Jedna od vrlo neobičnih i teških bolesti
je shizofrenija koja se definira
kao teški duševni poremećaj.
Obilježen je gubitkom veze sa stvarnošću,
krvim uvjerenjima i osobnom podvojenošću.
Bolesnoj osobi ona onemogućuje razlikovati
stvarne od nestvarnih doživljaja i iskustava.

Poput tog duševnog poremećaja,
postoji i onaj duhovni – zvan grijeh.
On suprotstavlja osobu samoj sebi,
svojim uvjerenjima i istinskom dobru,
te je potiče gubitak veze sa stvarnošću.
Jačanja u njoj razvoj krivih uvjerenja
i osjećaj prividnog dobra do te mjere
da se osoba zaražena grijehom
bori protiv svoga istinskog ja
i vlastitog identiteta u ime zamišljenoga.
Tako nastaje podvojena osobnost
koja nerijetko završava ‘ubojstvom’
i gušenjem samoga sebe,
to jest duhovnim samoubojstvom.

A bilo bi dovoljno prihvatiti identitet
kojim smo obilježeni stvoriteljskim
i otkupiteljskim Božjim činom,
umjesto da, boreći se protiv Boga,
uništavamo sami sebe.
Jer ne prihvaćajući Boga,
padamo u bezakonje grijeha
koje je najveća shizofrenija
koja čovjeka neumoljivo vodi
u nestvarni i krivi život.

Danas se ne može kupiti
ni najobičniji aparat ili proizvod
a da nije popraćen potrebnim
uputstvom za uporabu
i dužnim mjerama opreza
od strane proizvođača.
One odražavaju istinsku bit
kojom se odlikuje proizvod,
bez čega se ne može ostvariti
jamstvo na trajnost i ispravnost.
Na isti način je tvorac ljudskoga života
dao čovjeku svoje zapovijedi
kao iznimno uputstvo za uporabu.
Vršeći ih i živeći po njima
čovjek priskrbljuje sebi životnu zaštitu,
osiguravajući ispravnost i trajnost
‘funkcioniranja’ svoje ljudske biti.
Svako zanemarivanje i kršenje istih
dovodi u pitanje smisao života
sukladan odredbi darovatelja,
koji ipak najbolje zna
kako se njime spasonosno služiti.

Ljudi se rado koriste privjescima razne vrste,
počevši od dekorativno-modnih detalja
pa sve do predmeta koji nisu bez
stanovite praktične svrhovitosti.
Mnoštvo je takvih manje ili više
korisnih i zanimljivih predmeta,
koji u pravoj mjeri mogu dobro doći,
ali čije bi bespotrebno gomilanje
otežalo, umjesto da rastereti, življenje.

Ono što vrijedi za privjeske
kao svojevrsna pomagala,
vrijedi i za život kao takav.
Suvremeni čovjek je izmislio sebi
toliko korisnih životnih,
sadržaja, djelatnost i aktivnosti.
No ne znajući razlikovati uvijek
bitno od nebitnoga,
korisno od beskorisnoga,
o život je okačio toliko privjesaka
koji su onda postali utezi,
a ne korisna pomoć.
Nebitne i nenužne sadržaje i oblike života
proglasio je bitnima i neophodnima,
te se na njih do te mjere navezao
da se njima svezao,
ne želeći bez njih živjeti.
Vezujući se drugotnim i sporednim,
privezao se je za zemaljsko,
te ne vidi kako se sputao
niti kako se može osloboditi.
A onome koji je tako sputan
zamamnim zemaljskim privjescima,
da mu i ukažete na pravi životni ukras
koji bi si trebao priskrbiti,
opredijelio bi se radije za privjesak
jer mu je dostupniji i jeftiniji,
i ne misleći o pogubnosti takvog tereta.

Onim istim stilom i tehnikom,
kojim su Rimljani gradili mostove,
poslužio se i naš Gospodin
kad je gradio svoju Crkvu.
Podizao je u vis građevinu
mjesnih Crkava i biskupskog zbora.
Potom je sve utvrdio središnjim kamenom,
jamcem čvrstoće, sloge i jedinstva.
Kao Pontifeks Maximus
– Veliki Svećenik mostograditelj,
postavio je rimskoga prvosvećenika
u središte zdanja Crkve
da je utvrđuje sponom jedinstva.
Bez tog kamena zaglavnog
luk bi bio tek hrpa kamenja
složena jedan na drugi.
Učvršćen, međutim, Petrovom vjerom,
postaje jedinstvenim mostom
koji spaja zemlju i nebo.
I što već teret gazi po njemu,
to je zdanje čvršće i sigurnije,
te jamči nesmetan prijelaz
na obalu vječnosti.

Najčvršći je mineral u prirodi,
te mu na skalama pripada
najviše mjesto tvrdoće.
Ali ako ostane neobrađen
u sirovom stanju,
ne pokazuje pravi sjaj i ljepotu.
Stoga samo pomnim brušenjem,
uz dužnu žrtvu dijelova svoga bića,
pokaže pravi sjaj i ljepotu.
Premda je lakši nego kad je neobrađen,
njegova je vrijednost neusporediva.
Poput dijamanta je i ljudska savjest:
neizbrušena i neuglađena
ne sjaji na pravi način,
a izbočinama i neravninama
može nanijeti štetu
drugim predmetima oko sebe.
Samo kad je brušena riječju Božjom,
a odričući se samovolje,
stječe željeni oblik –
puninu čvrstoće i ljupkosti.
Postajući glatkom i prozirnom,
izložena zrakama Božjeg sunca,
preko vlastitih ploha isijava
neprocjenjivo čudesnu svjetlost.
Zato njezina vrijednost
postaje neprocjenjiva,
a prosudba nepogrešiva.

Kako bi se zaštitili od posljedica
nagle i prejake struje,
koja najčešće nastaje
udarom munje ili kratkim spojem,
ljudi svoja zdanja i postrojenja
zaštićuju sustavom uzemljenja.
Uzemljenje se stvara
izravnim spajanjem vodiča i zemlje,
tako da zemlja ‘usiše’ i poništi
provedeni visoki napon
izjednačujući ga svom naponu.

Takvo uzemljenje
na spas ljudskoga roda
bio je i Gospodin Isus
koji je izložio svoj život
kako bi ‘uzemljio’
sve štetne sile zla.
Prihvatio je svojim tijelom
biti vodič koji privlači
razornu moć zlokobnih sila
koje su se obrušile na ljudski rod.
Tako je on svojom mukom
prihvatio udar zlog naboja,
a svojom smrću ga je odveo
u podzemlje, u svoj grob.
On je potom slavno ustao
dok je zlo ostale
pod zemljom ‘uzemljeno’,
neutralizirano i pokopano.

U novije doba se uspijeva
suvremenom tehnologijom stvoriti
trodimenzionalne filmove i slike.
Njihova posebnost je u tome
što na dvodimenzionalnom platnu ili ekranu
stvaraju privid i one treće dimenzije,
tako da se stječe dojam dubine,
premda se radi o ravnoj plohi.
I dok se ljudi dive moći tehnologije,
najčešće zaboravljaju da je i život
višedimenzionalna datost,
te zaboravljaju ili odbijaju živjeti
u svim njegovim dimenzijama.
Upravo nemarom prema vjeri
žive na plohi površnosti
odbacujući dimenziju dubine
za koju su stvoreni.
Upravo nju nam je dobri Bog
na poseban način utisnuo
uskrsnućem svoga Sina,
da ne budemo nemoćno roblje
pritisnuto zemaljskom spljoštenošću,
nego slobodna i ljubljena djeca
uzdignuta u novu dimenziju postojanja.

Osmoza je vrlo specifičan proces
ili sposobnost miješanja otopina
kroz polupropusnu membranu.
Ali otopine mogu prodirati
samo jedne strane na drugu,
dok se ne izjednači gustoća,
ali to nije slučaj i obrnuto.
Na svojevrsnom principu osmoze
Gospodin je zamislio svoju Crkvu.
Dao joj je zadaću da ide u svijet,
da prodorno naviješta istinu
i da mu udahnjuje Duha Svetoga.
S druge pak strane je htio
da ona bude nepropusna
za štetni utjecaj svijeta
i svjetovnog mentaliteta
na jasnoću spasenjske svijesti
i snagu božanskog žara.

U suvremenom svijetu
velike tjelesne pretilosti,
postoji i suprotna reakcija
na pretjerano gomilanje
viškova hrane u organizmu.
U čovjeku postoje apetiti
koje bi htio hranom zasititi,
no upravo time izaziva samo
suprotnu i štetnu pojavu.
Zato mnoge osobe,
misleći da su predebele,
sustavno se odbijaju hraniti,
obolijevajući od bolesti
zvane anoreksija.
Slično tome postoji
i duhovno oboljenje
kad čovjek odbija
hranu iz Očeve ruke.
Toj duhovnoj anoreksiji
podložan je svaki čovjek
uvjeren u duhovnu snagu
na tragu svoga ljudskog iskustva.
Smatrajući suvišnim
kruh i vino s Božjeg stola
ostaje bez bitnih sastojaka,
žrtva vlastite nedostatnosti.
A odbijajući nebesku ‘prehranu’,
jedinu u stanju nasititi
ljudsku glad za smislom,
dovodi sebe na rub smrti.
Čudan je rizik u koji ulazi,
a dovoljno je samo otvoriti ruku
i primiti jelo besmrtnosti.

Suvremena znanost
temelji svoje tumačenje
o nastanku svijeta
na teoriji velikog praska.
Svemir je se, naime,
počeo širiti iz točke
neizmjerne gustoće,
te nastavlja još uvijek svoj hod.

Ako je Gospodin i Stvoritelj
na taj način stvorio svijet,
onda ga je na identičan način
obnovio novim stvaranjem.
U Gospodinovu grobu
u uskrsno jutro
dogodio se veliki prasak života,
koji se još uvijek širi
i zahvaća cijeli svemir.
Oni koji ga razapeše mišljahu
kako se radi o točci tame i smrti,
ali je u Kristovu tijelu bila sakupljena
sva energija božanskog života
spremna za novi početak.
Tako je iz njega buknuo novi život
što svojim čudesnim sjajem
preporađa svako biće
čineći ga sastavnim dijelom
novog uskrsnog svemira.