Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Meditacije

Kukavičje jaje

December 4, 2013 by Ivan No Comments

Općepoznat je
parazitizam ptice kukavice.
Ona ne gradi vlastito gnijezdo,
a možda bi se i rugala
onima koji ih brižno grade
i ozbiljno drže do takvog
odgovornog načina života.
Ali time što kukavice preziru
život u toplom obiteljskom gnijezdu,
te omalovažavaju one koji ih grade
pokazuje najveći stupanj bezočnosti
u trenutku kad same trebaju
položiti jaja i podići porod.
Tada im nije problem ‘snaći se’
i odloži jaja u gnijezda drugih ptica.
A one, u neznanju takve podvale,
po urođenom roditeljskom instinktu
revno hrane pridošle izlegle ptiće,
ne znajući da su kukavići,
niti da će postati rušitelji gnijezda
koje ih je nesebičnom žrtvom podiglo
i gušitelji drugih ptića koji se budu izlegli.

gnijezdo

 

 

 

 

 

 

 

 

Čuditi se takvoj bezočnosti
pa i kad je kod ptica,
a koliko tek kad vidimo
da se slično, pa i gore,
događa među ljudima.
Postoje ljudi slični kukavićima,
odrasli u obiteljskom gnijezdu
i zahvaljujući roditeljskoj skrbi,
da bi se potom prometnuli
u protivnike obiteljskog gnijezda
koje ih je othranilo i život im dalo.
Doista su kukavne kukavice
ljudi koji preziru svetost gnijezda
postajući mu rušitelji i gušitelji
samo kako bi udovoljili
svojim nastranim pohotama.

 

Reading time: 1 min
Duhovnost

Monolog dida Mate o referendumu

November 25, 2013 by Ivan No Comments

matejPribližava se dan referenduma na kojem bi se građani Hrvatske trebali izjasniti žele li da u Ustav RH uđe odredba da je brak životna zajednica žene i muškarca, a oko dida Mate uvijek bude onih seoskih provokatora, koji nekad dobronamjerno, a nekad zlonamjerno bockaju i žele vidjeti njegovu reakciju. Tako se dogodilo i sada povodom referenduma kad su dida Matu pitali je li čitao na internetu pismo jedne mame povodom referenduma o braku. Star je on da bi koristio suvremena komunikacijska sredstva, ali već kad su ga pitali za mišljenje i stav, nije mogao ne saslušati i reći što misli o tom pismu i o referendumu ako će mu ga oni pročitati. A njegovi vjerni provokatori su vjerojatno mislili da će ga malo prikliještiti i staviti leđima uza zid, dok on mirno sluša što sve piše u tom pismu što kruži ovim modernim poštama i mrežama, dostupno svima da ga pročitaju. Stjecajem tih okolnosti i did je Mate, evo, imao prigodu slušati što se to u javnosti raspravlja, te je i sam mogao osluhnuti koji se sve argumenti i ostali dokazni materijali rabe u međusobnim uvjeravanjima. A evo sadržaja tog pisma:

„Jednom davno, prije 4 godine dok smo još bili u prvom razredu, nakon prvog sastanka roditeljskog vijeća, oduševljeno sam došla doma ispričati mužu kako sam u neko doba ravnateljevog beskonačnog monologa, prekinula ga riječima ‘OK, dosta priče, što MI roditelji točno možemo napraviti kako bi izgradili školsku dvoranu za našu školu? Neki od nas imaju veze u politici, neki su poduzetnici, ako se udružimo, za čas će naši klinci trčkarati adekvatnim prostorom, a ne lomiti vratove između klupa po učionicama.’ Gospon suprug me pogledao onako kako samo supruzi stariji 13-ak godina od svojih odabranica mogu, nasmijao se i rekao: ‘Ljubavi, ta dvorana se gradi otkad sam ja bio u osnovnoj. Zaboravi. Neka trči po vrtu s psom ili ćemo mu naći neku sportsku aktivnost.’ Ništa se od onda nije promijenilo. Osim što bezbroj hrvatskih potomaka i dalje izvode ‘tjelesni’ u malim učionicama, osim što neki od njih ni nemaju adekvatne učionice, osim što je mnogo njih izgubilo bitke s opakim bolestima koje ne biraju dob i spol… Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo osim što su režije narasle za x posto, cijene goriva mnoge natjerale na švercanje tramvajima… Bolnice su i dalje iste, ‘ambulante’ također, mjesta u vrtićima i staračkim domovima nema ni ‘za lijek’, dječji domovi i azili za životinje vrve jadnim, napuštenim dušama, u dućanima je sve više artikala zaštićeno plastičnim, neprobojnim kutijama, a sve više mladih, sve očajnije i iskrenije želi pobjeći odavde. Ništa se u Hrvatskoj nije promijenilo osim što nam je zadnjih dana vrlo eksplicitno dokazano da ovom zemljom vladaju sebični mediokriteti, oportunisti i dupelizci, ta tisućljetna sekta koja oko sebe okuplja naivno i još naivnije stado podjednako sebičnih oportunista koji dalje od svog nosa ne žele, niti mogu vidjeti. 1. 12. ove godine, svjedočit ćemo valjda najvećem porazu humanosti ove nacije, najvećoj krizi morala i najvećem licemjernom oportunizmu. Za 47 milijuna kuna, koliko će sve nas stanovnike ove vukojebine koštati taj besmislen i nepotreban potez penkalom, u Ustav ćemo zapisati nešto što je samim činom rođenja garantirano svakoj osobi na ovom planetu, upravo Ustavom! Za 47 milijuna kuna, penkalom ćemo svima onima drukčijima od nas, referendumom reći: ‘Tko vas jebe tako poremećene, što se niste rodili ovako savršeni i vrijedni života i ljubavi kao ostatak civilizacije.’
47 000 000 kuna. 47 milijuna kuna. Četrdeset i sedam milijuna kuna. 47 bolnica. 47 vrtića. 47 škola. 47 staračkih domova. 47 dječjih parkova. 47 obrta. 47 firmi. Minimalno 47 načina za riješiti minimalno 47 problema koji se tiču cijele nacije. Međutim, hrvatska javnost će zaključno sa 1. 12. u vjetar baciti 47 milijuna kuna, 47 milijuna snova i 47 milijuna epiteta kojima bi mogli opisati što to opće čini čovjeka čovjekom, a narod narodom. Još jednom me beskrajno sram zemlje u kojoj živim, sram me i tužna sam zbog svih onih koji su dali život za zemlju kojom danas tako okrutno upravljaju oni kojima ljudski život ne znači ništa, a najviše me sram što moram pogledati svom djetetu u oči i reći mu, bez imalo patetike: ‘Bježi odavde, čim prije…’
  1. 12. 2013. PROTIV Maja Mačković i Tomislav Mačković. U ime našeg sina koji bi sutra mogao voljeti nekog ‘krivog’.“

Saslušao sve to did Mate prilično mirno, i ne da se zbuniti. A dok se čitalo sve nešto sebi u bradu mrmlja. Zna on dobro što su ljudske sudbine i zabrinutost za budućnost, jer je mnogo toga u životu prošao i tolikim se nevoljama nosio, pa tako iskreno dijeli i zabrinutost ove majke za budućnost njezina djeteta. Prošao je mnogo toga i sam, ali i s drugima podijelio mnogo jada, te ga baš zato i čudi ovakva uvredljiva retorika i rječnik koji ne priliče duhu jedne majke. Ne želi on raspravljati jer rasprave rijetko donesu nekakav pomak, ali ne boji se ni reći što misli, jer i sam to dopušta drugima. Stoga radije želi konstruktivno razmišljati i iznijeti stav, uvjerenja i iskustvo života. Najprije radi toga što on pamti štošta, što mladi ljudi još nisu iskusili a neki od starijih lako zaboravljaju. Danas kao da su svi prebrisali vlastitu memoriju i više vjeruju nekom Googleu, te radije njega pitaju o svemu što bi i sami trebali znati i pamtiti. A on je još sretan da njegovo staračko pamćenje nije toliko oguglalo da im ipak ne bi mogao štošta iz njega izvući i ponuditi na razmišljanje.

Kako stvari stoje iz pisma, mrmlja did Mate, očito smo mi vjernici krivi za sve. Izgleda da smo mi i na vlasti i upravljamo ovim narodom već tisućljećima, što mi je doista velika novosti. Uostalom najveći dio svoga života proživio sam pod vlašću komunističkih bezvjeraca, kojima su ovi sadašnji vlastodršci djeca i zakoniti nasljednici. A i onda kao i danas morao sam kao građani države podmirivati svoje obveze prema državi koja je nemilosrdno nametala svoje namete. A iz onog što reče ova majka moglo bi se pomisliti kao da smo mi vjernici povlašteni, kao da ne samo da mi ne plaćamo poreze, nego od bidnih malobrojnih nevjernika uzimamo njihov doprinos društvu koje oni izgrađuju svojim trudom i naporom, kako bismo ga kasnije koristili u svoje sebične svrhe, to jest rastočili do te mjere da je ona i njezina obitelj prisiljena bježati iz njega. Iz njezina se govora iščitava da smo mi vjernici krivi što se ova zemlja ne razvija i ne napreduje, što se ona jedna školska dvorana gradi već godinama, a da ne govorimo o onih drugih 46 koje treba izgraditi. Jer mi licemjerni katolici, kad god dođe riječ o napretku, kad god se napravi plan o gradnji tih 47 bolnica, 47 vrtića, 47 škola, 47 staračkih domova, 47 dječjih parkova, 47 obrta i 47 firmi, mi taj plan uništimo na izopačen način, jer onda pokrenemo referendum o nekakvim našim vrijednostima, tako da sva dobra nastojanja naših vlasti padnu u vodu. No to baš nije tako, uvjeren sam i odgovorno tvrdim.

Ali da ne biste mislili da je did Mate pristran i da govori bez argumenata, molio bih vas da i sami pokrenete svoje pamćenje ili okrenuti nekakav Google i provjerite jesam li u pravu. Rušimo li mi već desetljećima, svake godine, takve humane planove koje su imali naše narodne vlasti, te kočimo li razvoj ovoga društva? Istražite jesmo li mi tako okrutni i nehumani, pa onda k tome i besramni, te ne dopuštamo da oni koji misle drukčije od nas, svojim novcem grade što žele, nego im mi pokvarimo sve napredne planove i humane ideje. Ako je to tako, onda mislim da bi ovakve nehumane ljude kao što su licemjerni katolici doista trebalo staviti izvan zakona. Trebalo bi ih prisiliti da i oni počnu plaćati poreze, pa onda, za inat, od njihova novca, ne graditi onih 47 bolnica, 47 vrtića, 47 škola, 47 staračkih domova, 47 dječjih parkova, 47 obrta i 47 firmi, nego one postojeće zatrovati bezbožnom ideologijom koja će ih potom istrijebiti da ih ne bude u društvu. Treba uzeti njihove novce te u bolnice uvesti abortuse, u škole nećudoredni odgoj, u staračke domove eutanaziju, u parkove pustiti kućne ljubimce, u obrte i firme uvesti robovlasničku logiku, pa da ih se tako napokon istrijebi da ne budu kočnica ovome društvu. Bolje da takvih zaostalih kočničara napretka i nema među nama, jer su oni krivi za sve probleme ovoga društva. Idite provjeriti kako je to naše društvo onda cvjetalo kada oni između ’45. i ’90. nisu imali pristupa javnosti. Mislim da bi bilo dobro aktivirati sve one bolnice, škole, vrtiće i domove, parkove, obrte i firme koje su se tada sagradile kad je vjera bila potisnuta a Crkvi zabranjen utjecaj, a koje su kasnije bile zatvorene i zapuštene zbog ovih zatucanih vjernika. Samo vas molim da ih lokalizirate, da nam kažete gdje su, da bismo i mi spoznali koliko smo unazadili ovo društvu. Bilo bi dobro da nam pokažete napredak iz onih vremena kada mi vjernici katolici nismo mogli raspisivati referendume i utjecati na odluke zakonite vlasti i partijskih političara, kad nisu mogli kočiti razvoj i napredak čovječanstva i našega društva, pa predlažem da se vratimo u ta vremena u kojem je bio procvat škola i vrtića, znanosti i umjetnosti, civilizacije i kulture. Čudno samo kako se sami niste sjetili to napraviti, jer bi to bilo rješenje u današnjoj našoj kriznoj situaciji. Eto, dovoljno bi bili aktivirati te humane strukture koje su se podigle onda kad vjernici nisu mogli imati nikakvu riječ u društvu, niti su mogli raspolagati tuđim novcem (a ni svojim!), kad je u društvu cvjetao napredak i humanost. A ako ne znate gdje su te škole, vrtići, dvorane, igrališta, firme, zaguglajte pa ćete vjerojatno pronaći, jer, što se toga tiče, i moje staračko pamćenje tu staje, i ne mogu se sjetiti gdje se to sve tako izgradilo, a nisam mnogo putovao Lijepom našom, pa mi nije moglo ostati u pamćenju gdje su spomenute škole i vrtići. Sad se najednom u mnogim glavama rađa želja da se koješta izgradi, a ne pitaju se i nisu se pitali zašto se desetljećima prije toga to nije izgradilo kad nije bilo ‘katoličkih’ referenduma. Ili su možda bili, a meni neupućenom starcu promakoše. Sve mi se čini da netko od nas živi u virtualnom svijetu, te nije svjestan prave i konkretne stvarnosti.

Ako slučajno nakon ‘guglanja’ ne pronađete što ste tražili, onda zaguglajte po planovima naših vlasti koje postoje od uspostave naše države, pa barem vidite zašto se ovi novi planovi o 47 škola, vrtića, dvorana i obrta nije ostvarilo. Barem ih pronađite i predočite javnosti, uzmite u ruke i učinite sve da ih se realiziran. I ne dopustite nikad nazadnim katolicima da vam ih istrgnu iz ruke i da time društvo unazađuju, te ugrožavaju sirote majke koje skrbe o budućnosti svoje djece. A ako vam to ne pođe za rukom, ako vam ruke nakon tog guglanja budu prazne, onda je to znak da smo svi skupa ‘oguglali’ na istinsko stanje u narodu i državi, da smo oguglali na istinu i na poštenje, da smo oguglali na istinsko čovještvo i čovjekoljublje. Ali jedino nismo zakazali kad treba pronaći dežurnog krivca. Sad ga treba pretvoriti u žrtvenoga jarca. A što se mene starca, dida Mate, tiče, i koliko me sjećanje služi, čini mi se da do sada nisam nikad čuo na vijestima da je ijedna vlada najavljivala gradnju tolikih škola i vrtića i domova… A da se godišnje zatvori poneka škola zbog pada broja djece, o tome slušam doslovno svake godine. Vjerojatno su i za to krivi nazadni katolici koji promiču vrijednosti braka i obitelji, ironično je dodao did Mate.

Stoga skromno držim kako su ovoj mami, uz dužno poštovanje, neki ljudi koji razmišljaju ideološki a nastupaju demagoški, za razliku od ovih mojih skromnih i iskrenih razmišljanja, ukrali razumijevanje onog biti mama. A kad ona ne razumije što znači biti mama, onda je teško da će je potom i društvene ustanove poštivati i pomoći da vrši svoje poslanje, te joj sagraditi ono što treba njezinoj obitelji. Kamo sreće kad bi državne i narodne vlasti htjele iskoristiti spomenuti novac kako bi njime izgradili tako humane sadržaje i imali prave projekte, jer onda sigurno do ovakvog stanja u društvu ne bi došlo. Ali jer je ova mama slijepa kad ne vidi da vlast uzima novac ne da bi podizala dvoranu, školu i druge prikladne sadržaje, nego kako bi u postojećoj školi i dvorani kvarila njezino dijete, onda ne spočitava vlastima što rastočiše toliki novac dajući ga ‘humanim’ udrugama koje isisaju iz državne blagajne mnogo više od 47 milijuna kuna. A što je najžalosnije, mnoge od njih koriste taj novac poreznih obveznika, među kojima je slučajno velika većina katolika, kako bi obezvrjeđivale život, brak i obitelji, onda začuđuje kako nije osjetila za shodno podići svoj glas da država prestane rasipati taj dio proračuna, dok je žučno i polemično prozvala ‘oportunizam tisućljetne sekte’, za koju ne vidi da se ipak istinski zalaže za jednaka prava svih ljudi, uz dužno razlikovanje onoga što je vrijedno, od zlonamjernih podvala, smicalica i izopačenja.

Osim toga, privodio je did Mate kraju svoj monolog, ako njezin sin ‘nađe nekog krivog’, kako ona veli, onda mu doista ne trebaju ni škola ni vrtić, ni igralište ni dvorana, ni radno mjesto za njegovo dijete. Zato je njezin strah od najezde netolerantnih katolika bezrazložan, te joj neće moći ugroziti budućnost. Jer ako njezin sin ne ‘nađe nekog krivog’, onda će joj ova građanska inicijativa i referendum dobro doći da zaštite njegovo dostojanstvo, kad već ona nije razumjela ni znala. Ova inicijativa će zaštiti pravo njezina sina da ima obitelj, da bude roditelj i da odgaja svoju djecu, te će se pred i u društvu boriti da to svoje pravo ostvari. Boriti će se za njegovo pravo da mu država iziđe u susret u svakom pogledu i da mu pomaže odgajati vlastitu djecu, što pretpostavlja i izgradnju vrtića i škola i dvorana. Tako će ova referendumska inicijativa biti inicijativa koja se bori za prava njezina sina kojeg je sama u startu obespravila pod izlikom straha da bi se mogao zaljubiti u nekoga krivoga. Tako na žalost ona pokazuje da ne vidi dalje od vlastitog nosa i malo zemaljskog interesa.

Nadalje pokazala je svojim opredjeljenjem ‘Protiv’ da se sama svrstala uz one kojima ljudski život ne znači ništa, a predbacuje nama da smo mi takvi. Pokazala je da joj bračno zajedništvo i obiteljski život kojim je dala dar života svome sinu ne znači mnogo, te nije svjesna da bi njezin sin, ako bi se ‘krivo zaljubio’, nanio uvredu upravo tom svetom mjestu darivanja života, koji ne može drukčije ni nastati osim od muškarca i žene. Svojim Protiv na ovom referendumu ona je protiv onih koji poštuju njezin brak i obitelj. U isto vrijeme je za one koji do toga ne drže i čine sve da njezin sin ne dođe u prigodu da ostvari svoj život na takav način. Žalosno ali istinito kako radi protiv sebe. Lijepo je da ona brine da njezin sin ima snove, samo ne znam je li se ti snovi ostvaruju samo po onih 47 spornih milijuna, to jest ne vjerujem da smo mu mi vjernici odnijeli snove i spriječili budućnost. Ona sama svom djetetu uskraćuje snove i onemogućuje budućnost kad ne zna da ljudski snovi nisu apstrakcija, nego konkretna ljubav u obitelji, da su snovi život u zajedništvu s ocem i majkom, da nastaju u zahvalnosti konkretnim roditeljima od kojih su primili život, te se onda protežu prema budućnosti sukladno iskonskoj vrijednosti života koji su dobili kao prvi i temeljni dar.

Onima koji zastupaju ideološki pogled na čovjeka, kojima je svejedno zaljubili se ‘pravo ili krivo’, njima ne trebaju ni škole ni vrtići, ni igrališta ni dvorane. Njima je dovoljno groblje i mrtvačnica da pokopaju ovaj naraštaj koji živi, jer nije ih briga hoće li netko nakon njih živjeti. Možda ih zato vlast i podržava, jer oni su jeftinija opcija. Manji je trošak njih pokopati, nego se misliti kako za njihovu djecu graditi vrtiće, škole i dvorane. Samo bilo bi dobro da to otvoreno kažu, a ne da nama vjernicima dvolično predbacuju da mi kočimo razvoj ovoga društva, jer mi znamo da razvoja nema ako ne bude života. Jer premda je did Mate star, i to prilično, u njegovu pamćenju se svega nakupilo, ali mu nije poznato da se iz spolnog odnosa onih krivo zaljubljenih netko rodio, pa ukoliko društvo ide prema tome da im ‘blagoslovi’ takav život i da ga uzdigne na razinu bračnoga, onda nam u budućnosti doista neće trebati ni škola ni vrtića ni domova ni igrališta. Ako ne bude muškaraca i žena koji će se ljubiti i ulaziti u brak, za čiju djecu bi trebalo graditi škole i igrališta? Zato ova mama ne bi trebala dizati paniku zbog tih 47 milijuna kuna. I tako nam ne će trebati ništa od toga. Osim ukoliko nam ne bi djecu donosile rode, a ja se ne sjećam da se što takvoga dogodilo, no možda me Google opozove. A ako doista to rode rade, onda bismo ih mogli zamoliti da nam donesu već odraslu, školovanu i odgojenu djecu, pa opet ne će trebati ne samo škola, nego ne će trebati ni roditelja, očeva i majki, pa ćemo ih moći povjeriti bilo kome. A za koordinaciju cijelog tog projekta bit će dostatan nekakav nadobudni ministar grobarstva i nekoliko licemjernih udruga sastavljenih, da parafraziram ovu mamu, od ‘mediokriteta, oportunista i dupelizaca’. Tada će nam sigurno sve procvjetati, a budućnost će se sama od sebe ostvariti, a ona će imati kome povjeriti budućnost svoga sina.

Did Mate je u zanosu podigao malo i glas, dok su se njegovi slušatelji malo pokunjili. Čudio se da njegovi provokatori nisu prije i sami shvatili obične istine života za čiju spoznaju ne treba doktorat znanosti, te da im on starac mora objašnjavati tako jednostavne i logične stvari. A svi se diče kako imaju više razreda škola od onih njegovih šest koje je prošao još za onoga  vakta. Žalosno je da sve te mlade i učene glave moraju od jednog starca čuti nešto što je tako naravno i ljudsko, jer im očito ove današnje suvremene mame nisu u stanju to posvjedočiti. Nakon njegova monologa svi se šutke raziđoše, postiđeni zbog svoje naivnosti i površnosti, kad im tako jednostavne stvari izmiču ispred nosa. Did Mate se samo iskreno ponadao da će nakon ovog razgovora u njima ipak porasti poštovanje prema njihovim majkama, pa i onda kad ga one same ne znaju potaknuti.

Reading time: 16 min
Meditacije

Pješčani sat

November 21, 2013 by Ivan No Comments

 

 

pjescani

Život u ljudskoj prolaznosti
uspoređuje se s pješčanim satom
kojim upravlja Gospodar vječnosti.
A kako bi zaboravio prolaznost
suvremeni čovjek je odredio
samoga Boga udaljiti iz okruženja
postavljajući njemu pješčani sat,
očekujući da se u zadanom roku
milom ili silom udalji iz društva
podređenog površnoj vremenitosti.
No ovakva kratkovidnost je vrlo prozirna,
jer time što je odredio udaljiti
onoga koji ga dobrohotno upozorava
na pješčani sat vremenitosti,
nije zaustavio svoj vremenski sat
čiji se pijesak prelijeva iz života u smrt.

 

A da čovjek ozbiljno promisli
o Božjim postupcima prema sebi
nikad ne bi tako preuzetno odbio
njegove svete prisutnosti.
Jer ako ima itko tko ne želi
da nam život iscuri iz ruku
poput pijeska u pješčanom satu,
onda je to Bog ljubitelj života.
Ako ima netko tko ne želi
da život pretvorimo u pijesak
nepovratno prolazne vremenitosti,
onda je to Bog darovatelj vječnosti.
Stoga je on omogućio onima koji vjeruju,
ne da zaustave zrnca vremenitosti,
nego da ih pretoče u vječnost.
Njegovim dolaskom među nas
doista je postalo ostvarivo
da se prah naše prolaznosti
ulijeva u neprolaznu rijeku vječnosti,
te s njime naš pješčani sat
ne curi prema propasti,
nego prema blaženoj vječnosti.

Reading time: 1 min
Duhovnost, Propovijedi

Lijek protiv straha

November 20, 2013 by Ivan No Comments

gospaRazmišljanje uz blagdan Marijina prikazanja u Hramu

Strah je negativan osjećaj kad čovjek vidi ili očekuje opasnost, bila ona stvarna ili nestvarna, te tako može biti utemeljeni i neutemeljeni strah. Svaki čovjek se rađa s mogućnošću takve reakcije, kojom se potvrđuje da osjeća kako oko njega postoji stvarnost koja ga nadilazi i kojom ne može upravljati i gospodariti, te se stoga strah smatra primarnom ljudskom emocijom. Ljudi su doista podložni raznim strahovima koji ih prate od početka do konca života. Strah, vrlo je očito, u čovjeku ima i svoju funkcionalnost, jer je poput alarma ljudskom biću da ga zaštiti od svega što izaziva nelagodu i čega se čovjek boji, te stoga potiče u čovjeku pozornost od mogućeg izvora opasnosti. Strahovi, međutim, mogu imati vrlo loše i razorne posljedice, jer osim što na neki način upozoravaju i štite biće od izvora straha, oni mogu dovesti u pitanje ljudsku svijest i u čovjeka uliti stanovitu nesigurnost. Čovjek pritisnut strahom osjeća se ugroženim, te mu se često ne može niti dokazati koliko je bezrazložno bojati se ako je strah neutemeljen, ili pak teško mu je pružiti pravu zaštitu ako je strah utemeljen. Strah može biti toliko jak da nadjača onu redovitu svijest koja bi mu trebala biti dostatno jamstvo za normalan život bez straha.

Isto tako može biti mnogo uzroka strahu, kao što ima mnogo vrsta straha i njegovih učinaka. Tako je jedna posebna vrsta straha prisutna u određenoj mjeri gotovo u svakom čovjeku, a to je strah od neizvjesnosti koju nam donosi budućnost. A kako nitko ne zna što ga sve čeka u životu, uvijek u sebi osjeća takvu neizvjesnost koja u njemu izaziva napetost i nemir. Čovjek je u neizvjesnosti jer se boji onoga što bi ga moglo zadesiti u budućnosti, te mu pokvariti planove, a donijeti nepredviđene nevolje i nepogode. I onda kad bolje sagledamo o čemu se radi, vidimo da je strah u konačnici pokazatelj redovito nepoželjan, bilo da je aktualan ili potencijalan, bilo da je stvaran ili postoji tek kao mogućnost.

Strah Gospodnji

Jedna od kategorija straha je i strah Gospodnji, kako nas uči Sveto pismo. Za razliku od drugih strahova od kojih Bog oslobađa čovjeka, ovakva vrsta straha se predstavlja kao poželjna, to jest kao svojevrsna krepost kod pobožnih ljudi koji imaju osjećaj za Boga. Doista, Bog je želio jednu vrstu straha kao pozitivnog iskustva kojim se priznaje i prihvaća njegovo gospodstvo nad čovjekom. Zato taj strah nije klasičan strah nego poštivanje njegove volje, te bojazan da protiv nje ne sagriješimo. Upravo ovakav strah je, proturječno, najbolja zaštita od onog straha koji čovjeku može nauditi uništavajući mu život, a to je strah od zlih ljudi i sila zla koje su prisutne u svijetu, kojih se čovjek trajno mora bojati jer se pred njima osjeća nemoćan i nezaštićen. Osjećajući nemoć pred njima, jer ih ne može sam od sebe pobijediti, u čovjeku se rađa strah da će postati njihova žrtva. Ali taj strah nije uvijek i najprije strah da ne postane zao, nego da mu sile zla ne naude na neki drugi način.

No sile zla kojih se boji one mu najviše naude u trenutku kad on prihvati logiku zla, te kad i sam počne činiti zlo, to jest kad ga navedu da izgubi strah Božji. U mnogim situacijama čovjek i ne vidi da se priklonio tim istim silama zla kad čini grijeh, a s druge strane panično se boji da mu se ne dogodi neko zlo u smislu bolesti, ozljede ili poslovnih neuspjeha. Navikao je činiti zlo kao da nije ništa, te to čak i pravda mnogim razlozima ne vjerujući da se događa zlo onda kad čini izbore suprotne od Božjeg ćudorednog zakona. Tako se još potvrđuje nepoučljiv o tome što je grijeh, a što je istinsko dobro za čovjeka. Da u sebi ima straha Božjega onda bi dobro razumio što je zlo, dao bi se poučiti o grijehu i tako bi stekao neprocjenjivu zaštitu zahvaljujući upravo strahu Gospodnjem. Tako je ljudsko iskustvo obilježeno zlom koje čini i zlom koje mu se događa, što u njemu izaziva strahove. Na neki način ostaje nemoćan pred zlim silama što ga čak može dovesti do očaja, izgubljenosti i rezignacije. A sve to nastaje u trenutku kad osjeća da ne može nadvladati te sile koje su oko njega. Na žalost ne vidi da bi mu strah Gospodnji bio protuteža svim ostalim strahovima koja bi ga vratila u ravnotežu.

No naša nebeska Majka Marija, iz onoga što znamo o njoj, živjela je u strahu Gospodnjem, te je pazila budno da ne učini propust i grijeh protiv Boga. Zato je bila slobodna od strahova ovoga svijeta, pa i od panične zabrinutosti za budućnost, jer je vrlo dobro znala da je u svakom slučaju pozvana Bogu se potpuno predati. Sve drugo joj je bilo manje važno, a sigurnost joj je dolazila od njegove očinske skrbi. Posjedujući krepost i dar straha Božjega budno je pazila da ne naruši zdravlje duše i tijela grijehom koji je oholo uzdizanje protiv Boga, te uzrok svih loših strahova i problema.

Lijek protiv našeg straha

Krepost straha Božjega koju je posjedovala Marija postaje nama danas put i lijek, jer nas uči kako ugađati isključivo Bogu tražeći život vječni, te stavljajući u drugi plan sve druge želje i potrebe. Postaje putokaz kojim nam je ići ako se želimo osloboditi strahova ovoga svijeta i strahova od budućnosti. Blagdan Marijina prikazanja u Hramu je blagdan kad slavimo Marijinu potpunu posvećenost Bogu, koja je odraz i pokazatelj straha Gospodnjega u kojemu živi, to jest onog osjećaja za Božju prisutnost protiv koje nipošto ne bi htjela pogriješiti. Smirujući riječi koje anđeo Gabriel izgovara Mariji u trenutku navještenja zorno opisuju stanje njezine duše: Ne boj se, Marijo! Ona je zaista bila vrlo pozorna na svaki titraj duha i jedno na što je pazila bilo je da ne sagriješi. O njezinoj cjelovitosti svjedoči nam blagdan njezina prikazanja u Hramu koji prenosi istinu da je bila cijela Bogu posvećena i da je od prvoga dana svoga života bila čuvana od grijeha, te da su roditelji Joakim i Ana budno pratili da je potpuno zaštite od toga zla i te pošasti. U tom duhu se razumijeva i njezin strah, pri čemu joj anđeo Gabriel pruža jamstvo da on nije napasnik koji kuša nego Božji poslanik koji naviješta radosnu vijest.

A budući da nam je kao putokaz prema spasonosnom izboru kojim se onda liječimo od svakog drugog straha, nije ni čudo da je onda častimo kao Gospu od Zdravlja. Ona nas vodi putem ozdravljenja od naših strahova učeći nas zdravu životu pred Bogom, kakvim je i sama živjela. Zato ovim jednim razmišljanjem možemo povezati i blagdan Marijina prikazanja u Hramu i blagdan Gospe od Zdravlja. Anđelove riječi djevojci i Djevici iz Nazareta otkrivaju kakvim je životom ona živjela i čega se bojala. Ona je bila milosti puna i Gospodin je bio s njom, a ipak je osjetila neku vrstu straha kad se anđeo pojavio na obzorjima njezine duše. Bojala se da je biće koje joj se ukazuje ne odalji od Boga, te je stoga i nama bojati se čega se i ona bojala i na način na koji se ona bojala. Ali isto tako nam je ljubiti sve ono što je ona ljubila i onako kako je ona ljubila. Upravo jer se prikazala Bogu i jer je bila milosti puna, Marija je imala takvo tjelesno i duhovno zdravlje poradi kojega je nama postala primjer i ideal, pomoćnica i zagovornica.

Mi kršćani bismo se trebali poput Marije bojati prvenstveno Boga kako bismo se oslobodili strahova. Jer društvo i mentalitet svijeta koji čovjeka želi ‘osloboditi’ od straha od grijeha, ali ne na način da ukloni grijeh iz okruženja, nego da ga proglasi nepostojećim, čovjeku čini medvjeđu uslugu čineći mu okruženje okuženim. Doista, tako nije moguće osloboditi se grijeha i njegovih posljedica, što se kasnije pokaže pogubnim, te se uspostavi da nas ne oslobađa nego na nas navlači svekolike životne strahove. Pođimo stoga odvažno za našom Majkom, Bogu potpuno prikazanom, te priskrbimo sebi istinsko zdravlje duše i tijela.

Reading time: 7 min
Meditacije

Sitnozor

November 10, 2013 by Ivan No Comments

mikroskopSitnozor je moderna naprava,
kako mu i ime kaže,
za promatranje predmeta
koji su toliko maleni
da se ne mogu vidjeti prostim okom.
Njegova je korisnost nezamjenjiva
u suvremenoj znanosti,
napose medicini, kemiji i biologiji.
Ova nam korisna naprava
može biti poticaj da razvijemo
znanost pozornog promatranja
nevidljive stvarnosti oko sebe
koja se ne vidi golim okom.

Imajući vjeru mi posjedujemo
pravo sitnozorsko oko
kojim vidimo svijet oko sebe,
ali i onaj nutarnji u sebi.
Njime pak vidimo stvarnost
koja običnom ljudskom oku
nije dostupno u prvi mah
i na naravan tjelesni način.
Preko njega imamo savršen uvid
u one jednostavne duše oko sebe,
koje odišu evanđeoskom svetošću
jer su nadahnuti Božje prisutnosti.
Tim sitnozorom duha opažamo
mnoštvo nevidljivih djela ljubavi
koja iz njih zrače toplinom duše,
a prolaze nezapažena u svijetu
koji nema vremena otkrivati
nevidljivu prisutnost i tragove
u vlastitom vidokrugu i okruženju.

Reading time: 1 min
Obitelj

Monolog dida Mate o 4. Božjoj zapovijedi

November 8, 2013 by Ivan No Comments

djecaI da se sad vratim onoj temi radi koje sam ispripovjedio sve ovo što mi je navrlo u sjećanje kad se pojavio naš dični seoski učitelj  Željko (vidi ovdje). Pun zanosa i oduševljenja počeo je pričati o značajnim humanim pomacima u društvu, a napose u školi, koja napokon postaje mjesto odgoja, što odavno mnogi priželjkivahu kao i on sam. Napokon je škola dobila mjesto koje joj pripada u ovom društvu, ponosno se razmetao izjavama Željko, jer je time i njegova odgovornost znatno porasla. Škola je postala mjesto odgoja, a ne samo školovanja to jest obrazovanja. Napokon su se i društvene vlasti zauzele za cjelovit i sustavan odgoj u školi, mišljenja je učitelj, te će sada znatno olakšati roditeljima njihovu odgovornu zadaću, i umanjiti im brige i poteškoće. Napokon će svi biti jednako, univerzalno i na isti način odgojeni, sukladno svim kriterijima humanog naprednog društva. Neće više biti razlika u odgoju, neće više biti zaostalih i natražnih, nego će svi biti jednako tretirani i na istoj odgojnoj razini. Sada će odgoj svima jamčiti da imaju iste poglede na život, pa i na one pojedince koji su stršali kao crne ovce ili bijele vrane u društvu. Neće se više o sadržajima života suditi iz skučene vjerske perspektive, nego će se ukloniti vrijednosne stavove koji su stvarali podjele među ljudima, postajući tako povod razlikama, pa onda i osudama ponašanja pojedinaca. Napokon je društvo našlo načina osloboditi djecu od takvih spona koje su ih do sada sputavale, te će se svi odgojiti u duhu ovakve slobode i tolerancije kakvu zaslužuje suvremeni čovjek. Napokon nastupa nova era u kojoj neće biti mjesta za nestručnost i nekompetenciju roditelja, jer će glavnu riječi voditi stručnjaci i znanstvenici koji će podići kvalitetu odgoja do novih razina.

O totalitarističkom odgoju

I ja, stari did Mate, zanio sam se slušajući zanosni govor učitelja Željka. I divim mu se. Iz sebe izbacuje riječi o kojima nije razmišljao, nego ih je naučio, ali s toliko uvjerenja da je zapanjuje. Toliko djeluje nestvarno, te se stječe dojam da niti ne misli svojom glavom i ne izgovara svoje riječi, nego one ‘uzvišene’, one za koje zna da su dovoljno visoke da mu oni s vrha neće pronaći zamjerku. A sve je teklo tako glatko kao da iznosi unaprijed pripremljeno izviješće za partijski sastanak, a ne da razgovara s običnim seoskim starcem koji voli susresti ljude u njihovoj neposrednosti. No on očito nije znao biti neposredan, nego vještački namješten, a uza svu svoju školu, bojao se misliti svojom glavom, jer je cijeli život naučio zauzimati one službene stavove prema kojima je morao prilagođavati svoj život. Zbog toga se bojao spustiti na zemlju i biti čovjek u ljudskoj konkretnosti, pa je čudno kako je uopće bez te konkretnosti imao hrabrosti raditi u školi kao učitelj, jer mu je očito izmicala potpuna spoznaja čovjeka i ljudskoga.

Za početak saslušah ga pozorno, a onda mu sasvim mirno rekoh da me veseli to što je rekao, ako će to biti tako i ako je to ostvarivo, te nije utopistički san koji će se utopiti u stvarnosti života koja nije baš takva. Onda i ja njemu, sasvim otvoreno i iskreno iznesoh svoje dvojbe, sumnje i stavove glede rečenoga. Mučio me osjećaj u duši da ono što on nazva cjelovitošću i sustavnim odgojem nije ništa drugo doli odgoj koji je država pokušala nametnuti u mojoj mladosti, a on je to tako brzo zaboravio. Samo danas za onaj negdašnji odgoj koristimo druge riječi te velimo da je bio totalan ili totalitaran, upravo onakav kakvim ga je proizvelo socijalističko totalitarističko društvo. Totalitaristi se nisu pitali što misle roditelji o tom odgoju, niti su vodili računa o njihovim pravima, nego su htjeli odgojiti djecu gušeći u njima kućni odgoj i usađene vrijednosti. A sve se to činilo pod krinkom ljudskosti i očovječenja. A najvažniji trenutak očovječenja bio je da se stave postrani vjerske vrijednosti i da se roditelje isključi iz odgoja. Stoga je baš zanimljivo da on i njegovi nadređeni, kad već tako žarko žele pomoći  obiteljima u odgoju, nisu pošli od obitelji do obitelji pitati što bi bilo korisno i potrebno učiniti za svakoga od njih i za njihovu djecu. Doista je zanimljivo da su najednom postali tako uviđavni i humani, te su ih se sjetili sami od sebe i uz to im odlučili izići u susret. Zanimljivo samo da previdješe da je jedno od temeljnih prava roditelja i obitelji, pravo na odgoj djece.

Čudilo me za našeg učitelja da se on sam nije zapitao za svoju vlastitu djecu, koga prvenstveno trebaju slušati i tko je prvenstveno odgovoran za njih, njihov odgoj i njihovo dobro. Je li to ministar, predsjednik vlade ili države, ili je pak to on i njegova supruga Danica? Kome on do sada više duguje za odgoj svoje djece, svojoj samozatajnoj supruzi ili pak državnim strukturama? A kako bi se on osjećamo da mu je netko od vjerskim poglavara, rekao da su njegova djeca loše odgojene, kako bi se on osjećao i kako bi reagirao? Vjerojatno bi se uvrijedio, ali je ipak činjenica da ih je odgojio i prije i bez ovog novog revolucionarnog ministrova dekreta o odgoju, a naravno da bi ih držao solidno odgojenima. Jesu li onda svi oni koje su prije odgajali njihovi roditelji doista neodgojeni, pa će tek sada nastupiti pravo vrijeme odgoja i prava odgojna stega? Ako je to tako, neka sam kaže što je to bilo loše i štetno u odgoju koji je njegovoj djeci pružila supruga, ili pak što je to štetno što drugi roditelji čine za svoju djecu? Koga to vrijeđa i kome to smeta? Ako u dosadašnjem odgoju nema ništa štetnoga i lošega za djecu, kako se onda može diviti ministru koji potezom pera određuje da roditelji nisu sposobni odgajati djecu? Na temelju čega može to smatrati revolucionarnim napretkom, ako takva odluka ponižava svakog roditelja, pa i njega, seoskog učitelja, u njegovoj roditeljskoj zadaći, ma kakav god bio i uz čija uvjerenja pristajao? Zar bi roditelj trebao odgajati svoju djecu prema nečijim tuđim željama i uvjerenjima? A ja, stari neuki did Mate, i kad se nisam slagao s njegovim vjerskim stavovima i uvjerenjima, nikad nisam dvojio o kvaliteti ćudorednog temeljnog odgoja koji je sa svojom suprugom ipak usadio svojoj djeci, niti sam im uskraćivao pravo da svoju djecu odgoje u svom nazoru, kao što uostalom to svi čine. Pa ako meni osobno ne smeta njegov liberalni ili ateistički ili već ne znam koji odgojni nazor koji on primjenjuje na svoju djecu, premda ga ne dijelim, što njemu smeta odgoj onih koji drukčije odgajaju svoju djecu. A osim toga usput pokazuju da ga poštuju kad poštuju njegovo pravo na odgoj, i onda kad ne dijele njegovo mišljenje, jer znaju da će svaki roditelj svome djetetu usaditi minimum ljudskosti i poštivanja dugih, bez obzira koliko različita bila njihova uvjerenja.

I Bog poštuje roditeljsku zadaću

I sad kad smo kod toga, pokušah mu reći koliko je velika roditeljska odgovornost, pravo i dužnost, da ju je i sam Bog uredio svojom zapovijeđu. Tako ona četvrta, a prva od zapovijedi koje se tiču ljudi, traži od djece da poštuju svoje roditelje: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji! Pa kad Bog koji je neizmjeran traži od djece da slušaju roditelje, pitam se koja to ljudska vlast može sebi uzeti za pravo da od djece očekuju da ih ne slušaju? To može samo teški, prikraćeni ljudski totalitarizam. Da je slučajno negdje Bog odredio djeci da ne slušaju svoje roditelje, kako bi se onda mnogi čovjekoljupci podigli protiv njega i njegovih zapovijedi, držeći ih kršenjem temeljnih ljudskih prava. Ali kad to kaže ministar, kad on krši ta ista temeljna ljudska prava, onda to djeluje sasvim normalno i napredno, te se ovakvi slobodoumni intelektualci poput učitelja Željka ne usuđuju misliti i reći drukčije. Da je takvo što Bog naredio, onda bi se svi pobunili, ali kad to kaže ministar onda svi pokorno šute jer se boje mogućih ljudskih posljedica. A u ovoj zemlji svačiji autoritet može biti doveden u pitanje, pa i onaj Božji i onaj roditeljski, samo ne može biti upitan autoritet bezbožnog ministra i totalitarne vlasti koja prijetvorno, pod izlikom skrbi za djecu, uvodi odgoj koji dovodi u pitanje prava roditelja, njihovu ljubav za djecu kao najvažniju i najsnažniju metodu i sredstvo odgoja, a dovodi u pitanje i samo dobro djece. Kao da je dovoljan zakon na papiru da bi se nekoga rodilo, podiglo i odgojili!

I danas kad ministar na silu želi uvesti nekakav ‘zdravstveni’ odgoj, koji ne prihvaća da postoji i duhovna sastavnica zdravlja, onda on izravno traži od djece da ne poštuju svoje roditelje. Dok ih roditelji uče određenim vrijednostima, on ih svojim odredbama dovodi u pitanje i ruši. On tako unosi nemir i razdor u obiteljske odnose prisvajajući sebi prava koja ni Gospodin Bog nije uzeo. Ovo naravno i životno pravo roditelja takvo je da ga ni Gospodin nije osporio, nego osnažio svojom zapovijeđu, pa i onda kad su roditelji samo slabi, nesavršeni i ograničeni ljudi. Nezamjenjiva narav njihova poslanja je takva da ih nitko ne može zamijeniti. Isti taj ministar zaboravlja da roditelj šalje svoje dijete u školu, te ima pravo očekivati da škola bude ustanova u kojoj uči objektivne istine i sadržaje, u čemu mu društvo treba pomoći. Škola stoga nije mjesto ideološkog potkusurivanja, nego mjesto nepristranog učenja objektivnih istina i stvarnih vrijednosti, što nažalost već odavna nije upravo zbog takvih ideologa. A ako se gospodin ministar želi pokazati većim čovjekoljupcem od Boga, većim ljubiteljem humanog odgoja i ljubiteljem obitelji, jer im želi olakšati odgojnu odgovornost, neka se radije potrudi da im nabavi besplatne udžbenike, da im dadne povišene dječje doplatke ili nešto slično, a ne da na njihovoj djeci vježba svoju partijsku ideologiju. Prostora za takvu ideologiju ima u svojoj obitelji dovoljno, te može vježbati na vlastitoj djeci. Njemu nitko ne brani da svoju djecu odgaja kako mu dragu. Ako vjeruje da su nastala od majmuna, ima pravo odgajati ih sukladno toj životinjskoj vrsti, ali nema pravo vjernicima uskratiti pravo da svoju djecu odgajaju kao djecu Božju, jer vjeruju i znaju da njihova djeca to u stvari i jesu.

Ali ako ministar nastavi svojim ideološkim nasiljem, onda je samo pitanje kad će pokušati prisiliti vjernike da promijene i Božje zapovijedi, pa tako i četvrtu. Onda ona više ne će glasiti: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji!, nego će ju preoblikovati u: Slušaj svoga ministra, ako želiš uopće živjeti u ovoj zemlji! On je tvoj bog i njemu se klanjaj i njemu jedinom služi, jer bi ti on mogao oduzeti , onemogućiti ili otežati život. On ima drskosti i snage svojim odredbama o zdravstvenom odgoju dokidati četvrtu Božju zapovijed, te dovesti u pitanje odgovornost roditelja za djecu, dovesti u pitanje njihovu poslušnost roditeljskom odgoju, pa se nikad ne zna kad će preuzeti i kompetencije vjerskih vođa. Nismo ni znali koje moćno božanstvo u osobi ministra imamo danas. A nije ni čudo, jer valjda je njega tako odgajao njegov otac da se tako ponaša. Čudno je samo da je mišljenja kako obiteljski roditeljski odgoj ne vrijedi, a on se drži strogo partijskog odgoja u kojem je odgojen. Bilo bi stoga poželjnije da se on odrekne tog svog lošeg odgoja, nego da preodgaja čestite vjernike. Kamo sreće da je iz vlastitog odgoja došao do zaključka kako ljudski odgoj može biti ponekad iskrivljen, nego on do tog zaključka dolazi kad promatra one koji ispravno odgajaju. Po njemu sve može biti upito, osim njegovo partijske ideologije koju je upio u svojoj obitelji,ideologije koja ga nije učila da poštuje tuđe živote i obitelj, nego da državi daje ovlasti da ih krše, naravno dotle i kada je on i njemu slični ideolozi na vlasti.

Završne upute djeci

On i takvi nas će vjernike uvijek smatrati natražnima. Ali ja rado prihvaćam taj sud kad znam od koga dolazi, jer ne želim biti napredni poput ideologa koji ispred sebe ne vide i ne cijene osobe i obitelji, koji ne prepoznaju vrijednost obiteljskog odgoja i obiteljske skrbi kojom se podižu naraštaji. Zato ćemo se mi držati Božjih zapovijedi kao okosnice odgoja, koje oni kao naporedni čovjekoljupci odbaciše u ime svoje ideologije. Zato će nama biti važnije što nam reče Gospod kad kaže: Poštuj oca i majku da ti dobro bude i da dugo živiš na zemlji, nego što nam naređuje ministar totalitarist, jer je roditeljska ljubav nezamjenjivo odgojno sredstvo i metoda koje ni  Gospodin nije htio zamijeniti nego poduprijeti, ukrijepiti i blagosloviti. Ta zapovijed je uvijek izbor obveza za djecu kad ih roditelji vode ispravnim putem. Izgleda da će Gospodin sada, kad ima na uvid nova saznanja i činjenice o suvremenom društvu i ljudima, trebati preinačiti tu svoju zapovijed u: Slušaj svoga ministra! Slušaj svoje političke vođe! Jer oni se u sve razumiju. Njima je dostupno sve znanje, te oni imaju uvid u bit ljudskoga života, stoga teško griješiš ako ne slušaš takve čovjekoljubive genije.

Ne mogu se načuditi koja je to nečuvena odvažnost i drskost. Koji je to državni totalitarizam koji ne služi ljudima, nego ideologijama svjetskih moćnika koje se žele nametnuti kao jedine ispravne čovjekolike o očovječujuće. Koje je to degradiranje države i zloporaba vlasti da djeluje protiv vlastite djece. U ovakvom odgojnom projektu nema prostora za Božje zapovijedi, jer se one kose sa zapovijeđu resornog ministra. Uostalom, što bi se tu Bog miješao u nešto što ministra ne samo da zna bolje od njega, nego bolje od svih. A dok se on političkim diktatom bori za napredno društvo i čovjeka, suvišne su razborite zapovijedi nekog natražnog Boga koji daje tolike ovlasti roditeljima kad nalaže njihovoj djeci da ih slušaju. Jer nijedna ljudska instanca ne može pružiti bolji odgoj od roditeljske ljubavi.

I za kraj ja, stari did Mate, radije bih njihove opasne namjere prerekao pučkim jezikom i poukom djeci, ujedno izražavajući svoje neslaganje s njima: Djeco, ne slušajte zle odgojitelje koji vas odvajaju od roditelja, jer oni su slijepi siledžije. Oni vas ne vole i ne znaju drugo nego kroz sustav nametnutog odgoja činiti nasilje nad vama i vašim savjestima. Oni ne poštuju one koji su vam dali život i osporavaju njihova temeljna prava, te stoga ne mogu biti vaši valjani odgojitelji. Oni nikad nisu skrbili za vas, niti su bili uz vas i njegovali vas kad ste bili bolesni i kad ste plakali, niti su vas hranili kad ste bili gladni i žedni, niti su vas odijevali kad vama je bilo hladno, niti su vas kupali i čistili kad ste dolazili doma izmazani, a sada bi vas htjeli preodgojiti bez vaših roditelja, pod izlikom da vas vole i da vam žele dobro. Zato bih vam radije još jednom naglasio: Djeco, slušajte svoje roditelje, jer vas bez njih ne bi bilo, niti biste bez njih rasli ni tjelesno, ni psihički ni duhovno, a bez ministra svakako bi. I ne zaboravite, vlasti i ministri prolaze, pa i kad su totalitaristi i kad misle da su nezamjenjivi, ali otac i majka su jedincati i jedinstveni. Samo oni su istinski nezamjenjivi bili za vaše rođenje, pa tako i za odgoj, pa se stoga stisnite k njima u topli zagrljaj, nakon čega će vam sve biti jasno.

Reading time: 14 min
Meditacije

Prijeći Rubikon

November 6, 2013 by Ivan No Comments

rubikon

 

 

 

 

 

 

 

Kad se nađu pred životnim izazovom
ljudi različitim pothvatima
žele srušiti postavljene granice.
Pogotovo im je neodoljiv izazov
rušiti ili prelaziti granice
koje su postavili drugi ljudi.
Ne podnose i ne dopuštaju
da ih granice omeđuju ili pobjeđuju,
bilo da se radi o športskim rezultatima,
ili da je riječ o junačkim podvizima,
ili o drugim uspjesima i pustolovinama.
U svom prkosu prema granicama
svi oni prelaze određeni Rubikon,
kao što je nekoć odvažno učinio
slavni rimski vojskovođa Cezar,
prekršivši odredbu Rimskog senata.
Kao da svim takvim nastojanjima
žele pokazati da su stvoreni
puni žudnje k neograničenosti.
Ali prelazeći rubikone ovoga svijeta
ljudi zaboravljaju da postoji
onaj pravi nebeski Rubikon
koji je prijelaz iz smrti u život,
to jest sa zemlje do neba,
iz vremena do vječnosti.
Ovaj izazovni Rubikon se prelazi
prihvaćajući Božju snagu
i živeći dosljedno svoju vjere.
Tek u svjetlu vjere uočit ćemo
gdje su stvarni rubikoni života,
te da poradi vjernosti Bogu
doista ima smisla sve staviti na kocku,
odvažno kročeći naprijed.
Valja biti vjeran i ustrajan
pa i onda kada to pretpostavlja
hod u stanovitoj neizvjesnosti,
jer našu hrabrost vjere
Bog kruni nagradom života vječnoga.

Reading time: 1 min
Meditacije

Kalup

October 14, 2013 by Ivan No Comments

isus

 

 

 

 

 

 

 

 

Svaki čovjek po naravi bježi od
unaprijed zadanih okvira i ograničenja.
Smatra ih nepodnošljivim okovima
i neprihvatljivim stereotipima,
dok sam živi u potrazi
za autentičnim i originalnim životom.
Jednostavno ne želi biti kopija
kao serijski industrijski proizvod
proizveden preko kalupa ili odljeva,
nego sasvim posebno biće.
U bijegu od takvih kalupa
od kojih zazire tražeći samostojnost,
često pribjegava neposluhu Bogu,
držeći kako ga Bog  želi otisnuti
kao kopiju u svom kalupu.
U ime toga, i ne uočavajući jasno,
postaje sljedbenik ljudi
koji ga pretvaraju u svoju kopiju,
navodnog samosvjesnog čovjeka
koji i ne vidi koliko su otrcane
njegove ideje, stavovi i ponašanje.
A samo onaj tko se stavi
u okvire Božjeg kalupa,
primio je život bez ograničenja,
kao što je i Božji život.
Jer Bog je za svakoga namijenio
jedincat i neponovljiv život
na sliku svoga ljubljenoga Sina,
koji je otisak bića njegova.
Svaki koji ga nasljeduje nije kopija
jer nije ograničen i sputan
kalupima grijeha i ljudskih spona
nego je odraz Božje neograničenosti.
Samo ako slijedi Boga živoga,
nasljedujući Krista Gospodina
onda ljudski život razbija okvire
ljudske ukalupljenosti i ustajalosti,
stremeći prema iskonskim oblicima
i nedostižnim nebeskim vrhuncima.

Reading time: 1 min
Meditacije

Lajkati

October 8, 2013 by Ivan No Comments

‘Lajkati’ je suvremeni žargonski izraz,
napose rasprostranjen među mladima,
kovanica od engleskog glagola like ,
što znači sviđati se, dopadati se.
Ova riječ što ima svoj simbol
u vidu podignutog palca
postala je moderni način
izražavanja javne potpore,
pristanka i suglasja s tuđim stavovima
koje ‘lajkajući’ uzimamo kao svoje.

Amen_srceMožda nismo ni svjesni
da je sličan način pristanka
ili odobravanja ideja i uvjerenja
bio prisutan i u prvoj Crkvi.
Pa i kad oni jednostavni vjernici
nisu znali stručno obrazlagati
filozofske i teološke istine,
bili su pozvani dati pristanak
na sadržaje Božje objave.
Njihov ‘Amen’ bio je ‘lajk’
– znak pristanka na sadržaje vjere
kojima su bili poučavani,
ne bez razumijevanja njihove
bitne unutarnje dosljednosti.
I kad nisu profesorski tumačili,
znali su amenovati – potvrditi
sve ono što je Bog objavio
za njihovo vječno spasenje.

Reading time: 1 min
Meditacije

Produžni kabel

September 30, 2013 by Ivan No Comments

Radi se tek o komadu plastike
s nekoliko prikladnih ubodnih rupa
i s dužim ili kraćim komandom
plastične žice za provođenje struje.
Služe za one kućanske naprave
koje sa svoga mjesta same od sebe
ne mogu dohvatiti utičnicu
s neophodnim izvorom struje.
Tako ovaj jednostavni uređaj
posluži kao energetski most onima
kojima nije neposredno dostupno
napajanje električnom energijom.

kriz_prijelaz

Poput produžnog kabela su i kršćani
koji u svijetu prenose Božju ljubav
onima koji je ljudskim silama
sami od sebe ne mogu dohvatiti.
Zato je čovječanstvu neophodan
ovaj energetski most ljubavi
napose onima koji su rubni,
te Boga smatraju nedostupnim,
premda su u biti oni tromi pokrenuti se
i doći u kontakt s božanskim Izvorom
na kojem se crpi snaga i milost.

Reading time: 1 min
Page 37 of 61« First...102030«36373839»405060...Last »

Propovijed

  • Od znanja o Bogu do Božjeg znanja

    12. nedjelja kroz godinu – C U svakodnevnom životu smo svjesni, a to nam potvrđuje i iskustvo, da ne možemo svi jednako sve stvari razumijevati. Isto tako ako trebamo nešto tumačiti, ne mogu nas svi ljudi jednako razumjeti. Ili bolje rečeno, ljudi koji se profesionalno bave nekim… »

Meditacija

  • Navodnjavanje

    Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »

Galerija

Traži

Posljednje dodano

  • Od znanja o Bogu do Božjeg znanja
  • Nasititi čovjeka
  • Zajedništvo dobara
  • Kultura primanja
  • Jedinstvom svjedočiti vjeru
© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID