Svetkovina Svih svetih

Svetkovina svih svetih koju danas slavimo potiče u nama razna pitanja koja ne možemo iscrpiti jednom proslavom, već iz godine u godinu tražimo još bolje i dublje razumjeti otajstvo vječnoga života koje je pred nama, a za koji vjerujemo da su ga dohvatili mnogi koji su išli pred nama u vjeri. A mnoga pitanja postavljamo da bismo došli do veće jasnoće i sigurnosti tog istog života vječnoga koji nam je otajstven jer nam nije vidljiv tjelesnim očima, te tako nije neposredan, ali ga osjećamo cijelim svojim bićem kao potrebu i zahtjev naše naravi. I dok nije razvidan tjelesnim osjetilima, s druge pak strane promatramo ga i osjećamo kroz vjeru koja nam ukazuje da je izuzetno bitan u našem životu kao težište života bez kojega je isprazno živjeti.

I dok nam s jedne strane naviru u svijest mnogi upiti o tom životu, o njegovoj stvarnosti i ‘trajnosti’, o njegovoj kakvoći i intenzitetu, dotle nam riječ Božja koju smo slušali pomaže dati odgovore na pitanja koja naviru. A između ostaloga pitamo se tko su ti koje zovemo svetima i danas slavimo ovom svečanom euharistijom. Uz ovo pitanje neizostavna su i još neka: Kako su oni došli do nebeske slave, to jest vječne proslave? Što je nama činiti da se i sami nađemo u njihovu zajedništvu? Može li se i na koji način biti svet na zemlji?

Na takve upite u našim glavama se sigurno rađa i predodžba sjajnog, mirnog, ispunjenog života u kojem uživamo potpuno zadovoljenje vlastitih potreba, želja i stremljenja. No Boža riječ kao da odudara od takvih naših predodžbi, jer govori o životu onih koji su bili opečaćeni, te koji su prošli kroz nevolju veliku na zemlji, sve do mučeništva. A i Evanđelje govori o onima koji su kušali siromaštvo i žalost, trpjeli otimačinu, glad i žeđ, te su bili progonjeni poradi pravednosti i protiv njih su izgovorene laži i optužbe koje su ih koštale čak i života. Božja riječ dakle pred nas stavlja vrlo konkretno da su sveti oni koji su prošli kroz takve mučne situacije od kojih svi mi spontano bježimo, jer ih ne smatramo okolnostima u kojima nam se posreduju svetost.

No činjenica je doista da su sveci bili oni koji su prošli kroz razne kušnje i koji su prihvatili patnje noseći živu svijest o Bogu u vlastitom životu. Bili su ljudi za koje možemo reći da su na zemlji bili opečaćeni pečatom Boga živoga, te su bili postojani i ustrajni u svim izazovima i patnjama. Oni svjedoče da biti svet znači živjeti odgovorno na zemlji, što znači pogleda uprtog u nebesku slavu. Jer to je jedini ispravan pristup životu koji se odlikuje svetošću. Svet je onaj tko jasno razabire vječna dobra u svom životu, te ih se pri svakom svom činu i izboru prisjeća i prema njima živi. Svetac doista ima uvijek pred očima buduća dobra koja su mu najsnažnija motivacija za odgovoran i postojan život ovdje na zemlji. On dopušta da mu Bog svojim pečatom utisne u život snagu u borbama i protivštinama, to jest da mu dadne ispravan pogled za prave vrijednosti života do koji se dolazi i koje se štiti isključivo kroz patnju i nevolju, kroz napor i odricanje. Zato će Isus u Evanđelju nazvati blaženima upravo takve koji će imati osjećaja za muke i nevolje ljudi oko sebe, te će i sami imati hrabrosti izložiti se, pa i založiti vlastiti život u zaštitu neprolaznih vrijednosti.

Tako postaje jasno da se svetima postaje mukotrpnim životom na zemlji, ali s time da nam je pogled uprt trajno u nebo. Doista, bez pogleda u vječni život tko bi mogao proglasiti blaženima na zemlji one koji plaču, koji su gladni i žedni pravednosti, koji su siromašni duhom, koji su progonjeni. Ali od trenutka kad znamo da blaženi život primamo kao nagradu punoga zajedništva s Bogom u nebu samo onda kako smo na zemlji živjeli trajno u njegovoj živoj spasenjskoj prisutnosti, te ako se nismo stidjeli znaka kojim smo opečaćeni za život vječni, onda postaje jasno zašto je Isus baš takve proglasio blaženima. Upravo takvi su pokazali da je moguće živjeti u takvim uvjetima krajnje prezrenosti i odbačenosti samo imajući čvrstu vjeru i osjećajući živu prisutnost Božju u životu na zemlji.

Iz ovog svjedočanstva o svetom životu na zemlji izvire obveza za sve nas krštenike. Na dan našeg krštenja bili smo i sami opečaćeni tim istim neizbrisivim pečatom Boga živoga kako bismo živjeli sukladno blaženstvima koja je proglasio naš Gospodin. Jer do vječnog smiraja u Bogu dolaze oni koji su dopustili da im živi Bog unese nemir u život, da ih trajno potiče da na hod izlaska iz sebe i susreta s potrebnima Boga. Vječnu puninu mogu pronaći oni koji su izlagali u ovome životu izlažući same sebe kroz odricanje, patnju i žrtvu. Vječni mir u Bogu mogu pronaći samo oni čije se duše nisu mogle smiriti uživanjem zemaljskih dobara, već su trajno čeznuli za neprolaznima. Idimo stoga putem blaženstava i svetosti koji nam je zacrtao naš Gospodin, da bismo primili neuveli vijenac slave i puninu života. Nosimo ponosno jasni pečat Boga živoga i ne dopuštajmo da nam ga zemaljske brige, strahovi i interesi zastru ili izblijede, jer je on ovjera naše vjerodostojnosti. Težimo žarko i neprestano već sada ovdje na zemlji za vječnom domovinom i obećanim dobrima, kako bi nam jednom bila velika plaća na nebesima u zajedništvu nebeske Majke Marija, svih anđela i svetih.

Živimo u vremenu koje se smatra
vremenom pismenosti
samo zato jer su gotovo svi
naučili u školi slova i brojke.
Ali kad bismo provjeravali
koliko takvo znanje služi ljudima
da lakše dođu do dubljeg smisla
vlastitog identiteta i postojanja,
onda bismo se vjerojatno razočarali.
Jer prava pismenost je sposobnost
ispravnog mišljenja i rasuđivanja
o smislu i vrijednostima života.
Za nju, doista, nisu dostatne
ljudske abecede i matematike,
ljudske brojke, slova i jezici.
Pravu pismenost jamči, naprotiv,
onaj neponovljivi jezik Duha,
ispisan među ljudima Prstom Božjim,
to jest zapisan u njihovim srcima.
Polazeći od te činjenice
vidimo da postoje mnogi ljudi
koji nemaju puno škole
u glavi ili na papiru,
ali imaju snagu Duha u srcu.
Živeći vjernim i svetim životom
pokazuju kako njihova pismenost
nadilazi onu pismenost
suvremenih pismoznanaca
čija su srca zatvorena pred Bogom.

31. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je događaj obraćenja jerihonskog nadcarinika Zakeja. Kako nam opisuje sveti Luka, kad je Zakej vidio da se na ulici oko Isusa okupilo mnoštvo, i sam je htio vidjeti o kome je to riječ, te se poradi toga popeo na stablo. No na njegovo iznenađenje svih, Gospodin ga je uočio, te je, na iznenađenje ovaj put svih prisutnih, odlučio svratiti u kuću baš kod njega. Usprkos mrmljanja mnogih u mnoštvu, Isus je znao da liječi Zakejevu dušu, te da je imao razloga jednog zalutalog sina Abrahamova vratiti vjeri i pravom životu od kojeg se bio udaljio, a čemu je sigurno kumovalo i nerazumijevanje njegovih sugrađana i sunarodnjaka. Pozornošću koju mu iskazuje Isus zadobiva njegovo povjerenje, te mu ne samo ulazi u kuću, već i u srce, čime će se dogoditi pravo obraćenje koje će Zakej očitovati i na vani svojim djelima. Tako je Isusova odluka da se zadrži u njegovoj kući proizvela neizmjerne plodove i radost.

Doista, tek kad Isus ulazi u njegovu kuću, tek onda to postaje kuća u kojoj vlada oproštenje, obraćenje i nadoknada štete počinjene prema drugima. U biti Zakej je bio zanemario vlastitu kuću u trenutku kad je mislio da je odgovornost i skrb za kuću samo u tome da stječe zemaljska dobra. Nije vodio pravu brigu o svojoj kući od trenutka kad je mislio da je dovoljno da radi i zarađuje, pa čak i da ponekad bude nepošten kako bi više stekao. A redovito je svoje interese i zaradu vježbao na ljudima koji su bili nezaštićeni jer je on imao zadaću ubirati poreze u ime rimske države koja je zanemarivala ukoliko bi on nanosio štetu svojim sunarodnjacima, ako je dostatno davao u državni proračun.

Ali kad je susreo Isusa i kad je Isus ušao u njegovu kuću, onda je počeo uočavati sve svoje nedostatke i propuste glede vlastite kuće. Štoviše, tada je počeo prepoznavati i sebe u pravom svjetlu, kao i vrednovati ljude oko sebe. Zahvaljujući svjetlu koje mu je donio Isus, počeo je stvarati pošten odnos prema svima, a svoju je kuću pretvorio u pravu kuću u kojoj vlada spasenje, poštivanje Boga i nesebično dijeljenje dobara s braćom. Zato je Isus mogao s radošću ustvrditi kad je vidio Zakejevu preobrazbu: Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov. Doista, otkako je Isus ušao u Zakejev život, postao je drugim čovjekom. A otkako je ušao u njegovu kuću, posvetio ju je i učinio pravom kućom koja se od tada mogla zvati kućom spasenja.

Isus Zakeju donosi spasenje, jer je Zakej, od čovjeka koji je stalno nešto tražio za sebe, postao čovjekom koji spremno daruje drugima. Od čovjeka koji je druge bezosjećajno zakidao i nanosio im ponekad nepravdu, postao je čovjekom koji popravlja štetu i vraća višestruko onima za koje zna da ih je prevario. Od čovjeka koji je bio isključen iz zajedništva vjere svoga naroda, postao čovjekom koji je upoznao neizmjerno milosrđe Božje.

Na ovom tragu Zakejva iskustva ostaje svaki od nas i svaka naša kuća. Jer u nesmiljenoj životnoj borbi u kojoj svatko traži ugrabiti za sebe bolji dio, a u kojoj se ne preže niti od prijevara i podvala, Zakej bijaše samo jedan od onih koji se borio za svoj položaj. Borio se da što bolje i što lakše prođe, te da što više dobara stekne svojoj obitelji. Što nije ni čudno ni neuobičajeno, budući da većina ljudi to čini vođena istom ljudskom logikom. Ali tek zahvaljujući Isusovoj prisutnosti postaje prava glava obitelji, a njegova kuća prava kuća. Jer razumjeti što je kuća i što bi trebala biti ne možemo ako u njoj ne vlada spasenje. Ako je kuća takva da služi samo novcu, zaradi, trgovini i drugim zemaljskim stvarima, ma kako bile neophodne i važne, ona ne ispunjava vlastito poslanje. Ako u kući nema Spasitelja, te ako nije prostor spasenja, ona ne služi vlastitoj svrsi.

Zato bi Zakejev poučak i nama danas trebao biti nit vodilja u oblikovanju naših kuća. Otvorimo vrata svojih kuća i domova Spasitelju, jer ih samo on može pretvoriti u mjesto spasenja, te tako privesti pravoj svrsi. Ni danas nema drugoga puta od puta spasenja. Valja učiniti sve za vlastitu kuću, što u prvom redu znači pobrinuti se da u nju uđe Spasitelj. Učiniti sve ostalo, a ne priskrbiti njegovu svetu prisutnost koja omogućuje da spasenje dođe u kuću, bilo bi malo i nedostatno. Neka stoga nijedan roditelj ne smetne s uma, a napose da to ne zanemare očevi, da je prvotna zadaća, smisao i cilj svake kuće i obitelji postati prostor spasenja. Upravo takvu zadaću Gospodin povjerava svakoj glavi obitelji, kao što je u opisanoj sceni bio slučaj sa Zakejom, jer je Gospodinu upravo stalo jedino da spasenje uđe u svaku obitelj. Poput Zakeja, dopustimo Gospodinu da nas pogleda i uvedimo ga u svoj dom.

Rosa je prirodni fenomen
a nastaje u suodnosu vlage iz zraka
i zemaljskih bića ili predmeta.
Upravo radi toga nastajala je
tiho i neprimjetno, bez šuma i buke,
donoseći životno osvježenje
od biljaka do životinja i ljudi.
Tiho se spuštala na zemlju,
a i još tiše se dizala k nebu
nadolaskom sunčeve topline.
Zato je rosa i slika Božjeg djelovanja
prema čovjeku i za čovjeka.
Bog nikada nije djelovao nasilno,
već u suodnosu s čovjekom
na tako blag i naravan način
do mjere da je se i sam
utjelovio u ljudskoj naravi
kako bi bio trajna rosa svježine
u njegovu zapuštenom životu.
Božja milost je se tako blago
spuštala na potrebitog čovjeka
i donosila mu osvježenje Duha,
da bi ga potom taj isti Duh
uzdizao put neba i spasenja.
A na blagoslov osvježenja
čovjeku ostaje samo
zahvalno otvaranje srca
da ga Bog što bolje natopi
rosom svoje milosti.

30. nedjelja kroz godinu – C

Premda nam je jasno što je Gospodin htio reći prispodobom o farizeju i grješniku u današnjem Evanđelju, ipak valja priznati da je sadržaj prispodobe vrlo neobičan i izazovan. Ako ništa drugo dužnost nam je postaviti pitanja koja ostaju u zraku. Naime, doista se postavlja pitanje smisla svakodnevnog duhovnog napora i ćudorednog života, ako Bog glagonaklonije tretira grješnike nego ljude koji ulažu veliki trud da bi živjeli čestito i revno. Osim toga postavlja se pitanje o vrijednosti duhovnih asketskih vještina koje svakodnevno pojedinci prakticiraju, kao što su na primjer post i milostinja, u čemu je tako revan i postojan bio farizej. Tko god stane pred činjenicu da je spomenuti čovjek dvaput tjedno postio, te davao desetinu svega što je imao, morao bi priznati da je takvo što bilo ravno herojstvu. Pa ipak, iz ove priče, izišao je kao gubitnik, jer je Isus ustvrdio da Bog nije svrnuo pogled na njegove kreposne asketske čine, te da odricanje koje je prakticirao nije bilo Bogu ugodno, nego se pokazalo kao nedostatno i Boga nedostojno.

Stoga se kao logično postavlja pitanje je li Isus htio da mi radije budemo radije grabežljivci, nepravednici i preljubnici, nego da budemo kreposni i pošteni ljudi. Je li Isus htio da radije kao vjernici budemo mlaki i lijeni, nego da gorljivo postimo i izgrađujemo se živeći asketski u odricanju i dobrim djelima? Je li Isus htio da kao vjernici budemo radije neodgovorni, nego da milostinjom skrbimo o braći, kao i o svojoj vjerničkoj zajednici kojoj bismo velikodušno na raspolaganje stavljali dio svojih dobara? Ova i ovakva pitanja ostaju lebdjeti u zraku nakon izreče prispodobe koju Gospodin nije opsežno tumačio, osim što je na kraju izgovorio jednu rečenicu koja nam ukazuje odakle početi razumijevati i kako ispravno tumačiti ova sporna pitanja koja nam se nameću.

A ova Isusova rečenica koja je ključ tumačenje glasi ovako: Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen. Kako vidimo, Isusu nije u prvom redu namjera komentirati izvanjska djela, za koja nikad nije dvojio da ih treba činiti, te je tako i svojim apostolima i Crkvi prenio da trebaju i sami prakticirati ne samo post i milostinju, već i još mnogo drugih dobrih i pobožnih vještina. No on je želio ukazati na važnost unutarnjeg stava o kojemu ovisi vrijednost svakog našeg djela pred Bogom. A Bog je onaj koji čita naša srca. Te stoga, ako smo napravili neko djelo s krivom nakanom, da bismo se pouzdavali u sebe ili pak da bismo se s drugima uspoređivali i nakon toga ih podcjenjivali, nismo napravili s dobrom namjerom, te nam se onda takvo djelo ne može uračunati u pravednost.

Stoga možemo zaključiti da Isus nije htio osporiti potrebu posta i milostinje, već potaknuti svoje slušatelje i učenike da to čine s jasnom i ispravnom nakanom. Isus nije kritizirao post kao takav ni odvajanje desetine za potrebne, već je kritizirao krivu nakanu kojom su to pojedinci činili. Doista, ni post ni milostinja ni ikakvo drugo odricanje nemaju smisla ako se po njima čovjek uznosi, već imaju smisla ako će ih vjernik prakticirati u poniznosti i iz poniznosti. Ako postajemo svjesni koliko nam je korisno da se iz dana u dan malo više ponižavamo i da budemo skromniji pred Bogom i ljudima, onda ćemo se opredijeliti za post i imat ćemo jasan cilj tog posta: da nas Bog po tome učini još poučljivijima i poniznijima. Isto vrijedi i za milostinju. Osjetit ćemo da nam Bog razmekšava srce koje, ako ne pazi, zna prionuti za materijalna dobro i u njima ogreznuti. Stoga ćemo se truditi redovitim darivanjem braći u potrebi držati svoje srce poniznim, spremnim da se prigne nad tuđim potrebama i da služi braći, umjesto da promatra samo se i dalje ostaje otvrdnuto u oholom sebeljublju.

U tom duhu ovaj evanđeoski odlomak je poticaj ne da odbacimo post i milostinju, već da im otkrijemo smisao za duhovni život, čime onda postaju učinkovita sredstva poniznosti, umjesto da nam budu zamka oholosti, kako se dogodilo farizeju iz prispodobe.  Slušajmo Isusa pa ćemo onda otkriti sami kako u srcu svakoga od nas postoji trajna napast i rizik prema padu u grijeh nepravde i grabežljivosti, te stoga postimo i dijelimo drugima milostinju da nam se to ne dogodi. Budimo vjerni Učiteljevoj pouci, te ćemo osjetiti kako postajemo ponizni i velikodušni zahvaljujući skrbi o vlastitom srcu i čistim nakanama, to jest dopuštajući Bogu da nam prosvjetljuje srce i upravlja našom voljom i nakanama. Ne razvijamo kult sebe i svoje dobrote, već iskreno štujmo Boga, u njega se pouzdavajmo, te će nas on nadahnuti da ispravnim nakanama srca izvanjskim činima dajemo onu pravu vrijednost koju trebaju imati. Ne bojmo se svojim odricanjima tražiti put poniznosti, jer će nam u tom slučaju nagrada biti sam Bog koji će nas uzvisiti u svoju slavu kao ponizne svjedoke njegove prisutnosti u svijetu.

Do nedostupnih planinskih uzvisina
do kojih pojedinac ne bi uspio
popeti se i uživati u visinama
u neizrecivim ljepotama krajolika,
ljudska inteligencija i sposobnost
uspjela je napraviti uspinjače.
Tako je razvukao čvrste žice
preko utvrđenih stupova
po kojima klize posebne kabine
u kojima nesmetano i sigurno
putuju ljudi do visinskih odredišta.
Nešto slično je prije čovjeka
Bog odredio za duhovne uspone
kad je između neba i zemlje
razvukao niti svoje ljubavi.
I dok je on s neba svojom rukom
čvrsto privlačio čovječanstvo
tim neprekinutim nitima,
kao osloncem na zemlji
poslužio se je križem svoga Sina.
Dovršena je tako za sve ljude
vrlo pouzdana uspinjača
od zemlje do nebeskih visina
na koju pristup stječe svatko
tko po vjeri prima Sina Božjega.
Ne preostaje nego poći njome
u visine koje sami od sebe
ne bismo nikada dosegli,
da nije po križu razapetih niti
njegove vječne ljubavi.

29. nedjelja kroz godinu – C

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus govori o važnosti molitve, ali također i o nekim obilježjima prave molitve koja ne bi smjela biti samo običaj ili navika, već biti živa i gorljiva stvarnost zajedništva s Bogom. Stoga Isus da bi svojim slušateljima do kraja predočio potrebu i važnost molitve, priča im prispodobu o udovici koja je išla do gradskog suca tražiti da je zaštiti od tužitelja. U nemoći da išta drugo napravi, svoj zahtjev je oblikovala u obliku zamolbe: Obrani me od moga tužitelja! Ona kao udovica slika je one nezaštićene kategorije ljudi u društvu koja sama nema moći ni utjecaja izboriti se za svoja prava, bolje reći zaštiti se od nepravdi i zloporaba moći u ovome svijetu, te stoga vapi onima koji to mogu učiniti. Pri tome ne traži nikakvu povlasticu za sebe u društvu, već samo poštivanje prava koja bi trebala prema zakonu imati. A kako stvari stoje, do moćnika ovoga svijeta nije mogla doći služeći se sredstvima kojima oni raspolažu, to jest vezama, novcem, moću, mitom, itd. Ničim od toga nije raspolagala, te joj je jedino ostala ustrajnost i uporno traženje, moleći i preklinjući da se njezin slučaj riješi sukladno pravu i pravici. Pa i onda kad je znala da pravo i zakone u njezinu gradu primjenjuju nepravedni ljudi, kao što je bio spomenuti sudac.

Upornost ove žene, međutim, je urodila plodom kad joj već pravosudni sustav po sebi nije omogućio zaštitu. Jer i sudac koji je morao biti iznad strana, te nepristrano primjenjivati zakone jamčeći provođenje pravednosti u društvu, i sam je kalkulirao. Dobro je znao koliko je opasno ponekada stati na stranu istine i pravde, jer je to značilo u isto vrijeme da će stati na žulj nekom od bezočnih moćnika i bezakonika, što je bilo vrlo riskantno, te i opasno po život. A od jedne sirote udovice mu nije prijetila opasnost niti u slučaju da izigra zakone i presudi protiv nje, to jest protiv zakona i pravednosti. Zato je sebi eventualno mogao priuštiti da zažmiri pred objektivnim zakonima, te da ne brani njezin slučaj. Mnogo veći rizik mu je bio da dođe na udar nekog moćnog tužitelja, nego da se zamjeri jednoj sirotoj ženi koja ne bi bila u stanju niti osvetiti mu se za takvu bezočnost. Poradi ustrajnosti ove žene, ishod je, međutim, ipak bio pozitivan, te je on pristao učiniti što treba samo da je se riješi, te da ga više ne dolazi gnjaviti.

No ovakva životna iskustva, koja su na žalost dio ljudske stvarnosti, počesto se preslikavaju na naše mišljenje i o Bogu. Stoga bi se moglo nametnuti pitanje zašto uopće treba Boga moliti za pravednu i korisnu stvar, ako je on pravedan i dobar? Nije li i on pomalo nepravedan kad dopušta da u ovome svijetu nepravedni tužitelji zlorabe svoje položaje i nadmoć nad običnim ljudima? Mogli bismo steći dojam da Bog nije toliko dobar jer odgađa našu stvar, jer stavlja sa strane naše molitve i zamolbe, jer nas ne čuje kad nešto od njega tražimo. Može nam se dogoditi da ga smatramo nehajnim jer ne uslišava svaku našu zamolbu, a pogotovo što je ne uslišava odmah.

No na ovakva promišljanja i eventualne primjedbe na Božji račun, Gospodin Isus daje odgovor time što uočava korist od svesrdne i ustrajne molitve za one koji mole. Osim toga, vukući paralelu s prispodobom, jasno nam je htio ukazati da je u svijetu u kojemu živimo počesto ugroženo naše duhovno dobro, te nam je, prije svega, potrebna zaštita tog dobra. Opasnost je da tamo gdje živimo da izgubimo vjeru, da zanemarimo božanske vrijednosti, da odbacimo zajedništvo s njime, da prezremo ljubav koju nam daruje. Okruženje u kojemu živimo i stil života koji usvajamo u društvu, ne pogoduju zaštiti tih najizvrsnijih vrijednosti od Boga danih, a koje smo pozvani sačuvati kao neprocjenjivo dobro koje nam osigurava prolaz u vječni život. Stoga smo sami po sebi, kao vjernici, nezaštićeni poradi činjenice da u ovome svijetu oni moćni “tužitelji” ovoga svijeta se redovito bore protiv božanskih vrijednosti, te smo im mi prvi, koji ih štitimo, na udaru, jer ih sprječavamo da stvaraju nepravedan svijet. Premda se oni izgovaraju da stvaraju svijet prema mjerilima ljudske pravde, mi dobro znamo da takav svijet nije dostatan, niti je moguće ostvariti svijet ljudske pravde, ako se zanemari Božja pravednost. Upravo u takvom svijetu oni koji Bogu vapiju i uzdaju se u njegovu pravednost, te je žele unijeti u ovaj svijet kao vrhovno dobro i mjeru ljudske pravednosti, nalaze se na udaru nepravednih tužitelja koji ih zbog toga progone, jer bi htjeli ovaj svijet učiniti isključivo ljudskim, prema mjeri ljudskoga razuma i ljudske pravednosti.

Mi, međutim, vrlo dobro znamo da se takav ljudski pokuša izrodi, te vrlo brzo stvori one koji “se Boga ne boje nit za ljude mare”, te kasnije zlorabe vlastiti položaj i nadmoć nad drugim ljudima. Na to Isus želi ukazati ovom prispodobom i nama. Vjernik u svijetu u kojemu živimo nailazi na mnoge nepravde i protivštine. Baš zato je pozvan imati veliku ustrajnost i upornost kojom će braniti pravu istinu o životu, te će svojom ustrajnošću doprinijeti da nepravedni suci ipak otvore oči, te se okrenu na stranu pravoga dobra. A u svijetu u kojem živimo pomoć ne trebamo tražiti sa strane, nego prije svega u molitvi i iskrenom zajedništvu s Bogom koji zdušno brani svoje izabrane da im se ne dogodi ništa zla u svijetu, pa i onda kad odgađa njihovu stvar do onog trenutka kad će on preuzeti sud u svoje ruke.

Do tada ostavio nas je izložene kao što je bila izložena udovica iz prispodobe, koja je ipak svojom ustrajnošću učinila malo plemenitijim srce jednog nepravednog čovjeka, te je bila na braniku pravde, kao što je i nama biti na braniku neprolaznih vrijednosti. Od nepravdi kojima su izloženi, jer se preko njihovih leđa prebijaju interesi moćnika, Božji izabrani se mogu zaštiti samo svesrdnom molitvom koja im daje ustrajnost u obrani dobra i pravednosti u svijetu. Molitva ponajprije izgrađuje one koji mole i utvrđuje njihov karakter, tako da nije nikad besplodna, a Bog nikad nije daleko od molitelja. I kao što je po ustrajnost jedne udovice svijet postao malo humanijim, tako i nas Bog postavlja da se poput nje borimo za bolji svijet ustrajnošću i molitvom da se razmekšaju srca nepravednih tužitelja i sudaca u ovom svijetu.

Tako Bog, po ustrajnosti koju nam daruje u dobru i pravednosti, silazi među nas i brani našu stvar. Na taj način nas učvršćuje u vjeri, kako bi Sin Čovječji kada dođe ipak mogao naći vjere na zemlji, koje nema bez prokušane ustrajnosti. Stoga budimo, poput udovice iz prispodobe, ustrajni u molitvi, koja učvršćuje naša srca u dobri i u vjeri, kako bismo ovaj svijet učinili malo ljudskijim, te kako bismo svojim tihim svjedočanstvom doprinosili obraćenju srca Gospodinu i postojano stremili svi zajedno prema životu vječnome kao svome konačnom ostvarenju.

Nakon napornog prijepodneva
župnik i mladi župni vikar
sjeli su blagovati i podijeliti
nedjeljni bratski stol.
Župnik u klasičnom stilu i odijelu,
a kapelan u nešto svježijem izdanju,
jer je umjesto uobičajene crne
stavio moderniju bijelu košulju.
Kad je, međutim, počeo ručak,
njegov izbor se pokazao odvažnim,
jer je bilo gotovo nemoguća misija
završiti ručak bez mrlje na njoj.
Ma koliko se dobro pazio ubrusom,
ipak je odnekud kapnula kapljica
što je na bijeloj košulji djelovala
kao golema ružna mrlja
koja je nagrdila njenu bjelinu.
Uz blagi osmijeh župnik je
ostavio sebi svojstven komentar:
Vidiš, dragi brate,
grijeh je sličan mrljama,
a duše košuljama.
Što je duša bjelja i čistija,
i onaj mali grijeh je na njoj
doista nametljivo uočljiv.
A što je duša zapuštenija,
kao crna košulja pri jelu,
da i nešto teže pogriješi,
uopće nije u stanju uočiti
koliko je onečišćena i ranjena
vlastitim postupcima i zlima.

28. nedjelja kroz godinu – C

U svom mesijanskom djelovanju Gospodin Isus je pokazao svoju božansku moć liječeći bolesne od raznih bolesti. U današnjem pak Evanđelju imamo opisan događaj kad Isus oslobađa desetoricu gubavaca od njihove neizlječive bolesti u jednom solu kojim je prolazio dok je putovao u Jeruzalem. No nakon što ih je izliječio desetoricu, dogodilo se da je se vratio zahvaliti mu samo jedan, i to Samarijanac. Isus to nije mogao ne opaziti, te je onda i prokomentirao pitajući se: Zar se ne očistište desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovog tuđinca? Njegovo razočaranje i doza tuge i prijekora u glasu nije bila radi povrijeđenog ponosa ili taštine, jer on nije imao krivog ponosa i grješne taštine, nego je bio iskreno zabrinut kako se moglo dogoditi da budu nezahvalni Bogu upravo oni koji su mu trebali vjerovati kao članovi izabranog naroda. Bilo mu je žao njih koji su više držali do vlastitog tjelesnog ozdravljenja, nego do zahvalnosti Bogu i vjere u njega, jer su mogli nakon svega i duhovno ozdraviti. Tako su poradi velike sreće što su tjelesno ozdravili propustili prigodu cjelovitog Božjeg zahvata u svoj život putem vjere. Da su povjerovali Isusu, kao što je učinio Samarijanac, mogli su duhovno ozdraviti, te bi tako sebi priskrbili dodatnu dobrobit koju je Isus donio svijetu.

Možda bismo ovu situacije u kojoj je jedan od desetorice bio zahvalan mogli primijeniti i na situaciju u našem društvu i narodu. Dok se naš narod po provedenim istraživanjima i statistikama izjašnjava kao devedeset postotno katolički narod, dotle bismo se, videći stanju vjerničke gorljivosti, mogli iz nedjelje u nedjelju pitati: Gdje je onih 90 posto od svih koji vjeruju? Jer činjenice govore kako pohađanje nedjeljne svete mise i revan život prema kršćanskim vrijednostima prakticira tek nekih deset do dvadeset posto našeg naroda. A svoje blago, dobrobit i blagodati duhovnog kapitala Bog je ostavio cijelom narodu, a ne samo nekim pojedincima. Cijelom narodu je Krist podario svoje darove i pozvao svih na duhovnu čistoći i na blagoslov kršćanske vjere. Sve nas je krštenjem očistio od gube grijeha, otvorio oči za spoznaju Boga, te svima želi puninu vječnoga života, a opet dobar dio ne mari više za to. Zato će nas svih jednom pitati: A gdje je onih devet, to jest gdje je onih devedeset posto naroda? Zašto se oni ne drže riječi i puta života? Zašto nemaju živu vjeru i zašto nisu pristupili Kristu da ih on još dodatno obdari spasenjem?

Kao što ne znamo zašto se devetorica ozdravljenih gubavaca nisu vratili Gospodinu zahvaliti, tako isto ne znamo zašto dobar dio ljudi prelazi preko Božjih dobročinstava, te ne samo da njemu ne zahvaljuju, već sebe lišavaju dodatnoga dobra. Svakako znamo da je Isusu stalo do njih. Ne toliko do zahvalnosti radi sebe, već do njih jer zna da su oni u svemu tome najveći gubitnici, jer su eventualno instrumentalizirali Isusa za neke svoje potrebe, nakon čega su mu okrenuli leđa kad su procijenili da im on više ne treba za tjelesnu dobrobit i zdravlje. Nešto slično se događa i danas, kao i tijekom naše povijesti, kad vidimo kako su se mnogi okretali Crkvi i tražili pomoć u onim opasnim situacijama i vremenima kad je trebalo ginuti i davati život za narod, ali čim je opasnost prošla, mnogi se zadovoljili svojom dobrobiti, te zabavili blagostanjem. Tako su vrlo brzo zaboravili što je bilo nedugo prije toga, kao što i gubavci zaboraviše da su bili gubavi i tko ih je izliječio.

No mi koji vjerujemo u Gospodina i koji dijelimo s njime istu zabrinutost za vjeru i spasenje one većine koja je zanemarila svoje krsne blagodati, ili ih nikada nije ni bila svjesna, te su vrlo brzo u praksi odlutali od Isusa i od vjere koju je on donio svijetu, a Crkva je naviješta. Na nama je da se trajno preispitujemo da nismo možda i sami odgovorni što naša braća lutaju daleko od Gospodina. Upravo podari toga truditi nam se da mu mi prvi budemo još više zahvalni, kako bismo drugima posvjedočili da sa zahvalnošću primamo još veća dobra. Potom nam je trajno moliti za obraćenje i dolazak k Gospodinu svih onih kojima je iskazao svoja dobročinstva, da spoznaju koliku im je milost Gospodin iskazao, te da ne budu sebični i neuviđavni misleći samo na vremenite i zemaljske dobrobit, već da žive u punom zajedništvu s Gospodinom i da na taj način prime puninu koju im on podaruje.

Ako nas je vjera u Krista Isusa spasila, te ako smo osjetili zahvalnost doista svjesni svega što je za nas učinio, poslušajmo njegove riječi: Ustani, vjera te je tvoja spasila. Ustanimo i pođimo ususret onoj devetorici, to jest onoj većini od devedeset posto i navijestimo im radost susreta s njima, potičimo ih da i sami vjerom krenu odvažno prema njemu, da povjeruju kao osoba osobi u Boga živoga, kako bi ih Bog dodatno preobrazio i obdario nebeskim obličjem i neprolaznom slavom.

U važnim trenutcima života
jednog naroda i društva,
kao što su parlamentarni izbori,
razgovara se o važnim temama
i nude se različita rješenja.
Jedan od prijedloga je bio
da se promjeni Ustav,
kao neophodna pretpostavka
daljnjih reformi u društvu
i bržeg napretka i boljitka.
Ne želeći osporavati odgovornost
odgovornih za važne promjene,
ipak valja reći da ne može biti
pravih društvenih promjena
bez unutarnje promjene čovjeka.
A za takvu korjenitu promjenu
neophodna je primjena
Božjega Ustava – Evanđelja,
kojim se jedino čovjek reformira
za neprolazne vrijednosti
dok ne primi obličje vječnosti.
Samo primjenom ovog ustava,
zajamčen je brzi uspjeh
svih ostalih društvenih promjena.