7. vazmena nedjelja – A

Nakon što nas je blagdan Uzašašća Gospodinova ponukao da razmišljamo o Gospodinovoj proslavi u nebu, riječi današnjega Evanđelja potiču nas da o toj temi još razmišljamo u otvorenosti srca za otajstvo koje i nas zahvaća. Ujedno i odlomak iz Djela apostolskih donosi vrlo poticajni kratki opis života apostolske zajednice nakon što su se oprostili s Gospodinom koji je uzišao na nebo njima naočigled. I u jednom i u drugom odlomku, dakle, u središtu pozornosti su učenici, bilo da slušamo kako Isus za njih moli Oca da ih očuva i da ih održi u svemu čemu ih je on kao učitelj poučavao, bilo da u njima sačuva dar života koji im je došao od njega. U evanđeoskom odlomku vidimo da Isus prije svoje muke, smrti i uskrsnuća na neki način pravi sažetak svoga djelovanja i rezultat koji je ostvario, već unaprijed nabrajajući i one konačne učinke koji će se na učenicima vidjeti tek nakon njegova uzašašća i Pedesetnice.

Doista, tek tada će se na njima do kraja ostvariti ono što je Isus u molitvi izrekao i što je htio da budu konačni učinci njegova djelovanja na njih. Samo nakon Pedesetnice moći će za sebe reći da su upoznali jedinoga istinskoga Boga i onoga koga je Bog poslao – Isusa Krista. Nadalje, tek tada će se za njih obistiniti da su primili objavu imena Božjega i da su upoznali da je od Boga sve što im je Isus dao, te da je i on od Boga izišao. Zato Isus u predvečerje svoje muke i smrti moli za njih, jer osjeća da će se i na njima ispuniti veliko otajstvo njegove proslave. Svjestan kako je naša ljudskost krhka, a ostvarenje Božjega otajstva ne događa se samo po sebi, već po otvorenosti Božjoj milosti i marljivim nastojanjem oko vlastitoga dobra, Isus se i molitvom zalaže za njih. Štoviše, zna da je sad još potrebnija njegova molitva, jer oni ostaju u svijetu, dok on odlazi u konačnu vječnu proslavu: Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.

Gospodin je s ponosom i zadovoljstvom izrekao veliku istinu koju su apostoli i drugi učenici u zajedništvu s njima trebali još osjetiti, a to je da se Isus proslavio u njima. A njegova proslava je slavno uskrsnuće i uzašašće k Ocu. Proslavivši sebe u tim spasenjskim otajstvima, u biti je proslavio ljudsku narav koju je neraskidivo sebi pridružio. Time što se i kao čovjek proslavio vječnom slavom koju je kao Bog imao kod Oca, u biti se proslavio u svima onima koji su povjerovali u njegovo uskrsnuće i uzašašće i tako mu se pritjelovili. Među prvima su to bili apostoli, ali i, kako nam sveti Luka opisa u Djelima apostolskim, pobožne žene, braća Gospodinova i drugi učenici, u zajedništvu s Majkom njegovom. Ali da bi se njegova proslava i u njima potpuno ostvarila, oni trebaju združiti svoje molitve s molitvom njegovom, te vidimo, prema svjedočanstvu svetoga Luke, da su nakon uzašašća baš prionuli uz molitvu: svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama, i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.

Samo u molitvu uronjena prva zajednica stvarala pretpostavke za razumjeti otajstva Gospodinova života, to jest primiti ih u svoj život i spoznati da se Isus proslavio i u njima. To će se konačno dogoditi snagom Duha Svetoga, ali bez molitvenog stava i razmatranja Isusova spasenjskog djela, Duh Sveti ne bi mogao dovršiti Isusovo djelo u njima. U tom smislu prva zajednica je i nama danas primjer vidimo stava koji valja zauzeti pred otajstvima Gospodinove proslave. Jer ako je Isus na zemlji prošao kroz muku i smrt da se potom proslavi uskrsnućem i uzašašćem, učinio je to da nas uzdigne u svoju vječnu slavu. Apostoli će kroz molitvu otkriti da je i njima ići istim putem ako žele da se on proslavi u njima, te će i sami postati učitelji svojim vjernicima da bez straha slijede Gospodinov primjer kako bi došli do istoga cilja, to jest vječne proslave na nebesima. To nam očituju i riječi svetoga Petra koji u svojoj poslanici poziva vjernike da se ‘raduju kao zajedničari Kristovih patnja da i o objavljenju njegove slave mognu radosno klicati’.

Usvojimo i mi ovu školu kojoj nas uče apostoli, te razmatrajmo žarko otajstva Gospodinova života i željno molimo izljev Duha Svetoga kako bismo bili obdareni spoznajom pravoga Boga u zajedništvu apostolske Crkve, te kako bismo upoznali život vječni i osjetili da se Isus u nama proslavlja dok ga primamo po vjeri. I nosimo s ponosom, poradi iskazane časti našoj ljudskoj naravi, dar koji nam  Isus udijeli kad je htio biti proslavljen u nama već za zemaljskoga života, pa će nas onda jednom proslaviti i vječnom slavom u nebesima.

Uzašašće Gospodinovo – Spasovo

Nakon što je Isus proveo sa svojim učenicima neko vrijeme učvršćujući ih u vjeri u svoje uskrsnuće i uskrslu prisutnost, znao je da je došao trenutak da se oprosti od njih i da se vrati Ocu nebeskome uznoseći u nebo svoju ljudsku narav u kojoj je proveo. Bolje rečeno mi svojim ljudskim jezikom kažemo da se vratio Ocu kao da se radi o nekom mjestu, ili kažemo da je uzišao na nebesa, a u biti on je svoje tijelo, to jest ljudsku narav proslavio božanskom slavom podarujući mu novi način postojanja. Taj novi način postojanja nije više podložan tjelesnim zakonitostima, pa tako nije više niti vidljiv ljudskim očima.  Zato ni pogledu učenika više nije bio dostupan da im pokaže da zemaljsko obličje nije ono konačno, te im se uprisutnio onda kad je sam htio, da ih učvrsti u vjeri u svoje uskrsnuće i da ih potakne da i sami idu putem proslave kojim je on hodio. Taj put proslave pretpostavljao je da, osvjedočeni u stvarnost uskrsnuća, počnu i sami težiti nebeskoj proslavi.

Zato se u vjeri prve Crkve uzašašće ne promatra kao Gospodinov bijeg od stvarnosti, niti je ono izmišljotina učenika koji fantaziraju. Uzašašće je jedno od uzvišenih otajstava Gospodinova života koji dotiče, zahvaća i izriče smisao našeg ljudskog života. Uzašašćem se očituje da Bog čovjeka nije ni stvorio samo za zemaljski život, već za onaj uzvišeni nebeski prema kojemu se trebao opredjeljivati, usmjeravati i rasti. Ljudski život na zemlji nema svoje konačno određenje, već je ono na nebu. On se ne iscrpljuje u godinama vremenitog postojanja, već zadobiva svoje konačne obrise u vječnome životu. Zato Isusovo uzašašće jednostavno izriče ovu istinu da je ljudski život bio zamišljen kao uzdizanje Bogu. Čovjek je bio stavljen na zemlju, ali pozvan da se uzdiže do nebeskih visina. Njegovo iskonsko mjesto, stoga, nije zemlja, već nebo. No do neba treba doći slobodnim opredjeljenjem u ljubavi prema svome Stvoritelju, uzvraćajući tako na sve primljene poticaje.

Promatrajući u tom svjetlu vidimo onda da je Isusovo uzašašće k Ocu samo ispunjenje iskonskoga Božjeg plana prema kojem je svu svoju djecu Otac htio uzdići u vječnu slavu. Zato je uzašašće bila sasvim normalna stvar za Gospodina, te nije izazvala posebne lomove i zbunjenost u dušama učenika koji su onda, uz malo pomoći sa strane u vidu anđelovih poticaja, znali da je Gospodin trebao biti uzdignut u svoju slavu, te da im je išao samo ‘pripraviti put’, kako je sam rekao. To jest potvrdio im je da je nebeska slava mjesto prema kojemu trebaju težiti i sami.

A to što je Gospodin pokazao apostolima, pokazuje i svima nama. Nebeska slava je doista put kojim i sami trebamo hoditi, a uzašašće Gospodinovo nam daje nadu da i za nas ima mjesta u kući Očevoj. To jest proslava njegove ljudske naravi u nebu izvor je radosti i milosnoga dara kojim nas obasipa Otac koji je do te mjere ljubio čovjeka da je dao svoga Sina kako bi čovjeka doveo do nebeske proslave. Stoga ne smijemo nikada zaboraviti da smo stvoreni za nebo i vječni život. U svjetlu ove istine naš će život postati trajno uzašašće Ocu dok se ne ostvari u punini našim prelaskom u vječnost. Ovaj nam život nije dan da bismo se ‘zabili’ u zemlju, već da živio za onaj uzvišeniji život i punije ostvarenje. Život na zemlji nam je dan i zadan putem u nebo, te je toliko lijep koliko dosljednije kročimo tim putem. Isusovo uzašašće je bitno svakome tko je shvatio da je ovaj život ne samo zgodna prigoda da se dođe u onaj, već da je jedini pravi smisao ovog života da se živi za onaj. Iz te perspektive znamo da nas Gospodin Isus nije napustio, već da je trajno uz nas kao Gospodin koji nas svojim uzašašćem krijepi na putu našeg uzdizanja Bogu, sukladno onom što smo čuli u evanđeoskom odlomku: I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.

Potrudimo se stoga u svjetlu otajstva Gospodinova uzašašća razmišljati o svome životu i o svome uzašašću, to jest prijelazu u nebesku slavu. Isusovo uzašašće bitno izriče smisao i cilj našega života, pa se trudimo bit ga dostojni dosljednim životom. Neka uzašašće u nama učvršćuje svijest da imamo Boga za Oca, te da naše življenje na zemlji nije u neizvjesnosti, već u sigurnosti Gospodinova dara i ispunjenja Božjih obećanja. Raspirujmo svakodnevno svijest da smo primili život da ga ostvarujemo živeći u hodu prema onom savršenijem životu do kojega se dolazi svakodnevnim usavršavanjem noseći Isusovo svjedočanstvo, nakon čega nas čeka ista nebeska slava u koju je on ušao proslavljajući njome svoju ljudsku narav.

U svakodnevnom životu
postoje razni kozmetički
preparate i pomagala
koja zovemo učvršćivači.
Tako poznajemo učvršćivače
za nokte, kosu i zglobove,
ali i oni za lice i mišiće.
Isto tako se koriste
i u kozmetici i kulinarstvu,
kao i gradnji i uređenju domova.
Korištenje tolikih učvršćivača
podsjeća nas i na potrebu
učvršćivanja karaktera,
ljudskosti i samoga života.
Zato je došao među nas Božji Sin
koji se nije samo utjelovio
da nam dadne primjer čvrstoće,
već nam je i svojim uskrsnućem
ponudio poseban učvršćivač
– onaj života vječnoga.
Njime se ljudskost iscjeljuje,
karakter snaži Duhom,
a cijelo biće prožima
svetom božanskom snagom.
Njegovim slavnim uskrsnućem
utvrđeni smo u ljubavi i dobroti,
u pravednosti i istini,
te možemo uspravno hoditi
putevima ovoga svijeta,
dok ne prispijemo do punine
koju nam je on zajamčio
svojim uskrslim životom.

6. vazmena nedjelja – A

Svi ćemo se složiti da je ljubav najvažniji sadržaj života. Nema čovjeka kojemu nije primarni cilj, smisao i plan: ljubiti i biti ljubljen. Ljubav je moćna ispuniti praznine, premostiti udaljenosti, nadomjestiti nedostatke, pobijediti svaku uvjetovanost, nadići ograničenja, izgladiti svako nesavršenstvo, pobijediti slabosti i uvesti ljude u otajstvo pravoga zajedništva. Imajući sve to u vidu, Gospodin Isus je bio ponajprije iskaz Očeve ljubavi prema nama ljudima koji smo odbacili i odbacujemo iskonsko i istinsko zajedništvo s njime, čime smo sebe ranili tolikim ispraznostima i slabostima, te se doveli u stanje posvemašnjeg ograničenja i uvjetovanosti. Premda stvoreni za ljubav, više smo prosjaci i skupljači mrvica ljubavi, nego ljudi do kraja ispunjeni i prožeti tim blaženim sadržajem koji ima tako čudesne učinke u životu.

Obveze ljubavi

Isus, Božji Sin, je upravo zato i došao na svijet da ne bismo ostali do kraja zakinuti za blaženstvo života ljubavi. Iz ljubavi za nas je i dao svoj život, te je i uskrsnuo, iskazujući darom uskrsloga života posvemašnju ljubavi. Iz toga čitamo da njegova ljubav prema nama nije bila bez obveze, već je sadržavala vrlo jasno obvezu da učini za nas sve što može da nas spasi i dovede u život vječni. Takvoj ljubavi je poučavao i svoje učenike, jer je dobro znao da nema ljubavi bez vrlo precizne obveze prema onima koje se ljubi. U protivnom ljubav bi se pretvorila u ispraznost ili zamamne varljive riječi. U tom slučaju bi postala laž i obmana, a ne blago i blagoslov života. Luksuz isprazne ljubavi sebi i svojim učenicima Isus nije mogao priuštiti, znajući da bi ljubav bez obveze bila pravo zavaravanje. Nije stoga propustio poučiti svoje učenike, te pred njih staviti i svoja očekivanja glede ljubavi, što smo čuli u današnjem evanđeoskom odlomku. Gospodin poziva svoje učenike da u sebi prepoznaju, razviju i čuvaju autentičnu ljubav prema njemu. Takva ljubav pretpostavlja jasna pravila, okvire i sadržaje, kako slijedi iz njegove riječi: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati.

Jer kao što ni Božja ljubav nije bila apstraktna stvarnost, već vrlo konkretan dar života, tako je i Isus pred svoje učenike iznio svoja očekivanja da čuvaju njegovu ljubav čuvajući zapovijedi i odredbe. Pokazujući Božju ljubav prema čovjeku, s pravom je računao na uzvrat, pri čemu nije mislio na svoju korist, već na njihovo cjelovito dobro. Kao što je on pokazao svojim životom ozbiljnost Božje ljubavi za čovjeka, tako je očekivao i od njih da pokažu jednako takvu ozbiljnost prema sebi, prihvaćajući jasne obveze i odredbe njegove ljubavi sebi na spasenje. A kao što Isus nije samo izjavio da nas voli, već je u ljubavi preuzeo odgovornost za nas, i od nas očekuje da mu u odgovornosti uzvratimo. To za nas vjernike ponajprije znači da nije dostatno izjaviti da smo vjernici, već nadasve prihvaćati njegovu riječ i vršiti zapovijedi. Kao što on nije prema nama očitovao ljubav bez sadržaja, tako očekuje i od nas da naša ljubav prema njemu ne bude bez sadržaja, bez precizne odgovornosti i jasnog izričaja. Vjernik koji bi to bio samo imenom, a da ne živi svoj odnos s Bogom kroz zauzetu ljubav, ne bi bio vjernik prema Isusovoj želji i naumu. Kao što ni vjernik koji bi ispunjavao svoje ‘vjerske dužnosti’ bez žarke ljubavi i iskrenog zajedništva s Bogom, bio bi samo formalist. Zato Isus svojim pozivom učenicima da ga ljube i da čuvaju njegove zapovijedi želi da dožive ljubav prema Bogu, te da je uvećavaju i njoj rastu. Ljubav ne može biti nametnuta obveza, jer nam nitko ne može nametnuti da ga ljubimo, pa ni Bog to ne želi, već želi da otkrijemo kolike spasenjske obveze proistječu iz ljubavi.

Rast u ljubavi

Doista, ljubav ne trpi prisile, niti se može nametnuti pod obvezu, ali ona nas potiče da ne budemo ljudi bez odgovornosti i bez obveza prema drugima. Isus ne želi da naša ljubav bude kao ljubav ljudi u ovome svijetu koji promiče ljubav bez obveze, već, štoviše, Isus nas poziva na trajni rast u ljubavi. Jer onaj tko je osjetio bit i ljepotu pravoga zajedništva s Bogom u istinskoj ljubavi, on ne može ostati na istome stupnju, već u sebi osjeća unutarnji poriv prema većem daru i sve većem ostvarenju ljubavi. To se očituje i u Isusovim riječima u današnjem odlomku. Jer on potiče svoje učenike da ga ljube i čuvaju njegove zapovijedi kako bi potom mogli primiti Duha Branitelja koji će ostati u njima zauvijek. To znači da im je on svojim pashalnim otajstvom otvorio srca i pokazao put ljubavi na kojem trebaju ići do sve punine. A punina dolazi darom Duha Svetoga i njegovim nastanjenjem u našoj duši.

Tako vidimo da Isus ne želi da ostanemo u drugoj zabludi ovoga svijeta glede ljubavi. Jer mnogi ljudi svoju ljudsku ljubav, to jest osjećaj ljubavi drže konačnim i najvećim iskazom ljubavi, te se ne otvaraju ovom rastu u ljubavi Božjoj, niti mole od Boga da ih on ispuni svojim Duhom po kojem je ljubav Božja razlivena u srcima našim. Doista, Isus ne želi da mi ljubav ostavimo na razini krhkog i nestalnog ljudskog osjećaja, na razini slabosti i nestalnosti ljudske, već da u sebi izgrađujemo čvrstu ljubav kojoj je jamstvo i model, izvor i uvir ljubav presvetoga Trojstva. Jer prava ljubav ne podnosi mlitavost, mlakost i umrtvljenost duhovnoga života. Neka i naša srca Isus osposobi za ovakvu ljubav koja će nam biti trajno vrelo životne snage i spremnosti da se trajno posvećujemo i uvijek više darujemo za spasenje svojih bližnjih. Otvarajmo stoga svoja srca za neizmjernu Božju ljubav i rastimo u njoj kako bi nas trojstveni Bog već za života na zemlji ispunio njome, te nam potom i bio vječna nagrada ljubavi u svome kraljevstvu.

Gromobrani su naprave
koje se postavljaju na kuće,
zgrade i druge izložene objekte
kako bi ih zaštitile
od udara groma i munje.
Gromobran radi na način
da preuzme ne sebe udar
i provode u zemlju sav
razorni naboj elektriciteta.
Na taj način izloži sebe,
a zaštiti nastambu
od mogućih posljedica.
Nešto slično učinio je
i naš Gospodin kad je
sebe izložio muci i smrti,
to jest udaru zla i grijeha.
Tako je njihovu razornu moć
sproveo u zemlju  svoga groba,
čime ju je neutralizirao,
a ljudski rod zaštitio
od njihovih moćnih učinaka.
Pogotovo što je kao Uskrsli
obdario potom svoje učenike
uskrsnom snagom ljubavi
koja ne razara već izgrađuje
i vodi u život vječni.

5. vazmena nedjelja – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike da trebaju imati povjerenja u njega, to jest u sve što im je govorio i u sve što čini za njih, pa i onda kad im govori o stvarima koje im se u prvi mah ne sviđaju ili ih ne razumiju. Doista, bilo je mnogo toga što nisu razumjeli, a bile su izuzetno važne stvari. Naime, zato su se i uznemirili kad im je rekao da odlazi, jer nisu znali gdje odlazi. Osim toga rekli su da ne znaju niti put prema tom odredištu. A ono što je bilo još najveće od svega, nakon toliko Isusova poučavanja nisu još uvijek upoznali Oca nebeskoga, što potvrđuje da nisu bili kadri u Isusu prepoznati Očevu prisutnost, riječi i djela. Kako je očito iz evanđeoskog odlomka, njihovo neznanje i nesnalaženje bilo je vrlo veliko upravo oko temeljnih sadržaja navještaja, te se čak i sam Isus čudio njihovoj tvrdoći srca i uma, pa zato i veli Filipu: Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš.

No o ovoj temi mi razmišljamo u uskrsnom vremenu, jer apostoli su i imali problem razumjeti Isusovu poruku sve dotle dok nisu upoznali snagu i važnost njegova uskrsnuća. Njima je tek događaj uskrsnać bio izvor spoznaje Oca. U biti apostoli nisu niti Isusa upoznali do kraja, niti imaju predodžbu kako ga opisati ili protumačiti kao osobu. Tek će s uskrsnućem njima biti jasno sve što budu rekli o njemu. Ili bolje rečeno, barem će biti na sigurnome put. Slijedit će njegove riječi koje će dozivati u pamet, te će se truditi razumjeti uskrsnuće i djelo spasenja koje je izveo. Zato će ga tek s uskrsnućem dobro upoznati, što će im postati ključna spoznaja. Samo s uskrsnućem otkriti će snažnu Božju prisutnost i Božje djelovanje u Isusu. Jer ako nisu do tada uspjeli niti Isusa upoznati dobro, znači da su tim više o Bogu imali baš vrlo uopćeno mišljenje i slabo razumijevanje. Ako su njihovi zaključi bili krivi o Isusu s kojim su provodili toliko vremena, što su mogli znati i misliti o Bogu nevidljivome?

Isti prijekor koji Isus upravlja svojim učenicima može biti upravljen i nama, jer je i naša spoznaja Oca nesavršena, te počesto o njemu imamo tek samo svoju ljudsku predodžbu, poradi čega ne dolazimo do dubljih uvida. Počesto zanemarimo Isusove riječi i objave o Ocu, jer naviknemo samo na svoj stavi i na svoje zaključke, umjesto da se dademo voditi i ići iznad vlastitih ograničenja i granica. Zato i za nas, kao i za apostole, ostaje ona uskrsna obveza, a to je upoznavati Oca snagom vjere u uskrsnuće koje nam objavljuje njegovu moć i ljubav. Dakle, da bismo spoznali Oca, trebamo dopustiti Isusu da vodi našu spoznaju i da nam proširi obzorja oslobađajući nas naših ograničenih ljudskih poimanja Boga, pri čemu je uskrsnuće najuzvišenije sredstvo spoznaje. Tako i mi, kad upoznamo Gospodina onako kako su ga učenici upoznali nakon uskrsnuća, bit ćemo na pragu pravoga razumijevanja Oca, te ćemo o njemu moći i govoriti i životom svjedočiti na prikladan način.

Zato ovaj prijekor koji je Isus uputio svojim učenicima, ne bi bilo dobro da uputi i i nama. Jer mi živimo u vremenu nakon njegova uskrsnuća, kad razmišljamo o svakoj njegovoj riječi i djelu upravo u svjetlu tog središnjeg događaja spasenja. A ako ipak ne širimo svoje vidike nakon svega, te ostajemo ukopani u svoje pozicije, to znači da nam Gospodinovo uskrsnuće ne ulazi u život na način na koji je on to želio, to jest da ono bude ključ spoznaje Oca nebeskoga. Jer Boga nevidljivoga i nebeskoga možemo spoznati po Sinu koji se učinio vidljivim po svome utjelovljenju, te nam je u uskrsnuću, kojim se očitovao kao pravi Sin Božji, nedvosmisleno objavio i Oca. Upravo radi toga će reći Tomi u ovom razgovoru: Da ste upoznali mene i Oca biste moga upoznali.

Ali osim čuđenja i prijekora, Isus je upravio učenicima i riječi nade i povjerenja, time što im je ukazao da su već vidjeli i poznaju Oca, a pogotovo što im je skrenuo pozornost da je on sam Put, Istina i Život, te da su već sada oslobođeni žalosnoga stanja neznanja. Neka riječi koje je upravio apostolima, te svijest o njegovu slavnom uskrsnuću, i nas oslobode iz nesvijesti nespoznavanja Oca, jer bi bilo tragično zvati se kršćanima a nemati pravo i svjesno zajedništvo s Bogom. Osim toga, to bi bio pokazatelj i nepoznavanja Sina i njegova mesijanskog djela. Pogotovo što nemamo izgovor za neznanje i nespoznavanje Oca. Naime, kako Isus reče, doista imamo put kojim nam je ići do spoznaje Boga. A taj Put je da se otvorimo njemu koji je Istina i koji nam svojim uskrsnućem daruje istinski Život. U tom duhu je i rekao svojim apostolima da je Put, Istina i Život, što vrijedi i danas za nas i za sve one koji traže put do Oca.

Kao što je svoje učenike uputio pravim putem spoznaje Istine i prihvaćanja Života, neka Isus i nas vodi na isti način. A kao što su oni sve razumjeli po daru uskrsnuća i Duha Svetoga, trudimo se i mi upoznati njegov uskrsli život i razmatrati njegovo uskrsno obličje, iz čega ćemo se utvrditi u spoznaji da je on i Put i Istina. Prihvaćajmo zdušno njegovo uskrsnuće koje je potvrda istinitosti svega što je govorio i činio, kako bismo potom i mi bili kadri druge uvoditi u spasenjski odnos sa Sinom, preko kojega se jedino može doći do spoznanja Oca, što je vrelo radosti i vječnoga spasenja.

4. vazmena nedjelja – A

Četvrta uskrsna nedjelja je liturgijski nazvana i nedjeljom Dobroga Pastira jer je današnje Evanđelje posvećeno Isusovom govoru o Dobrome Pastiru i njegovoj službi i skrbi za Božje ovce. Pravi pastir onih koji se spašavaju je on, naš Gospodin koji je svojim uskrsnućem očitovao pastirsku skrb oko svoga naroda, to jest oko svih koje je došao otkupiti i privesti u vječni Božji ovčinjak. Kako u ovom odlomku, tako i u drugim tekstovima u kojima govori o svojoj pastirskoj službi, Isus jasno ističe da je on jedini pravi pastir Božjega ovčinjaka i stada, dok su svi ostali prije njega bili kradljivci i razbojnici. Možda bi se netko mogao i uvrijediti na njegove odlučne riječi, no on je htio istaknuti da je on jedini došao ne samo s dobrim ciljem i nakanom, već jedini koji je bio u mogućnosti otvoriti vrata vječnoga ovčinjaka i uvesti Božje stado u vječni pokoj. Jasno je htio istaknuti da je on jedini bio moćan spasiti Božje ovce iz smrtne pogibelji i podariti im život vječni svojim uskrsnućem, dok nitko drugi od mogućih samozvanih propovjednika prije njega, a i poslije, nisu bili to u stanju napraviti. Zato će u današnjem odlomku i reći da je došao biti vrata, to jest napokon uspostaviti čvrstu i stabilnu komunikaciju koja iz ovoga života vodi u vječnost, te napokon ovce iz Božjeg ovčinjaka mogu sigurno izlaziti i nesmetano pronalaziti pašu, to jest sigurno hoditi u život vječni.

No ova nedjelja je važna ne samo radi Kristove pastirske službe, nego i radi toga što je Krist svoju pastirsku službu povjerio i ljudima. Zato nas potiče na dublje preispitivanje i gorljiviju molitvu za one osobe koje su u Crkvi Božjoj ovlašteni vršiti službu koju im on povjerava, a to su biskupi i svećenici. A budući da pojedinci koje je Isus zadužio da budu pastiri nikad nisu na stupnju savršenstva njegova života i služenja, onda je ova nedjelja ujedno i dan molitve za duhovna zvanja, kako postojeće pastire, tako i za one koji će biti pozvani u ovu službu. A kad je riječ o pastirima, onda Isus ističe da je odlika pastira da ne preskače drugdje već da ulazi na vrata. To znači da kao što je on vrata ovcama, te došao zakonito u ime Božje i ušao na vrata ovčinjaka, da tako trebaju činiti i oni koje je zadužio da vrše njegovu službu u narodu Božjemu.

Isusove riječi stoga treba uzeti sa svom ozbiljnošću i dubinom. Za poželjeti je i očekivati da potaknu pastire na uvijek dublje preispitivanje. A to preispitivanje može se dogoditi samo propitujući značenje Gospodinovih riječi koje nam je danas uputio. U ovom slučaju svaki pastir je dužan upitati se što znači ući na vrata, to jest što znači zakonito u ime Božje vršiti svećeničku službu. U tom smislu valja se pitati je li dovoljno da je netko u svetoj Crkvi došao do sakramenta Svetoga reda, te da mu je potom mjesni biskup povjerio upravu nad župom ili neku drugu službu. I ma koliko je to neophodno, ipak zadovoljiti formalno-pravne uvjete znači samo izgraditi okvir unutar kojega se vrši služba. No taj okvir nije dostatan za kvalitetno vršenje službe, ukoliko imenovani pastir nije marljivo skrbio oko cjelovite izobrazbe, to jest nije se do kraja trudio suobličiti Kristu Gospodinu, vrhovnom pastiru ovaca. Ući na vrata, kako veli Gospodin, znači u potpunosti steći sve dužne sposobnosti koje su neophodne za službu, te razviti prikladne vještine, a nadasve primiti Božje milosne darove bez kojih se ne može biti pastirom.

Isus, dakle, nije svojim pastirima htio pružiti samo zakonski okvir u odnosu na starozavjetno svećeništvo, jer je i sam izišao iz zakonskih starozavjetnih okvira, već ih je htio osposobiti za vršenje službe. Kruna škole osposobljavanja za ovu službu bilo je njegovo slavno uskrsnuće, bez kojega ne može biti pravoga pastira. To znači da svećenik koji nema osobno i živo iskustvo Kristove muke, smrti i uskrsnuća ne može dobro vršiti svoju službu. Ako se nije potrudio i osobno usvojiti Kristov nauk i njegove darove, on tada ne će ulaziti na vrata, već će negdje preskakati preko plota. Nadalje, onaj tko nema sve ćudoredne i duhovne sposobnosti i darove, može vršiti svoju službu zakonito, ali ne i plodonosno, što znači da i on preskače preko plota, te njegov rad ima razarajući učinak kao da je kradljivac i razbojnik. Osim toga, tko nema ispravne nakane koje je Isus dao ovoj službi, to jest čije se namjere ne podudaraju s Isusovim, taj također među ovcama živi kao vuk kojemu nije do ovaca. Ako, dakle, postoje oni koji nose ime pastira, a njihovo vršenje službe ne odgovara načinu na koji je Isus vršio pastirsku službu, oni imaju samo ime pastira, ali ih djela odaju kao kradljivce i razbojnike. Doista, ako je Isus pozvao ovce da prolaze kroz njega – vrata života, kako tek onda o tome trebaju voditi računa oni koji su kao pastiri dobili zadaću izvoditi Božje ovce na pašnjake života vječnoga.

Molimo stoga za pastire Crkve da budu ljudi živoga iskustva i čvrste vjere u uskrslog Gospodina. Samo tako mogu ulaziti u ovčinjak kroz Vrata, to jest kroz Krista uskrsloga, za razliku od svakog drugog načina ulaženja u ovčinjak koje je nezakonito i bezbožno. Molimo za njih da svome stadu, ulazeći u svoju službu kroz Krista i u Kristu, priskrbe mir i sigurnost, pouzdanje i spasenje. Neka njihovo služenje bude uistinu služenje Božjom snagom koju primaju od vrhovnog Pastira naših duša, jer ne vrše svoju, već njegovu službu, pa je stoga ne smiju niti vršiti na svoj, već na njegov način, niti svojom već njegovom snagom. Neka se na njih izlije dar uskrsne milosti našega Gospodina da bi onda kao pastiri mogli biti živi svjedoci novog života koji je on donio u izobilju svome narodu, da bi ga mogli velikom jasnoćom i odlučnošću privoditi u život vječni.

Povećalo je sabirna leća
za promatranje malih predmeta
ili njihovih pojedinosti.
Ono nam omogućuje
da predmet promatramo
iz manje udaljenosti
od najmanje udaljenosti
na koju se oko može prilagoditi.
Tako se pod povećalom
vidi virtualno i uvećano
ono što se običnim okom
ne vidi uopće ili ne vidi jasno.
Slično tome je i nas
uskrsli Krist Gospodin
obdario pogledom vjere
da vidimo ono što je
običnome oku nevidljivo,
a neobično je važno.
Samo po vjeri otkrivamo
i potom u duhu razmatramo,
kao pod duhovnim povećalom,
njegovo sveto uskrsnuće
i otajstvenu prisutnost
u ljudskoj povijesti
i u životu pojedinca.

3. vazmena nedjelja – A

Današnji evanđeoski odlomak opisuje jedan od događaja na sam dan uskrsnuća prema informacijama koje je o njemu prikupio sveti Luka i zapisao u svome Evanđelju. U središtu događanja su dvojica učenika koji su s puno nade i očekivanja pratili sve što se ticalo Isusa Nazarećanina, očekujući da će biti otkupitelj naroda Izraelova, no naposljetku su se morali predati pred stvarnošću njegove muke i smrti na križu. Prema njihovu shvaćanju stvari on nije ispunio ni njihova očekivanja ni očekivanja mnoštva koje ga je oduševljeno slušalo i u njega polagalo svoje nade. Zato su i ova dva učenika razočarani napuštala Jeruzalem, premda su već čuli bili od žena i od apostola koji su išli na grob da Isusa nema u grobu. Pa i kad nisu još uvijek znali protumačiti kako to da njegova tijela nema u grobu, u svakom slučaju nisu mogli pretpostavljati da je živ, te stoga nisu ni čekali daljnji rasplet situacije, već su se odlučili maknuti s mjesta događaja koje je u njima moglo tek samo probuđivati bol i tugu.

Zanimljivo da Isus izabire upravo ovu dvojicu najbeznadnijih i najtužnijih učenika da im se očituje na dan svoga uskrsnuća. I, doista, kad im se pridružuje na putu, vidi se da su on još uvijek pod dojmom svega što se dogodilo. On, međutim, u njima započinje jedan novi proces koji bismo mogli nazvati iscjeljenjem duhovnog vida, otvaranjem očiju i progledavanjem. Jer ovaj se događaj odvija, naime, između njihove sljepoće i progledavanja, kako će zabilježiti i evanđelist sveti Luka. On će zapisati da u trenutku kad im se Isus približava nisu bili u stanju prepoznati ga: I dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima. Ali prepoznati ga – bijaše uskraćeno njihovim očima. Međutim, kad su slušali kako im tumači starozavjetnu riječ i kad im je razlomio kruh, tada su razaznali njegov lik, što Evanđelist posvjedoči: U to im se otvoriše oči te ga prepoznaše, a on im iščeznu s očiju. I premda im je Isusu iščeznuo s očiju, oni su se ipak osvjedočili o njegovu uskrsnuću u najdubljim dubinama svoga bića, jer su otkrili otajstvo Božjega nauma i izvedbu istoga upravo po muci, smrti i uskrsnuću Sina Božjega.

Istinska unutarnja preobrazba koja je zahvatila ovu dvojicu učenika poželjna je svakom vjerniku koji traži vjerodostojno iskustvo uskrsnuća, jer ga nije dovoljno tražiti samo na praznome grobu, već ga treba tražiti i u vlastitoj nutrini. To jest potrebno je steći pogled koji može uočiti uskrslog Gospodina u dubini vlastitoga bića, te ujedno čitati Božjim očima sva događanja vlastite povijesti i cijeloga svijeta. Jer počesto i nama nedostaje jasan pogled kojim bismo čitali napose one mučne i tragične događaje u životu. Božja prisutnost je jača i od najkatastrofalnijeg ponašanja koje čovjek sebi priušti. Učenici iz Emausa su otkrili da je Bog prisutan i jači od svih pogibelji, te da na otajstven način vodi ljudsku povijest ne ljudskom snagom, već snagom svoga uskrsloga Sina. Božja snaga je jača od ljudske zloće i grijeha koji je dosegnuo svoje vrhunce upravo u odbacivanja Sina Božjega i njegovom pribijanju na križ. Kao što se sve promijenilo u očima ove dvojice učenika kad su otkrili da uz ono što su znali o događajima tih dana, ima i ono što nisu znali, a to je Božje djelovanje da ipak zlo koje čine ljudi preobrazi u pobjedu Božju, tako je i nama otkrivati snagu prisutnosti Uskrsloga koja nosi naš život putovima Božje povijesti usprkos svih zala i katastrofa koje otkrivamo u svijetu oko nas.

Stoga ne smijemo živjeti u sljepoći prema Bogu i njegovu moćnom djelovanju za spasenje svijeta i nas samih, to jest ne smijemo ga tražiti i procjenjivati samo po mjerama našega ljudskog vida i naših ljudskih očiju. Naprotiv, Uskrsli nam pomaže da otvorimo oči i da izoštrimo pogled na pravu žarišnu daljinu kako bismo otkrili njega živoga u svome životu i u životu svijeta. Tako ćemo otkriti da nam se Bog očituje kao onaj koji sebi zadržava pravo djelovati na sebi svojstven način, pa i onda kad se taj način u prvi mah i ne uklapa nama ljudima u naše predodžbe o tome što je Bog trebao učiniti za nas i za druge ljude. Zato umjesto da se iščuđujemo i Bogu predbacujemo zašto nije poduzeo ništa sukladno našim očekivanjima, pozvani smo prilagoditi vlastiti pogled njegovu načinu djelovanja i njegovu načinu prisutnosti u svijetu. Jer on je dobro procijenio da je veći iskaz ljubavi i veći dar milosti bio u tome da preda za nas ljude svoga Sina, nego da se osvećuje nama ili nekim zamišljenim protivnicima Božjega naroda na ljudski način.

Neka nam dragocjeno iskustvo učenika iz Emausa pomogne da i sami prijeđemo put otvaranja očiju i izoštravanja pogleda. Dopustimo stoga Uskrslome da nam se približi, da nas pouči i da nas nahrani otajstvima Božjim, što je put ozdravljenja pogleda. Uistinu, dok ne uočimo njegovu prisutnost u našem životu i u povijesnim događajima oko sebe, ostajemo slijepi. A kad nam on otvori oči onda na Božji način procjenjujemo stvarnost i događaje oko sebe, te radosno hodimo putem ove ljudske povijesti, ma kako mogla biti tužna i suzna u mnogim svojim vidovima. Neka nam Uskrsli otvori oči i neka nas obdari novom snagom da se u nama rodi želja naviještati drugima njegovo sveto uskrsnuće kao najradosniju vijest koju čovjek u svojoj duši i povijesti može iskusiti. Kao što je ovu dvojicu podigao iz njihova beznađa i razočaranosti, neka i nama ulije gorljivost srca, čime nas već za života podiže iz mrtvih i čini svojim revnim učenicima i svjedocima uskrsnuća.

Nekada su ljudi običavali
utisnuti žig u svoje vlasništvo,
u robu ili životinje iz stada
označavajući time njihovu pripadnost.
Stvarajući čovjeka za sebe,
za besmrtni život u punini,
Bog ga je obilježio svojim žigom,
ali ne na tijelu kao robu,
već utiskujući mu u dušu
dah svoga svetoga Duha
čineći ga sebi sličnim.
Narušavajući odnose
čovjek je u svojoj naivnosti
odbacio dar sličnosti,
odlučan živjeti bez Boga.
No to nije više bio život,
već je upravo tim činom
sebe odveo ravno u smrt.
No Bog usprkos svega
nije mogao dopustiti
da ode u vječnu propast
pa je poslao svoga Sina
da ga privede u život
za nj predviđen odvijeka.
Hoteći Boga odvratiti
od spasenjskog plana,
Sina je Božjega prikovao na križ
osporavajući mu pravo na svoj život.
Ali jedino nije predvidio
da će uskrsnuti i ostati obilježen
ranama kao trajnim biljezima
čineći neobično proturječje:
umjesto da utiskuje žig u čovjeka,
dao se obilježiti ranama
koje su postale zrcalo ljubavi.
Noseći trajne biljega čavala
na svome svetom uskrslom tijelu
Krist u ljudima razbuđuje svijest
da pripadaju neizmjernoj ljubavi
kojoj su rane najljepša iskaznica
i najdragocjenije svjedočanstvo.