18. nedjelja kroz godinu – C
Uvijek su ljudi imali vrlo važan odnos i prema stvarima koje posjeduju. Mnogo toga im je neophodno, ali u isto vrijeme sve što posjeduju ili žele posjedovati postaje im izazov da ne mogu razlikovati potrebno od nepotrebnoga, korisno od nekorisnoga. Jer u posjedovanju stvari imaju osjećaj ne samo uspjeha već i sigurnosti. Uvjereni su da što više posjeduju, da su time uspješniji to jest ostvareniji, pa to vole pokazati sebi, a i dokazati pred drugim ljudima (od kojih su bili uspješniji). Tako računaju da se životna sigurnost i uspjeh mjere količinom novca i zemaljskih dobara, pa što više dobara i uspjeha, to smatraju i da je život sigurniji. Veliki je problem to što takav osjećaj zavara čovjeka, ako se ne bori protiv njega duhovnom izgradnjom. Ako čovjek ne uočava što je uistinu važno u životu, jednostavno ostaje zatvoren u takvo ograničeno poimanje života nastavljajući se truditi oko svega oko čega se do tada trudio ne shvaćajući koliko promašeno živi. Upravo zato je sam Bog od početaka upozoravao čovjeka da ne isprazni vlastiti život trudeći se oko zemaljskih ispraznosti, već da ga nastoji ispuniti neprolaznim bogatstvom, to jest istinskim smislom i pravim vrednotama.
Koliko je važno čuvati se ljudskih ispraznosti govori nam Božja riječ koju smo danas slušali, a na poseban način odlomak iz Lukina Evanđelja. U opisanome događaju Gospodin upozorava svoje slušatelje da paze skupljaju li u životu ono što osiromašuje ili ono što obogaćuje život. Umijeće života je znati dobro razlikovati zalihe koje treba skupljati. To jest trebalo bi znati tražiti i skupljati ono što Isus kaže kada veli: “Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.” Gospodin, dakle, potiče ljude da traže život i da im život ne bude u posjedovanju, već posjedovanje u životu. On zna da je sam život dublji i sadržajniji od onih izvanjskih dobara kojima su ljudi posvećeni. Zato ih potiče da skupljaju zalihe onoga što je stvarno život, a što nikada ne dolazi na manje, pa onda niti riskiramo ostati bez toga za ovoga života, a još manje za onoga. To su zalihe ljudskosti koje se prikupljaju krepošću i čestitim životom. Tko se opredijelio skupljati zalihe dobrih djela, taj se opredijelio za ono što mu nitko ne može oduzeti. Štoviše, tko se opredijelio skupljati zalihe božanskog života, taje se opredijelio ne za jeftino posjedovanje, već za sam život.
Kad u tom svjetlo sagledamo prispodobu koju smo čuli, vidimo da se bogataš iz opredijelio skupljati zalihe za ‘godine mnoge’ zaboravljajući da bi bilo bolje skupljati zalihe za vječnost, a ne za godine zemaljskoga života. On nije pogodio pravu hranu svojoj duši, već je dušu pokušao zadovoljiti govoreći ‘počivaj, jedi, pij, uživaj’ u zemaljskom obilju, a da nije mario za ono nebesko i Božje. No duša se zemaljskim dobrima ne može dobro ni u potpunosti zadovoljiti. A spomenuti imućnik je dušu iscrpio do mjere umiranja. Tako su za njega zemaljska dobra bila samo jedna vrsta anestezije duše nakon koje je uslijedila prava eutanazija, jer u konačnici duša od svega toga samo umire, a ne može živjeti jer joj to nije autentična hrana.
Sukladno rečenome, važno bi bilo stvarati duhovne zalihe, to jest ne dopustiti da nam se troši ljudskost. A mi na žalost ne stvaramo te zalihe za svoga zemaljskog života, niti pazimo da prikupimo što je moguće više kreposti i snage da možemo drugima biti riznica i žitnica. Upravo za takve zalihe ljudi zaboravljaju živjeti. To su zalihe vječnosti koje skupljamo u duši, a koje su neprocjenjivo bogatstvo. Gospodin nam je upravo to želio i omogućio da svoj život, svoje cijelo biće pretvorimo u novu žitnicu u kojoj možemo skupiti svo ono obilje božje. Na to nas je pozvao očekujući da se pretvorimo u takav hambar koji može primiti neizmjernu nebesku milost što ispunja dušu. Naš život doista mora biti Božji hambar. Ako to zaboravimo, ne samo da ga nećemo ispuniti zemaljskim stvarima, već ćemo ga i isprazniti dok se mučimo oko istih, a one ne mogu zadovoljiti dušu. Samo u vlastiti život možemo skupiti urod vječnosti i plodove neba, prema Božjoj namisli i želji.
Kao što se ni Gospodin Isus nije osjećao pozvanim i kvalificiranim biti sudac i djelioc među ljudima, tako očekuje da se i sami toga čuvamo. Upozorava nas da pazimo da nas ne zahvati i ponese pohlepa, jer je jedna od najvećih zala ovoga svijeta. Nije bez razloga došao poučiti nas istinskom duhovnom dobru, pri čemu valja bježati od svega što ugrožava to dobro. Nije nam došao davati savjete kako dijeliti ili komadati ono zemaljsko, već otvarati nam oči da uočavamo da nam zemaljsko treba služiti dok ne dođemo do nebeskoga i vječnoga. Nastojmo ići putem koji nam je naznačio pazeći na svoje duše da ih ne potrošimo skupljajući zemaljsko i trudeći se da nam ljudsko ostvarenje ne bude u izvanjskome, već u pravoj obnovi vlastitog čovještva pripremajuća ga na primanje božanskih darova za koje je i stvoreno.