trag Božje ljubavi i Božjega života na način da se najprije supružnici ljube božanskom ljubavlju. A kad obitelj postane zajednica ljubavi Božje, onda može i živjeti svoje poslanje jer ima snagu kojom provoditi Božji naum.

A prvotni naum koji je povjeren obiteljima jest da budu zajednice života, te tako imaju i svojevrsno naravno poslanje koje se potom razvija u nadnaravno. Točnije, svaka obitelj je pozvana biti vrelo života, ali ne samo biološkog, tjelesnog, već i onog nadnaravnog, milosnog. Po naravnom poslanju nema sličnosti između Svete obitelji i svake druge obitelji, ali po onom nadnaravnom Sveta obitelj postaje istinski uzor života, jer primjerom ukazuje na to da obitelji trebaju prihvaćati svaki život i činiti sve da život njihove djece bude život djece Božje. I kao što su Marija i Josip prihvatili skrb za Sina Božjega, tako je i svaka obitelj pozvana prihvaćati život i uzdizati ga u milosni život Božje djece. Mnoge kršćanske obitelji su kao i sve druge u društvu posrnule već na prvom koraku, budući da ne prihvaćaju kao svoje poslanje rađati djecu kao Božji dar, već kao svoj pristrani izbor, najčešće uvjetovan mentalitetom ovoga svijeta. Kao da bi taj mentalitet koji oblikuju vlastodršci svijeta bio bolji od poziva koji Bog upućuje i ponude života koju daje kao istinski blagoslov od postanka svijeta. Da su moćnici svijeta bili u pravu da će društvo riješiti svoje probleme ograničavanjem rađanja, onda bismo danas imali društvo koje cvjeta, a ne društvo koje prolazi golemu krizu.

Molimo stoga zagovor Svete obitelji da zagovara vjerničke obitelji i da im pomogne vršiti svoje poslanje u svijetu svjedočeći drukčiji pristup i svom naravnom pozivu da budu zajednice života sukladno Božjem planu. Po zagovoru Svete obitelji moliti je da se otvore Bogu i da prihvate njegov poziv, te da svoje naravno poslanje vrše snagom nadnaravne trojstvene ljubavi, a ne samo svojim ljudskim snagama i na tragu ljudskim promišljanja. I kao što su Marija i Josip bili do kraja posvećeni Bogu, a pokazali vjernost služeći Sinu Božjemu, isto poslanje, samo u drugim okolnostima, Bog ostavlja kršćanskim obiteljima. Oni svoju posvećenost Bogu i poslanju pokazuju prvotno u prihvaćanju života kao najvažnijoj zadaći obitelji. Molimo stoga da to čine s ljubavlju i zauzetošću kako bi ispunili svoje poslanje podižući naraštaj vjeran Gospodinu. Neka utjelovljeni Božji Sin a naš Gospodin Isus bude ne samo protokolarni, već stvarni i aktivni član svake obitelji, kao što je bio u obitelji Marije i Josipa, kako bi sve naše obitelji mogle razumjeti svoje nadnaravno poslanje, te kako bi mogle živjeti od ljubavi Božje i rađati djecu Božju.