Živjeti korizmu s Marijom
Korizma je vrijeme koje s jedne strane simbolizira ozbiljnosti vjerničkog kršćanskog života, a s druge strane nam nudi pomoć kako bismo i sami došli do tražene ozbiljnosti. Zato korizmeno vrijeme sa svom ozbiljnošću podrazumijeva čine pokore, odricanja i samoprijegora. Upućuje nas nadalje da ozbiljno razmišljamo o zemaljskim kušnjama i uspješno se suprotstavljamo protivštinama koje prate ljudski život. Međutim, pokorničarska praksa nikada nema cilj sama u sebi, već je potpuno usmjerena i podređena onom konačnom cilju –  pripravi za uskrsnuće. Zato je vrijeme korizme vrijeme posvećivanja svoga vremena Vječnosti i vrijeme posvećenja sebe u vremenu za vječnost uskrsnuća. Vrijeme korizme je vrijeme prihvaćanja Božje vječnosti u vrijeme i vrijeme posvećivanja Bogom sebe u vremenu. Označeno je i odvija se pod znakom broja 40, jer je taj broj simbol sveobuhvatnosti života na zemlji, čime se ukazuje kako cjelokupni ljudski život jest jedna vrsta korizma i treba biti življen istom ozbiljnošću kojom se pristupa korizmi. Korizma nas upozorava da života koji je sastavljen ne samo od cvijeća i proljeća, već i od suhoća i zima, ne samo od trenutaka radosti, već i od boli, ne samo od idiličnog uživanja, već i od napora, ne samo od odmora, već i od rada.

U Isusovoj školi
I dok ne nalazimo izričitih naznaka u Svetom pismu da je Marija provodila vrijeme u postu i molitvi, da ga je shvaćala onako kako bismo mi morali shvaćati korizmu i učiti od korizme, ipak iz nauka njezina Sina, a našeg Gospodina, znamo da je i ona sa svom sigurnošću živjela skromno i vjerno Bogu, sa svom ozbiljnošću i dosljednošću. Ako itko, onda je Marija bila vjerna nauku i svakoj riječi koja je izlazila iz Isusovih usta. Na nju koja je upijala svaku riječ što izlazi iz usta njena Sina može se primijeniti riječ kojom je on odbio napasnika u kušnjama nakon četrdesetdnevnog posta: Ne živi čovjek samo od kruha, nego od svake riječi što izlazi iz usta Božjih. Jer on je bio Božja Riječ izišla iz Božjih usta i tko je slušao njega i živio od njegove riječi, upijao je Božju riječ. Ako je itko brižno slušao i upijao Božje riječi, onda je to bila ona koja je toj riječi dala ljudsko obličje.
Upijajući riječ i primjer svoga Sina, koja je uostalom bila vječna božanska riječ, sigurno je živjela klanjajući se Bogu, provodeći skroman život molitve i pobožnosti. Kao što ni on nije bio izuzet od toga da kao čovjek posti i mrtvi se, ni ona kao Majka, koja je imala i povlasticu da bude učiteljica i odgojiteljica svome Sinu, nije bila izuzeta od toga da živi potpuno suobličena njegovu životu i primjeru koji je pretpostavljao duhovnu zauzetost u potpunom  predanju Gospodinu. I njen je život bio prožet iščekivanjem budućeg ostvarenja koje se trebalo ostvariti prolaskom kroz patnju i muku, to jest, kako je starac Šimun prorekao, prolaskom mača boli kroz njenu dušu. Vjerom, nadom i ljubavlju pripremala se doživjeti taj presudni događaj, a njezin je pogled uvijek smjerao dalje do trenutka Gospodinova uskrsnuća kojem je usmjeravala cijeli život. Zato život kao korizma i kao škola uz Krista Gospodina za Mariju nije bio vrijeme sterilnog asketizma usmjerenog na sebeljubno samousavršavanje, nego je bio, uz dužno savršenstvo koje je posjedovala, prožet slušanjem Božje riječi koja ju je vodila prema uskrsu.

U službi svoga Sina
A osim toga Isus je nju neizravno nazvao blaženijom što je slušala i vršila Božju riječ, nego samo što je njega kao Božjeg Sina u krilu nosila i na grudima dojila. Ništa, međutim, od duhovnih ostvarenja, napose na moralnom i asketskom planu, ne bi imalo smisla, ukoliko ne bi bilo usmjereno prema Kristu koji je jedini sposoban sve voditi prema uskrsnuću. Zato je Marija iznimni uzor askeze, jer sve što je činila bilo usmjereno prema Gospodinu Isusu i bilo je u službi Isusa i ostvarenja njegova Kraljevstva na zemlji i punog ispunjenja na nebu. Vrijeme kao korizma za Mariju nije bila vrijeme treniranja strogoće ili maltretiranja sebe i drugih, već vrijeme intenzivnog duhovnog rasta i usmjerenosti svoga prema Kristu Gospodinu u iščekivanju njegove pobjede, ma kako se bolnom morala pokazati.
Marija je živjela svoju skrovitu svakodnevnicu kao Majka što služi Sinu, kao osoba što skrbi za svoje najmilije, veseleći se njegovu rastu, ostvarenjima i uspjehu, prihvaćajući ujedno znakove njegove pažnje i ljubavi. Živjela je od riječi Božje koju je on tumačio, znajući da živi od Riječi kojoj je dala tijelo. Ali je i njena svakodnevna vjernost bila potrebna da bi se mogla pripremiti za ubod onog mača koji će joj na Veliki petak probosti dušu.
Korizma nas, stoga, svojom ozbiljnošću vraća prema odricanju, žrtvi i patnji što spontano, silom naravi, odbijamo, ne držeći ga neophodnim ni autentično ljudskim, no to u stvari sačinjava svakodnevnu pripravu i za vlastiti uskrs, omogućen Gospodinovim uskrsnućem. Neka nam stoga ova korizma bude poput Marijine! Budimo s njom u Gospodinovoj školi i službi!

Marijina odgojiteljska svijest
Roditelji, a i svi ostali koji sudjeluju u odgojnom procesu djece, znaju kako je teško i delikatno odgajati. Koliko treba dobrote, nježnosti i ljubavi da bi čovjek podigao ono krhko stvorenje na noge, da bi ga osposobio, ne samo u izvanjskom smislu hoditi i biti cjelovit, već prije svega u onom duhovnom. Pogrešan korak može ostaviti duboke ožiljke i tragove, ukoliko onaj tko odgaja ne misli na krhkost i nježnost povjerene mu osobe. Ako bi ova prethodna dimenzija mogla i biti sasvim razumljiva svima, bez obzira koliko je vjerno vršili i ne činili propusta glede toga, postoji ipak još jedna druga dimenzija koje roditelji nisu baš uvijek svjesni.

Važnost odgoja vjere
Ova druga dimenzija pretpostavlja cjelovito posredovanje svih odgojnih sadržaja važnih za potpun razvoj osobnosti i osobe. Jer roditelji su pozvani ne samo ne ranjavati svoje dijete grubošću i neprimjerenim potezima, već ga i osposobiti za cjelovit život jamčeći mu sveobuhvatni odgoj.
Sveobuhvatni odgoj zacijelo pretpostavlja i odgoj vjere koji uključuje svjedočanstvo života. A roditelji koji žive u grijehu i ne mare za grešnost kao da je naravno biti grešnik, teško mogu odgojiti svoje dijete u vrijednostima vjere koja naglašava najveću pogubnost samoga grijeha u ljudskom odgoju, i to ne samo vjerskom. Tko živi u grijehu očito još nije spoznao razornost grijeha za ljudsku osobnost i život koji se odlikuje prihvaćanjem božanskog obilja. Roditelji koji ne doživljavaju Boga istinskim Ocem, teško mogu znati koliko spoznaja Boga i zajedništvo s Bogom mogu biti značajni i njihovu djetetu. A vjerojatno još teže mogu razumjeti da bi najveći odgojni domet mogao biti potpuno prikazati svoje dijete Bogu, da bude i potpuno dijete Božje kojemu to pripadnost Bogu i najveći životni dar koji mu roditelji mogu priuštiti.

Odgojiteljica Sina Božjeg
Nebeska Majka Marija koja je primila u svoje krilo utjelovljenog Sina Božjega, što smo slavili u Božićnom otajstvu, dobila je i dužnost skrbiti oko njegova rasta i odgoja, jer mu to bez njezine pomoći kao novorođenčetu ne bi pošlo za rukom. Ona je sa svom ozbiljnošću prihvatila povjerenu ulogu, te se trudila dati mu cjeloviti odgoj, pazeći kako raste i razvija se. Tako je Božji Sin dobio na zemlji skrbnicu koja je pratila sva zbivanja i njegov rast, te je brižno pohranjivala u svome srcu svaki događaj. Ali prije svega u njoj je dobio Majku bez grijeha začetu, Ženu Bogu potpuno posvećenu koje je ponizno služila svome Gospodinu. Ovo su bile temeljne Marijine kvalitete po kojima je zavrijedila na zemlji odgajati Sina Božjega. Primivši Sina Božjega na dar Marija je prihvatila veliku odgovornost koju je mogla s pomoću Božjom izvršiti, kao što nije ni činila ništa u životu a da to nije bila volja Božja i služenje Gospodinu. Primljeni dar Sina Božjega pretpostavljao je i velik izazov kojemu je mogla odgovoriti samo njena čista duša.
Skrbiti za Sina Božjega i odgajati Sina Božjega, diveći se činjenici da Bog živi i kao čovjek, te da se prepustio njenoj skrbi i pomoći, bio je najljepši dar onoj koja je bila u Boga potpuno uronjena. Osim što se divila njegovoj nebeskoj veličini, sad je imala prigodu diviti se i ljudskoj poniznosti. Ali ni tada Marija koja je Isusa primila kao dar neba da daruje čovječanstvu, nije zaboravila svoju majčinsku i odgojiteljsku dužnost. Mogla ga je darovati čovječanstvu samo kao Sina Božjega, te je stoga njen prvi odgojni čin bio da svoje dijete prikaže nebeskom Ocu od kojeg ga je i primila, kao što je znala da će on svoje poslanje u svijetu moći izvršiti samo ukoliko potpuno prikazan Ocu. Zato ga je četrdeset dana nakon rođenja odnijela u Hram prikazati sukladno Zakonu Gospodnjem, ali ne samo da ispuni preciznu odredbu Zakona, nego da izvrši nešto što je u duši kao Majka osjećala neophodnim. Prikazati Isusa u Hramu bio je najveći čin njene otvorenosti pred Bogom, kao i najveći odgojni čin kojim je Božjem Sinu mogla jamčiti cjelovit i siguran rast, jer ga nije sebeljubno čuvala za se, već ga odgajala pred Bogom i uz pomoć Božju.
Svaki kršćanski roditelj je primio u svoju obitelj i jedno dijete Božje koje treba ljudsku i božansku nježnost i toplinu da bi doseglo prave razmjere života, da bi kao odgojeno dijete moglo doći do zrelosti. Nijedan roditelj koji ne prikazuje Ocu nebeskome iskreno svoje dijete, moleći se da bude pravo dijete Božje i skrbeći oko toga svim svojim bićem, ne ispunjava na pravi način svoju roditeljsku dužnost. Štoviše, u odgojnom procesu zanemaruje upravo ono najbitnije, a to je odgoj u vjeri, odgoj za neprolazne vrijednosti i za život vječni.
Nebeska Majka nas i danas može naučiti takvim stvarnostima, te stoga, dok razmišljamo o otajstvenim sadržajima ovog blagdana, upravom svoje srce k njoj, da, kao posrednica i vrsna odgojiteljica, isprosi milost dobrog odgoja u svim kršćanskim obiteljima. Neka nam po njoj zasja istinsko Svjetlo, Krist Gospodin, koji je došao kao svjetlo na prosvjetljenje naroda i neka rasprši tmine našeg neznanja i nesnalaženja, postajući nam zalogom budućeg blagoslova u životu bez zalaza i mraka.

Bezgrešna Božja zaručnica
Stvorivši čovjeka kao biće komunikacije i zajedništva, Bog ga je odredio za život zajedništva u ljubavi i prijateljstvu. Time nije mislio samo na međusobno zajedništvo među ljudima, već prije svega na zajedništva čovjeka i Boga. Jer se bez ovog potonjeg, koje postaje jamstvo i zaglavni kamen svakom zajedništvu, ne može ostvariti niti ono međuljudsko. Iz biblijskog opisa znamo da je „puklo“ najprije upravo zajedništvo i vez prema Bogu u trenutku kad je čovjek pokazao neodgovornost prema Tvorcu odlučivši se na neposluh i grijeh. Time je dopustio da pukne vez duhovne ljubavi o kojem je ovisio, umjesto da se učvršćuje i iz dana u dan raste, budući da je bio beskrajno bitan. Ali Bog koji je u sebi zajedništvo i ljubav, nije mogao dopustiti da grijeh bude barijera njegovoj želji i potrebi da ostvari zajedništvo sa svojim stvorenjem, uslijed čega bi onda i to isto stvorenje doživjelo istinski cilj i smisao postojanja. Nije mogao dopustiti da relativni grijeh i samovolja jednog stvorenja bude snažniji od njegove apsolutne i beskrajne ljubavi.

Potraga za zaručnicom
Bog, dakle, nije odustajao od želje da sebi pridruži, to jest zaruči ljudski rod, to jest da s njim ostvari zajedništvo osobite vrste koje se najbolje može usporediti s bračnim zajedništvom. Bog je imao iskrenu i čvrstu namjeru da ostvari vječnu namisao ljubavi, kojoj je bio cilj natopiti cijeli svemir njenim sadržajem. Njegova vječna namjera postaje temeljom budućeg ostvarenja koje se imam dogoditi u vremenu. Ali kako bračno zajedništvo ne nastaje preko noći, već postoji postupak i dužna priprava da se do njega dođe, koja u svakom slučaju uključuje namjeru i želju, to jest voljni i slobodni pristanak obiju strana da se združe u ljubavi. A inicijativa je bila uvijek i prije svega Božja, te se on dao na provedbu svoga plana.
No nakon što je sam htio sebi zaručiti ljudsku narav u ljubavi, trebao je pronaći nekoga tko će prigrliti njegov Božanski plan i ljubavlju odgovoriti na ljubav. Trebao je naći nekoga tko će čista srca moći primati čistoću njegova božanskog darivanja, to jest čistim i cjelovitim bićem primiti njegov čisti bitak i cjelovito darivanje. Trebao je nekoga tko je potpuno otvoren neizmjernosti njegova predanja, da potom predadne svijetu neokrnjeno sve što je primila. Kao i u svakom drugom braku, trebao je se naći odgovarajući par, koji će se odlikovati međusobnim prihvaćanjem u ljubavi, te spremnim uvećavanjem iste iz dana u dan u međusobnoj vjernosti i poštovanju.
Bog je htio sebi pronaći zaručnicu. To njegovo suvereno i slobodno pravo. Kad ju je našao, sam ju je opremio i zaodjenuo najboljom odjećom i najljepšim uresima. Taj ures je njena nevinost i bezgrješnost kojom se ističe mimo svih stvorenja. Štoviše, mogli bismo reći da se sam Bog, da bi mogao pronaći ljepotu odgovarajuću svome biću, pobrinuo da takvo što bude u svijetu. I ako se brine za nikne toliko lijepo cvijeće, te da cijeli svijet opstoji u skladu i ljepoti, mogao se pobrinuti da pred njim „nikne“ Marija kao neokaljani bijeli ljiljan, dostojan ljepote njegova života. Zato je njegov dar što se ona rodila bez grijeha i što je provodila svoj život živeći isključivo za njega, za onaj trenutak da mu se može potpuno predati i kad točno nije znala kad će se i kako pojaviti da joj snagom Duha Svetoga povjeri svu svoju ljubav kojoj će dati tijelo.

Marija zaručnica
Prihvaćajući Mariju za zaručnicu, Bog zaručuje sebi ljudski rod. Primajući nju u zagrljaj, Bog je zagrlio svakog čovjeka bez razlike. Kao što je kod stvaranja i kod zajedništva ostvarenog s čovjekom inicijativa bila njegova, tako je i ovaj put inicijativa bila od onoga od kojega dolazi svaki dobri dar. Kao što je htio da ga ljudi upoznaju kao stvoritelja i Oca, tako i je i sada htio, usprkos i protiv grijeha, obnoviti sve saveze, privremeno zažmiriti na zlo koje je čovjek počinio grijehom, poradi ljepote koju je ostvario i promatrao u Mariji, bezgrešnoj Djevici, da bi potom snagom te ljepote došlo na svijet oproštenje grijeha.
Bog je doista u Mariji pronašao onu na koju je svrnuo svoj pogled, na onu čiju je neznatnost pogledao i koju je potom uzeo sebi za izabranicu i zaručnicu. Pronašao je zaručnicu za koju je mogao reći: Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa! (Pj 4, 1). Pa i kad joj je dušu do dna proniknuo, u njoj je pronašao samo ono što je sam stavio, i ništa drugo, te je mogao samo ponoviti klikćući: Sva si lijepa, prijateljice moja, i nema mane na tebi (Pj 4, 7). Marija je istinska Božja prijateljica i zaručnica bez mane i ljage, zaručnica bez grijeha začeta što je sačuvala iskonsku ljepotu darovanu milosnim zahvatom Božjim, koji je tako od iskona pripremao i pripremio sebi svetu i neokaljanu zaručnicu da uz njezin zaručnički:Evo me, neka mi bude, oslobodi i posveti ljudski rod.
Ako je Marija samom Bogu bila toliko lijepa i draga da ju je htio za zaručnicu, koliko bi tek nama trebalo biti drago i dragocjeno njeno zaručničko iskustvo! Ako je sam Bog zastao pred njenom ljepotom koja je vjerno odražavala njegovu, koliko li bi više nama trebala sjati njena bezgrešnost, vodeći nas putem kojim je i ona sama išla u zaručnički zagrljaj i odaje svoga Boga!

Prikazana Gospodinu
Kao što je listopadska pobožnost bila prigoda razmišljati o Marijinoj pobožnosti, koju ona u sebi njeguje još od najranije dobi, tako je blagdan njenog prikazanja u hramu poticaj da razmišljanjem o ovom događaju dopunimo spoznaje o životu nebeske Djevice. Vijest o Marijinu prikazanju u Hramu nemamo u kanonskim Evanđeljima, nego tek u takozvanim apokrifnim spisima. Međutim u vjerodostojnost podataka koji dolaze iz apokrifa ne možemo držati povijesno sigurnima, nego tek, čitajući ih s dozom opreza, od njih valja uzeti tek neku naznaku ili poruku.

Između obitelji i Hrama
Najstariji takav dokument koji spominje Marijino prikazanje u Hramu je takozvano Jakovljevo Protoevanđelje iz kojeg je kršćanska predaja preuzela i imena Marijinih roditelja Joakima i Ane. Ovaj nam stari tekst govori o tome kako su Marijini roditelji ophodili prema njoj u obitelji, te kako su je kao trogodišnju djevojčicu odnijeli u Hram da je prikažu Gospodinu i da je ostave u hramskoj službi. Ma koliko se s jedne strane ne možemo pouzdati u točnost detalja, s druge strane postoji poruka koja se tim detaljima želi prenijeti, te valja staviti naglasak na nju, imajući uvijek u vidu ono što znamo o Djevici iz evanđeoskih odlomaka.
Znakovito je kako  nam ovaj opis najprije potvrđuje iznimnu skrb Joakima i Ane za svoje dijete. Čuvali su, naime, Mariju u obitelji kao u svetištu, te se stoga i spominje kako je cijelo vrijeme boravila u svetištu njihove sobe da se ne bi onečistila svjetovnim sadržajima. Znajući koje im je blago Gospodin povjerio, budno su pazili da kroz njene ruke ne prođe ništa bezbožno i nečisto, čime se označava bit i smisao obiteljskoga života i svake odgojne radnje i mjere.
Kada je pak došlo vrijeme da Marija prijeđe iz obiteljskog svetišta u Hram, svetište naroda Božjega, odlučiše je ne samo prikazati Gospodinu, već i ostaviti da raste u hramu u milosnom ozračju. U spomenutom tekstu se opisuje kako odrediše da joj prethode i povedu je prema svetištu neporočne djevojke roda židovskoga sa svjetiljkama u ruci, tako da se djevojčica ne okreće nazad. Tako se i dogodilo, te ju je u Hramu prihvatio svećenik i postavio na treću stepenicu žrtvenika, a Gospodin Bog ju je zaodjenuo milošću. Nakon toga se njeni roditelji vratiše zadivljeni i hvaleći Gospodara Boga što se djevojčica nije okrenula nazad. Marija je bila othranjena u Hramu Gospodnjemu kao golubica i primala je hranu po rukama anđela.

Prikazanje kao putokaz
Bez obzira koliko ovaj opis bio (ne)pouzdan, ipak je kršćanska zajednica, i bez obzira na njega, njegovala svijest da je Marija bila prikazana Gospodinu, te je od prvih stoljeća slavila liturgijski spomen njenog prikazanja u Hramu, što se onda potvrdom vjere Crkve može uzeti za vjerodostojno. Marijino prikazanje u hramu potvrđuje da je uz božanski dar i milost što je rođena na čudesan način kao bezgrešna, neophodna bila i odgovornost i trud roditelja da je sačuvaju  u milosnom stanju štiteći je od utjecaja grijeha. Da nije bilo nastojanja roditelja da je čuvaju i paze, ne samo u tjelesnom smislu kako će se razvijati i rasti, već i u duhovno-moralnome, izložili bi je bili grijehu i srušili bi bili plan koji je Bog imao s njom.
Prva smjernica koja proizlazi iz ovog događaje je poziv da svaka obitelj, Marijinim zagovorom, postane svjesna svoga poslanja pred Bogom, kao što je to bila obitelj Joakima i Ane. Svaka vjernička obitelj pozvana je biti svetište u kojem se, kao i u Marijinu slučaju, ponavlja povijest zaštite milosnog života od grijeha i nečistoće. Svakoj obitelji je primarno poslanje i primarni smisao pretvoriti obitelj u svetište božanskog života, čineći sve da se u njihovoj djeci božanski život čuva od zaraze grijeha, kako to veli i jedna od molitava u obredniku krštenja.
Drugi korak na koji Marijino prikazanje potiče vjerničke obitelji sastoji se u tome da osmisle odgoj djece između obiteljskog i Božjeg svetišta, jer njihova djeca nisu samo njihova privatna svojina, već su i Božja djeca i Božji dar. Zato su Joakim i Ana Mariju prikazali u Hramu Gospodinu da u potpunosti raste i kao njegovo dijete, ne oskvrnjujući svetost u kojoj je bila začeta i rođena. Takvo darivanje djeteta životu i uvođenje u život na pravi način se može dogoditi samo uz pomoć Božju, što je poruka i svakoj vjerničkoj obitelji ukoliko žele dovesti svoje dijete do potpune zrelosti.
Kao što su sačuvali svoje dijete od utjecaja grijeha, njeni roditelji su znali da joj trebaju ponuditi i još opsežnije razumijevanje života koji se ne događa samo u obitelji, već se otvara široj zajednici naroda, čime je učinjen i treći značajni korak o kojem valja razmišljati prigodom ovog blagdana. Prikazujući Mariju u Hramu darovali su je Gospodinu, no time je nisu izolirali od sudbine svoga naroda, niti isključili od odgovornosti za nj, kao što bi netko mogao pomisliti. Naprotiv, samo Bogu potpuno posvećena mogla je biti najvjernija kći svoga naroda i najveća dobrotvorka, koja je služeći Gospodinu služila i svome narodu, te učinila za nj više nego ijedan moćnik i vlastodržac. I iz tog čina proizlazi pouka primjenjiva na svakog onoga tko želi biti aktivni dio svoga naroda, da ne može ispuniti svoje poslanje i to postati ukoliko se ono što čini ne poistovjećuje s pripadnošću Bogu. Zavarava stoga i sebi i druge svaki onaj tko se busa u prsa dokazujući lojalnost i zauzetost za svoj narod, ako mu je srce daleko od Boga i ako ne vrši volju Božju u svakom svom činu. Narodu ne doprinose samo oni koji zarađuju, nego najviše oni koji se Bogu prikazuju i grijeha se čuvaju. Zato je jedan narod stabilan ukoliko je utemeljen na spoznaji Boga i služenju njemu, u čemu Marijini vjerni sljedbenici najviše pripomažu.