3. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku evanđelist Matej nas izvještava o početku Isusove navjestiteljske djelatnosti. Prema njegovim uvidima, Isus je započeo svoje djelovanje u Galileji, te on nastoji ponuditi i obrazloženje Isusove odluke, to jest izbora mjesta za početak javnog djelovanja. Razlog za to Matej vidi u činjenici da je Galileja poganska, što znači najpotrebnija Božjeg očitovanja, jer je ležala u tami zablude. Pri tome se Evanđelist poziva na tekst iz proroka Izaije koji o tome jasno svjedoči: Zemlja Zebulonova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, a s one strane Jordana, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.

Kako vidimo Evanđelist smatra da Isus započinje svoje djelovanje tamo gdje je najpotrebnije, među onima koji su bili udaljeni od središta bogoštovlja u Božjem narodu, jer je došao i njih privesti pravome svjetlu i istini Božjoj. Zato su upravo Galilejci imali čast prvi vidjeti Spasitelja slušajući poziv na obraćenje. A Isus doista nije bježao od stvarnosti, pa ni onda kad je trebao ispravno propitati stanje svoga naroda. Nije se stoga zavaravao idealnim stanjem i savršenom vjernošću svoga naroda Božjoj riječi, volji i Zakonu, već je započeo propovijedati obraćenje počevši upravo od članova svoga naroda. Ne zanoseći se iluzijama niti u rodnome kraju gdje je odrastao, započeo je odvažno propovijedati, svjestan da i u njegovu kraju i u njegovim sunarodnjacima ima poganstva. Uostalom ako je htio dobrobiti svijetu i svakome čovjeku, znao je da mu valja započeti od vlastitog naroda, koji je trebao oduševiti za kraljevstvo nebesko. Tek nakon što bi ih obraćenjem očistio od poganstva, mogao je računati na njihovu oduševljenu suradnju.

Premda je židovski narod biološki, tradicionalno i statistički bio vjernički narod, Isus se nije zavaravao, već je znao da obnovu lica zemlje treba započeti od svoga naroda. Cilj mu je bio osloboditi narod od natruha poganstva koje su se uvlačile u srce i dušu samoga naroda, pa i onda kad je taj narod bio Božji narod. Stoga ni mi danas se ne bismo smjeli drukčije postaviti od Isusa, niti bismo se smjeli zanositi i zavaravati starom slavom svoga naroda, pa se uljuljati u uvjerenja kako smo mi dobri i kako nam ne treba obraćenja. Jer svi mi ako ne živimo svjesni Boga i njegove žive prisutnosti, sigurno se poganiziramo. Pogotovo ako uz to živimo u društvu i okruženju izrazitih neopoganskih opredjeljenja i nastojanja. Zato vjera ni u našem narodu nije bila snažna zahvaljujući samo povijesnom naslijeđu naših dičnih pradjedova i izuzetnih primjera vjere u različitim povijesnim razdobljima, već prije svega prema stavu i duhovnim izborima trenutno živućega naraštaja. Jer sve što su pređi stoljećima branili i namrli, samo jedan naraštaj može lako upropastiti i zanemariti, jednom riječju poganizirati.

Doista, nećemo ostati vjerničkim i katoličkim narodom čuvajući samo slavne predaje starih, već ukoliko budemo slijedili uzvišene primjere vjere i mi sami. Jer se vjera ne može živjeti silom biologije ni predaje, ni statistika ni popisa pučanstva. Vjera je živa datost, to jest živi odnos Boga i čovjeka. Ona ne može biti bezlična kategorija, već izrazito osobna i životna. Ukoliko postaje neosobna i neživotna, to je samo znak da nam se duša poganizira, jer ne osjeća potrebu osobnog živog zajedništva s Bogom. A što vrijedi za dušu pojedinca, vrijedi onda i za dušu i bit naroda. Ako je Isus imao razloga osloboditi dušu svoga naroda i svih koji su ga slušali, od poganstva grijeha i zla, od mraka i zablude, zar mislimo da nama danas ne treba antipoganska terapija samo zato što živimo u 21. stoljeću?

Bilo bi uistinu dobro da se ne zavaravamo živeći na lažnim lovorikama povijesti. Svima nam je upravljen Isusov poziv na obraćenje i svima nam je neophodan. Svi mi, tko manje tko više, u sebi nosimo dijelom i ono pogansko naslijeđe staroga Adama, poradi čega je i naša domovina dijelom poganska Hrvatska. Bez obzira što se nazivamo vjernicima, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne živimo zdušno za kraljevstvo njegovo. Bez obzira što se držimo vjerničkim narodom prema statistikama i popisima građana, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne živimo živo zajedništvo s Bogom, već udaljeno od njega. Bez obzira koliko sami sebe smatrali vjernicima, pogani smo u onoj mjeri u kojoj ne osjećamo potrebu obraćenja, to jest živimo ravnodušno prema Evanđelju i riječi Isusovoj.

Trgnimo se stoga iz poganske uljuljanosti u koju nas stavlja grijeh, zlo i slabost, te nastojmo snivati san o narodu i zemlji koji je toliko katolički koliko ozbiljno uzima u obzir Isusovu riječ i poziv za obraćenjem polazeći od samoga sebe. Nije dostatno čuvati vjerničku tradiciju, već je neophodno živjeti vjerničkim životom. Niti nas može utješiti da samo tijekom povijesti bili vjernički narod, ako danas iz svoga društva i življenja ne iskorijenimo nove oblike poganstva koji hvataju maha i u našem mišljenju i djelovanju. Ako želimo dobro sebi i svome narodu, onda ne ćemo bježati od činjenice da samo se poganizirali u svome osobnom i obiteljskom životu, kao i na tolikim drugim područjima gdje vlada duhovno neznanje i grijeh, već ćemo se uhvatiti u koštac upravo s tim poganstvom koje nam guši dušu i oduzima radost života. Vrijeme je da pokažemo koliko vjerujemo svome Učitelju time što ćemo se suprotstaviti poganstvu bezboštva i ugroze čovjeka, iskorištavanja i zloporaba, nepravdi i prijezira, tlačenja i gaženja malenih u našemu narodu i društvu. Vrijeme je da raskrinkamo poganstvo koje se krije pod maskom humanizma i sloboda, modernih mišljenja i napretka, a koje nije ništa drugo već rastakanje vrijednosti kojima nas je Bog obdario. Obratimo se, zdušno i ozbiljno, te s Isusovom snagom i ljubavlju svoj narod i društvo očistimo od poganstva i pretvorimo u kraljevstvo nebesko.

Termostat je korisna naprava,
napose u ove hladne zimske dane,
za održavanje stalne temperature
u zatvorenom prostoru ili sustavu.
Sadržava uređaj osjetljiv
za grijanje i hlađenje
koji automatski uključuje
ili isključuje sustav grijanja ili hlađenja
čim temperatura prekorači
dopuštenu gornju ili donju
predviđenu graničnu vrijednost.
Poput termostata korištenih
u zgradama i raznim napravama,
i Gospodin je u nas ugradio
poseban duhovni termostat.
Mi posjedujemo senzor
za pratiti vanjsku temperaturu,
koji onda ne dopušta,
ukoliko dođe do pada,
da se organizam smrzne.
A doista je neophodno
u hladnom ambijentu
svijeta koji potiskuje život,
imati prikladan i ispravan
termostat koji brzo reagira
i aktivira milosno grijanje.
To termostat u nama je
svijest za duhovne vrijednosti,
koja osjeća i pokazuje
kad nam nedostaje gorljivosti,
te čini sve da nas zapali
vatrom Duha Svetoga.
Jer on jedini može zagrijati
promrzle ljudske duše
i sačuvati ih od ljute zime
ovoga svijeta koji prijeti
hladnom bezobzirnošću
i ledenim bezboštvom.

2. nedjelja kroz godinu – A

Sveti Ivan Evanđelist kao očevidac zabilježio je u svom Evanđelju neke detalje vezane uz odnos Ivana Krstitelja i Isusa, koje drugi Evanđelisti nisu spomenuli. Tako je Ivan zapisao da je Isus potražio Ivana Krstitelja dan nakon krštenja, što istaknu uvodnom rečenicom: Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta. Ovaj Isusov ponovni dolazak do Ivana bio je prigoda za dodatno Krstiteljevo raspirivanje svijesti o Isusu kao Mesiji i biti njegova mesijanskog djelovanja. Ivan kako vidimo nije bio ravnodušan prema Isusovu poslanju, nego je nakon onog prvog začuđujućeg susreta pri krštenju, imao prigodu izreći koju riječ više i pokazati koliko je dobro razumio tko je Isus.

No uz ovo snažno Krstiteljevo svjedočanstvo o Isusu, neobično pogađa činjenica da je Isus potražio njega, a ne on Isusa. Isus je doista došao njemu ususret, kao što je Evanđelist i zapisao: Sutradan Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu. Evanđelist Ivan ne navodi razloge koji su naveli Isusa da ponovno potraži svoga preteču, ali svakako ističe kako je taj ponovni dolazak bio vrlo učinkovit. Možemo čak zaključiti da je Isus Krstitelju iskazao neizmjernu čast i radost da je došao do njega. Jer ako se Krstitelj radovao u utrobi majke kad im je Nazaretska Djevica došla u pohode noseći u krilu začetoga Mesiju, koliko se više morao obradovati sada kad je Isus ponovno došao k njemu, nakon što je već bio kršten. Ako je Isusov dolazak Ivanu na dan krštenja imao i nekih službenih razloga, ovaj put je posjet bio neslužben i nemotiviran obvezama i poslom. Vjerojatno je Isus imao potrebu još jednom pokazati koliko cijeni Ivanovo djelovanje, te ga je htio susresti oči u oči, srdačno i bratski kao što se susreću dva brata ili dva iskrena Božja poslanika. Možda mu je htio i zahvaliti što je činio toliko toga da ga očituje svijetu kao Jaganjca koji oduzima grijeh svijeta, kao Mesiju i Božjeg Sina.

To je bio izraz potpore i ohrabrenja samome Ivanu, te još jedan neobičan potez Božjega Sina koji se nije postavio kao nedodirljiva veličina, već kao onaj koji doista služi i ne usteže se prvi pristupiti ljudima na području njihova djelovanja. Isus je tako spontanim posjetom potvrdio valjanost Ivanova života i smisao svih njegovih nastojanja pred Bogom i ljudima. To je bila i dodatna milost Ivanu koja je u njemu razbuđivala daljnju svijest o Isusu, te uspostavljanje još iskrenijeg i čvršćeg odnosa prema njemu. Ujedno je bio i novi trenutak koji je Ivan iskoristio da dadne još otvorenije svjedočanstvo o Isusu. Bio mu je istinski dar kad je shvatio da Isus ne samo dolazi iza njega, kako je sam govorio, već dolazi k njemu.

U ovakvom duhu i sami trebamo razbuditi vlastitu svijest o Isusovu dolasku i djelovanju. Isus nije samo došao poradi nas, već je došao k nama. On se želi susresti s nama osobno i izravno, prijateljski i bratski. Dolazi k nama i od nas ne traži ništa, nikakvu protuuslugu, već jednostavno želi nas susresti kao ljude u našoj čovječnosti pokazujući koliko mu je stalo do nas i našega života i spasenja. Želi nas susresti bez ikavke formalnosti, bez ikakvoga protokola, jednostavno dolazeći k nama kao onaj koji je svjestan da njegova prisutnost izgrađuje, krijepi i hrani našu ljudskost i daje nam snagu djelovanja.

No nakon toga i na nama ostaje davati svjedočanstvo o Isusu, a to znači da ćemo ih naučiti susretati kao ljude, bezinteresno i u njima izgrađivati, podizati i poticati ono vjerodostojno ljudsko. Trebali bismo znati i više htjeti kao kršćani pričati s drugima o životu i spasenju, a ne samo o poslu i obvezama. Trebali bismo pronaći više vremena i zaustaviti se pred činjenicom da premalo pričamo o važnim stvarima i premalo se susrećemo bez obveza i interesa, premalo pričamo o vjeri i vrijednostima u odnosu na ono koliko pričamo o novcu i zaradi. Dopustimo stoga da nam se Isus približi, da dođe do nas i da nas nauči obnoviti jednostavnost prijateljskog susretanja. Ali susretanja koje neće biti provođenje vremena u naklapanju, već u istinskom svjedočenju iskustva koje nam je on prenio. Za takvo što neophodno je da budemo s njime neposredni, te da ga primimo iskreno i srdačno kao Jaganjca Božjega i Božjeg Sina, a sve ostalo je njegova briga, jer će on naći načina da nas obnovi i obogati u našoj ljudskosti, u svjedočenju i služenju drugima da i sami dođu do spasenjskih spoznaja i iskrenoga zajedništva s Bogom.

Krštenje Gospodinovo – A

U kratkom odlomku iz Matejeva Evanđelja koji smo čuli opisano je krštenje Gospodinovo. Isus je naime došao iz Galileje gdje je odrastao i proveo mladost u Judeji u krajeve gdje je Ivan Krstitelj krstio krštenjem obraćenja. U trenutku kad mu Isus dolazi, Ivan odbija krstiti ga, svjestan da Isusu ne treba krštenje obraćenja, jer je on Božji Sin i Mesija za čiji dolazak je on pripravljao srca vjernika svoga naroda. No Isus ga ipak uvjerava da to treba učiniti, jer je to dolično poradi pravednosti, kako reče: Pusti sada! Ta dolikuje nam da ispunimo svu pravednost!

Ovo Isusovo obrazloženje je vrlo značajno, te ga je potrebno podrobnije razumjeti i iz njega izvući pouku za naš vjernički život. Naime, Isusovim krštenjem stavljena je točka na Ivanovo služenje i naviještanje puta starozavjetne pravednosti koja je upravo imala smisla kao priprava Spasiteljeva dolaska. No Isus svojim krštenjem ne pravi potpuni raskid sa starim, već samo ukazuje na to da je staro došlo do svoga cilja i ispunjenja. Ako Isus nije došao odbaciti starozavjetni Zakon, već ga ispuniti, tim više nije došao odbaciti starozavjetnu pravednost koja je bila još uzvišeniji stupanj života od života po Zakonu. Isus je stoga došao i kao ispunjenje puta pravednosti, te je to jasno rekao i Ivanu, koji je onda i sam došao do ispunjenja svoga poslanja. Zato je Isus rekao u množini da dolikuje da ispune svu pravednost. Isus se dakle podložio pravednosti koju je prakticirao Ivan, kako bi pokazao da je ona bila vjerodostojan put pravednosti pred Bogom, te je u isto vrijeme omogućio Ivanu da vidi ispunjen smisao i cilj svoga djelovanja.

No ovdje valja istaknuti da put pravednosti o kojemu govori Isus, te hvali Ivana i omogućuje mu da ga ispune, nije put legalizma i formalnog izvršavanja propisa. Tim putem su išli pismoznanci i farizeji, ali starozavjetni pravednici i proroci nisu išli njime, kao što njime nije išao ni Ivan Krstitelj. Pravednost o kojoj govori Isus, a koja je bila takva da je ukazala na njega i njegovo mesijansko poslanje, nije bila tek obično vršenje Zakona, već život u Božjoj prisutnosti. Uostalom, da ovaj put pravednosti nije bio obično ispunjavanje Zakona jasno je i po tome što u Zakonu nije nigdje stajalo da treba krštavati. No ovaj put pravednosti je bio preduvjet da se može ispravno odnositi prema Zakonu i vršiti ga na vjerodostojan način. Jer put pravednosti je bio put hoda s Bogom i put istinske svijesti da je Bog živ i prisutan u životu. Zato je na ovom putu pravednosti postojala istinska svijest o potrebi obraćenja, jer se čovjek svjestan Boga ne može nego osjećati skromnim i poniznim, što je doista vjerodostojni put k pravednosti.

Zato ni Ivan nije bio prekršitelj Zakona, nego Božji prorok i pravednik koji ga je vršio na onaj način na koji je Bog htio da se vrši njegov Zakon. A to je s dubokim osjećajem za Zakonodavca i njegovu prisutnost u životu, a ne samo kao odredbe koje treba odraditi. Samo ovakva pravednost ima smisla i samo ovakva pravednost može dočekati svoj cilj, a to je da ugleda Božjeg Pravednika, izvor svake pravednosti i utjelovljenu Pravednost. Zato je čovjek velike pravednosti poput Ivana znao da je Isus trebao njega krstiti, a opet, jer je znao da duguje posluh Božjem Pravedniku, prihvatio je svoju trku dovesti do kraja u vjernosti Bogu i njegovu Mesiji. Doista, sva starozavjetna pravednost je imala smisla da puku Božjemu očituje Isusa – Mesiju kao istinskog Božjeg Pravednika koji je ispunio sve što je predviđao Stari zavjet, što je Ivan i učinio.

Ovaj događaja je bio stanovita prekretnica u Isusovu životu, jer će nakon toga on započeti svoje djelovanje, to jest on će svojim naukom i djelovanjem započeti krštavati drugačijom snagom i drugačijim učincima. Mi smo kršteni njegovim krštenjem, ne više samo obraćenja, već krštenjem oproštenja grijeha. Zato je Isusovo krštenje prekretnica i našega života koja nam nosi jasnu poruku. Njegovo krštenje ne znači da za nas prestaje obveza živjeti u pravednosti, već naprotiv, živjeti u još većoj pravednosti od starozavjetnih pravednika. Jer smo mi izravnije i osobnije upoznali Božjega Pravednika koji je ispunio put svake vjerodostojne pravednosti, i koji je svima koji žive istinski pravedno otvorio vrata neba. Zato su se nebesa i otvorila nakon što je Isus bio kršten, jer se i tim znakom željelo ukazati da je cilj pravednosti dolazak do otvorenih nebesa. Neka stoga i nas Krštenje Gospodinovo potakne da i sami ispunimo svu pravednost, čega se nije ustezao ni naš Gospodin, ali da u duhu te iste pravednosti živimo život s pogledom na otvoreno nebo, gdje ćemo jednom i doći u vječnu slavu.

Bogojavljenje – Tri kralja

Današnja svetkovina od starine je jedan od najvećih kršćanskih blagdana. Slavljen je vrlo svečano i radosno u velikoj zahvalnosti Bogu koji je ljubio sve ljude do mjere da je sve ljude htio spasiti i učiniti dionicima svoje ljubavi i dobrote. A mogao je spasiti sve ljude samo ako je se svima objavio, to jest učinio dostupnom svoje očitovanje, kako u izabranom narodu, tako isto i po svome Sinu. Upravo u ime toga, želeći ljude obdariti spasenjem, poslao je svoga Sina na svijet. A njegov jedinorođeni Sin koji u skrovitosti dolazi utjelovljen, ipak nije potpuno skriven, već se otkriva onima koji su jednostavni i čista srca, sposobni prihvatiti njegovu objavu. Zato je Bog ne samo dopustio da ga utjelovljena nađu iskreni tražitelji, već je to i sam želio i njima omogućio.

U tom smislu čitamo kako su trojica mudraca s Istoka došla do Jeruzalema, jer su i sami u svojoj zemlji imali neku vrstu objave o novorođenome kralju židovskome. Zato su se i raspitivali u gradu: Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti. Mudraci su, dakle, posvjedočili da su vidjeli zvijezdu Mesijinu. Zvijezda je bila simbol jednog života koji dolazi na pozornicu povijesnih zbivanja, te s te pozornice mijenja tijek povijesti i svakog ljudskog života. Nitko do tada, doista, nije mogao svoj život sa sigurnošću i jasnoćom upraviti prema vječnosti, dok nije došao onaj čija zvijezda svijetli mnogo jasnije od ijedne druge zvijezde naznačujući smjer vječnost. Šaljući svoga Sina u obličju ljudske naravi Bog je onima koji su istinski tražili spoznati otajstvo Božje dao znak – zvijezdu koja ih je vodila u otajstva neba.

Ta ista zvijezda i nama je znakom neba koje treba motriti i promatrati pozorno. Jer nebo nikada ne zakaže dati nam znak, ako iskreno tražimo. Sami od sebe razumijemo određena otajstva života ako pozorno promatramo nebo, to jest stvoreni svemir. No napose ako promatramo nebo koje nam je stvoreno u duši i koje nam se na njezinim obzorjima objavljuje. Zato je istinsko Božje djelo otkriti govor neba koji se očituje u duši, kad duša sluti Božju istinu, kad sluti u savjesti što je sveto i ispravno, to jest kad je spreman živjeti otvoreno pred onim višnjim Bićem, koje potom nazivamo imenom Bog. Upravo zato su ovi ljudi s Istoka koji se pokloniše Kristu Gospodinu mogli biti nazvani mudracima, jer su živjeli otvoreno za Boga i pred Bogom sluteći da on svojim svjetlom ljudima dolazi ususret. Tada im je i samo nebo progovorilo, u vidu zvijezde koja ih je vodila, a koju im je Bog poslao. Živjeli su toliko otvoreno pred Bogom da im je on znakom s neba pružio pouzdan putokaz za odvažno putovanje u judejsku zemlju. Uistinu, onome tko sluša nebo, onda zvijezde rječito progovore u duši i dovedu ih do samoga Boga.

A to nije prvi put u povijesti spasenja da je Bog progovorio po ljudima i ljudima koji nisu imali nikakve krvne veze s Božjim narodom. Upravo je jedan takav čovjek, Bileam sin Beorov, pozvan da prokune Izraelce nadošle iz Egipta pod Mojsijevim vodstvom, odgovarajući mopaskom kralju Balaku izgovorio jedno proročanstvo koje se odnosilo na Isusovo rođenje, a ima veze s otajstvom koje danas slavimo: Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada i oči mu se otvaraju. Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, ali ne iz blizine: od Jakova zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže. I Bileam je, dakle, trinaest stoljeća prije nego se Gospodin rodio, motrio njegovu zvijezdu i slutio njegovu kraljevsku vlast. Upravo sve ono što su osjetili i mudraci s Istoka koji su također bili ljudi pronicava pogleda i zacijelo su poznavali mudrost Svevišnjega, barem u onoj mjeri u kojoj im je bilo dano. Ali su bili otvoreni toj mudrosti koju kao ljudi stječemo uz trud i napor, te su za nagradu dobili dar da stanu pred utjelovljenu Mudrost Božju. Zvijezda ih je dovela do Zvijezde Danice koja sjaji kao nepogrješiva Mudrost, vječna Istina i Spasitelj ljudskoga roda.

Poput mudraca s Istoka i sami smo pozvani otkriti zvijezdu Kristovu, to jest samoga Krista kao zvijezdu. Ako su mudraci s Istoka, a i Bileam, otvorenošću Bogu mogli nazrijeti njegov spasenjski naum u Isusu Kristu, nama je dano istražiti dubine tog istog otajstva, te još lakše doći do mjesta njegova rođenja. U Isusu, kao što učiniše mudraci, otkrivamo puninu svakoga dara, jer je on prava Zvijezda Božja koja se pojavljuje na obzorju našega života. Ako je naraštajima prije Bog davao zvijezde i druge znakove da ih uvode u mudrost koja je svoje ispunjenje pronašla u Kristu, kolika je tek milost nama dana što se klanjamo Kristu – utjelovljenoj Mudrosti od koje i sami crpimo. Ako su mudraci osjetili radost jer ih je zvijezda dovela do dječaka Isusa u Betlehemu, koliko tek mi trebamo osjetiti radost što smo njegovi učenici i sljedbenici. Doista, ako ovo nisu razlozi da mu se istinski i duboko poklonimo, kao što učiniše mudraci, jer nije dopustio da živimo u neznanju njegove mudrosti i ljubavi, onda teško pronađemo pravi razlog radovati se u njemu i pred njim poradi Zvijezde koju je poslao u naše živote da nas vodi do života vječnoga!

Stigla je danas 


godina nova 


ko knjiga prazna 


bez riječi, slova.

 A ona nije 


kucanje čaša, 


niti lagodno


ispijanje flaša.

 Upisati u nju 


s ljubavlju treba, 


slova i riječi 


što vode do neba.

Izvadi ti ih

iz srca svoga

časteć životom

Boga jedinoga.

Noćas si zapalio,
Svevišnji Bože,
Svjetlo istinsko
u betlehemskoj štali
u milosnom trenu
svetom i svijetlom
kad Bog se rodi
kao Dječak mali.
Noćas si kriknuo,
Svesilni Bože,
krikom ljubavi,
spasenja i mira
u gluho doba
betlehemske noći
kad Riječ se rodi
iz Djevina krila.
Iskrenu tebi
upravlja molbu
nemoćni slijepac
s bremenom tmine:
Dok jasle tvoje
ponizan motrim
neka mi vječna
Svjetlost sine.

Veliku je istinu izgovorio sveti Ivan Krstitelj dok je propovijedajući obraćenje pripremao Mesijin dolazak u srcima ljudi. Naime, kritizirao je farizeje i saduceje koji su dolazili k njemu ali u dvoličnosti, nespremni obratiti se, te im je, između ostaloga, govorio: I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Ako je Bog mogao i može iz kamenja podići djecu Abrahamovu, onda je tim više mogao i sam doći na svijet među ljude na bezbroj načina koje mogla izvršiti njegova svemoć. Njegova dobrota, mudrost i ljubav, odredile su pak da taj način na koji će doći na svijet u narodu koji je izabrao za svoju baštinu bude onaj do kraja naravan. Htio je postati čovjekom izabirući rod Abrahamov u kojem je i sam postao potomkom Abrahamovim po tijelu, to jest, još preciznije rečeno, potomkom Davidovim.

Izabrana Djevica

I dok se tako prebire starozavjetna proročanstva, otkrivamo da je Bog objavio veliko čudo svoga dolaska među ljude na tako neprimjetan način koji će biti do kraja ljudski. Ali neće zbog toga biti manje čudo, već, naprotiv, postaje tim veće čudo. Bog je odredio svesti se na mjeru ljudskoga, te je izabrao put da i sebi sagradi prebivalište među ljudima na isti naravan način na koji je svaki čovjek dolazio na svijet, pa tako i sinovi Abrahamovi. No ovaj izabrani put je ujedno bio i nadnaravan, čime je bio znakovit i poticajan ljudima, jer su i sami trebali razumjeti da za biti čovjek nije dostatna ljudska narav, već je neophodna usmjerenost prema nadnaravnome. I kao što za djecu Abrahamovu nije bilo dostatno da su tek rođeni tjelesno od potomstva Abrahamova, već su trebali prihvatiti i njegovu vjeru u Boga, tako je i sam Bog izabrao put do kraja naravan, a u isto vrijeme nadnaravan.

Ovaj put je bio naravan jer je izabrao roditi se kao čovjek od žene, ali je ujedno bio i nadnaravan jer je ta žena bila djevica. No njezino djevičanstvo nije bilo tek samo biološko, već je bilo djevičanstvo potpune okrenutosti Bogu i potpune posvećenosti njegovoj volji i riječi. Ono je bilo i tako istinski naravno i ljudsko jer se ticalo jednog čistog ljudskog bića, ali nadnaravno ukoliko je bilo potpuno opredjeljenje za Boga i za službu njemu. Bilo je nadnaravno i radi toga, a i Marija je dobro to znala, što je Marija bila čista i okrenuta nadnaravnom i milosnom životu ne sama po sebi, već po Božjem daru. Bila je izabrana da bi izabirala do kraja Božju volju i posvećivala se na način na koji je on htio da njegovi vjernici žive okrenuti prema njemu.

Od Božjeg čovjekoočinstva do Marijina bogomajčinstva

A kao što je Marija sebe potpuno predala Bogu, tako je i Bog dovršio proces predanja čovjeku po njoj, te se potpuno predao do mjere utjelovljenja. Bolje rečeno, Bog se ne može drukčije ni darovati ljudima nego cjelovito, ali je tražio osobu koja će se njemu potpuno posvetiti prihvaćajući poticaje njegova Duha i biti do kraja vjerna njegovu primjeru. Jer Bog je ljubav koja se daruje do kraja, čiji život je predanje, te je zato i podigao ljudsku osobu koja će sudjelovati u njegovu božanskom planu posvemašnjim darom srca i ljubavi.

Zato je Marija imala snaga potpuno se predati kao njegova službenica jer je njega spoznala kao Boga koji služi ljudskome spasenju. I nije mu bilo dosta što je sebe ponizio do mjere da se nazove Ocem ljudi, već se ponizio do mjere da je dao svoga Sina da se rodi od ljudskoga bića, kako bi među ljudima i sam imao roditelja. Dok je sebe zatomio kao svemoćnoga Boga ulazeći u neposredan odnos s malim, zemnim stvorenjem, dotle je dao prigodu čovjeku da se uzdigne do uzvišenih razmjera. Biti stvoritelj i otac ljudi njemu nije uvećavalo uzvišenost, ali je u dobroti svojoj htio biti i prema ljudima u istom odnosu kao što je bio u svom božanskom životu prema svome Sinu i Duhu. No tim činom je dao prigodu ljudskome biću, točnije Nazaretskoj Djevici, da stekne neizrecivo časni naslov bogorodice i bogomajke koji nije mogla sam sebi dati. Izabrao je takvo biće koje je svojim poniznim služenjem nasljedovalo njegovu poniznost kojom se darivao ljudima, te je u tom duhu Marija prihvatila roditi ga kao čovjeka svijetu. No to je mogla samo zato što je cijelim bićem bila okrenuta onom uzvišenom božanskom vječnom rađanju Sina od Oca, pa je mogla Božjemu Sinu pružiti dolično rođenje na zemlji. Jer je bila sačuvana od grijeha, mogla je Božjega Sina roditi i kao svoga Sina, te mu dati sve što joj je bilo u moći – cijelu i savršenu ljudsku narav, kao što mu je i Otac predao na savršen način božanstvo. Dala mu je u vremenu svu svoju ljudskost, kao što mu je Otac odvijeka dao savršeno božanstvo, te stoga doista zaslužuje da je častimo kao Bogorodicu.

Ognjište je simbol svete
i neprekinute niti života,
kao i postojane vatre ljubavi
koja gori među ljudima.
A jer se ta nit i vatra
izravno čuvaju u obitelji,
ognjište je onda sinonim
iskonskih obiteljskih odnosa,
te je kao takvo znak
topline, nježnosti i svetosti.
Na ljudsko skromno ognjište,
preko Marijina krila,
sišao je vječni Sin Božji
da ga dodatno posveti
prenoseći na nj
neugasivu vatru
vječne trojstvene ljubavi.
Od tada je krhki plamen
ljudskoga života i ljubavi
osnažen nebeskim plamenom,
što svoj izvor ima u vječnosti
iz koje nam je došao Božji Sin.
S Marijina čistog ognjišta,
gdje on gori kao milosni Oganj
i sjaji kao vječno Svjetlo,
svaki pojedinac i obitelj
pale svoju luč života,
stavljajući vlastito ognjište
u službu njegova poslanja.

Božić (danja misa)

Dok nam čitanja u božićnoj noći govore o tome što se zbilo u trenutku samoga rođenja Gospodinova, današnja čitanja otvaraju nam obzorja razmišljanjima svetopisaca o značenju tog događaja u sveobuhvatnom opsegu ljudske povijesti. Čitanjem iz Evanđelja po svetom Luki mogli smo na misi polnoćki čuti kako je u trenutku Isusova rođenja slava Božja obasjala pastire, te kako su oni osjetili radost kad im je bilo navješteno Spasiteljevo rođenje u gradu Davidovu, a u današnjim čitanjima čitamo koje su sve posljedice njegova rođenja za ljudski rod i cijeli svemir. Doista, sveti Ivan govori o značenju ovog događaj za sve one koji su Božjeg Sina upoznali kasnije, a nisu bili prisutni prilikom njegova rođenja. Jer njegovo rođenje nije bilo zatvoreno u betlehemski događaj, već je njegovo rođenje u Betlehemu bilo početak konačnog i cjelovitog Božjeg očitovanja ljudskome rodu.

Rođenje Sina Božjega u Betlehemu judejskome doista je tako snažan događaj da je zahvatio cijelu ljudsku povijest pokazujući razloge i smisao svih onih naraštaja koji su živjeli stoljećima prije naviještajući iskonski Božji plan. Ali isto tako ovaj događaj bitno ulazi u svaku poru i urezuje se u ljudsku povijest na vrlo poseban način, jer je ušao u sve sastavnice i tijekove života kako bi svemu vjerodostojnom dao značenje i smisao.

Samo kad bismo sa svom ozbiljnošću zastali pred činjenice koje nam ovaj događaj naviješta, bilo bi dovoljno da se obratimo i živimo dosljednim i gorljivim načinom života. A u današnjem slavlju se spominjemo kako nam je Bog konačno progovorio izravno po svome Sinu, nakon što je stoljećima prije govorio po prorocima. Te stoga u Betlehemskom Djetetu koje još nije izgovaralo riječi, progovara nam Bog i njegova neizmjerna ljubav. Nadalje Bog nas je u njemu obdario svojom slavom, da nas oslobodi isprazne ljudske slave kojoj težimo i kojoj se podlažemo. U njemu nam je darovan otisak bića Božjega, to jest po njemu ponovno primamo bogolikost. U njemu i u njegovu imenu darovana nam je moć da se vinemo iznad anđela, jer više nismo sluge, već smo djeca Božja.

Šaljući svoga Sina na svijet u našem ljudskom liku, Bog nam daje prigodu promatrati tvorca našega života, bez kojega ni sami ne bismo imali postojanja. Šaljući svoga Sina s nebesa u tamu ljudske povijesti, Bog nam daje prigodu primiti Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka vodeći nas u svjetlo vječnosti. Svaki onaj tko ima potrebu govoriti Božjim jezikom, po njemu je primio Riječ koja bijaše u Boga i koja bijaše Bog, te je u njom otkrio svu mudrost i smisao svega. Osim toga, svojim rođenjem na zemlji kao čovjek, objavio nam je istinu o nama: ne samo da smo stvorenja Božja, već smo po njemu primili poziv da postanem djeca Božja i vratimo se u kuću Očevu. Tako nam je dao ne samo ljudski život, već i onaj Božji je utisnuo u naša srca.

Dok slavimo njega rođenoga od Žene, zahvaljujemo Ocu koji ga je poslao k nama. Dok ga promatramo u krilu Majke Marije, zajedno sa svetim Ivanom se divimo Jedinorođencu Bogu koji je došao iz krila Očeva dajući nam vidjeti Boga nevidljivoga kojemu je on odsjaj Slave i otisak Bića. Po njemu, Riječi koja je postala tijelom, vidjeli smo vječnu slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca. On koji se ponizio silazeći u krilo Majke Djevice, posvetio je svako ljudsko krilo i svaki ljudski život usmjeravajući sve ljude na put koji vodi prema krilu Očevu.

I mi poput Ivana promatramo sa stanovitim odmakom događaj njegova rođenja u Betlehemu, ali opet na tako živ i prisutan način da se osjećamo izravno njime zahvaćeni, kako je već to osjetio i sveti Evanđelist. Izravno smo zahvaćeni po njegovu daru, premda smo od njega vremenski udaljeni dvije tisuće godina, kao što je i Ivan bio udaljen nekoliko desetljeća. A opet došao je na tako neprimjetan način da ga oni koji nemaju oči duha ne vide i koji nisu otvoreni njegovoj milosti ne osjećaju potrebu za njim. To su oni koji ne osjećaju potrebu biti djeca Božja ili pak ne osjećaju potrebu svoje čovještvo uzdići na razinu milosti i živjeti preobraženim životom koji graniči s Božjim. Takvi smo počesto i sami kad očekujemo da on zahvaća u svijet na ljudski način, umjesto da dopustimo da nas ljude preobražava i čini pokretačima njegove revolucije ljubavi koja se počela širiti već iz betlehemske štale njegova rođenja.

Ako mislimo da je malo to što je učinio u svojoj poniznosti, ako ne vidimo kolika je milost imati u svojoj sredini prisutnost živoga Boga, ako ne vidimo koji je dar biti prosvjetljen Svjetlom koje tama ne može obuzeti, ako ne vidimo kolika je moć biti djecom Božjom, ako ne vidimo koje je bogatstvo biti bogat Božjim životom, onda u ovome svijetu živimo kao slijepci, siromasi i nemoćnici. Onda nam proslava Božića ništa ne znači. No uvjeren sam da smo otvorili oči duha kojima ispravno vidimo, te da smo također otvorili duhovne spremnike svoga života u koje ulazi siromašno Betlehemsko Dijete. On obogaćuje naš ljudski život Bogom živim s ciljem da mi započnemo živjeti božanskim životom. Danas dok shvaćamo kako smo primili milost na milost kad nam je Bog darovao svoga Sina, trenutak je da ga istinski primimo i da od punine njegove počnemo živjeti noseći svim ljudima radosnu vijest – Boga koji ljubi sve ljude do mjere da im daje sebe samoga i cijeli svoj život. Prigoda je da svom dušom prionemo uz taj život posvećujući i prosvjetljujući sebe i svijet u kojemu živimo.