32. nedjelja kroz godinu – B
Isus je redovito sa svojim učenicima bio sasvim otvoren, poučavajući ih javno, jasno i glasno o važnim stvarima duhovnoga života. Tako u današnjem Evanđelju slušamo pouke u kojima poučava svoje učenike da se čuvaju pismoznanaca, ljudi koji su uživali veliki društveni ugled, te ih on i kvalificira na poseban način kao one koji hodaju u dugim haljinama, uživaju u pozdravima na ulicama, te u sinagogama i drugim javnim mjestima očekuju prva mjesta i poseban tretman. No on je, međutim, otvoreno iznosio njihova skrivena djela, to jest skrivene naume koji su bili sasvim nečasni, tim više što su ih izvodili sasvim zakonito. Štoviše, pod izlikama pobožnosti i duhovnih potreba uspijevali su se domoći imanja sirota i udovica, umjesto da im budu zaštitnici, kako ih je Božja riječ poučavala. A suprotstaviti se ljudima koji u društvu uživaju ugled, te ih javno prozivati bile je vrlo riskantno, pogotovo što Isus svoje poslanje nije nikada vidio kao poslanje društvenog obnovitelja ili istjerivača pravde. Doista, njega na sve ovo nuka duhovna potreba onih koji ga slušaju, jer ih je želio poučiti istinskoj pobožnosti. Njemu se nije sviđala njihova gluma i predstava za ljude kojima su se prikazivali kako brižni skrbnici, a u biti su bili dvolični i podli otimači koji su se, za razliku od društvenih vođa, vrlo inteligentno i lukavo uspijevali domoći zemaljskih dobara.
Zato kad kaže svojim učenicima i svim slušateljima i pratiteljima da se čuvaju pismoznanaca, onda njegova poruka ima višestruko značenje isključivo duhovne naravi. Ona prvenstveno znači da se trebaju paziti da ih pismoznanci ne zavedu svojim izvanjskim stavom i ugledom koji uživaju u javnome mnijenju. Jer Bog je uvijek prosuđivao ljude po njihovu srcu, to jest po nakanama koje je trebalo potvrditi dobrim djelima. A pismoznanci su kao prvo pokazivali da nemaju dobre i ispravne nakana, pa je bilo nemoguće da iz zlih namjera dođu dobra djela, ma kako to ne bilo uočljivo na prvi pogled, jer su svoje nakane prikrivali dugim haljinama i dugim molitvama. Zato su se potom morali paziti i njihovih djela. Jer ako ih pismoznanci uspiju zavesti prikrivajući prave nakane riskiraju i sami postati žrtve njihovih spletki i zločestih planova. Moraju se, dakle, paziti da ne postanu žrtve onih koji lukavo proždiru kuće udovičke, već ih treba prozreti i na vrijeme se klonuti, te Isus pomaže svojim učenicima da prave ovo duhovno razlikovanje koje je neophodno i u svakodnevnom, a napose u duhovnom životu.
Nadalje, moraju se paziti da i sami ne postanu poput pismoznanaca, ljudi koji su izgubili svaki kriterij u želji da se obogate i da zadrže svoj status, te nisu znali ispravno vrednovati ni ljude ni život. Takvi su vrednovali ljude po izgledu, položaju i količini zemaljskih dobara, a Isus je promatrao nešto drugo u ljudima što je mnogo vrijednije, a to je ljubav, žrtva, odricanje, samozatajnost, samoprijegor. Upravo tome ih je poučavao promatrajući potom ljude kako ubacuju novac u hramsku riznicu. Svi su oni dobro čuvali sebi zaleđe, te su davali opet iz potrebe da se vidi koliko doprinose, a ne iz pobožnosti i odgovornosti pred Bogom. Nitko od njih nije odvajao od onog svog životnog, već samo od svojih viškova, no bilo im je stalo da im se oda priznanje, da ih se hvali poradi količine novca. No u njihovu novcu nije bilo ni srca ni života. Jer da je bilo imalo ljubavi, te svjesnog i savjesnog odricanja, ne bi to radili pred drugima ni poradi javnog mnijenja i komentara, već u skrovitosti i samozatajnosti.
I naposljetku, kada Isus govori svojim učenicima da se čuvaju pismoznanaca, te da s druge strane promatraju udovicu koja daje mnogo više od svih njih u hramsku riznicu, jasno im želi reći da se paze da sami ne postanu pismoznanci koji će na temelju određenoga znanja i svijesti o svome ugledu manipulirati ljudima. Znao je da će ih uloga koja će im biti povjerena u narodu Božjemu dovodoiti u opasnost da i sami postupaju poput pismoznanaca, pa ih je poučio tome što znači imati čistu i iskrenu nakanu prema ljudima. Napose prema najpotrebnijima i najugroženijima, o kojima trebaju skrbiti i čiju pobožnost i dobrotu i velikodušnost trebaju znati cijeniti, a nikada se njome poigravati ili je zlorabiti. No ova Isusova pouka nije ni danas izgubila na svojoj aktualnosti, jer Isus želi da članovi novoga Božjega naroda žive pred Bogom odgovorni jedni za druge. Oni koji vode Crkvu trebaju se čuvati taštine, častohleplja i gramzivosti, te nastojati oko toga da skrbe oko dobra malenih i siromašnih i potrebnih. Jer im je dan onaj udovičin novčić u kojem je život i ljubav, te ga nemaju pravo tek tako potratiti, već uistinu uložiti kao najveću dragocjenost u spasenja i dobrotvornost. Time će poticati sve članove Crkve da žive poput ove skromne udovice, koja se ne razmeće, ali u svakom svom darivanju daruje život i ljubav, što je neizmjerno zaslužno u Božjim očima. Najprije da se čuvaju taštine i traženja časti.
Neka nas ove Isusove riječi protresu, a svi se trgnimo jer nitko nije imun od ovih duhovnih opasnosti koje vrebaju kao pošast na vratima našeg srca. Bježimo od zloporabe moći, novca, časti, ugleda i svega što potom potiče na nepravdu i razara zajedništvo i međusobno povjerenje i poštovanje. Čuvajmo se taštine i tvrdokorne oholosti, proračunate dvoličnosti i nezasitnosti, a budimo pozorni na potrebe onih malenih i nezaštićenih kojima trebamo biti zaštita pred ljudima, da bi oni jednom nama bili pred Gospodinom na njegovu neizbježnom sudu vječnosti.