Veliki četvrtak 2009.
Da upitamo kuhara što je sve potrebno za dobar i uspio ručak, bez daljnjega će nam najprije nabrojiti potrebne sastojke, no to nije sve. Potom zacijelo slijedi opisivanje pravog postupka na koji se određeno jelo sprema, što ni u kojem slučaju nije nebitno. Jer ni u postupku se ne može preskakati korak, ako želimo doći do željenog cilja i rezultata. Ova dva jednostavna pravila koja vrijede u kulinarstevu, vrijede i u mnogim drugim disciplinama i nastojanjima. Od nje čovjek uči da je uz sredsteva potrebno poznavati i način dolaska do cilja. Jedan od takvih ciljeva je čovjekova želja da sjedne za stol s Bogom. U duhu te želje zamišljamo i svoj budući život kao vječnu gozbu u nebu. Time mi vjernici izražavamo želju i namjeru doći do vječnog blaženstva, koja je utkana i u sve druge ljude, bilo da vjeruju ili da nevjeruju. I oni žele ostvariti sreću koja nadilazi odrednice prostora i vremena. Zato slobodno možemo reći da je nedvojbeni cilj svakom čovjeku doći do blaženstva, što mi vjernici predočavamo sebi slikom zajedništva za nebeskim stolom u nebu, čime postajemo sustolnici samoga Boga koji, ne samo da nije protivan takvoj našoj sreći, nego nam i omogućuje uživati blagodati raja za nas pripremljene.
Međutim, prije dolaska do toga cilja postoje preduvjeti koji moraju biti ispunjeni ako želimo ostvariti ponuđenu čast i povlasticu o kojoj razmišljamo kao o sasvim razumljivoj. Nekada se stoga ponašamo tako kao da je ne samo razumljivo, nego kao da je Božja dužnost dati nam to što mi u glavi zamišljamo, te uopće ne mislimo o predradnjama i preduvjetima koji postoje da bismo došli do cilja. A koji preduvjeti postoje da bismo sjeli za njegovu vječnu gozbu u kraljevstvu nebeskom, jasno nam govori otajstvo današnjega dana kojim slavimo utemeljenje euharistije i Kristovu posljednju večeru.
Prvi preduvjet je dopustiti Bogu da sjedne za naš ljudski stol. To hoće reći da trebamo prihvatiti Boga koji je postao dionikom naše povijesti, našega života, koji je sve učinio da dođe do nas, te ga treba pustiti da zauzme mjesto za obiteljskim stolom svakog čovjeka. Preduvjet koji potom slijedi je da onda dopustimo da on pretvori naš stol u svoj božanski stol. Treće što je neophodno je da, prije nego sjednemo s njim za stol, dopustimo da nas on očisti od grijeha, to jest opere od slabosti. Četvrti preduvjet je da stupimo s njim u potpuno zajedništvo na način da dopustimo da on postane naša hrana na zemlji, čime se raspolažemo i za nebesku gozbu gdje će on biti hrana našeg života i svih naših apetita i sposobnosti: razuma, volje , bitka.
Ovaj dinamizam uočavamo u Isusovoj posljednjoj večeri i u njegovu božanskom ophođenju s apostolima i preko njih s cijelim čovječanstvom. Kao Bog je sišao među ljude, s njima se družio, jer je htio da ga prime za svoj ljudski stol, u zajedništvo života i prijateljstva. Potom je tako na njih djelovao da ih je htio božanskim naukom nadahnuti i potaknuti prema nebskoj pretvorbi, prema životu za nebeske ideale i vrijednosti, čime je učinio da se njihov ljudski stol pretvori u božanski.
A kad su shvatili da sjesti s njim za stol ima posban nebeski prizvuk, morali su dopustiti i onaj nezamjenjivi korak koji Ivan opisuje u današnjem Evanđelju. Morali su dopustiti Isusu da im opere noge, da ih time opere svojom ljubavlju učeći ih što i sami trebaju činiti međusobno i među svim ostalim ljudima.
Posljednji korak u nizu preduvjeta bio je pak da im je dao i predao sama sebe u euharistijskoj hrani. Čin kojim im Isus predaje samoga sebe sadržava dvije odredbe. Prva je: Uzmite i jedite, čime im je zapovjedio da ga blaguju i da od njega žive do konca svijeta kao od svoje isključive hrane. Druga je: Ovo činite meni na spomen, tražeći od njih da kao svećenici prostiru euharistijski stol za sve Božje sustolnike na zemlji.
Isti božanski dinamizam stoji i pred nama vjernicima danas: Bog ulazi u našu stvarnost u naš život, najprije kao onaj koji traži mjesto za našim stolom, da bi potom on nas učinio sustolnicima neba. Shvatiti nam je iznimnost trenutka, značaj poziva koji nam upućuje gospodar neba i zemlje, koji nas poziva na vječnu gozbu. Prihvatimo ga u svoja srca, smjestimo ga za svoj stol, dopustimo mu da svojom ljubavlju i poniznošću očisti naše biće od natruha vremenitih i zemaljskih interesa, da bi nas učinio braćom i sestrama što pomažu jedni drugima na putu spasenja. Neka nas potom, nahranivši nas svojim presvetim tijelom i krvlju, obdari i slavom neraspadljivog života koji primamo već sada na zemlji blagujući njega, da bismo ga onda jednom mogli u punini uživati u vječnosti. Amen

Cvjetnica 2009.
Današnji dan kojim započinje Veliki tjedan u znaku je dvaju stabala. S jedne strane je palma, trajno zelena, simbol prosperiteta i života, željene stabilnosti i nepomućenog mira. Njenim granama su Isusa pozdravljali dok je ulazio u Jeruzalem. S druge strane je križ, suho drvo što u sebi kao da nosi suprotnu poruku i osjećaj turobnosti, tuge, straha i smrti. Prividno se radi o dva sasvim suprotna drveta koji u sebi nemaju ništa zajedničkoga i kojima zajedno ne bi trebalo biti mjesta. Dok je palma znak tla natopljena vodom i prisutnosti života u oazi, dotle je križ znak tla natopljena krvlju i prisutnost smrti što zlokobno vreba na najokrutniji način. Dok palma pruža osjećaj sigurnosti, dotle je križ znak izloženosti na vjetrometini povijesti, simbol pustoši i ogoljenja.
Da se nađemo između dva drveta pozvani birati koje bismo željeli sebi za simbol ili nit vodilju života, ne bismo se dvojili kao Buridanovo magare između dva stoga sijena. Ne samo da bismo znali razriješiti dilemu, nego možda i ne bismo uopće bili u dilemi, kao što ni magarac ne bi bio u dilemi da se našao između praznih i punih jasala. Sigurno bismo se opredijelili za palmino zeleno stablo i za blagostanje koje nam se nudi iz njegove zelene krošnje, što pokazuje svakodnevni život. Ne bismo ni pomislili da se radi o naivnosti time što mi ljudi posežemo radije za punim jaslama. Ne bi nam bilo ni na kraj pameti da nas netko punim jaslama vodi kao magarce mrkvom. Svakom bi se od nas pune jasle činile prihvatljivijima, kao što se magarcu mrkva čini mnogo prihvatljivija od batine, premda je rezultat isti, s time da toga nije svjestan sve do konca. Tek tada shvaća da je njegovo bilo odraditi posao, a o zasluženoj nagradi ili o uživanju života nema niti zbora.
Dok se kao ljudi trudimo u našim društvenim okolnostima doći do punih jasala, najčešće ne vidimo u što srljamo, a kad je već prekasno onda shvatimo kako nismo došli do stanje u kojem bi duša bila potpuno zasićena. Čovjek koji bi samo htio zelenu, cvjetnu stranu života, prije ili poslije doći će do kraha. Križ kao suho i tvrdo stablo kao da nije predviđen u našim opcijama.
Poruka današnje liturgije je višestruka. Najprije nas upozorava da ova dva stabla ne idu jedno bez drugoga, to jest da nema trajno zelene i životne palme bez života koji dolazi od križa, kao što nam želi reći da križ ne može ne donijeti plodove života ako je to križ Gospodinov. Zato se ovaj dan i zove Cvjetnica ili Nedjelja muke Gospodnje, jer se u istom slavlju povezuju dva gotovo suprotna događaja, slavni ulazak u Jeruzalem i muku pretrpljenu na Kalvariji, predstavljena ovim stablima: palmom i križem. Zajedničko je potom da oba ova stabla imaju veze s Maslinskom gorom. U slučaju slavnog ulaska u Jeruzalem, Isus dolazi s Istoka, preko Maslinske gore u svoj grad, kao što je bio i slučaj da je njegova muka započela upravo na toj gori, točnije u vrtu pod maslinama gdje će biti i uhvaćen. Stoga je zaključak da put Isusove mesijanske proslave prolazi preko Maslinske gore, koja predstavlja prostor njegove prisutnosti i zajedništva s Ocem, bez obzira dolazi li u grad kao obećani Mesija, ili kao uhvaćeni optuženik. Stoga i prilikom slavnog ulaska u Jeruzalem, slavljen kao onaj koji dolazi u ime Gospodnje da uspostavi Davidovo kraljevstvo, znamo da je uvijek išao u perspektivi budućeg događa muke i smrti koji će imati svoje presudne trenutke borbe pod maslinovim stablima u smrtnoj borbi u kojoj se znojio krvavim znojem, ali ne odbijajući u nijednom trenutku izvršiti volju Božju.
Identična je i poruka nama vjernicima danas. Nalazimo se pred ova dva stabla, a Isus nas uči kako ubrati plodove i jednog i drugog. Oba ova stabla rastu u Maslinskom vrtu, ali hoćemo li ubrati njihove plodove ovisi o tome kako se prema njima postavimo. Isus nas kao i Apostole vodi preko Maslinske gore prema Jeruzalemu, to jest dovodi nas u Maslinski vrt prije svoje muke i smrti, prije nego će konačno preuzeti svoje kraljevstvo pobjedom nad smrću. Ako s Kristom idemo u Jeruzalem, tada ćemo znati izbjeći zamku ambicije ovoga svijeta i njegova kraljevstva. Ako s Kristom molimo, tada će nas taj put odvesti na križ, s kojeg jedinog se može na pravi način kraljevati, te potom ubrati i plod trajno zelenog stabla života.
Križ je stoga izrastao kao stablo mesijanskog pomazanja jer Krist prema njemu ide preko Maslinske gore, da bi potom i palmi dao snagu svoga života, te će ona postati ne samo simbolom vrela krsne vode, nego će postati i simbolom života vječnoga koji se stječe mučeništvom. Time će bitno biti putokaz svima koji uroniše u krsni studenaca da im je hoditi preko Maslinske gore s Isusom putem umiranja, postavši tako drugo ime za križ i mučeništvo. Neka nas poruka ovoga dana uputi na ispravan put hoda s Gospodinom kojim se preko muke i križa dolazi u život vječni. Amen.

5. korizmena nedjelja – B
Kad seljaci i ratari ne bi dobro poznavali zrno pšenice, čovjek nikad ne bi doživio napredak i ubrao njegov urod. Samo zahvaljujući činjenici da ratar zna da pšenično zrno skriva u sebi mnoge mogućnosti koje se ostvaruju tek kad ga položi u zemlju, može ga u miru posijati, s nadom da će se ono ostvariti umirući i donoseći dobar urod. Kad bi gledao samo tjelesnim očima ratar nikad ne bi postao sijač, ali on gleda pun pouzdanja uočavajući nevidljivu snagu koja je smještena u zrnu. Taj potencijal zrna je u stvari njegova prava bit. I onaj tko to ne zna, ne pozna dovoljno dobro što je pšenično zrno. Slično vrijedi i za druge ratarske kulture, kao i za otajstvo života skriveno u čovjeku, s time da se takvo što ne prepoznaje tjelesnim očima, nego očima vjere, kao što i ratar u pšeničnom zrnu u vjeri prepoznaje mnogostruke mogućnosti novoga života kojima je zadan.
Tek polazeći od ove pretpostavke možemo razumjeti današnje Evanđelje u kojem Evanđelist najprije prenosi želju nekih židova iz dijaspore koji žele vidjeti Isusa za kojega su čuli da je učitelj moćan na riječi i na djelu. Andrija i Filip prenose njihovu želju Isusu, koji potom ne odgovora izravno na ovo pitanje, već izgovara riječi o zrnu pšenice koje ako ne umre ostaje samo, a ako i umre donosi obilat rod. Gotovo da bismo se mogli pitati kakve to veze ima s upućenim zahtjevom. Međutim, ako ovom odlomku pristupimo iz perspektive kojom ratar pristupa pšenici, bit će nam jasno o čemu je Isus govorio i zašto je tako odgovorio. Vidjeti Isusa, naime, ne znači samo vidjeti ga u ljudskom liku i tjelesnim očima. Vidjeti Isusa znači vidjeti u njemu ono skriveno duboko otajstvo u kojem razaznajemo njegovu božansku biti i poslanje, kao što ratar luči dublji smisao u pšeničnom zrnu određenom za sjemena. Tko želi pravo i potpuno vidjeti Isusa mora ga promatrati onim očima kojim ratar promatra pšenično zrno. Gledajući samo izvanjskim pogledom, vidjeli bismo isključivo njegovu ljušturu, dok nam pogled vjere pomaže uočiti otajstvo.
Zato Isus Andriji i Filipu odgovara neizravno, potičući ih da i sami u njemu traže onu pravu istinsku bit, što mogu ostvariti jedino vjerom. Isusa pravo poznaje samo onaj tko vjeruje da je u ljudskom obličju skrivena božanska snaga koja je kadra sve privući k sebi. U konačnici Isusa vidi onaj tko ga vidi potpuno, a ne djelomično, tko vidi i njegovu božansku snagu u ljudskom obličju. Isto tako Isusa pravo vidi i poznaje samo onaj tko prihvaća njegov način života vjerujući u svoje vječno ostvarenje po njemu koji je poput sjemena bačena u zemlju pobijedio smrt.
U isto vrijeme ove Gospodinove riječi postaju nam izvor pouke o nama samima: u svakom čovjeku skriven je spasenjski potencijal. Hoće li ga čovjek pokrenuti ovisi o ljubavi koju u sebi nosi: ako je to ljubav prema ovom životu, onda će to sve propasti neiskorišteno. Ako je, naprotiv, to ljubav prema vječnom životu, onda će ga iskoristiti umnažajući se. U duhu toga je Isus rekao da će svaki koji ljubi svoj život na ovome svijetu, izgubiti ga, a koji ga mrzi, sačuvat će ga.
Korizma je prikladno vrijeme kad uranjamo na ovakav način u otajstvo Gospodinova i svoga života, svjesni da ga pravo poznajemo samo ako vjerom poznajemo otajstvenu stranu života na koju nam je on ukazivao i na koju nas je pozvao kad je rekao da će svakoga onog tko ide za njim i tko mu služi počastiti Otac nebeski. Stoga pođimo odvažno za svojim Gospodinom, služimo mu zdušno idući za njim, da bismo onda s njime primili i obećanu nagradu života vječnoga. Amen.

4. korizmena nedjelja – B
Vrana vrani očiju ne vadi, stara je narodna mudrost kojom je narod izražavao činjenicu da zločesti ljudi ne će tek tako olako jedan drugoga ugroziti. Redovito poštuju područje i krug djelatnosti onih koji su isti kao i oni, kao što i vukovi obilježavaju svoje teritorije. Taj zakon se ogleda i u prirodi u slučaju vrana, ili pak u primjeru otrovnih životinja. Otrovna životinja ne napada drugu otrovnu životinju, nego im je i jednoj i drugoj žrtva ona nevina i nezaštićena. Tako se najčešće događa da se zločesti ljudi najčešće zajednički i zdušno obaraju na onoga koji je dobar i neškodljiv u društvu, dok međusobno uspostavljaju odnos snošljivosti, svaki na svome području. Tako funkcioniraju razni mafijaški klanovi, ili premreženi političari koji uglavnom jedan drugoga ne ugrožavaju, nego samo razgraničavaju krug djelovanja i kompetencija. S drugu stranu neprijatelj ili žrtva im je zajednička, pa se onda dogovorno obrušavaju na nju.
Stanje netrpeljivosti prema dobru i istinitu ogleda se u svijetu u kojem sa svih strana postoji onaj otrovni žalac prema svemu što je božansku u svijetu, te se s raznih strana slijeva otrov koji bi to htio iskorijeniti. I još bi čovjek lako podnio otrov otrovne životinje, ali kad je čovjek čovjeku otrovnica koja ujeda i oko sebe širi otrov, a takvih je popriličan broj u društvu u kojem živimo. Mnogo je oni koji u društvu truju sve ono što je čestito i moralno, kreposno i duhovno, te se s pravom pitamo kako opstati zdrav i kako preživjeti u takvom ambijentu u kojem je ozakonjeno trovanje?
Uz ovakvu ljudsku škodljivost koja je pogubna i za one koji u sebi nose žalac otrova prema drugome, kao što je pogubna i onima na koje je usmjeren taj žalac, kao jedino i pravo ljekovito sredstvo predstavlja se Bog koji šalje svoga Sina da bude žrtva pomirnica, da bude onaj kojega će podići i pribiti na stup da bi narod ozdravio od ujeda otrovnih zmija. Morao je doći onaj potpuno nevini da svojom nevinošću neutralizira otrov ljudskoga grijeha i zala koje ljudi izlijevahu jedni na druge. Znao je on dobro da vrana vrani oči ne kopa, to jest da se Zli ne diže protiv Zloga, te je stoga bilo potrebno jedno nevino žrtvovano Janje da na se primi udarce i pogrde, otrov i zloću kojom je bilo zaraženo čovječanstvo.
A čovjek sam po sebi je nemoćan oduprijeti se otrovu zloće koji se obrušava na njega, jer kad se zlo okomi na ono što je božansko, onda najviše strada čovjek kojemu je božanski život trebao biti uporište i okosnica života. Zlo postiže svoju svrhu i svoj cilj u trenutku kad uspije čovjeka dovesti do toga da odbacuje božansku prisutnost i božanske sudove koji su mu dani kao mjera prosuđivanja stvarnosti.
Isus u ovom evanđeoskom odlomku naviješta konačni Božji zahvat kojim će dati život svijetu, a taj Božji zahvat se događa njegovim uzdizanjem na križ, da bi svaki koji vjeruje mogao primiti život vječni. Događaj križa je konačna pobjeda Boga nad sotonskim zlom i zavišću kojom je zatrovan ljudski rod, da bi Kristova krv isprala i očistila svaku zloću i otrov iz čovjeka, oblikujući ga isključivo božanskom ljubavlju kojom je Bog ljubio svijet i koju je po Kristovu križu podijelio s čovjekom.
I pred nas je u svetom korizmenom vremenu stavljen ovaj znak Kristove ljubavi. Krist je za nas izložen na drvetu križa ne kao osuđenik kojega treba sažalijevati, već kao pobjednik nad smrću i zlom od kojeg se trebamo učiti. Raspet je na križu za nas da nam posvjedoči da je po križu ljubav Božja dosegla svoj vrhunac, te da promatrajući njega i vjerujući u njega očistimo svoje biće od natruha otrova grijeha koji nas je strovalio u smrt, te da po vjeri u njega ostvarimo život vječno.
Kristov je nauk jasan: tamom se ne može boriti protiv tame, ni grijehom protiv grijeha, ni mržnjom protiv mržnje, ni zlom protiv zla. Krist nam je dao protuotrov križa kojim se možemo zaštiti od tame i mržnje i zla, te kad se želimo oduprijeti i izvojevati pobjedu nad zlima, tamom i mržnjom koja se na nas obara, možemo ustrajati i pobijediti jedino ako se zaštitimo snagom ovog svetog drveta na kojem je visio naš Izbavitelj. Neka stoga sveti znam križa, jedini znak po kojem se čovjek spašava, a na kojem je Krist podignut za nas da nam bude lijekom, bude trajno pred našim očima, da bismo po njemu došli do svjetlosti, zaštitili se od tame i zla, te zahvaljujući njemu izbjegli sud i došli u život vječni koji nam je pripravljen od postanka svijeta. Amen

3. korizmena nedjelja – B
Jedna od bitnih stvari u životu svakog čovjeka jest sagraditi dom, zasnovati obitelj i imati toplo ognjište. Koliko to znači najbolje znaju oni koji su kao izbjeglice dugi niz godina živjeli izvan svojih domova iz kojih su bili protjerani, a koji su potom opustošeni i uništeni. Ali i inače, kad se čovjek useljava u neki prostor koji mu treba biti dom, onda se pobrine najprije taj isti prostor očistiti, izbijeliti i dovesti u red, pa tek onda u njega useljava.
Na sličan se način ponaša i sam Bog u ljudskoj sredini, do te mjere da je i sam proživio sudbinu prognanika među ljudima tijekom cijele povijesti koju je želio obogatiti svojom prisutnošću. On je želio prebivati među ljudima, dok ga je čovjek grijehom i nemarom protjerivao iz svoje sredine na koju je on kao Stvoritelj imao zakonito pravo. I kad mu židovski kraljevi i narod grade Hram u Jeruzalemu, on im od prvog trena daje do znanja da ne grade oni Hram poradi njega, da bi uvećali njegovu slavu, nego da on, u stvari, gradi Hram poradi njih, da im zajamči svoju prisutnost kojom ih želi blagosloviti i obdariti svojom vječnom slavom. Njihova sreća i dobrobit je ovisila stoga o tome koliko su znali poštivati Božju prisutnost u svojoj sredini, te od nje živjeti produhovljujući se. Čuvajući Hram kao mjesto susreta sa svojim Bogom, čuvali su ga kao kuću Božju u koju su trebali ulaziti s poštovanjem i odanošću. I kad dolazi Isus među svoje, među kojima se utjelovio da bi se konačno nastanio, nije mogao previdjeti da postoji i Hram Božje prisutnosti u Jeruzalemu, kuća Božja u kojoj Svevišnji prebiva nastanjen među ljudima. A Hram je potom bio i simbol njegova trajnog nastanjenja u čovjeku, koji je trebao biti novi i živi hram Božji.
Zato je čovjeku bio povjeren Hram Jeruzalemski, Božja kuća i nastamba, da je čuva i o njoj pazi dok se Gospodin ne nastani potpuno u čovjeku. No čovjek nije čuvao ni sama sebe ni Hram, već je dopustio da se u nj bespravno i nezakonito useli Sotona, rušitelj i oskvrnitelj. Gospodin je nama ustupio svoj stan, a mi ga obeščastili i zloupotrijebili njegovu prisutnost. On je želio prebivati s nama, a mi smo ga željeli istisnuti, te ga svojim grijesima prisiliti na uzmak, da odustane od svoga stanarskog prava u svijetu i srcima koje je stvorio, i koja je htio ispuniti. Do kojeg je proturječja dovela takva situacija pokazuju najbolje židovi svojim upitom u današnjem Evanđelju: Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti? Tim upitom se pokazuje do koje mjere može ići naša ljudska pokvarenost i zloća koja se ne pita s kojim razlogom i pravom trgovci i mjenjači onečišćuju hram, već se pita samo koje razloge i argumente navodi Isus koji ga čisti od zloporaba i prljavštine unesene trgovačkim interesima.
Isus međutim ne odustaje od svoga stanarskog prava, u ime čega izgoni trgovce iz Hrama. Kao znak svoje ovlasti Isus ih upućuje na moć koju ima da iz ruševina podigne taj isti hram. Jer čovjek će se drznuti ići i dalje od onečišćenja podižući ruku na samoga Boga želeći i uništiti hram njegove prisutnosti u svijetu među ljudima. Isus stoga ukazuje na svoju moć da ga konačno sagradi ustajući od mrtvih, jer je jasno aludirao na hram svoga tijela. On ima ovlasti govoriti o jeruzalemskom hramu jer je kao takav gospodar nerukotvorenoga hrama Božjega. On koji je podigao hram Božje prisutnosti u svome tijelu, on može i onaj jeruzalemski na najbolji način očistiti snagom ovlasti koju ima. Premda zna da će Hram jednom biti razoren, ipak ne može prijeći preko toga da njegov narod na najsvetijem mjestu koje mora biti Bogu posvećeno, upravo tu Boga obeščašćuje.
Ništa drukčija slika društva nije ni danas. Društvo se čudi Crkvi i vjernicima pitajući se s kojim pravom se pozivaju na ljepotu čistog i božanskog života, s kojim pravom na primjer traže neradnu nedjelju i poštivanje dostojanstva ljudske osobe kad je nedjeljom najbolja prigoda trgovcima zarađivati na svetom hramu Božjemu koji je čovjek. Jednostavno se zaprepasti svaki onaj tko vidi koja su to izokrenuta i izopačena mjerila prosuđivanja. Tako, naime, mora dokazivati svoje ovlasti i autoritet onaj tko čini dobro, tko poziva na pravo štovanje Boga, tko ugrožava interes kapitala i novčara, kao da je čovjeku on jedini i primaran, dok se u stvari radi o teškim zloporabama i izrabljivanju. Umjesto da oni dokazuju s kojim pravom smiju onečišćavati Božji hram, prisiljavaju Isusa da se izjasni s kojim ga pravom čisti. A nema i ne bi smjelo biti valjanog razloga koji bi smio dopustiti njegovo onečišćenje, jer lažna dobrobit koja se krije iza novca nije dovoljan razlog da bi se dopustilo duhovno pustošenje i propast koji se time čine.
Neka nas Gospodin Isus, koji je svojom smrću izbacio nasilnika iz svoga stana, kuće Božje, pouči da i mi ove korizme pokajanjem i pokorom dodatno počistimo prostore srca, hramove prebivališta Božjega, koje je on na samom početku isprao krsnom vodom, te ih obilježio svojom krvlju kao vlastito prebivalište. Neka nas izgradi za pročišćenu viziju Boga i čovjeka, jer samo čista srca možemo Boga gledati, a čovjeku služiti na putu spasenja. Amen.

2. korizmena nedjelja – B
Nakon prošle nedjelje kada smo čitali evanđeoski odlomak o kušnjama kojima je bio izložen Isus, danas čitamo drugi odlomak koji je gotovo sasvim suprotan od prethodnoga. Naime, danas nam liturgija stavlja na razmišljanje odlomak o Kristovu preobraženju na gori. Međutim, ova dva odlomka nisu bez povezanosti, jer na jednom mjestu veliki sveti Augustin, dok govori o kušnjama Gospodnjim, veli: “U sebi nas je dakle preobrazio, kad je htio biti kušan od Sotone. Upravo smo pročitali u Evanđelju da je đavao u pustinji kušao Gospodina Isusa Krista. Upravo Krista je Sotona iskušao! A u Kristu si ti bio iskušan, jer Krist je od tebe uzeo tijelo, a od sebe tebi dao spas; od tebe je sebi uzeo smrt,a od sebe tebi dao život; od tebe je preuzeo na sebe pogrde, a od sebe je tebi dao slavu; dakle, od tebe je sebi uzeo kušnju, a od sebe tebi dao pobjedu!” (Augustin, En. in ps. 60, 3).
Tako vidimo da nas je Krist već u tom trenutku u sebe preobrazio, da bi nas poveo prema vječnom preobraženju slave, čiji nam je predokus dao svojim preobraženjem, o kojem čitamo u današnjem odlomku. Iz toga možemo zaključiti da je ono prvo preobraženje, to jest preobraženje pobjede nad Sotonom u kušnjama, preduvjet i za ovo preobraženje slave kojeg ćemo biti dionici s Gospodinom, čemu su i trojica apostola bili svjedoci na brdu. A preobraženje Gospodnje daje nam o nove duhovne koordinate za korizmeni hod. Sada nam već Gospodin daje nagovještaj onoga što nas čeka na cilju, to jest najavljuje nam rezultat i smisao korizmenog odricanja i pokore. Kršćanstvo nije mazohizam, već zna, na tragu svoga Gospodina Isusa, da sve kušnje i nevolje ovoga svijeta kojima smo izloženi imaju vrijednost duhovne preobrazbe.
Međutim kršćanska preobrazba ne može biti samo promjena izvanjskog ruha, već promjena mora zahvatiti srce i dušu, podrazumijevajući iskrenost obraćenja. Svaka preobrazba se mora dogoditi najprije u nutrini, u duši, snagom Duha, jer od samo one izvanjske, kozmetičke nema nikakve koristi. Također je bez učinka i ona zakonodavno-politička, kojoj se podlažemo po sili zakona, jer se silom može nametnuti određeni zakon, i pravedni i nepravedni, ali on ne može doprinijeti ljudskom dobru kojega nema bez dobra cijele osobe, bez dobra koje raste i cvjeta u duši. Činjenica je pak da je za nas ljude preobraženje najčešće izvanjska preobrazba koje graniči ili se pretvara u pretvaranje i prijetvornost, što naša narodna poslovica lijepo izrazi: Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikad. Umjesto da se radikalno i dubinski preobražavamo u duhu svoje pameti, navikli smo da se uglavnom, poput određenih prehrambenih artikala, možemo pokvariti. Jer kad čovjek stoji i čeka, ako na sebi ne radi, onda jedina preobrazba koja mu se događa, jest preobrazba iskrvarivanja. A onaj tko se želi istinski preobraziti, onda ne može pasivno čekati da mu vrijeme donese preobrazbu, jer vrijeme može donijeti samo kvarenje, a ne preobrazbu na bolje. Preobrazba na bolje se zato uvijek ostvaruje uz napor, trud i vježbanje. Točnije, duhovna preobrazba se ostvaruje uz duhovni trud, a ne tek obični izvanjski. Na krivom je tragu onaj tko misli da je za preobrazbu čovjeka dovoljno promijeniti odijelo, ideološku stranu, boju ili zastavu, zanemarujući onu nutarnju duhovnu pretvorbu koja je bitnija i temeljnija.
Neupitno je danas da je čovjek izložen mnogim i naglim preobrazbama koje se pokazuju u društvu oko njega, ali i na njemu. Nitko nije izuzet od tih preobrazba koje se događaju u društvu, a koje su potaknute i uvjetovane tehničkom civilizacijom i načinom na koji živi društvo. Uronjeni smo u rijeku događanja u kojoj smo i zahvaćeni njenom vodom, o čemu ovisi i naša čistoća ili prljavština. Ukoliko je ta voda prljava i zagađena, onda će i nas nužnu zahvatiti, te će takvo zagađenje utjecati na stanje naše duše i bića. Ukoliko bi takva rijeka bila čista, onda bi i nas isprala svojom čistoćom. Sve ipak ukazuje na to da rijeka ljudskog i površnog mentaliteta u kojoj plivamo nije tako čista kako bi čovjek sebi htio predstaviti i kako bi se htio utješiti, već da se radi o rijeci punoj prljavštine i duhovne baruštine.
Korizma je vrijeme kad smo se pozvani oduprijeti bujici izvanjskosti, te promjena koje ne zadiru na dušu na pozitivan način izgrađujući je, već kvareći je. Oprati savjest i prljavu dušu od grijeha, slabosti i zloće ne možemo novim odijelom, ma kako svečano ono bilo, nego samo unutarnjom preobrazbom božanskog djelovanja u duši, kao što je to bio slučaj s Gospodinom čije haljine postadoše bijele poput snijega ne izvanjskim pranjem, već čistoćom božanske snage koja je izbijala iz njegova bića. Neka i nas Gospodnji primjer ponese tim putem da vrijeme korizme živimo kao vrijeme preobrazbe, te da steknemo preduvjete za ono vječno preobraženje koje ćemo doživjeti u Kraljevstvu Božjemu. Amen.

1. korizmena nedjelja – B
Nijedan čovjek po spontanom zakonu prirode ne voli ljude koji se izdvajaju, koji na neki način strše iznad drugih, koji se nečim ističu, te ih doživljava kao bolje od sebe. To jest, precizacije radi, voli on i promatra takve ljude koji mu znače kao svojevrsni idoli u isključivo ljudskim kategorijama, te se tako opija kojekakvim ljudskim veličinama koje stavlja sebi za uzor u pojedinim segmentima života, ili im se divi u okviru onih ljudskih dometa, bilo da se radi o ljudima znanosti, kulture, politike ili pak onima iz svijeta zabave. S mnogo simpatije se piše i govori o njihovom životu, pa i onda kad se radi o čistom i skrajnjem nemoralu kojim se pokazuju ili dokazuju. Na žalost takvima se posvećuje nevjerojatno mnogo prostora i takvi onda imponiraju drugim ljudima, pa i neizravno, već samim time što su teme javnog mnijenja.
Iz tog se zaključuje da čovjek, premda ne voli ljude koji se izdvajaju, koji strše iznad drugih, ipak voli i promatra sve kategorije ljudi koji su iznad drugih, ali u domeni isključivo ljudskoga. Tako se pokazuje da voli poznate i slavne, ili one koji su na neki način posebni, o njima priča i prati njihov život, te mu oni ne smetaju, premda bi sam htio biti na njihovu mjestu. Nisu mu sporni niti onda kad se ti isti ljudi ponašaju više životinjski,nego ljudski, kad žive po zakonu nagona a ne razuma, već i tada pobiru simpatije svojih obožavatelja.
Ali je ljudski je stav sasvim suprotan prema onima koji „strše“ i ističu se po svom neporočnom ponašanju. Njih baš ne cijeni previše, te jedva čeka da im nađe kakvu zamjerku. Dolazimo time do zaključka da čovjek i društvo u cjelini najmanje voli one ljude koji ga upućuju na autentično ljudsko, te ne želi da se takvi izdvajaju. Zato im najradije traži mane i lijepi etikete, samo da se ne bi osjetio obveznim biti poput njih, samo da ne bi morao napraviti zaokret u životu, ili da bi mogao imati izgovor za svoj krivudavi hod. A dobro mu dođe kad može reći „tako svi ponašaju“, te nema razloga on biti drukčiji. Onima koji žive drukčije, čovječnije i božanskije, najradije pronalazi mane, proziva ih i omalovažava želeći dokazati kako su i oni poput ostali, kako se samo „prave sveci“, a to nisu. Međutim, on u stvarnosti ne želi da oni budu sveci, jer bi to bila nasušna potreba, već ne želi da budu, da ne bi on sam morao napraviti neki pomak prema svetosti.
to je kontekst u kojem možemo razumjeti i današnje Evanđelje u kojem Marko samo kratko izvještava kako Isus nakon krštenja na Jordanu odlazi u pustinju, gdje ga je kušao Sotona. Na neki način se Isus distancira, udaljuje iz konkretnog života i udaljuje od ljudske zajednice. Upravo radi toga ga Sotona kuša, jer Sotona ne želi nikoga tko bi se isticao od svijeta i od ljudi, nikoga tko bi odudarao, nikoga tko se ne bi htio u potpunosti poistovjetiti s ljudskim, do te mjere da i slobost i grijeh proglase ljudskim. Sotona ne želi nikoga tko bi se među ljudima isticao po božanskim darovima, te prednjačio svojim primjerom u bogosinovstvu,te zato kuša Isusa želeći ga vratiti, bolje reći sunovratiti, u takvu „stvarnost“.
Isus kao veliki svećenik ljudskoga roda i do tog trenutka je bio od ljudi uzet i za ljude postavljen, ali se još, u konačnici, mora izdvojiti iz svijeta u kojemu živi, jer svijet živi samo svjetski, a on je donio božanski život svijetu. On se morao izdvojiti i stati sam nasuprot svijeta, da bi započeo stvarati novi svijet i da bi ljude poučio živjeti božanskim životom, a to Sotona ne odgovara te ga kuša u pustinji, jer je odlazak u pustinju bio prvi korak izdvajanja.
No pustinja za Isusa ne znači bijeg od čovjeka i svijeta, niti bijeg od ljudske stvarnosti. Pustinja označava distanciranje od našeg skrivanja iza paravana ljudskosti, od našeg bijega od osobnosti i pretapanja u masu. Zato Isus smeta Sotoni, jer diže glavu prema Bogu, a ne zadovoljava se živjeti samo ljudskim životom. A to čitamo u evanđeoskom izvještaju gdje stoji da ga Duh odvede u pustinju, jer je neophodno da se izdvoji, da bi se suočio sa Sotonom koji ljude vrti u krug oko samih sebe i svoje ljudskosti. Do te mjere je čovjeka doveo da se zaokupira samim sobom, da više i nema potrebu napastvovati ga, jer u svijetu u kojem nemamo vremena, mogućnosti i želje stati pred Boga, tu nas Sotona i ne treba kušati, jer jednostavno i ne primijetimo njegovo djelovanje. Međutim, u pustinji, prostoru i načinu života gdje smo jedino pred Bogom i gdje želimo stati pred Boga, te postati autentični ljudi, tu nas kuša i tu smo mu na meti. On ne želi da živimo od te svijesti i od tog odnosa, te je to jedino što mu smeta i što bi htio spriječiti. U društvu mase on se ne pojavljuje tako očito, jer iza kulisa vuče sve konce, a da čovjek to ne primijeti, te se i nesvjesno ravna po njegovim naputcima i htijenjima. U takvom društvu čovjek sam od sebe stvara takav život bez autentičnog odnosa prema Bogu,te Sotona tu ne treba ulaziti otvoreno, nego se samo licemjerno smije iz prikrajka. Ali tamo gdje se pojedinac izdvaja, gdje ne pristaje na bezličan odnos i tajni plan, već želi život uzdignut prema Bogu i po Bogu, gdje se želi sjediniti s Bogom, tu je Sotona prisiljen razotkriti se, doći osobno i učiniti sve da takav pokušaj uguši.
A sveto korizmeno vrijeme nas osnažuje Isusovim primjerom da se odupremo toj napasti. Pozvani smo biti izdvojeni iz ovog svijeta i biti pred Bogom i za Boga. Isus nas danas uči da se odupremo temeljnoj napasti, a to je da budemo poput drugih ljudi. Odupirući se toj napasti, pozvani smo biti poput njega, Bogočovjeka, živeći u svojoj ljudskosti božanski plan i ostvarujući vječne domete života. Amen.

7. nedjelja kroz godinu – B
Kad se oko nas nešto događa, pozvani smo kritički rasuđivati i vrednovati svaki pojedini događaj i čin. No prilikom vrednovanja čina i događaja, ne držimo se svi istih kriterija. Netko je sklon više prosuđivati ono izvanjsko, netko unutarnje, netko vrednuje ponajviše ono što smatra da je veliko, zabacujući i ne primjećujući ono što smatra malenim, netko promatra uglavnom cjelinu zanemarujući detalje, dok netko drugi budno prati i sitne detalja jer je sposoban i iz detalja procjenjivati cjelinu. Tako se razlikujemo u prosuđivanju događaja i osoba, jer promatramo i procjenjujemo ono što držimo važnim prema vlastitim kriterijima. Često nam se zna dogoditi da vidimo u drugome ono što mi hoćemo ili što bismo htjeli vidjeti, a ne ono što u stvari jest. Zato se dogodi da često vidimo ono što smo mi sami u sebi i u svojoj duši, a ne ono što je onaj kojega promatramo.
U današnjem evanđeoskom odlomku imamo prigodu vidjeti Isusa koji pokazuje da promatra ono bitno u čovjeku, te je sposoban prosuđivati određene detalje koje je držao značajnima, a koje drugi nisu lako zamjecivali. Upravo po detaljima imamo pristup u unutarnji svijet koji ostaje oku skriven, jer nitko, tko god je svjestan ljepote i veličine onoga što nosi u sebi, ne izlaže to kao na tržnici, već iznosi na vidjelo malo po malo, diskretno po svojim djelima.
U činu četvorice ljudi koji nose jednog uzetog želeći ga donijeti pred Gospodina, možda su neki vidjeli dosadne gnjavatore, kojima, usprkos tako plemenite nakane, nisu omogućili pristup pred Učitelja. Netko je možda promislio da se radi o nepromišljenim ljudima koji ugrožavaju i svoju i tuđu sigurnost, a eventualno i nanose štetu domaćinu koju je ponudo Isusu gostoprimstvo. Isus, naprotiv, iz njihove požrtvovnosti čita nešto mnogo dublje, a to je njihova vjera, te na temelju toga i reagira obraćajući se uzetome. No u tom trenutku i on čini nešto neobično, mnogo neobičnije od njihove intervencije spuštanja bolesnika s krova. On ne ozdravlja dotičnog bolesnika, kako su odmah svi pomislili da će na praviti, već mu veli: Otpuštaju ti se grijesi.
Pismoznanci koji stajahu okolo, počeše mudrovati u sebi pitajući se što to on govori. Oni su vrlo dobro znali da grijehe može otpuštati jedino Bog.Njihova prisutnost u ovom trenutku govori da je i nekada bilo oko Gospodina onih koji bi zauzimali svoja mjesta, ali ne dobronamjerno, već da bi u sebi mudrovali protiv njega i njegova djelovanja, da bi prosuđivali i osuđivali, da bi pokazivali kako su sposobni izreći o svemu svoje mišljenje, ali nisu tu bili iz uvjerenja. Oni ne čitaju u dubinu ljudsku. Oni su zapreka da k Isusu dođu oni koji ga stvarno trebaju i žele. Četvrica koja su nosila bolesnika pokazali su da su sposobni nadići takvu zapreku i pronaći rješenje donoseći svoga prijatelja preko krova pred Gospodina.
Upravo radi njihove domišljatosti Isus je s jedne strane držao providonosnim njihov dar sposobnost da budu na usluzi ovom bolesniku, te mu je zato najprije otpustio grijehe, što je držao mnogo primarnijim od iscjeliteljskog zahvata. Isus je tim činom pokazao da gleda u dušu, da gleda stvarne ljudske potrebe koje se ne mjere izvanjskim uslugama ni dobročinstvima, već onim cjelovitim ljudskim, potrebama koje u prvi trenutak nitko ne zamjećuje. On čita u dušu i daje najprije ozdravljenje duši otpuštajući grijehe, da bi pokazao da čovjeka treba čitati u dušu, te potom učiniti i drugo što treba. Isus međutim nije poput farizeja koji čitaju u dušu da bi iz nečije duše izvlačili prljave detalje, s time se rugali i podcjenjivali, već on čita dušu da bi je izloiječio i očistio. On ne promatra u čovjeku bolest da bi osuđivao govoreći kako je nešto sagriješio kad je tako kažnjen, nego čita ljudsku bolest kao providonsnu prigodu da ga njegovi prijatelji dovedu k njemu da ga ozdravi i na duši i na tijelu.
Riječi koje Isus izgovara o oproštenju grijeha, detalji su iz kojih pismoznanci ne znaju i ne žele čitati da je Isus Mesija, već ih koriste da tumačeći ih prema svojim predrasudama. Možda su i oni imali o ovom bolesnom čovjeku svoj stav, te su držali da ga je Bog kaznio zbog nekog grijeha. Možda su mislili da je samo zato i bolestan, ali nisu čitali detalj koji je Isus želio istaknuti kad je upušivao na sebe kao onoga koji može opraštati grijehe, a ne samo iscjelljivati. Pismoznanci ne čitaju iz Isusovih riječi ono bitno, ne žele razumjeti da je on Mesija, da ima božansku moć, već samo čitaju i vide što sami žele vidjeti sukladno svojim okvirima. Tako pokazuju da ne znaju pravo čitati ni čovjeka ni Boga, da ne znaju prepoznati u čovjeku ono bitno, a to je ono stvoreno na sliku Božju koje je bilo grijehom zaraženo, te ga je trebalo osloboditi te bolesti, zaraze i nemoći.
U konačnici, Isus u drugome vidi sebe, te sve čini da čovjeka uzdigne do te vizije, da ga uzdigne da prepozna u sebi bogolikost, a u Isusu onoga koji je savršena slika Očeva, onoga kojemu mora sve više sličiti kao starijem bratu. I kao što Isus ne osuđuje, nego najprije ozdravlja ono što treba sličiti Bogu, tako i nas poziva da se ne sablažnjavamo poput pismoznanaca zbog njegova spasiteljskog djelovanja kojm oprašta grijehe, te da ne budemo zapreka onima koji Boga stvarno trebaju, nego da radije budemo nesebični poput one četvorice koja donesoše ovog bolesnika. Dopustimo Kristu da nas prve potpuno izliječi od naše nemoći, predrasuda i pogrešnog gledanja, da bismo radosno služili spasenju i oproštenju grijeha braći s kojima živimo. Amen.

6. nedjelja kroz godinu – B
Kao ljudi nađemo se često u proturječnim ili bezizlaznim situacijama u kojima dolazi do izražaja naša ljudska nemoć pred određenim stvarnostima. Može nam se tako dogoditi da znamo što treba činiti, a da nemamo volje, ili pak obrnuto da imamo volju, a da ne znamo što bismo trebali napraviti. Može se čak dogoditi da imamo i volju i da znamo što treba, a da opet stvar izmiče našoj moći, te moramo tražiti druga rješenja koja ne ovise samo o nama. U tom slučaju upućeni smo na druge koji imaju i znanje i htjenje i mogu napraviti ono što od njih očekujemo. A doista, da bi se ostvario cilj neophodni su svi ovi spomenuti elementi.
Svima nam je kristalno jasno da samo znanje ili sama volja nisu dovoljni, niti su jamci dobrobiti osobe i društva. S pravom se pitamo ima li koristi ako neki liječnik zna svoj posao, a ne želi učiniti prije nego primi plavu kuvertu. Ima li koristi ako sveučilišni profesor zna svoju struku, ako ne želi svoje znanje prenijeti bez „dodatnog poticaja“? Ima li koristi ako političar ili gospodarstvenik može učiniti nešto od općeg dobra ili značaja, a odbija dok u tom ne dobije vlastitu korist? Koja koristi od takvog znanja, gdje nema prave i dobro motivirane volje?
Zato nije čudo da u društvu, kao suprotnost spomenutim naznakama, cvjetaju alternativni pokreti, udruge ili inicijative koji stavljaju naglasak upravo na važnost vježbanja volje i htjenja, koji govore o tome kako treba pozitivno misliti pred životom i problemima. u tom duhu se promiče govor o bolesti kao posljedici bolesnih stanja psihe, stresa i opterećenja, te se nude savjeti kako nadići ili izbjeći takva štetna i opasna stanja. Mnogi su stoga uvjereni da se snagom ljudskog htjenja i volje može zadržati zdrav duh i zdravo tijelo, dok bi ljudska zlovolja i malodušje bili izvorom mnogih nevolja i zala. No, uvijek se postavlja pitanje, može li samo htjenje bez prikladnih znanja proizvesti željene učinke u životu? Može li ljudski duh biti toliko moćan sam se brinuti o svome dobru i zdravlju, bez pomoći sa strane i dužne skrbi koju nam mogu pružiti osposobljene osobe?
Iz svega rečenoga jasno je da mora postojati međusobno prožimanje znanja i htjenja. Koja korist znati i moći, ako volja nije motivirana uopće ili ako je krivo motivirana? A koja korist htjeti, ako nema potrebnog znanja i moći da se ostvari ono što se hoće? Očevidno je da je između znati i htjeti velik jaz koji može premostiti samo ispravna motivacija, jer su znanje i htjenje kao dvije obale rijeke koje treba povezati mostom. A upravo toga je danas vrlo malo među ljudima, koji najčešće svoju volju, a potom i znanje, motiviraju i potiču korupcijom, mitom, obećanjima vlastite koristi ili nagrada, željom za vlašću i vladanjem nad čovjekom.
Današnje Evanđelje opisuje jedan događaj koji nam omogućuje bolje shvatiti ove odnose, te nas uputiti na pravi put, jer se i svim mi nalazimo često u raskoraku glede znanja i htjenja. Pred Isusa dolazi čovjek zaražen gubom, bolešću protiv koje mu ne može pomoći ni znanje ni htjenje, jer sam od sebe nije sposoban izliječiti se. Njemu je neophodan zahvat izvana. On se stoga odlučuje na drugi korak – potražiti onoga tko ima znanja i sposobnosti to pomoći mu i osloboditi ga te opake bolesti. Stajući pred Isusa svjestan je da Isus ima znanje i moć to izvesti, ali je pitanje hoće li to učiniti. Zato on jednostavno veli: Ako hoćeš, možeš me očistiti. Znao on da Isus ima moć, ali on ovisi i o Isusovu htijenju, jer pravo je pitanje ima li Isus dovoljno motiva i razloga učiniti to što se od njega traži.
Evanđelist otkriva odgovor na ovu dvojbu. On veli da Isus bi ganut zahtjevom ovog gubavca, bi ganut vidjevši čovjeka i njegove patnje, te jednostavno odvrati: Hoću, budu čist! Tako vidimo da onaj veliki jaz između znati i htjeti, između moći i htjeti može premostiti samo ispravna motivacija, a to je ljubav prema čovjeku, kao što to Isus i pokazuje. Znati i htjeti dva su pola između kojih treba uspostaviti vezu, pa da prostruji životna struja, a njihovo međusobno povezivanje i prožimanje događa se ljubavlju. U protivnom, znati i htjeti u čovjeku, koje ne bi povezala prava motivacija, ostali bi sterilni ili nastrani i razorni. Ono naše htjeti, ljudsku volju, treba pokrenuti da dođe do učinka, kao što se okretom ključa pokreće stroj ili kao što se pritiskom na prekidač pali svjetlo u kući. Da bismo nešto htjeli, hoće se motiv, razlog koji pokreće volju na djelovanje, jer taj razlog je pokretač cijelog ljudskog sklopa koji se ne pokreće slučajno niti sam od sebe. Za Isusa taj razlog i pokretački motiv je ljubav prema čovjeku i ganuće koje prema njemu osjeća. Ganuti Isus – Isus je koji voli čovjeka i dobro čovječje, što ga jedino može nagnati da intervenira. To ganuće koje osjeća i kao čovjek, navelo je njega, pravog Boga, da se utjelovi i da postane čovjekom, da bi onda postao liječnik ljudskih sudbina i putokaz svima ljudima, jer svaki od nas, bez obzira u kolikoj mjeri, ima moć liječiti druge čineći im dobro. A da pokaže gubavcu da ne čini to radi sebe i svoje slave, radi probitka i interesa, zabranjuje mu o tome govoriti.
Kao što je njegova i ljudska i božanska volja bila ispunjana ljubavlju prema čovjeku, te mu nije bilo teško učiniti ono što ga je gubavac molio, Isus poziva i nas na taj put, da motiv našega djelovanja – našega „hoću“ ne bude prizemljeni motiv, već ganuće prema ljudskim potrebama i ljubav prema dobrobiti svake osobe. Učinimo stoga mi prvi korak poput gubavca, zatražimo ozdravljenje, da bismo onda ozdravljeni mogli druge liječiti. Nama je samo htjeti da nas ozdravi on, liječnik i bolesnih znanja i htijenja, a sve ostalo je njegova briga, jer je došao izliječiti nas i osposobiti da svakom potrebnom čovjeku služimo u njegovu duhu – htijenjem motiviranim ljubavlju. Amen.

5. nedjelja kroz godinu – B
Danas nije rijetkost susresti mnoge nadobudne mlade ljude, napose na početku karijere, koji od zadanog cilja ispred sebe ne vide ništa drugo i, što je još gore, ne vide nikog drugog. Takvi postaju neuviđavni za žrtvu i doprinos drugih oko sebe, pa čak i onih najbližih, kao što su to djedovi i bake ili čak i sami roditelji, koji su im u stvari i omogućili da mogu razmišljati o budućnosti i o eventualnoj karijeri. A onda ljudska umišljenost nema mjere, te čak počnu sebe držati većima od drugih samim time što su se iz sela preselili u grad, ili što je iz određene neimaštine došao u uvjete sigurnijeg i gospodarski naprednijeg života, ili pak što imaju nekoliko razreda škole i određene znanstvena saznanja koja nisu postojala prije nekoliko desetljeća. U ime toga mnogi su spremni odreći se pa i svojih najbližih, jer bi to moglo zasmetati njihovu ugledu i veličini, te onda pažljivo biraju društvo u kojem će se kretati, te vrijeme i način susretanja s njima i sa svima koji ne bi pridonosili njihovoj veličini.
Kad čovjek počne graditi karijeru, onda pored sebe ne primjećuje drugoga, osim ukoliko mu taj drugi ne treba u nečemu poslužiti, pa tek kad mu to počne nedostajati, onda uočava odsutnost i osobe koja je mogla nadomjestiti nedostatke i biti pri ruci u potrebama. Kad čovjek počne graditi karijeru, zna biti beskrupulozan, gaziti preko ljudi. A i onda kad ne gazi izričito i s namjerom nekoga pogaziti i poniziti, gazi ih se na način da ih se zanemaruje. Mnogi tako dolaze u svoje obitelji dolaze puni bahatosti, zaboravljajući biti zahvalni onima koji su im dali život i koji im trajno stoje na raspolaganju smjernim služenjem. I ne sjete se upitati svoje stare roditelje treba li im išta, nego drže da je najprirodnije doći doma te se najesti i napiti, kao da to nikoga nije koštalo i odricanja i ulaganja ove ili one vrste. I ne primijete koliko im roditelji pomažu ili znače dok ih ne izgube ili dok im ne zatrebaju. A koliko se puta samo događa da ukućani shvate da postoji domaćica koja o njima skrbi tek kad je zaboli te im nema tko služiti, shvaćajući da i ona postoji tek na temelju svojih potreba.
Dolazeći sada na današnji evanđeoski odlomak, povući nam je neke paralele. Isus je na početku karijere, to jest svoga djelovanja. Pitati nam se je li i on bio uobražen poput tolikih uobraženih ljudi, da je vidio i htio isključivo svoj uspjeh zanemarujući ljude oko sebe. Je li shvatio da je Petrova punica bolesna tek kad je trebao sjesti za stol da mu se poslužuje i da ga pogoste, kako se to događa nama ljudima? Je li onda i on intervenirao isključivo iz sebičnih razloga, da mu ne propadne dužna čast i čašćenje?
Da je Isus na takav način reagirao misleći isključivo na svoju karijeru i gradeći svoju veličinu, onda zacijelo nikad ne bi ni svratio u Petrovu i Andrijinu kuću, u kuću običnih ribara, kad je mogao mnogo bolje proći u kući kakve imućne gospode koja bi mu se uz to i dodvoravala. Nakon nastupa gdje su mu se divili da naučava kao onaj koji ima vlast, te čudesnom snagom izgoni zloduhe, mogao je poželjeti u koju kuću ući da ga počaste. Mogao je tražiti da mu plješću i da mu se dive, da ga hvale i uzdižu, a on ne čini ništa od svega toga, već ide u kuću skromnih prijatelja ribara. Nije mu udarila slava u glavu, niti je bio u karijerističkoj ognjici da ne bi primijetio njihove potrebe, da ne bi uočio da nedostaje domaćica, koju najčešće svi previde. I nije primijetio da je nema jer je htio imati bolju poslugu, već jednostavno nije mogao ne uočiti ljudske potrebe i stanja, a da sam ne učini što može da ih zacijeli. Zato je u svoj svojoj jednostavnosti i osjećaju za ljude pristupio bolesnoj ženi i izliječio je od ognjice, dajući ovom činu ne samo medicinsku dimenziju, nego prije svega onu ljudsku.
Nije on bio sebičan i neuviđavan, nije mislio samo na se, pogotovo nije promatrao ljude oko sebe s visoka, kao one koji su mu trebali biti podčinjeni, ili u nekom služinskom odnosu prema njemu. On je došao služiti ljudima, a da mu je bilo do slave ne bi se bio ni utjelovio. Htio je ljude poučiti kako će skrbiti jedni za druge, kako se ophoditi jedni prema drugima, kako graditi humaniji svijet ne stavljajući sebe i svoju karijeru na prvo mjesto, nego stavljajući dobrobit osoba s kojima živimo. Htio je poučiti da ne treba graditi karijeru i veličinu preko tuđih leđa, nego podmećući svoja leđa za njihovo dobro, kao što je i sam činio taj isti dan liječeći i druge bolesne i opsjednute. Svijet u kojemu živimo idealna je prigoda u kojem možemo primijeniti spoznaje i vještine koje nam je posvjedočio i kojima nas je poučio naš Gospodin, pa se dajmo na posao poput njega. Amen.