1. korizmena nedjelja – C
U današnje vrijeme se često može čuti da ne treba činiti posta ni pokore, jer bilo bi mnogo važnije da postimo od zlih riječi i ponašanja, od zlobe, osvetoljubivosti, ogovaranja, klevetanja, psovke. Navodno, potrebnije se odreći srdžbe, bijesa, mržnje, zloće nego nekog komada mesa. I nitko tko ne dovodi u pitanje, jer neosporno je da ništa od tih zala i grijeha nijedan kršćanin ne bi trebao činiti. A ako netko to čini, već je upao u đavolske zamke i igra đavolsko kolo, te se sotona i ne treba truditi oko njega da ga zavede i prevari. Sotono su međutim mnogo zanimljiviji oni koji ozbiljno žive svoj kršćanski život i žele napredovati u duhovnosti i zajedništvu s Gospodinom odlučni da se intenzivno posvećuju kroz korizmeno vrijeme. Zato se on služi raznim trikovima i manipulacijama da dođe do svoga cilja, to jest da ih odvrati s Gospodnjega puta. I ako uspije da učini da ne idu za njim, onda je ostvario svoj uspjeh.
Upravo zato nam je spasonosno i ljekovito današnje Evanđelje u kojemu čitamo kako je đavao napasnik kušao Isusa. Nije ga kušao tako što bi mu izravno sugerirao da čini neko zlo i grijeh, da laže i mrzi, da vara i krade, već ga odvraća s dobroga puta kojim je išao. Odvraća ga od posta i pokore koju je činio i po kojoj je svoju ljudskost učvršćivao u većem zajedništvu s Ocem nebeskim do mjere da i kao čovjek odbaci sve zablude i prevarantske naume. Đavao Isusa poziva na neko dobro, i svoju ponudu mu predstavlja sa strane dobra. Pakira je u humanu ponudu, da se ne primijeti što je u pozadini iste ponude. Jer tko može osporiti da je dobro za čovjeka da ima kruha i da zasiti svoju glad, jer je to jedna od bitnih životnih potreba? Ili pak tko bi osporio da ima vlast i da upravlja kraljevstvima zemlje? Ili pak tko bi dvojio oko toga da uistinu nema ničeg lošega u tome da je slavan i poznat, jer zemaljska slava može biti odraz one nebeske u kojoj se nalaze anđeli koji bdiju nad našim djelima i moćima? Ako je sve to dobro i zakonito, a je, mnogi se onda pitaju zašto si ne bi to priuštili.
No đavao sve nudi velikodušnu kao vješt manipulator ljudskim osjećajima, čineći sve samo da čovjek ne ostane podvrgnut Bogu. Isus je sve to prozreo i znao je da ga đavao kuša želeći mu poremetiti ljestvicu vrednota, te je važno da to i kršćani dobro znaju. Naime, sasvim je normalno da svaka kršćanska duša zna da treba izbjegavati zlo i grijeh. Doista, nitko u crkvi nije čuo od svećenika da je važnije postiti nego izbjegavati zlo, zavist, ljubomoru, srdžbu, psovku i bijes. Nitko nikada u crkvi nije pozvao vjernike da samo formalno održavaju korizmena odricanja i pokore, već je svaki svećenik pozivao vjernike na iskreno obraćenje. Pa ipak danas se više nego ikad susrećemo sa stereotipima koji zamračuju istinsku potrebu posta, pokore, odricanja i žrtve na koju nas poziva Gospodin. I to sve pod krinkom da je važnije odreći se zla i dvoličnosti, oholosti i zavisti, ljubomore i ogovaranja, i tako redom. Takav stereotip nam nameće društvo koje se u svojoj površnosti uvijek vraća na iste stvari svake godine, a možda i pokoji lijeni i zapušteni kršćanin kojemu teško pada govor o obraćenju i pokori.
Ali jer je naš Gospodin bio kušan ne na način da je đavao tražio da napravi neko zlo, već na način da prihvati ponuđeno zemaljsko dobro na ljudski način. Đavao nikada neće reći da mu je mnogo važnije da one revne kršćane omete u njihovim odlukama, nego da one površne i lijene gurne još dublje u njihov grijeh. Jer oni koji žive grešno, sami će lako potonuti još dublje i niže, pa je njemu zato prioritet dovesti na rub grijeha one koji su mu se odupirali ozbiljnim duhovnim životom. A kao što je Isusu predstavio da ne mora baš postiti tako predano, već da se mora više posvetiti sebi i zemaljskom obilju, uspjehu i moći, jer je i to po volji Božjoj, tako danas i nama šapće da ne moramo toliko moliti i postiti, toliko se odricati i mrtviti, te nas tješi da je važno prije svega ne činiti zlo. Osim toga, hrana, životno obilje i toliki sadržaji nam dolaze od Boga, pa ih onda možemo zakonito konzumirati i prakticirati. Da prihvatimo njegovu ponudu, to bi bio prvi korak odvajanja od Boga koji bi nas vodio većoj mlakosti i slabijem duhovnom životu kao kršćana.
Prihvatiti nam je stoga poučak Gospodinova primjera kojim on odbacuje velikog manipulatora koji nije mogao Isusa zavarati poluistinama i polovičnim dobrom, jer je Isus jasno znao da je najveće dobro i prioritet duhovnoga života zajedništvo s Bogom i vjernost njegovoj riječi i volji. Upravo to se i nama nudi kao korizmeni plan koji možemo ostvariti uz istinsku pokoru i post, žrtvu i odricanje. Ne smijemo se bojati to glasno reći i odlučno prihvatiti, jer nas tome uči naš Gospodin. Time otvaramo vrata Bogu, a zatvaramo velikom manipulatoru i prevarantu koji često mnogo bolje od nas zna da naše srce vrijedi više od svih blaga zemaljskih, pa ga se zato i želi domoći služeći se svojim trikovima. Srećom nas naš Gospodin uči kako se sačuvati u milosti i snazi Duha, ne kockajući se s vlastitim životom i spasenjem, već radosno živeći svoj kršćanski život u potpunoj vjernosti Bogu i svemu što nam dolazi iz njegove ruke.