28. nedjelja kroz godinu – C
Ne znamo kako, ali vidimo da čovjeku polazi za rukom, da bude redovito usredotočen na samoga sebe i na svoje potrebe, premda je stvoren kao biće odnosa. U tom smislu bi trebao promatrati što se događa oko njega i biti usredotočen na zajedništvo s onima koji su pred njim i oko njega. Na poseban način bi trebao biti upućen na Boga, te ga tražiti i spoznavati iz temeljne i najvažnije životne potrebe, a ne iz običnog formalizma. Jer kad bi nam on bio središte svih nastojanja, onda bismo bili do kraja usredotočeni na njega, njega bismo slušali u potpunosti i trudili bismo se cjelovito ispunjavati njegovu volju. Kad bi on nama bio sve, onda bismo pronašli smisao života u tome da vjerujemo i da živimo prema njegovoj riječi. No mi se na žalost zadovoljavamo napraviti nešto što nam kaže samo onda kad želimo doći do svoga cilja, te mislimo da će nam to pomoći da i ostvarimo. Tamo onda umjesto da izgrađujemo odnos vjere s Bogom, taj odnos degradiramo na razini religijskog odnosa u kojem smo važni mi samima sebi, a ne Bog. To jest on nam postaje važan samo dotle dok služi našem zemaljskom probitku i ciljevima koje smo sebi zadali.
Takav je bio slučaj i gubavog Naamana Sirca koji je tražio pomoć proroka Elizeja u Samariji ili pak desetorice gubavaca u kojima smo slušali u današnjem evanđeoskom odlomku. Svi su oni žarko željeli ozdravljenje, te nisu tražili Boga jer su smatrali da bi ga trebali poznavati i s njime uspostaviti iskreno i prisno zajedništvo. U sebi su sigurno imali dozu religioznosti, te su imali potrebu u svojoj nevolji obratiti se onima koje su smatrali Božjim slugama i tražiti pomoć. Uslijed tog traženja, međutim, Naaman Sirac i gubavi Samarijanac su došli do spoznaje o Bogu i shvatili koliko je važno biti u zajedništvu s njime, njemu se klanjati i ostati s njime povezani. Neposredan i čvrst odnos s njime daleko je važniji od samoga zdravlja koje nam je jedan od najvećih Božjih naravnih darova. No više je vrijedilo klanjati se Bogu i prikazivati mu svoj život, nego samo primiti tjelesno ozdravljenje koje nas neće okrenuti k njemu i dovesti do njega. Daleko je potrebnije davati slavu Bogu nego od njega primiti ispunjenje želja i molitava, ili pak ostvarenje neko svoje dobrobiti.
I nama danas ovi događaji rječito govore. Svi mi imao na duši gubu svojih vlastitih potreba i stremljenja. To je velika guba jer nas okupira do te mjere da vidimo samo sebe. Za nas tada ne postoji ni drugi, osim ako ga možemo iskoristiti za sebe, ali ni Bog, kojim se jednako služimo da dođemo do svoga cilja. Takvo ponašanje je guba duhovnog života koja nas nagriza i oduzima životni prostor, jer nas sužava na nas same i naš uski vidokrug i probitak ne dajući nam puni okvir života koji je osmišljen time da živimo za slabu Božju. Samo vjera nam pruža taj okvir, jer nam neće u prvi plan stavljati nas same, već Boga koji nas je stvorio, te očekuje da mi kako zdravljem tako i bolešću njemu dajemo slavu. Jer on je onaj koji nas svime time upozorava na veličinu života koju stječemo time što se usmjeravamo prema njemu. Poteškoće nas često vrate u prave okvire, jer dok nam je dobro, ne trudimo se tražiti Boga, već živimo život po svome. Tako su i ona devetorica gubavaca koji se nisu došli zahvaliti Isusu nastavili živjeti po svome, umjesto po Božju, polazeći od Isusa kao novog početka života. Taj novi početak je pretpostavlja novost života vjere, to jest da vjerom zadrži ono što je stekao u susretu s Isusom. I taj je gubavac, kao i Naaman Sirac, otkrio Božju veličinu, te je došao zahvaliti i primiti poticaj da nastavi tako živjeti.
Poukom ovog evanđeoskog događaja i nas Gospodin nuka da se usredotočimo na Boga i na njegovu slavu. Naš život je osmišljen i uzdignut time što ćemo njega slaviti i svoj život otvarati njegovoj božanskoj moći da djeluje u nama i za nas, da djeluje po nama i preko nas drugima za svjedočanstvo i spasenje. Istinsko središte našega života nije u nama, već je u Bogu. Poradi toga je Gospodin Isus i došao da nam to središte života bude dostupno u njemu. On nas stoga čisti od gube naše samoživosti i usredotočenosti na same sebe i daje nam prigodu da se obratimo i da se Bogu poklonimo. Njegovom snagom ustajemo i hodamo ovim svijetom kao spašenici i u zdravlju i u bolesti dajući Bogu slavu cijelim svojim bićem. Budimo svjedoci Božjeg smilovanja koje nam je došlo ususret s Isusom, te sve svoje snage i cijelo svoje buće u zahvalnosti usmjerimo Bogu koji nas čisti i spašava.