„Vidiš ti, dite moje, što se događa“, započeo je svoj monolog did Mate, taj časni i mudri starac kojeg sam uvijek rado slušao upijajući svaku riječ iz njegovih usta punu životnog iskustva i mudrosti. „Vidiš kako je Bog velik i kako dopušta da ljudi sazrijevaju i da se obraćaju. Nisam nikad u životu pomišljao da ću i ovo doživjeti, što doživjeh danas. Ja sam ti inače dite onog vremena, onog vremena kad su postojale one prijašnje države. Još su mi živa sjećanja na priče o Austro-ugarskoj, a da ne spominjem dvije-tri Jugoslavije, kao i kratkotrajnu uspostavu NDH. Sve sam ja to popamtio i znam kako je bilo, kako se živjelo, te što sam pri tom osjećao i što živo priželjkivao.
Sad se divim kako je Bog velik i kako je u malo vremena napravio prave preokrete u ljudskim glavama i ljudskoj svijesti. U ono vrijeme, koje ti ne pamtiš dobro, živjeli smo pogleda uprtog u Zapad, puni nade da će se doći do nas dah slobode i demokracija koju si uživali oni na Zapadu. Živjeli samo za trenutak kad ćemo moći slobodno reći da vjerujemo i slobodno odlaziti Bogu se moliti, bez straha od progona i prozivanja. Živjeli smo za trenutak kad više nećemo morati strahovati od režima koji nas je gazio, te da ćemo izgraditi državu prava i sloboda po uzoru na zapadne. I da budem iskren nisam očekivao da će se to tako brzo dogoditi. Vjerovao sam da će morati proći mnogi naraštaji da se to zbude, a kad tamo, gle čuda, već i ja to doživjeh. I ne samo ja, nego i oni koji su bili pored mene i iznad mene. Oni koji su mi zabranjivali misliti, vjerovati i nadati se. Doživjeli su to i oni koji su podizali željeznu zavjesu kako ne bih mogao pogledati prema Zapadu koji mi je bio ideal. Doživjeli su to oni isti koji su nas zatvarali na Goli otok da im ne pobjegnemo i da ne doživimo ozračje slobode. Doživjeli su to oni isti koji su nas po Europi progonili i ubijali naše istaknute članove, da nam ne podižu svijest i moral u dolazak novoga i boljega vremena.
Ali ne samo da smo to doživjeli zajedno, u isto vrijeme, nego se dogodilo i pravo čudo. Sad svi gledamo u istom smjeru, veselimo se istim ciljevima, govorimo o istim vrijednostima. I da čudo bude veće, moram opaziti da su oni, čije sam batine na svojim leđima osjetio kad god sam spomenuo Zapad i Europu, sada čak glasniji od mene. Puna su im usta Europe, napretka, demokracije, ljudskih prava. Bog je velik i čini čuda, pa mu hvala da sam i to doživio, da oni s uvjerenjem, velikom galamom i radošću, postaju zagovornici onoga što su nekada progonili. I da čudo bude još veće, vidim da nas njihova djeca predvode na tom trnovitom putu. Djeca onih koji su nam 50 godina gradili željezne zavjese i otvarali Gole otoke, djeca onih koji su nas batinali, progonili, ubijali kad smo mislili o slobodi i kad smo je sanjali, sad nas uvode u Europu. Kako je velik Bog koji obraća ljude i koji preobražava njihove misli, srca i živote. Mislim da onaj moj dobri znanac batinaš, kao i njegovo društvo ključara Golog otoka i progonitelja naše inteligencije su još manje od mene mogli zamisliti da će njihova djeca biti predvodnicu ostvarenja one ideje koju su oni progonili. Mene bi samo zanimalo da znam što ono sada o tome svemu misle. Jesu li oni danas ponosni na svoje negdašnje ponašanje, a isto tako jesu li ponosni na sadašnje ponašanje svoje djece?
A ja sa svoje strane ne mogu reći da nisam zadivljen pred ovim čudom i preobrazbom koja se dogodila. Neka sam i to doživio da su počeli misliti europski djeca onih kojima je Europa gotovo 50 godina bila trn u oku i koji su nas 50 godina udaljili i unazadili od europskog zajedništva vodeći nas radije prema komunističkom ‘napretku’ i gušeći željeznom zavjesom i bodljikavom žicom naše snove o slobodi i samostalnosti. Kako sam zadivljen pred činjenicom da nas djeca onih koji su nas 50 godina terorizirali uskraćujući nam pravo na slobodno ispovijedanje vjere i udaljavajući nas od bilo kojeg ideala i ideje slobode i slobodne zemlje, sad uvode u Europu, kao za inat svojim roditeljima koji nisi bili ni toliko uviđavni ni toliko vidoviti. Veselim se da, kad oni moji vršnjaci nisi bili toliko napredni da nam dopuste slijediti europske standarde, imaju djecu koja su napravila odmak od njihovih ideja, te nas iz onog pedesetogodišnjeg nazadovanja napokon povedoše prema ostvarenju snova i željenog napretka.
No dok izražavam svoju radost i veselim se glede svega što se oko nas događa, a napose glede svih tih preobrazbi i usklađivanja koje je trebalo provesti da steknemo pravo ulaska u EU, jer smo bili u civilizacijskom zaostatku od 50 godina. A kako stvari stoje nije trebalo preoblikovati i usklađivati samo zakone i pravosuđe, nego su se i cijeli mentalni sklopovi trebali promijeniti kako bi se sve ovo dogodilo. I moram ti priznati, dite moje, da me mori neka sumnja. Životno mi iskustvo veli da se ljudi teško mijenjaju. Korjenite promjene na putu prema Bogu i stvarnom boljitku polaze za rukom samo svecima, a sve drugo su samo prilagodbe. Nije naš narod bez razloga govorio: Krsti vuka, vuk u goru!
A sve to govorim i polazeći od sebe. Kad propitujem vlastiti život, ne vidim da sam ja tako puno radikalnih zaokreta napravio. Čak me iskustvo uči da su opasni ljudi koji se tako naglo mijenjaju i prave zaokrete, ako to nisu zaokreti svetaca prema Bogu. Za sebe znam da kao što sam od malena vjeran Bogu, tako sam i sada. Možda još i više. Kao što sam nekada vjerovao, i sada još čvršće vjerujem. Kao što sam nekad išao u crkvu, sada još češće. U vrijednosti koje sam nekad priznavao vrijednostima, danas samo u njih još uvjereniji. Kao što sam nekad govorio o pravima svoga naroda, sada govorim jednako. Kao što sam nekad bio za slobodu vjere u Boga i za svaku drugu autentičnu slobodu, sada sam još više. Kako vidiš, dite moje, nije se did tako često ni naglo mijenjao, pa ni onda kad je morao trpjeti za svoja uvjerenja. Zato ne znam čine li to i drugi.
Ali da se razumijemo, ponosan sam što sam takav i što nisam mijenja svoja uvjerenja, niti ih prilagođavao dnevno-političkim potrebama i modama ovoga svijeta. Zato me pomalo strah od ove euforije koja se stvara u javnosti. Strah me da ona nije plod pravog obraćenja na putu prema Bogu, nego jeftine prilagodbe onih koji nemaju pravih vrijednosti, pa su se opredijeli za one pomodarske. Strah me da njihovo pristajanje uz EU doista nije plod autentične preobrazbe duha i misli, kako se navodno dalo naslutiti na tragu onih činjenica na koje ukazah na početku, nego da su rezultat njihovih negdašnjih navika i uvriježenog ponašanja koje se ni za dlaku nije primijenilo. Mudar je bio narod kad je rekao: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Ili pak kad veli: Ne pada kruška daleko od stabla, niti se na trnju beru jagode. Tako nas danas djeca onih koji su nas klali kao vukovu, vode u EU kao umiljati janjci, samo me strah da nas ne odvedu kao janjad na klanje, kao nekada njivi očevi. Tako oni koji su bodljikavom žicom ograđivali našu slobodu, pozivaju nas slatkorječivo da beremo jagode na njihovim poljima. No razbora radi, trebali bismo dobro provjeriti, prije nego uđemo u to polje, jesu li njihova polja opasana istom bodljikavom žicom kojom su nas nekada vezivali i sputavali ideolozi i čuvari totalitarističkog režima.
I zato bih, dite moje, završio ovaj svoj monolog, postavljajući neke pretpostavke, u nemogućnosti iznijeti svoj konačni sud i ne znajući što doista misliti. Kao prvo, moguće da su se doista stvarno obratili, pa nas u EU vode čista obraza, pokajani za sve barijere prema EU koje su podizali njihovi očevi u 50 godina svoje strahovlade, te slaveći iskreno sve one vrijednosti koje su nekad gušili i zatirali njihovi očevi sa svojim suborcima. Druga mogućnost je da se nisu obratili, nego su kao vukovi navukli ovčje runo kao i njihovi preci mnogo puta do sada. I to bi moglo izići na dobro, ako će zavarati EU na korist svoga naroda, jer će s njima na čelu ovaj narod ipak ostvariti svoj dugo sanjani san, da bude priznat u svom civilizacijskom zapadnoeuropskom okruženju kao konstruktivan i jednakopravan. Ako bi i tako bilo, njihovo lukavstvo bi poslužilo da narod dođe do cilja, te im ne bih zamjerio ni onda ako bi oni sebi pripisali zasluge i izvukli osobne koristi iz toga.
A postoji i treća mogućnost, koja me baš ne bi veselila, ako bi se pokazala točnom. Strah me da EU nije ista ona koju sam gledao i kojoj sam se nadao prije 50 godina, kad sam snivao europski san svoga naroda i kad sam se nadao slobodi svoje zemlje. Strah me da to nije ona ista stvarnost koja je jamčila ostvarenje autentičnih prava, koja se gradila na vjeri u Boga poštujući kršćanske korijene i svetu baštinu europskog tla. Dojam mi je da to više nije ista civilizacija u koju sam nekada upirao pogled. Strah me da se dogodila preobrazba europskog društva, te da je se EU preobrazila u promicatelja bezboštva, poput onoga kojem smo nekada robovali u onom režimu i protiv čijih nepravdi smo se borili. Ako je to tako, onda je jasno zašto toliko oduševljenje ulaskom u EU onih koji su završili škole i izučili zanate kod svojih očeva koji su zdušno 50 godina podizali barijere protiv ondašnje EU. Onda je jasno zašto se tako dobro slažu, kako veli narod svojom mudrošću: Vrana vrani oči ne vadi.
Eto, dite moje, vrime će pokazati što je na stvari, premda me strah da je po srijedi ovo zadnje. Ali što bilo da bilo, ti slušaj riči svoga dida i drži se onog puta kojem te je on poučio. Poput njega drži i ti postojano one vrijednosti i ne mijenjaj svoja uvjerenja ako su utemeljena na vječnim Božjim odredbama, pa taman da to svi budu činili. Jer prošla je i Austro-ugarska monarhija, a ispratili smo i nekoliko Jugoslavija, kao i dvije samostalne hrvatske države, a proći će i EU. Samo ne će proći onaj čovjek i onaj narod koji vjeruje u Boga i koji se drži trajnih, neprolaznih vrijednosti.“
Eto, tako je umovao stari did Mate o ovim novim događanjima. Najradije svoja razmišljanja izmrmlja sebi u bradu, jer on nije ‘dovoljno pametan’ za ovaj mladi naraštaj koji danas živi prema nekim svojim mudrostima, ne slušajući previše iskustvenu mudrost života koja se nije prilagođavala društvenim nestalnim mijenama.
