23. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin je osnovao zajednicu vjernika – Crkvu sa željom da bude jedna obitelj u kojoj je on Učitelj i Glava, a svi međusobno braća. No pri tome Isus nije idealizirao, već je računao da među nama ljudima ima kojekakvih čudaka, te svojeglavih i izopačenih pojedinaca koji ne slušaju njega i ne žive po njegovoj volji, već provode samovolju, te mračni i izopačeni život. Štoviše, živimo u vremenu kada se više nikome ne smije reći da je u zabludi, da čini grijeh i zlo, već se treba tolerirati njegov izbor kao nešto što je sasvim ispravno. I onda kad se uz to zna da upravo takvi prave pritisak na Crkvu tvrdeći da je ona netolerantna jer im uskraćuje pravo na vlastiti izbor i na vlastito poimanje ispravnoga i grešnoga, onda možemo vidjeti koliko su doveli u pitanje mogućnost bratskog prijekora kojemu je Isus poučavao svoje apostole. Ako se više ne može govoriti o ispravnom i krivom stavu, uvjerenju, izboru, misli ili djelu, onda je bespredmetno nekoga nečemu poučavati. No problem postaje kada takva suvremena ideologija ne tolerira da službenici Crkve iznesu svoje mišljenje, već ih prisiljava da i oni prave zaokret, da imaju kompleks krivnje jer su navodno kroz stoljeća uskraćivali dati svoj blagoslov na određeni stil života okarakteriziran kao grešan. Oni bi navodno htjeli biti u Crkvi, ali da žive grešno, čine što ih volje, te očekujući da im se službenici Crkve ispričavaju jer su se nekada izjašnjavali glede određenih čina kao grešnih.

Isto tako, vjerujem da su mnogi od nas osjetili gorak okus na ustima kad su čak i nekome od svojih najbližih pokušali ukazati na ispravan život i na poštivanje Božjega zakona.

22. nedjelja kroz godinu – A

U svome uvjerenju da sve znaju o životu, ljudi su često u velikoj zabludi, jer ne znaju upravo one najvažnije stvari. Doista, kada ljudi ne poznaju Boga, onda ne poznaju niti bit života, premda to ne uočavaju tako lako ili ne žele priznati. Štoviše, žive s takvom samouvjerenošću kao da oni ne mogu pogriješiti. Nastupaju s takvom zadivljujućom sigurnošću kao da drže sav život u ruci, a najčešće su puni ljudske ispraznosti u ime koje i govore s takvom prepotentnošću. I onda, ako netko misli drukčije od njih i podsjeti ih da u životu treba imati božansku viziju, redovito se suprotstavljaju jer takav stavi dovodi u pitanje njihovu vještinu i varljiva uvjerenja. Ali jer se ne žele trgnuti iz vlastite uljuljanosti, lakše je onda drugima nametati svoju viziju života kao jedinu pouzdanu i ispravnu, zaboravljajući da Bog o ljudskom životu zna mnogo više i mnogo bolje od nas ljudi.

Upravo se tako bio postavio sveti Petar u ovom događaju kada je Isus počeo naviještati svoju muku, smrt i uskrsnuće. Misleći da bolje zna što je za njegovo dobro, Petar ga je počeo odvraćati od takvoga nauma, to jest od takvih predviđanja. Petar je očito imao poimanje života u kojem je mislio da je moguće izbjeći poteškoće, patnje i nevolje, barem u onom najradikalnijem obliku, ako li ne i potpuno. Zato je uzeo sebi za pravo davati savjete Isusu, potpuno uvjeren da mu time želi i čini dobro. A nije znao da je njegov kut gledanja bio samo ljudski kut gledanje s prikraćenom ljudskom perspektivom. Petrova reakcija odražava viđenje života u kojemu svi planovi trebaju teći i ostvarivati se glatko, bez problema i protivljenja, bez patnja i križeva. To je gotovo zajednička pogreška svih ljudi, jer ne računaju na poteškoće koji dođu same od sebe ili nam ih netko stvori.

21. nedjelja kroz godinu – A

Živimo u vremenima u kojima se primjećuje slabljenje svijesti vjernika o važnosti i značenju Crkve za svakoga od nas. Ali ne samo o značenju Crkve za vjernike, već i za cijelo društvo kao takvo, te za svakog čovjeka pojedinca. U društvu u kojemu živimo, bilo određene istine ili poluistine ili laži, bilo činjenice bilo podmetanja, a bez ispravnoga tumačenja u kontekstu u kojem ih treba tumačiti, imaju kao učinak da kod mnogih vjernika slabi svijest i ponos pripadnosti Crkvi. Osim toga, u nekim krajevima mnogi vjernici napuštaju Crkvu jer se ne slažu sa smjerom kojim ta ista Crkva brodi. Dio njih kao da samo čeka neki povod da povuče takav potez, a drugi dio to čini iz ozbiljnih duhovnih i teoloških razloga. No i tamo gdje vjernici ne napuštaju Crkvu, mnogi od njih nemaju ispravnu svijest o Crkvi kao takvoj, o Božjoj obitelji i zajednici koju je Isus osnovao da nastavi njegovo poslanje. Određeni vjernici često nauštrb Crkve izdižu pojedinoga svećenika ili biskupa, pa čak i pojedine svece i važne ljude u Crkvi, te njih promiču i podižu im popularnost smatrajući ih autentičnima i dosljednima, dok sve ostale smatraju osrednjima ili čak lošima.

Upravo zato bi današnji evanđeoski odlomak trebao biti poticaj da o svi zajedno više razmislimo o tome što je Isus htio, te kako se trebamo i sami postavljati, a isto tako i ponašati u Crkvi i prema Crvki. Iz njegovih riječi Petru sasvim je jasno koji je bio njegov cilj i namjera: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Njemu nije bio cilj izdići jednoga čovjeka iznad drugih, pogotovo što ni Petar nije bio nešto bolji od drugih, jer je i sam imao svojih propusta slabosti i nedostataka. Isus je htio osnovati Crkvu, te je u tom smislu izabrao Petra, te ga učvrstio u vjeri i spoznaji da može služiti Crkvi.

20. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski tekst obnavlja nam u sjećanju jedan događaj koji su evanđelisti zapisali jer je bio neobičan. Neobičan je bio utoliko što se je Gospodin Isus oglušio na izričiti zahtjev i veliku potrebu jedne žene Kanaanke samo zato jer je bila Kanaanka, a koja je molila da joj oslobodi kćer od opsjednuća. S obzirom da znamo da je on poradi toga došao na svijet da istjeruje zloduhe iz ljudi i iz svijeta, tim više čudi njegovo odupiranje kako njezinu preklinjanju, tako isto i posredovanju njegovih učenika koji su ga molili da joj udovolji jer je njezina vika bila nesnošljiva. S dva kratka odgovora obrazložio je svoj stav. Najprije je učenicima rekao da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, a potom je rekao ovoj ženi da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. No i ova žena imala je na njegove riječi odgovor koji je bio presudan da ishodi što je tražila, jer je u njoj već postojala jaka vjera u njega, u božansko obilje njegove milosti i njegovu svemoć po kojoj je znala da za njega učiniti čudo znači kao dati nekoliko mrvica hrane s obilnoga stola. Zato mu je i uzvratila: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“

Isusov odgovor ovoj ženi i njezina replika se isprepleću i upotpunjuju sliku o jednoj važnoj životnoj istini koja u ovom razgovoru nije jasno izrečena, ali je pretpostavljena. A to je istina da je Bog izabrao jedan narod da preko njega daruje svoje obilje svim narodima. S druge pak strane taj isti narod se ponašao kao izgubljene ovce, tako da ih je uvijek iznova Bog morao tražiti i privoditi u svoj ovčinjak. Drugim riječima rečeno, lutajući u bezboštvo i bezakonje odnosili su se nezahvalno i nemarno prima svim dobrima koja im je on davao.

Svetkovina Marijina uznesenja

Kada je svetopisac htio predočiti Božju uzvišenost i svemoć, onda ga je opisivao kao kralja koji sjedi na visokom prijestolju i koji je okrunjen i okružen slavom. To je činio služeći se slikama svoga vremena i ograničenim ljudskim predodžbama kojima je trebao izraziti povjerenu objavu, a koja ga je toliko nadilazila da ne bi mogao uvijek pronaći pravu i prikladnu riječ kojom je opisati. Gospodin je bio kralj Izraelov, ali je isto tako bio kralj nad zemljom svom koji stoluje u nebesima. No onkraj ograničenih ljudskih slika i predodžbi, ostaje uvijek istina o neizrecivome Bogu koji ima vlast i moć s kojom se ne može uspoređivati nikakva ljudska vlast i moć.

Bog kralj u životu Presvete Djevice

Polazeći od ove slike koja je u konačnici spasenjska slika, jer ne govori o Bogu koji sebi podređuje ljude, već koji svojom moći i vlašću skrbi oko njihovog spasenja i dobrobiti, vjernici su se služili ovom slikom kako bi dočarali sebi i uzvišenost Presvete Djevice – Majke Gospodinove. Upravo ona je pokazatelj da je riječ o spasenju kada se govori o Božjem kraljevstvu, jer ona za života nije imala nikakve uzvišene uloge u društvu i u narodu, a časti ju se kraljicom jer je doživjela spasenje na jedinstven i neponovljiv način. Naime, ona je tijelom i dušom uznesena u nebesa na način na koji nijedan drugi ljudski stvor nije imao prigodu, te je zbog toga proglašena kraljicom. I to kraljicom neba i zemlje. Njezino kraljevanje je samo potvrda Božjega kraljevstva,

19. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo o događaju koji se zbio na Genezaretskome jezeru neposredno nakon što je Gospodin umnožio kruhove i nahranio nekoliko tisuća ljudi. Isus je svoje učenike poslao lađom da idu prijeko na drugu stranu, a sam je ostao na gori pomoliti se u osami, da bi potom pošao po moru hodeći prema lađi s učenicima koji su se borili s nevremenom i valovima. Nakon što im se predstavio, ohrabrio ih i odagnao im strah, jer uz nemirno more njegova ih je pojava dodatno bila prestrašila, reagirao je potom Petar, učenik uvijek odvažan i spreman za nove izazove. Vidjevši kako Isus hodi po vodi, htio se i sam okušati u tome što čovjeku inače nije dano po prirodnim zakonitostima, te je zato i rekao Isusu: „Gospodine, ako si ti, zapovjedi mi da dođem k tebi po vodi!“ Petar je znao da sam od sebe ne može izvesti nešto takvoga, ali da bi mogao po njegovu daru i odredbi, te je zato i izgovorio tu rečenicu. Zato je na Isusov nalog i pošao prema Isusu po moru, kušajući se u iskustvu koje nije vlastito čovjeku.

No neprijatelj svakog našeg dodatnog napora i iskoraka prema Bogu i njegovu planu za nas, kao i prema izazovu koji nam pruža njegova riječ, je strah. Strah čovjeka okameni, materijalizira ga i sputa do mjere da ne može iskoristiti svoje ljudske potencijale u hodu prema Bogu, već ih pogubi i prokocka zemaljskim brigama i težinom koja ga proguta kao valovi mora ljude koji se u njima nađu. Strah je utjecao i na Petra da, unatoč početnom rezultatu i dobrom iskustvu, posumnja ne samo u svoje sposobnosti u koje se nije ni pouzdavao za takvo što, već da posumnja u Isusovu moć koja ga je držala na površini vode omogućujući mu da po njoj hodi. Strahom i nepovjerenjem u Gospodina Petar je pokvario ono početno iskustvo, što ga je umalo moglo koštati života, jer je mogao potonuti u valovlju uzburkanoga jezera.

U Petrovoj želji da hoda po vodi vidimo potrebu čovjeka da kuša nova iskustva, da ne bude krut i ukočen u jednoličnom načinu života, već da se potrudi stjecati nova iskustva. No ta iskustva trebaju biti iskustva vjere koja čovjeka vodi da ide uzvišenim putem iznad ljudskih mogućnosti i granica, snagom Božjom, jer samo Bog može čovjeku ponuditi autentično iskustvo uzvišena života i uzdignuća koje nas neće nikada potopiti u ovom valovlju ljudskom i morskom.

Preobraženje Gospodinovo – A

Dok danas slavimo blagdan Gospodinova preobraženja čitamo izviješće svetoga Mateja o samom događaju koji se zbio na visokoj gori koju je Isus izabrao za mjesto očitovanja svoje uzvišene slave trojici učenika. Ovu visoku goru sveti će Petar kasnije u svojoj Poslanici nazvati Svetom gorom, jer je na toj gori vidio sjaj svetosti svoga Gospodina i Učitelja. Odlazeći na goru, Isus bira trojicu učenika: Petra, Jakova i Ivana, jednako kao što bira osamu kao najprikladnije ozračje za otajstveno očitovanje za koje se spremao. No nakon što je prošao sam događaj preobraženja pred njihovim očima, i kada su se već vraćali s gore, Isus im je dao vrlo neobične upute kako se ponašati nakon ovog jedinstvenog iskustva. Štoviše, čak im je zapovjedio kako se trebaju ponašati: „Nikomu ne kazujte viđenja dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Dakle, Isus je htio da oni steknu duhovno iskustvo njegove slave, ali im je zabranio da drugima prenose to iskustvu sve dok on ne uskrsne od mrtvih. Očito je imao dobar razlog kada je samo njih trojicu izabrao za to iskustvo, a još veći razlog kada je i njima trojici zabranio da o tome govore dok ne dođe prikladno vrijeme.

Ova zabrana je neobična, jer im nudi određeno iskustvo koje ih je ispunilo izuzetnim dojmom. Neobična, jer onda se postavlja pitanje zašto ih je poveo na goru da im pokaže svoju slavu i sjaj preobraženoga lica ako im je zabranio da o tome govore. Takva zabrana krši sve odredbe našeg ljudskog shvaćanja, jer ako postoji nešto što želimo drugima povjeriti, onda je to neko izuzetno iskustvo, neka posebna spoznaja koja nije dana drugima, već samo nama. S druge pak strane, kao što je dosljedno logično, ova zabrana nije apsolutna, već relativna i vremenita, inače ne bi imalo smisla njegovo preobraženje pred njima. Jer ako ih je izabrao da ih povede sa sobom na goru, imao je cilj, a taj cilj nije mogao ostati zatvoren i privremen unutar granica njihova iskustva i nije Isus to napravio samo radi njih trojice.

Naprotiv, napravio je nešto što će im biti povjereno da propovijedaju svim ljudima, a ne samo neka privatna objava i privatno iskustvo za njihovu internu uporabu. Doista, Isus ih izabire da budu „očevici njegova veličanstva“, kako će nešto kasnije sveti Petar zapisati u svojoj Poslanici kada se bude spominjao ovoga događaja. No kada ih izabire za očevice, ne želi da budu parcijalni, jer i najveći događaj pokazivanja slave, ako se ne shvati i ne stavi kao kamenčić u cjelinu mozaika, ne može kasnije biti plodonosno naviješten drugima.

17. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđelju smo čuli tri kratke prispodobe o kraljevstvu nebeskome koje Isus prispodobljuje blagu skrivenom na njivi, traganju za lijepim biserjem i mreži koja se baca u more. Iz svake od ovih prispodoba najprije je jasno da Isus naglašava da je kraljevstvo nebesko jedna vrsta bogatstva ili vrijednosti prema kojoj treba težiti. Riječ je o neupitnoj vrijednosti koju bi svatko, tko se razumije u blago i vrijednosti, htio posjedovati to jest sebi priuštiti, te je jasno zašto Isus kraljevstvo nebesku uspoređuje s blagom na njivi ili s lijepim biserjem. No s druge pak strane ostaju i neku upiti vezani uz ove prispodobe kojima se Gospodin služio u svojim poukama. Naime, iz njih bi se mogao steći dojam da je on pitanje otkrivanja i pronalaska kraljevstva nebeskoga sveo na puku slučajnost ili lutriju, to jest igru sreće. Jer kad je riječ o blagu na njivi, onda se može samo nekome posrećiti da pronađe to blago, jednako kao i trgovcu koji može nakon mnogo traženja negdje slučajno pronaći biser koji želi za sebe. No isto tako i jedan i drugi su sigurno morali napraviti mnogo pokušaja dok im se jednom nije posrećilo da pronađu ili otkriju to što su tražili. Slično tome se može reći i za mrežu koja se baca u more. Unatoč velikoj želji da dođu do obilatog ulova, ribari nikada ne znaju hoće li to tako i biti. Koliko se puta dogodi da bace uzalud, te da ništa ne ulove. Zato i treća prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o mreži koja ulovi mnogo raznovrsne ribe ostavlja dojam da se onome tko je došao do životnoga obilje moralo posrećiti kao što se posreći ribarima da dođe do bogatog ulova.

Na tragu toga se postavlja onda i pitanje: zagovara li Isus ulazak u kraljevstvo nebesko kao običnu slučajnost koja se nekima posreći poput trgovca kojemu se posreći, između tolikih drugih trgovaca, pronaći dragocjeni bise, ili čovjeka kojemu se posreći naći na nekoj njivi skriveno blago. Pitanje je, je li kraljevstvo nebesko doista nešto skrovito, misteriozno, udaljeno od većine ljudi do mjere da se može tek nekima posrećiti da ga pronađu i da u njega uđu. Doista, govori li Isus o svome kraljevstvo kao o nečemu skrivenom što ne mogu svi pronaći, to jest o mreži za koju se ne zna kada će i koga zahvatiti i učiniti ga ulovom kraljevstva? Ova pitanja postaju tim izrazitija kad znamo da i u naše vrijeme ima ljudi koji su uvjereni da je pitanje položaja čovjeka na zemlji, pitanje sreće, te da je ona kao takva nestalna, te se nekima ukaže prilika dohvatiti je, dok drugima ne.

16. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo nekoliko Gospodinovih prispodoba o kraljevstvu nebeskome. No važno je reći da u ovim prispodobama Gospodin ne predočava ono konačno stanje kraljevstva nebeskoga koje će biti u vječnosti, već nam predočava stanje kraljevstva nebeskoga koje se ostvaruje u svom zemaljskom hodu. Jer na nebu će biti onaj konačni ostvareni oblik kraljevstva, dok se ovdje na zemlji radi o kraljevstvu nebeskome koje prolazi kroz sve zemaljske i ljudske poteškoće i izazove. Riječ je o kraljevstvu nebeskome koje se provlači i probija kroz nevolje ovoga svijeta, ili u najmanju ruku kroz procese rasta i sazrijevanja kao što posijano zrno prolazi kroz različita razdoblja od sijanja, pa do umiranja i novoga rađanja.

Neprijatelji kraljevstva

Ali osim što je mnogo ljudskih procesa koji se tiču razvoja kraljevstva nebeskoga jer se ono razvija među ljudima, te ga je Isus prilagodio njihovu rastu i razvoju, Isus u prvoj od današnjih prispodoba upozorava i na još jednu opasnost koje svi moramo biti svjesni. Riječ je o tome da postoje i duhovne sile zla koje se otvoreno bore protiv kraljevstva nebeskoga želeći spriječiti njegov rast i napredak. Isus zato reče da postoji otvoreni neprijatelj koji se trudi pokvariti sve dobro koje je Bog napravio ljudima spuštajući kraljevstvo nebesko u njihovu stvarnost: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.“ Kako vidimo, neprijatelj se služi vrlo pakosnom strategijom. Želi biti neprimjetan, da se odmah ne otkrije što je napravio. Trudi se ne ostaviti tragove iza sebe, tako da nitko ne vidi što se dogodilo sve dok klasje ne počne rasti i razvijati se. Na taj način neprijatelj kraljevstva želi napraviti pomutnju u Božjem djelovanju i planu, a da ne bude raskrinkan. Zato radi pod krinkom noći i na način da pokušava zamesti svoje tragove.

15. nedjelja kroz godinu – A

Jednom zgodom Isus je vrlo zanimljivom prispodobom o sijaču i sijanju zrnja pokušao objasniti Božja nastojanja da objavi sebe i kraljevstvo nebesko, počevši još od starozavjetne objave, pa sve do vrhunca kada je Bog progovorio po njemu, svome utjelovljenom Sinu. U istoj toj prispodobi protumačio je i dinamiku odbijanja Božje riječi upravljene čovjeku, a koju mnogi od onih kojima je upravljena, zbog ovih ili onih razloga ne uzimaju ozbiljno i duboko, to jest ne prihvaćaju je na onaj način na koji im je upravljena s puno brižnosti i ljubavi. No kako se Božja riječ nikad ‘ne vraća bez ploda, nego čini ono što Bog hoće i obistinjuje ono zbog čega je poslana’, tako je i Isus prispodobom potvrdio da uvijek ima onih koji joj pripreme plodno tlo te ona u njima donosi obilat rod. No u svemu tome ostaje ipak zagonetno Isusovo obrazloženje o govoru u prispodobama. Kad su ga apostoli pitali zašto govori u prispodobama, rekao im je sljedeće: „Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima, dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.“

Ove Isusove riječi i primijenjena logika zvuče sasvim neispravno, pa onda i nepošteno, a k tomu i nemilosrdno. Gotovo da nas podsjećaju na bespoštednu logiku stjecanja i bogaćenja u kapitalističkome svijetu kojom se vodi suvremeni čovjek. Ponajprije, ima mnogo onih kojima je ‘dano’, a da se ne zna odakle im je to ni kako su do toga došli. Potom ima onih kojima je dano sasvim zakonitim putovima, a da se nisu mučili oko toga što im je došlo u baštinu.