Uzvišenje svetog Križa
Na našu žalost, mi ljudi smo kratkovidna i slijepa bića, jer nam se dogode nesagledivi previdu. Tako ne vidimo ni one vrlo važne stvari u životu koje bi morale biti središte i smisao života, te ujedno i pokretačka snaga našeg djelovanja. A jedna od tih važnih stvari koja nam je trajno pred očima, a opet s druge strane skrivena jer joj ne posvećujemo dužnu pozornost, jest Gospodinova sveta ljubav. Kao primjer ljudske kratkovidnosti i sljepoće čitamo odnos Izraelaca prema Gospodinu u trenutku kad ih je izveo iz Egipta. Jer im je pred očima bilo egipatsko obilje, nisu primjećivali njega ni njegovu svetu skrb za njih, niti su znali vrednovati dar slobode i slobodnoga bogoštovlja. Bili su previše pragmatični da bi otvorili oči za ono što je mnogo važnije od same hrane, a to je kvaliteta duhovnog života. A kao što to biva inače, počevši već od Adama, tako se dogodilo i s Izraelcima: zbog svoje sljepoće su bili kažnjeni. Kao što je Adama ujela otrovnica koja je zatrovala njegov odnos s Bogom, tako se i Izraelce ujedale otrovnice koje su bile znak da su i oni zatrovali svoj odnos s njime.
Ali Bog koji ljubi čovjeka ne odustaje ni tada u svojoj ljubavi tražiti rješenje, to jest tražiti načina da zmiji otrovnici zgazi glavu. I kao što je izrekao obećanje u pradavna vremena, takvu je uputu dao i Mojsiju tražeći od njega da na stup stavi mjedenu zmiju koja je bila jamstvo izlječenja onima koje su ljutice ujedale. Ali u isto vrijeme i znak one konačne pobjede nad Zmijom koju je Bog od početaka najavljivao. To je bio znak konačne pobjede Božje ljubavi i posvemašnjeg spasenja čovjeka iz mreža zla u koje je upao. Mjedena zmija na stupu bila je znak pobjede Božje ljubavi koja je po križu pobijedila zlo i oslobodila čovjeka. Zato je se Sin Božji dao uzvisiti na križ da nam skrene pozornost na važnost Božje ljubavi i da nam posvjedoči da tko god promatra s ljubavlju i usvaja vrijednost njegova križa, dolazi do spasenja.
Naš Gospodin, svjestan da mi ljudi imamo problem s duhovnom sljepoćom, odlučio je dati se podići na križ da bude svima vidljiv. Dao se ‘uzvisiti’ na križ na vrhuncu poniženja koje je podnio za nas ljude, samo da nam taj sveti prizor bude utisnut u dušu i da znamo cijeniti njegovo ‘uzvišenje’ kojim je nas oslobodio od poniženoga života i omogućio da živimo kao djeca Božja. Ponizio je samoga sebe da bi nama omogućio da živimo s ponosom slobodu koju nam je zacrtao u svom vječnom planu i koju nam je darovao snagom svoga križa.
Ako ima nešto što ne smijemo previdjeti u duhovnom životu, upravo je važnost i snaga njegova svetog križa. I kao što za Gospodina križ nije bila jedna neželjena epizoda u životu, već središte spasenjskog djelovanja, tako i nama nije samo neželjeni i nemili događaj, već izbor i odluka za obrazac po kojem živjeti. Križ treba biti naše trajno duhovno opredjeljenje jer nam je on izvor snage i spasenja, života i mira. Dok promatramo Krista raspetoga, osloboditi nam se krivog pogleda na križ i na potrebu da ga držimo za najuzvišeniju stvarnost svoga života. Jer ako je na njemu bila uzdignuta i uzvišena Božja ljubav, onda će i naša ljubav doživjeti svoje uzvišenje i uzdignuće samo po križu. A toliko puta ni mi nismo ništa bolji od Izraelaca koji su mrmljali i odupirali se Božjoj volji i ljubavi, jer doživljavamo križ kao nevolju i nužnost koju trebamo nadići, a ne kao duhovni cilj i plan kojem trebamo težiti. Štoviše, spontano mu se i odupiremo kao da će nas on ugroziti, što znači da ne vjerujemo u njegovu spasenjsku snagu i dar života koji struji iz njega. Ovaj blagdan nam zato ističe koliko je važno dopustiti da nam križ bude uzvišen u životu do mjere da nam mora biti nezaobilazan a ne usputan.
Ako je sam Bog na križu uspio svojom ljubavlju preoblikovati i preusmjeriti sve ljudske izdaje i zločine, sve nevjere i otpade, sva bezboštva i bezakonja, onda je to prigoda da vidimo koliko je jaka i uzvišena njegova ljubav koja čovjeka ne ostavlja u ropstvu ni u poniženju, već ga diže iz prašine i izgrađuje u dostojanstvu. Ako je Bog ljubavlju osmislio sramotu i ludost križa, onda ni nama ne preostaje drugo već da se uhvatimo tog svetog drveta na kojem se očitovala Božja ljubav za nas, ali ne da nas osramoti ili osudi, da nas izludi i pogubi, već da nas spasi i oslobodi.
Otkako je on vođen ljubavlju otišao na križ, to jest uzvisio se ne križu, otada je križ mjesto uzvišene ljubavi. Tko se želi u životu uzvisiti, ne može to napraviti bez ljubavi koja se probija do križa i na križu se pribija u potpunosti. Uzvišeni križ Gospodinov mjesto je gdje se ostvaruje ljubav i spašava život. Ako je ljubav Boga odvela na križ, onda i čovjek treba ne samo težiti prema ljubavi, već i prema križu, ako želi svoju ljubav izvući iz ‘egipatskog’ ropstva u ovome svijetu. Ostaje nam velika zadaća da na križu, snagom Kristove ljubavi, i mi svoju ljubav učinimo uzvišenom i nepobjedivom. Ne dopustimo da nam život rastavi ove dvije svete stvarnosti: križ i ljubav. Jer samo ljubav može biti opravdanje križu, a samo križ može biti način na koji se artikulira ljubav. Samo ljubav može križu dati smisao, a samo križ može ljubavi dati pravu konkretizaciju. Stoga dok promatramo Gospodina uzvišena na križu i dok častimo uzvišenje svetog križa ne zaboravimo zahvaliti Ljubavi koja nas je spasila svojim svetim križem i poučila kako uzvišeno živjeti ljubav uzdižući je i posvećujući je križem Gospodinovim koji je jedini mjera pravog uzvišenja i mjera prave ljubavi.