Pravo na dobar glas
3. nedjelja kroz godinu – C
Danas smo čuli odlomak iz svetoga Evanđelja po Luku u kojem je opisan početak Isusova javnoga djelovanja propovijedanjem radosne vijesti u Galileji, to jest rodnome kraju. Sveti Luka je pomno ispitao sve što se je događalo i potom to vjerno zapisao nama za svjedočanstvo. A jedna od stvari koju je ustvrdio ticala se i glasa koja je kružio o Isusu: A Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. Kao što je bilo i za očekivati, Isusovo djelovanje i propovijedanje nije moglo proći neopaženo, nego je privlačilo veliku pozornost. Nije ostajalo u dometu pojedinaca ili privatnom krugu, već je se širilo i na druge ljude kao sadržaj koji bi trebao biti od važnosti za sve ljude. Zato će Evanđelist i istaknuti da je bio slavljen od sviju, te je u takvom ozračju propovijedao u sinagogama.
Iz ovih nekoliko zapažanja svetoga Luke uočiti nam je vrlo korisne stvari kao putokaz ponašanja u svakodnevnom životu. Riječ je, naime, o dobrome glasu, kao o jednoj od značajnih ljudskih vrijednosti i prava. Premda znamo da Isus nije činio ništa radi dobroga glasa, već je sve činio kako bi objavio slavu Presvetoga Trojstva i nama ljudima priskrbio spasenje, ipak je bitno da svakoga u njegovu djelovanju prati dobar glas, to jest poželjno je da se o tome proširi ispravna vijest. Doista, Isus je sve činio vršeći volju Očevu, te je pozivao i svoje učenike da isto čine, a svojim djelovanjem je bio odsjaj slave Očeve, ne čineći ništa po nekoj privatnoj osnovi kako bi stekao ljudska priznanja za svoje propovijedanje i djela. No sveti Luka ipak skreće pozornost kako ga je pratio dobar glas kao rezultat naučavanja i djelovanja. Jer se Isus nije opterećivao time kako stvoriti savršenu sliku o sebi, nije imao pored sebe osobe za odnose s javnošću koje bi mu savjetovale određene ideje i trikove kojima poraditi na privlačenju pozornosti, te na ‘tržištu’ ideja što bolje prodati svoje stavove i promišljanja. Nije se brinuo za medijsku sliku o sebi, u protivnom bi se okružio stručnjacima koji bi mu pomogli da je stvori, već je isključivo znao koje je poslanje koje mu je povjerio Otac, te se svojski trudio jedino oko toga, dok mu je sve ostalo bilo nebitno. A sve što se potom razglašavalo o njemu bilo je isključivo na tragu njegova rada.
Upravo je ova situacija prigoda razmišljati o više važnih točki duhovnoga života. Korisno je znati kako je svijet u kojemu živimo svijet u kojem se ‘glas’ često puta stvara umjetno, to jest mnogi se prikazuju onim što nisu. Ali znaju da je dovoljno imati medijsko zaleđe, kao i znati kako se odnositi s javnošću, te možete steći mnogo pristaša za sebe, svoje ideje ili proizvode na tržištu. Određeni dio ljudi je spreman na jeftine prijevare javnosti, kako bi se prikazao nekom veličinom i zavarao krug ljudi oko sebe dovodeći ih do toga da bespogovorno vjeruju u njegovu veličinu. No kad ljudi stvaraju samo sliku o sebi, bez unutarnjeg duhovnog pokrića, onda su u velikom raskoraku, te to prije ili poslije iziđe na vidjelo. Tko se izvana prikazuje nekom veličinom, a to u sebi nije, redovito pukne kao balon od sapunice jer nema dovoljno unutarnjeg duhovnog sadržaja kao pokrića za toliko napuhanu sliku o sebi. A kad ih potom pojedinci ili javnost raskrinkaju, onda iza njih ostane samo osjećaj praznine koju su širili oko sebe.
No osim stvaranja slike ili ‘glasa’ o sebi, postoji i druga krajnost, vrlo česta u današnje vrijeme, a to je gubljenje ili rušenje dobroga glasa. Doista, u svijetu u kojem sredstva društvene komunikacije postaju i sredstvo u rukama pojedinaca, jer vrše utjecaj na velik broj ljudi, lako se može dogoditi da netko bude žrtva tuđih spletki. A kako uvijek ima ljudi kojima je do toga da unose nered i nemir u društvo i međuljudske odnose, onda se koriste medijskom aktivnošću, te drugima oduzimaju dobar glas putem tih istih sredstava. Tako se u društvu događaju politički i drugi interesni obračuni, te je oduzimanje dobroga glasa najlakši način kako ukloniti suparnika ili protivnika s društvene scene, a time sebi prokrčiti put do zacrtanih ciljeva. Zaboravlja se kako oduzeti dobar glas može biti jednako teško kao i ubiti čovjeka.
Ali osim što se glas može nekome oduzeti javno, to se počesto čini, i još češće, čini privatno, neopreznim i neprimjerenim govorom i izjavama o drugima. Na žalost, gotovo da samo se navikli na ogovaranja, pa i klevete o drugima. Riječ je najčešće o našoj površnosti i neodgovornosti kad sebi dopustimo brzopleto i nepromišljeno davati izjave o drugima, ili pak pretresati njihove pogrješke i mane. I to je također oduzimanje dobroga glasa, te jednako pogubno kao i javno klevetanje, s time što učinci nisu jednakih razmjera.
Stoga nas današnji evanđeoski odlomak poziva na budnu pozornost prema drugima i njihovu dobrom glasu. Ako je Isus imao pravo na dobar glas, potvrdio je time pravo na dobar glas kao jedno od nezaobilaznih ljudskih prava. Nas poziva da nikome i na nikoji način ne oduzimamo taj glas, već naprotiv da, kako privatno tako i javno, uvijek štitimo tuđi dobar glas. U o ovom slučaju vrijedi njegovo pravilo: Učini drugome što želiš da i on tebi, što možemo prereći: Reci drugome i o drugome što želiš da i on kaže tebi i o tebi. A što se tiče nas osobno, ne idimo za taštim traženjem stvaranja vlastite veličine i slave, već sve činimo na slavu Božju, vršeći njegovu svetu volju. Isto tako, neka i naše odgovorno ponašanje prema našem bližnjemu ne bude samo poradi ljudskih obzira i uzajamne korektnosti, već neki i to bude poradi Boga i na Božju slavu, kako bismo zavrijedili jednom svi skupa doći do te iste slave kojom će nas Gospodin proslaviti u nebesima po sve vijeke vjekova.