26. nedjelja kroz godinu – A

Svima nam se može dogoditi da život shvaćamo pomalo mehanički, to jest da živimo na tragu ljudskih obveza i ne razmišljajući dublje o njegovu smislu. Ne promišljamo izrazitije niti uranjamo dublje u problem života, već nam se događa da on prolazi, za nas i pokraj nas, a mi živimo u svojoj ljudskoj uljuljanosti i zemaljskoj kolotečini. Manje-više znamo što nam je činiti iz ove naše ljudske perspektive, to jest uspijevamo otkriti što nam je kao ljudima činiti da proživimo život na uredan način kao i drugi ljudi. Mnogima je, međutim, nejasno, što bi i kako bi trebali živjeti pred Bogom. Nije im jasno kako dopustiti da život zadobije veću vrijednost, onu koju ima u Božjim očima. Svi nekako računamo kako nas Bog ima platiti za naše ljudsko ponašanje i nagraditi nas životom vječnim samo zato što za zemaljskoga života nismo bili kriminalci i razbojnici, ali se malo kada upitamo što je naš poziv pred Bogom. Ne trudimo se dovoljno stupiti u skladan odnos s njime na način da otkrijemo vlastito zvanje pred njim i da tako živimo da nam je na prvome mjestu odgovoriti na izazov tog zvanja. Još kako tako znamo koja je naša volja i želja u životu, te bismo htjeli da nam Bog bude na usluzi za ostvarenje iste, ali da bismo se znali mi podložiti njegovoj volji, to je već rijetkost. Zato se i dogodi da mnogi kršćani i ne znaju da je biti kršćanin poziv, te je mnogo onih koji ne znaju da ga treba živjeti i izvršiti. Pogotovo ne znaju da je njihov poziv otkriti i živjeti volju Božju u svome životu.

U tom smislu je izazovna i prispodoba koju Isus priča o dvojici sinova koje otac šalje na posao u vinograd. Obojica glede očeva plana imaju svojih zadrški i nećkanja, premda to jedan ne izgovara ali čini, dok drugi izgovara, ali kasnije se ipak odlučuje podvrći očevoj volji i planu. Obojica predstavljaju nas ljude koji imamo svojih prioriteta pred Bogom, ali smo spremni i njemu samome zamjeriti ako on nije dobro razumio naše prioritete i nije ih uvrstio na listu svojih prioriteta odmah i na način kako smo mi zamislili. Uglavnom dobro znamo koju bi zadaću trebao imati Bog u našem životu, ali sami ne tražimo kako se mi suobličiti njegovoj volji, planovima i potrebama koje pred nas iznosi.

Zato je u životu nebitno kako se zovemo i kojim se poslom bavimo, kojem narodu pripadamo ili kojeg smo spola ili dobi, već je bitno da otkrivamo Očevu volju u svome životu. To može samo onaj tko se ponajprije potrudi otkriti da je Bog Otac koji poradi našega vječnoga dobra predviđa da vršimo njegovu svetu volju, te da mu svojim djelima omilimo. Njegova volja se tiče istinskog života u pravednosti, istini i ljubavi. Stoga za nas ljude, ako želimo ići putem vječnoga života, nije dostatno živjeti samo prema nekim ljudskim parametrima, već je neophodno imati istinski odnos s Bogom, a to znači otkrivati ga kao svoga Oca i tako se prema njemu odnositi. Stoga Isus predbacuje i svome narodu, kojega predstavlja sin koji govori ‘hoću’ ali ne vrši, da je vršio moralne zakone i zapovijedi, ali nije bio na autentičnom putu pravednosti jer nije otkrio Oca. Zato je, ma koliko se god trudio ostvariti ljudsku pravednost, nije prepoznao ni izvršio one Božje kojoj je pretpostavka razumijevanje očinstva Božjega. To je kao da i danas kršćani žive život na nekom svome putu ljudske pravednosti, a da nikad ne otkriju lice milosrdnoga Oca niti da ikad saznaju što Bog od njih i želi glede spasenja i života vječnoga. Netko bi se mogao zvati kršćaninom, ali ako nikad ne podvrgne Ocu svoje srce da ga on oblikuje i da ga pošalje kao navjestitelje radosti svojoj braći, on je kršćanin samo imenom ili na neki ljudski način, a ne na način na koji je Isus naviještao i na koji je pozivao. Isus nam zato ukazuje kako je pravo dijeto Očevo onaj tko doživljava njegovu blizinu, pa i onda kad je prošao kroz krize, kušnje i lutanja. No kad jednom dođe do spoznaje o Očevoj blizini i ostvari zajedništvo s njime, nastojat će u skromnosti i poniznosti dalje graditi svoj odnos s njime, poput sina koji u prvi tren kaže ‘neću’, ali se kasnije predomisli i iskaže posluh Ocu.

Neka i nama ova prispodoba bude poticaj da pobijedimo otpor prema volji Božjoj koji se može roditi i u nama. Nadvladajmo svaku duhovnu lijenost, negodovanje i sporo prihvaćanje, te se dajmo nadahnuti Očevom ljubavlju koja nas pretvara u gorljive poslenike u njegovu vinogradu. Odbacimo svaku samovolju, a prihvaćajmo radije volju Očevu kao ključ vlastitog spasenja i kao rezultat zajedništva s njime u Duhu Svetomu, pa makar to od nas iziskivalo obraćenje, kao što to učiniše carinici, bludnice i ostali grješnici koji nakon putanja prigrliše naviještaj Božje pravednosti iz usta Ivana Krstitelja, što im je otvorilo vrata prema Isusu. Vršimo volju Očevu i marljivo prionimo na rad u vinogradu kako bismo u radosti zajedništva s Ocem i drugoj njegovoj djeci navijestili ljepotu njegova života, te jednom uživali vječno blaženstvo u nebu.

25. nedjelja kroz godinu – A

Tumačeći istine o kraljevstvu Božjemu Gospodin je iznio i jednu neobičnu prispodobu koja uvijek nanovo izaziva. A ova koju smo čuli danas izaziva, jer zvuči neuobičajeno i gotovo neprihvatljivo i za naše ‘suvremene’ uši navikle na govor o pravednosti i zalaganje za ostvarenje iste u društvu i međuljudskim odnosima, kao što je izazivalo i reakcije Isusovih suvremenika. Doista, u današnjoj prispodobi Isus predstavlja kraljevstvo Božje kako neku vrstu nepoštenog dara koji, kad se daje jednima, kao da nanosi nepravdu drugima. Jer i da živimo u zemlji u kojoj se poštuju prava radnika i u kojoj poslodavci redovito isplaćuju plaće i zaslužena primanja, isto bismo svi zadržali dozu rezerve prema spomenutom gospodaru, uvjereni negdje u dubini duše kako je ipak bio nepošten prema radnicima, te bismo zadržali osjećaj da je ipak one prve iskoristio, a onim drugima išao na ruku.

Isus, međutim, ne kritizira njega, već stav i ponašanje radnika koji se bune na potez svoga gospodara. Stav koji zauzimaju spomenuti radnici iz prispodobe je vrlo neuviđavan. Njima nedostaje poniznosti u odnosu prema gospodaru koji im čini dobro i uslugu kad ih uzima u najam taj dan, te im daje zasluženu plaću onako kako se pogodio i kako im je obećao. Ta plaća je stigla bez kašnjenja tako da ih nije u ničemu zakinuo što im je obećao, sukladno i dogovoru na koji su pristali. A da im dogovor nije odgovarao, onda ne bi ni pristali na njega, tako da je ipak bila bezrazložna njihova ljutnja. Prema ispripovijedanoj prispodobi, nedostajalo im je poniznosti i bili su usredotočeni više na interes i svoju računicu, nego na ispravan stav pred onim tko im je dao posao i kruha taj dan. Njihov stav je bio pogrešan, jer su zanemarivali da bi bez gospodara koji im daje posao ostali besposličari. A sudeći prema njihovoj reakciji, da su potom morali i drugi dan ići na posao kod istoga gospodara, vjerojatni bi zabušavali i ljenčarili da mu se osvete što im nije dao po mjerama njihovih apetita, kako se to događa među nama ljudima, te je i to jedna od neželjenih pojava u našem društvu.

Isus ovu prispodobu, međutim, ne priča radi socijalnih problema i želje da ih on pomogne rješavati u društvu, već uzima socijalnu tematiku da dadne duhovnu pouku. On uočava da u našem odnosu prema Bogu postoji određena nepravilnost, te prečesto ne vidimo sebe pred Bogom. Više nam je u glavi naša ljudska računica, tako da niti ne vidimo njegovu dobrotu prema nama. Tako zaboravljamo da prije našeg truda i napora, postoji njegova želja da nas uključi u zajedništvo sa samim sobom. Pa i kad u sebi osjećamo želju za duhovnim rastom i djelovanjem, zaboravljamo da je taj imperativ plod njegova stvarateljskoga djela za nas. Dok mi očekujemo njegovu nagradu za zemaljski posao za koji primamo zemaljsku plaću, on nas odvijeka poziva da se duhovno angažiramo za svoje dobro kako bi nas mogao i nagraditi vječnim životom za suradnju s njime.

Stoga ako smo i sami neuviđavni i nemamo osjećaja za ono što on čini za nas, može nam se dogoditi da se pobunimo na njegovu dobrotu i prema drugima. Osim toga, u nedostatku poniznosti ne vidimo koliko smo mi mnogo manje angažirani oko svoga duhovnoga dobra nego što je on oko našega. Ako iskreno zastanemo pred samima sobom, vidjet ćemo koliko malo mi vodimo brigu o samima sebi i o onima o kojima bismo bili dužni voditi brigu, pa opet se počesto znamo žaliti na Boga kao da on ništa ne radi. A ne vidimo da mi radimo manje od njega, pa čak pitanje je bismo li išta radili da nije njegovih poticaja. Da nam on nije još dao izričite poticaje, da nas ne poziva na susret i zajedništvo, kako bismo tek onda bili udaljeni i od sebe i od njega. Pa ni ovoga susreta i zajedništva euharistijske ljubavi ne bi bilo da nas on ne poziva i ne okuplja, jednako kao što bismo ostali zakinuti za njegovu pouku i očinske poticaje ćudoredna života.

Zato bi bilo dobro najprije uočiti da smo svi skupa duhovni besposličari, i to prema samima sebi. A da ne govorimo o tome kako smo premalo zauzeti oko naviještanja kraljevstva Božjega. Činjenica je da bez Boga ne znamo niti što je za nas dobro i zlo, te se i ne trudimo oko vlastitoga dobra dok nas on ne potakne na to. Ako mislimo da je dovoljan samo naš jedan tjedni odlazak u crkvu, da bismo nakon toga mislili da smo mi radili od jutra do mraka oko svoga spasenja, te da bi nam Bog potom trebao biti dužan, onda se varamo i loše vidimo. Ako nismo angažirani sto posto i svaki dan, onda smo u opasnosti da ne uočimo ispravno pravo stanje stvari, te da kasnije u svojoj neuviđavnosti optužujemo Gospodina za sva razočaranja i neuspjehe našega života.

Neka nas ova prispodoba potakne da stvorimo dobro odluke, te da se do kraja potrudimo oko svoga duhovnoga dobra, bježeći od duhovne nebrige i besposličarenja. Tek tako ćemo znati potruditi se i oko drugih koji su potrebni da im pokazujemo put kraljevstvo Božjega. Radimo stoga pred Bogom u poniznosti i jednostavnosti srca trudeći se nadići duhovnu lijenost i besposličarenje. Neka nam trajno pred očima bude motivacija života vječnoga i svih njegovih vrijednosti, kako bismo jednom doživjeli da nas Bog za sav trud, koji nije samo naš već je i njegov u nama i za nas, nagradi životom vječnim. Budimo pred njim ponizni skrbeći oko duhovnoga rasta i svjedočenja, pa će nas on jednom uzvisiti za sva dobra koja smo za ovoga života primali iz njegove ruke.

Kao djeci, jedna od najčešći
ali i najjednostavnijih igara
bila je poznata igra skrivača.
Skrivali bismo se jedni od drugih
po neobičnim i zaklonjenim mjestima,
no nije bila samo bit igre
da se samo dobro skrijemo,
već je trebalo znati neopaženo
doći do cilja i ‘spasiti se’
prije nego nas uoči tražitelj.
Neku sličnu igru napravili su
ljudi sa svojim Stvoriteljem
u trenutku kad je čovjek sagriješio.
Odlučili su se skriti od njega,
misleći da je moguće izbjeći
njegovu svevidećem pogledu
i iz prikrajka se neopaženo
dovući do mjesta spasenja.
Ali ne samo da je to nemoguće,
već je se i sam čovjek
tako ‘dobro’ skrio u bespuću
da se zagubio i od sama sebe.
Ali velika mu je sreća
da ga Bog tražitelj ljudi
ne traži da bi ga osudio
već da bi ga spasio,
te je tako s Gospodinom
njegova igra skrivača
ipak došla do sretnoga cilja.

24. nedjelja kroz godinu – A

Naš život se odvija u svijetu u kojem se živi brzo, te se sve planira i programira u vidu životnih ostvarenja i uspjeha. Svijet sa svojim ritmom i obvezama tjera nas da reagiramo trenutačno na svaki podražaj i da koristimo svaku mogućnost koja nam se na zemlji pruža. S time da moramo biti brži od drugih i prije njih iskoristiti taj sretni i prigodni trenutak. Tko kasni može izgubiti korak ili priključak s drugima, te sebi prouzročiti neuspjeh. Upravo radi tog brzog ritma, a i brzih promjena u društvu, živimo kao strojevi koji moraju ispuniti programiranu normu zemaljskih obveza. Zaboravljamo međutim da nismo svi kao ljudi savršeni niti jednaki, te da se ne mogu svi na isti način snalaziti u takvom svijetu trke i nadmetanja. Zaboravljamo da se može dogoditi neželjena nezgoda, da pored nas može zakazati netko ili nešto što može ugroziti ritam našeg isplaniranoga hoda i programiranoga života. A to nas može usporiti ili čak zakočiti na našem životnom putu.

U takvom svijetu izgrađenom na brzom ritmu razvoja, ulaganja, novčanih tijekova, može se dogoditi da nam neki naš dužnik poremeti planove. A kad kažemo dužnik, ne mislimo samo na one koji nam duguju novac, već i na sve one koji nas dovedu do toga da se bavimo njima, a mi imamo ‘važniji’ stvari za raditi jer se moramo baviti obvezama. Dužnik može biti svaka slabost nekoga pored nas iza koje se otvara potreba da mu priskočimo u pomoć rješavati njegov problem. Dužnik je jednostavno čovjek pored nas koji očekuje našu ljudsku pomoć i blizinu, netko tko je potreban našega strpljenja i razumijevanja. A kad se pored nas pojave takvi ‘dužnici’ koji nam oduzimaju vrijeme i energiju, onda se dogodi da reagiramo burno i naprasito, jer se osjećamo ugroženi u svojim planovima i nastojanjima.

Tako svi mi, manje ili više svjesno i spontano, ljude u njihovim ljudskim potrebama doživljavamo samo kao smetnju. To znači da smo ih svjesni samo funkcionalno, to jest u funkciji naših potreba, ciljeva i planova, a ne kao osobe čija nas ljudskost i prisutnost kao takva obogaćuje. Štoviše, ako ne služe tome da nam omogućuju uvećavati zemaljska dobra i ostvarivati takve ciljeve, smatramo ih smetnjom. Stoga se i u današnjem društvu, ali i na razini osobnih međuljudskih odnosa, događaju sporovi poput onoga opisanog prispodobom o dvojici dužnika u današnjem Evanđelju. Postoje ljudi koji znaju ponekad i na prijetvoran način ishoditi oproštenje vlastitih dugova, ali su bez razumijevanja za one koji su njima dužni. Takvi ne čuju vapaj svoga bližnjega, počesto prikliještena različitim nevoljama, koji mu govori kao i dužnik u Evanđelju: Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti. Kad smo mi dužni drugima, znamo se cjenkati i vapiti, ali nemamo uviđavnosti i ne čujemo vapaj svoga dužnika, to jest njegovu stvarnu potrebu. Računice koje nam se vrte u glavi poremete nam centar za ravnotežu ljudskosti poradi čega smo nepopustljivi i nepomirljivi prema slabostima ljudi oko sebe, jer usporavaju naš hod prema zacrtanim visinama.

Naravno da ova prispodoba pretpostavlja iskren odnos i dobru volju dužnika da vrati svoj dug, te da se ne poigrava s onim kome je dužan. Dužnik ne smije sebe dovesti u stanje lakrdijaša koji izigrava ljude posuđujući novac i izvlačeći se od obveze vraćanja duga. Pogotovo bi bilo neprimjerno ako bi on proračunato igrao na kartu evanđeoskog milosrđa. Time bi bio prevarant a ne čovjek potreban strpljenja, odgode duga ili čak oprosta. S pretpostavkom iskrenosti je bio formuliran i Petrov upit o kojem potom ovisi ova prispodoba, kao i Isusov odgovor i pouka. Vidimo, naime, da je bio kažnjen sluga koji se poigravao dobrotom svoga gospodara, proigravši ukazano povjerenje. Ako ga je smatrao vrijednim oproštenja, time ga je smatrao i vrijednim zaduženja da i sam ide i čini slično kao što je učinio i njegov gospodar.

U tom smislu Isus ne želi od nas svojih vjernika da budemo račundžije niti pred Bogom niti pred ljudima. Naše nije da se cjenkamo niti da mjerkamo koliko ćemo opraštati, već da svim srcem prigrlimo primjer koji nam pokazuje sam Bog, a koji nas iznutra obdaruje izuzetnim iskustvom slobode i čistoće. On nas potiče da praštamo uvijek i svima, iskreno i od srca, bez obzira kakvoga srca bio onaj tko nas je povrijedio i tko traži od nas oproštenje. A koliko ćemo uz nutarnje oproštenje od srca s drugima potom ostvariti i izvanjske komunikacije, ljudskoga zajedništva i prijateljstva ovisi i o njihovu srcu i iskrenosti. Ako imamo strpljenja s drugima, onda smo u prigodi razumjeti potrebe svoje braće, njihove mogućnosti i probleme. Govoreći nam da moramo uvijek i od srca oprostiti Isus nam ne dopušta da se cjenkamo sa svojom braćom, niti da njihovo ljudsko dostojanstvo mjerimo svojim interesom. Pa čak kad nas povrijede i nanesu nam rane, neophodno je oprostiti, jer samo oprostom liječimo rane. A povrijeđeni ponos ne može biti važniji od pravog unutarnjeg zdravlja, od čista srca i neopterećene duše. Samo takvo srce može imati strpljenja s braćom, može im opraštati i voditi ih do spasenja.

Kako vidimo, Isus u ovom odlomku nije govorio o opraštanju novčanih dugova, već uvreda i grijeha kojima nas drugi povrijede kao ljude. Naravno, povreda se može dogoditi i posudbom novčanih sredstava, pri čemu gubitak nevraćenoga novca u tom trenutku ne boli toliko koliko izgubljeno prijateljstvo i povjerenje.  Isus nas prije svega poučava strpljenju s ljudima, to jest na razumijevanje njihovih potreba, pa i rana, propusta, slabosti i grijeha. Onaj tko ima upravljen pogled u Boga, nikada neće previdjeti spasenjske potrebe svoga bližnjega. Na to nas i ovom prispodobom poziva Isus, koji nam ukazuje na Oca nebeskoga kao primjer strpljenja. Kao što je on imao strpljenja s nama i osjećaja za naše potrebe, tako i mi trebamo znati ophoditi se s drugima, baš zato što ni mi sami nismo savršeni i idealni. Nasljedujmo stoga primjer strpljivosti Oca nebeskoga koji ima strpljenja i s našim pogrješkama, kako bismo kao njegova djeca, bez ikakve zemaljske računice, strpljivo radili na spasenju svoje braće.

23. nedjelja kroz godinu – A

Vrlo su osjetljive teme koje naš Gospodin Isus otvara u današnjem odlomku poučavajući svoje učenike bratskoj opomeni, opraštanju grijeha i združenoj molitvi. Središte svega je vlast koju im daje da poučavaju svoju braću, te da ih oslobađaju bremena grijeha i slabosti kojem su svi podložni. Njima je ostavio božansku ovlast da vezuju i driješe, to jest da opraštaju ili ne opraštaju ljudima grijehe, ovisno kako se prema svojem duhovnom dobru oni sami postave. Zato im je rekao: Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.

Isus, međutim, njima učenicima dao vlast nad grijesima kao neograničenu nadmoć nad ljudima, već im je dao takvu moć u duhu služenja i popravljanja vlastite braće. Jer uvijek postoji opasnost da kad ljudi vrše vlast nad ljudima, da prijeđu vlastite ovlasti ili da to čine s krivim ciljem ili pak na neprimjeren način. Zato Isus nije dao apostolima ovlasti kao oružje nadmoći, već kao oruđe služenja ljudima koje se temelji na iskrenoj odgovornosti koju trebaju imati za njihovo dobro i vječno spasenje. Tako vidimo da njihovoj ovlasti vezivanja i odriješivanja prethodi odgovornost poučavanja i ispravljanja pogrješaka koje čine ljudi u zajednici, zadaća koja se naziva bratskom opomenom. Nije im povjerio vlast samo da osude ili oslobode osude i krivnje, već im je dao zadaću da učine sve potrebno kako bi njihova braća došla do spoznanja vlastitoga grijeha i kako bi prihvatili lijek spasenja.

Stoga je vrlo uočljivo da očekuje od apostola da one koji griješe drže svojom braćom u pravome smislu riječi, bez ikakvog osjećaja nadmoći nad njima. A braći koja korigiraju brata ne bi smio biti cilj da druge prokažu kao grješnike, a sebe prikažu kao svece i pravednike, jer su i sami grješnici kojima je Bog oprostio, nego radije da iskreno služe spasenju onih koji su po vjeri postali njihova braća. Jedini pravi cilj je onaj doista duhovni, da se užive u odgovornost za spasenje svoje braće, te da djeluju u ime te odgovornosti i s ciljem da ih povedu pravim putem i privedu do vječnoga cilja. Jer ako bi sve činili, a ne bi skrbili iskreno o bratu svome, da povuku i najpreciznije poteze i donesu izvanjski gledano i najtočnije odluke, to ne bi bilo dostatno, niti bi im dalo za pravo da djeluju u Isusovo ime. Naime, Gospodin koji je bio bez grijeha nije ih poslao da proganjaju grješnike, već da ih popravljaju. U tom smislu njegove riječi sadrže vrlo jasne upute kojima upravlja apostole prema odgovornosti za spasenje drugih, pri čemu je opisan detaljan postupak pri izricanju opomene.

Prema Isusovoj pouci vidimo da je smisao bratske opomene da se njegovi učenici zauzmu oko onoga koga treba osloboditi od spona grijeha, a ne da od njega hladno dignu ruke obilježavajući ga kao grješnika. Isusovi učenici pozvani su učiniti sve što je u njihovoj moći da pomognu grješniku, ali isto tako da prema njemu budu odlučni u trenutku kad on ne prihvaća njihovu opomenu, pogotovo ako on svojim grijehom sputava i druge, uvlačeći ih u mrežu zla kojoj je konačni rezultat propast. A učinili su sve što su mogli za grješnika onda kad su ga ljubili i kad su se potpuno predali za njega, kad su i svoj život podredili njegovu spasenju. Zato bratska opomena nije samo hladno utvrđivanje nečije grješnosti, već odgovoran postupak kojim se skrbi za duhovno dobro cijele zajednice, to jest kojim zajednica skrbi za duhovno dobro pojedinaca koji grijehom ranjavaju i sebe i druge oko sebe.

Nije zato slučajno da ove Isusove pouke završavaju poukom o molitvi, kao što nije slučajno da sveti Pavao svoje vjernike, u duhu Isusova nauka, poučava dužnosti ljubavi jednih prema drugima.  Ta ista obveza, jer molitva i ljubav su jedno, ostaje i nama vjernicima danas kao oruđe odgovornosti jednih za druge, a napose za grješnike, koje nikad ne smijemo ispuštati iz ruke. Bez obzira koliko tko imao poslanje i potrebu druge upozoravati na grijeh, nijedan član zajednice vjernika ne bi smio biti izuzet od molitve za obraćenje grješnika. Tako bismo uspjeli razumjeti one uzvišene nakane koje nam Isus ostavlja u odgovornosti jednih za druge. Jer Isusov učenik koji ljubi svoju braću, nikada ne diže ruke od njih prepuštajući ih osudi, već ih iskrenim predanjem i molitvom privodi k Ocu, pa i onda kada Crkva u pojedinim situacijama predviđa da se određene pojedince zbog nepokornosti udalji iz bratskoga zajedništva. Neka nas Isus osposobi za takvu bratsku opomenu koja proizlazi iz bratske ljubavi, te se oslanja na molitvu kao najsnažnije oruđe apostolskog djelovanja.

Stvorivši čovjeka u ljubavi,
Bog mu je povjerio da radi
i uzdržava svijet i sebe.
Imao je izuzetan dar i zadaću
oblikovati svijet prema uzoru
na vrelo božanske ljubavi.
Ali je grijehom odlutao
od čudesnog Božjega plana,
te više nije bio u stanju
oblikovati povjereni mu svijet
prema ispravnom modelu,
premda mu je i dalje ostao naziv:
homo faber – čovjek je kovač.
Na žalost izgubio je mnogo
od onog pravog duhovnog
kovačkog znanja i sposobnosti,
te je u prvom redu iskrivio sebe,
te više nije bio u stanju niti
oblikovati ostalu stvarnost.
No Bog ga ni toj situaciji,
kao pravi i istinski kovač,
ne ostavlja iskrivljenoga
pod bremenom grijeha,
već šalje svoga Sina
da ga spasi od osude.
Zato će nebeski Otac
kao vješti i iskusni Kovač
uskrsnućem svoga Sina
skovati i otisnuti čvrsti model
novoga čovjeka i čovječanstva,
koji više neće moći ništa
ni iskriviti ni iskvariti.
A u duše vjernih Krist će,
kao otisak bića Očeva,
utiskivati savršenu sliku
Božjega života i ljubavi,
privodeći ljude kao njegovu djecu
u zajedništvo iste obitelji.

22. nedjelja kroz godinu – A

Nakon što je Otac nebeski u srcima apostola očitovao da je Isus njegov Sin i Mesija, a Petar to javno ispovjedio pred svima, Isus ih je počeo intenzivnije poučavati svome poslanju u svijetu. Tako im je naviještao da ima trpjeti i umrijeti, nakon čega je imao i uskrsnuti. No upravo Petar koji ga je prvi od svih učenika ispovjedio kao Sina Boga živoga burno reagira na takav njegov govor i pokušava ga odvratiti od naviještenoga plana, premda i ne zna dobro da nije riječ o nekom Isusovom proizvoljnom trenutnom planu, već o navještaju da će se dogoditi prema onome što je bilo prorokovano u Pismima o njemu. Iz toga zaključujemo da Petar u ime vlastitog osjećaja humanosti želi odvratiti Isusa od patnji i križa o kojemu je govorio: Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!

Poput toga Petrova stava i reakcije, danas se razvija novi humanizam u društvu u kojem se bježi od križa i patnje, a nastoji se osigurati lagan život. Ni sami ne vidimo koliko je to veliko zavaravanje i privid, jer nema izgrađena čovjeka ni stabilnoga društva bez križa, patnje i napora. Ovaj se humanizam često očituje u odnosima roditelja i djece, pri čemu roditelji drže svojom svetom zadaćom priuštiti svojoj djeci život i životna iskustva bez napora i križa. Tako se ravnaju prema određenim kriterijima humanosti i humanizma, no čine veliki previd, kao što ga učini i sveti Petar. Mnogi se čak zavaravaju prividnim i lažnim uvjerenjem da će se moći prije ili poslije stvoriti društvo bez patnje i križa, te im iz njihove humane i humanističke perspektive smeta i Bog koji je tako jasno govorio o potrebi križa i o nezamjenjivoj ulozi i koristi patnje u životu.

Danas se ljudi ne samo zanose, već i zavaravaju pomišlju da je moguć život bez križa, pa i kad to čine u najboljoj namjeri. Jer ni Petar nije imao nikakvu lošu namjeru, ali je bio u velikoj zabludi i pokušao je usmjeriti Isusa u krivom smjeru. U tom smislu i mi danas jedni druge odgovaramo od patnje, muke i križa. To jest kad tražimo vlastiti životni put, uglavnom se usmjeravamo prema onome koji držimo lakšim i jednostavnijim, to jest na kojem nas čeka manje muke, napora i žrtve. Tako da vidimo da i mnogi kršćani, pa i kad se ne bore otvoreno i ideološki protiv križa, ipak nisu upoznali njegovu neizmjernu snagu, pa ga onda isključuju iz svoga života. Kao da jedni druge želimo zaštiti od nedaća ovoga svijeta jamčeći sebi miran i spokojan život. A zaboravljamo da je to po sebi nemoguće. Jer život bez križa je kao zgrada bez nosivih greda. I ukoliko se netko odlučio živjeti bez križa, odbijajući potom slijediti Gospodina, samo je zdanje svoga života učinio nestalnim i nestabilnim. I ne samo svoga, nego i tolikih drugih života oko nas, jer svi smo udovi jednoga tijela – Crkve, svi smo potporne grede ili kamenje u istome zdanju Božje kuće. I ako popusti jedna greda ili kamen, tada je u opasnosti i drugi dio zdanja koji je oko te slabe točke.

Zato je Isus sa svom ozbiljnošću ukorio Petra, jer je o jednoj takvoj važnoj stvari imao ljudsko mišljenje, a ne Božje. I bez obzira što je to mišljenje bilo uvriježeno među ljudima kao normalno i što je njegova nakana bila sasvim ispravna, Isus mu je uputio vrlo ozbiljan prijekor, što bi i danas trebalo glasno reći cijelome društvu. Upravo jer je i današnji čovjek sebi umislio, kao i Petar, da čovjek može i treba živjeti bez muke, patnje i križa, današnje društvo se svjesno udaljuje od Boga i postaje bezbožno. Ideolozi ovoga svijeta ne žele prihvatiti takvoga Boga koji ne uklanja patnju i križ, već ih prihvaća i pretvara u oruđe svoje ljubavi. Zato ga svjesno kritiziraju i prekoravaju, jer smatraju da nije poduzeo sve što je u njegovoj moći da učini nešto tako humano kao što je uklanjanje patnje iz svijeta.

A kao što čovjek ne prihvaća da je human Bog koji ljubi križ, tako se i Bog ne može zadovoljiti čovjekom koji ne ljubi križa i ne ide putem Kristovim, jer to bi značilo da nije razumio put vlastitog spasenja. Pogotovo što ni današnji čovjek bez križa, ali vrlo teško prihvaća onaj Božji, duhovni križ, to jest križ našega Gospodina. Kao ljudi prihvaćamo počesto zemaljske patnje i poteškoće i svjesno im se izlažemo onda kad smo uvjereni da će nas dovesti do uspjeha i omogućiti nam zemaljsku plaću. Ali duhovni križ kojim nam Gospodin jamči izgradnju osobnosti i kao nagradu život vječni, ne prihvaćamo s toliko oduševljenja, jer je on suprotan zemaljskim stremljenjima i ostvarenjima. No upravo taj križ nam nudi Gospodin kao vlastiti duhovni projekt bez kojega nema spasenja, pa ga stoga i sami prihvatimo na način na koji nam ga je on navijestio, ne dajući se zavarati lažnom humanošću i humanizmom. Nikada ne smijemo smetnuti s uma da je samo križ autentično sredstvo očovječenja, jer ljude vodi do konačnog ostvarenja u životu vječnome. Neka je slava Gospodinu koji nas je tome ne samo poučio, već nam je ostavio i primjer nošenja križa.

Postoji narodna poslovica
što izriče životnu mudrost
o smislu ljudskih djela:
Konac djelo kruni
ili Konac djelo krasi.
Doista, tko god bi nešto radio,
a ne bi vodio računa
o konačnom cilju i svrsi,
doveo bi u pitanje
sve što je napravljeno.
Zato se ljudi grčevito trude
za života ostvariti uspjehe
i dobiti ljudska priznanja.
To doživljavaju krunom
svih svojih napora kao i
smislom života na zemlji.
A ima i onih koji u znak toga
primaju i nose krune,
kao što su carevi i kraljevi,
kraljice i princeze,
misice i kojekakve zvijezde.
Ali nijedna od tih kruna
ne očituje neprolaznost života,
već propadaju u vremenu
zajedno s onima koji ih nose
i koji su život podređivali
kratkotrajnoj zemaljskoj slavi.
Samo oni koji se poput
nebeske Majke Marije
posvećuju do kraja Bogu
i slavi neprolaznog života,
primaju krunu besmrtnosti.
Njezin je život bio okrunjen
uzdizanjem u nebesku slavu,
jer je znala i svjedočila,
da je dar vječnoga života
istinska nebeska kruna
kojoj jedinoj treba težiti
naš ljudski život na zemlji.

21. nedjelja kroz godinu – A

Sveti Matej Evanđelist nam u današnjem evanđeoskom odlomku opisuje dobro poznati događaj kad je Isus dao svom apostolu Petru vlast – ključeve kraljevstva nebeskoga, kako se slikovito izrazi Gospodin. Uz to ga je proglasio stijenom na kojoj je odredio sagraditi svoju Crkvu koju vrata paklena neće nadvladati. Neupitno je značenje ovoga događaja i Isusovih riječi za primat koji Isus daje svetome Petru, te koji imaju u baštinu rimski biskupi kao njegovi nasljednici, no bilo bi korisno razmišljati o značenju ovoga teksta za svakodnevni život nas vjernika kojima Isus nije dao tako veliku milost i odgovornost. Pa i onda kad neće na nama graditi cjelinu svoje Crkve i ono bitno jedinstva povjereno Petrovoj skrbi, ne znači da ne želi računati sa svakim od nas, te i na nas nasloniti dio bremena odgovornosti za spasenje drugih. Stoga je moguće da i ovaj događaj i nama progovori i bude putokazom u našem vjerničkom življenju ako i sami želimo biti stijene Kristove.

Naime, taj putokaz možemo pronaći upravo u liku svetoga Petra, jer kao što je on zaslužio da ga Isus nazove stijenom, vjerojatno na isti način i mi trebamo postati većim ili manjim kamenom koji se ugrađuje u zdanje njegove Crkve i činije je cjelovitijom i čvršćom. Svakome bi od nas također trebala biti zadaća postati čvrstim osloncem Kristu koji se utjelovio među nama ljudima, te svojom stabilnošću trebamo omogućiti uspjeh njegovu spasenjskom djelovanju među ljudima po Crkvi. A kad potom promotrimo čime je to Petar zaslužio tako ozbiljne i uzvišene riječi, otkrivamo da se ne radi o nikakvim ljudskim zaslugama ili sposobnostima koje su ponukale Isusa da ga izabere za stijenu Crkve. Jer je on kao čovjek bio kao i svi ostali ljudi, slab i grešan, te samo svojom ljudskošću nije mogao biti temelj za Kristovu Crkvu. U tom smislu je Isus jasno istaknu da mu ne daje vlast zato što je po svojim ljudskim darovima bio bolji ili zaslužniji od drugih. Uostalom, takav dar se i ne daje na temelju ljudskih zasluga, već na temelju otvaranja Božjoj volji i nadahnuću. Zato će mu Isus i reći: Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavio tijelo i krv, nego Otac moj koji je na nebesima. Nakon toga će Isus dati Petru vlast i zadaću, što znači da mu ih daje zato što je bio otvoren Očevu nadahnuću da spozna Krista – Mesiju, a ne zato što je imao izuzetne ljudske zasluge i sposobnosti.

Na tom tragu vjerujem da svatko od nas može iščitati i Isusovu volju i želju da mu i svaki od nas postane stijenom na koju se može osloniti u ovome svijetu on – utjelovljeni Božji Sin. Ali ne može mu biti čvrstim osloncem naša ljudskost i ljudski darovi sami po sebi, bez obzira koliko mi bili snažni, pametni, sposobni. Postajemo stijenom na koju on računa i na kojoj gradi zdanje spasenja onda kad poput Petra prihvaćamo da Bog svojim Duhom pohodi i blagoslovi našu ljudskost nebeskim nadahnućima; da je osnaži i da je uzvisi do mjere da mu postane pouzdanim oruđem spasenja svih onih koji su povjereni našoj vjerničkoj skrbi i ljubavi. Postajemo stijenom spasenja drugima ako se otvaramo Duhu Božjemu da nas prosvijetli, te ozbiljno ispovjedimo da je Isus utjelovljeni Sin Boga živoga, Krist – Božji Pomazanik. U toj spasenjskoj spoznaji neprocjenjivo je vrelo duhovne snage koja nam daje životnu čvrstoću i jasnoću.

Molimo stoga od Gospodina taj dar, da u vlastitom djelovanju uvijek budemo postojani i čvrsti, da iz svake naše misli, riječi i djela proizlazi jasno svjedočanstvo za Isusa. Tada, kada mi dopustimo da nas Duh Božji nadahnjuje, te prihvaćamo Krista za svoju stijenu, tada i naš život postaje stijena na koju Krist može ozbiljno računati, te uz pomoć koje može učvršćivati tuđe živote. Neka riječi današnjeg Evanđelja u nama probude pravu odgovornost, jer nemamo pravo praviti se slijepi glede vlastitoga poslanja koje nam Gospodin daje u svijetu. A naše poslanje nije da živimo samo kao ljudi, slijedeći samo sadržaje koje nam objavljuje ljudski nagon ili ljudsko nadahnuće, to jest ‘tijelo i krv’ kako reče Gospodin, već nam je zadaća slijediti Očeva nadahnuća koja nas jedina mogu izgraditi do mjere našega Gospodina. Dopustimo mu da nam dadne stabilnost svoga života, kako bismo i sami bili njegove stijene u životu drugih ljudi, čvrsti i pouzdani suradnici Duha Božjega. Neka i nas učvrsti u našem nastojanju protiv vrata paklenih, kako bismo i mi imali u svojoj ruci, u zajedništvu sa svetom Crkvom Katoličkom, izgrađenom na Petru, ključeve života kojima otvarati drugima pristup Gospodinu i njegovoj milosti u ovome svijetu, te tako omogućiti i vječnu proslavu na nebesima.

20. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus daje naslutiti ljubav Božju prema svome narodu. Naime, služi se slikom brižnoga oca koji skrbi o svojoj djeci, svjestan da mu je to primarna zadaća u obitelji. Tako slikom iz svakodnevnoga života objašnjava svojim učenicima koji je prvenstveni naglasak njegova djelovanja – djelovati u izabranom Božjem narodu: Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. Time je htio reći kako njemu ne priliči zanemariti potrebe svoga naroda, te svoju pozornosti i skrb usmjeriti prema drugima. Služeći se slikom svoga vremena Isus pokazuje ne povlašteni položaj, već povlaštenu potrebu svoga naroda da prihvati spasenje.

Jer slike kojima se služi iz svakodnevnoga života mu pomažu da opiše duhovnu stvarnost, to jest stanje svoga naroda. Slikom obitelji, djece i psića ističe veličinu i posebnost izabranog Božjeg naroda u odnosu na druge narode, ali isto tako i njihovu nedosljednost i neodgovornost glede tog istog položaja koji im je Bog bio odredio. Jer tijekom njihove povijesti Bog ih je obasipao darovima svoje ljubavi, a oni su redovito proigravali povjerenje. Zato ih Isus naziva ‘izgubljenim ovcama doma Izraelova’ naglašavajući da je poslan prvenstveno njima. Prema tome, htio je reći da nije priličilo njih zanemariti, te se usredotočiti na druge narode, već je dolikovalo najprije njima pomoći da se vrate sa svojih lutanja Bogu, jer je Bogu njima prvima upravio poziv spasenja po vjeri, te je se od njih trebao blagoslov i spasenje preliti na sve ostale narode.

Sliku kojom se Isus služi mogli bismo sebi predočiti na drugačiji način postavljajući s pravom jedno životno pitanje. Da se dogodi u nekoj obitelji da roditelji brižno pripreme hranu svojoj djeci, no da djeca iz obijesti ili protesta odbijaju uzimati tu hranu, prezirući roditeljsku skrb, nameće se pitanje kako bi dotični roditelji reagirali. Ako bi oni uredno pazili da njihova djeca imaju najbolju i najkvalitetniju hranu, a ukoliko bi se dogodilo da se djeca time neodgovorno razbacuju ili pak da naprave neku vrstu štrajka glađu, dovodeći u pitanje i vlastito zdravlje, ne vjerujem da bi roditelji gledali skrštenih ruku, već bi nešto poduzeli glede toga. Teško da bi se roditelji tek tako pomirili s time, te da bi pragmatično zaključili kako je najbolje tu hranu dati svinjama ili psima da jedu, kad već neće njihova djeca. Sigurno bi roditelj učinio sve što mu je moći da otkloni problem i da pomogne svojoj djeci da se vrate zdravoj ishrani. Doista, ako roditelj ljubi svoje dijete i ako mu je stalo do njegova zdravlja i dobrobiti, onda će sve učiniti da ih nahrani i održi u životu.

Isus je htio reći da se nešto slično dogodilo i s Izraelskim narodom. Bili su povlašteni primatelji Božje ljubavi i dobara pa Božjem daru i dobroti, ali su se ponašali kao djeca koja štrajkaju glađu odbijajući hranu iz Božje ruke. Nešto slično se događa i s nama vjernicima i našom vjerničkom dosljednošću. To se očituje najčešće u odgoju djece i mladih, kad vidimo kako roditelji uredno skrbe oko svoje djece kad je riječ o tjelesnom stanju, ali kad je riječ o duhovnoj hrani, onda izgleda da je stvar malo drugačija. Naime, počesto roditelji previđaju ili prelaze preko duhovnih potreba njihove djece. To jest kad ih vide duhovno neuhranjenima ili kad vide da odbijaju duhovnu hranu, mnogi tome ne pridaju veliku važnost, kao da je riječ o sasvim nebitnim stvarima u životu. Gotovo da se osjećaju nemoćnima ili da im nije stalo što se njihovo dijete odlučilo na duhovni štrajk glađu odbijajući vjerovati i upoznavati Boga i vječne vrijednosti. A mnogi roditelji zaboravljaju da su svojoj djeci upravo oni omogućili takvo obijesno stanje prema Bogu, vjeri i Crkvi. No ta ista stvar se može očitovati i u odnosu prema Gospodinu svakoga pojedinog vjernika u ovom svijetu materijalnoga izobilja. Onda kad zadržavamo samo formalni ili protokolarni odnos s njime, tada praktički i mi poput starozavjetnog naroda, umjesto da doživimo radost i zanos poradi Božje blizine i darova kojima smo kao djeca obasuti, mi se prema njima odnosimo neodgovorno, mlako i lijeno, te tako odbijamo i odbacujemo te iste darove, te sami sebe činimo nedostojnima istih. A naša zadaća bi bila da ih naviještamo drugima svjedočeći da smo prava djeca Božja, te da nas je Bog zadužio da i druge ljude uvedemo pod krov punog zajedništva s njime.

Neka nam ovaj događa i riječi Kristova Evanđelja budu poticaj na veću odgovornost i zauzetost glede duhovnih dobara koja svakodnevno primamo. Nemamo pravo na duhovni štrajk glađu ni na duhovno životarenje pored obilja koje nam je Otac nebeski pružio po svome Sinu. Da imamo vjeru žene Kanaanke onda bismo znali da Bog i mrvicama svoje ljubavi i milosrđa može nahraniti gladne duše i cijelo čovječanstvo, jer nas hrani neizmjernošću svoga božanskog života. Stoga preuzmimo odgovornost doslovno za svaku mrvicu s Božjega stola, te je blagujmo u zahvalnosti i poniznosti, svjesni da takvu duhovnu hranu života vječnoga ne možemo nigdje nabaviti ljudskom moću i sredstvima. Razbudimo u sebi žar vjere, te poniznošću ove žene molimo od Gospodina smilovanje, jer on istom brižnošću kao i nekada pripravlja, čuva i nudi duhovna dobra svome narodu.