Sjaj plamena svijeće
bio je prava dragocjenost
napose u vremenima
kad nije bilo električne struje.
U neosvijetljenoj prostoriji
tražiti potrebne predmete
ili pak otići do podruma ili štale,
do crkve ili do susjeda
nije bilo lako izvedivo po mraku.
No svjetlo svijeće bilo je
krhko da bi se oduprlo
strujanju zraka u pokretu
ili puhanju vjetra na otvorenome.
Trebalo je stoga sve učiniti
da se plamen svijeće ne ugasi,
jer bi s prestankom njezina sjaja
ljudski korak postao nesiguran.
Domišljatost ljudska sjetila se
zaštititi svijeću staklom,
pa su tako nastali fenjeri,
različitih vrsta i oblika,
ali svi s jednakom funkcijom.
U slične okolnosti života
dolazi i ono Božje svjetlo.
Toliko je krhko da ga
mi ljudi možemo ugasiti,
a opet toliko je snažno
da nam može obasjati cijeli život,
ako ga iskreno primimo.
Zato Bog od nas očekuje
da svoje srce pretvorimo u fenjer
koji štiti njegovo sveto svjetlo,
po kojem naš život svijetli,
ne samo nama već i drugima.

2. nedjelja došašća – A

U ovom liturgijskom ciklusu Evanđelje druge nedjelje došašća stavlja nam u prvi plan propovjedničku aktivnost Ivana Krstitelja koji je djelovao u Judejskoj pustinji, te je svoje djelovanje krunio krštenjem pokore na rijeci Jordanu. Ivan je bio svjestan poslanja koje mu je povjerio Gospodin, te ga je revno provodio. Doista, bio je preteča i glasnik koji pripravlja put Gospodinu i ravna pred njim staze, kako je davno nagovijestio prorok Izaija, a prenio evanđelist Matej podsjećajući da je Ivan ispunjenje proročanstva o Mesijinom preteči: Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!

A Ivan je pak svoje poslanje u narodu vršio na sveopći način, jer riječi pouke i poticaja koje su mu dolazile od Boga nije uskraćivao nikome. Primao je bez izuzetka sve koji su mu dolazili da čuju naviještaj o dolasku kraljevstva nebeskoga, no to ne znači da je bio slijep ili da je za sve ljude imao istu riječ. Bilo bi doista preuopćeno da je svima govorio isto. Naprotiv, za svakog pojedinca i skupinu imao je biranu prikladnu riječ. Nije bio slijep da ne zna razlikovati običan priprosti narod koji mu je dolazio u jednostavnosti i iskrenosti srca, od farizeja i saduceja koji su dolazili u dvoličnosti, glumeći poniznost, a u biti puni oholosti i podcjenjivanja. No Ivan se nije dao zbuniti ni prevariti, već je nastupao u potpunoj iskrenosti, bez okolišanja i podilaženja, što je jedino imalo smisla. A uostalom, Božji čovjek i nije mogao drukčije. Nije imao straha ni pred kime, niti je mijenjao sadržaj svoga navještaja iz ljudskih obzira, već je govorio otvoreno i bez ustručavanja.

Prorok iskrenosti

Krstitelj je mogao tako govoriti zato jer njegovo propovijedanje nije bilo protiv nekoga, pa i onda kad je njegov govor bio britak poput oštre sjekire ili mača, pa i onda kad je zvučalo da ih kritizira i proziva njihove stavove. Doista, sve što je govorio, bilo je u njihovu korist, ako su htjeli dobro čuti i prihvatiti. Jer govorio im je za njihovo spasenje, pozivajući ih da se obrate od svoje dvoličnosti. Ukoliko su imali sluha za Božju poruku, te snage nadvladati vlastitu taštinu, mogli su iz njegovih riječi izvući golemu korist. A Ivan je kao prorok iskrenosti Božje od njih tražio ono što je sam proživio kao duhovno iskustvo, a to je posvemašnja otvorenost pred Bogom. On se pred Bogom potpuno ogolio i uklonio svaku zapreku, odmakao svaku dvoličnosti i neiskrenost da bi se dogodio susret s Bogom u dubini duše. Upravo je u iskrenom susretu s Bogom promatrao najljepši dar i iz njega crpio najveću snagu. Posvemašnju iskrenost koju je sam imao i u kojoj je prednjačio i drugima je nudio kao istinski put bez kojega nema pravoga susreta s Bogom. Samo na putu takve iskrenosti bilo je moguće pripremiti se za plodonosan susret s Mesijom. U protivnom je postojao veliki rizik da se ne prepozna onog istinskog Božjeg poslanika koji je imao doći u ruhu sluge.

Ivan stoga uči i njih da odlože maske svoje umišljenosti i neiskrenosti. Jer vjerski formalizam kojim su se branili, hranili i prekrivali samo je pokazivao da nisu bili iskreni, to jest da nisu ni Boga susretali dubinom duše i ozbiljnošću života. Njihov nedosljedan život je pokazivao da su ga susretali tek s pola snage ili tek na površnoj razini, jer su se tješili kako imaju Abrahama za oca vjere, ali se nisu usuđivali nasljedovati Abrahamovu vjeru. Vjerojatno im se činilo prezahtjevnim ići tako radikalno daleko u vjeri, a možda  im se činilo i fanatičnim poput Ivana ostaviti sve i Bogu se potpuno posvetiti u pustinji, u skromnosti života i oskudici. Nisu imali iskustvo Božje snage koje je imao Ivan koji se do kraja predao i iskreno Bogu otvorio dušu iz koje je onda Božja riječ snažno progovarala i jasno odjekivala. Zato je s jasnoćom upozoravao farizeje i saduceje da je došlo vrijeme kad se više neće moći biti na dvije sjedalice, jer sam Bog dolazi među svoj narod. Ukazivao im je da više neće biti moguće biti u Božjoj službi, a ostati na polovičnoj svijesti o Bogu i samo na izvanjskom odnosu s njime. Jasno im je poručivao da se neće moći spasiti od nadolazeće srdžbe Božje dvoličnim izmotavanjem i vjerskim formalizmom, već samo iskrenim obraćenjem i prihvaćanjem Boga koji traži svoj prostor, ne u palačama i dvorcima, već u ljudskim srcima.

Proroci iskrenosti

Svjedočanstvo koje je pokazao Ivan Krstitelj trebalo bi zahvatiti i nas kršćane koji bismo u svijetu trebali biti proroci Božje iskrenosti poput Mesijina Preteče. No počesto se ponašamo poput farizeja i saduceja bježeći u osrednjost i formalizam, u mlakost i polovičnost. Tako na žalost bježimo i od sebe i od Boga, a ne rađamo plodove dostojne obraćenja i pravednosti u svijetu, što bi trebala biti naša prvotna zadaća. Zato nas Božja riječ potiče da spustimo maske koje navlačimo na lice poradi kojih se ne možemo susresti s Bogom lice u lice, već tek na nekoj posrednoj ili usputnoj razini ili načinu.

Pustimo stoga Boga u vlastito srce u potpunoj iskrenosti. Tada će nas on preobraziti i učiniti novim ljudima kao što je bio slučaj s Ivanom. Pustimo ga do kraja, do onih dubina u kojima se prestajemo odupirati njegovoj svetoj volji i postajemo proroci iskrenoga naviještanja njegove riječi. Pustimo ga do onih dubina u kojima nas potpuno zahvaća i mijenja nam život svojom prisutnošću pretvarajući nas u navjestitelje njegova kraljevstva i preteče njegova Sina. Otvorimo mu vrata obraćenjem, ugostimo ga u iskrenosti i budimo plodni i oduševljeni navjestitelji koji će Bogu privoditi ljude ovog naraštaja do istog iskrenog susreta i do neizrecivih spasenjskih dubina.

1. nedjelja došašća – A

Na početku nove liturgijske godine, razmišljamo o još jednom početku, ali i o vremenu kao takvome. Jer ako je vjerovati onoj narodnoj da se po jutru poznaje dan, tada, kako ćemo živjeti svoje život, mnogo toga ovisi o tome kako ćemo započeti i kojim duhom ćemo pristupiti uopće otajstvu vremena koje živimo. A o tome nam jasno govori Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. Naime, Isus jasno detektira da ima ljudi koji se prema životu odnose poprilično površno i olako. Dok žive bave se isključivo onim tekućim životnim pitanjima samo na biološkoj razini. Možemo ih usporediti s onim što Gospodin reče za naraštaj u vrijeme Noino: Jeli su i pili, ženile se i udavali do dana kada Noa uđe i korablju i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije. Tom rečenicom gospodin kao da je htio opisati one ljude koji se ne žele opterećivati ili pak zamarati nekim dubljim pitanjima kao što je pitanje o Bogu i njegovoj ulozi u ljudskom životu. Pogotovo što iz spoznaje o Bogu izvire i odgovornost za vlastita djela i za intenzitet življenja u svijetu.

Vjerojatno su ljudi i Noinoga i Gospodinova naraštaja smatrali da dovoljno dobro poznaju život i bez Boga, da su dovoljno umješni i napredni, te da im se ne može ništa strašnoga dogoditi. Pouzdavali su se u svoju procjenu života, u razvijene tehnologije i ostvareni napredak, te su bili uvjereni da im to jamči mir i sigurnost. Uvjereni su bili da im se ne može dogoditi ništa lošega, pogotovo što su sebe smatrali dovoljno dobrima, sukladno svim kriterijima ljudske normale. Bili su jednostavno kao i svi ostali ljudi, ni manje ni više, pa su držali da nema razloga da se baš na njih sruči neko zlo. Nisu imali razloga posebno vjerovati u Boga ili se Boga bojati, jer su držali da su takve životne forme nadiđene. Zato nisu imali razloga iskoraknuti u ‘nenormalu’ traženja Boga i osobnog zajedništva s njime, jer većina ljudi se time nije opterećivala. Uostalom, bili su mišljenja da se može živjeti i bez takvog odnosa s Bogom, te je bilo nepotrebno dodatno se baviti tim pitanjem i praviti skok u nepoznato, kad zemlja pruža toliko ugodnoga i poznatoga.

Dobar dio ljudi danas doista želi u tom duhu živjeti navodno opušteno, bez dodatnih opterećenja i naprezanja, bez natezanja oko vjerskog života i vjerskih pitanja. Kao da nije dosta muke i bez toga, pa je trebalo još dodatna muka i forsiranje, neka dodatna ozbiljnost u životu. Zar je neophodno još glavu razbijati pitanjima oko neke nevidljive stvarnosti kad imamo dosta muke i s onom nevidljivom? Zar nam nije dosta onoga što imamo sada, da bismo morali misliti i na ono što će doći poslije? Zar nam nije dosta i ovoga zemaljskoga, pa bismo trebali misliti i na ono nebesko, na ono što je iznad nas? A upravo danas potrebno nam je više nego ikada opuštenog življenja.

Mnogo je takvih naših umovanja i pitanja, a većina je od njih netemeljita i neutemeljena, površna ili  ili isprazna. Najviše takvih stavova ljudi koriste kao obrambeni mehanizam kao zaštitu vlastite lijenosti i nemara. Upravo jer je život jedan i neponovljiv, treba ga dohvatiti u njegovoj punini već sada ovdje na zemlji, jer smo protegnuti prema ispunjenju, prema konačnom smislu i cilju. Valja nastupiti sa svom ozbiljnošću, a ne samo misliti na jelo i piće. Život ostaje površan i na površini ako ne posvijestimo sebi da je ovdje mjesto na kojemu gradimo korablju za prijelaz preko voda potopnih i ako zaboravimo da je ovdje mjesto na kojem se pripremamo za prijelaz prema onoj konačnoj proslavi.

Svojim poticajima Isus nam daje do znanja da neko novo razdoblje u životu pojedinca i svijeta može dati samo kvalitetniji odnos s Bogom, a sve ostalo ostaje već poznato i otrcano, svedivo na ono: Jeli su i pili, ženili se i udavali. Takvi ništa nisu slutili, jer ništa od bitnoga u životu nisu shvatili. A kao što je mnoge, sa svime što su imali, odnio potop, osim Noe čiji kapital nije bio u onome što je uživao na zemlji, već u onome što je ulagao za nebo, koji nije uživao u vremenitome, već se pripremao za vječno, tako će se dogoditi svakom naraštaju. Zato Isus i nas potiče na hod prema onoj budućnosti koja se ne stječe brigom oko toga što ćemo jesti i piti, kako se ženiti i udavati, već budnošću prema vječnim dobrima i zajedništvom s Bogom. Kao što je Noa ulagao u korablju, dok su drugi ulagali u jelo i piće, to jest u život koji su zvali ‘normalnim’ i ‘opuštenim’, tako i nas Gospodin potiče da živimo gradeći život siguran od potopa. Nikada nam vrijeme ne bi smjelo postati toliko ‘normalno’, a život na zemlji ‘opušten’ da zaboravimo Boga i da ne doživimo njegovu prisutnost u vremenu.

Vrijeme nam je, doista, dano da gradimo korablju spasenja, te da, dok živimo život u izvanjskom smislu identičan svim drugim ljudima, ipak taj život ne bude takav, već različit od života onih koji ne vjeruju. Dok smo svaki dan za našim svakodnevnim dužnostima, Bog ima pogled kojim proniče naše duše i kojim susreće pogled našeg srca, ako nam je okrenuto k njemu. I dok ljudi ne vide razliku zašto se od dvojica s polja jedan uzima a drugi ostavlja, ili pak od dvije u mlinu, zašto se jedna uzima a druga ostavlja, Bog ipak ima dobar uvid u naše živote i zna koga pripustiti spasenju.

Budimo stoga i mi pripravni, to jest ruku uzdignutih prema nebu, a srca okrenuta dolasku Sina Čovječjega i njegova dana, kako bismo mogli biti mirni i opušteni kao spašenici pred sudom. Posvjedočimo da dok i ovog došašća dižemo ruke prema nebu i Onome koji dolazi, da ne dižemo ruke od odgovornosti za zemaljski život, nego, naprotiv, da sve što jesmo i imamo uzdižemo u nebesku slavu, prema punijoj stvarnosti postojanja. Živimo normalno kao Noa koji je znao da mu treba korablja spasenja, te budimo opušteni kao oni koji su pripravni dočekati Sina Čovječjega, da nas Božja milosna prisutnost ne zaobiđe, već obdari nagradom života vječnoga.

Da mi je tipka biti
pod rukom stručnom
umjetnika vješta,
da mi je tipka biti
po kojoj se širi
o ljubavi pjesma.
Da mi je tipka biti
što tonom zvonkim
u srce dira,
da mi je tipka biti
što zvučne note
radosti bira.
Zato snažno
dodirni ti me,
svemoćni Bože,
i rukom svojom
očinskom blagom
moje se krhke
dotakni kože.
Sad jasno ćutim
da ti ne tučeš,
a prst tvoj blagi
ranit me neće,
nek po meni igra
i skladbu piše
vraćajući radost
gdje tuga bješe.
Da mi je tipka biti..

Gnijezdo je ptičja nastamba
od koje i ljudi mogu učiti,
pa se služe slikom gnijezda
kad žele reći da su stupili u brak
i zasnovali vlastitu obitelj.
Zato se u narodu i kaže da su
svili obiteljsko gnijezdo.
Gnijezdo kao takvo nije
od plemenitog materijala,
niti je bitno kako izvana izgleda,
jer je od grančica, lišća i blata.
Važno je pak da je svrhovito,
to jest da iznutra grije i štiti,
kako jaja tako i mlade ptiće
dok se ne osposobe letjeti,
pa ga stoga ptice oblikuju
nježnošću, perjem i paperjem.
U tome bi ptice mogle biti
i uzor ljudskim obiteljima
u vremenu kad se sve više
gleda na ono izvanjsku,
a zanemaruje toplina i ljubav doma.
Jer da bi ‘ptić’ jednom postao
ptica nebeska što se
uzdiže i leti put neba,
treba imati toplo i uredno,
mirno i sigurno gnijezdo na zemlji.

Krist Kralj svega stvorenja – C

Činjenica da danas slavimo svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja koja odudara od našeg shvaćanja i od kategorija svijeta u kojemu živimo navodi nas da bolje promislimo, jer je opasnost da ne dopremo do njezine dubine i poruke koju nam prenosi. Naime, skloni smo u liku kralja promatrati političku figuru koja ne odgovara kategorijama vremena u kojemu živimo. Međutim, da bismo dobro razumjeli poruku današnje svetkovine, potrebno je zaviriti u svetopisamske sadržaje koji nam se danas nude u čitanjima i uvode nas u otajstvo ove posljednje nedjelje u liturgijskoj godini. Upravo zato jer smo u opasnosti krivo razumjeti poruku ove svetkovine ako bismo se oslonili na naše ljudsko shvaćanje, ponuđena Božja riječ nas vodi na pravi put, jer se radi o otajstvenoj stvarnosti koja nas nadilazi.

Zato se valja prisjetiti da je za židovski narod kralj bio Božji izabranik koji je bio pozvan voditi narod u Božje ime, te je u tom duhu trebao biti Božji namjesnik, to jest predoznačiti onog konačnog Božjeg kralja kojemu će sam Bog povjeriti svu vlast.  Stoga je pojam i slika kralja za židovski narod od davnine izricao i Božju uzvišenost i gospodstvo nad narodom jer je on imenovao i postavljao kraljeve da vode narod u njegovo ime, kao što je bio slučaj s Davidom. U tom istom duhu je i budući Mesija trebao biti kralj iz loze Davidove, te upravljati narodom u Božje ime. Zato je i Isus, potomak iz loze Davidove, posvuda naviještao da je Mesija i da ima mesijansko poslanje, premda je i sam, upravo zbog različitog i krivog poimanja kraljevske uloge odbijao primiti političku kraljevsku službu na način kako su je zamišljali njegovi suvremenici. Osim u trenutku osude pred Pilatom, o čemu je u trenutku razapinjanja svjedočio višejezični natpis sa sljedećim riječima: Isus Nazarećanin Kralj Židovski.

Upravo sukladno toj logici i njegovoj božanskoj volji da se prizna kraljem tek u trenutku kad ga osudu na smrt, danas čitamo odlomak iz Lukina Evanđelje u kojem nam je opisan prvi čin vršenja njegove službe. Naime, dajući jamstvo raskajanom razbojniku da će ga tog istog dana uvesti u nebo, Isus je u pravom smislu riječi pokazao da je kralj. No po njegovu poimanju kraljevska služba u pravom smislu riječi nije ona izvanjska i zemaljska, već je to gospodstvo nad životom. Nije stoga slučajno da ga je prva Crkva častila upravo kao Kralja kraljeva i Gospodara gospodara, o čemu nam svjedoče novozavjetni spisi.

A kad se govori o kraljevskom gospodstvu nad životom, kako nas uči Isus, ono može biti dvojako. Ponajprije kraljevski živjeti znači biti gospodarem vlastitoga života. Potom, što je još i mnogo više, znači biti i gospodarem i tuđih života. U tom smislu je Isus pokazao da je pravi Kralj i Gospodar, jer je u svojim rukama imao vlast nad svojim životom, te nije dopustio da mu ga ljudi oduzmu, već ga je sam od sebe položio i potom uzeo. A imajući takvu vlast nad životom, pokazao se gospodarem života kao takvoga, što je dokazao uvodeći raskajanog razbojnika u raj upravo umirući i polažući vlastiti život za spas.

Upravo ovaj vid Isusova kraljevanja Crkva je doživjela kao istinsku kraljevsku vlast, te stoga i nama danas nudi da i sami otajstveno o tome razmišljamo i da ga takvim u životu prihvaćamo. Jer počesto mi živimo kao i toliki koliki su ga gledali umirati na križu, ali nisu bili svjesni trenutka ni događaja. Dogodi nam se da živimo poput onog razbojnika koji ga pogrđuje, ne u smislu da smo počinili zločine ili kriminal, već u smislu da odbijamo njega kao gospodara koji može obnoviti duhovno tkivo našeg zemaljskog života i podariti nam život vječni. Živimo ali na način da nam život izmiče iz ruku, da mu nismo gospodari ni ovdje na zemlji, a pogotovo da mu nismo gospodari za vječnost. Dogodi nam se i to da se nemamo kad baviti životom, te toga postanem svjesni tak kad nam prođe ili iscuri iz ruku poput pijeska. Živimo ali ne kao gospodari života onda kad ne pronalazimo vremena baviti se smislom života ili kad ne živimo na ispravan način. Možda nam se tako dogodi da se izrugujemo s vrijednostima kao vojnici s Isusom, da ga odbacujemo i podrugujemo mu se kao glavari i narod, samo zato što nije ispunio njihova zemaljska očekivanja.

No usprkos svega toga Isus nam se danas predstavlja kao Kralj i Gospodar života, te nam skreće pozornost na to da trebamo uzeti život u svoje ruke, što znači da ga trebamo upravljati i upraviti prema onom vječnom smislu i cilju. A kao što raskajanom razbojniku nije bilo kasno, tako nikome od nas nije kasno napraviti zaokret i uozbiljiti se u životu. Ali ako nikad i nije kasno, ipak valja znati da je trenutak u kojem toga postanemo svjesni krajnje vrijeme da to napravimo, jer nikada ne znamo koji će biti posljednji trenutak i posljednja prigoda da otkrijemo vrijednost, dubinu i ljepotu života. A kao što je ovaj čovjek u posljednjim trenutcima života iskoristio kraljevsku prigodu da nakon promašenog življenja ipak svoj život uzme u svoje ruke i položi ga do nogu Isusovih, takvu ponudu trajno daje i nama. Besmisleno je živjeti ako ne usmjeravamo život prema raju, to jest prema raspetom Kralju i Gospodinu koji nam s križa otvara vrata raja. A ne smijemo niti zaboraviti da Gospodin i nama daje moć da drugima dajemo život, što činimo autentičnim svjedočanstvom i brigom kojim im pomažemo da pronađu otvorena vrata raja. Radujmo se stoga i kličimo našem Kralju i ne zaboravimo da, kad smo u iskrenom zajedništvu s njime, već sada na zemlji živimo ono njegovo ‘danas’, pretvarajući život na zemlji u pravi raj.

Pojas je odjevni predmet
koji na prvi pogled
djeluje sasvim beznačajno,
no ipak ima značajnu ulogu,
kako funkcionalnu tako estetsku.
Tko je htio skladno izgledati
ili se brzo i vješto kretati,
pojasom je učvršćivao odjeću
da ga ne ometa u pokretima.
Zato je ubrzo pojas postao
i simbolom ćudorednog života,
te će se za razvratne ljude
reći da su raspojasani.
A kako su se najčešće
razvratu odavali ljudi
iz bogatih slojeva društva,
tako je nastala izreka:
Bolje dobar glas, nego zlatan pâs.
Upravo time se ističe
kako je neophodno imati
nezamjenjivi duhovni pojas,
bez kojega bi život bio
raspršen i nedorečen.
To će potvrditi i sveti Pavao
kad u jednoj poslanici uči
što je pravi duhovni pojas:
A povrh svega – ljubav!
To je sveza savršenstva.

33. nedjelja kroz godinu – C

U ovom odlomku iz Lukina Evanđelja čitamo kako Isus najavljuje propast gradu Jeruzalemu, te teške dane svome narodu, upravo u trenutku dok su se neki ljudi divili Hramu, kamenju od kojeg je bio sazdan, kao i zavjetnim darovima. Ali Isus ne naviješta teške dane samo Židovima koji će biti dionici pobuna i ratova, pa niti samo Jeruzalemu, od kojega neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen, već jednako tako upozorava i svoje učenike na katastrofe koje će se zbiti u svijetu. Njima pak nagoviješta da će na njih podizati ruke i progoniti ih, predavati u sinagoge i tamnice, vući pred kraljeve i upravitelje zbog imena njegova. Nakon svega rečenoga, s pravom sebi postavljamo pitanje zašto se to moralo dogoditi što je Isus znao da će biti? Zašto se moralo dogoditi da židovski narod, kao i toliko puta u povijesti, nastrada po rukama pogana i bezakonika? Zašto je Bog dopustio da njegov narod bude tako okrutno kažnjen? Osim toga, nova je nedoumica, zašto onda i njegovi učenici imaju trpjeti i biti proganjani? Zašto za njih neće biti mira na ovoj zemlji, te zašto će i sami proći kroz muke i progone? Je li to znači da Bog nije imao namjeru uspostaviti trajni i kvalitetni mir, utemeljiti društvo mira i blagostanja, ljubavi i zajedništva među narodima?

Ma koliko god svijet želio predstaviti humano i dobrohotno lice, ipak je činjenica, a Isus je toga bio svjestan, na zemlji nema pravoga i postojanoga mira. Odnosi među ljudima i narodima dobrim dijelom su određeni interesima, te zato nastaju pobune, ratovi i neprijateljstva na zemlji. Zato ustaje narod protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. U tom smislu je Gospodin znao da će njegov narod, željan slobode i neovisnosti, nastojati oružanom pobunom zadobiti političku slobodu od Rimljana, koji je nisu imali namjeru ustupiti. Rezultat toga je da su Rimljani krvavo ugušili palestinski ustanak, a židovski narod je bio okrutno kažnjen za politički neposluh. I dok je ovo gotovo jasno političko pravilo, ostaje ipak nejasno zašto Isus nije bio za to da božanskom moći mijenja političke tijekove povijesti, koja se pokazuje u tako krvavom ruhu sve do dana današnjega. Čak nije podržao projekt političkog oslobođenja vlastitog naroda zato jer su slobodu planirali izvojevati oružjem, a on je dobro znao da od mača gine onaj tko se mača hvata. Poradi toga nikada nije bio da se njegov narod uzda u oružje više nego u Božju zaštitu. Jer da se uzdao u Božju zaštitu ne bi se bavio politikantstvom, već bi svu svoju snagu usmjerio prema životu u Bogu i prema svjedočanstvu vjere u živoga Boga. Trudio bi se više oko duhovne slobode od grijeha, a ne da mu primarni interes bude socijalna sloboda u ondašnjemu društvu.

Ali Isus nije samo židovima najavio teške dane, već je i Crkva onog vremena doživljavala nerazumijevanja i progone. I prema njoj su vlastodršci gajili nepovjerenje, premda nikada nije bila politički nekorektna prema društvu u kojem je živjela, već se zauzimala za njegovu stvarnu dobrobit. Nikada nije poticala oružane pobune, pa i onda kad je kritizirala nepravedne odnose, ćudorednu iskvarenost, socijalne nepravde itd. Upravo ustrajnost usprkos progona je bio znak vitalnosti Crkve koju nisu mogli uništiti oni izvana, koji su je smatrali političkom protivnikom, premda ona to nikada nije bila, jer se nije spuštala na razinu političkih konfrontacija. Ona je uvijek živjela na jednoj drugoj razini, učeći ljude da budu bolji i vjerniji Bogu, da žive u ljubavi, da izgrađuju društvu u nadi budućih dobara. No počesto baš izgradnja ovakve svijesti koju je Crkva izgrađivala u ljudima ne odgovara društvenim elitama, koje radije vole da je čovjek u neznanju svoga identiteta, te smisla i cilja postojanja, jer je tako laka žrtva političkih igara moćnika.

Počesto se i danas uhvatimo u istim razmišljanjima u kojima su se zatekli apostoli i drugi ljudi u Hramu, kako nam opisuje evanđeoski odlomak. Počesto smo između divljenja strukturama ovoga svijeta, strukturama moći i ljudske umješnosti, a opet ne treba mnogo da vidimo koliko samo nepravde i iskorištavanja, koliko nepotrebnog dokazivanja sile i moći i u današnjemu svijetu. Uočavamo velike interese moćnika, te se počesto pitam kako se izvući iz njihovih kandža i osloboditi se pogubnom stiska kojim zarobljavaju cijeli svijet, a napose su lake žrtve mali narodi i države.

Isus je gledao dugoročnije u budućnost, te nije nudio politička rješenja, već duhovna. Suočava nas sa situacijom oko nas i poziva nas da se protiv krivih i opakih nauma u svijetu moći borimo duhovnim sredstvima, a ne uzdamo samo u političko oružje. Osim toga potiče nas da se ne zavaravamo pojavnostima ovoga svijeta, te da sigurnost ne gradimo na materijalnim uvjetima u društvu, već na izgrađenom čovjeku. Doista, ako se čovjeka ne izgradi da bude mjesto štovanja Boga, ako se njegov život ne promijeni na bolje u odnosu prema Bogu, ako čovjek ne shvati da je pozvan u ime Boga svjedočiti drugačiji pristup ljudima i veću razinu zajedništva, sve ovo drugo ne vrijedi ništa, te prije ili poslije dođe do točke (samo)uništenja.

I dok se vidi da nema trajnoga mira na zemlji, već jedino u pojedinim dijelovima svijeta duža ili kraća primirja, usvojiti nam je ovu Isusovu poruku da se ne dajemo zavesti blještavilom ovoga svijeta, koji ne izgrađuje ljude, nego gradi izvanjska zdanja. Ali isto tako uči nas da ne pozivamo ni na militantni ni na pasivni otpor svijetu u kojemu živimo, već na aktivan otpor duha, otpor svjedočanstvom života vrijednostima koje nam je on povjerio. Točnije, pozvani smo preobražavati ovaj svijet božanskom mudrošću koja nam dolazi od Isusa, pa i onda kad se svijet tome opire, kao i naš današnji. Jer svjedočenjem Božje mudrosti nikome ne činimo ni zlo ni nasilje, već se trudimo dati istinski doprinos boljemu svijetu, bez obzira koliko on to htio razumjeti ili ne. Od nas se ne očekuje da ovom svijetu pariramo političkim lukavstvom, premda je i za kvalitetan društveni život potrebna dobra doza Božje mudrosti, koju najčešće ljudi odbacuju. I onda kad nam nije svejedno kakve će biti odluke političara, ipak je činjenica da doprinos kršćana u društvu ne smije biti prvenstveno političke, već duhovne naravi. Jer ako naše svjedočenje bude tek pružanje političkog otpora moćnicima koji upravljaju svijetom svojom logikom i interesom, počesto prljavim, ostat ćemo izloženi i kažnjeni poput židovskoga naroda, jer se moćnici ne odriču tako lako svojih interesa i posjeda. Ali ako budemo ovom društvu udahnjivali božanski život svojim svjedočenjem, onda nam neće biti problem ni trpjeti progone, optužbe i odbacivanja, znajući da nam je savjest čista jer smo sve činili za stvarnu dobrobit društva i naroda u kojemu živimo. I tada ćemo sigurno izvojevati pobjedu.

Zato, umjesto političkog neposluha i političke konfrontacije, Isus nas poziva na novu kvalitetu života, to jest da bez straha i kompleksa svjedočimo mudrost kojoj se nitko ne može suprotstaviti jer dolazi od njega. Mudrost poradi koje se u ovom svijetu čak i život gubi, ali koja nam jamči onaj vječni život, jer je ovaj bio ispunjen smislom, svjedočanstvom krjeposti i božanskih vrijednosti, te je kao takav bio blagoslov ljudima s kojima smo živjeli. Isus nas stoga i danas poziva da tijekove ljudske povijesti ne mijenjamo silom i oružjem, već novim životom u Bogu i vjerodostojnim svjedočenjem, koje jedino može donijeti prave plodove čovječanstvu. Zbog toga se isplati i pretrpjeti progone na braniku vrijednosti, jer samo je to put istinskog obogaćenja čovječanstva, te put izmirivanja svih neprijateljstava i netrpeljivosti, put uklanjanja prljavih interesa i put života za istinske vrijednosti.

Dobri Bog nije nas ljude
samo poslao na stazu života,
niti nas je uputio nekim
od zemaljskih putova
ne vodeći više računa o nama.
Naprotiv, toliko je brižan
da nas prati na svakoj
dionici i koraku puta.
I kao što su danas ljudi
na suvremenim prometnicima
predvidjeli brzu pomoć
u slučaju kvara vozila,
tako je i sam Bog od davnine
predvidio i uviđavno jamči
da nas neće ostaviti bez pomoći.
Ukoliko se na putu dogodi
neželjena nezgoda ili teži kvar
koji onemogućuje nastavak
i samostalni dolazak na cilj,
Bog pripravno šalje pomoć.
Za nama i uz nas poslao je
svoga Sina kao slugu patnika
koji je s križem na leđima
postao prava vučna služba.
On nas njime na svojim leđima
nosi do konačnog odredišta
preko brda spasenja
do zore vječnoga uskrsnuća.

32. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka nam opisuje jednu od polemika koje je Isus vodio sa saducejima koji su također odbijali prihvatiti njegov nauk i mesijansko poslanje. Oni sami su imali čudnih stavova o životu jer su nijekali uskrsnuće, te su onda i pokušali Isusa uhvatiti u raskoraku na temelju svojih uvjerenja, te su onda karikirali drukčija mišljenja, izmišljali slučajeve kojima bi zbunjivali svoje protivnike i dokazivali svoje teze. Tako su i u ovom slučaju izvukli jedan navodni slučaj žene koja je imala sedam muževa, te upitali Isusa kome će ona pripasti o uskrsnuću mrtvih. Premda su se služili ovako niskom razinom teološkog promišljanja, koje se svodilo isključivo na zbunjivanje protivnika nesuvislim pitanjima i slučajevima, primili su ipak vrlo sadržajnu pouku od Gospodina nakon koje su ostali bez riječi i bez suprotnog argumenta. Takvim ponašanjem oni su sužavali i zatvarali obzorja života drugim ljudima koji su slutili ili nazirali život nakon smrti.

Isus im je stoga ukazao da je njihov način tumačenja tekstova pa i objavljene vjere neispravan jer su iz svoga tumačenja uklonili najznačajniju sastavnicu, a to je vjera u živoga Boga. Ne polazeći od ispravne stvarnosti, nisu onda mogli imati ispravna uvjerenja o životu vječnomu, te tako nisu mogli niti ispravno protumačiti ni tekstove koji su o tome govorili izravno, a pogotovo ne one koji su govorili neizravno. Zato im je on na to skrenuo pozornost, te im je ukazao kako su trebali vjerovati u Boga živih koji je živ i životvorac do mjere da može ljude obdariti uskrsnućem i životom vječnim. U tom smislu središnja točka Isusova prigovara njima je bila da ne razumiju dobro Boga o kojemu govore, te je i završio rečenicom: Nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive.

Saduceji, doista, nisu imali ispravan uvid u Božji život, pa su previđali da je on sam život, te da u njemu nema smrti, kao ni u onima koje on obdaruje životom. Osim toga život onih koji žive u Bogu ne mjeri se više zemaljskim kategorijama, već božanskim. A uvjerenjima da nema uskrsnuća mrtvih, saduceji su sveli Boga na nekoga tko bi bio Bog mrtvih, jer ni onima koje je pozvao da mu služe i objavljuju njegovo ime nije zajamčio vječni život. U tom slučaju bi sva Božja objava, kao i svaki ljudski napor bili obezvrijeđeni jer ne bi imali dimenziju vječnosti. Tako su saduceji držali ne samo da je on Bog mrtvih, već su ga u tom slučaju i samoga držali mrtvim u smislu mrtvog slova na papiru na koje su se pozivali samo kao na neko pravilo ili neživi princip, umjesto da pretpostave njegovu živu prisutnost i počevši od nje počnu davati odgovor na svako pitanje koje ih je moglo mučiti. Iz njihove postavke moglo se zaključiti da je Bog bio živ samo kao neka povijesna pripovijest ili daleki događaj, kao arhivski ili muzejski izložak, kao moguća odredba ili zakon, a ne kao živi i životvorni Bog o kojem se ne može govoriti samo kao o povijesnoj pretpostavci, već iz perspektive živućega i prisutnoga.

Zato njihovo poimanje Boga kao samo onoga koji je Bog onih koji su trenutno živi i nije bilo pravo poimanje, jer čim bi umirali, on više ne bi bio njihov Bog, jer oni bi nepovratno propadali. No u tom slučaju nije bio na osobit način ni Bog tih živih, jer što ih je mogao zanimati takav Bog i njegove odredbe ukoliko su prestajale vrijediti nakon smrti i padom u propast. No nisu razumjeli da njegove odredbe ne prolaze, već dolaze do svoje punine i ispunjenja u vječnom životu. Kao što je pitanje brake i života na zemlji, koji nije besmislena institucija već božanska, no oni su ga dovodili do ismijavanja upravo jer su nijekali buduće uskrsnuće, a da toga nisu bili niti svjesni. U tom slučaju bi uopće bilo upitno ćudoređe, jer ako nema zagrobnoga života, što se uopće ženiti, podizati porod, biti vjerni i neporočni, jer sa smrću bi sve i tako išlo u propast.

Ali naš Gospodin dobro zna da Bog ne može nego biti Bog živih, jer on je sam život, te je i ljude htio obdariti životom, ne samo onim zemaljskim i privremenim, već i nebeskim vječnim. Zato jer je moćan dati im život na zemlji, moćan je dati i onaj život na nebu koji mi ne vidimo tjelesnim očima, ali vidimo očima duha i vjere. A to što ne vidimo tjelesnim očima, možemo vidjeti očima vjere ako stavimo pred oči i razmatramo njegov božanski život. Od tog trenutak i sve zemaljsko poprima novu vrijednosti i dimenziju. Nije više besmisleno u privremenosti i prolaznosti, već je jedincata prigoda jer nas vodi prema punini života.

Promatrajući stvari očima vjere jasno otkrivamo ono što je i Isus izrekao da on nije Bog mrtvih, nego živih. No ako smo duhovno lijeni ili mrtvi poradi sumnje i nevjere, onda ne razmatramo njegovu svetu prisutnost i neizmjerni život, nakon čega ni sami nemamo, poput saduceja, nade u uskrsnuće i život nakon smrti. Ne pristupajmo stoga Bogu nikad kao nekom neživom biću, sili, energiji ili nepisanome zakonu, već uspostavljamo s njime odnos kao sa živim Ocem, kako nas je Isus učio. Tada ćemo osjetiti da u nama struji njegov božanski život, te ćemo već sada na zemlji doživjeti snagu uskrsnuća koju nam je podario naš Gospodin. Budimo već sada djeca onoga budućeg svijeta po vjeri koju smo primili i po zajedništvu života koje živimo s Bogom, te svojim svjedočanstvom obdarimo i druge, a svojim pogledom na život obogatimo svijet u kojemu živimo.