2. nedjelja po Božiću

Dok nam sveti Ivan govori o Kristu Božjem Sinu kao o Riječi koja bijaše od početka, te koja bijaše u Bogu i koja bijaše Bog, on nas potiče da razmišljamo o njemu kao o Božjoj Misli ili Božjoj Mudrosti. Zato ga i zove imenom Logos – Riječ. Doista Božji Sin je vjekovna Božja Riječ u kojoj Otac izrazi cijeloga sebe u ljubavi Duha Svetoga. Sve što je mislio bio je On, njegova vječna misao. Sve što je ljubio bio je On, njegov ljubljeni Jedinorođenac. To je pretpostavka svega onoga što potom slijedi. A potom doista slijedi sve ostalo, bez ikakvoga izuzetka. Jer bez ove Riječi Božje ništa ne postade. Doista, živi i svemogući Bog u svojoj ljubavi i slobodi odlučio je stvoriti svijet, te ga je stvorio po svojoj vječnoj Riječi u kojoj je sva mudrost i sav život, jer je u njemu sva istina i sva ljubav. Tako Bog koji čini sve, pokazuje da je u samome sebi posvemašnje predanje, te da iz obilje unutarnjeg trojstvenog predanja stvara svijet u dimenziji i dinamici dara, to jest predanja. Kao što Otac u sebi sve posjeduje i sve predaje Sinu ne tražeći ništa nego potpuni cjeloviti uzvrat ljubavi, teko isto stvara iz ničega sav svijet ne tražeći za uzvrat ništa, nego da svijet živi u skladu određenom ljubavlju. To na poseban način vrijedi za čovjeka.

No znamo da se to nije dogodilo prema Božjemu planu, jer su ljudi više ljubili tamu nego svjetlo, smrt nego život, laž nego istinu, ludost nego mudrost, nered nego red, nesklad nego sklad, mržnju nego ljubav. Ali ljudi nikada neće reći da ljube na nerazuman i nerazborit način, već ljube lažne sadržaje pod krinkom tolikih izgovora i obrazloženja. Točnije, oni su za sebe tamu proglasili svjetlom, smrt životom, laž istinom, ludost mudrošću, nered redom, nesklad skladom, mržnju ljubavlju, i tako redom. Samo su prestali s Bogom održavati djetinji odnos povjerenja i ljubavi i čudo života je tu prestalo postojati. Od tada čovjek laže samoga sebe tražeći svoj put, ali ga ne može naći, jer za čovjeka nema puta bez Boga.

Sveta Bogorodica Marija

Dok u liturgiji današnjega dana, osmoga nakon Božića, čitamo čitanja koja govore o Božjem blagoslovu i smilovanju nad čovjekom i čovječanstvom, u središtu naše pozornosti je lik Presvete Djevice koja je, ne prestajući biti djevica, postala ujedno i majkom. Točnije, postala je majkom Božjemu Sinu, te je zato častimo kao Bogorodicu. Marija iz Nazareta postaje primjer koji potvrđuje da je Bog htio u izobilju izliti svoj blagoslov na svako pripadnika svoga naroda. Jer ako je nekoga Gospodin blagoslovio u punini, onda je blagoslovio nju koju je predodredio i izabrao za majku svome Sinu, a ona je u potpunoj vjernosti vršila svoje poslanje. Primila je izobilje blagoslova po punini milosti kojom ju je obdario, te su se svi oni pobožni zazivi kojima su Izraelci trebali zazivati blagoslov jedni na druge, u njoj došli do cjelovitog ostvarenja. Nju je Gospodin blagoslovio i čuvao, na nju je svratio svoj pogled i ispunio je svojim mirom, te je od tog trenutka ona bila nositeljica milosti, mira i blagoslova koji su se nastanili u njezinom biću snagom Duha Svetoga i utjelovljenjem Sina Božjega. Ako je postojalo ljudsko biće obasjano licem Gospodnjim, onda je to bila ona koja je rodila na svijet Svjetlo svijeta, to jest Svjetlo koje je od vijeka izišlo od Svjetla.

No čin rađanja ne određuje samo onoga koji je rođen, već određuje i onoga koji rađa. Onaj tko rađa koristi svoju moć života, to jest moć koju je primio od Boga izvora svakoga života. Onaj tko rađa koristi moć da daje primljeni život, no tim darivanjem života uspostavlja jedan novi odnos. Osoba koja rađa postaje majkom, roditeljkom jednom novom biću. Rađanjem je ušla u novi životni odnos koji do toga trenutka nije postojao. A taj novi odnos je zahtijeva njene dodatna snage i odgovornost. Tako Marija iz Nazareta nije više samo Nazaretska Djevica Bogu potpuno posvećena, već je ona ujedno i Majka koja ipak nije izgubila svoje djevičanstvo. A jer je rodila Sina Božjega kada je došao trenutak da ga Bog pošalje na zemlju da izvrši poslanje u svijetu primila je najuzvišeniji naslov Majke. Time se između Boga i čovjeka, ali i čovjeka i Boga ostvario jedan novi odnos: Bog se sveo na mjeru čovjeka, a ljudsko biće je primilo uzvišeno dostojanstvo po mjeri Božjega očinstva. Božji Sin se ponizio da postane čovjekom, a Mariju je uzvisio do mjere da je postala Bogorodicom, to jest Majkom Božjom.

Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa

Utjelovivši se i rodivši se kao čovjek, Sin Božji je došao u ljudsku obitelj, te stoga Crkva u nedjelju nakon Božića slavi blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa. Time produbljuje svijest da je živi Bog postavši članom jedne ljudske obitelji istaknuo neizmjernu važnost obitelji, koju ni sam nije htio zaobići. Živeći kao čovjek u obitelji svim ljudskim obiteljima je skrenuo pozornost na model života koji predstavlja Sveta obitelj, o čemu je pružio i živi primjer. U tom duhu čitali smo i današnja čitanja koja nam govore o otajstvu ljudske obitelji koje postoji po volji Božjoj od stvaranja čovjeka. Ali postoji kao otajstvo koje je nerijetko ugroženo i zapostavljeno među ljudima i u ljudskom društvu kao neki kamen spoticanja koji smeta tolikim pojedincima, skupinama, pa nerijetko i društvu u cjelini. Nije slučajno da se upravo obitelj nalazi na vjetrometini i na udaru različitih struktura moći. Baš zato Sin Božji pokazuje svoju opredijeljenost za obitelj i za život kojemu ona služi, te je zbog toga htio ne samo uzeti tijelo i postati čovjekom, već u pravome smislu riječi biti dio ljudske obitelji. Time je prihvatio i sve one izazove koje nosi život u obitelji, kao što nam to pokazuje i današnji evanđeoski odlomak, ali i drugi odlomci koji opisuju njegovo začeće i rođenje u obitelji.

Sveti Luka, naime, u današnjem evanđeoskom tekstu opisuje Marijinu i Josipovu odgovornost u skrbi oko ljudskog odrastanja i odgoja Sina Božjega. Njihova ljubav i poštovanje bili su mu najbolje ozračje u kojem je rastao kao dječak prema mladenačkoj i zreloj dobi. Njihova vjernost Bogu bila je svakodnevna hrana kojom su hranili svoje duše, te i njemu kao dječaku osiguravali ono najpotrebnije za ispunjen i dostojanstven život. Zato Evanđelist i kaže, s ciljem da opiše njihovu pobožnost, da su svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. No kada je Isusu bilo dvanaest godina, on je ostao u Jeruzalemu bez njihova znanja, dok su se oni bezbrižno vraćali misleći da je među suputnicima. Kad su shvatili da ga nema, bili su prisiljeni vratiti se i puni žalosti ga tražiti pomišljajući uvijek na onaj najgori scenarij.

Božić – rođenje Gospodinovo

Lako nam se može dogoditi da se zavaravamo i da mislimo da poznamo život. Doduše, logično bi bilo da poznamo što je život kad ga već živimo, ali to nije uvijek tako. Doista, najčešće svi znamo samo onu površnu stranu ili dimenziju života, što nije dovoljno da možemo reći da poznamo život kao takav. A opet, ponašamo se kao da znamo što živimo i što nam je stavljeno na raspolaganje kad nam je bio povjeren život. Ili uzimamo zdravo za gotovo da sve znamo o životu, a da prije toga nismo ozbiljno i temeljito razmatrali o njemu. Pa i onda kad najozbiljnije kažemo da volimo život, najčešće volimo samo neke od njegovih pojavnosti koje nam se sviđaju, ili neke od njegovih sastavnica koje smatramo korisnima, ali ne i život u cijelosti. U tom smislu često govorimo da volimo i želimo bolji život, kako sebi tako i drugima, kako svojoj obitelji, tako i cijelome društvu. Štoviše, čak mnogo toga činimo i poduzimamo jer nam je stalo do boljega života, te nam to postaje pokriće ili izgovor za stavove i odluke. A u stvari izvanjski tehnološki napredak i društvo zabave poistovjetimo s ‘boljim’ ili ‘kvalitetnijim životom’, te je onda nemoguće da kao ljudi i društvo živimo dobro i ispravno ako ne znamo niti što je to život.

Tako na primjer, radimo i mučimo se, provodimo dane i trošimo vrijeme, a da ne znamo točno što je život, te čemu služi i kamo vodi. Ako i imamo neku uopćenu predodžbu, ipak ne razbijamo previše glavu oko toga što bi to moralo značiti za naše konkretno djelovanje. Nije nam uvijek jasna zadaća glede života, kao ni cilj što nam je činiti s njim. U nekoj mjeri znamo čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i sve što posjedujemo, ali ne znamo čemu služi život. No ako nam nije dano shvatiti odakle dolazi i čemu služi život, onda ne znamo niti toliko dobro čemu nam služe ruke i noge, čemu osjetila i razum, čemu srce i volja. Zato nam se dogodi da život podredimo potrebama nogu i ruku, ili bolje rečeno stomaka i drugih osjetila, umjesto da sve što imamo služi životu kao takvome, njegovom smislu i cilju.

Misa ponoćka – rođenje Gospodinovo

Stvarajući ljude, Bog ih je stvorio na svoju sliku, te im je dao od svojega života, od svoje moći i snage, razuma i volje. Dao im je svijest i slobodu, dao im je smisao i svjetlo u dušu, i toliko drugih darova. No oni su radije voljeli upravljati tim istim darovima kao neosporni gospodari, nego zahvalna djeca koja duguju svome Ocu ljubav i poštovanje, te se služe sa svima što im je dao na način koji je on to predvidio i sukladan njegovoj svetoj volji i želji. U biti sve što su primili, podredili su svojim ispraznim željama, umjesto da razviju i umnože pretvarajući sve što imaju u obilje života. Tako si nekada činili moćnici i narodi u vrijeme proroka, tako su činili rimski carevi i njihovi podanici u vrijeme dolaska našega Gospodina, a tako ljudi i narodi čine i danas. Naime, unatoč tome što slutimo Boga i osjećamo njegovu blizinu, mi ljudi ipak u dobroj mjeri uređujemo svoje živote i odnose, kako osobne, tako i obiteljske i društvene, bez Boga. Štoviše, vrlo često se pozivamo i na pravo i na potrebu da svoje odnose i društvo uređujemo bez njega u punoj autonomiji od njega.

Tako počinjemo koristiti razum i misliti kao da njega nema i kao da nam ne treba, gotovo da pomišljamo da ćemo mi bolje znati bez njega urediti svoje društvo, nego držeći se duhovnih i ćudorednih kriterija koje nam je on postavio kada nas je stvorio. Zato podliježemo staroj i trajnost napasti uređivati svoje društvo ne mareći za Boga i njegovu riječ, čak odbacujući njegovu objavu, zakone i odredbe, te prezirući njegovu volju i ljubav. Zato nije čudo da se naša ljudska povijest na zemlji najčešće definira kao povijest naroda koji hodi u mraku, a naš život na zemlji kao na život u mrklini, kako čitamo večeras iz Knjige proroka Izaije. Doista, ljudska povijest bez Boga je puna zamki i rizika, puna nepravdi i tlačenja, jednako kao što je ljudski život bez Boga blijed i neprepoznatljiv, ispran i isprazan, otrcan i potrošen, bez imalo svježine i žara.

4. nedjelja došašća – C

Nakon tri nedjelje u kojima nas je riječ Božja pripravljala za blagdan rođenja Gospodinova, nudeći nam na poseban način da intenzivno razmišljamo o načinu na koji je Ivan Krstitelj pripremao puk Božji za dolazak Mesije, ove nedjelje upravljena riječ otkriva nove detalje Božjega dolaska među nas ljude. Jer običan čovjek je mogao imati svojih očekivanja glede samoga Mesije, te ga zamišljati prema svojoj viziji ili prema svojim potrebama. No onaj tko je navikao na neobičnu Božju logiku, dobro je znao da će Bog na neki način iznenaditi čovjeka, premda je ljude na sebi svojstven i profinjen način pripremao. Naime, pozorni slušatelj i u današnjim tekstovima treba razaznati nijansiranu poruku koja prodire u dušu, krijepi je i jača, te s druge strane ima sigurnost da neće pasti u zamku ishitrenog zaključivanja. Jer i u prvom čitanju iz Knjige proroka Miheja se otkriva da će onaj koji dolazi „izvoditi svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom imena Boga svojega“, te će „rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemlje“. A ni psalam ne zaostaje u tome zazivajući Boga nad vojskama koji sjedi nad kerubima da zablista, da probudi silu svoju i da pritekne u pomoć.

U prvi mah se i nama svima čini tako privlačnom ideja da Bog dođe u svojoj moći, te da umjesto nas obavi određene poslove tako što će svojom snagom i mišicom urediti stvari za koje mi mislimo da su u neredu, da posloži ono što nije složeno kako treba, te da će na taj način zajamčiti mir i stabilnost ne samo jednom čovjeku i narodu, već svim narodima i ljudima. No ako potom promatramo reakciju svete Elizabete kad joj dolazi Presveta Djevica, vidimo da ona prepoznaje u skromnom liku svoje nazaretske rođakinje Božju prisutnost koja ne dolazi izvanjskom moću i silom, već tiho u utrobi ponizne i čiste žene.

3. nedjelja došašća – C

Premda su ljudi doživjeli, a Evanđelisti opisali svetog Ivana Krstitelja kao glas koji viče u pustinji, on nije ostao samo na riječima, već je tražio da se riječi pretvore u djela. Ponajprije jer je sam živio ono što je govorio, te je dosljedno djelima odražavao što je drugima naviještao. Njegove riječi i djela nisu mogla proći nezapaženo kod ljudi koji su ga slušali i promatrali njegovo svjedočenje. Zato smo i čuli u Evanđelju kako mnoštvo pita: „Što nam je dakle činiti?“ A jednako to su pitali i carinici koji su došli krstiti se, kao i vojnici. Znači da su svi razumjeli da ih Ivan poziva da djelima potvrde da misle ozbiljno poslušati što im govori o duhovnom životu. Osjetili su da duhovni život nije samo poslušati nekoliko pobožnih rečenica, već ozbiljno zasukati rukave te prionuti na ozbiljan rad i konkretna djela ljubavi, dobrote i pravednosti. Štoviše, ni Ivan Krstitelj nije smatrao da je dovoljno da se krste oni koji mu pristupaju, već je uz krštenje smatrao da je neophodan zaokret u životu koji moraju pokazati dobrim djelima: velikodušnim odricanjem i poštenim radom.

Slična svijest bi nam trebala i danas kada kao vjernici bolujemo od istog nesnalaženja koje su pokazali vjernici onoga vremena. I danas ne znamo što nam je činiti u svakodnevnici i prema čemu bismo se trebali usredotočiti kad govorimo o konkretnim vjerničkim ciljevima i planovima. I danas mislimo da je dovoljno krstiti se, a da uopće ne smatramo da trebamo vjeru živjeti i potvrđivati konkretnim djelima. Zato se i danas čudimo da se u društvu ne osjeti nikakav pomak ni napredak u osnovnim stvarima života. Čudimo se koliko je prijevara, kriminala, podmetanja, krađe i gramzivosti, lošem radu državnih ustanova i koječemu drugome. Isto tako se žalimo da nam društvo nazaduje jer je premalo ljudskosti i dosljednog ponašanja, unatoč tome što se većina ispovijeda kršćanima.

2. nedjelja došašća – C

Živimo u društvu u kojemu sve više i više na površinu izlaze ljudske potrebe. Ali ne one osnovne i bitne, već drugotne potrebe koje zauzimaju sve veću važnost i sve više prostora. Ljudi su sve glasniji i glasniji u tome da ostvare takve potrebe, pa čak da ih i predoče potrebama od životne važnosti, premda one to nisu. Pa ipak, sve više i više ljudi je vrlo agresivno s obzirom na njih i na njihov spomen. I dok o njima sve glasnije i češće razgovaraju, usporedno s time još glasnije na njih polažu pravo kao da bi svijet propao bez toga ili kao da bi oni manje bili ljudi da im se uskrate ti sitni užici i zadovoljstva koja smatraju zakonitima u svom malom svijetu. Stoga možemo slobodno reći da živimo u svijetu buke ljudskih potreba, pri čemu se na ljudske potrebe mislio samo na one najniže, tjelesne i zemaljske. A onda je još pri tome važno vidjeti da ljudi doživljavaju Boga i vjeru kao onoga koji im zabranjuje te njihove sitne užitke, te nastoje zagušiti njegova traženja i njegov govor kojim se obraća čovjeku. Mnogi ljudi misle da im upravo on, poradi nerazumijevanja ljudskoga života, želi uskratiti temeljne ljudske potrebe na koje imaju pravo po svojoj naravi.

Istina je, međutim, sasvim drukčija. Jer Bog vrlo dobro pozna naču ljudsku situaciju i zna što su naše istinske i iskonske potrebe. Jednako kao što zna što smo sve mi sebi proglasili potrebama i tako zagušili upravo one istinske i iskonske provodeći mnogo vremena posvećena sporednim i površnim potrebama. Upravo zato sam Bog dolazi k nama da nas upozori da smo na mjestima iskopali rupe od svojih traženja ili napravili brežuljke i brada nagomilavajući ono što smatramo neophodnim za život. Štoviše, upravo on vidi da smo iskrivili vlastite putove uvjeravajući sebe da je bolje ići nekim našim prečicama nego pravim Božjim putem. Pa čak tamo gdje vidimo da nas Bog na putu čeka, radimo i zaobilaznice samo da se ne sretnemo s njime i njegovom svetom voljom i istinom. Do te mjere smo kadri sve božansko iskriviti da posrćemo na svojim ljudskim putovima, ili smo kadri zatrpati se do mjere da su nam uši zatisnute za njegov glas, te se on mora s nama nadglasavati.

1. nedjelja došašća – C

Današnjom nedjeljom započinjemo došašće i novu liturgijsku godinu u koju nas uvodi evanđelje po Luku na vrlo neobičan način. Naime, ovaj tekst je dio Isusove najave njegova drugoga dolaska, a u današnjem misnom slavlju je u funkciji boljeg razumijevanja došašća kao priprave za proslavu Božića, to jest njegova prvoga dolaska na zemlju. Tekst je neobičan i radi toga što Isusove riječi zvuče gotovo prijeteće, kao da bi njegov dolazak sadržavao prijetnju za čovječanstvo, dok znamo da s njegovim dolaskom među nas dolazi nam utjeha i spasenje, sukladno proročanskim navještajima njegova dolaska.

No kad malo dublje razmotrimo Isusove riječi, onda shvaćamo da je stvarnost sasvim drukčija. On naime nigdje ne prijeti svojim dolaskom kao da će njegov dolazak biti uzrok zala koja će zadesiti ovaj svijet. On je samo izrekao tvrdnju o nečemu što će se dogoditi, to jest zadesiti čovječanstvo, a možemo reći da je to stalni povijesni scenarij koji se obnavlja iz naraštaja u naraštaj. Zato je čovječanstvo zahvaćano tjeskobama i nevoljama koje nastaju poradi nas i naše ljudske ograničenosti. Naša narav je krhka i ranjiva, te je nedaće ovoga svijeta lako ugroze i dovedu u pitanje, te je poljuljaju nevolje i prirodne pojave kako na zemlji tako i na nebeskim tijelima. U svakom slučaju, ništa od toga nas neće mimoići, kao što nas neće mimoići niti trenutak presude nad našim ponašanjem i životom kao takvim. No ako iz tog gledišta sagledamo Isusove riječi, onda postaje jasno da njegove riječi nisu bile prijeteće.

Krist Kralj – B

Čovjek je sam po sebi biće slabo i nedosljedno. Ma koliko se pravio jakim, u konačnici je po svojim sposobnostima i darovima samo vrlo nesiguran i nepostojan. Štoviše, redovito bježi od sama sebe i od traženja sigurnosti tražeći utočište u nesigurnostima koje procjenjuje prihvatljivijima od tražanja sigurnosti koja bi sigurno bila zahtjevnija od svega što je prije toga kušao. Ali ujedno bi bila i poželjnija i sigurnija. Njegova nesigurnost i nestalnost dolaze do izražaja kada je riječ o istini i stavu prema njoj. Kao povodljivo biće čovjek često prihvaća bilo kakvu lažnu tezu i nesigurnu teoriju, samo da prikrije loš i neizgrađen stav prema istini i pred istinom. U svojoj slabosti ne želi ozbiljno stati pred vlastiti život, spoznati i priznati istinu koja mu je došla u susret i daruje mu se. Točnije, koju mu Bog šalje i daruje! Čovjek kao da se boji sigurne spoznaje za koju uistinu treba hrabrost, ali, međutim, ima hrabrosti za kukavičke stavove neznanja i lažnog znanja koji dovode u pitanje njegovu čestitost i ćudoredan život. Ima ‘hrabrosti’ za stavove koji ne iziskuju da životno stane pred to što govori i zastupa, već prihvaća samo kao neko znanstveno naklapanje, raspravu ili nadmetanje u vještini riječi od koje nema koristi njegov život. Zato se danas ljudi bave istinom na akademski, društveni, politički ili pragmatični način, a da u nijednom od tih slučajeva nisu spremni uložiti život u to što govore i zastupaju, jer i sami znaju da im takve istine nisu uopće životno važne.

U takvoj se ulozi našao Pilat kada je na svome sudištu Isusu postavljao sudska pitanja kao profesionalac koji treba odraditi posao, a ne kao čovjek istinski zabrinut za sudbinu jednoga čovjeka kojega bi trebao suditi po istini. Osim toga nije uopće bio zainteresiran da ne ugrozi vlastitu ljudskost neispravnim postupkom, već je više držao da povuče poteze koji su mu karijerno bili prikladni da ne ugrozi vlastiti položaj. Zato kada pita Isusa je li on kralj židovski, Isus mu uzvraća protupitanjem: „Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?“ Time mu Gospodin daje do znanja da treba zauzeti osoban stav prema onima s kojima razgovara i koje sudi, te im pristupiti kao osobama s ljudskim dostojanstvom. U tom smislu je trebao pokazati želju da spozna cjelovitu istinu koja bi ga osposobila da ‘govori sam od sebe’ – to jest iz vlastitog uvjerenja, a ne samo da rješava delikatno poslovno pitanje. Pilat, kolikogod ima zadaću objektivno istražiti i ispitati slučaj, ne može biti objektivan ako nije osoban, ako slučaju ne pristupi nepristrano u punoj svijesti i odgovornosti pred vječnom istinom.