33. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba o talentima koju smo čuli u današnjem Evanđelju još je jedna u nizu prispodoba u kojoj je Isus pokazao sposobnost da promatra ljudski zemaljski život, te da kao zornu sliku uredno primijeni na ono što se događa u duhovnome. Tako je ispričao prispodobu o gospodaru koji odlazi na put, te svojim slugama stavlja na raspolaganje svoj imetak, sukladno njihovim sposobnostima. Tim potezom on im čini uslugu, jer im daje na raspolaganje određena sredstva kojima mogu na vrlo povoljan način podići razinu vlastitoga života. To je kao da danas netko nenadano dobije povoljan kredit kojim se može upustiti u posao, te onda i ostvariti određenu dobit. I doista, dvojica slugu koriste šansu te sukladno svojim sposobnostima i mogućnostima koje su im se pružile darom tog početnog kapitala, uspjeli su steći dodatnu zaradu. Posljednji pak od slugu, ne želeći riskirati i bojeći se neuspjeha, odlučio je zakopati novac i ne upotrijebiti ga.

Isus je vidio koje su posljedice, to jest znao je da su posljedice straha i bijeg od ulaganja u poslovnome svijetu pogubne. Tko se boji ulaganja i ne razumije zakone tržišta, bolje da ne ulazi u takvu utakmicu, već da se iz nje povuče. Jer su u toj utakmici događa bespoštedna borba koja kasnije završi da onaj veći pojede manjega, te se dogodi ono što je gospodar izrazio svojim komentarom: Uzmite stoga od njega talent i podajte onomu koji ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnog slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.

Kako vidimo, stav gospodara iz prispodobe je nemilosrdan. On ne oprašta beskorisnom sluzi, kojega još naziva zlim i lijenim. Nama se, međutim, zapitati nije li ovaj gospodar okrutan i nemilosrdan, te zašto Isus staje ne njegovu stranu a osuđuje ovog slugu? Nije li se treba sažaliti nad njim kao najslabijim, te nije li trebao razumjeti njegov strah od ulaganja i od bespoštedne konkurencije koje se i on sam prepao? Nije li Isusovo promišljanje trebalo biti drukčije od promišljanja ovoga svijeta koje se vodi gore spomenutim stavom: Tko ima još će mu se dati, a tko nema oduzet će mu se i ono što ima? A navikli smo da je Isus na strani slabijih i ugroženih, a u ovom slučaju to je ovaj posljednji sluga s jednim talentom. On najmanje prima i najslabije se snalazi, te je izložen i najvećoj pogibelji, a izložen je i kasnijem nemilosrdnom zaključku i postupku.

Kao odgovor na ovaj problem možemo reći da Isus ne čini drugo, već samo promatra zakonitosti života, a koje su neumoljive. S time da on ne misli na zemaljska dobra, niti bi uživao da netko doživi investicijski krah i gubitak dobara, premda je i to gotovo redovita pojava našega društva u kojem se živi sukladno logici konkurencije. Isus se, naprotiv, služi ovom pričom da skrene pozornost na vječna, to jest nebeska dobra koja mi ljudi počesto zaboravljamo, a to je kao da ih zakopavamo kao ovaj sluga svoj talent. Pojedinac, društvo i narod koji ne vidi više ni dalje od ove zemaljske stvarnosti, koji se za nju grčevito uhvatio, nije poput dvojice slugu koji koriste svoje talente i stječu druga dobra, već sliči sluzi koji se boji upotrijebiti darovani mu talent. Društvo u kojemu danas živimo, društvo je koje je u strahu od onoga što bi se dogodilo da upotrijebi svoj duhovni potencijal, a to su gospodarevi talenti. Radije to sve zakopava, misleći da će tako biti jednostavnije, te da će njegova odgovornost biti manja u kasnijem razvoju situacije. Društvo u kojem danas živimo, društvo je koje računa samo na zemaljske mogućnosti i sposobnosti, te odbija ono Božje ulaganje u svijet, kojim on preko nas želi stvoriti bolji i sigurniji svijet. Stoga i današnji čovjek, a s njime i mi kršćani, se odlučuje radije zakopati svoje duhovno blago, nego da ga upotrijebi da izvrši preobrazbu zemlje preobrazbom svoga života.

Stoga vidimo danas i kod pojedinaca strah od vjernosti Bogu i strah od dosljednosti njegovoj riječi. Radije se zadržimo na tome da zadovoljimo neke religiozne forme kršćanskoga života, nego da iskoraknemo na put osobne vjere i odgovornosti pred Božjom riječju i vrijednostima koje izviru iz njega. Redovito mi ljudi sebi zacrtamo neku vrstu života kojim želimo živjeti, te počesto budemo i svjesni da bi nas dosljedna vjernost Bogu vodila drugim putem i od nas tražila neke preinake, pa stoga i mi skrivamo taj darovani talent i svaki poticaj Duha odbacujemo idući tvrdoglavo svojim ljudskim putem. Osjećamo strah od otvaranja životu i vrednovanja kršćanskog života kao talenta koji nam Bog povjerava da nas njime obogati, te se stoga i u naše vrijeme događa da najčešće nema razlike između života vjernika i nevjernika, a trebala bi postojati. I mi smo se dali uvjeriti manipulacijama moćnika ovoga svijeta da nas život ugrožava, a sada u našoj domovini možemo vidjeti rezultate: zemlja ispražnjena i raseljena. Obitelji opustošene i besperspektivne, a nad nama visi mač pritiska onih koji dolaze sa strane te ih se bojimo kao ugroze i opasnosti. Ako je ispravna vizija svijeta koji nam je nametnuo suvremeni potrošački mentalitet, zašto onda ovakvi rezultati i zašto tolika nesigurnost i strah pred životom? Nije li trebao biti stvoren bolji i sigurniji i mirniji svijet?

Zato nam je ova prispodoba prigoda da se preispitamo, te da zdušno prionemo uz duhovne talente koje nam je naš Otac nebeski povjerio kao blagoslov i dar, a ne kao kušnju za propast. Budimo odvažni i otvorimo se njegovim poticajima kako bismo već sada uživali u izobilju njegovu pomoć i zaštitu, jer mu nije cilj išta nam oduzimati, već nam pomoći da posjedujemo na pravi način. Ne bojmo se iz njegove ruke primiti milosni talent, jer njegovim dosljednim i vještim korištenjem na zemlji stječemo naposljetku obilje života vječnoga u nebu.

Bogomoljka je vrsta kukca
koji se ubraja u red
velikih grabežljivih kukaca.
Prednji par nogu drži uzdignutima
na način koji podsjeća
na ruke sklopljene u molitvi,
zbog čega nosi i spomenuto ime.
No njezin pobožni izgled
nije drugo doli varka,
jer upravo tim prednjim parom nogu
hvataju plijen i potom jedu,
a znaju čak pojesti
i pripadnike svoje vrste.
A to što se događa
u svijetu bogomoljki,
nije rijetkost niti među ljudima.
I među ljudima ima onih
koji hine pobožnost
i ostavljaju u javnosti dojam,
ali im je srce izopačeno
i puno je zloće i grabeža.
O takvima će i Gospodin reći:
Čuvajte se pismoznanaca,
koji rado idu u dugim haljinama,
vole pozdrave po trgovima,
prva sjedala u sinagogama
i pročelja na gozbama:
proždiru kuće udovičke,
još pod izlikom dugih molitava.
Valja se doista čuvati
takvih bogomoljki i bogomoljaca
koji se naizgled čine bezazlenima,
a imaju skrivene naume
uništavajući čak vlastite srodnike.

32. nedjelja kroz godinu – A

Za čovjeka bi se moglo reći da je biće snova i planova, jer nema toga tko ne pravi planove i tko ne nastoji ostvariti svoje snove. Samo je pitanje koliko se pojedini čovjek potrudi oko njihova ostvarenja. Naime, ima onih koji planiraju i sanjaju, ali ne naprave dužnu i važnu pripravu da bi postigli svoj cilj. Mnogi od njih računaju na sreću kao neki zgoditak na lutriji, umjesto da prave planove primjerene svojoj ljudskosti koji ne ovise toliko o izvanrednom daru sreće, već ovise o naporu i trudu koji se uložio u njihovo ostvarenje. Tako u organizacijskoj pripravi svoga života ljudi prave planove, ali njihova ljudska sprema nije uvijek odgovarajuća ostvarenju istih. Redovito se zadovolje osposobiti se tehnički, stručno i profesionalno, dok ne paze na svoje vlastite kvalitete, to jest na izgradnju osobnosti. Gotovo da potpuno previđaju koliko osobne vrline utječu na ostvarenje životnih planova i želja. Vidimo tako i oko nas da se ljudi izgrađuju u svemu, osim u onim duhovnim vrednotama. Oko mnogo čega nastoje, ali malo vremena posvećuju izgradnji u kreposti i osobnom unutarnjem životu.

Daleko od nas da bismo osporavali potrebu prikladne profesionalne izgradnje koja je uvijek bila potrebna za vršenje pojedinih djelatnosti. No činjenica je da profesionalno obrazovanje i tehnička opremljenost sama po sebi, bez duhovne izgradnje, nije dostatna da bi se odgovorno i uspješno živjelo život, te također kroz svakodnevne obveze stjecao zalog života vječnoga. O tome na sebi svojstven način govori i prispodoba iz današnjeg evanđeoskog odlomka, premda možda u prvi mah i ne djeluje. Isus, naime, priča prispodobu o djevicama koje teže ući na gozbu sa zaručnikom. Kako vidimo, početno stanje u kojem se sve nalaze je identično. U samom početku nisu jedne povlaštene, a druge zakinute, već su sve bile pozvane na svadbu i s istog naslova i u istom svojstvu da uživaju zajedništvo sa zaručnikom.

Ali dok čekaju zaručnika, jedne od njih, one mudre, nastoje sa sobom ponijeti i ulja za svjetiljke. To jest nastoje svojim kreposnim življenjem priskrbiti sebi očuvati budnost da budu spremne ući na gozbu. One nisu računale samo na naravne pretpostavke svoga života, to jest na posude koje su im dane da pođu ususret zaručniku, već su se trudile da održavaju njihov plamen uljem dobrih djela i kreposna života. No one lude se ne ponašaju tako. Premda su imale iste životne pretpostavke: bile su djevice i dobile su posude, ipak oni ne koriste na najbolji način. Premda imaju istu stručnu spremu s onim prvima, ipak nisu dovoljno spremne, jer im nedostaje osobna izgradnja i želja da budu spremne za zaručnika. Previđaju da im treba život izgrađenih vrlina po kojem se u posude života prikuplja ulje dobrih djela. Previđaju da im za odgovoran život treba temeljita priprava karaktera, te se onda odaju lagodnosti i bezbrižnosti života ovoga svijeta, umjesto da mukotrpno rade na prikupljanju vlastitoga blaga. Zato i živimo u svijetu u kojemu prevladava mišljenje da je veći problem u tome što nemamo dovoljno veliku kupovnu moć, nego što bismo uočili da je problem što ne živimo dovoljni kreposno da ono što imamo upotrijebimo za vlastito spasenje i istinsku dobrobit. Problem je u tome što mnogi, poput ludih djevica, doista zaboravljaju da se život ne živi samo za ono privremeno i kratkotrajno, već da ga treba živjeti pod vidom iščekivanja zaručnikova dolaska, to jest pod vidom vječnosti. A živeći za te ciljeve, snove i ideale mnogo više vrijedi ono što smo ugradili u se, nego ono što smo sagradili oko sebe.

Lude, dakle, djevice doista predstavljaju one ljude koji ne računaju na vlastitu izgradnju, niti odmah uočavaju koje su posljedice takvoga stava i pristupa životu. No kad im kola krenu nizbrdo, a počesto i kad su u slavodobitnom usponu ovoga svijeta u nesmiljenoj konkurenciji, ne biraju sredstva kako da se održe na njima ili kako da dođu do samih vrhunaca prije svojih suparnika, već bezobzirno oko sebe gaze ljude i ne biraju sredstva da zadrže svoj položaj. Za sebe pak nikad neće reći da su lude, bezobrazne i bezobzirne djevice, već da se pokušavaju snaći. Takav pokušaj ‘snalaženja’ vidimo i u biblijskom odlomku kada lude traže od mudrih: Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke! Dakle, i kad ‘udare glavom o zid’, ne idu otklanjati uzroke pada, promašaja i neuspjeha života, već se i tada nadaju nekoj vrsti ‘snalaženja’.

Pred Bogom, međutim, takva ‘snalažljivost’ ne prolazi. Stoga iz ove Isusove prispodobe vidimo da se prava mudrost života očituje u tome da mudre djevice ne dopuštaju da ih razgradi u duši ono što ih izgrađuje izvana, lude međutim zanemaruju takvu logiku i žive svoj osobni duhovni život od časa do časa i od prigode do prigode, prezirući svakodnevni napor izgradnje u vrlinama. Zato je njima u glavi uvjerenje da je se lako ‘snaći’, te ne troše mnogo snage niti se trude oko duhovne izgradnje. Bez obzira koliko se one držale snalažljivima, a ne ludima, Isus je ipak jasan, te ih naziva ludim djevicama, jer su u životu zanemarili ono najbitnije, a to je vrlina i duhovni život koji u nama pobuđuje trajnu svijest da živimo pred licem Božjim, to jest da trebamo na zemlji tako živjeti kao djevice koje žarko iščekuju Krista Zaručnika koji će, bez daljnjega, doći i izreći konačni sud o našem životu. Njega nećemo moći prevariti našim ljudskim ‘snalaženjem’, jer on ima uvida u naša djela, te će svakome od nas dati zasluženu plaću prema djelima koja smo činili. Bdijmo dakle jer ne znamo ni dana ni časa!

Brušeni dijamant ili briljant
je dragi kamen koji se dobije
obradom to jest brušenjem dijamanta,
najtvrđeg minerala u prirodi.
Velika mu je vrijednost
jer je dijamant rijedak u prirodi,
a isto tako jer mu je brušenje
vrlo zahtjevno i odgovorno:
i najmanja pogreška pri radu
može dovesti do oštećenja.
Kad ga se, međutim, obradi,
onda mu je vrijednost izuzetna,
te postaje vrlo tražena dragocjenost.
Tako je i s nama ljudima
koji smo bez Božjeg zahvata,
premda po sebi sazdani
od plemenitog materijala,
ipak kao neizbrušena sirovina.
No baš zato se on potrudio
omogućiti nam da budemo izbrušeni
posebnom napravom
za brušenje ljudskoga života
– svetim križem Spasiteljevim.
Na taj način postižemo pravu
i neprocjenjivu vrijednosti
do mjere da zavrjeđujemo
biti ugrađeni kao ures
u kraljevski vijenac Boga našega.

31. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus je vrlo kritičan prema pismoznancima i farizejima, te im jasnom slikom ukazuje neprimjerenost života u odnosu na službu koju obnašaju. Naime, Isus polazi od utvrđene činjenice da su oni preuzeli vršiti službu koju je nekada u narodu imao Mojsije: Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. A znamo da je ta katedra, simbolički rečeno, bila uloga vođe Božjega naroda koji je kao Božji čovjek imao čast primiti i objaviti narodu neprolazni ćudoredni zakon. Upravo zato jer je svjestan važnosti ‘Mojsijeve stolice’ Isus poučava narod potičući ga da ipak sluša sve pouke koje dolaze s te stolice – katedre, jer o tim poukama ovisi njihova dobrobit i njihov život. Takve pouke ne treba slušati i vršiti radi onih koji sjede na katedri, već radi onoga čija je katedra, to jest radi same stvari. Doista, Mojsijeva stolica nije Mojsijeva u smisli da bi je uspostavio Mojsije kao čovjek u svoju čast, već je ona Božja, budući da je Bog povjerio Mojsiju da vodi narod i da ga pouči vječnom Zakonu.

Isus, kako vidimo, brani činjenicu i potrebu da u narodu bude Mojsijeva katedra, to jest da u narodu budu duhovni vođe koji vrše službu koju je Bog povjerio svome sluzi Mojsiju. S druge pak strane ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, jer ne vrše svoju službu na jednako častan i čestit način na koji je Mojsije vršio svoju službu ispunjen osjećajem strahopoštovanja prema Bogu, a to bi trebali. No i kad ukazuje na neprikladnost onih koji sjede na njoj, ne daje za pravo vjernome puku da se odmakne od nje, to jest da živi u neposluhu i nevjernosti. Osim toga njegove pouke nisu ostale samo za učenike koji su slušali u tom trenutku pouku o Mojsijevoj stolici, već se su valjane i za nas danas koji smo primili isti Božji zakon, ali i cjelovitu objavu Božje ljubavi.

Doista, nakon svega rečenoga veliko je pitanje koliko bismo mi vjernici i svećenici Kristovi trebali osjetiti odgovornost i strahopoštovanje prema položaju u kojem se mi nalazimo s obzirom na Mojsijev nauk i zadaću u narodu. Kako smo vidjeli, Isus nije dokinuo Mojsijeve katedre, nego je ukazao na njezino neprolazno značenje. Nije je čak opozvao niti onda kad je vidio da njome upravljaju neprikladni ljudi. Naprotiv, pozvao je mnoštvo koje ga je slušalo da u mogućem buntu i protestu ne odbacuje nauk koji je ta katedra jamčila, pa i onda kad ga prenose oni koji ga ne vrše. A opet trebamo znati da Mojsijeva katedra nije ništa u usporedbi s onom koju je nama Gospodin povjerio. A nas je zadužio da sjedimo na njegovoj stolici koja je ne samo božanskoga porijekla i prava, već je i sam Božji Sin na njoj sjedio. Isus nas stoga potiče na dosljednost, svjestan koliko je to zahtjevno i teško. Tko bi se, uostalom, od nas ljudi mogao pohvaliti takvom dosljednošću između riječi i djela da bi sebi polagao pravo da sjedni na toj katedri? Nema toga tko je zaslužio biti na njoj, te nam postaje jasno koliko mi trebamo držati do nje i do svojih djela, jer nas je on ovlastio da sjednemo. Ako je branio dostojanstvo Mojsijeve predbacujući nedosljednost riječi i djela onih koji su na njoj sjedili, koliko više mu smeta ako na njegovoj sjede isto tako nedosljedni i nedostojni učitelji i vođe naroda.

Najgore što se može dogoditi je da dođe netko, te pod izlikom očinstva Božjega uzima sebi časti koje mu ne pripadaju, ili pak stječe koristi različite vrste. Takav onda stavlja svoj interes na prvo mjesto, a skriva se čak iza službe koja mu je povjerena. Služi se Bogom da sebi priskrbi ugled i stekne povlastice ili korist, umjesto da služi narodu Božjemu. A narodu Božjemu se ne služi samo riječima, u smislu pouke ili dijeljenja lekcija, već prije svega primjerom prihvaćanja svega što je Bog govorio. Onaj tko nije osjetio da je njemu u prvom licu upravljena riječ Božja i sve obveze koje iz nje proistječu, taj je spreman koristiti se njome da zadrži položaj i stekne ugled.

A kao što je iz Isusovih riječi izvirala obveza kako za vjerni puk, tako i za one koji su sjedili na Mojsijevoj stolici, jednako vrijedi, samo u većoj mjeri, i za one koji sjede na Isusovoj stolici, to jest za one koji slušaju pouke u ime iste. Nikome nije dano pravo tražiti izgovore za svoje loše ponašanje prema toj katedri, bilo onima koji ne žele biti na visini poslanja, bilo onima koji ne bi u njima tražili izgovor da ne slušaju poruku spasenja samo zato što ima neodgovornih koji sjede na istoj. Isus očekuje od nas izravnu odgovornost pred njegovom Katedrom, to jest pred naukom spasenja koji nam preko nje dolazi. Onda kad shvatimo da je ta Katedra dana nama kao dar i pomoć spasenja, tada nećemo tražiti izgovore, već se truditi svi zajedno, jer je i vjernom puku povjerena učiteljska služba Isusova, to jest vjerodostojno svjedočanstvo za Isusa. Ne odbacujmo stoga ulogu Isusove stolice, već se prema njoj postavimo još odgovornije i vjernije živimo prema njezinim naputcima, prihvaćajući u poniznosti nauk koji nam je objavio naš Spasitelj. A on nam je svima dao svoju stolicu kao dar i kao zadaću da druge svojim primjerom i poniznošću utvrđujemo u vjeri i zajedništvu s Bogom, pa stoga odazovimo tom časnom pozivu neporočnim životom i evanđeoskim svjedočanstvom.

Svetkovina Svih svetih

Današnja svetkovina Svih svetih poziva nas da svoj pogled svrnemo prema tolikim jednostavnim malim i poniznim ljudima koji su Boga proslavili na način na koji nam sugerira evanđeoski odlomak. A čuli smo kako Isus govori o blaženima na vrlo neobičan način. Za njega su blaženi oni koji su siromašni duhom, krotki, ožalošćeni, gladni i žedni pravednosti, ožalošćeni, mirotvorci, čisti srcem. I naš Gospodin je bio uvjerenja da sveci ne žive samo za sebe, već žive za druge, te su kao takvi znak svijetu, a drugim vjernicima primjer i poticaj. Doduše, svi ljudi teže iskrenom boljitku društva, ali ne izabiru svi sredstva i načina koje izabire Isus.

Naime, pred sve ljude, a tako i pred nas kršćane, trajno se stavlja u zadaću rad za boljitak svijeta i konkretnoga društva. Ali ne bismo se složili svi oko toga što bi prvotno trebalo činiti za dobrobit svijeta. Istina je da naše djelovanje treba biti doprinos izgradnji boljega svijeta, pri čemu mi nismo jedini koji na tome radimo, već surađujemo s drugima u okviru naše moći. A da se naše djelovanje ne bi pretvorilo u jednu vrstu socijalne aktivnosti, jer mora biti mnogo više od toga, Isus nam je stavio imperativ svetosti. Bez sumnje on hoće da živimo sveto i da svetim životom doprinesemo izgradnji boljega svijeta. Točnije on želi da svetošću dadnemo specifičan doprinos izgradnji boljega svijeta. Jer je vrlo dobro znao da se svijet ne može izgrađivati samo ljudskim sposobnostima i dometima, ljudskim tehnikama i naporima, već da treba biti prisutna i sastavnica Božjega života u ljudima da bi taj svijet mogao biti bolji i napredniji. Tome smo svjedoci svi mi danas kad promatramo sav napredak svijeta i društva koje ne pruža nikakve prave sigurnosti za život do mjere da se ljudi otuđuju i bježe od samoga života.

Ne može se stvoriti bolje društvo koje nije rezultat i plod nastojanja ljudi da iz dana u dan budu bolji i zauzetiji. A jer počesto baš to nedostaje. Ljudi se uglavnom trude i rade na svojim radnim mjestima, stječu i izgrađuju, ali se premalo trude oko samih sebe, svoje izgradnje i života u duhu vjernosti Evanđelju. Kao da je dovoljno da žive sukladno ljudskim kriterijima i parametrima življenja. Kao da je dovoljno da žive sukladno pravnom sustavu i poretku jednoga društva. Ako u tome društvu nema onih koji će podmetnuti leđa i podnijeti veću žrtvu u izgradnji duhovnog svijeta, tada to društvo ostaje nesigurno kao kula od karata, bez obzira na visoki standard i gospodarsku moć.

Zato Isus poziva svoje vjernike da uoče upravo to što mnogi ne uočavaju. Angažman svetih za društvo i narod nije samo onaj društveno vidljivi, nego je najčešće nevidljivi, duhovni. Oni uočavaju tolike nepravilnosti koje se čine, te zbog toga trpe na razne načine, bilo izravno, bilo neizravno kad vide patnje drugih. A boli i patnje koje podnose svete osobe za boljitak i budućnost, čak i kad se to ne vidi i ne vrednuje na izvana društvenim ili novčanim metodama, ugrađuju se u temelje dobrobiti cijeloga društva koje postaje čvršće zahvaljujući podnesenoj žrtvi. Riječ je o ljudima koji ne traže svoje priznanje, već trpe čak i nerazumijevanje i nepravde u ime cjelovite dobrobiti.

I dok danas slavim svete kojima ne znamo imena i broja, koji se nisu na poseban način isticali nikakvom herojskom krepošću, ali su herojski živjeli blaženstva i svoju žrtvu predanja za boljitak svojih najbližih, u ovom našem vremenu i povijesnom trenutku potrebno je imati one koji će ponizno podmetnuti leđa pod breme odgovornosti. Trebaju nam oni koji neće bježati od križa, već će s puno krotkosti podnositi nedaće života, uvjereni da njihova žrtva ima smisla. Jer one svete jednostavne duše dobro znaju da je lako i jednostavno izvući se od odgovornosti, pa i pobjeći, ali nositi breme života i križ mogu samo jednostavni i ponizni ljudi – sveci svakodnevnice. To su oni ljudi koji su u svojoj malenosti vjerni Isusovoj riječi, te nose svoju odgovornost strpljivo i smjerno, kao što je činio i njihov Učitelj. Njihova prisutnost je stoga blagoslov jednom narodu, pa i onda kad u tom istom narodu podnose rečene patnje i nepravde.

Zato se danas molimo tim ‘malim’ svecima da nas zagovaraju, jer su bili svjedoci velikih istina evanđeoskog života. Trudimo se da upijemo što je moguće više njihova duha i postanemo blagoslov vlastitom narodu i zalog bolje budućnosti, a nadasve da jednom dođemo u nebesku domovinu, u kraljevstvo Oca našega. Životom sada proslavljajmo Boga, da bi on nas mogao proslaviti u zajedništvu anđela i svih sveti slavom svoga božanskog života.

30. nedjelja kroz godinu – A

Zanimljiv je upit i spor prikazan u današnjem evanđeoskom odlomku. Farizeji kušaju Isusa o Zakonu i zapovijedima da ispitaju njegovo razumijevanje odredbi, te ujedno razinu poštivanja sadržaja židovske vjere. Isus međutim nije priučeni učitelj koji ne pozna iznutra sadržaje Zakona, ali i smisao života, tako da nema nikakvog problema odgovoriti na ovaj izazov na najispravniji mogući način. Kad je farizejima odgovorio vrlo konkretno koja je najvažnija zapovijed, to jest zapovijedi, u Zakonu, dao im je i sljedeću pouku: O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci. Time je bez imalo oklijevanja ili uvijanja ukazao na ljubav kao na temeljni sadržaj o kojemu ovisi smisao cijeloga života. No kad je rekao da o njoj visi sav Zakon i Proroci, možemo slobodno našim jezikom reći da nam ju je predočio kao bitnu ovisnost života. Jer ako o njoj visi Zakon i Proroci, to jest poštivanje i čašćenje Boga, onda doista o njoj visi sav život. Utoliko možemo reći da su ljudi o njoj ovisni, jer je na neki način o njoj i sam Bog ovisan, budući da je ona sam sadržaj njegova života.

A ukoliko je Bog htio sama sebe ugraditi u naš ljudski život, utoliko možemo reći da nas je obilježio ljubavlju i da je ljubav tkivo i našeg ljudskoga života. Ona prožima cijelo naše biće, ali nije naša svojina, jer mi sami sebi nismo darovali to tkivo, već nam ono dolazi od Stvoritelja. Zato je druga važna zadaća, kao i kad je riječ o ljudima koji su ovisni o nekom lijeku ili pak o drugoj nekoj tvari, održavati kontakt s dobavljačem, tako je i za ljubav Božju. Jer ukoliko sebi ne zajamčimo mogućnost da je nabavimo od onoga tko je njezin izvor, riskiramo ostati bez nje, a time dovodimo u opasnost cijeli život i izlažemo se velikoj pogibelji. Stoga o njoj trebamo skrbiti brižno, jer nam doista neizmjerno treba. Pogotovo što nije u ljudskoj vlasti stvoriti je ili proizvesti, već je moguće jedino je steći od Boga, nakon čega nam ostaje najvažnija zadaća života zadržati je ili uvećati živeći vjerno Boga. Ona nije ljudsko vlasništvo, bez obzira koliko je grčevito trebali, jer je neizmjerna poput neizmjernoga Boga koji je njezin izvor i darovatelj. Ukoliko bismo prekinuli zajedništvo s Bogom, ne bismo mogli do nje doći niti se njome ispuniti, jer premašuje sve ljudske mogućnosti. Stoga prava ljubav nije ni apstrakcija ni emocija, nego dragocjeni dar Božjega života nama ljudima.

U životu postoji nešto što daje svemu dublji smisao, pa da počesto izričito to i ne vidimo ili o tome ne razmišljamo. Postoje stvarnosti koje nas upućuju na razloge postojanja te nam omogućuju da razumijemo dubinu smisla i ljepotu postojanja, pa i kad nisu uvijek izričito uočljive. Zato se može dogoditi da upravo te stvari previdimo i da im ne dajemo pravo mjesto i ne ističemo na pravi način zato što ih pretpostavljamo kao da se podrazumijevaju, kao što je na primjer zrak ili svjetlo. Nešto slično je i s ljubavlju, bez koje je život osuđen na smrt.

U tom smislu je onda i Isus podsjetio da je najveća zapovijed mogla biti samo ona koja daje smisao svima ostalima, premda nije zapovijed u striktnom smislu niti se pronalazi na popisu 10 Božjih zapovijedi. Doista, nikome ne možemo zapovjediti – narediti da nas voli, ili pak narediti nekome da voli Boga, to je gotovo nemoguće i neizvedivo ostvariti zakonom. I premda se ljubav ne može zapovjediti, s druge pak strane sve drugo što se zapovijedi, ako nema ljubavi, ne vrijedi mnogo. Zato niti vršenje deset zapovijedi je beznačajno ako nije motivirano ovim dvjema zapovijedima. I dok ona nastaje u srcu i prakticira se slobodno i voljno, bez prisile i naredbe, dotle omogućuje čovjeku da u pravom duhu prihvati i ono što postoji kao odredba i Božji zakon. Ljubav nikad nije samo djelomična, već je stav i odnos cijeloga života. U tom smislu označava potpuno predanje. Polovičnost i djelomičnost nisu dostojne ljubavi, kao što je nisu dostojne ni interesne računice. Toliko je važna da bez nje ni ono što je po sebi dobro, nije dovoljno dobro, jer je kao beživotno truplo, kao ljuštura bez sadržaja, kao stablo bez ploda.

Samo ljubav je kadra podnijeti teret koji visi, pa tako sav teret života. Za nju se može reći da o njoj visi i ovisi sav život, kao što o njoj ovisi sav Zakon i Proroci. Bez nje vršenje zakona i ljudska moralnost nemaju smisla ni punine, već ostaju besplodni. Bez nje ni Proroci nemaju života ni snage iznutra. Zakon, doista, postoji da bi štitio ljubav, a Proroci da bi je navijestili i o njoj pjevali.  Zato smo svi mi ljudi na sebi svojstven način ovisnici Božje ljubavi, jer svi o njoj ovisimo. U tom smo duhu i pozvani biti ‘ovisnici’ isključivo o Božjoj ljubavi, a ne o nekom njezinu derivatu ili nekoj njezinoj prikraćenoj viziji ili dimenziji koja nam se redovito prikazuje kao sviđanje ili ugoda za osjetila.

Nije dostojno stoga da mi kao kršćani postanemo ovisnici zamama ovoga svijeta, a da odbacimo istinsku ljubav Božju, jer bismo bili kao ovisnici o drogama, koji su zaboravili da su ovisni o svjetlu, zraki, zdravoj hrani, a sveli su sebe na ovisnost koja ih uništava. Tako ni ljubav, ako nije pročišćena žrtvom i učvršćena križem Gospodinovim, nije prava ljubav. A kao što o Gospodinovoj ljubavi ovisi sav Zakon i Proroci, učinimo i mi sami sebe ovisnima o njoj, te u njoj živimo cjelovito i dosljedno. Koliko Božja ljubav u nama bude čvrsta, jasna i ispravna, toliko će nam biti čvrsti i vrijedan život na zemlji, ali i vječna nagrada na nebesima.

Zvrk ili čigra u fizici je
svako tijelo određene mase
koje se vrti oko svoje osi,
te se zbog svoje tromosti
održava u vrtnji.
Poput zvraka koji se
bez zaustavljanja vrti
oko svoje pojave i lika
je i svaki čovjek uronjen
u zemaljsku narcisoidnost
ili je opterećen težinom
materijalnih dobara.
Takav se kao obezglavljen
vrti oko sebe samoga
podređujući sve sebi.
Najgore od svega je
da misli kako se svijet
vrti oko njega,
što je svojstveno mišljenje
ljudi koji se vrte oko svijeta,
svjetske moći i slave,
te svjetovnih užitaka.
Samo ako smo usredotočeni
na Boga i na vječnost
tada naš život nije
poput nestalnog zvrka,
već nezaustavljivo ide
prema blaženom odredištu.

29. nedjelja kroz godinu – A

Ne samo u našemu društvu danas, već mnogo puta u povijesti Crkve i kršćanstva, postojali su ljudi koji su sve dopuštali, pa i ideologije i tiranije i totalitarizme, ali su uvijek ostajali dosljedni sebi da ne dopusta da Bog ima pravo na nešto u društvu, to jest da bi se ljudima trebalo priznati pravo i slobodu u odnosu na ono područje života koje zovemo vjerskim ili religioznim uvjerenjem. Doduše, u nekim krugovima židovstva Isusova vremena je postojao drugi problem, to jest suprotna težnja koja je na neki način prisutna i izražena u današnjem Evanđelju. Naime, takvi krugovi su se teško mirili s poganskom rimskom vlašću koja je politički dominirala i upravljala Palestinom. Njihov problem nije bio u tome što su željeli neovisnost i slobodu, već što su se pri tome pozivali na Boga kad su planirali svoje pobune i druge revolucionarne aktivnosti protiv Rima. Jedna od tih aktivnosti bila je također i odricanje poreza caru, jer bi time onda prestali financirati mrsku ugnjetavačku vlast. Ali osim što su imali takve težnje, oni su htjeli i Isusa uvući u raspravu dovodeći ga u nezgodan položaj. Trebao se izjasniti glede davanja poreza caru, čime je mogao upasti u zamku da ga uhvati u riječi i optuže. Ako se namjeravao izjasniti o dužnosti davanja poreza, onda bi mu predbacili nevjernost svome narodu, a ako bi se izjasnio protiv poreza, onda bi mu predbacili nezakonitost.

Čuli smo, međutim, kako im to nije pošlo za rukom jer je Isus imao jasan stav: Podajte, dakle, caru carevo, a Bogu Božje. Ovaj Isusov stav imat će dalekosežne posljedice jer će on biti prvi koji će naznačiti granice razdvajanja između države i Crkve. Ne treba zaboraviti da je u njegovo vrijeme i u rimskome društvu postojala prevlast carskoga nad Božjim. Carevi su bili vrhovni svećenici poganske religije, te su na taj način kontrolirali i duhovnu i političku stvarnost, to jest imali su moć i nad jednom i nad drugom sferom života. Oni su određivali koga i kako će se štovati, a ljudi su se s time suživjeli kao normalnim, te je malo tko u tome uočavao problem, osim židovstva koje je imalo suprotne težnje, to jest potpuno se osloboditi carske vlasti. Naravno, pod izlikom Boga i duhovne stvarnosti, premda su i sami znali da u društvu treba postojati zakonita svjetovna vlast.

Tako se i danas događa da će mnogi ‘slobodoumni’ krugovi podržati čak razne oblike totalitarizma i despotske vlasti, to jest gospodarima ovoga svijeta dopustit će da čine što ih volja i trudit će se opravdati čak njihove ideološke poteze, ali se jedino neće slagati s pravom da čovjek slobodno i javno živi i prakticira svoju vjeru. Neće se slagati s time da bi društvo trebalo omogućiti svojim građanima da slobodno žive i da u svojoj vjeri odgajaju svoju djecu. Neće se slagati ni s potrebom ni pravom Crkve da u ime Boga izgovori svoj pravorijek istine, da poučava nauk trajan i uzvišen koji je utemeljen upravo u Gospodnjoj pouci, a za dobrobiti svakoga čovjeka i društva u cjelini.

Stoga se i danas čuju glasovi i zahtjevi da i naša država postane sekularnom državom, kao da ona to već nije. Ali ukoliko je ona sekularna država, onda takvi zahtjevi idu za tim da dokinu pravo vjernika da slobodno i javno ispovijedaju svoju vjeru, kao da bi njihovo ispovijedanje vjere ugrožavalo neovisnost države. Kao da bi vjernici koji polažu pravo na svoj vjerski identitet uzimali time povlastice koje nemaju drugi u društvu. Kao da bi se povrijedio princip sekularnosti države onda kad se ukaže da u određenim ćudorednim sadržajima nije država mjerodavna donositi odluke. Tako se stječe dojam da je za neke ljude danas u našem društvu važniji princip sekularnosti od moralnosti, kao da sekularnost više pridonosi dobrobiti i razvoju društva od ćudorednog života. Te stoga vidimo da način na koji danas pokreti sekularista traže sekularnost države jest u tome da ne dopuste da država dadne Bogu Božje. Ovakvi zahtjevi idu za tim da ne dopuste razlikovanje dobra od zla i istine od laži, te daju pravo svakome da podržava i naučava svoje ne ulazeći u sadržaj stvari je li to dobro ili loše. Njihov isključivi cilj je da se ne afirmira ono što je Božje. Oni se straše utjecaja Crkve jer im onda može oduzeti njihov monopol na manipuliranjem čovjekom, koji se lako izigra upravo onda kad nema vlastitih vrijednosti.

Zato je Isus vrlo jasno razdvojio ova dva područja te je on bio prvi za sekularnost države, to jest za odvojenost Crkve i države. Isus je zastupao pravo države da se bavi svojim poslom i da autonomno uređuje njoj povjereno područje, što joj vjerski autoritet nema pravo oduzeti. S druge pak strane postoji područje koje se izravno tiče vjere u Boga i odnosa s Bogom, te ga je kršćanstvo uspjelo istaknuti kao sadržaj koji treba dati Bogu. Budući da je Isus bio za to da se državi prizna ovlasti nad onim što je njoj svojstveno, stoga ni Crkva nema pravo sebi prisvajati to područje djelovanja. Upravo stoga ni danas, kad Crkva i vjernici u pojedinim stvarima reagiraju javno želeći da država rješava probleme i vodi društvo sukladno načelima morala, ona time ne želi prisvojiti sebi funkciju države, već jednostavno radi na tome i živi za to da država, u svojoj neovisnosti, autonomiji i sekularnosti, što kvalitetnije izvrši svoju zadaću.

Molimo se stoga da Crkva i vjernici što više teže da sebe predaju Bogu, dajući tako Bogu Božje, jer će se tada najbolje darivati i za ono što je carevo, to jest, za dobrobit svoga društva i naroda. Jer budućnost jednom narodu ne mogu zajamčiti nedosljedni politikanti i spletkari, ni s državne ni s crkvene strane, već iskreni ljubitelji Boga koji žive kao i njihov Učitelj, a to će reći po istini, te da poučavaju po istini putu Božjemu. Budimo do kraja poučljivi i živimo vjerno Bogu, jer ćemo tada i dati najbolji doprinos i kao članovi svoga naroda i građani svoga društva koje ćemo svojim životom uzdizati prema vječnim vrijednostima, kako od nas Gospodin očekuje.

Svi iz iskustva dobro znamo da,
kad se neka prostorija ili kuća
ne otvaraju često
i ne provjetravaju redovito,
u njima se ‘čuje’ ustajali zrak
i izbija neugodan miris.
Zato je potrebno prozračiti ih
i unijeti svježinu mirisima
za osvježavanje prostora.
To se na razini duha
događa i pojedincima,
ali i društvu u cjelini.
Sve više i više se zatvaramo
u zemaljsko i ovostrano,
zaboravljajući provjetravati dušu
pravom duhovnom svježinom.
Zatvaramo se u ljudskost
i u ime vlastite autonomije
ne dopuštamo pristup Višnjemu
da uđe u naš prostor i vrijeme.
U sebi i oko sebe stvorili smo
ustajalost, pa i trulež,
jer ljudskost bez Boga
vrlo je kvarljiva roba,
podložna truleži i grijehu,
iz čega se širi zadah smrti.
Dolaskom u naš svijet
Bog širom rastvara
prostore našega življenja
i osvježava svježinom ljubavi.
No očekuje da se i sami
otvorimo njegovu djelovanju
određujući se odlučno
protiv ustajalog načina života
kojim isključujemo iz sebe
njegovu svetu prisutnost.
Pogotovo što nam pruža
istinski osvježivač prostora
– miomiris utjelovljenoga Sina
koji se širi na sve koji ga
primaju s vjerom i ljubavlju.