4. korizmena nedjelja – B
Vrana vrani očiju ne vadi, stara je narodna mudrost kojom je narod izražavao činjenicu da zločesti ljudi ne će tek tako olako jedan drugoga ugroziti. Redovito poštuju područje i krug djelatnosti onih koji su isti kao i oni, kao što i vukovi obilježavaju svoje teritorije. Taj zakon se ogleda i u prirodi u slučaju vrana, ili pak u primjeru otrovnih životinja. Otrovna životinja ne napada drugu otrovnu životinju, nego im je i jednoj i drugoj žrtva ona nevina i nezaštićena. Tako se najčešće događa da se zločesti ljudi najčešće zajednički i zdušno obaraju na onoga koji je dobar i neškodljiv u društvu, dok međusobno uspostavljaju odnos snošljivosti, svaki na svome području. Tako funkcioniraju razni mafijaški klanovi, ili premreženi političari koji uglavnom jedan drugoga ne ugrožavaju, nego samo razgraničavaju krug djelovanja i kompetencija. S drugu stranu neprijatelj ili žrtva im je zajednička, pa se onda dogovorno obrušavaju na nju.
Stanje netrpeljivosti prema dobru i istinitu ogleda se u svijetu u kojem sa svih strana postoji onaj otrovni žalac prema svemu što je božansku u svijetu, te se s raznih strana slijeva otrov koji bi to htio iskorijeniti. I još bi čovjek lako podnio otrov otrovne životinje, ali kad je čovjek čovjeku otrovnica koja ujeda i oko sebe širi otrov, a takvih je popriličan broj u društvu u kojem živimo. Mnogo je oni koji u društvu truju sve ono što je čestito i moralno, kreposno i duhovno, te se s pravom pitamo kako opstati zdrav i kako preživjeti u takvom ambijentu u kojem je ozakonjeno trovanje?
Uz ovakvu ljudsku škodljivost koja je pogubna i za one koji u sebi nose žalac otrova prema drugome, kao što je pogubna i onima na koje je usmjeren taj žalac, kao jedino i pravo ljekovito sredstvo predstavlja se Bog koji šalje svoga Sina da bude žrtva pomirnica, da bude onaj kojega će podići i pribiti na stup da bi narod ozdravio od ujeda otrovnih zmija. Morao je doći onaj potpuno nevini da svojom nevinošću neutralizira otrov ljudskoga grijeha i zala koje ljudi izlijevahu jedni na druge. Znao je on dobro da vrana vrani oči ne kopa, to jest da se Zli ne diže protiv Zloga, te je stoga bilo potrebno jedno nevino žrtvovano Janje da na se primi udarce i pogrde, otrov i zloću kojom je bilo zaraženo čovječanstvo.
A čovjek sam po sebi je nemoćan oduprijeti se otrovu zloće koji se obrušava na njega, jer kad se zlo okomi na ono što je božansko, onda najviše strada čovjek kojemu je božanski život trebao biti uporište i okosnica života. Zlo postiže svoju svrhu i svoj cilj u trenutku kad uspije čovjeka dovesti do toga da odbacuje božansku prisutnost i božanske sudove koji su mu dani kao mjera prosuđivanja stvarnosti.
Isus u ovom evanđeoskom odlomku naviješta konačni Božji zahvat kojim će dati život svijetu, a taj Božji zahvat se događa njegovim uzdizanjem na križ, da bi svaki koji vjeruje mogao primiti život vječni. Događaj križa je konačna pobjeda Boga nad sotonskim zlom i zavišću kojom je zatrovan ljudski rod, da bi Kristova krv isprala i očistila svaku zloću i otrov iz čovjeka, oblikujući ga isključivo božanskom ljubavlju kojom je Bog ljubio svijet i koju je po Kristovu križu podijelio s čovjekom.
I pred nas je u svetom korizmenom vremenu stavljen ovaj znak Kristove ljubavi. Krist je za nas izložen na drvetu križa ne kao osuđenik kojega treba sažalijevati, već kao pobjednik nad smrću i zlom od kojeg se trebamo učiti. Raspet je na križu za nas da nam posvjedoči da je po križu ljubav Božja dosegla svoj vrhunac, te da promatrajući njega i vjerujući u njega očistimo svoje biće od natruha otrova grijeha koji nas je strovalio u smrt, te da po vjeri u njega ostvarimo život vječno.
Kristov je nauk jasan: tamom se ne može boriti protiv tame, ni grijehom protiv grijeha, ni mržnjom protiv mržnje, ni zlom protiv zla. Krist nam je dao protuotrov križa kojim se možemo zaštiti od tame i mržnje i zla, te kad se želimo oduprijeti i izvojevati pobjedu nad zlima, tamom i mržnjom koja se na nas obara, možemo ustrajati i pobijediti jedino ako se zaštitimo snagom ovog svetog drveta na kojem je visio naš Izbavitelj. Neka stoga sveti znam križa, jedini znak po kojem se čovjek spašava, a na kojem je Krist podignut za nas da nam bude lijekom, bude trajno pred našim očima, da bismo po njemu došli do svjetlosti, zaštitili se od tame i zla, te zahvaljujući njemu izbjegli sud i došli u život vječni koji nam je pripravljen od postanka svijeta. Amen
3. korizmena nedjelja – B
Jedna od bitnih stvari u životu svakog čovjeka jest sagraditi dom, zasnovati obitelj i imati toplo ognjište. Koliko to znači najbolje znaju oni koji su kao izbjeglice dugi niz godina živjeli izvan svojih domova iz kojih su bili protjerani, a koji su potom opustošeni i uništeni. Ali i inače, kad se čovjek useljava u neki prostor koji mu treba biti dom, onda se pobrine najprije taj isti prostor očistiti, izbijeliti i dovesti u red, pa tek onda u njega useljava.
Na sličan se način ponaša i sam Bog u ljudskoj sredini, do te mjere da je i sam proživio sudbinu prognanika među ljudima tijekom cijele povijesti koju je želio obogatiti svojom prisutnošću. On je želio prebivati među ljudima, dok ga je čovjek grijehom i nemarom protjerivao iz svoje sredine na koju je on kao Stvoritelj imao zakonito pravo. I kad mu židovski kraljevi i narod grade Hram u Jeruzalemu, on im od prvog trena daje do znanja da ne grade oni Hram poradi njega, da bi uvećali njegovu slavu, nego da on, u stvari, gradi Hram poradi njih, da im zajamči svoju prisutnost kojom ih želi blagosloviti i obdariti svojom vječnom slavom. Njihova sreća i dobrobit je ovisila stoga o tome koliko su znali poštivati Božju prisutnost u svojoj sredini, te od nje živjeti produhovljujući se. Čuvajući Hram kao mjesto susreta sa svojim Bogom, čuvali su ga kao kuću Božju u koju su trebali ulaziti s poštovanjem i odanošću. I kad dolazi Isus među svoje, među kojima se utjelovio da bi se konačno nastanio, nije mogao previdjeti da postoji i Hram Božje prisutnosti u Jeruzalemu, kuća Božja u kojoj Svevišnji prebiva nastanjen među ljudima. A Hram je potom bio i simbol njegova trajnog nastanjenja u čovjeku, koji je trebao biti novi i živi hram Božji.
Zato je čovjeku bio povjeren Hram Jeruzalemski, Božja kuća i nastamba, da je čuva i o njoj pazi dok se Gospodin ne nastani potpuno u čovjeku. No čovjek nije čuvao ni sama sebe ni Hram, već je dopustio da se u nj bespravno i nezakonito useli Sotona, rušitelj i oskvrnitelj. Gospodin je nama ustupio svoj stan, a mi ga obeščastili i zloupotrijebili njegovu prisutnost. On je želio prebivati s nama, a mi smo ga željeli istisnuti, te ga svojim grijesima prisiliti na uzmak, da odustane od svoga stanarskog prava u svijetu i srcima koje je stvorio, i koja je htio ispuniti. Do kojeg je proturječja dovela takva situacija pokazuju najbolje židovi svojim upitom u današnjem Evanđelju: Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti? Tim upitom se pokazuje do koje mjere može ići naša ljudska pokvarenost i zloća koja se ne pita s kojim razlogom i pravom trgovci i mjenjači onečišćuju hram, već se pita samo koje razloge i argumente navodi Isus koji ga čisti od zloporaba i prljavštine unesene trgovačkim interesima.
Isus međutim ne odustaje od svoga stanarskog prava, u ime čega izgoni trgovce iz Hrama. Kao znak svoje ovlasti Isus ih upućuje na moć koju ima da iz ruševina podigne taj isti hram. Jer čovjek će se drznuti ići i dalje od onečišćenja podižući ruku na samoga Boga želeći i uništiti hram njegove prisutnosti u svijetu među ljudima. Isus stoga ukazuje na svoju moć da ga konačno sagradi ustajući od mrtvih, jer je jasno aludirao na hram svoga tijela. On ima ovlasti govoriti o jeruzalemskom hramu jer je kao takav gospodar nerukotvorenoga hrama Božjega. On koji je podigao hram Božje prisutnosti u svome tijelu, on može i onaj jeruzalemski na najbolji način očistiti snagom ovlasti koju ima. Premda zna da će Hram jednom biti razoren, ipak ne može prijeći preko toga da njegov narod na najsvetijem mjestu koje mora biti Bogu posvećeno, upravo tu Boga obeščašćuje.
Ništa drukčija slika društva nije ni danas. Društvo se čudi Crkvi i vjernicima pitajući se s kojim pravom se pozivaju na ljepotu čistog i božanskog života, s kojim pravom na primjer traže neradnu nedjelju i poštivanje dostojanstva ljudske osobe kad je nedjeljom najbolja prigoda trgovcima zarađivati na svetom hramu Božjemu koji je čovjek. Jednostavno se zaprepasti svaki onaj tko vidi koja su to izokrenuta i izopačena mjerila prosuđivanja. Tako, naime, mora dokazivati svoje ovlasti i autoritet onaj tko čini dobro, tko poziva na pravo štovanje Boga, tko ugrožava interes kapitala i novčara, kao da je čovjeku on jedini i primaran, dok se u stvari radi o teškim zloporabama i izrabljivanju. Umjesto da oni dokazuju s kojim pravom smiju onečišćavati Božji hram, prisiljavaju Isusa da se izjasni s kojim ga pravom čisti. A nema i ne bi smjelo biti valjanog razloga koji bi smio dopustiti njegovo onečišćenje, jer lažna dobrobit koja se krije iza novca nije dovoljan razlog da bi se dopustilo duhovno pustošenje i propast koji se time čine.
Neka nas Gospodin Isus, koji je svojom smrću izbacio nasilnika iz svoga stana, kuće Božje, pouči da i mi ove korizme pokajanjem i pokorom dodatno počistimo prostore srca, hramove prebivališta Božjega, koje je on na samom početku isprao krsnom vodom, te ih obilježio svojom krvlju kao vlastito prebivalište. Neka nas izgradi za pročišćenu viziju Boga i čovjeka, jer samo čista srca možemo Boga gledati, a čovjeku služiti na putu spasenja. Amen.
2. korizmena nedjelja – B
Nakon prošle nedjelje kada smo čitali evanđeoski odlomak o kušnjama kojima je bio izložen Isus, danas čitamo drugi odlomak koji je gotovo sasvim suprotan od prethodnoga. Naime, danas nam liturgija stavlja na razmišljanje odlomak o Kristovu preobraženju na gori. Međutim, ova dva odlomka nisu bez povezanosti, jer na jednom mjestu veliki sveti Augustin, dok govori o kušnjama Gospodnjim, veli: “U sebi nas je dakle preobrazio, kad je htio biti kušan od Sotone. Upravo smo pročitali u Evanđelju da je đavao u pustinji kušao Gospodina Isusa Krista. Upravo Krista je Sotona iskušao! A u Kristu si ti bio iskušan, jer Krist je od tebe uzeo tijelo, a od sebe tebi dao spas; od tebe je sebi uzeo smrt,a od sebe tebi dao život; od tebe je preuzeo na sebe pogrde, a od sebe je tebi dao slavu; dakle, od tebe je sebi uzeo kušnju, a od sebe tebi dao pobjedu!” (Augustin, En. in ps. 60, 3).
Tako vidimo da nas je Krist već u tom trenutku u sebe preobrazio, da bi nas poveo prema vječnom preobraženju slave, čiji nam je predokus dao svojim preobraženjem, o kojem čitamo u današnjem odlomku. Iz toga možemo zaključiti da je ono prvo preobraženje, to jest preobraženje pobjede nad Sotonom u kušnjama, preduvjet i za ovo preobraženje slave kojeg ćemo biti dionici s Gospodinom, čemu su i trojica apostola bili svjedoci na brdu. A preobraženje Gospodnje daje nam o nove duhovne koordinate za korizmeni hod. Sada nam već Gospodin daje nagovještaj onoga što nas čeka na cilju, to jest najavljuje nam rezultat i smisao korizmenog odricanja i pokore. Kršćanstvo nije mazohizam, već zna, na tragu svoga Gospodina Isusa, da sve kušnje i nevolje ovoga svijeta kojima smo izloženi imaju vrijednost duhovne preobrazbe.
Međutim kršćanska preobrazba ne može biti samo promjena izvanjskog ruha, već promjena mora zahvatiti srce i dušu, podrazumijevajući iskrenost obraćenja. Svaka preobrazba se mora dogoditi najprije u nutrini, u duši, snagom Duha, jer od samo one izvanjske, kozmetičke nema nikakve koristi. Također je bez učinka i ona zakonodavno-politička, kojoj se podlažemo po sili zakona, jer se silom može nametnuti određeni zakon, i pravedni i nepravedni, ali on ne može doprinijeti ljudskom dobru kojega nema bez dobra cijele osobe, bez dobra koje raste i cvjeta u duši. Činjenica je pak da je za nas ljude preobraženje najčešće izvanjska preobrazba koje graniči ili se pretvara u pretvaranje i prijetvornost, što naša narodna poslovica lijepo izrazi: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Umjesto da se radikalno i dubinski preobražavamo u duhu svoje pameti, navikli smo da se uglavnom, poput određenih prehrambenih artikala, možemo pokvariti. Jer kad čovjek stoji i čeka, ako na sebi ne radi, onda jedina preobrazba koja mu se događa, jest preobrazba iskrvarivanja. A onaj tko se želi istinski preobraziti, onda ne može pasivno čekati da mu vrijeme donese preobrazbu, jer vrijeme može donijeti samo kvarenje, a ne preobrazbu na bolje. Preobrazba na bolje se zato uvijek ostvaruje uz napor, trud i vježbanje. Točnije, duhovna preobrazba se ostvaruje uz duhovni trud, a ne tek obični izvanjski. Na krivom je tragu onaj tko misli da je za preobrazbu čovjeka dovoljno promijeniti odijelo, ideološku stranu, boju ili zastavu, zanemarujući onu nutarnju duhovnu pretvorbu koja je bitnija i temeljnija.
Neupitno je danas da je čovjek izložen mnogim i naglim preobrazbama koje se pokazuju u društvu oko njega, ali i na njemu. Nitko nije izuzet od tih preobrazba koje se događaju u društvu, a koje su potaknute i uvjetovane tehničkom civilizacijom i načinom na koji živi društvo. Uronjeni smo u rijeku događanja u kojoj smo i zahvaćeni njenom vodom, o čemu ovisi i naša čistoća ili prljavština. Ukoliko je ta voda prljava i zagađena, onda će i nas nužnu zahvatiti, te će takvo zagađenje utjecati na stanje naše duše i bića. Ukoliko bi takva rijeka bila čista, onda bi i nas isprala svojom čistoćom. Sve ipak ukazuje na to da rijeka ljudskog i površnog mentaliteta u kojoj plivamo nije tako čista kako bi čovjek sebi htio predstaviti i kako bi se htio utješiti, već da se radi o rijeci punoj prljavštine i duhovne baruštine.
Korizma je vrijeme kad smo se pozvani oduprijeti bujici izvanjskosti, te promjena koje ne zadiru na dušu na pozitivan način izgrađujući je, već kvareći je. Oprati savjest i prljavu dušu od grijeha, slabosti i zloće ne možemo novim odijelom, ma kako svečano ono bilo, nego samo unutarnjom preobrazbom božanskog djelovanja u duši, kao što je to bio slučaj s Gospodinom čije haljine postadoše bijele poput snijega ne izvanjskim pranjem, već čistoćom božanske snage koja je izbijala iz njegova bića. Neka i nas Gospodnji primjer ponese tim putem da vrijeme korizme živimo kao vrijeme preobrazbe, te da steknemo preduvjete za ono vječno preobraženje koje ćemo doživjeti u Kraljevstvu Božjemu. Amen.
1. korizmena nedjelja – B
Nijedan čovjek po spontanom zakonu prirode ne voli ljude koji se izdvajaju, koji na neki način strše iznad drugih, koji se nečim ističu, te ih doživljava kao bolje od sebe. To jest, precizacije radi, voli on i promatra takve ljude koji mu znače kao svojevrsni idoli u isključivo ljudskim kategorijama, te se tako opija kojekakvim ljudskim veličinama koje stavlja sebi za uzor u pojedinim segmentima života, ili im se divi u okviru onih ljudskih dometa, bilo da se radi o ljudima znanosti, kulture, politike ili pak onima iz svijeta zabave. S mnogo simpatije se piše i govori o njihovom životu, pa i onda kad se radi o čistom i skrajnjem nemoralu kojim se pokazuju ili dokazuju. Na žalost takvima se posvećuje nevjerojatno mnogo prostora i takvi onda imponiraju drugim ljudima, pa i neizravno, već samim time što su teme javnog mnijenja.
Iz tog se zaključuje da čovjek, premda ne voli ljude koji se izdvajaju, koji strše iznad drugih, ipak voli i promatra sve kategorije ljudi koji su iznad drugih, ali u domeni isključivo ljudskoga. Tako se pokazuje da voli poznate i slavne, ili one koji su na neki način posebni, o njima priča i prati njihov život, te mu oni ne smetaju, premda bi sam htio biti na njihovu mjestu. Nisu mu sporni niti onda kad se ti isti ljudi ponašaju više životinjski,nego ljudski, kad žive po zakonu nagona a ne razuma, već i tada pobiru simpatije svojih obožavatelja.
Ali je ljudski je stav sasvim suprotan prema onima koji „strše“ i ističu se po svom neporočnom ponašanju. Njih baš ne cijeni previše, te jedva čeka da im nađe kakvu zamjerku. Dolazimo time do zaključka da čovjek i društvo u cjelini najmanje voli one ljude koji ga upućuju na autentično ljudsko, te ne želi da se takvi izdvajaju. Zato im najradije traži mane i lijepi etikete, samo da se ne bi osjetio obveznim biti poput njih, samo da ne bi morao napraviti zaokret u životu, ili da bi mogao imati izgovor za svoj krivudavi hod. A dobro mu dođe kad može reći „tako svi ponašaju“, te nema razloga on biti drukčiji. Onima koji žive drukčije, čovječnije i božanskije, najradije pronalazi mane, proziva ih i omalovažava želeći dokazati kako su i oni poput ostali, kako se samo „prave sveci“, a to nisu. Međutim, on u stvarnosti ne želi da oni budu sveci, jer bi to bila nasušna potreba, već ne želi da budu, da ne bi on sam morao napraviti neki pomak prema svetosti.
to je kontekst u kojem možemo razumjeti i današnje Evanđelje u kojem Marko samo kratko izvještava kako Isus nakon krštenja na Jordanu odlazi u pustinju, gdje ga je kušao Sotona. Na neki način se Isus distancira, udaljuje iz konkretnog života i udaljuje od ljudske zajednice. Upravo radi toga ga Sotona kuša, jer Sotona ne želi nikoga tko bi se isticao od svijeta i od ljudi, nikoga tko bi odudarao, nikoga tko se ne bi htio u potpunosti poistovjetiti s ljudskim, do te mjere da i slobost i grijeh proglase ljudskim. Sotona ne želi nikoga tko bi se među ljudima isticao po božanskim darovima, te prednjačio svojim primjerom u bogosinovstvu,te zato kuša Isusa želeći ga vratiti, bolje reći sunovratiti, u takvu „stvarnost“.
Isus kao veliki svećenik ljudskoga roda i do tog trenutka je bio od ljudi uzet i za ljude postavljen, ali se još, u konačnici, mora izdvojiti iz svijeta u kojemu živi, jer svijet živi samo svjetski, a on je donio božanski život svijetu. On se morao izdvojiti i stati sam nasuprot svijeta, da bi započeo stvarati novi svijet i da bi ljude poučio živjeti božanskim životom, a to Sotona ne odgovara te ga kuša u pustinji, jer je odlazak u pustinju bio prvi korak izdvajanja.
No pustinja za Isusa ne znači bijeg od čovjeka i svijeta, niti bijeg od ljudske stvarnosti. Pustinja označava distanciranje od našeg skrivanja iza paravana ljudskosti, od našeg bijega od osobnosti i pretapanja u masu. Zato Isus smeta Sotoni, jer diže glavu prema Bogu, a ne zadovoljava se živjeti samo ljudskim životom. A to čitamo u evanđeoskom izvještaju gdje stoji da ga Duh odvede u pustinju, jer je neophodno da se izdvoji, da bi se suočio sa Sotonom koji ljude vrti u krug oko samih sebe i svoje ljudskosti. Do te mjere je čovjeka doveo da se zaokupira samim sobom, da više i nema potrebu napastvovati ga, jer u svijetu u kojem nemamo vremena, mogućnosti i želje stati pred Boga, tu nas Sotona i ne treba kušati, jer jednostavno i ne primijetimo njegovo djelovanje. Međutim, u pustinji, prostoru i načinu života gdje smo jedino pred Bogom i gdje želimo stati pred Boga, te postati autentični ljudi, tu nas kuša i tu smo mu na meti. On ne želi da živimo od te svijesti i od tog odnosa, te je to jedino što mu smeta i što bi htio spriječiti. U društvu mase on se ne pojavljuje tako očito, jer iza kulisa vuče sve konce, a da čovjek to ne primijeti, te se i nesvjesno ravna po njegovim naputcima i htijenjima. U takvom društvu čovjek sam od sebe stvara takav život bez autentičnog odnosa prema Bogu,te Sotona tu ne treba ulaziti otvoreno, nego se samo licemjerno smije iz prikrajka. Ali tamo gdje se pojedinac izdvaja, gdje ne pristaje na bezličan odnos i tajni plan, već želi život uzdignut prema Bogu i po Bogu, gdje se želi sjediniti s Bogom, tu je Sotona prisiljen razotkriti se, doći osobno i učiniti sve da takav pokušaj uguši.
A sveto korizmeno vrijeme nas osnažuje Isusovim primjerom da se odupremo toj napasti. Pozvani smo biti izdvojeni iz ovog svijeta i biti pred Bogom i za Boga. Isus nas danas uči da se odupremo temeljnoj napasti, a to je da budemo poput drugih ljudi. Odupirući se toj napasti, pozvani smo biti poput njega, Bogočovjeka, živeći u svojoj ljudskosti božanski plan i ostvarujući vječne domete života. Amen.
7. nedjelja kroz godinu – B
Kad se oko nas nešto događa, pozvani smo kritički rasuđivati i vrednovati svaki pojedini događaj i čin. No prilikom vrednovanja čina i događaja, ne držimo se svi istih kriterija. Netko je sklon više prosuđivati ono izvanjsko, netko unutarnje, netko vrednuje ponajviše ono što smatra da je veliko, zabacujući i ne primjećujući ono što smatra malenim, netko promatra uglavnom cjelinu zanemarujući detalje, dok netko drugi budno prati i sitne detalja jer je sposoban i iz detalja procjenjivati cjelinu. Tako se razlikujemo u prosuđivanju događaja i osoba, jer promatramo i procjenjujemo ono što držimo važnim prema vlastitim kriterijima. Često nam se zna dogoditi da vidimo u drugome ono što mi hoćemo ili što bismo htjeli vidjeti, a ne ono što u stvari jest. Zato se dogodi da često vidimo ono što smo mi sami u sebi i u svojoj duši, a ne ono što je onaj kojega promatramo.
U današnjem evanđeoskom odlomku imamo prigodu vidjeti Isusa koji pokazuje da promatra ono bitno u čovjeku, te je sposoban prosuđivati određene detalje koje je držao značajnima, a koje drugi nisu lako zamjecivali. Upravo po detaljima imamo pristup u unutarnji svijet koji ostaje oku skriven, jer nitko, tko god je svjestan ljepote i veličine onoga što nosi u sebi, ne izlaže to kao na tržnici, već iznosi na vidjelo malo po malo, diskretno po svojim djelima.
U činu četvorice ljudi koji nose jednog uzetog želeći ga donijeti pred Gospodina, možda su neki vidjeli dosadne gnjavatore, kojima, usprkos tako plemenite nakane, nisu omogućili pristup pred Učitelja. Netko je možda promislio da se radi o nepromišljenim ljudima koji ugrožavaju i svoju i tuđu sigurnost, a eventualno i nanose štetu domaćinu koju je ponudo Isusu gostoprimstvo. Isus, naprotiv, iz njihove požrtvovnosti čita nešto mnogo dublje, a to je njihova vjera, te na temelju toga i reagira obraćajući se uzetome. No u tom trenutku i on čini nešto neobično, mnogo neobičnije od njihove intervencije spuštanja bolesnika s krova. On ne ozdravlja dotičnog bolesnika, kako su odmah svi pomislili da će na praviti, već mu veli: Otpuštaju ti se grijesi.
Pismoznanci koji stajahu okolo, počeše mudrovati u sebi pitajući se što to on govori. Oni su vrlo dobro znali da grijehe može otpuštati jedino Bog.Njihova prisutnost u ovom trenutku govori da je i nekada bilo oko Gospodina onih koji bi zauzimali svoja mjesta, ali ne dobronamjerno, već da bi u sebi mudrovali protiv njega i njegova djelovanja, da bi prosuđivali i osuđivali, da bi pokazivali kako su sposobni izreći o svemu svoje mišljenje, ali nisu tu bili iz uvjerenja. Oni ne čitaju u dubinu ljudsku. Oni su zapreka da k Isusu dođu oni koji ga stvarno trebaju i žele. Četvrica koja su nosila bolesnika pokazali su da su sposobni nadići takvu zapreku i pronaći rješenje donoseći svoga prijatelja preko krova pred Gospodina.
Upravo radi njihove domišljatosti Isus je s jedne strane držao providonosnim njihov dar sposobnost da budu na usluzi ovom bolesniku, te mu je zato najprije otpustio grijehe, što je držao mnogo primarnijim od iscjeliteljskog zahvata. Isus je tim činom pokazao da gleda u dušu, da gleda stvarne ljudske potrebe koje se ne mjere izvanjskim uslugama ni dobročinstvima, već onim cjelovitim ljudskim, potrebama koje u prvi trenutak nitko ne zamjećuje. On čita u dušu i daje najprije ozdravljenje duši otpuštajući grijehe, da bi pokazao da čovjeka treba čitati u dušu, te potom učiniti i drugo što treba. Isus međutim nije poput farizeja koji čitaju u dušu da bi iz nečije duše izvlačili prljave detalje, s time se rugali i podcjenjivali, već on čita dušu da bi je izloiječio i očistio. On ne promatra u čovjeku bolest da bi osuđivao govoreći kako je nešto sagriješio kad je tako kažnjen, nego čita ljudsku bolest kao providonsnu prigodu da ga njegovi prijatelji dovedu k njemu da ga ozdravi i na duši i na tijelu.
Riječi koje Isus izgovara o oproštenju grijeha, detalji su iz kojih pismoznanci ne znaju i ne žele čitati da je Isus Mesija, već ih koriste da tumačeći ih prema svojim predrasudama. Možda su i oni imali o ovom bolesnom čovjeku svoj stav, te su držali da ga je Bog kaznio zbog nekog grijeha. Možda su mislili da je samo zato i bolestan, ali nisu čitali detalj koji je Isus želio istaknuti kad je upušivao na sebe kao onoga koji može opraštati grijehe, a ne samo iscjelljivati. Pismoznanci ne čitaju iz Isusovih riječi ono bitno, ne žele razumjeti da je on Mesija, da ima božansku moć, već samo čitaju i vide što sami žele vidjeti sukladno svojim okvirima. Tako pokazuju da ne znaju pravo čitati ni čovjeka ni Boga, da ne znaju prepoznati u čovjeku ono bitno, a to je ono stvoreno na sliku Božju koje je bilo grijehom zaraženo, te ga je trebalo osloboditi te bolesti, zaraze i nemoći.
U konačnici, Isus u drugome vidi sebe, te sve čini da čovjeka uzdigne do te vizije, da ga uzdigne da prepozna u sebi bogolikost, a u Isusu onoga koji je savršena slika Očeva, onoga kojemu mora sve više sličiti kao starijem bratu. I kao što Isus ne osuđuje, nego najprije ozdravlja ono što treba sličiti Bogu, tako i nas poziva da se ne sablažnjavamo poput pismoznanaca zbog njegova spasiteljskog djelovanja kojm oprašta grijehe, te da ne budemo zapreka onima koji Boga stvarno trebaju, nego da radije budemo nesebični poput one četvorice koja donesoše ovog bolesnika. Dopustimo Kristu da nas prve potpuno izliječi od naše nemoći, predrasuda i pogrešnog gledanja, da bismo radosno služili spasenju i oproštenju grijeha braći s kojima živimo. Amen.
6. nedjelja kroz godinu – B
Kao ljudi nađemo se često u proturječnim ili bezizlaznim situacijama u kojima dolazi do izražaja naša ljudska nemoć pred određenim stvarnostima. Može nam se tako dogoditi da znamo što treba činiti, a da nemamo volje, ili pak obrnuto da imamo volju, a da ne znamo što bismo trebali napraviti. Može se čak dogoditi da imamo i volju i da znamo što treba, a da opet stvar izmiče našoj moći, te moramo tražiti druga rješenja koja ne ovise samo o nama. U tom slučaju upućeni smo na druge koji imaju i znanje i htjenje i mogu napraviti ono što od njih očekujemo. A doista, da bi se ostvario cilj neophodni su svi ovi spomenuti elementi.
Svima nam je kristalno jasno da samo znanje ili sama volja nisu dovoljni, niti su jamci dobrobiti osobe i društva. S pravom se pitamo ima li koristi ako neki liječnik zna svoj posao, a ne želi učiniti prije nego primi plavu kuvertu. Ima li koristi ako sveučilišni profesor zna svoju struku, ako ne želi svoje znanje prenijeti bez „dodatnog poticaja“? Ima li koristi ako političar ili gospodarstvenik može učiniti nešto od općeg dobra ili značaja, a odbija dok u tom ne dobije vlastitu korist? Koja koristi od takvog znanja, gdje nema prave i dobro motivirane volje?
Zato nije čudo da u društvu, kao suprotnost spomenutim naznakama, cvjetaju alternativni pokreti, udruge ili inicijative koji stavljaju naglasak upravo na važnost vježbanja volje i htjenja, koji govore o tome kako treba pozitivno misliti pred životom i problemima. u tom duhu se promiče govor o bolesti kao posljedici bolesnih stanja psihe, stresa i opterećenja, te se nude savjeti kako nadići ili izbjeći takva štetna i opasna stanja. Mnogi su stoga uvjereni da se snagom ljudskog htjenja i volje može zadržati zdrav duh i zdravo tijelo, dok bi ljudska zlovolja i malodušje bili izvorom mnogih nevolja i zala. No, uvijek se postavlja pitanje, može li samo htjenje bez prikladnih znanja proizvesti željene učinke u životu? Može li ljudski duh biti toliko moćan sam se brinuti o svome dobru i zdravlju, bez pomoći sa strane i dužne skrbi koju nam mogu pružiti osposobljene osobe?
Iz svega rečenoga jasno je da mora postojati međusobno prožimanje znanja i htjenja. Koja korist znati i moći, ako volja nije motivirana uopće ili ako je krivo motivirana? A koja korist htjeti, ako nema potrebnog znanja i moći da se ostvari ono što se hoće? Očevidno je da je između znati i htjeti velik jaz koji može premostiti samo ispravna motivacija, jer su znanje i htjenje kao dvije obale rijeke koje treba povezati mostom. A upravo toga je danas vrlo malo među ljudima, koji najčešće svoju volju, a potom i znanje, motiviraju i potiču korupcijom, mitom, obećanjima vlastite koristi ili nagrada, željom za vlašću i vladanjem nad čovjekom.
Današnje Evanđelje opisuje jedan događaj koji nam omogućuje bolje shvatiti ove odnose, te nas uputiti na pravi put, jer se i svim mi nalazimo često u raskoraku glede znanja i htjenja. Pred Isusa dolazi čovjek zaražen gubom, bolešću protiv koje mu ne može pomoći ni znanje ni htjenje, jer sam od sebe nije sposoban izliječiti se. Njemu je neophodan zahvat izvana. On se stoga odlučuje na drugi korak – potražiti onoga tko ima znanja i sposobnosti to pomoći mu i osloboditi ga te opake bolesti. Stajući pred Isusa svjestan je da Isus ima znanje i moć to izvesti, ali je pitanje hoće li to učiniti. Zato on jednostavno veli: Ako hoćeš, možeš me očistiti. Znao on da Isus ima moć, ali on ovisi i o Isusovu htijenju, jer pravo je pitanje ima li Isus dovoljno motiva i razloga učiniti to što se od njega traži.
Evanđelist otkriva odgovor na ovu dvojbu. On veli da Isus bi ganut zahtjevom ovog gubavca, bi ganut vidjevši čovjeka i njegove patnje, te jednostavno odvrati: Hoću, budu čist! Tako vidimo da onaj veliki jaz između znati i htjeti, između moći i htjeti može premostiti samo ispravna motivacija, a to je ljubav prema čovjeku, kao što to Isus i pokazuje. Znati i htjeti dva su pola između kojih treba uspostaviti vezu, pa da prostruji životna struja, a njihovo međusobno povezivanje i prožimanje događa se ljubavlju. U protivnom, znati i htjeti u čovjeku, koje ne bi povezala prava motivacija, ostali bi sterilni ili nastrani i razorni. Ono naše htjeti, ljudsku volju, treba pokrenuti da dođe do učinka, kao što se okretom ključa pokreće stroj ili kao što se pritiskom na prekidač pali svjetlo u kući. Da bismo nešto htjeli, hoće se motiv, razlog koji pokreće volju na djelovanje, jer taj razlog je pokretač cijelog ljudskog sklopa koji se ne pokreće slučajno niti sam od sebe. Za Isusa taj razlog i pokretački motiv je ljubav prema čovjeku i ganuće koje prema njemu osjeća. Ganuti Isus – Isus je koji voli čovjeka i dobro čovječje, što ga jedino može nagnati da intervenira. To ganuće koje osjeća i kao čovjek, navelo je njega, pravog Boga, da se utjelovi i da postane čovjekom, da bi onda postao liječnik ljudskih sudbina i putokaz svima ljudima, jer svaki od nas, bez obzira u kolikoj mjeri, ima moć liječiti druge čineći im dobro. A da pokaže gubavcu da ne čini to radi sebe i svoje slave, radi probitka i interesa, zabranjuje mu o tome govoriti.
Kao što je njegova i ljudska i božanska volja bila ispunjana ljubavlju prema čovjeku, te mu nije bilo teško učiniti ono što ga je gubavac molio, Isus poziva i nas na taj put, da motiv našega djelovanja – našega „hoću“ ne bude prizemljeni motiv, već ganuće prema ljudskim potrebama i ljubav prema dobrobiti svake osobe. Učinimo stoga mi prvi korak poput gubavca, zatražimo ozdravljenje, da bismo onda ozdravljeni mogli druge liječiti. Nama je samo htjeti da nas ozdravi on, liječnik i bolesnih znanja i htijenja, a sve ostalo je njegova briga, jer je došao izliječiti nas i osposobiti da svakom potrebnom čovjeku služimo u njegovu duhu – htijenjem motiviranim ljubavlju. Amen.
5. nedjelja kroz godinu – B
Danas nije rijetkost susresti mnoge nadobudne mlade ljude, napose na početku karijere, koji od zadanog cilja ispred sebe ne vide ništa drugo i, što je još gore, ne vide nikog drugog. Takvi postaju neuviđavni za žrtvu i doprinos drugih oko sebe, pa čak i onih najbližih, kao što su to djedovi i bake ili čak i sami roditelji, koji su im u stvari i omogućili da mogu razmišljati o budućnosti i o eventualnoj karijeri. A onda ljudska umišljenost nema mjere, te čak počnu sebe držati većima od drugih samim time što su se iz sela preselili u grad, ili što je iz određene neimaštine došao u uvjete sigurnijeg i gospodarski naprednijeg života, ili pak što imaju nekoliko razreda škole i određene znanstvena saznanja koja nisu postojala prije nekoliko desetljeća. U ime toga mnogi su spremni odreći se pa i svojih najbližih, jer bi to moglo zasmetati njihovu ugledu i veličini, te onda pažljivo biraju društvo u kojem će se kretati, te vrijeme i način susretanja s njima i sa svima koji ne bi pridonosili njihovoj veličini.
Kad čovjek počne graditi karijeru, onda pored sebe ne primjećuje drugoga, osim ukoliko mu taj drugi ne treba u nečemu poslužiti, pa tek kad mu to počne nedostajati, onda uočava odsutnost i osobe koja je mogla nadomjestiti nedostatke i biti pri ruci u potrebama. Kad čovjek počne graditi karijeru, zna biti beskrupulozan, gaziti preko ljudi. A i onda kad ne gazi izričito i s namjerom nekoga pogaziti i poniziti, gazi ih se na način da ih se zanemaruje. Mnogi tako dolaze u svoje obitelji dolaze puni bahatosti, zaboravljajući biti zahvalni onima koji su im dali život i koji im trajno stoje na raspolaganju smjernim služenjem. I ne sjete se upitati svoje stare roditelje treba li im išta, nego drže da je najprirodnije doći doma te se najesti i napiti, kao da to nikoga nije koštalo i odricanja i ulaganja ove ili one vrste. I ne primijete koliko im roditelji pomažu ili znače dok ih ne izgube ili dok im ne zatrebaju. A koliko se puta samo događa da ukućani shvate da postoji domaćica koja o njima skrbi tek kad je zaboli te im nema tko služiti, shvaćajući da i ona postoji tek na temelju svojih potreba.
Dolazeći sada na današnji evanđeoski odlomak, povući nam je neke paralele. Isus je na početku karijere, to jest svoga djelovanja. Pitati nam se je li i on bio uobražen poput tolikih uobraženih ljudi, da je vidio i htio isključivo svoj uspjeh zanemarujući ljude oko sebe. Je li shvatio da je Petrova punica bolesna tek kad je trebao sjesti za stol da mu se poslužuje i da ga pogoste, kako se to događa nama ljudima? Je li onda i on intervenirao isključivo iz sebičnih razloga, da mu ne propadne dužna čast i čašćenje?
Da je Isus na takav način reagirao misleći isključivo na svoju karijeru i gradeći svoju veličinu, onda zacijelo nikad ne bi ni svratio u Petrovu i Andrijinu kuću, u kuću običnih ribara, kad je mogao mnogo bolje proći u kući kakve imućne gospode koja bi mu se uz to i dodvoravala. Nakon nastupa gdje su mu se divili da naučava kao onaj koji ima vlast, te čudesnom snagom izgoni zloduhe, mogao je poželjeti u koju kuću ući da ga počaste. Mogao je tražiti da mu plješću i da mu se dive, da ga hvale i uzdižu, a on ne čini ništa od svega toga, već ide u kuću skromnih prijatelja ribara. Nije mu udarila slava u glavu, niti je bio u karijerističkoj ognjici da ne bi primijetio njihove potrebe, da ne bi uočio da nedostaje domaćica, koju najčešće svi previde. I nije primijetio da je nema jer je htio imati bolju poslugu, već jednostavno nije mogao ne uočiti ljudske potrebe i stanja, a da sam ne učini što može da ih zacijeli. Zato je u svoj svojoj jednostavnosti i osjećaju za ljude pristupio bolesnoj ženi i izliječio je od ognjice, dajući ovom činu ne samo medicinsku dimenziju, nego prije svega onu ljudsku.
Nije on bio sebičan i neuviđavan, nije mislio samo na se, pogotovo nije promatrao ljude oko sebe s visoka, kao one koji su mu trebali biti podčinjeni, ili u nekom služinskom odnosu prema njemu. On je došao služiti ljudima, a da mu je bilo do slave ne bi se bio ni utjelovio. Htio je ljude poučiti kako će skrbiti jedni za druge, kako se ophoditi jedni prema drugima, kako graditi humaniji svijet ne stavljajući sebe i svoju karijeru na prvo mjesto, nego stavljajući dobrobit osoba s kojima živimo. Htio je poučiti da ne treba graditi karijeru i veličinu preko tuđih leđa, nego podmećući svoja leđa za njihovo dobro, kao što je i sam činio taj isti dan liječeći i druge bolesne i opsjednute. Svijet u kojemu živimo idealna je prigoda u kojem možemo primijeniti spoznaje i vještine koje nam je posvjedočio i kojima nas je poučio naš Gospodin, pa se dajmo na posao poput njega. Amen.
4. nedjelja kroz godinu – B
I u današnjem svijetu i kulturi koja je prožete tehničkim dostignućima i u kojoj prevladava više osjećaj za praktično nego za dubinsko promišljanje stvarnosti oko sebe, nije rijetkost susresti ljude koji vješto barataju jezikom i posjeduju moć uvjeravanja, bilo da govore o onom što znaju, bilo da govore o onom što ne znaju. Tako ima onih kojima je dužnost i cilj uvjeravati svijet oko sebe u kakvoću svojih proizvoda, ispravnost ideja, opravdanost političkih stavova, domet znanstvenih otkrića ili religioznih izbora. Nepristrani slušatelj, koji sluša budnim uhom, lako može otkriti tko je taj tko govori iz uvjerenja, tko je taj tko zna što govori, a tko govori samo da ostavi dobar dojam, da zavede na krivi trag, tko barata materijom a tko je nedosljedan i nedorečen, tko govori da obmane javnost, a tko govori s nekim svojim posebnim ciljem, tko je stručan i iskusan, a tko nestručan i priučen u svom znanju i zvanju.
Pa kad su takve razlike u situaciji kad se govori o opipljivim sadržajima i stvarima koje je moguće provjeriti, kako je tek u slučaju kad se govori o Bogu nevidljivome i neizrecivome. Tako je bilo i rabinima onoga vremena, koji su govorili svake subote praktički o onom što ne znaju, to jest o Onome kojega ne poznaju dobro.
I kao što je teško bilo rabinima svake subote govoriti o Bogu, a onima koji su ih slušali moralo je biti mučno, jer su ovi govorili bez autoriteta i sigurnosti, tako je teško i svakome onom tko danas govori o Bogu ako o Bogu govori iz svoga neznanja i neupućenosti. A pozvani smo, međutim, svi mi vjernici o njemu govoriti, od najmanjega do najvećega, ne samo svake subote ili nedjelje, već svaki dan. A svatko od nas, ne samo svećenik na oltaru, sigurno je doživio nedoumicu, a nekad i nesigurnost govoreći o Bogu, isto kao što je mogao doživjeti radost i Božju prisutnost onda kad je osjetio da mu Bog iz duše progovara. Svatko tko je govorio zna kako je lako govoriti kad si uvjeren, kad te prožima vjera i ljubav Božja, kao i onda kako je mučno kad te mori sumnja i nedoumica, kad te ne zanima ni poruka ni pouka, ili kad slabo vjeruješ u to o čemu bi trebao uvjerljivo govoriti. Štoviše, radosno svjedočiti! Svatko od nas se prepao dubine ili se zaprepastio veličinom Božjeg otajstva, koje je tako lijepo, neizrecivo da djeluje nestvarno, koje je tako čudesno da se bojimo bezrezervno ga prihvatiti, jer u konačnici uvijek se pitamo je li to baš tako! Pa nam se dogodimo da govorimo sputani, neuvjereni i neuvjerljivi, kao da vozimo auto, te u strahu od velike brzine držimo podignutu ručnu kočnicu.
Zato nam je danas dano i upućeno ovo Evanđelje koje opisuje kako Isus, nakon što okuplja svoje učenike, započinje svoje djelovanje naučavajući u sinagogi u Kafarnaumu. Bez obzira što ne znamo točan sadržaj njegove prve propovijedi, znamo da su je ljudi dugo pamtili, a osim toga pamtili su dugo dojam koji je ostavio propovijedajući tom zgodom. Marko nas izvještava da Isus nije imao nedoumica, jer je govorio kao onaj tko zna što govori. On se nije morao stidjeti ni bježati od sebe, jer nije bio u situaciji da jedno govori po dužnosti, a drugo misli u sebi, a treće čini u praksi. Ne znamo o čemu je govorio, jer Evanđelist to ne spominje, ali ne zaboravlja spomenuti dojam koji je ostavio na svoje slušatelje, koji su osjetili da ih poučava na drukčiji način od njihovih rabina. A ostavio je dojam jer ih je poučavao kao netko tko ima vlast, a ne kao osoba koja bi htjela pošto poto ostaviti dojam. Govorio je kao netko tko ih želi obogatiti svojim spoznajama, a ne kao zavodnik koji bi ih htio namamiti svojim trikovima. Govorio je kao učitelj istine, a ne kao demagog koji ih zavarava lijepim riječima i ispraznim obećanjima. Zato Marku gotovo i nije bio bitan sadržaj onog što je u tom trenutku govorio, nego način kako je izgovorio.
Iz onog što možemo razaznati iz ovih nekoliko crta, pravi dojam na slušatelje može se ostaviti tek jasnom riječju iza koje stoji životno iskustvo, te čisto srce bez primisli zle nakane i interesa, isključivo zainteresirano za dobrobit svojih slušatelja koja se može ostvariti samo dubljom spoznajom Boga. A tko želi samo ostaviti dojam na drugoga, taj će biti kao bljesak koji zasljepljuje, kao kozmetički dotjerana vanjština bez unutarnjeg sadržaja. Isus radije svjedoči i predaje nauk, umjesto da ostavlja dojam, jer samo nauk Božji može u konačnici ispuniti slušatelje da u njima ostane trajni dojam koji nije poput prolaznog bljeska, nego poput trajnog svjetla u duši. Dojam može i mora biti posljedica iskustvenog nauka, a ne omotnica bez sadržaja, ukrasni papir bez dara. Isusov nastup, jer je bio poučavanje, a ne jeftino moraliziranje, iskreni i duboki nauk, a ne priučeno dogmatiziranje, poziv na slobodu pred Bogom i u Bogu, a ne stroga zakonska kazuistika, govor vjere, a ne dnevnopolitičko strančarenje, mogao se je duboko dojmiti njegovih slušatelja. Isus se nije imao potrebu s nikim dokazivati, ni prepirati, već je znao svoje znanje i iznosio iskustvo. Ono što je govorio bilo je dio njega, dio njegova svijeta i života.
Stoga dok se danas i propovjednici i vjernici pitaju kako treba govoriti o Bogu, Isus nam svojim primjerom daje odgovor. Štoviše, on na nas prenosi svoje iskustvo i svoj život, i ovlast da govorimo o Bogu, ne više kao neznalice, nego kao svjedoci. U protivnom, da nije bilo njega i objave koju nam daje, o Bogu bi bilo najdosljednije šutjeti. Prihvatimo bez zadrške riječi i djela svoga Gospodina, dopustimo da nas preporode, prosvijetle i nadahnu, da bismo svakom čovjeku, snagom njegova nauka, govorili o Bogu naviještajući život vječni u Kraljevstvu Božjemu. Amen.
3. nedjelja kroz godinu – B
Poštivanje vremena i zadanih rokova značajan je čimbenik učinkovitosti pojedinca u današnjem svijetu i vremenu u kojem živimo. Sve što činimo zadano je rokovima unutar kojih trebamo završiti određeni posao, te znamo dobro koliko je naporno kad moramo voditi rat s vremenom, jer neispunjavanje obveza u roku može biti pogubno i kobno. Nerijetko smo i sami krivi, jer dok imamo vremena, ponašamo se opušteno i tratimo ga na nebitno, ne radeći ništa ili vrlo malo, da bismo, kad nas pritisnu rokovi, u posljednji čas požurivali i preko mjere se naprezali samo da izbjegnemo probleme i kazne koje bi uslijedile za neurađeni posao. Uslijed toga, kad vidimo da nam ne ostaje previše vremena, skloni smo površnosti, zbog čega često loše napravimo posao, u želji da zadovoljimo izvanjsku formu, nadajući se da se ne će odmah ili čak nikako otkriti koliko smo loše odradili zadani posao. Do čega može dovesti brzopletost i nedostatak vremena uslijed rokova koji neumoljivo pritišću, najbolje znaju oni koji su u zadanom roku morali vraćati kredite bankama ili posuđene svote novca zelenašima, koji su morali u određenom roku priskrbiti novac za liječenje. U takvim situacijama ulažu se sve sile, traže se načini i sredstva, traže se veze i prijateljska pomoć da se ispuni zadana obveza i ispoštuje rok. A kad se ne uspije niti to, događa se da pojedince brzopletost i očaj odvedu čak dotle da se posluže i neprimjerenim i nedopuštenim sredstvima, bilo da otuđuju tuđu imovinu, bilo da sebi čine zlo.
Pitamo se, na temelju današnjeg Evanđelja, je li se isto dogodilo i Gospodinu? Je li i on shvatio, nakon uhićenja Ivana Krstitelja, da mu je ostalo još malo vremena da učini što je planirao? Je li zbog toga govorio kako se ispunilo vrijeme? Što je uopće trebalo značiti da se ispunilo vrijeme? Je li onda zbog nedostatka vremena bio brzoplet, te, vidjevši da mu ga je ostalo tek malo, odlučio potražiti pomoć, a u nemogućnosti da prikupi stručne i osposobljene suradnike, odlučio pozvati s brda s dola, prve na koje je naišao, točnije neuke ribare? Je li Isus odlučio pozvati učenike, jer mu je vrijeme bilo kratko, te mu je trebala njihova pomoć za posao koji zbog pritiska vremena više nije uspijevao sam izvršiti? Je li i on bio podložan trci vremena koje ga je sililo da žurno privodi kraju svoje obveze i izvršava zadaće?
Međutim, u svemu tome Isusa ne možemo usporediti s nama ljudima. On je gospodar vremena koje ima na raspolaganju i vrijeme kao takvo ga ne može tjerati na djelovanje. Kad kaže „približilo se vrijeme“, ne znači da vrijeme tjera njega, nego da je on odlučio „pogurati“ tijek događanja i tijek vremena onom vječnom cilju koji je njemu bio dobro poznat. Njega vrijeme nije zateklo nespremnim, nego, naprotiv, vrlo spremnim, te nije vukao brzoplete poteze niti je odluke donosio nepromišljeno. Njegovo djelovanje je bilo jedinstveno i neponovljivo, te je za svaki svoj čin birao pravi trenutak, iz čega je razvidno da nije dopuštao da vrijeme gospodari njegovim odlukama, nego da sam bude gospodar i upravitelj, i svoga vremena i svojih odluka. Štoviše, svojom božanskom odlukom upravljao je vremenom.
To što nam se iz evanđeoskog opisa čini da Isus bira suradnike gotovo kao slučajne prolaznike ili kao da se sve događa usput, moglo bi nas navesti na krivi trag. Mogli bismo pomisliti da mu nedostaje kriterij izbora, te da ga na neki način vrijeme što izmiče pritiska i požuruje na djelovanje. Međutim, to je samo privid, jer prilikom izbora učenika Isus ne izabire brzopleto, pritisnut obzirom, žurbom i vremenom. Ne izabire prve na koje je naišao, nego izabire po vrlo određenim kriterijima, dobro poznajući što je u čovjeku. Kao jezgru oko koje je okupio zbor apostola, a potom i druge učenike, izabire najprije četvoricu ribara, Andriju i Petra, Ivana i Jakova, ljude koji su se već prije zanimali za dolazak kraljevstva u školi Ivana Krstitelja, te su na neki način i do neke mjere bili pripravni čuti i njegov poziv, te postati vrijedni djelatnici njegova kraljevstva, to jest ribari ljudi. Drugo što razaznajemo iz ovog teksta je da se radi o ljudima koji u znoju lica svoga rade i kruh svoj jedu, što je opet dobra preporuka iskusnih, čestitih ljudi, sposobnih zasukati rukave radeći nesebično.
Stoga, kad kaže da se ispunilo vrijeme, onda to ima dvostruko značenje. Kao prvo time želi reći da je došao njegov čas, vrijeme da on započne svoje javno djelovanje ispunjavajući time svoje poslanje, ali ne pritisnut silom vremena, nago slobodnom odlukom da se preda za spas čovjeka. Drugo značenje ove rečenice se odnosi na one koji ga slušaju: ispunilo se vrijeme za njih da porade na svom spasenju. S time da njih ovog puta tjera vrijeme, tjera ih rok da rade na svom spasenju. Ne mogu i ne smiju više odgađati svoj pristup spasenju. Vremena je malo onima koji odgađaju, jer, ako se ne trgnu, ne će doživjeti važnost Božje prisutnosti u svome životu.
To je poziv i svima nama koji u vremenu imamo vremena za sve osim za vječnost, da se trgnemo i da shvatimo kako ne smijemo gubiti vrijeme na sporedne stvari, jer bi nam se moglo dogoditi da nam ne ostane dovoljno vremena za vječnost i spasenje, što bi onda bila prava nesreća. Krajnje je vrijeme da sve vrijeme koje imamo na raspolaganju uložimo u vlastitu izgradnju, a potom, vjerujući u evanđelje, u ugradnju u kraljevstvo Božje. Zato je vrijeme da, poput apostola, ne odgađamo odgovoriti na Kristov poziv, već da ostavimo sve i pođemo za njim, prateći ga u njegovu djelovanju i poučavanju, da bismo i sami postali sposobni naviještati kraljevstvo Božje koje je došlo među nas po njemu, uvodeći nas u otajstvo života vječnoga. Amen.
2. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem evanđeoskom odlomku Ivan i Andrija svjedoče svojim ponašanjem kako je židovstvo onoga vremena razmišljalo o Mesijinu dolasku, kako ga je iščekivalo i tražilo. Dovoljan je bio jedan mig Ivana Krstitelja pa da na to reagiraju pozitivno odlazeći za Isusom. Vjerojatno je to bio i razlog da su se i okupljali oko Ivana, te da su ga slijedili i slušali kao učenici, jer su uz njega gajili mesijanske ideje. Krstitelj je za njih bio čestit, iskren i duboko religiozan čovjek za kojeg su možda u prvi mah pomislili, kao i mnogi njihovi sunarodnjaci, da je Mesija. No kako je on za sebe izričito tvrdio da nije, oni su ipak ostali uz njega vjerojatno očekujući kako će ih uputit u otajstvo Mesije. Jer židovstvo je onoga vremena gajilo iskrene i žarke nade u Mesijin dolazak, te ih je Ivan, kao Božji čovjek, mogao mnogočemu poučiti upućujući ih i potičući odlučnim riječima da se obrate i priprave put Gospodinu.
I kad je vidio Isusa kako prolazi, znao je da se ispunilo vrijeme i sve ono o čemu je on govorio, te je stoga svojim učenicima pokazao njega koji je bio smisao i njegova poslanja. No isto tako, vrlo dobro je znao da biti Mesija nije ljudsko poslanja. Štoviše, ako je bio svjestan da je preteča, te da ima nebeski poziv, da ga je Bog podigao da bude glas koji viče u pustinji, tim više je znao koliko je Mesija uzvišeniji, što je postojano naglašavao svima. Razumjeti Mesijino poslanje može samo onaj tko se trudi i tko ponire u Božje dubine, jer je Mesijino poslanje istinsko otajstvo koje treba vjerom razumijevati, a ne samo očekivati da se očituje na ljudski način.
Stoga u trenutku kad im ukazuje na Isusa veleći: Evo Jaganjca Božjega, oni bez razmišljanja idu za njim. Ivan je možda i ne poznajući dubinu Mesijina otajstva ipak u dnu duše znao da je to žrtveno otajstvo onoga koji će svojom krvlju osloboditi Izraela. Zato ove riječi ukazuju na bit Isusova mesijanskog poslanja, koje nije društveno-političko, već spasenjsko. Na te Ivanove riječi dvojica učenika polaze za Isusom želeći ga podrobnije upoznati. Ne znamo što su oni točno razumjeli kad je Ivan rekao: Evo Jaganjca Božjega, ali sigurno su osjetili da taj čovjek na kojeg je Ivan ukazao ima u sebi nešto posebno, da je učitelj koji ih je također mogao nečemu poučiti.
Nakon što su proboravili s njime jedan dan, oduševljeni se vraćaju. Shvatili su da Isus nije običan učitelj, već da je on Mesija kojeg su iščekivali i čiji je dolazak pripravljao Ivan. Upitati se je li ishitrena Andrijina oduševljena izjava: Našli smo Mesiju!, kojom bratu Šimunu nosi veliku novost. Je li Andrija mogao samo za jednu noć spoznati ovako veliku stvar? Je li imao dovoljno razloga povjeravati sve što je Isus rekao, a ne ostavljajući vremena niti provjeriti? I premda je u sebi točna, ipak valja zaključiti kako je, kao plod oduševljenja, dijelom ishitrena. Isus je doista bio Mesija, te se pokazalo kako su njih dvojica imali dobar predosjećaj kad su pošli za njim, te su tijekom noći provedene kod Isusa znali da onaj izraz Jaganjac Božji trebaju zamijeniti riječju Mesija. Ali Andrijina je izjava dijelom ishitrena, jer su o Mesiji mnogo toga još trebali naučiti. I dok su ovom zgodom naučili da uzvišeni izraz Jaganjac Božji koji Ivan koristi za Isusa trebaju protumačiti kao Mesija, kasnije će morati naučiti, u Isusovoj školi, da njihovo poimanje Mesije ne može biti točno dok ne shvate u potpunosti da je on Jaganjac Božji. I kao što su iz Ivanovih riječi „evo Jaganjca Božjeg“ mogli razaznati Mesiju, tako će kasnije iz Mesijina djelovanja i naučavanja poći obrnutim putem zaključivanja, dok po muci, smrti i uskrsnuću ne shvate da taj naslov skriva otajstvo Mesijina poslanja. Dok su bili s Ivanom u trenutku kad je blizu prolazio Isus, nosili su u srcu određeni predosjećaj, a nakon boravka s Isusom, njihov se predosjećaj pokazao točnim. Dok su u početku samo predosjećali da je tim riječima Ivan htio izraziti nešto veliko, nešto što su oni u sebi nosili i postojano tražili, nakon razgovora s Isusom bilo im je jasno da su našli.
Pa ipak njihova spoznaja o Isusu bila je ishitrena i nedovoljna, jer još nisu razumijevali dubinu značenja izraza Jaganjac Božji, te im je time izmicalo pravo otajstvo Mesije, koji nije bio samo jedan uzvišeni učitelj religioznosti, nego mnogo više od toga. Ostalo im je razumjeti da biti Mesija ne znači drugo nego biti Jaganjac, iz čega postaje razvidno kako je biti Mesija značilo umrijeti za spas svijeta. Za tu školu trebat će im tri godine pouke i jedna velika životna škola, škola umiranja i smrti. Bit će neophodna Mesijina smrt na križu da im prodre u svijest što je Ivan nagovijestio od samog početka izjavom o Jaganjcu Božjem.
Neka nama barem škola ove dvojice učenika, koji u Isusu prepoznaju Mesiju još prije nego je počeo javno djelovati, bude poticaj da ga i mi intenzivno tražimo i sve bolje spoznajemo njegovo otajstvo kao Jaganjca koji je oduzeo i naše grijehe, da bi nam podario vječni život. Amen.
Propovijed
Bog u ljudskim mrežama
5. nedjelja kroz godinu – C Evanđeoski odlomak iz Lukina evanđelja o kojem razmišljamo opisuje dobro poznati ulov ribe na početku Isusova javnog djelovanja u Galileji u gradu Kafarnaumu gdje je Isus krenuo okupljati svoje prve učenike. U središtu poroznosti ovog događaja su ribari iz… »
Meditacija
Navodnjavanje
Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »