Stvoren da po Božjem zakonu
ponese breme života,
čovjek se ipak htio osloboditi,
uvjeren da samo razumom
može dospjeti do cilja,
kako spoznaje tako života.
Tako se požurio pred rudo,
ne sluteći da će razum,
kad se oslobodi vjere,
kola života odvesti u propast.

Zato je Božji Sin poučavao
da ne smije biti ishitren
odlučujući samo po ljudsku,
vođen oholim ambicijama.
Korisnije je ponizno nositi breme
i strpljivo vući kola života
u koja je on ugradio svoj križ
kao rudo i pogonsku osovinu.
Kad su ga ljudi htjeli
upregnuti u kola politike,
odbio je kraljevske ponude.
Ali kad je došao njegov čas,
nije se izmaknuo od odgovornosti,
nego je svoja leđa podmetnuo
da spasi posrnuloga čovjeka
ispred podivljalih kola.
Primajući na svoja leđa križ
i upravljajući njime kao rudom,
usmjerio je kola ljudskog života
prema svome kraljevstvu.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na Cvjetnicu – nedjelju muke Gospodnje započinjemo slavlja Velikoga tjedna, najsvetijeg vremena u kojem se spominjemo najvećih otajstava vjere i središnjih događaja cijele povijesti spasenja. Sva sabranost, pobožnost i dobra djela tijekom korizme bila su dobra i neophodna priprava kako bismo vazmena slavlja doživjeli u punini snage koju nose i primili neizrecive darove koje nam posreduju. A kako se radi o otajstvima Božjega milosrđa za nas, tako i današnje slavlje kojim se spominjemo Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem možemo nazvati slavljem milosrđa koje dolazi čovjeku ususret. Na to nas podsjeća i ulazna misna antifona u kojoj čitamo: Šest dana pred svečani Vazam, kad je Gospodin ušao u grad Jeruzalem, u susret mu iziđoše djeca; u rukama držahu palmine grančice i vikahu glasno: Hosana u visini; blagoslovljen koji si došao u mnoštvu svoga milosrđa.

A dok nas ulazna antifona jasno vodi prema središtu poruke današnjega dana, i sami zastajemo pred otajstvom milosrđa iščitavajući ga kao neizmjeran dar čovjeku do kojega čovjek nije sam po sebi mogao doći. I ma koliko ljudi tražili odgovore i trudili se doći do Božjeg smilovanja, nastojali umilostiviti Boga/božanstva svojim ljudskim inicijativama, ipak je čovjeku nemogući zaslužiti milosrđe i Božju spasenjsku blizinu i prisutnost. I koliko god težili za Bogom, ipak ljudski život ostaje opterećen Božjom odsutnošću i daljinom koju čovjeku nije dano premostiti svojim nastojanjem, jer je prevelika za njegove mogućnosti. Mnogi su stoga dovodili u pitanje njegovo dobrotu i želju da bude blizak i velikodušan prema čovjeku, dok je pravo pitanje bilo koliko je svaki čovjek iskreno i htio doći u puno zajedništvo s Bogom, a koliko u svojoj sebičnosti i neznanju traži Boga kao servis svojih tekućih, životnih, zemaljskih potreba.

Ali, srećom, ovaj jaz, nastao zbog grijeha, Bog je htio premostiti svojim milosrđem, te je stoga on sam odlučio doći u ljudsku stvarnost, ususret čovjeku. Znak Božje spremnosti i nesebičnosti prema čovjeku slavimo danas Isusovim ulaskom u Jeruzalem kojim je otkrio da je već došlo vrijeme njegove svete muke. Svime što je učinio pokazao je da Bog ljubi svoj narod i da ga ne zaboravlja, pa i onda kad ne dolazi u susret svim ljudskim očekivanjima, nego samo onima koja su oblikovana po Božjoj želji i volji. Zato i ulazi u Jeruzalem kao Kralj, te dopušta da ga pozdrave kao Kralja, ali ne zemaljskoga prema ljudskim očekivanjima, nego kao Kralja koji donosi mir zemlji a koji seže do neba. Po njegovu kraljevskom djelovanju ostvaruje se mir na zemlji, te zato ulazi u Jeruzalem na magarcu, simbolu mira. No pravi mir na zemlji se događa po izmiruju neba i zemlja, te ga je zato onaj jednostavni vjernički puk pozdravljao pozdravom koji se nije svidio farizejima: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!

Zato današnje liturgijsko slavlje za nas treba biti istinska prigoda duhovne radosti, jer je pred nama očitovano Božje milosrđe koje nam dolazi ususret, premda ponizno, ali sa svom spremnošću i odlučnošću zauzeti se za nas izlažući se patnji, muci i smrti. Ovakvu Božju odluku o milosrdnom dolasku čovjek nije zaslužio, nego je ona isključivo besplatni dar kojim nam Bog pruža svoju ruku pomoćnicu. Veličinu i uzvišenost ovog događaj prepoznali su njegovi učenici i jednostavni puk, te su klicali od radosti i hvalili Boga. A kad nas preplavi sveta radost na temelju spoznaje spasenjskog dara, nemamo pravo šutjeti o tolikoj dobroti i milosrđu, nego cijelom svijetu trebamo svjedočiti kako nam je Bog bio milosrdan što je poslao svoga Sina za spasitelja i otkupitelja. I riječima i djelima nam je glasno svima navijestiti kako nas je Bog svojim milosrđem zahvatio, iskazujući svoju čudesnu ljubav i dobrotu prema nama grješnicima. I kao što se Gospodin odupro farizejima koji su htjeli ušutkati narod koji je klicao slavu Bogu, tako i mi ne smijemo podleći utjecaju suvremenih farizeja kojima je kao i onima nekad, utišati glas vjerničkoga svjedočenje o Kristu Gospodinu u društvu i široj javnosti.

Proslavimo stoga i sami Kristov ulazak u naš Jeruzalem, u našu životnu stvarnost, zahvaljujući mu za dobrotu i slaveći ga kao svoga kralja i otkupitelja. Bez straha prostrimo preda nj svoje živote i omogućimo mu da preko nas i našeg vjerodostojnog svjedočanstva ispuni naš narod i društvo u kojemu živimo svojim neizmjernim milosrđem. I kao što je on znao da je nasušna potreba s njegove strane da dođe ususret nama grješnicima, tako i mi shvatimo kao svoju nasušnu zadaću da posvjedočimo i približimo svima, napose onima koji su najpotrebniji njegova milosrđa.

U prijašnjim vremenima
kad nije bilo suvremenih
sustava zaštite posjeda,
ljudi su ograđivali
svoje kuće i vlasništvo,
imanja, štale i ovčinjake
bodljikavom žicom.
Tako nije mogao lako upasti
ni noćni kradljivac,
ni divlja zvijer i štetočina.

Na sličan se način Bog
u burnoj povijesti spasenja
trudio zaštiti svoj narod,
izabranu svojinu i vinograd,
od divljih i okrutnih zvijeri
koje su mu sustavno uništavale
svetu vjeru i bogoštovlje,
kao kad vepar pustoši
brižno zasađeni nasad.
Naposljetku je i Otac
postavio takvu ogradu
koju nije mogao probiti
ni kradljivac ni vepar,
kako bi učinkovito zaštitio
predragu svojinu i baštinu.
Otkako je predao u smrt
svoga ljubljenoga Sina,
njegova trnova kruna
najbolja je i najpouzdanija
zaštita vjernicima.

5. korizmena nedjelja – C

Gospodin Isus se našao u mnogim složenim situacijama kad su ga njegovi protivnici htjeli uhvatiti u prijestupu ili u nedosljednosti, no ova opisana u današnjem Evanđelju bila je vrlo neugodna i zahtjevna. Naime, o njegovu odgovoru visio život jedne žene koju su zatekli u preljubu i koju su prema Zakonu trebali kamenovati. A on koji je javno naučavao da nije došao dokinuti, nego ispuniti Zakon, sada je bio na kušnji, jer se, prema prisutnima, ispunjenje Zakona sastojalo u osudi nesretne žene, dok bi oslobađajuća presuda bila protivna zakonskim odredbama. Međutim, Isus je napravio neobičnu gestu kad se sagnuo i počeo pisati prstom po zemlji praveći se da ne čuju što oni govore. A na njihovo navaljivanje da se izjasni oko toga treba li je kamenovati ili ne, bila je dovoljna jedna rečenica pa da se povuku i odustanu od svoga paklenog nauma.

Ti isti ljudi, međutim, pismoznanci i farizeji, koji su se bacali kamenjem osude na prijestupnicu, u svojoj nutrini dopuštali su sebi grijeh i lako su sebi opraštali. Jer nama ljudima mnogo lakše je prijeći preko svojih grijeha kao da ih nema, nego imati razumijevanja za grješnicu, pa i onda kad joj ne treba odobravati grijeh. U sebi su nosili prljavu nutrinu prekrivenu revnošću za Zakon i za ćudoređe, umjesto da je počiste i pred Bogom i savješću se potrude oko vlastite čistoće i besprijekornosti. Mnogo lakše je ukloniti preljubnicu iz grada, nego ukloniti grješne sklonosti i počinjene grijehe iz svoje duše. Zato su ne samo prema ovoj ženi, nego i prema Isusu nastupili uperena prsta, jer su je htjeli pogubiti i na temelju njegove osude s još većim zadovoljstvom, nego da je samo oni sude i kazne. Ali Isusov prst koji je u prašini ispisivao oslobađajuću presudu, nije im dopustio da se poigravaju njegovim poslanjem koje se sastojalo u tome da ljudima navijesti i pokaže milosrđe Božje. On je svojim prstom ispisivao nove zakone ljubavi i milosrđa, podsjećajući i njih da si oni imali više razloga biti milosrdni prema grješnici jer su i sami grješnici.

Zanimljivo je to ljudsko proturječje koje se poigrava ljudima. U biti radi se o zloći koje ne progoni grijeh kao takav, nego se grijehom služi protiv ljudi, vlastitih neistomišljenika, kako bi im naškodili. Jer da im je smetao grijeh, onda bi najprije, korjenito i temeljito počistili grijeh iz svoje nutrine, a ne bi se služili čak svetom Božjom riječju i zakonima kako bi se okomili na Isusov nauk. Osim toga svojim su prljavim naumima podredili i jedan ljudski život koji njima nije bio svet sam po sebi, nego obično sredstvo društvenog i vjerskog obračunavanja. Slična proturječja pronalazimo i u današnjemu društvu koje je spremno na proturječne stavove i krajnosti, samo da bi pojedinci ostvarili svoje ciljeve. U tom smislu se može dogoditi da se ozakoni bilo koji grijeh, pa čak i ubojstvo kao što je abortus, te da ga se hvali kao civilizacijski napredak, ako služi tome da se napakosti ideološkim protivnicima. No ti isti ljudi koji su spremni boriti se za lažna prava ljudi na grijeh i zločin, ili pak na neku drugu vrstu nećudoređa, u svome licemjerju spremni su spočitnuti i mnogo manje grijehe i propuste svojim protivnicima, ako pronađu dovoljno uvjerljiv i ‘tvrd’ argument kojim im mogu doći glave. Ti isti ljudi koji na velika vrata puštaju zlo u društvo, spremni su linčovati u javnosti svoje političke i ideološke protivnike i zbog nekih nevažnih prijestupa ili izjava. Po tome se vidi da se ni danas nitko ne bori protiv grijeha kao i njegove razornosti u ljudskome životu, nego se mnogi služe grijehom kao razornim sredstvom borbe protiv ljudi.

Tako se potvrđuje da pismoznancima i farizejima, bilo starima bilo novima, nije sporan grijeh kao takav, niti im je stalo do dobra osobe, nego do vlastitih probitaka i karijere. Jer da im je sporan grijeh, onda bi bili počeli čistiti od svoga dvorišta, to jest bića, a ne od tuđega. Tada bi u poniznosti otkrili kako je istinsko dobro čovjeka biti čist od grijeha, te bi se dali očistiti navještajem spasenja, a braću oko sebe bi susretali s punim razumijevanjem i trudili bi se oko njihova dobra. Štoviše, doživjeli bi to kao vlastito poslanje da drugima omoguće da se čiste od grijeha i da otkrivaju milosrđe Božje. U tom slučaju bi spoznaja grijeha bila spasenjska prigoda, oruđe za pokajanje, za ponizni stav i molitvu Bogu da ih oslobodi od grijeha. No ljudskom umu izopačenom grijehom nije svet ni Bog ni čovjek, nije sveto nijedno mjesto i nijedno vrijeme, nego zlorabe i Božji Zakon i sveto mjesto Hrama, gdje su dolazili mnogi kako bi se očistili od grijeha, te umjesto da ih oslobađaju i čiste, oni ih vežu kaznama i osudama pretvarajući Hram u sudište umjesto u pomirilište.

Ali dovoljna je bila jedna Isusova rečenica da ih obuzda, te da im pokaže da su njihovi stavovi bili nedostojni tog svetog mjesta, te Božje svetosti i milsrđa. Osim toga ukazao im je da je neophodno da se okrenu svojim grijesima i da najprije čiste po svome dvorištu i kući. Isusova riječ ih je udaljila s tog mjesta, te je bilo za očekivati da su naučili lekciju, te da se neće više usuditi upirati prstom u tuđe grijehe ako im nije cilj da donesu oproštenje. Doista, nije uputno isticati tuđu prljavštinu ako se ne namjerava zasukati rukave i prionuti zadaći očišćenja njihovih nečistoća. Nije nimalo časno upirati prstom u druge ljude, osim ako to nije prst koji ispisuje stranice milosrđa, oproštenja i oslobođenja. A farizeji i pismoznanci nisu drugima pružali ruku, nego su izdaleka prijetili prstom i kamenom. Umjesto da se služe Zakonom i Hramom kao sredstvima oslobođenja, u njihovim rukama bila su to mjesta novoga zasužnjivanja, dok su u isto vrijeme zanemarivali da su njima ruke bile pune prljavštine i grabeža, kao što su im i srca bila okorjela i okamenjena poradi grijeha.

Isus, kako njima tako i nama, poručuje stoga da najprije omekšamo svoja srca, da operemo ruke od vlastite prljavštine, jer drugome nemamo pravo pružati prljava ruka, niti u njega upirati prstom. Ujedno nije prikladan jezik nemilosrđa kao ključ čitanja Zakona, nego jezik ljubavi u ovoj našoj grješnoj ljudskoj prašini, u koju je došao Božji Sin da nas svojim milosrđem oslobodi od nas samih. U tom duhu smo pozvani poraditi na sebi, svjesni da je i nas Gospodinov prst oslobodio nemilosrdne presude za grijehe, otkrivajući nam pravi smisao Božjih zakona i odredbi, kojima je njegovo milosrđe bilo najbolji tumač. Dopustimo našem Gospodinu da u naša srca svojim milosrdnim prstom upiše zakone ljubavi i praštanja, kako bismo njegovom snagom i mi pristupali drugima, te bili spasonosna i spasenjska prisutnost u našem društvu i cijelom svijetu.

Život se može usporediti
sa zdencem ili bunarom
iz kojega crpimo svježu vodu
koja ljudima život znači,
pogotovo u sušnim krajevima.
No počesto je u neprilici
čime zahvatiti i vodu piti,
utažujući žeđ za životom.
Koja korist od obilja u zdencu,
ako nema čime zahvatiti.
Zato je neophodno vjedro
s dovoljno dugim konopcem
da može njime dohvatiti.
Isto vrijedi i za dušu
koja sahne ako se ne nađe
vjedro kojim će zahvatiti
milosne vode života.
Božji Sin je stoga došao
u pustinju naše ljudskosti,
jer je jedini u stanju zahvatiti
iz neizmjernog zdenca ljubavi
iz srca nebeskoga Oca.
Svojim probodenim srcem
postao je vjedro spasenja,
jer se iz njegova boka
izlila na nas voda života
kao vrelo iz srca Očeva.
Od tada su i naša srca
posude milosrdnoga Boga
kojima natapa usahli svijet
morem svoje ljubavi.

4. korizmena nedjelja – C

Sveti Luka nam u svom Evanđelju donosi Isusove najljepše prispodobe o Božjemu milosrđu, a koje ne donose ostali Evanđelisti. Jednu od tih prispodoba čuli smo danas, a riječ je o prispodobi o dobrome ocu i izgubljenom i nađenom sinu. No prije nego će iznijeti ove Gospodinove prispodobe, sveti Luka nam navodi i razloge koji su naveli Isusa da ih ispriča, te njima obogati svoje učenike i vjernike novim i do tada nečuvenim spoznajama o Božjemu milosrđu prema svim ljudima. Tako je razvidno da je povod bilo mrmljanje pismoznanaca i farizeja kojima nije bilo po volji to što se oko Isusa okupljaju carinici i grješnici kako bi ga slušali. Njihov otrovni komentar na to bio je: Ovaj prima grješnike, i blaguje s njima.

Tako su ovi ljudi pokazali da su slijepi i gluhi na sve što se oko njih događalo, te nisu znali ispravno pročitati i protumačiti. Doista, radilo se ljudima koji nisu imali sluha za Boga, a posao im je bio izučavati njegovu riječ i zakone. Ujedno nisu imali osjećaja za čovjeka i za njegove potrebe, nego su prije svega tražili materijal za kritiziranje, ogovaranje i klevetanje, umjesto da traže načina kako pristupiti ljudima kojima je njihova pomoć mogla biti od koristi. Razlog njihovu ponašanju leži u tome što oni sami nisu imali ozbiljan doživljaj Boga, praštanja i milosrđa, te tako nisu niti mogli razumjeti druge ljude koji su vapili za Bogom. Sami nisu doživljavali Boga kao liječnika svoje duše, pa onda nisu niti vapili za tim da Bog izliječi njihove rane, te nisu niti znali kako su bolne rane na duši onih koji su bili ranjeni ranama grijeha.

Osim što su pokazivali ovako bešćutno lice prema braći čiju dušu, osjećaje i potrebe nisu poznavali, oni doista nisu poznavali ni pravo lice Boga, te također ni njegove osjećaje ni njegovu potrebu da iziđe ususret ljudima.  A on je prema ljudima pokazivao lice Oca i njegovao istinske očinske osjećaje, napose prema onima koji su ga najviše trebali, jer su grijesima doveli u pitanje zajedništvo s njime. A bešćutni kritičari Isusova ponašanja, koji su se bavili izučavanjem Svetoga pisma, ipak nisu uspjeli iz svega što su čitali razaznati njegovo očinsko lice i osjećaje. Cijela povijest spasenja koja je stajala pred njim nije im bila dovoljna da otkriju snagu i ljepotu Božje samilosne ljubavi koja dolazi ususret čovjeku. Čitali su o tolikim čudesima koja je učinio, a nisu bili u stanju shvatiti da je milosrdan i suosjećajan. Zato nisu bili ljudi koji slušaju što Gospodin govori o sebi i o čovjeku, kao niti što govori njima u međuosobnom odnosu i razgovoru, nego su imali svoj kritizerski stav čak i prema dobrim stvarima koje su se oko njih događale i poradi kojih su se trebali veseliti. Na njihovu žalost bili su u duši toliko sasušeni da nisu osjećali prisutnost njegove neizmjerne ljubavi što ispunja i snaži cijelo biće. Da su bili pozorni na ono što se oko njih događalo, onda bi čuli tišinu koja je vladala dok su Isusa slušali carinici i grješnici, te je ne bi narušavali svojim kritikama. Da su imali sluha za ljude i uho za njihove duhovne potrebe, onda bi bili čuli vapaje njihovih duša kojima su tražili Boga, a ne bi ih odbacivali. Da su dobro gledali što se događa, onda bi vidjeli stvarno stanje i ne bi im smetala njihova nastojanja da se oslobode grijeha i stanja u kojem su živjeli.

Zato ti isti ljudi nisu ni pokušali razumjeti Isusa zašto se druži s carinicima i grješnicima, nego su bezrazložno mrmljali na sve što je činio. Ljude oko sebe promatrali su kroz optiku naočala svoga duha, te su tako sudili i njih i Isusa jer je bio spreman prihvatiti ih, s njima razgovarati i družiti se. Sve što se događalo između njih i Isusu i nama je poticaj da izvučemo zaključke za sebe i da, napose u korizmi, radimo na tome da otvorimo oči, uši i srce kako bismo dobro čuli što se događa oko nas, kako bismo bili sućutni za njihove sudbine. Nasušna je stoga potreba da otkrijemo Isusove osjećaje prema ljudima, te da usvojimo njegove nakane i način odnosa s ljudima. Jer time što je se susretao s carinicima i grješnicima, nije ih podupirao u grijehu i slabosti, nego ih je liječio i pomagao im. Nije se stoga niti bojao da će ugroziti dobar glas i ugled, nego je prvotno imao ispred sebe želju da tim ljudima pomogne što može. Tako je očitovao božansku želju da im pristupi i da ih ispuni svojim obiljem, mirom i radošću. Isusovu ljubav nam očituje i prispodoba o dobrome ocu koja objavljuje i Božje srce i dobrotu kojom susreće oba svoja sina, te im jednako želi dobro u punom zajedništvu svojih očinskih osjećaja, pa i onda kad oni ne razumiju njegove božanske osjećaje i beskrajnu dobrotu.

Korizma je prigoda za drukčiji odnos prema braći ljudima, da ih naučimo susretati kao braću, sa svim njihovim potrebama, a počesto i u njihovim nevoljama da im pokažemo put iz njih. Neprimjereno je da ih osuđujemo i kritiziramo kao protivnike i neprijatelje, kako su činili pismoznanci i farizeji, umjesto da ih ljubavlju prihvaćamo i liječimo kako je činio Gospodin i kako nam opisa u prispodobi o milosrdnom Ocu. Odbacimo zlovolju i mrmljanje a oboružajmo se radije iznutra ljubavlju, pozornošću, dobrotom i istančanim sluhom prema potrebama braće, te im tako posredujmo pravu spoznaju lica i srca, osjećaja i ljubavi Očeve. Tako ćemo im na najbolji način pokazati ne samo koliko je milosrdan Otac, nego da smo i sami milosrdni poput Oca.

Prašina nečujno pada
i noge je tiho nanose,
jer je sitna i neprimjetna.
No opet, premda sitna,
ipak neugodno onečišuje
prostor ljudskog življenja
i teško ju je očistitit.
Svaka dobra domaćica
je svjesna toga da je
borba s njom vrlo teška,
svakodnevna i neprekidna,
jer se podmuklo zavuče
i do najudaljenijeg kuta.

Kamo sreće kad bi
pogled na nju redovito
čovjeka iznova podsjetio
da je on sam samo prah
i da se u prah vraća.
Onda bi budno pazio
da ne onečišćuje okoliš
svoga i tuđega življenja
prašinom zla i grijeha,
što prodire do svake pore.
Tada bi bio i zahvalan
Onome koji je došao
iz neprolazne vječnosti,
te ponizan nije prezao
ni prezirao zagaziti
u prašinu naše ljudskosti.
Jer je prošao ovim našim
prašnjavim svijetom
naviješćujući evanđelje,
kako bi nas brižan poučio
otresti prašinu slabosti
s haljine svoje ljudskosti,
te oprati stopala i noge
okaljane blatom zloće.
I dok smo u čudu zdvajali
o smislu njegove riječi,
nećkali se i zbunjeni pitali
kako je moguće to izvesti,
on se pokoran prigeo
i noge nam milošću oprao.

3. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak stavlja nam pred oči svu tegobnost ljudskoga života koja počesto prelazi u tragičnost. A kako je nama ljudima skriven smisao tragedija koje nas prate ili se događaju oko nas, sve skupa nas nemalo zbunjuje. Na isti način su bili zbunjeni i preneraženi Židovi koji su nazočili jednom takvom nemilom i krvavom događaju u Jeruzalemu. Naime, rimski su vojnici, po Pilatovu nalogu, brutalno ubili neke Galilejce koji su došli u Jeruzalem prinijeti žrtve Bogu u Hramu. Po svoj prilici nije bilo čovjeka koji se nije upitao zašto se takva nesreća dogodila ljudima koji su došli častiti Boga prinosom svojih žrtava. Ovakvo postavljeno tjeskobno pitanje nije moglo ostati kao prigovor Bogu, jer nijedan pobožni Židov nije dvojio oko Božje dobrote i skrbi za svoj narod. No ako Bog nije bio uzrok te tragedije, onda je njezin uzrok morao biti u čovjeku, pa i kad drugima nije bio vidljiv ili očit. Uvriježeno mišljenje i stav svih nazočnih je bio takvo da su držali stradale nesretnike grješnicima koje je Bog kaznio poradi nekog počinjenog skrivenog grijeha, te je stoga Gospodin Isus osjetio da ih treba razuvjeriti i ukazati im na nešto mnogo važnije. Riječima koje će izgovoriti pobit će oba mišljenja, te posvjedočiti da je uzrok svih nevolja kaje prate pojedinca i društvo ljudska duhovna neplodnost, to jest grijeh kao pravo ime za neplodnost. Doista, Isus im skreće pozornost da bi trebao svako od njih obratiti pozornost na vlastito srce i na zajedništvo s Bogom, umjesto da nastradale smatraju i nesretnijima i grješnijima od sebe.

Isti Gospodinov poučak vrijedi i danas kad za mnoge nesreće i tragedije optužujemo sve oko sebe, a nismo u stanju otkriti koliko je Bog strpljiv prema nama, te koliko smo mi zlorabili njegovo strpljenje. Gdje bi nam bio kraj, i kao pojedincima, obiteljima i društvu, kad bismo stalno davali plodove koje Bog u nama potiče, kad bismo se popravljali i bili kvalitetniji ljudi? Kad se ne bismo gušili u svojoj osrednjosti, u odbacivanju milosnih poticaja, u prihvaćanju grijeha i bezboštva, u zanemarivanju Božje riječi i skrbi oko nas. Kad bi nas Božja riječ doticala, a mi je provodili u život odlučno i spremno, oko nas bi svijet cvjetao i bujao plodovima. Ovako je, međutim, izložen riziku od pustoši i propasti. I što je najgore, svi smo se mi na to navikli, kao da tako treba biti. Uglavnom ne vidimo ništa spornoga u vlastitom ponašanju, ali da stvari ne idu najbolje vidimo kad promatramo druge, te uočavamo da njihov život nije dobar i ne odgovara Božjim zahtjevima. Tako smo i sami poput neplodne smokve, te nas zavarava vlastita pojavnost do mjere da od lista ne uočavamo kako nema ploda. Koliko smo zavarani pojavnošću očituje se u tome što nas ne zabrinjva vlastita nutrina, nego ona tuđa, te u tome što ne vidimo Božji brižni i strpljivi rad oko nas, nego samo nerazumljive trenutke kazne.

Sreća da je Bog prema nama strpljiv i kad ne vidimo koliko je strpljiv, te nam daje nove prigode i onda kad pokazujemo sljepoću za vlastitu neplodnost. Uvijek imamo bolje oko uočiti i više sluha kritizirati tuđu neplodnost, dok nam naša ostaje skrivena pod bujnim lišćem privida. Zato one oko nas smatramo manje plodnima, te umjesto da pozorno promotrimo sebe, svu pozornost usredotočujemo na druge. Umjesto da sami sebe tražimo više i bolje pred Bogom postajući plodniji duhovnim plodom, mi iz svoje površnosti kritiziramo druge jer su, prema našim kriterijima, grješniji od nas. Umjesto da opravdavamo svoju udaljenost od Boga, bilo bi bolje da je postanemo svjesni, te da je obraćenjem dokinemo. Ako sami uspijemo doći do Boga, to jest dopustimo da nam on skrene pozornost na potrebu obraćenja, tada ćemo biti u stanju vidjeti njegovu strpljivost prema nama i našoj neplodnosti. To bi nam trebalo biti pravo pogonsko gorivo, te ćemo u tom trenutku moći pomoći i drugima da se obrate, da ne propadnu i da dođu do prave životne plodnosti.

Kad iskreno stanemo pred Boga, spoznat ćemo kako je velik i dobar, te koliko smo mi sami imali duhovnih propusta, koliko smo sebi otežavali rast i onemogućivali plodnost, dok se on mučio oko nas i slao nam poticaje svoga Duha, pa čak i svoga Sina. A mi smo i danas u dobroj mjeri slijepi kao i Gospodinovi sugovornici u evanđeoskom odlomku, te ne vidimo da smo kao kršćani pozvani najprije na duhovnu plodnost pred Gospodinom, čime izravno skrbimo za svoju vječnu dobrobit i za dobrobit svojih najbližih i najdražih koje nam je Gospodin povjerio. A ako smo slijepi da ne vidimo koliko je Bog strpljiv i što nam u svakom trenutku života poručuje, onda ne vidimo ni sebe ni svoje grijehe. Ne vidimo onda ni potrebu svoga obraćenja, nego za sve što se dogodi tražimo krivicu oko sebe u drugima. Čak smo danas malo drskiji nego ondašnji pobožni Židovi koji se nisu usuđivali okriviti Boga. Danas pak počesto, pa i za stvari koje su dio redovitoga života kao što je bolest i smrt, a da ne govorimo o izvanrednim tragedijama, vrlo lako i olako upiremo prst prema Bogu.

U korizmenom vremenu Gospodin nas poziva da otvorimo oči za Božju strpljivost i za znakove koje nam daje za naše duhovno dobro. Nasušna je potreba da ih počnemo čitati kao znakove Božjeg strpljenja, te da ih doživimo kao nama upravljene i poslane, a ne tek kao tragedije koje su se slučajno dogodile drugima, bilo da su za nešto bili krivi, ili pak da jednostavno nisu imali sreće u životu. Nemamo se pravo skrivati iza tuđih grijeha i nesreća, umjesto da nas sve što se događa potakne na veću gorljivost, blizinu i zajedništvo sa strpljivim i brižnim Bogom. Dopustimo mu da se potrudi oko nas, te se i sami potrudimo oko sebe i donesimo plodove obraćenja koje nas vodi spasenju i životu vječnome.

Jedinica za jačinu zvuka
ili jakost glasa je decibel.
Velika je istina međutim,
da se pravi glas ne čuje jasno
tamo gdje je prebučno.
A oni koji izabiru glasan
umjesto jasan govor,
glasnoćom i galamom
nadomještaju nedostatak
sigurnosti, znanja i sposobnosti.
Ujedno neki ljudi vikom
prekrivaju loše namjere,
pa čak i teška nedjela.
U društvu su bučni oni
koji nemaju što reći,
da prekriju moć tišine
koja ih raskrinkava.
A oni maleni i jednostavni,
čije je srce puno života,
ostaju tihi pred otajstvom,
jer riječ primaju od Boga,
i za to im treba šutnja.
Ali njihova je riječ snažna
jer se jačina glasa
ne mjeri u decibelima,
nego jasnoćom istine
koja se u njemu zrcali.
Naš glas je toliko snažan
koliko je vjerodostojan,
koliko odražava jasnoću
riječi, života i otajstva
našega Gospodina.

2. korizmena nedjelja – C

U našem korizmenom hodu druga nas nedjelja vodi s Gospodinom na goru preobraženja, kao što je on poveo trojicu svojih apostola. Kao što je i njima ovaj događaj bio putokazom kojim im je Gospodin otkrivao daljnji smjer hoda, tako je i nama dužni putokaz kojim nam ukazuje na jedan od bitnih ciljeva prema kojima je stremiti u korizmenom vremenu. No poput apostola i sami smo počesto usredotočeni samo na sebe i svoj duhovni ugođaj, a ne na cjelovitu dobrobit. Tako je i Petar nakon preobraženja u svojoj zbunjenosti zaustio: Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Premda je razumljiva njegova reakcija, Isus je ipak nije prihvatio, te nisu ostali sagradili tri sjenice, niti su ostali na gori, nego su se vratili u životnu stvarnost. Isus, naime, nije htio njihov život izuzeti od odgovornosti za svijet i za druge ljude. On ih je odmah nakon preobraženja vratio među ljude kako bi ih učinio svjedocima ne samo događaja kojeg su bili dionici na gori, nego i o cjelokupnog otajstva spasenja. Gospodin nije htio da njihovi doživljaji i iskustva ostanu njihova privatna, nego da oni postanu navjestitelji dobrobiti drugima, to jest da druge pouče na koji je način i gdje je dobro biti.

Crkva je to pozvana i danas činiti: pokazivati koji je vjerodostojni način kršćanskoga življenja koji se jedini može označiti nazivom dobrobit. Naravno, da nije riječ o zemaljskoj dobrobiti, nego o onoj uzvišenoj nebeskoj koja je vjerna riječima što izlaze iz Gospodinovih usta. Ali nebeska dobrobit nije kao nejasna stvarnost rasplinjena u oblacima, nego je dobrobit koja se utjelovljuje i ukorjenjuje na zemlji. Zato je Gospodin namijenio apostolima ne da grade sebi sjenice na gori preobraženja, nego da ostanu među braćom i sestrama, da dijele njihovu sudbinu, da budu s njima i za njih nositelji Božje dobrote, a ne tražitelji vlastite dobrobiti.

No intenzivno iskustvo Krista treba biti jasno, upečatljivo i snažno kako bi oni kasnije, došavši među braću, mogli poučavati na koji je to način ‘dobro biti’. Korizmeni hod služi upravo tome: pružiti vjerodostojno svjedočanstvo kršćanskoga puta koji je put istinske dobrobiti na kojem je doista dobro biti. Apostoli su barem išli putem nasljedovanja do preobraženja koje nije smjelo ostati samo za njih, nego posvjedočeno i drugima u prikladnom trenutku. Zato Isus ne prihvaća Petrov prijedlog da ostanu na gori u sjenicama.

Korizmeno vrijeme služi kako bismo dobro razumjeli gdje nam je biti i kamo težiti. U ovom svetom vremenu otkrivamo gdje je naša prava domovina, ali isto tako što činiti i kako djelovati da do nje dođemo. Promatrajući preobraženoga Gospodina primamo snagu da ne relativiziramo i ne dovodimo u pitanje dobrobit ove zemaljske, jer samo u njoj možemo pronaći prolaz do nebeske. Doista, zemlja nam nije dana za vlastite užitke i zabave, slasti i provode, nego za prijelaz u nebesku domovinu. Isus čak apostolima ne dopušta da uživaju niti u duhovnim slastima koje bi ih odvukle od onog konačnog cilja, nego im dopušta samo ono što ih vodi tom vječnom cilju. Isus se objavio učenicima u slavi, ne kako bi ih umrtvio, ne kako bi učinio da stanu i ukopaju se, nego kako bi bili odvažni svjedoci da se ovdje na zemlji može živjeti i hoditi od razmatranja vječne domovine u koju nas uvodi Isus.

Gospodin doista nije htio da njegovo učenici ostanu po strani ili na gori obasjani nebeskom slavom, a da im bezbošci i bezakonici oduzmu uporište u zemaljskoj domovini. Mnogi od bezbožnika bi htjeli da se vjernici bave isključivo vječnom domovinom i razmatranjem vječnih dobara u zavjetrini crkve i sakristije, a da oni polažu pravo i diktiraju pravila života u ovoj zemaljskoj. Ti isti ideolozi nas poučavaju da možemo vjerovati i to držati za sebe, a oni će na se preuzeti odgovornost za svijet i da se ‘brinu’ za ono što se tiče zemlje i života na njoj, ne želeći prihvatiti da vjernik mnogo bolje zna koji je ispravan put dobroga života i dobroga bivstvovanja na zemlji, jer ga je tom putu poučio utjelovljeni, preobraženi i uskrsli Gospodin. Ponašaju se kao da svijet pripada bezbošcima, a vjernicima ‘daju pravo’ na osobni duhovni ugođaj s Bogom. Oni bi nas vjernike ostavili da meditiramo u crkvi u svim pozama, pa čak i ekstazama poput one koju su imali apostoli na gori preobraženja, ali ne prihvaćaju da mi viziju vjere usmjerimo na svoju zemaljsku domovinu kako bi smo joj pomogli da ostvari potrebnu dobrobit.

Zato za Kristove učenike na zemlji nema predaha od odgovornosti za zemlju, pa niti onda kad je za njih korizma vrijeme uzvišenog susreta s Gospodinom na gori preobraženja. Za vjernike postoje samo određene postaje za doživljaj jasnije vizije budućnosti, kao što je i preobraženje jedna od njih. Susret s Gospodinom koji nas preobražava je trenutak kad se izdižemo iznad ovog zemaljskoga u samoći na brdu, kako bismo se vratili jasnijih ideja i odlučnijih stavova za budućnost. Bit kršćanskoga života nije u tome da vjernik živi cijeli svoj život u duhovnoj zavjetrini, nego da se u povlaštenim trenutcima osnaži za poslanje u svijetu. Na to nas poziva Gospodin, te nam svojim preobraženjem i ove korizme daje potrebnu snagu da ga ispunimo.