11. nedjelja kroz godinu – B

Wheat field in early sunlight.

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo Isusovu pouku o tihom, neupadljivom i nenasilnom dolasku kraljevstva Božjega. No ono što još odlikuje kraljevstvo koje Isus naviješta je neka vrsta sporosti kojom se ono kreće, dolazi i uspostavlja. Isus njegovo djelovanje uspoređuje s rastom sjemena koje padne u zemlju te klija i raste, a da nitko ne zna kako, pa niti onaj koji ga je posijao. Štoviše, on ne može na silu promijeniti njegov ritam i zakonitosti rasta, te zato Isus kaže: „Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste.“ Postoji doista nešto što nije u njegovoj moći, te je kao čudo koje je prisutno u srcu sjemena, kao neka čudesna snaga koja se iznutra aktivira i određuje smjer i brzinu razvoja sjemena koje prelazi u stabljiku, pa u klas koji daje puno sjemena. Jednako kao što je čudo da od zrna gorušice nastane stablo, što čovjek u samom početku, kada vidi zrno gorušice kao sitno sjeme, nije nikako mogao pretpostaviti. I ono što je posebno zanimljivo, svatko tko želi doživjeti ovo čudo da od sjemena dođe do ploda ili do stabla, mora ostaviti prostora ritmu kojim se bilo sjeme pšenice bilo zrno gorušice razvija i raste da ostvari sve svoje mogućnosti i postane ono što treba biti.

No danas, na žalost, ovaj poučak zrna i sjemena koji nam upućuje Isus nije samo jer nas želi uputiti u tajne sjetve i žetve, što ljudi dosta dobro znaju, već zato što tim prispodobama on prispodobljuje ljudski život. A kako je Isus uočio opasnosti kojima je izložen ljudski život, htio je nas ljude poštedjeti štetnih posljedica i upraviti prema ispravnom načinu života. To vrijedi i danas, jer naš naraštaj nije ništa bolji od nekadašnjeg, već naprotiv. I danas ljudi žele sve postići odjednom, na brzinu, preskačući dužni proces, koji je najčešće mukotrpan. Tako ljudi žele plodove bez potrebnoga roka rasta i sazrijevanja, jednako kao što žele uspjeh bez napora, diplome bez učenja, a plaće bez rada. Jednom riječju, preinačujući evanđeosku prispodobu, htjeli bismo žetvu bez sjetve.

10. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak je jedan od neobičnijih i složenijih odlomaka pri čemu veliku poteškoću stvaraju riječi našega Gospodina. Dok je s jedne strane očita nelogičnost onih koji ga optužuju da po Beelzebulu izgoni đavle, te je tako i njegov odgovor na tu optužbu jednako jasan i razumljiv: „Kako može Sotona Sotonu izgoniti? Ako se kraljevstvo u sebi razdijeli, ono ne može opstati. Ili: ako se kuća u sebi razdijeli, ona ne može opstati.“ Jasno je, dakle, da Sotoni nije u interesu izgoniti Sotonu, te je tako Isus zdravom logikom odbacio njihovu optužbu koja je bila tako nelogična i smiješna. No kad su ljudi puni bijesa, gorčine i zavisti, oni druge optužuju svim snagama, te im se poremeti razum do mjere da ne vide niti najobičnije nelogičnosti u svojim izjavama. A oni su bili toliko kivni na Isusa da nisu niti promislili da Sotona ne bi radio protiv sebe. Jer i Sotoni je jasno ono što Isus potom reče kao ilustraciju svojih riječi da propada kraljevstvo koje se u sebi razdijeli, jednako kao i kuća u kojoj nema sloge i zajedništva. I ovo vrijedi kao opće pravilo, bilo da se radi o dobrima ili zlima: čim dođe do nesloge i razdvajanja, dolazi propast.

No ono što zbunjuje je nastavak Isusove pouke. On naime, nastavlja izvodeći zaključak: „Ako je dakle Sotona sam na sebe ustao i razdijelio se, ne može opstati, nego mu je kraj.“ I ovaj zaključak stoji, ako su ispravno postavljene premise i ako se sve događa sukladno tim premisama. No u ovom slučaju se to nije dogodilo. Barem ne vidimo da je Sotona ustao sam na sebe. To bi se dogodilo da je Isus u ime Beelzebula izgonio đavle.

9. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje kao da je u suprotnosti s prvim čitanjem. Naime, u prvome čitanju čitamo kako Mojsije naređuje narodu da strogo drži i svetkuje dan subotnji onako kako je propisao Gospodin Bog. toga dana je bilo zabranjeno raditi bilo koji posao kako članovima obitelji, tako čak i životinjama. S druge pak strane Isus brani svoje učenike od prozivanja farizeja koji su smatrali da ne smiju trgati klasje subotom. Štoviše, i sam je potom pokazao, opirući se njihovu shvaćanju da ima pravo liječiti bolesnog čovjeka premda je subota, iako su oni smatrali da subotom ne smije liječiti. Štoviše, ne samo da je činio nešto što se njima nije sviđalo, već je dao i obrazloženje prema kojemu je se njima suprotstavio: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote.“

No ova Isusova izjava može vrlo opasna, te se zlorabiti, jer se stječe dojam da je on bio protiv svetkovanja subote i protiv čuvanja njezina sakralnosti. Jer takva rečenica bi mogla ostaviti dojam da je rekao da ljudi trebaju koristiti subotu, to jest danas nedjelju prema vlastitom nahođenju. Pa mnogi tako i čine. Ne doživljavaju Dan Gospodnji danomu kada odu u crkvu slaviti svetu euharistiju, već vukući kao neku paralelu prema ovom događaju s apostolima, sebi daju za pravo da im nedjelja bude bilo danom odmora, bilo radnim danom, ali uvijek u smislu da je koriste za ono što procijene kao svoje dobro. Polažu pravo da je smatraju danom danim njima da raspolažu vremenom kako ih volja, bilo da imaju nadoknaditi neke radove koje ne stignu kroz tjedan, bilo da se žele odmoriti od napornoga rada, pa si uzmu nedjelju da se naspavaju ili pak da odu na izlete ili si priušte drugu vrstu odmora. I sve to mogu uredno staviti pod izraz da je subota radi čovjeka, te se i opravdati zbog izbivanja sa svete mise, jer nisu oni radi nedjelje, već je nedjelja radi čovjeka. Tako mnogi sebi opravdavaju poslove različite vrste za koje ne pronalaze vremena u radne dane, pa se dadnu odraditi te poslove u Dan Gospodnji.

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

U liturgiji današnje svetkovine čitamo izvještaj o prikazivanju žrtava koje su Izraelci prikazali Gospodinu prilikom sklapanja Saveza koji je bio sklopljen ‘u krvi’ da se označi njegova golema važnost za narod. Obred kojim su zapečatili Savez s Bogom bio je dvostruk. S jedne strane su Izraelci prinosili žrtve paljenice i pomirnice, pri čemu su polovicu krvi izlili po žrtveniku, a polovicu krvi uhvatili u posude. Nakon što je pročitana Knjiga Saveza, Mojsije je poškropio narod krvlju govoreći: „Ovo je krv Saveza koji Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.“ No ove su riječi nerazumljive ako bi ih se gledalo samo iz ljudske perspektive, kao odraz ljudske spremnosti da bude vjeran Božjemu Savezu sve do krvi. Jer u biti krv žrtvenih životinja predstavljala je ‘krv Saveza’ u ime onoga koji taj Savez sklapa s ljudima, a to je sam Bog. On je njima ponudio Savez u krvi, te ta krv je najprije njegova krv koja se njima daje i za koju oni postaju odgovorni jer je trebaju primiti svjesno i odgovorno.

Kao i mnoge druge stvarnosti Staroga zavjeta, i ovo je bio nagovještaj onog pravog ostvarenja, to jest slika budućih dobara koje imaju doći. Štoviše, krv starozavjetnog Saveza bila je nagovještaj onog konačnog Saveza u  Kristovoj Krvi koja čisti savjesti od mrtvih djela. Isusovi učenici nisu odmah toga ni bili svjesni. Oni su tražili od Gospodina da im kaže gdje želi blagovati pashu, jer su oni trebali pripraviti sve potrebno za obredno blagovanje. Nisu bili svjesni da će tu biti prisutno više od običnog obreda, jer će se dogoditi ispunjenje nagovještaja, to jest tu će u čaši blagoslovnoj pashalne večere poteći Krv Božja, Krv novoga Saveza koji će biti ispunjenje starozavjetnih pralikova i najava. Štoviše, kao što je Mojsijev obred sadržavao dva dijela, tako je i ovaj Gospodinov obred bio ispunjenje tih obaju dijelova. On je dao svoje tijelo da se žrtvuje za spasenje svijeta kao žrtva paljenica i pomirnica za grijehe čovječanstva. Tako je Isus na posljednjoj večeri sebe žrtvovao kao pravu žrtvu novoga Saveza predajući se za spasenje čovjeka i obnovu čovječanstva.

Svetkovina Presvetog Trojstva

Živimo u vremenu posvemašnjeg individualizma i otuđenja ljudi jednih od drugih. U vremenu kada se svi pozivaju na svoju samostalnost, na samosvijest i na cjelovitost. To je toliko uhvatilo maha da se promiče kao pogubna ideologija u kojoj se drugoga pored sebe doživljava kao ugrozu i opasnost. Tako se žene bore protiv muškaraca i muškarci protiv žena, djeca se bune protiv roditelja i roditelji protiv djece, te teško pronalaze zajednički jezik. Uslijed toga ugroženi su međusobni odnosi upućenosti jednih na druge, te međusobnog zajedništva i povjerenja. S druge pak strane ljudi se navezuju na prirodu i na stvari, na biljke i životinje i druge oblike života koji ne pretpostavlja trajan i neopoziv odnos. Zato naše društvo djeluje kao društvo navezanih i ovisnih ljudi o tolikim vremenitim situacijama i pojavama, ali malo tko želi ući u odnos koji bi pretpostavljao dublje međusobno darivanje. Lako je ljubiti biljke i životinje, prirodu i društvo u jednosmjernom načinu ljubavi u kojemu se ne doživljava uzvraćanje one svjesne i slobodne ljubavi koja je dio našeg života i slutimo je kao vječnu i neopozivu ljubav, te se mnogi ljudi tješe kako imaju puno ljubavi i razumijevanja za svijet oko sebe. Ali nemaju istu ljubav i razumijevanje i za ljude u ovom svijetu, jer, navodno, ljudi nisu zavrijedili njihovu ljubav, za razliku od bića koja im uopće ne mogu uzvratiti ljubavlju na ljubav.

Doista, danas uočavamo da ljudi bježe od međusobnih odnosa koji pretpostavljaju trajne i stabilne odgovornosti, pa svi kažu da se ne žele vezivati jedni na druge. Majka se ne želi vezivati na majčinstvo, niti otac na očinstvo, ali su danas popularne veze koje pretpostavljaju zabavu, razonodu, užitak i svaku vrstu ugode. Uočljivo je da mnogi bježi od situacija i odnosa koji zahtijevaju odgovornost za vječno spasenje, za odgoj za neponovljive vrijednosti, te je zato lakše imati vremena za dresirati kućnoga ljubimca, nego vlastito dijete odgajati vječnim vrijednostima.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Kada gospodin Isus svojim učenicima obećava poslati Duha Svetoga, tada im govori o Duhu kao o Branitelju koga će poslati od Oca: „Kada dođe Branitelj koga ću vam poslati od Oca – Duh istine koji od Oca izlaza – on će svjedočiti za mene.“ A mi kad čujemo ovu riječ Branitelj, možda i nesvjesno zauzimamo obrambeni stav, kako nam i riječ sugerira, te odmah gledamo kada, kako i od koga se braniti. Tako zamišljamo i ulogu Duha Svetoga kao onoga koji nas brani od napada izvana, a to je ovaj svijet i na poseban način Zli. Tako više o svome kršćanskom životu u Duhu Svetome razmišljamo pod vidom obrane nad nasrtaja zloga, te s Duhom Svetim više računamo kao s nekom osobnom obranom od nedaća koje imamo u svijetu. A kada je riječ o obrani, to u nama izaziva osjećaj da se moramo braniti, to jest da inicijativu prepuštamo onome tko nas napada, jer je on po nekoj logici aktivniji i agresivniji. U tome nam onda treba Duh Sveti Branitelj da obranimo svoje pasivne pozicije, da nas ipak ne odgura sa scene i ne uzme nam tlo pod nogama i prostor koji smatramo svojim u društvu.

No ovakav način življenja vjere ne bi bio ispravan ni dostatan. Na žalost, ima dio kršćana koji samo na ovakav način žive svoju vjeru, samo u kontrastu prema zlu koje nas napada i proziva, koje pokušava oduzeti teren i stjerati nas u kut. Takvi kao da žive od napada izvana, od prozivanja i agresivnosti zla, jer ne bi znali kako biti vjernici da se ne moraju konfrontirati sa zlom i Zlim. Oni bi zaboravili živjeti od Boga i biti usmjereni prema Bogu, jer u konačnici više su usmjereni traženju Zloga i njegova djelovanja u društvu, nego da sami žive od Boga i njegova svetoga djelovanja za čovjeka. Takvi kršćani u svemu što vide u društvu traže prisutnost Zloga, te mnogo toga u društvu drže zlim, kako strukturama, tako pojedincima koji žive u službi društvenoga zla.

7. vazmena nedjelja – B

Ovih vazmenih nedjelja čitamo odlomke iz Ivanova Evanđelja u kojima sveti Ivan prenosi Gospodinovu pouku o najvažnijim sadržajima kojima je htio poučiti svoje učenike. Tako smo čuli poticaje na vjernost, ljubav i prijateljstvo, ali sve u duhu prihvaćanja njegove pastirske uloge koju vrši svojim slavnim uskrsnućem. U današnjem pak odlomku Isus više ne govori o nekim novim sadržajima koje bi im trebao predati, nego prije svega je svjestan da ih treba potaknuti da čuvaju ono što im je već dao, jer u biti im je dao sve što je trebao i mogao dati. Zato im je i rekao da im je predao sve što je čuo od Oca svojega, ne propuštajući ništa od onog što im je trebalo za spasenje i djelovanje. Jednako kao što u današnjem Evanđelju govori Ocu da im je predao njegovu riječ: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.“

No, osim što im je predao sve što je trebao predati da ih osposobi za služenje, Gospodin je znao da ih treba upozoriti da čuvaju sve što su primili. I ne samo to, već je znao da treba za njih moliti Oca da ih on čuva da ne izgube to što im je bilo predano. U tom smislu se razumiju njegove riječi: „Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi,“ ili pak: „Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga.“ Osim molitve Ocu da ih sačuva u svome imenu, Isus također podsjeća da ih je on čuvao i štitio dok je bio s njima, no sada je došlo vrijeme da ih čuva Otac. Ne radi se o tome da je on digao ruke od njih, već da ih više neće čuvati na način na koji ih je čuvao dok je bio s njima kao utjelovljeni Božji Sin.

6. vazmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku Isus svojim učenicima pokazuje ispravan put života na kojemu ostati i ostvariti sami sebe u svjetlu uskrsnih darova koji dolaze od njega. Jedan od tih darova koji su potvrđeni i zapečaćeni njegovim slavnim uskrsnućem, jest njegova sveta ljubav kojom je ljubio svoje učenike do predanja za njih. Upravo ljubeći ih do kraja predao je sebe i svoju ljubav njima, te je htio da je iskuse u potpunosti i da ih ona prožme i obilježi svom snagom koja od njega dolazi. Jer Isus je poznavao svu ljudsku krhkost i nedostatnost kada je u pitanju ljubav, pa je zato imao potrebu upravo nju osnažiti i pročistiti. Ljudi doista, ljube počesto svojom egoističkom ljubavlju koju ne izgrade i kojoj ne daju božanski okvir. Takva ljubav je puna sebeljublja i potraživanja, umjesto da bude ljubav poput njegove otvorena darivanju.

Doista, njegove riječi i njegovo otkupiteljsko djelo dani su nam da se dobro preispitamo i zamislimo nad vlastitom krhkom ljudskošću koja nije u stanju biti postojana, te trajno steći ono oko čega nastoji. Slučaj je to i s ljubavlju koju mi ljudi ostvarujemo kao privremeno zapaljivo sredstvo, kao hrpu emocija u kojima nema ništa drugo osim nas. Napose kad je riječ o ljubavi prema Bogu, puni smo površnosti i formalizma, puni smo prijetvornosti i iluzija, te se zavaravamo u svojoj sljepoći i opravdavamo svoju ograničenu i površnu ljubav. Počesto smo kao ljudi i sputani tolikim sponama slabosti i unutarnjeg duševnog nereda i nemira, da ne dopuštamo Bogu pristup u vlastitu nutrinu.

5. vazmena nedjelja – B

U današnjem Evanđelju među riječima Isusove pouke, upravljene slikom trsa i loze, imamo i jednu neobičnu rečenicu s kojom se mnogi ne bi složili. A Gospodin doista, nakon što iznese sliku o trsu i lozi, reče: Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Mogli bismo reći da je to vrlo odvažna rečenica koju eventualno konkretan život pobija, o čemu svjedoče rezultati i našeg svijeta i vremena. Današnje društvo je vrlo razvijene i ostvaruje mnoge tehnološke uspjehe i hvali se vlastitim napretkom. A taj napredak ne samo ne ovisi o vjeri, već naprotiv. Čini se kao da što ljudi manje vjeruju, više izgrađuju društvo i ostvaruju napredak, jer se više angažiraju oko zemaljskih dobara i blagodati. Štoviše, čovjek našega vremena kao da baš zato nema vremena za duhovno, jer ga počesto smatra marginalnim i nevažnim u konkretnom životu. Ljudi u današnje vrijeme se vrlo često udaljuju od Boga i od njegova života te se odmiču u različite oblike agnosticizma i ateizma, kao da žele pokazati da je moguće biti nevjernici i tako živjeti, ali u isto vrijeme stvarati društvo i voditi društveni poredak prema napretku i razvoju.

No to je samo prividni dojam, jer tko bolje pogleda i sagleda situaciju, shvati će da se događa samo izvanjska dobrobit, ili napredak zemaljskog blagostanja, ali to je daleko od cjelovitog razvoja i od onog istinskog boljitka i napretka koji se ostvaruje razvojem duhovnog stanja i uvećanjem duhovnih dobara. Za zemaljske zasluge ljudi nam mogu izgraditi poneki kip ili napraviti sliku, imenovati neki trg ili ulicu u naše ime, ali nam ne mogu dati život vječni. Ono istinsko dobro nije vremenito, već vječno, nije zemaljsko, već nebesko, nije ljudsko, već božansko. A takvo dobro, kao i sva ona dobra i kreposti duše od kojih se stvarno živi, ne može se ostvariti bez Isusove prisutnosti i njegove pomoći. Upravo to su neprolazne i vječne istine i dobra. Ako ne žive stvarnim božanskim životom, ne samo pojedinci već i cijeli narodi propadaju i s time dolazi brisanje pamćenja jer dolazi do brisanja iz knjige života. Zato se tu pokazuje ljudska nemoć, jer propada sve ono zemaljsko na što su ljudi računali. A opet, ljudi ne uče iz povijesti, premda je zovu učiteljicom života. Jer ni tada se ne opredjeljuju za ona duhovna i neprolazna dobra koja nam daje Gospodin.

4. vazmena nedjelja – B

Ljudi su se oduvijek zanosili idejom da budu gospodari samih sebe, sukladno vlastitim idejama i uvjerenjima o dometima i sposobnosti svoga mišljenja. Uvjereni su bili da ih nečiji nadzor i tutorstvo sputava i guši u njihovim ostvarenjima. A to je dobrim dijelom i točno, jer nitko nam ne ‘prodaje’ vlastite ideje bez nekog cilja i nakane, već svatko drži do svoga intelektualnog vlasništva, te kad nam nudi i servira ideje, onda je to uvijek s nekim interesom. Uvijek su ljudi, šireći svoje ideje, željeli druge ljude zarobiti, a ne osloboditi, sputati a ne odriješiti, ugušiti a ne spasiti. Pa i onda kad su se pojavljivali kao revolucionari i osloboditelji koji su htjeli osloboditi ljude od nekih struktura, uvijek su ih činili žrtvama svojih struktura. Kada su im htjeli oprati mozak od tuđih ideja, uvijek su ga potom ispirali svojim idejama, što je povijest toliko puta pokazala, sve do naših dana. Na žalost, ljudi nisu nikada htjeli savladati ovu povijesnu lekciju, već uvijek iznova padaju kao žrtve ideologa koji ih uvjeravaju da će ih netko drži sputanim, a ti isti ideolozi se nude za osloboditelje. Pogotovo kada im obećavaju da će im omogućiti da uspostave razum kao vrhovni kriterij, te ljudske odluke kao jedine mjerodavne za život društva. Kada im glorificiraju ljudsko mišljenje i prosuđivanje kao jedino mjerodavno, mnogi se zanesu s uvjerenjem kako je to izvrsno i kako će im to netko omogućiti da bez nadzora i ograničenja mogu provoditi svoju volju, na tragu odluka vlastitoga razuma.

Naravno, u takvim uvjetima ljudskoga života kao što su današnji, teško je govoriti o Kristu kao dobrome pastiru, jer je čovjek odlučio biti pastir samome sebi, uvjeren da je to moguće i da je to najbolje za njega. U takvim okolnostima ljudske naivnosti u koju ga uvlače zlonamjerni ideolozi obećavajući mu ne samo nešto što je nemoguće, već i što je pogrešno, na kriv način se predstavlja i pastirska uloga Krista Gospodina i svete Crkve. Jer upravo takva poruka kojoj je jamac Bog, jedina je novost i jedina je prava poruka ljudske sigurnosti i oslobođenja.