30. nedjelja kroz godinu – A
Ako je ljubav nešto najsvojstvenije i najsvetije čovjeku, a s time ćemo se svi složiti, jer nema čovjeka koji ne želi ljubiti i biti ljubljen, onda je neophodno postaviti pitanje: Zašto je u Starom zavjetu trebalo takvu, po sebi razumljivu, stvarnost obuhvatiti jednom odredbom Zakona, koju je onda i Isus potvrdio kao najznačajniju zapovijed? Ovo pitanje onda povlači i drugo pitanje, ne manje bitno: Može li se nekome odredbom nametnuti da drugoga ljubi, bez obzira radi li se o ljubavi prema Bogu ili čovjeku? Isus je samo potvrdio starozavjetni nauk i odredbe, pa se nameće pitanje nije li on mogao, kao neka vrsta religioznog revolucionara, postaviti odnos prema ljubavi izvan okvira Zakona? Nije li on mogao o ljubavi progovoriti na moderniji i suvremeniji način, nego je to bilo u Starom zavjetu, te se time približiti modernom čovjeku i svijetu koji odbija govor o ljubavi kroz prizmu zapovijedi i odredbi, nego je pretpostavlja kao životnu datost koje ili ima ili nema, koju se ne može na silu ili odredbom proizvesti.
Upravo nas ova pitanja i ovi elementi navode na dublje razmišljanje o ljubavi i svemu onome što je vezano uz nju? Isus potvrđuje starozavjetne odredbe o ljubavi upravo zato jer je čovjek sklon zanemarivati ono što je sadržano u odredbi da se Boga ljubi svim srcem i umom, a bližnjega kao sebe samoga. Čovjek je sklon ljubiti Boga prema potrebi, a bližnjega prema sviđanju. Velika je napast da pojedinac zaboravi kako se ispravno ljubi, a da pođe od pretpostavke da dovoljno i na najbolji način ljubi onda kad je ljubav uskladio ili poistovjetio s ljudskim prolaznim osjećajima. U istu dimenziju spada i sklonost proglasiti pravom ljubavlju ono što mu se sviđa, a ne što bi trebao ljubiti da se ostvari više u svojoj ljudskosti pred Bogom. Čak se i osjećaj sviđanja proglašava apsolutnom ljubavlju o kojoj onda više nitko nema pravo nešto reći, a napose ne kritički i objektivno.
Upravo ovakvi pokušaji kriju u sebi velike zamke u koje pada moderni čovjek, koji želi sebi biti kriterij ljubavi, bilo da određuje način na koji ljubi, bilo da određuje intenzitet i granice ljubavi. Zato je Gospodin od samog početka morao donijeti i svojevrsnu uredbu o ljubavi da pokaže čovjeku da ne bi smio takvoj neizmjernoj stvarnosti on sam postati kriterij, niti bi smio postavljati nekakve granice. Granica ljubavi je Božja neizmjernost, te svaki čovjek, ljubeći Boga svim srce, svom dušom i svim umom, vježba se u neizmjernosti ljubavi, a kad sebe postavlja kao kriterij, onda ograničava ljuba koja bi morala biti neograničena. Tek otvarajući se neograničenom načinu ljubavi može se osposobiti ljubiti i sebe na ispravan način, a drugoga kao sebe samoga. Jer sebe ljubi na pravi način samo ako je svoje srce, dušu i um usmjerio prema neizmjernosti Božjoj, što u konačnici postaje i naša vlastita neizmjernost. U tom slučaju se može onda i u svakodnevnici zemaljskih odnosa odrediti opseg, sadržaj i intenzitet ljubavi, koji sada, nakon shvaćanja da je ljubav prava tek kad je potpuna ljubav prema onom koji je Punina i Sveobuhvatnost, onda je i na povijesnoj razini mogu ostvariti kao sveobuhvatnu ljubav koja ne izostavlja nijednog čovjeka. Štoviše, tko tako ljubi, onda i svakog drugog voli na način na koji se voli sama sebe. Zato ove zapovijedi o ljubavi zabranjuju čovjeku svaku pristranost, koja bi ljubav lišila njene sveobuhvatnosti i dubine. Čovjek sebi ne smije dopustiti površnost uslijed koje bi pristrano birao koga ljubiti a koga ne, ili pak koliko ljubiti, a koliko zanemarivati ili mrziti. Ljubav izvire u Bogu i od njega dolazi čovjeku, dana i zadana kao dio njegova bića, stoga nije on vlastan odrediti kako, koliko i koga ljubiti. Na temelju toga je jasno zašto i Isus potvrđuje ljubav kroz ove dvije zapovijedi s neprolaznim značenjem. One su otvorene uvijek boljem i punijem ostvarenju, te ih zapovijeda jer očekuje od čovjeka otvorenost prema njihovu dubljem razumijevanju i trajni rast u njihovu vršenju. Kad bi one podrazumijevale prirodni automatizam, a ne iziskivali trajni napor, onda ih ne bi trebalo niti zapovijedati.
Neka nas Isusova riječ potakne da prihvatimo ove dvije zapovijedi kao dva rukavca jedne rijeke koja ima svoje vrelo u Bezgraničnome, da bi i naša ljubav mogla biti življena kao prostor bezgranične otvorenosti i Bogu i čovjeku. Ako o vršenju ovih zapovijedi ovisi Zakon i Proroci, onda o njima ovisi i naš život, pa nastojmo stoga i živjeti ih po božanskim kriterijima koje nam je zacrtao naš Gospodin, da bismo živeći u ljubavi zavrijedili slavu nebesku u bezgraničnom oceanu njegove ljubavi. Amen.

29. nedjelja kroz godinu – A
Svi dobro znamo da se ekonomska neovisnost predstavlja kao značajan čimbenik samosvijesti, ponosa, razvoja, bilo pojedinca, bilo naroda bilo države. Kao što neki pojedinac dobro zna što znači biti ovisan i dužan nekome, te kolikim nemirom i željom za samostalnošću to rađa, isto tako na općoj razini postoji svijest i u pojedinom narodu i državi koji nema svoju gospodarsku neovisnost, čime je izravno izložen iskorištavanju. Biti u političkom sustavu i političkoj ovisnosti o nekome znači dobrim dijelom podložiti njemu i svoj financijski sustav i obrnuto. Zato se uvriježilo mišljenje da onaj tko nema svoje lisnice u džepu ne može niti govoriti o nekoj stvarnoj neovisnosti i slobodi, što je razvidno u moderno vrijeme u kojem se velike sile ne služe više ratovima i ne pribjegavaju vojnoj sili da bi ostvarile što žele, nego se radije služe logikom gospodarskog pritiska ili gospodarskog utjecaja na ovisnost i neovisnost.
I nije samo takvo stanje našeg naroda danas, nego je takvo stanje bilo i Isusova naroda u vrijeme kad je on hodao Palestinom i naviještao kraljevstvo Božje. Njegov narod je bio i vojno potlačen i ponižen, a potom nasilno uvršten u rimski gospodarski sustav u kojem su plaćajući poreze financirali rimsku nasilničku osvajačku državu. U takvom kontekstu bio mu je postavljen upit o tome treba li plaćati porez caru ili ne. Da stvar bude ljepša, ti isti ljudi koji su ga to pitali bili su vješti političari i manipulatori, spremni na kompromise i nikad do kraja iskreni ni na jednoj ni na drugoj strani. Pred narodom su glumili patriote, a u stvari su bili spremni trgovati i nacionalnim interesima samo da spase svoj položaj i ugled, što je bilo vrlo dvolično i neodgovorno. Premda drski i podli, ipak su postavili logično pitanje povezujući dvije stvarnosti u jednu: Ne samo ima li smisla financirati i podržavati bezbožni silom nametnuti režim, to jest carstvo, nego je li to Bog dragi i je li to moralno i dopušteno po njegovim zapovijedima?
Kao što su oni postavili pitanje Isusu tako se nama danas nameće stvarno pitanje što bismo mi odgovorili kad bi nas netko zatekao sličnim upitom: Ako je gospodarska neovisnost preduvjet slobode i slobodnog ostvarenja jednog naroda, ima li smisla ići u Europsku uniju, te dijelom žrtvovati političku neovisnost te se ujedno izložiti riziku nadirućeg, ne tako malenog, razvrata? Je li moralno i dopušteno prodavati svoje banke i poduzeća? Smije li se rasprodavati obalu? Je li po Božju podizati kredite i zaduživati se kad ćemo time samo izgubiti neovisnost i trajno imati nečiju političku omču oko vrata? Sigurno odgovor na takva pitanja ne bi bio ni jednostavan ni jednoznačan. A daljnje pitanje bi moglo biti: Imamo li pravo sada u ovom trenutku uskratiti porez vlastitoj državi koja ide za tim da sve to rasproda i da nas učini ovisnima o drugom narodu ili narodima? Je li moralni grijeh uskratiti takav porez i prestati s financiranjem takvog plana i politike koja će nas u to uvući te ćemo tako plaćati svoje ropstvo i podčinjenost? Bi li bilo bolje uskraćivati porez, pa bi tako pale kulise tako nečasnog plana jer ga ne bi imao tko financirati? Upravo s takvom pričom su došli Isusu farizeji, da bi pred pukom umanjili njegov ugled: Je li dopušteno svojim porezom plaćati osvajačku silu koja oduzima neovisnost našem narodu?
Gospodin se međutim nije dao zbunit jer je dobro poznavao njihove nakane, a isto tako je znao što bi morao biti stvarni interes njegova naroda ostavljajući time i nama neprolaznu pouku. Da nam je prava vjera iz nje bi izrastao pošten odnos prema svoj državi. Najgore što nam se može dogoditi jest nepošten odnos prema svome narodu i državi koji bi bio sastavljen od niskih osobnih interesa. Uskraćujući porez događa se zakidanje i potkradanje općeg dobra, na što nitko nema pravo, bez obzira koji je predznak pred državom u kojoj živimo. Neplaćanjem poreza ruši se i ono malo što imamo, a, što je najgore, ne izgrađuju se niti duhovne pretpostavke za dobar razvoj. Isus je u stvari u prvi mah razdvojio pitanja povezana na neprirodan način. Kao da bi poštivanje ili nepoštivanje države, ma koliko bila dobra i poštena, moglo uvjetovati našu vjeru, a time i budućnost. Ako sada i trebamo dati caru carevo, to nas ne može spriječiti da dajemo i Bogu Božje. Ne plaćajući porez ne ćemo postati više Božji, nego ćemo samo oduzeti pretpostavke svog doprinosa i angažmana u pravednijem rješavanju društvenih problema. Isus zna da za narod koji vjeruje nema opasnosti ni straha. Njegova sloboda nikad nije upitna ni ugrožena, ako nije ugrožen njegov odnos prema Bogu. Stoga je danas našem narodu u Hrvatskoj mnogo krucijalnije pitanje jesmo li spremni davati Bogu Božje? Ako jesmo, onda ćemo znati dati i caru carevo, za što će se uostalom carevi ovoga svijeta i sami pobrinuti na ovaj ili onaj način, ako im netko to uskrati. No mi kršćani koji nosimo moralnu odgovornost za ovaj svijet ne možemo sebi dopustiti nasilno utjerivanje poreza, već odgovoran život i za ovu zemaljsku zajednicu, kako nas to Isus uči. A pokazujemo najviši stupanj odgovornosti onda kad živimo od vjere i kad vjerom opečatimo svoje konkretne zemaljske odluke.
Kvalitetan, čist i čestit, vjeran i pošten naraštaj najbolji je preduvjet razvoja budućnosti, a taj naraštaj se izgrađuje vjerom u Boga i intenzivnim duhovnim životom. Samo čovjek koji je naučio davati Bogu Božje ne će imati problema dati i caru carevo, pa i onda kad se on s dotičnim carem u dotičnom povijesnom trenutku ne slaže. Gospodin nas potiče stoga da ne bježimo od odgovornosti za ovo društvo, ma što o njemu mislili, te da mu ne uskraćujemo svoj doprinos. Naša vjera će također postati dio naše odgovornosti i doprinosa. Što više i bolje Bogu vjerujemo, dajemo veći doprinos i društvu, što današnji čovjek s pravom očekuje od nas kršćana. Stoga je istina da kad dajemo caru carevo, da tim istim poštenim činom dajemo i Bogu Božje, jer smo mu onda dali naše poštenje i čestitost. Doista se pokazalo da su ova dva pitanja umrežena na način na koji to farizeji nisu očekivali. Nisu povezana bila na njihov način, nego na Isusov, koji je mnogo duhovniji, božanskiji i koji obećava i donosi bolju budućnost narodu. Oni su stavljali u oprečan odnos vjernost Bogu i građansku odgovornost, te im je stoga plaćanje poreza djelovalo kao nasilje koje se kosili s vjerskim uvjerenjima. Isus, međutim, polazi od ispravnog vjerskog načela i zahtjeva, da bi onda kao posljedicu izveo i pravilo za svakodnevni život.
Neka Kristove riječi i nama budu poticaj za zdravom izgradnjom svoga društva i budućnosti vlastitog naroda. Budimo narod vjernosti Božjim zapovijedima, dajimo Bogu Božje, da bi onda sve što postoji moglo biti naše, bez obzira kojem ćemo caru plaćali porez. U protivnom će nam se dogoditi da ćemo ostati i bez zemaljskog i bez nebeskog, što bi bila prava tragedija. Živimo ovaj život tako da u njega preslikavamo proživljene nebeske stvarnosti, da bi nam jednoga dana prešao u vječnu radost u nebu! Amen.

28. nedjelja kroz godinu – A
Kad čovjek ima razloga za radost i slavlje, kao što je to na primjer svadba ili drugi značajni trenutci, onda to nastoji živjeti ne sam, udaljeno i odvojeno od drugih, nego u zajedništvu i radosti s prijateljima i krugom ljudi koji mu nešto znače i do kojih mu je stalo. Takvu potrebu ne mogu ugušiti niti današnja megalomansko-malograđanska slavljenja kad oko sebe okupljamo, ne prijatelje koji su sposobni biti dionici naše radosti, nego pozivamo uzvanike samo s ciljem da nadmašimo brojem i veličinom nečije tuđe slavlje; ili eventualno pozivamo samo one koje moramo iz obzira ili protokola; ili pak one od kojih očekujemo neki interes koji bi nam on mogao iskazati u danom trenutku kad shvati kako smo ga počastili pozivom. A dogodi se da upravo stoga među uzvanicima bude hrpa razvratnika kojima je samo do zabave, do provoda jedne lude noći, a ne do istinske radosti.
Radost međutim treba dijeliti s drugima na način da događaj koji slavimo bude prigoda da svoje uzvanike razveselimo natapajući ih svojom životnom radošću, zanosom i uvjerenjima, očekujući da dobar primjer i utjecaj i na njih pozitivno djeluje. Nama treba biti značajno što ima onih koji su sposobni dijeliti naše uspjehe i radosne trenutke kao da su njihovi, a njima treba nešto govoriti činjenica da netko misli na njih na način iskrenog i nesebičnog prijateljstva i podjele životnih radosti.
Kao što razmišljamo mi ljudi kad mislimo iskreno i dođemo do istine i ponašanja dostojna vrijednosti, tako prema nama razmišlja i sam Bog, koji nam je uostalom i usadio u biće potrebu radosti, te također razum i razbor da bježimo od lažnih radosti tražeći one prave i trajne. No upravo takav Bog, jer je njegov zahtjev pomalo i zahtjevan, nije uvijek shvaćan niti su njegove namjere prihvaćene. Čovjek se stoga odnosi prema njemu kao prema nekome tko je opasnih namjera ili kao prema nekome tko gnjavi ljude svojim zahtjevima. Isus pak dobro uočava kako ljudi imaju krivu predodžbu Boga: ne doživljavaju ga kao onoga koji ih poziva u goste, koji ih time hoće počastiti i obasuti bogatstvom svoga života, koji očekuje da sva njihova pozornost i životna usmjerenost bude okrenuta prema njemu, nego se bave svojim sitnim poslovima, ili bolje rečeno interesima i sitničarenjima. Zato Isus priča ovu prispodobu koja govori o tome kako kraljevi sluge odbijaju kraljev poziv na svadbu izgovarajući se radom na njivi, trgovinom ili čisto odbijaju doći na svadbu iz obijesti i netrpeljivosti prema samom kralju. U ovom slučaju kralj je sam Bog koji poziva ljude da budu dionici svadbe njegova Sina.
Međutim ovakvo ponašanje nije svojstveno samo Židovima prije dvije tisuće godina, kojima Isus priča ovu prispodobu da im ukaže na velike propuste pred Bogom, jer su pretpostavljali svoj osobni interes Božjem interesu, umjesto da shvate da je u konačnici to trebao biti i njihov najvitalniji interes, nego je takav i današnji čovjek. Kao što su sluge iz prispodobe tražili dobar izgovor za nedolazak na Božje slavlje, tako i današnji čovjek traži razloge i izgovore za svoju udaljenost od Boga. On jednostavno odbija biti dionikom Božje radosti, tražeći kompenzaciju u svjetovnim stvarima, što se redovito događa kad nema u sebi prave radosti. A danas kao i nekad kompenzira se radom i zauzetošću, trgovinom i zaradom, ili čak bjesomučnom borbom protiv Boga i svega što je sveto. U sebi trpi zbog osjećaja neostvarenosti, ali ne želi prihvatiti Boga kao izvor svoje radosti, nego takvu radost pošto poto želi ostvariti sam po sebi, te budući da to nije sposoban, jednostavno nalazi samo surogate radosti u koje se radije utapa, umjesto da prihvati pravu i istinsku radost.
Isus nas zato poučava i potiče da shvatimo da biti pozvan na Božje svadbeno slavlje, u biti znači otkriti da sam pozvan na zaručnički odnos s Bogom, od čega nema ništa što bi bilo važnije i žurnije ostvariti. Jer Bog nam se doista raduje kao Stvoritelj i Otac, kao Otkupitelj i zaručnik i htio bi da osjetimo njegovu radost u sebi, te da je primimo kao svoju, što u biti i jest. Bog nas toliko ljubi da se želi radovati u nama i poradi nas. Tražiti izgovor i izbjegavati takvo slavlje na kojem dijelimo Božju radost, znači promašiti život i lišiti sebe istinske radosti, što nitko sebi ne želi. Prihvatimo stoga Isusovu riječ i odgovorimo na Božji poziv da bi naša radost u Bogu mogla biti ostvarena, ne samo ovdje na zemlji, nego da nas dovede i do svadbenog slavlja vječnoga života koje nam je Otac pripremio u nebu. Amen.

27. nedjelja kroz godinu – A
Poznato je da se često u obitelji braća, nemoćni da se dogovore oko diobe, posvade oko podjele baštine. I još se donekle može razumjeti njihovo sporenje, jer polažu pravo na svoju baštinu, na svoj posjed, no ipak se nikad ne bi moglo ni razumjeti ni pravdati, da netko od njih se domogne baštine, ili jednog njenog dijela koji mu ipak ne pripada, bilo protuzakonito bilo preko krvi svoga brata. Pa čak i u slučajevima kad je netko u pravu, uvijek zna da ne bi smio preko krvi dolaziti do svoga prava, jer nema te vrijednosti zemaljske koja može dati pokriće zločinu.
Tim više nam onda ova prispodoba koju priča Gospodin djeluje tragično, jer govori o zločestim vinogradarima – ljudima koji u svojoj neupućenosti i zloći, ne samo da se bore za svoje, nego se bore za tuđe, što im po nijednom zakonu ne pripada. Pri tom je tragedija veća što se ne bore samo protiv ljudi, nego dižu ruku i protiv samoga Boga, darovatelja svih dobara. To je kao kad bi netko poželio da mu roditelj što prije umre, ili, ne daj Bože, kad bi ga odredio eutanazirati, s ciljem da se što prije dokopa baštine. Osim toga još je otežavajuća okolnost što običan najamnik žele prisvojiti ne samo plodove rada, nego i samu baštinu.
Na tragu takvog ponašanja koje Isus proziva u svome narodu, stoji i ponašanje modernoga čovjeka koji se često prema Bogu postavlja kao da je Bog kapitalist koji posjeduje neki kapital koji u svojoj sebičnosti ili zloći uskraćuje ljudima. Štoviše, uzimajući ljude da rade na njegovu posjedu, on ih izrabljuje i iskorištava, dok sam kupi vrhnje njihova rada. Tako se kroz povijest čovjek trudio Boga razvlastiti, da bi onda položio pravo na njegov posjed, svjesni iskrivljujući ujedno u sebi sliku Boga, kao što su oni radnicu u vinogradu svjesno činili sve da im naposljetku, kao zakonska posljedica, pripadne baština. Takve zakonske okolnosti su se stvorile u trenutku kad su uklonili baštinika s lica zemlje. Bili su spremni činiti zlodjela, dok nisu ugušili pravdu i pravo, da bi se onda u nekom trenutku položili pravo da im pripadne baština, jer nema baštinika. I po logici stvari i sili zakona, od tog trenutka baština pripada onima koji su imanje obrađivali provodeći na njemu tolike godine. Tako su učinili sve što su mogli da bi ozakonili svoje bezakonje i gospodaru zakonito nametnuli svoje rješenje.
Međutim Bog nije kapitalist niti posjeduje kapital kojim iskorištava ili zakida čovjeka, nego je Otaca koji skuplja baštinu koju želi dati svojoj djeci i preko njih blagosloviti svijet. A ta baština je njegovo kraljevstvo, ta baština je sreća i blagoslov kojim želi obasuti svoje stvorenje. Zato je neizmjerna tragedija kad si čovjek predstavlja Božju nazočnost u svijetu kao nazočnost nekoga tko bi ga htio u nečemu zakinuti, izrabiti i držati u podčinjenom položaju. Naprotiv, Bog je onaj koji čovjeka, pozivajući u svoj vinograd, poziva zajedno sabirati, poziva ga da bude dio božanske baštine, dio neba i vječne sreće. Kad se čovjek tome opire, ili to ne primjećuje, udaljava sama sebe od baštine, od blaženstva. A najgore od svega je što stječe iskrivljen pojam o Bogu i krivu sliku o sebi, te o vrijednosti, smislu i cilju života.
I kao što su oni radnici u vinogradu upadali iz grijeha u grijeh na način da je jedan grijeh vukao drugi, i sve teži i teži, tako se događa i sa svakim čovjekom koji pred Bogom polaže pravo na samostalno upravljanje svojim životom, pri čemu zanemaruje Božje odredbe. Savjesti mu toliko otupi da je u ime nekog svog interesa usudili se i ruku dignuti na baštinika i proliti krv nevinu, te se onda, tražeći zakonsko opravdanje za svoj (zlo)čin, jednostavno se zapliće u nove i veće grijehe u pokušaju da ozakoni svoje bezakonje pred Bogom.
S druge pak strane oni koji se kaju i traže oproštenje za svoje grijehe, ostvaruju preduvjete Božje blizine i ulaska u kraljevstvo nebesko, u baštinu nepropadljivu i neprolaznu koju je Bog pripremio za čovjeka od početka svijeta. Zato Isus reče kako će se baština oduzeti zlim vinogradarima, a dati drugima koji će poštivati baštinu, baštinika i gospodara baštine. On, Božji Sin i Baštinik, dokaz nam je da nam Otac ne želi oduzeti ništa, nego dati sve. Ne dopustimo sebi, poput loših vinogradara, odbacivati ovaj kamen zaglavni, nego ga prihvatimo kao pravog Baštinika po kojem i mi postajemo subaštinici baštine nebeske u vijeke vjekova. Amen.

26. nedjelja kroz godinu – A
Ova prispodoba što je Isus priča u današnjem Evanđelju, ako je stavimo u iskustvo svoga života, mogla bi djelovati vrlo bezazleno. Naime, mnogi od nas bi mogli odmahnuti rukom i reći na temelju sličnih spoznaja u svojim obiteljima: Pa što ima veze ako stariji sin i nije poslušao oca i otišao u vinograd. Zar je to baš tako težak prijestup? Zar dijete mora baš uvijek izvršiti volju očevu? Pa i ja imam sina koji me ne posluša baš uvijek, pa opet nije time došao smak svijeta. Pa moraju se i oni osamostaliti od roditelja i postati svoji, a kako će ako stalno slušaju.
Isto tako u mnogim slučajevima roditelji znaju pravdati svoju djecu i kod vrlo očitih prekršaja, pa kad govore grube riječi, dive se kako imaju bogat rječnik; kad se ponašaju razmaženo, znaju reći da drže do sebe; kad izvedu neslanu šalu, opravdava se to njihovim smislom za humor; kad učine kakvu psinu, pokazuju hrabrost i spremaju se biti vođe. Tako danas nije više sporan samo dječji neposluh, nego i roditeljsko nesnalaženje u svemu tome. Slušajući ovo Evanđelje možemo se tješiti da je onda bar jedan sin poslušao, jer danas je pitanje bi li i onaj drugi.
Međutim, Isus ne priča ovu prispodobu kao bezazlenu situaciju dječjeg nestašluka kroz koji se događa neposluh, nego skreće pozornost na to koliko je važno biti Bogu poslušan. Jer to nije nikakva šala ni igrarija. Radi se o posluhu kojim se ostvaruje pravednost pred Bogom, a tom pravednošću se otvara pristup u kraljevstvo Božje. A da je Isus ispričao priču o sinu koji se utapa u vodi i o ocu koji mu pruža ruku da ga spasi, onda bismo joj pristupili s više ozbiljnosti. I zamislimo što bi se dogodilo da sin ne želi prihvatiti ispruženu očevu ruku. Ne samo što bi izgubio život utopivši se, nego bi još veća tragedija bila njegov nakaradan stav prema ocu.
Neposluh prema roditelju uvijek je velik i ozbiljan prekršaj, ma kako se mogao činiti malenim i posljedice su mu uvijek velike i pogubne. Što više nekoga volimo, to jest što bismo ga više trebali voljeti jer on nas voli, to je manje nemara potrebno pa da uvreda prema takvome bude velika. A pogotovo što štetu doživi onaj tko odbije posluh. Ne iskazati iskreno poštovanje onom kome smo dužni iskazati, ozbiljna je stvar, a pogotovo odbiti poslušnost ili ga uvrijediti, učiniti mu nešto drugo nažao ili da mu nanijeti štetu.
I da stvar bude ozbiljnija, Isus ovom usporedbom želi progovoriti o posluhu prema Bogu, Ocu nebeskome, s time da se naš posluh tiče našeg odnosa prema životu vječnome, prema spasenju. Neposluh Bogu je odbijanje ispružene Božje ruke koja nas želi spasiti, odbijanje ulaska u njegovo kraljevstvo. Kad bismo mi vjernici, mali ljudi, sićušna stvorenja Božja, shvatili da, odbijajući poslušnost svome Bogu, Ocu i stvoritelju, odbijamo vlastito spasenje, da nas u kraljevstvo Božje pretječe svaki onaj tko se iskreno Bogu obraća i drži do njegovih riječi i zapovijedi, mislim da bismo mnogo ozbiljnije pristupili svom odnosu s njime i ne bismo sebi dopuštali pristranost kada poslušati a kada ne, što poslušati, a što ne. A upravo to nam se najčešće dogodi da se tako površno, nemarno i ravnodušno odnosimo prema ispruženoj spasiteljskoj ruci. Ili se, štoviše, otvoreno protivimo njegovim odredbama i volji.
Neka nas ova prispodoba potakne na žarču vjeru i gorljiviji hod prema spasenju, da nam se ne dogodi, da zbog vlastitog nemara i lijenosti, ostanemo pokraj puta koji vodi u život vječni, dok nam ga je Otac s ljubavlju poravnavao da bismo njime mogli dotrčati u zajedništvo s njime. A Otac nebeski nam, doista, sa svom očinskom skrbi i ljubavi pruža snažnu ruku zaštitnicu i priprema prikladan put našim nogama, jer želi naše spasenje, jer nas želi obradovati puninom svoga života u njegovu kraljevstvu. Amen.

25. nedjelja kroz godinu – A
Bolje biti prvi u Galiji nego drugi u Rimu, poznata je Cezarova izjava koje se pomalo svaki čovjek drži u svojoj nutrini želeći se nekako pokazati pred drugima i odnijeti prevagu nad njima zauzimajući bolje mjesto ili položaj u društvu. U današnje vrijeme ovakva želja se iskazuje i u očekivanju da onaj tko je prvi i bolji od drugih, zaslužuje i bolju plaću, pa i onda kad to ne odgovara količini urađenog posla, nego jednostavno mjestu koje posjeduje, na temelju čega prima i veću nagradu, to jest plaću. Kako nekad tako i sada, u svojoj ljudskosti plaćom mjerimo svoj rad i svoje značenje u društvu među drugima. Koliko je samo onih koji se iz dana u dan bune na nepravde u društvu, na zakidanja koja se događaju u poslu, na one koji bolje prolaze a manje rade, na one koji imaju bolje radno mjesto a manju kvalifikaciju, itd… I naravno, ako se od ljudi ne može doći do potpune pravde, onda se očekuje od Boga da on ispravlja naše ljudske nepravde i rješava razmirice.
U današnjem Evanđelju uočavamo tragove takvog mentaliteta u usporedbi koju priča Isus, s time da on na vrlo provokativan način priča priču predstavljajući samoga Boga kao gospodara koji se odnosi pomalo nepravedno prema ljudima, jer plaća jednako različitu količinu posla, to jest različitu dužinu radnog vremena. I doista na prvi pogled čudno zvuči ova prispodoba, pa se treba i upitati koji je njen stvarni smisao. Je li njen smisao hraniti socijalne nepravde među ljudima, te na ovaj način dati pravo poslodavcima da zakidaju vrjednije radnike? Je li njezin smisao predstaviti i Boga kao nepravednog domaćina koji nejednak učinak plaća jednako? Ili je njezin smisao ipak negdje iznad ljudskih odnosa, shvaćanja i kategorija?
Ako i nema socijalni smisao, ova prispodoba može sigurno dati i određenu socijalnu pouku, bilo poslodavcima, bilo radnicima. Na temelju ove prispodobe ne može se nijedan poslodavac ne upitati je li pošteno platio svoje radnike i dao im dužnu plaću i na vrijeme. Ne može se ne upitati je li svojim zaposlenicima omogućio da časno i pošteno žive i uzdržavaju svoje obitelji ili ih je on zakidao i na njima se bogatio. Ne može se ne upitati je li znao biti velikodušan, i mimo službenog ugovora, prema onima koji su inače u društvu posljednji, koji se ne znaju snaći, koji ne znaju doći do prvih ili boljih mjesta, kao što su to siromasi, obitelji s više djece, samohrani roditelji…
A radnici se ne mogu ne upitati jesu li radili čestito i pošteno, dajući po savjesti najviše što su mogli, doprinoseći time razvoju i napretku cijeloga društva. Ne mogu se ne upitati jesu li radili samo da bi stekli plaću, ili da bi na istinski način i svojim radom služili Bogu i braći ljudima. Ne mogu se ne upitati jesu li radili sa zahvalnošću ili sa zavišću prema drugima i njihovim plaćam, jesu li radili samo iz prestiža, gledajući kako doći do boljeg kolača, ili su svoj rad prihvatili kao dar providnosti. Ne mogu se upitati jesu li bili zadovoljni imati ono što im je potrebno za život, ili su htjeli uvijek imati više, te tako zbog svoje gramzivosti nisu ostvarili duhovni mir i zadovoljstvo pred Bogom.
A nakon socijalne pouke, ova prispodoba nosi i svoju religioznu pouku. Ona predstavlja Boga kao dobrog domaćina koji skrbi o ljudima izlazeći na ulice i trgove da bi ih zaposlio u svome vinogradu, to jest da bi im omogućio osmišljeni i ispunjen život. On je Otac koji daje i dužnu nagradu, ali se ne ponaša poput sitničavih ljudskih gospodara ili zavidnih zaposlenika. On se ponaša velikodušno jer pozna vrijednost svakog čovjeka, bez obzira u kojem trenutku taj čovjek pronašao smisao života u gospodarevu vinogradu, ili ga ne pronašao nikako. On je dobri domaćin koji se žalosti ako je ostalo besposlenih radnika koji su ušli u noć ljudskog postojanja, a da nisu stekli potrebnu plaću koja će im omogućiti da prežive i nadiđu tu istu noć. Bog je domaćin koji zna da čovjek pred njim ne može zaslužiti onoliko koliko on može dati, te se čudi ljudskom cjepidlačenju koje ne vidi koliko je dobra primio od gospodara koje se uopće ne može mjeriti kategorijom plaće. Bog je domaćin koji ne želi da radimo iz prestiža pred drugima, nego da prednjačimo radeći za spasenje drugih, da bismo na taj način, služeći, postigli primat i nagradu koja nadmašuje ljudska poimanja i očekivanja.
Isus doista nastupa izazovno s ovom prispodobom, što mu je bio i stvarni cilj, jer nije mogao trpjeti iskrivljeni ljudski mentalitet koji je od Boga očekivao da nastupa i razmišlja kao čovjek, te da mu bude prvotna dužnost ispravljati ljudske nepravde. Njegovi sunarodnjaci nisu htjeli biti prvi u spoznaji Boga kao Oca, nisu htjeli osmisliti svoj život naviještajući njegova kraljevstvo, nego su jedino vodili računa o privilegijima i plaći za koju su bili uvjereni kako su je zaslužili, te su tako izgubili primat koji su imali po Božjem izabranju. Tako su ljudskim kategorijama pristupili božanskoj stvarnosti, te je Isus namjerno pričao ovu prispodobu, s jedne strane da bi ih isprovocirao, a s druge da bi ih poučio ispravnom pristupu božanskim datostima. Doista je besmisleno i isprazno tražiti prvenstvo među ljudima, te biti opterećeni idejom kako ga ostvariti, dok time gubimo osjećaj za sveto i božansko u svome životu, čime se srozavamo na posljednje mjesto. Umjesto da smo vođeni željom da prednjačimo u vjernosti, shvaćajući kako naša prednost i naš jedini prestiž može biti u tome da se pohvalimo koliko smo posla uradili u vinogradu Božjemu, nisko je ako usredotočujemo postojanje tražeći od Boga nagrade i priznanja na ljudski način.
Neka nas vjernike ova Gospodnja prispodoba potakne da svojim životom i radom, ne samo na radnom mjestu u društvu, nego prije svega u Božjem vinogradu, budemo drugim ljudima primjer zauzetog života i poštivanja Onoga koji nas je kao dobri Domaćin pozvao na vječnu baštinu u nebu. Amen.

Uzvišenje svetog križa
Čovjek u svojoj naravi određeni imperativ i težnju prema slavi. Želi napraviti ono što nitko prije njega nije napravio, te se tako uzvisiti postajući slavan. Na tragu takve slave su toliki pojedinci među kojima su junaci, glumci, pjevači, športaši, te mnogi drugi koji barem djelićem bića ostvaruju onu iskonsku potrebu. Međutim, i kad se uzvise koliko je najviše moguće, najviše što mogu ostvariti je da uđu u medije, ljudske priče, u Guinnessovu knjigu rekorda ili u poneku enciklopediju. Ako ih i nadživi njihova slava, uvijek je to zemaljska propadljiva slava, koja će prije ili poslije prestati i nestati. A svi koji se proslaviše na ljudski način, ostaju još uvijek daleko od ostvarenja one neprolazne slave koja je kao iskonska potreba zapisana u dubine bića.
Takva iskonska slava se ne ostvaruje ulaskom u novine ili enciklopediju, nego ulaskom u nebo; ne ostvaruje se ulaskom u povijest, nego u vječnost. Štoviše, prava slava ostvaruje se ne samo izlaskom iz povijesti i zemaljske vremenitosti, s čime se suočava svaki čovjek u trenutku smrti, nego se prava slava ostvaruje ulaskom u nebesku blaženu vječnost, što nije isto, ma koliko ljudi to držali jednim te istim mehanizmom.
Da to nije isto potvrđuju i Isusove riječi u današnjem Evanđelju koje vele da nitko nije uzišao na nebo, doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. Dakle, toliko su umrli i izišli iz ovoga života, toliki su se proslavili na zemlji na razne ljudske načine, ali nitko nije doživio nebesku proslavu. Pa i onda kad se radilo o ljudima čija je slava trajala još dugo nakon života, to im nije bila ulaznica za slavu nebesku. Ove riječi potvrđuju kako nije lagan ulazak u slavu nebesku, niti bi ga čovjek tako laganim trebao zamišljati, premda svi, snagom spontane ljudske logike držimo kako je to automatizam koji je istovjetan trenutku smrti.
Svojim govorom o Sinu Čovječjem uzdignutom na stup sramote, na stup križa, Isus progovara o ovom jedinstvenom putu uzdignuća koje se događa na vrlo proturječan način. Bio je uzdignut da na križu visi kao znak sramote i opomena svima koji ga budu promatrali, ali Bog je snagom svoje ljubavi pretvario križ u jedino sredstvo spasenja po kojem su se otvorila vrata neba. Nakon njegova uzvišenog poniženja na križu i svima koji vjeruju u njega i sjedinjuju se s njegovom osloboditeljskom žrtvom moguće je dosanjati snove spasenja.
Zato on veli da je od trenutka njegova uzdignuća na križu moguće uzići na nebo svakome tko u njega vjeruje. Uzdignuće u nebo postaje stvarno junačko djelo koje nadilazi kategorije ovoga svijeta na koje nisu pozvani oni koji su se istakli nekom ljudskom posebnošću, nego koji su primili ljubav Božju koja je došla s križa. Jer sam Isus se koristi križem, predmetom poruge i opomene, onim što je bilo najprezrenije i najodbačenije u svijetu, da uzvisi sebe, dajući onda prigodu i svakom vjerniku da ga nasljeduje držeći se takvog proturječnog uzdignuća koje u ničemu ne slijedi logiku ljudske proslave. Samo po križu se dolazi u nebo, gdje postoji zapis zlatnim slovima, ne u enciklopediji ili priručniku, nego u knjizi života.
Držimo se stoga ovog uzvišenog sredstva spasenja ne kojem je Krist Gospodin doživio poniženje da bi nas uzvisio. Držimo se uzvišenog križa Gospodinova, jer nam za put do neba treba oslonac, a on je istinska odskočna daska bez koje ne možemo u visine. Uputimo se njime, jer on je skala spasenja kojom se penjemo do svog životnog uzvišenja u vječnoj proslavi u nebu. Amen.

23. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike kako se postaviti prema bratu grješniku. Upitati nam se je li i Učitelj poput nas koji smo skloniji gledati tuđe grijehe i propuste, a zanemarivati ili previđati vlastite. A kao ljudi doista to često činimo, jer nam tuđi grijesi i prijestupi bodu oči, dok za se i svoje postupke pronalazimo riječi opravdanja i očekujemo od drugih razumijevanje. Znamo međutim da Isus na drugome mjestu poučava da ne tražimo trun u oku brata svoga, dok u svome ne vidimo gredu, iz čega je očito da pouku glede bratske opomene ne temelji na stavljanje pod povećalo tuđih grijeha niti na njihovu prokazivanju. Jer cilj nije prokazivanje grijeha nego privođenje grešnika na put obraćenja, što nije ista stvar. Tuđi grijeh možemo i trebamo prokazati s ciljem da grešnika izbavimo od robovanja zlu i grijehu.
Ukoliko grješnik nije spreman popraviti se od grijeha, pogotovo ako se radi o javnom i velikom grijehu i sablazni, onda ga, veli Isus, treba na neki način izolirati od crkvenoga zajedništva. No prije konačne kazne, Isus predviđa pedagoški postupak ukora i ukazivanja na grijeh pred vjerodostojnim svjedocima. Nitko od nas nije bez grijeha, ali ono što je prisutno kao očita zabluda, teški grijeh i povreda ljudskosti i morala trebalo bi biti i u Crkvi osuđeno na jasan i izričit način. A u posljednje vrijeme dogodilo se čak to da je Crkva u određenim slučajevima pretrpjela previše duhovne štete i gubitka ugleda u javnosti zbog kojekakvih skandala u kojima je išla štititi grješnika u svojim redovima, to jest prekrivati njegov grijeh, umjesto da se jasno distancira od takvih pojedinaca koji čine zlo, ne samo sebi nego i poslanju Isusa Krista u Crkvi.
Zato je Isus u današnjem Evanđelju vrlo jasan. Ne postavlja pitanje niti problematizira o tome što je grijeh, jer je to preočito i prejasno, te božanski objavljeno još u Starom zavjetu. Isus je potom vrlo diskretan, jer traži pedagoški prijekor koji podrazumijeva upozorenje najprije nasamo, a onda pred svjedocima. No to ne znači da je popustljiv, jer mu je jasno da se ne smije, radi dobra i pojedinaca i cijele Crkve, cijelo vrijeme progledavati kroz prste očitom kršenju morala i životu u zabludi. Zato Crkva mora plivati između dvije ekstremne struje i težnje, između prikrivanja i prokazivanja tuđih grijeha. Od nje se očekuje da prvenstveno bude mjesto pomirenja, a ne prikrivanja grijeha, ali niti javnog prokazivanja tuđih grijeha. Isto tako dok pokazuje dozu pomirljivosti prema grješniku, s druge strane postoji obveza da bude nepomirljiva prema nepokajanju i nepokajanom grešniku sve dotle dok se ne pokaje. Također je još važno znati da poslanje Crkve koje se tiče pomirenja ne ostvaruje se sudskim putem i tužbama, nego duhovnim oslobođenjem od grijeha. Njoj je dana ovlast vezivanja i odriješivanja grijeha, što joj je mnogo važnije nego da isposluje sudsku osudu grješnika, pa i onda kad bi javnost to mogla očekivati od nje. Ona je stoga dosljedna svom Učitelju koji govori o bratskoj, a ne sudskoj opomeni.
Jer, glede poimanja i odnosa prema grijehu i tuđim propustima, živimo u svijetu punom proturječja. Što se tiče upozorenja na nečiji prijestup, danas više ne postoji diskrecija na koju nas potiče Isus. Ne postoji više osobna opomena, nego mediji i javnost postaju prostor u kojem se rješavaju nesređeni računi u kojima se obračunavamo s tuđim grijesima i pogreškama, te hrane radoznalo mnoštvo gladno takvih priča. No i tada odnos je različit. One koji nam se sviđaju i koje držimo ideološki podobnima, njima sve dopuštamo i opraštamo, dok one koje držimo nepodobnima prozivamo i napadamo i za najmanju sitnicu, to jest određeno nam je tko je taj tko nam se smije, a tko ne smije sviđati. Dok mediji za korupciju, kriminal i socijalni nered prozivaju nekad i bez argumenata, dotle su skloni pravdati, štititi, a i promovirati svaki oblik spolnog nereda, osim pedofilije, kao da se radi o herojskim djelima. Po tome se vidi kako je odnekud vrlo pristrano određeno što bi trebao u javnosti biti grijeh, a što ne, ili pak što bi se smjelo zvati tim, a što nekim drugim blažim imenom.
Očito je tako da se mnogo toga pokrije kapom ili velom privatnosti u koju nitko ne smije zadirati jer na nju navodno pojedinac ima pravo. Primjeri takvih stavova su u današnje vrijeme česti. Koliko je samo političara i osoba iz javnog života koji se u javnosti deklariraju kršćanima, a u stvari podržavaju nekršćanske ideje i stavove poput abortusa ili istospolnih brakova. Ne samo što griješe, nego što polažu i pravo na takav pristup, što je nedopustivo. Ima onih koji odriču pravo Crkvi da se uopće izjasni o njihovu grijehu, jer su oni sebi dostatni, te sebi uzimaju pravo misliti što ih volja, ponašati se kako im drago, te ujedno polažu pravo biti vjernici.
Međutim, to je za Isusa nespojivo. Naš zemaljski život neraskidivo vezan s nebeskim, te nije indiferentno hodimo li pravim putem i privodimo li druge da i oni njime hode. Vrlo je bitan naš bratski primjer, te u duhu toga vrijedi Isusov nauk o bratskoj opomeni. Ne potiče Isus na bratsku opomenu radi toga što od nas očekuje da progonimo svoju braću, nega zato što zna da je brat brat tek onda kad je s Bogom izmiren, to jest kad je slobodan od grijeha. Ne govori Isus to iz puritanskih razloga ili što bi od nas očekivao da budemo puritanci, nego radi toga što samo onaj tko je čist od grijeha može sjesti za Očev stol, što je stvarni smisao života. Zato je potrebno u vlastitoj skromnosti, svjesni i svojih slabosti i grijeha, pristupiti svakom svom bratu grešniku, te mu omogućiti da se izmiri s Bogom, da traži oproštenje grijeha i oslobođenje od slabosti i napasti, jer smisao bratske opomene je u skrbi o tuđem spasenju, a ne u dokazivanju vlastite bezgrešnosti. Neka nas Kristova riječ potakne da odgovorno i zauzeto skrbimo i oko svoga i oko tuđeg spasenja opominjući, upozoravajući i svjedočeći put izmirenja s Bogom.

21. nedjelja kroz godinu – A
Proživjeti život uronjen u mnoštvo ljudskih dvojbi i problema, bez jasne svijesti o tome koji je cilj i smisao života, koji je poziv i poslanje, čovjeku bi bilo vrlo oskudno i nedostatno. Nedostajalo bi upravo ono što cijelom postojanju daje draž, ljepotu i ispunjenje. Proživjeti život poistovjećujući njegov cilj i smisao s ciljem i smislom tvarnoga svijeta, bilo bi prilično nerazumno i nerazborito. A da bismo upoznali sebe, svoj poziv i poslanje, nedovoljno je spoznati samo stvoreni svijet. Značilo bi odreći se najboljeg dijela sebe. Zato je istina da tek shvaćajući Onoga tko je uzrok i cilj svega stvorenoga, možemo spoznati i svoj poziv i poslanje. A činjenica je da ima mnoštvo ljudi, među njima i vjernika, koji još uvijek nisu razumjeli svoj poziv i prihvatili božansko poslanje u svijetu.
A kako bi trebalo biti glede toga, opisano je u događaju iz današnjeg Evanđelja. Isus najprije traži od učenika da se izjasne o tome tko je on, što ne čini radi sebe, već radi njih, jer on za se zna da je istinska objava Božjega lica, otisak slave i bića Očeva. Samo iz točne spoznaje Isusove osobnosti može proizići i točna svijest i odgovornost prema samome sebi, te prema svijetu i čovjeku. Dok ljudi govore o Isusu da je prorok ili drže da je neka druga velika i značajna osoba iz povijesti Izraelove, pred njim i apostoli mogu imati samo površna zemaljska mesijanska iščekivanja. U trenutku kad Petar ispovijeda Isusa Sinom Božjim, otvaraju se prava vrata spoznaje i Oca nebeskoga. Petrova izjava je toliko velika, značajna i nadnaravna stvarnost da Isus jasno veli da čovjek bez Božjeg nadahnuća nije mogao doći do takve spoznaje.
Nakon što Petar pokazuje da je bio otvoren Duhu Božjemu za ovaj prvi korak, Isus otkriva svoj plan s njime, koji je u stvari Božji plan s ljudima. Ne samo da čovjek želi doći do Boga, nego je mnogo važnija činjenica da Bog želi doći do čovjeka. Jer ako Bog ne dođe do čovjeka, uzaludan je, ili u najmanju ruku nedovoljan, svaki čovjekov pokušaj da dođe do Boga. A da bi Bog došao do čovjeka i da bi na zemlji ostvario svoje kraljevstvo, da bi čovjeka obasuo svojom slavom, potrebna mu je ljudska suradnja. Ne radi toga što bi bila neophodna ili što on ne bi mogao učiniti da bude i drukčije, nego što on ne želi bez ljudske suradnje. Potrebno mu je neko uporište na koje se može osloniti na zemlji, da bi uspio u svom naumu. Pravo uporište je bilo čovještvo njegova Sina Isusa, ali je osim njega bilo potrebno pronaći i druge uporišne točke na koje će on osloniti svoje poslanje. Takve uporišne točke traži u ljudima, želeći da svaki čovjek dođe do spoznanja istine, ali svaki čovjek ne prihvaća lako i ne podlaže se Božjem planu. Onaj tko želi biti uporište Božjoj prisutnosti na zemlji, mora najprije spoznati božansku trojstvenu bit, mora upoznati Oca i Sina i Duha Svetoga, mora poput Petra primiti Očevu objavu, da bi potom i sam znao što mu je činiti i na koji način se pred Bogom postaviti. Samo takav čovjek može spoznati Isusovo mesijanstvo u njegovim spasenjskim dimenzijama, a ne samo u društveno-političkim, kao što se dogodilo i apostolima dok nisu upoznali snagu Kristova uskrsnuća. Premda su hodili za Isusom, bili su nesvjesni svoga poziva sve dok se nisu odrekli svoga mišljenja o njemu i mišljenja ljudi. Tek kad su prihvatili nadahnuće i svjedočanstvo koje je o njemu dao Otac nebeski, što se dogodilo snagom njegova uskrsnuća, postali su sposobni prihvatiti Božju objavu u povijesti odvažno je svjedočeći svakom čovjeku.
Petrova ispovijest bila je tek prvi značajni ljudski korak koji je Bogu omogućio ostvariti svoje kraljevstvo – Crkvu na zemlji. Vjerojatno se i Petar čudio snazi i sadržaju izgovorenih riječi, jer takve riječi čovjek ne izgovara sam od sebe, budući da nisu uobičajene, nego nadahnute. A kako je bio spreman čuti nadahnuće Očevo glede Isusa Sina Božjega, tako je imao čast iz Isusovih usta čuti Božji milosni plan o čovjeku, te spoznati vlastito poslanje kao stijene na kojoj počiva Crkva i ključara Kraljevstva nebeskoga. Zbog otvorenosti Očevu nadahnuću, Isus mu iskazuje povjerenje postavljajući ga čvrstim i nesavladivim Božjim uporištem u svijetu i vremenu, stijeni koju ni vrata paklena ne će nadvladati, premda je sotoni upravo trn u oku toliko Božje povjerenje i oslonac na čovjeka.
Ono što je doživio Petar, vrijedi i za svakoga vjernika. Otac nebeski od svakog od nas očekuje da budemo njegovo uporište u svijetu, istinska stijena vjere, ugrađena u zdanje Crkve kojoj je Petar prvi oslonac. A to se može samo postojanim i nadahnutim shvaćanjem Isusova božanstva, te otvorenošću njegovoj snazi i riječi, da bismo u svjetlu te spoznaje otkrili svoj stvarni identitet i stekli svijest o poslanju, točnije da bismo dopustili Bogu da nam uputi poziv i otkrije poslanje. Neka nas Petrov primjer pouči i potakne da podmetnemo svoja leđa božanskim nadahnućima, da primimo spasonosne objave Božje i obećanja vjere predostojna koja daju ovom životu stabilnost, te nas vode u život vječni. Amen.