Druga božićna – C
Već od klasične starine čovjek je definiran izrazom ‘razumska životinja’. Držeći se te definicije zaključujemo da se radi, dakle, o biću koje ima organizam koji funkcionira na principu životinjskog organizma, ali uz to ima i nešto što životinja nema, a to je upotreba razuma. Razum je nevidljivi princip djelovanja u čovjeku zahvaljujući kojemu čovjek je sposoban za intelektualne i duhovne operacije. Čovjeku vođenu razumom moguće je čitati nevidljive skrivene sadržaje u cjelokupnoj stvorenoj stvarnosti, ili se pak može reći da mu je moguće nadići tu istu stvarnost spoznajući njene uzroke i dolazeći do stvarnih počela i uzroka svega koji su u Bogu, izvoru života i jedinom počelu svijeta i čovjeka. Povijest ljudske misli svjedoči nam, međutim, kako je razumsko razmatranje i razumijevanje prvih principa vrlo mukotrpan i mučan posao koji ne donese uvijek željene plodove, to jest ne dovede svakog čovjeka do pravih rezultata.
Doista, time što je čovjek biće razuma, koje spontano koristi razum za sve što radi, ne znači da može spontano, sam od sebe, bez duhovne čistoće i intelektualnog truda doći do prave spoznaje iskonskih počela, to jest do Boga. Ljudski um zbog grijeha i slabosti često luta besplodnim prostranstvima i pustinjama spoznaje, premda je u odnosu na sva druga bića obdaren razumom i duhovnim sposobnostima. I upravo jer je osposobljen za razumski-logičko zaključivanje, njegova tragedija time biva veća kad se služi darom razuma protiv Darovatelja i Razuma, a logikom protiv Logosa. Tragedija je gotovo istovjetna i u slučaju kad se razumom služi na nedostatan način, te, uza sav trud, nema snage doći do željenog cilja. Čovjeku je dan dar razuma kao kruna svih darova, koji su svu usmjereni prema razumu i upućeni da mu omoguće što bolju i sadržajniju spoznaju. Ostvarujući svoj cilj razum im se odužuje, jer ih tako sve uzdiže do toga da služe za proslavu samoga Boga. A cilj razuma je shvatiti da je Bog počelo svega, te da i sam razum dolazi od Boga kao dar, te da bi, osim što u njemu ima svoje počelo, morao imati i svoj uvir. Na žalost čovjek ne koristi uvijek svoj razum da bi otkrio svoga stvoritelja i odao mu hvalu, čime bi cijelo biće doživjelo uzdignuće i proslavu, nego se zna dogoditi da ga koristi kao autonomni razum, kao da je bez počela, kao da je samodostatno sredstvo bez počela i bez odgovornosti, to jest uvira. Nerijetko čovjek zaboravlja da mu je dan razum da bi njime otkrio kako je Božji Um bio u početku, te da ga je Bog izgovorio kao svoju stvarateljsku Riječ – Logos, u kojoj bijaše život. Taj isti Logos koji je u početku stvaranja svijeta i čovjeka, koji je sve stvorio i uzdržava, dao je čovjeku i razum, ali razum koji postaje svjestan da može dobro spoznavati samo uz pomoć božanskog Svjetla. Logos je dao čovjeku razum da bi, primajući Božje Svjetlo, otkrio svoje počelo u Bogu od kojega je primio život. U susretu s Božjom Riječi – Logosom čovjek otkriva da autentični smisao razuma nije u autonomiji od Boga, već u zajedništvu s njime koje kulminira sinovskim odnosom.
No ovakav proces nije ni spontan ni bezbolan, već naprotiv zahtjeva mnogo napora, žrtve i odricanja, a pretpostavlja mnogo rizika, pa čak i mogućnost promašaja i nedolaska do cilja. Čovjek nije izuzet od posrtanja i padova, pa ni lutanja po stranputicama zbog čega ponakad živi i kao izgubljenik ili utopljenik. A Bog, svjestan ljudskog tragičnog stanja, nije ga ostavio u tami lutanja, već mu je došao ususret u svome Sinu, koji dolazi kao svjetlo svijeta i Riječ sposobna osmisliti ljudsku riječ i usmjeriti životno traženje, no ljudi ni ovaj Božji pokušaj ne prihvaćaju uvijek kako treba, već mu se opire snagom svoga razuma. Uistinu žalosna je činjenica da čovjek, premda ima na dohvat ruke Božje Svjetlo, ipak radije voli živjeti u mraku svoga razuma, lažući sama sebe kako živi u svjetlu.
Proslava blagdana Kristova rođenja na zemlji prigoda je čovjeku da se vrati svome iskonu, da shvati kako čovjek nije počelo svega, pa ni svoga uma i razmišljanja, već je počelo svega Božja Riječ koja je u vremenu postala čovjekom da bi progovorila čovjeku ljudskim jezikom, da ga prihvatila i učinila srodnikom. Upravo o tome razmišlja sveti Ivan kad jezgrovitim teološkim riječnikom meditira o Kristovu utjelovljenju i ulasku u povijest. Došao je kao Božji Logos, kao Riječ, da čovjeka nauči logičkom korištenju razuma i riječi koja je odraz intelektualnog svijeta i života. Doista prije njega ljudski um, ma koliko razmišljao o počelima svijeta, nije bio kadar otkriti da je počelo svega ne neki neosobni i neživi princip ili sila, već Otac nebeski koji je iz ljubavi stvorio svijet i u ljubavi ga uzdržava u postojanju, što postaje vrelo mira krhkim ljudskim bićima u vrtlogu postojanja. Božja utjelovljena Riječ je otkrila čovjeku i čovječanstvu da su ljudi djeca Božja pozvana prihvatiti sinovsku baštinu, te je onima koji ga primiše doista podao moć da postanu djeca Božja. Oni su shvatili u konačnici da njihov život na zemlji nije samo život razumskih životinja bez smisla i cilja, već su u vjeri spoznali da su rođeni od Boga, bilo da je Bog kao Stvoritelj iskon njihova života, bilo da ih je preporodio u vremenitom postojanju otvararjući im vrata vječnosti gdje će biti i njihov uvir.
Neka nas Krist Gospodin, Božji Sin i Logos – Riječ koja bijaše od početka i počelo svega, prosvjetlo svjetlom svoga dolaska da shvatimo vrijednost dara razuma koji nam je dan, te da sve svoje umske sposobnosti iskoristimo za dublju spoznaju Boga, što će nam podariti slavu djece Božje nakon što smo promatrali i pronosili njegovu slavu na svijetu. Amen.

Sveta obitelj 2009.
Razmišljajući o božićnom otajstvu ne možemo ne uočiti da, kako nekad, tako i danas, Bog se pojavljuje na marginama društva, premda mu mjesto nije na marginama, već u središtu života. Kamo sreće kad to ne bi imalo posljedica za kvalitetu ljudskog života, no posljedice su goleme, pa i onda kad čovjek to ne želi vidjeti ili priznati. Jer ni čovjeku ni Bogu koji želi ljudsku dobrobit, nije svejedno kako je organizirano društvo i jamčili li poštivanje vrednota i rast u njima. Ako su na čelu društva propalice, nitkovi, pokvarenjaci, diktatori, vrlo je vjerojatno da onda mnogo više riskira i pojedinac i cijela obitelj, kao što smo razmišljali i u ozračju božićne noći, a razmišljati ćemo i ovih dana o tome kako je kralj Herod progonio Svetu Obitelj, ne želeći ih prihvatiti kao članove svoga kraljevstva, držeći ih preopasnima za vlastiti interes. Ipak nikakve opasnosti i poteškoće nisu spriječile Isusa da se nastani u svom narodu, te da u njemu započne i dovrši djelo spasenja, a sve to mu je bilo omogućeno jer je imao zaštitu svoje obitelji. Isus nam želi poručiti da i onda kad ga društvo sa svojim društvenim i političkom vođama odbija, on se ne predaje, već živi svoj život u ljudskoj zajednici kao član jedne obitelji, koja ga štiti ne političkim i gospodarskim vezama i odlukama, već čvrstoćom ljubavi i vjernosti Bogu.
A to što Isus živi najprije u obitelji, ne smije se tumačiti kao bijeg od odgovornosti za društvo, već postaje znak i poruka koju Bog ostavlja s ciljem da kaže čovjeku gdje mora biti središte svih nastojanja društva i pojedinca. Cjelovitost i duhovna izgradnja obitelji doista mora biti u središtu nastojanja cijeloga društva, te je nezamjenjiv doprinos svakog člana obitelji, da se ova temeljna zajednica ljudskoga života ne ugrozi i da ne prestane biti stvarno središte i rasadnik života. Tek nakon toga obitelj može postati temelj obnove i stabilnosti društva, u protivnom, ukoliko neće štititi i podupirati obitelj, društvo potkopava samo sebe.
Danas ne treba mnogo da bi se ustanovilo kako u suvremenom zapadnom društvu obitelj ostaje zapostavljena i uvijek u nekom zapećku. A zašto se to događa, premda joj društvo omogućuje mnogo toga što nekad prije nije uopće bilo? Odgovor je vrlo jednostavan: Danas društvu nudi obitelji sve osim Boga! A čim ne nudi Boga, niti mari hoće li se obitelj Bogom bogatiti, onda se stvaraju takve okolnosti i uvjeti u kojima obitelj nužno stradava. Uklanjanjem Boga iz obitelji, uklanja se i najvažniji sadržaj obitelji po kojem je obitelj obitelj.
Ista napast se neprimjetno provlači i u obitelji koje i same gube iz vida koliko je bitan život vjere i doživljaj Boga u obitelji, kad, pritisnute kojekakvim potrebama, drže da najprije treba priskrbiti sve drugo, a tek onda, ako ostane mjesta za Boga. Međutim obitelj ne bi smjela podleći takvoj napasti, jer ako ostane bez Boga, onda više nije obitelj, a sve drugo što ima, vrlo lako potom i izgubi. Stoga ako se obitelji ne posvećuje dovoljno snage od strane društva, to ne znači da sama obitelj ne treba tražiti u sebi tu istu snagu. Upravo jer je društveno okruženje takvo da neprestano zapostavlja obitelj, da je osiromašuje i na duhovnom i na materijalnom planu, to veće nastojanje obitelji mora postojati da ne dopusti takvo osipanje duhovne energije iz svoje sredine. Što društvo više stilom i ritmom života ugrožava zajedništvo i plodnost obitelji, to više je obitelj pozvana stati pred Boga, jer jedino je Bog iskreno zainteresiran za blagoslov, sreću i spasenje obitelji, ne želeći tražiti svoj interes, niti je želi provesti putem duhovnih rizika i pustoši. Kao dokaz svoje ljubavi prema ljudskom rodu i obitelji, Bog je poslao i svoga Sina da postane članom i jedne konkretne obitelji – Svete Obitelji Marije i Josipa iz Nazareta, koju je obdario božanskim životom, dok su oni njemu pružili ljudsko gostoprimstvo i zaštitu. Jer kao što se nijedan čovjek ne rađa sam za sebe, niti rasta sam od sebe, nego zahvaljujući skrbi i ljubavi roditelja, takvu je skrb Gospodin dobio u obitelji Josipa i Marije. Kao drugo obogatio je njihov život novom kvalitetom. Primili su Boga prema kojem su se ravnali i prema kojem su se usmjeravali cijeloga života, te je on bio kruna njihove svetosti i vjere u Boga.
Kristova prisutnost u obitelji Marije i Josipa ima i još jedno drugo konkretno značenje za svaku obitelj. Njegovim rođenjem u obitelji svaka je obitelj pozvana ne samo stati pred Boga i preispitati se o svom unutarnjem životu, već je pozvana također uključiti Božjeg Sina kao punopravnog člana svoje zajednice. Doista, on je jedini sposoban ukazati na ispravne sadržaje života i koji je ispravni redoslijed vrednota, o čemu svjedoči i današnje evanđeoski tekst u kojem se potvrđuje Isusova svijesti da mu je biti u kući Oca nebeskoga. Time je naznačen put zdrave i čvrste obitelji: obitelj koja ne bi htjela da je otpuhnu vjetrovi ovoga svijeta s povijesne scene treba biti usmjerena prema poštivanju Oca nebeskoga. Kao što je Sveta Obitelj hodočastila u Hram, kuću Oca nebeskoga, a Isus izričito rekao da mu je biti u toj Kući, pokazuje nam da obitelj može i treba živjeti isključivo upućena na Oca, izvor života i utemeljitelja obitelji.
Ako je Krist Gospodin i pristao biti na marginama društva, ali u nijednom slučaju se nije htio pojaviti na marginama stvarnog ljudskog života, isto kao što nije želio ostaviti čovjeka na marginama svoga. Po Božjem Sinu pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi, koja je sve ljude htjela uključiti u božanski život, ali je Bog htio ponašati se potpuno na ljudski način, pri čemu nije mogao izbjeći život obitelji. Dolaskom na svijet Isus, osim što je bio u središtu osobe, bio je i u središtu obitelji obdarujući i nju božanskim životom.
Dok nam današnji svijet potvrđuje kako nevolje pojedinca i naroda započinju tamo gdje obitelj ne živi svoju odgovornost prema načelima svete obitelji, današnji blagdan potiče svaku kršćansku obitelj da se okrenu obilju bogatstva i ljubavi koja dolazi od Boga. Jer samo ako obitelj ima božanske ciljeve, može ostvariti potpuno zajedništvo poput onog trojstvenog, na što je Bog bez daljnjega poziva. Božić je zato stvarna prigoda da vratimo Boga u obitelj, ako smo ga udaljili nemarom i nevjernošću, ako smo se osiromašili grijehom i slabošću koji odvlače pozornost obitelji od Boga. Božić je prigoda da kršćanska obitelj, okupljajući se oko Betlehemske obitelji, i dalje bude iskonsko mjesto Božje prisutnosti, čime će ostvariti svoj poziv na zemlji, te prispjeti u sretnu vječnost, u zajedništvo trojstvene ljubavi i obitelji. Amen.

Božićna ponoćka 2009.
Tko se od nas neće složiti s činjenicom da Bog u današnje vrijeme živi na marginama društva, ako uopće živi u ovako organiziranom društvu kakvo je suvremeno zapadno društvo? Tko se od nas neće složiti da danas čovjek, stvorenje Božje, svom Gospodaru ne daje prostora za djelovanje u svom životu? Koja bi se potom zemlja mogla pohvaliti da njeni zakoni i vrijednosti odgovaraju Božjim zakonima i vrijednostima? Koji bi se moćnik i političar u današnje vrijeme i našem društvu htio pohvaliti da se ravna prema Božjim zakonima, a ne prema ljudskim, ograničenim i promjenjivim, koji često služe kao sredstvo dodvoravanja određenim ideološkim skupinama i čovjeku koji želi ugušiti govor o Bogu i isključiti prisutnost Božju u svijetu.
No pokušaj da se Boga izbaci iz društva nije samo bolest našega vremena, već je to bolest od koje je bolovao čovjek od početka, pa tako isto i društva kroz koja je prošao Božji obećani narod u svom pokušaju da posvjedoči drugima da je Bog stvoritelj svijeta i čovjeka, te da ima želju i pravo biti sa svojim stvorenjima. Toliki su ih narodi tlačili s ciljem da im uzmu vjeru u Boga, da ih odijele od onoga koji je bio njihovo svjetlo i njihov istinski vođa i kralj, no nikad u cijelosti nisu uspjeli. Isto tako Božji izabrani narod nije imao samo problema s drugim narodima da im objasni da nijedna ljudska odluka ni stav ne bi smio biti suprotan Bogu Svevišnjemu, te da bi tako Gospodin trebao imati središnji prostor u životu čovjeka i društva, već je taj isti narod imao problema objasniti i mnogim svojim pripadnicima da ne priliči živjeti udaljeno i otuđeno od Boga, već da bi doista svatko morao pronaći dovoljno prostora za Boga, to jest, točnije rečeno, prepustiti Gospodinu središnji prostor svoga života i djelovanja.
Svjestan stanja u kojem se nalaze narodi živeći svoju povijest, a među ostalim i sam Božji narod, prorok Izaija je progovorio, što smo čulu u večerašnjem prvom čitanju, o mrklini i tmini koja obavije ljude u njihovu hodu prema cilju i ostvarenju mira i sreće. I dok su mnogi Božji sveci i pravednici, ožalošćeni zbog stanja ljudskog roda i odnosa prema Bogu priželjkivali Božji moćni dolazak, nagovješćujući i njegov snažni i neminovni zahvat u povijest, Bog se još jednom pokazao kao čovjekoljubac sposoban iznenaditi na način na koji to nitko nije očekivao. Premda su ljudi bili zaslužili Boji gnjev i kaznu, on je odlučio dati čovjeku još jednu priliku, sasvim ljudsku, koju ljudski um nije mogao pojmiti. Govoreći o njoj spomenuti prorok nije znao što se točno ima dogoditi, već je tek samo naslutio da će Bog svojom svjetlošću obasjati ljude. I dok je on pomišljao isključivo na svjetlo koje će obasjati samo pripadnike naroda Izraelova, držeći mrklinom nedaće koje su ih zahvatile po rukama raznim porobljivača i nasilničkih naroda kojima su bili podčinjeni, Bog je ipak mislio šire i općenitije. Obajvljujući istinu o sebi ukazao je da želi osloboditi svakog čovjeka i sve naroda od tame grijeha i zla. Gospodin je dobro znao da i oni ljudi i narodi koji drže druge u tami neljudskosti, neznanja i grijeha, jednako tako trebaju svjetlo kao oni koji su zarobljeni u tamu, zlo i grijeh. Zato su i porobljivači naroda Božjega, bilo da se radi o Egipćanima, Asircima, Babiloncima ili Rimljanima, bili jednako u tami, pa i kad su mislili da, kao gospodari nad drugima, žive u svjetlu obilja i raskoši. Stoga je Bog odlučio, šaljući svoga Sina, obasjati sve narode i sve ljude da ih oslobodi njihovih zala i mrklina, očekujući od njih da prihvate živjeti kao pravi ljudi nasljedujući primjer Bogočovjeka, premda su mnogi odbijali njegov zahvat marginalizirajući ga u svom životu.
Tako i današnje Evanđelje svjedoči kako Bog ulazi u svijet na marginama ljudske povijesti i ljudskih događanja, tiho i nenametljivo. Dok Evanđelist s jedne strane spominje moćnog rimskog cara Augusta, koji naređuje popis pučanstva u cijelome Carstvu, dok njegovu volju provode upravitelji pokrajina poput Kvirinija, dotle se rođenje Sina Božjega događa na marginama društva u malom neznatnom judejskom mjestu Betlehemu, u narodu koji je također živio podčinjen moćnim gospodarima svijeta. Bog se rodio u mjestu i na način na koji se uopće nije činilo da može utjecati na svjetska gibanja i zbivanja, premda je, prema uvjerenju mnogih židova, bilo gotovo neophodno. I doista, umjesto da je silom i nasiljem intervenirao u događanja, on im se podvrgnuo. I dok narodi sebi podvrgavaju narode, dok jači tlače slabije pokazujući na njima nadmoć, ako treba uz obilje sile i nasilja, Bog ulazi u svijet na sasvim marginalan način, na mala vrata, kao običan čovjek, rođen u jaslama. Svevišnji Bog je odlučio pokazati svoju moć kroz nemoć maloga Dječaka, svoje čovjekoljublje kroz dar Betlehemskog Djeteta koje će čovjeku na konačan način objaviti ljubav Boga i Oca, te ga pozvati na obraćenje očekujući da stave Boga u središte života i srca, na isti način kao što je i Bog stavio čovjeka.
A koliko smo kao društvo i pojedinci iskoraknuli iz povijesne mrkline i tame, u nijednom slučaju se ne mjeri tolikim umjetnim svjetlilima koje smo upalili u svijetu, s ciljem da prekrijemo tamu u kojoj se nalazimo. Znati ćemo koliko smo u svjetlu i koliko smo oslobođeni tame ne prema tome koliki je društveni standard, već samo prema tome koliko je Bog u središtu našega života. Ukoliko nam je na marginama, ukoliko je negdje usputno ili u zapećku, kao suvišna ili sporedna stvarnost života, to znači da smo još uvijek u tolikoj tami da ne vidimo niti što nam je bitno i dragocjeno u životu. Ukoliko ga nismo prihvatili kao istinsko svjetlo, uzaludno je došao u našu povijest.
Neka nas stoga ne zabliješti blještavilo ovoga svijeta, neka nas ne zavara život u društvu u kojem se navodno pokušava staviti čovjeka u središte zbivanja, a u stvari ga se gura u tamu neznanja, bezbožnosti i svjetovnih požuda. Okrenimo se radije k betlehemskim marginama života na kojima se Bog rodio za nas. Krist Gospodin se doista zato utjelovio da rasprši takvu tamu iz ljudskih srdaca, da čovjeka povede putem božanskog života, jer je jedino taj put čovjeku istinski prikladan. Pođimo stoga prema Betlehemu, poklonimo se novorođenome Bogu i svome Spasitelju, te pođimo za sjajem njegova lica u život vječni koji nam je obećan i otvoren njegovim dolaskom. Amen.

Sličiti Sinu Božjemu

Božić 2009. – danja misa
Ako je došašće kao vrijeme iščekivanja Božjega muguće usporediti s trudnoćom, onda je, u stvari, 9 mjeseci Marijine trudnoće bilo stvarno došašće nestrpljive čežnje dolaska Božjega na zemlji. A iz svakodnevnog života znamo dobro, kad se rađa dijete iščekuje se vidjeti njegovo lice i čuti plač kao prvi znak prisutnosti i ulaska jednog novog bića u život. Stoga je radost koja se širi oko kolijevke prvo obilježje ozračja koje se stvara oko novorođenog života, u čemu sudjeluje cijela obitelj i svi prijatelji i znanci. Ali nakon što prođe prvi trenutak radosti, odmah nastupa vrijeme dodatnog iščekivanja: svi su željni vidjeti kako dijete izgleda. Svima je stalo da bude dobroga zdravlja, da raste i napreduje uz Božju pomoć pod budnim okom i skrbi roditelja, te je mnoštvo onih koji izražavaju spremnost biti im pri ruci, omogućujući da se dobre želje ostvare u praksi. Drugo što radoznalog promatrača zanima kad se dijete rodi, je da ustanovi na koga sliči, pa pokušava razaznati crte lica pozorno razlučujući sliči li na oca ili majku. Isto tako se pita, premda to ne može odmah razumjeti, na koga će biti po crtama karaktera i sposobnostima, mudrosti i inteligenciji, dobroti i plemenitosti.
Ono što činimo prigodom bilokojeg ljudskog rođenja, valja učiniti i o Božiću, i to s mnogo više svijesti i iskrenosti nego da se radi o redovitim ljudskim okolnostima. Najprije nam se radovati, jer se nije pojavilo samo jedno novo lice, nije se rodio samo jedan običan ljudski život, ako život ikad može biti običan, već je među ljude došao pravi božanski život da uzdigne čovjeka u božansko postojanje. Promatrajući rođenje Božjeg Sina, onoga koji prema nama nije bio ravnodušan, koji nam nije donio dodatnu brigu u životu, već nam donosi isključivo radost Božje prisutnosti i punine života, kliktati nam je od radosti jer je njegovim životom naš život obdaren neslućenim darom vječnosti.
Potom nam se pomnije zagledati u lice Betlehemskog Dječaka. Ako to napravimo pozorno, vidjet ćemo da on sliči i na Oca i na Majku, i to potpuno i savršeno. On je, kao savršeni Sin Božji, ne samo zrcalo u kojem se ogleda lice Oca nebeskoga, već je savršena slika Božja i odraz slave i otisak bića njegova.
Ali isto tako on savršeno sliči svojoj majci Mariji. Kao Sin Marijin uzeo je savšrenu ljudsku narav, te je postao našim bratom. Točnije, prvorođencem. Doista, on je naš stariji brat u kojeg se trebamo ugledati, ako želimo ostvariti svoju ljudskost kao bogolikost.
Zato se pred betlehemskom špiljom ne divimo samo njegovoj ljepoti, niti smo došli samo ustanoviti koliko sliči Ocu, a koliko Majci. Istina, i to smo ustanovili, te vidjeli da je po svojoj božanskoj naravi pravi Bog koji je u početku bio kod Boga, kako nam veli sveti Ivan u današnjem evanđeoskom odlomku. Utvrdili smo također da je i pravi čovjek, potpuno sličan majci Mariji. Ali tu ne smije stati naše ispitivanje, ako smo već došli do betlehemskih jaslica u kojima je položeno božansko Dijete koje se tiče i našeg života.
Potrebno je stoga napraviti i daljnji korak, to jest pozvani smo kao vjernici u njemu prepoznavati sebe. Slaveći Božić dolazimo u Betlehem ne samo vidjeti koliko on sliči nama po svojoj ljudskosti, već također koliko mi sličimo njemu, jer je on prije nas, model po kojem je oblikovana naše čovještvo. Ako želimo biti potpuno ljudi, neophodno se na ovakav način upitati o sličnosti Betlehemskog Djeteta s nama. Upravo jer je bio pravi čovjek, pozvani smo kao kršćani preispitivati se koliko mu sličimo, koliko smo svojim bićem, djelima i životom njemu suobličeni. Otkako je se on utjelovio, čovjek nije više mjera ljudskosti, već sam Bog, premda se u današnjem vremenu projekt bogolikosti zanemaruje. Nude nam se toliki obrasci života i djelovanja, modeli nesavršene i otuđene ljudskosti, te trošimo toliko energije da se njima suobličimo, potiskujući bogolikost kao stvarni model ljudskosti. To je napast na koju upozorava i Ivan u svom Evanđelju kad veli: Svojima dođe, njegovi ga ne primiše. A događa se to i nama u društvu u kojem živimo, kad čovjek želi određivati što je ljudsko, a što nije, vodeći se isključivo svojim ograničenim kriterijima ili pak kad želi oblikovati svoju ljudskost prema modelu običnog grešnog čovjeka.
On nam je zasjao kao Svjetlo istinsko što prosvjetljuje svakog čovjeka do te mjere da spoznamo njega po kome su sazdani svjetovi, te da isto tako primimo moć postati djeca Božja. Njegov život nas je obasjao da smo shvatili koliko mu trebamo sličiti, da smo shvatili kako možemo ostvariti sličnost snagom njegova dara. Zato se on i utjelovio da bismo ga mogli promatrati, te, svjesni njegove sličnosti s Ocem i naše s njime, i sami mogli postati djeca Božja. Po njegovu rođenju i sami možemo uočiti kako smo rođeni ne od tijela ni od puti, već od Boga, te da se trebamo na njegovu sliku preporoditi da ostvarimo iskonsku zadaću života zacrtanu u naše gene, a to je sličnost s njime u svemu, nadasve i dovijeka. Ako nam je u njegovu licu zasvijetlilo i pokazalo se lice Božje, lice Očevo, onda na tom istom licu možemo otkriti iskonske crte ljudskosti kojima i sami trebamo težiti, a to je ljudskost obilježena Božjim sinovstvom.
Dok i ovog Božića duhom odlazimo u Betlehem na poklon novorođenome Kralju, neka naše hodočašće ne prođe bez čvrste duhovne odluke da ćemo pomno motriti njegovu slavu, te se i sami preobraziti njegovim sjajem, da bismo njemu, Jedinorođencu Očevu, kao prava djeca Božja, sličili što je moguće više i savršenije, dok nas ne privede u puninu slave života vječnoga. Amen.

4. nedjelja došašća – C
U želji i potrebi da služimo Bogu, kao ljudi pretpostavljamo i zamišljamo da Bog od nas očekuje tko zna koliko velike stvari. Može nam se čak dogoditi da mislimo da Bog i njegova opstojnost ovisi o našim velebnim djelima, kao što se može dogoditi da oni koji nisu spremni na neka posebna djela za Boga budu obeshrabreni uopće životom na Božjem putu držeći ga nedostižnim, jer bi, navodno, pretpostavljao mnoge sadržaje i nedostižne stavke. Takav smo dojam mogli steći iz ozbiljnosti poruka koje smo iščitavali proteklih nedjelja imajući ispred sebe u prvom planu lik Ivana Krstitelja, Božjeg proroka i Gospodinova preteče. Pa i ozbiljnost na koju nas poziva Crkva može u nama stvoriti dojam da najviše toga ovisi o nama, dok je stvarnost sasvim drukčija, te najviše toga ovisi o Bogu, a naše je samo pobožno ga prihvatiti i u srcu nositi.
Doista, put kroz došašće s Ivanom Krstiteljem kao put priprave na blagdan Kristova rođenja pokazao je svu ozbiljnost i zahtjevnost duhovnog života kojem je već Ivan bio izložen živeći u pustinji, te koji postaje ogledni obrazac i za svakog onog tko je upućen na Krista. Prokušan oštrinom askeze i kreposnim životom predstavljao je poticaj vjernicima da i sami, idući prema božićnom slavlju usvoje pouku i primijene istu metodu kojom je i Ivan išao ususret Kristu. I ukoliko se Ivanov put pokazao uspješnim do te mjere da je uspio prepoznati Mesiju još prije njegova javnog djelovanja, bez daljnjega takav učinak može osjetiti i svaki vjernik. Međutim, postoji jedan preduvjet, a taj je opisan u današnjem Evanđelju, koje nam pokazuje temeljnu stvarnost Ivanova života i sadržaj navještaja. Ako mu je kao zrelom čovjeku bio važan put askeze i dobrih djela, to je bilo zato što je još kao dječak bio zahvaćen Kristovom prisutnošću. Primivši je u srce od nje je živio i prema njoj je rastao i razvijao se, nikad ne zaboravljajući koliko je presudna za njegov život. Stoga bi nam poruka Ivanova života trebala ići obrnutim putem, ne kao poruka sazrijevanja uslijed kojega djeluje odvažno i naviješta Evanđelje, već kao poruka onoga koji trajno potiče na onaj iskonski temelj primanja Božje milosti, što je doživio još u utrobi majke Elizabete. Važniji od ijednog asketskog djela, za Ivana je bio put milosti i svjedočenja nadnaravnog dara koji silazi u ljudsku povijest, da čovjeka obogati svojom prisutnošću. Ako je Ivan bio znamenit zbog svog isposništva, još znamenitiji je bio jer je usvojio put milosti Božje koja ga vodi na svim putovima. Njegovo život i ponašanje nije razumljiv samo kao radikalna askeza, već susret s Bogom postaje ključ razumijevanja njegova ponašanja i polazišna točka duhovnosti i askeze. Zato nam Crkva u vrhuncu adventske priprave nudi primjer Ivana Krstitelja ne kao zrelog i odraslog, već još nerođenog dječaka koji pred Bogom nema nikakvih djela ni zasluga, čime svjedoči da svaki dobar dar dolazi od Boga i k Bogu vodi. Osjetivši prisutnost svoga Spasitelja u krilu Djevice Marije, Ivan se obradovao i zaigrao od radosti, te će mu Spasiteljeva prisutnost i radost poradi primljenoga dara biti trajno nadahnuće i u proročkom naviještanju obraćenja i pokore svom narodu. Ovim činom Ivan vodi i nas putem iskonskog stava pred neizrecivim Bogom koji pronalazi putove prema ljudskom srcu, putove koji se ne mogu riječima opisati, ali ih može srce izreći doživljenom radošću poput Ivanove i Elizabetine.
Premda djeluje proturječno, a nekome možda i neuvjerljivo, ipak je Ivanov život bio obilježen besplatnim darom milosti Božje još prije nego je bio rođen, to jest susretom od kojeg je živio osjetivši prisutnost živoga Boga, utjelovljenog u krilu Djevice Marije. U današnjem Evanđelju Luka opisuje upravo kako Ivan igra od radosti u Elizabetinoj utrobi nakon što je osjetio da je blizu Spasitelj svijeta, utjelovljeni Bog. Ako je Ivan, još prije nego je uspio spoznati razumom, osjetio Spasiteljevu prisutnost, koliko li mu je tek kasnije kao odraslu i izgrađenu čovjeku bilo očito izvrsno Božje djelovanje. To jest kasnije je sve činio da svojim sunarodnjacima, pristašama i sljedbenicima ukaže na taj milosni dar Božje prisutnosti. Ako je u zreloj dobi naviještao Mesijin dolazak, to je činio osjećajući njegovu prisutnost u srcu.
Ustvrdivši da je Ivan bio velik, ne zato što je bio asketa, već zato što je nosio Boga u srcu, sposoban osjetiti njegovu prisutnost, onda nam pogled mora poći i prema Mariji, koja dominira današnjim tekstom, premda u odlomku ne pronalazimo da izgovara ijednu riječ. Ona nam nudi glavni poticaj, premda nijednom izgovorenom riječju, već isključivo prisutnošću. Isto kao što još ni spasitelj, iz utrobe majke ne progovara riječi, ali se osjeti da je sav prisutan preko Marije, da je sav prisutan ozračjem svetosti koje ona oko sebe širi. Presveta Djevica je najkonkretniji i najuzvišeniji način priprave na Božji dolazak, jer je osoba koja je, pripravna dušom i tijelom na služenje Bogu, Sinu Božjemu dala ljudsku narav, te je razdoblje njene trudnoće bilo najljepše i najuzvišenije došašće koje je ljudska osoba mogla živjeti i doživjeti.
Zato ni nama vrijeme došašća nije samo vrijeme truda i napora, ljudskog nastojanja i dijela, već je istinsko vrijeme trudnoće koja predstavlja jedinstven način iščekivanja. Jer ako itko iščekuje neko ostvarenje, onda je to majka koja s ljubavlju nosi svoje čedo, čekajući nestrpljivo ugledati mu lice i čuti glas. Živeći s Marijom posljednje dane došašća i mi ćemo s ljubavlju čekati da ugledamo lice Božje i da čujemo njegov sveti glas, a do tada ćemo se radovati njegovoj skrovitoj prisutnosti, kao što se radovala Elizabeta i Ivan, a, bez daljnjega, i Marija. Neka nam stoga ovi posljednji dani priprave za Božić budu prigoda istinskog otvaranja srca Bogu, a bijega od svega što nas može rastresti i onemogućiti da Božić proslavimo poigravajući od radosti jer je Bog među nama.

3. nedjelja došašća – C
Opće ljudsko iskustvo govori kako čovjek, ako ne zna što je pravo i što je ispravno, ne može niti djelovati, već ostaje neodlučan i zbunjen, nesiguran što mu je poduzeti da dođe do svoga cilja. Nitko, naime, ne sjeda u auto da bi išao na put, a da prije toga ne zna kuda mu je ići do cilja, barem orjentativno. Što vrijedi u općem kontekstu života, vrijedi i u duhovnom životu bez kojega čovjek ne ostvaruje svoj stvarni sveobuhvatni cilj koji osmišljava život kao takav, a ne samo pojedine njegove isječke i dimenzije. Na to nas upućuje i logika vjerničke pripravu u došašću: Nakon što smo prošle dvije nedjelje promatrali kako čovjek teži prema uspravnom i ispravnom životu kojega nema bez osluškivanja Boga, današnja nedjeljna čitanja idu korak dalje i preko Ivana Krstitelja kazuju nam što nam je činiti nakon što smo se opredijelili za slušanje riječi Božje. U stvari, liturgija nam i ukazuje na pravi put, koji čovjek, na žalost, ne poštuje uvijek u svome životu, a bilo bi neophodno za vjerodostojno življenje.
Priprema za proslavu Kristova dolaska iziskuje od vjernika da shvate koliko je bitno biti dosljedan u djelovanju, što za sobom povlači nekoliko bitnih sadržaja. Čovjek, da bi se mogao nazvati tim imenom, ne bi smio razdijeliti riječi od dijela, niti bi trebao zanemariti i previdjeti činjenica da mu je Bog nešto govorio. Nakon što je Bog govorio, a čovjek slušao što Bog govori, dvoje je sigurno. Nakon Božjeg govora čovjek ima sigurnost što mu je činiti, te napokon može djelovati u miru, svjestan kako ga svaki učinjeni čin dovodi do cilja, kako mu pomaže da napravi korak dalje prema konačnom ostvarenju. Isto tako čovjeku je na prvi pogled jasno da ne može djelovati proizvoljno nakon što je primio sigurno samopriopćenje Božje. Više nije u situaciji poput one prije poznavanja Boga i njegove volje da može činiti što ga volja, već je dužan osluškivati upute koje mu šalje sam Bog dolazeći mu ususret. Zato je djelovanje kojem se uči vjernik upućeno na osluškivanje i provođenje Božje volje, a ne na život u samovolji.
Primjera za takvo iščekivanje spasitelja nudi nam u današnjem evanđeoskom tekstu lik Ivana Krstitelja, koji nakon što je proboravio u pustinji gdje je osluškivao riječ Božju, a i primio, započinje svoje javno djelovanje. Svaki onaj tko poput njega osluškuje Božji govor, te ga provodi u praksu, postaje navjestitelj radosne vijesti narodu, te zato i veli sveti Luka kako je Ivan „narodu navješćivao evanđelje“, premda se Isus još nije javno pokazao. Vidimo da je Ivanov nastup odlučan i jasan. Preteča Gospodinov je već svjestan svoje uloge, te zna što treba poručiti svakom čovjeku dobre volje, bez obzira kojeg profila bio, bez obzira bio pripadnik puka ili viših slojeva društva, bio siromah ili predstavnik vlasti. On ima riječ čak i za vojnike i za carinike, dvije kategorije ljudi koji nisu bili viđeni dobrim okom u židovstvu budući da nisu služili svome narodu.
Bit Ivanove poruke, koja postaje poruka i vjerniku današnjice, sastojala se u tome da upozori na dosljednost riječi i djelovanja. Onaj tko je prihvatio poziv na obraćenje, ne može se obratiti samo riječima, a djelima nastaviti stari život, već se mora obratiti potpuno, djelima pokazujući koliko mu je stalo do primljene riječi i do obraćenja. U tom duhu Ivan očekuje od onih koji ga slušaju da znaju podijeliti s drugima i jelo i piće, kao i haljine koje posjeduje, jer bi bilo nedosljedno govoriti o obraćenju i vjeri u Boga ukoliko se na konkretnom primjeru ne pokaže koliko nam je stalo biti vjernima i poslušnima Bogu koji ljubi čovjeka, te očekuje i od nas da ga ljubimo istom snagom i na isti način na koji ga on ljubi. Od vojnika i carinika traži poštenje i odgovornost prema drugima, te sposobnost samokontrole i krepost pravednost, jer i oni mogu u svojem okruženju pokazati da je moguće časno obavljati svaku časnu aktivnost koja postoji u društvu.
Ivanov primjer i iskreni nauk poticaj su i nama danas da na tragu njegova djelovanja i sami krenemo prema Božiću, ne samo pozivanjem na kršćansko ime i na stare predaje, ne samo riječima i dobrim odlukama, ne samo izvanjskom pojavnošću, već i dobrim djelima kojima s jedne strane pokazujemo da smo čuli glas Božji, a s druge da smo u iščekivanju budućeg događaja kojim će nas Bog konačno obdariti i ostvariti. Bez daljnjega ne možemo biti vjernici ako ne želimo i djelima pokazati radosnu vijest koju smo primili, te ostati u iščekivanju konačnog događaj po Isusu Kristu i njegovu dolasku među ljude koji će doći i pročistiti gumno sabirući žito a odbacujući pljevu. A da bi nas mogao sabrati u svoju žitnicu, neophodno je da nas nađe plodne i bremenite dobrim djelima, a ne samo hvastavim riječima. Stoga pođimo stopama Ivana Krstitelja, dajmo se na posao dobrih djela. Nedjelja karitasa nam je idealna prilika da provedemo u praksu dobre odluke, da stavimo u djela spremnost na obraćenje, te da onda otkrijemo kako nas je Krist Gospodin, svojim dolaskom, krstio Duhom Svetim i ognjem, za život vječni. Amen.

2. nedjelja došašća – C
Prva nedjelja došašća poručivala je čovjeku da podigne glavu put neba, jer samo tako može živjeti uspravno i dostojanstveno, bez obzira koju ulogu u društvu obnašao i koji bio njegov društveni status. Podići glavu k nebu znači osloboditi se rastresenosti ljudske u koju čovjeka uvode zemaljske brige i svjetovni interesi. Naprotiv, kad podigne glavu onda očekuje čuti i vidjeti od Boga što treba činiti i kako živjeti. Izvor i pravo mjerilo ljudskog života nisu ljudski, već božanski, ako čovjek želi ostvariti svoju istinsku bit i doživjeti puninu koja mu se daje u susretu sa živim Bogom. Ako želi uspjeti u svojoj nakani, ne preostaje mu drugo nego se izolirati od blagodati koje pruža zemlja, jer one odvlače pozornost s bitnoga, a ne mogu pružiti pravo ispunjenje. Usmjeravajući pogled na ljudsko i zemaljsko, čovjek bez daljnjega gubi stvarni cilj kojem bi trebao biti upravljen njegov život, iz čega razabire da svaki pogled nije autentičan, već ima i varljivih pogleda koji ne vode put neba, a onda niti dobrom upoznavanju otajstvene strane života.
Zato nas evanđeoski tekst druge nedjelje došašća poziva da idemo korak dalje predstavljajući nam lik Ivana Krstitelja, model čovjeka koji uzdignute glave iščekuje Božji dolazak i spasenje koje dolazi s njime. A Ivan je izabrao pustinju kao mjesto svog prebivališta, te mu riječ Božja dolazi u pustinji. Njegov boravak u pustinji kao da svjedoči da se radi o osobi koja zna da je čovjek prah i da će se u prah vratiti, kao što je svjestan da je to i zemlja po kojoj gazi. No to su ujedno uvjeti u kojima se može na autentičan način čuti Božji glas. U pustinji ne postoji nikakvo izvanjsko blještavilo, niti iskrivljena slika sama sebe i ljudskog života, koja bi ga udaljila s puta koji vodi Bogu, niti postoje zvukovi koji bi mu zaglušili uši da ne čuje Božji glas. Upravo jer se u pustinji može jasno čuti Božji glas, nepomiješan s drugim zvukovima, niti opterećen ljudskim brigama i ciljevima, Ivan ima prigodu upoznati koliko je bitno obraćenje na putu iščekivanja Božjeg dolaska, te započinje propovijedati obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha.
Ivan je jasno čuo glas Božji, te nije mogao ne učiniti ono što taj glas od njega traži. Nije mogao ne posuditi glas samome Bogu, kao što su to učinili proroci, te je postao glasom Boga života kojim Bog viče ljudima njegova naraštaja da se priprave, jer je ušao u povijest na konačan i nepovratan način. Kao što je Bog pomogao njemu da u pustinji ukloni sve prepreke, tako je i on pozivao sunarodnjake u cijelom jordanskom kraju da uklone prepreke na putu kojim Bog treba doći do njihova srca.
Iskustvo i poruka Ivana Krstitelja ostaju poruka i današnjem naraštaju vjernika koji se u došašću priprema za proslavu blagdana Kristova rođenja. Tko želi doživjeti iskustvo koje je Ivana ispunilo Božjim glasom i prisutnošću, treba iznaći vremena za ozbiljno promišljanje svoga života, postajući iz dana u dan svjesniji činjenice da je ljudski život bez Boga samo pijesak. Jednako tako treba dovoljno radikalno uzeti u obzir da mu je Bog došao u susret, te da se treba ozbiljno pozabaviti činjenicom kako mu je upućena riječ Božja kao i Ivanu, te se od njega očekuje da dade glas toj riječi u vremenu i prostoru, u okolnostima i ambijentu u kojem živi. Činjenica je da se mora apsolutno susresti sa zaglušujućom bukom ovoga svijeta stavljajući antene svoga srca i bića na drugu frekvenciju s koje odjekuje Božji glas. Tako će zacijelo osjetiti da se uzdiže u neponovljivo postojanje u kojem ljudski život, lišen svih nepotrebnih privjesaka zadobiva neograničenu vrijednost mjerenu božanskim životom.
Pođimo stoga i mi Ivanovim putem i za njegovim glasom, da bismo u pustinji ovoga života doživjeli radost Božjeg dolaska, čije utjelovljenje i našem tijelu jamči da će vidjeti spasenje Božje, sukladno onom što su proroci navijestili, a Ivan prihvatio vjerno živeći i naviještajući.

1. nedjelja došašća – C
Zvuči poticajno i utješno Isusova rečenica koju prenosi sveti Luka u današnjem evanđeoskom odlomku, a glasi ovako: Kad se sve to stane zbivati, uspravite se i podignite glave jer se približuje vaše otkupljenje. Ovaj Isusov poziv višestruko je znakovit i značajan. Najprije nam govori o tome da je čovjek stvoren kao uspravno biće, te je pozvan živjeti uzdignute glave, ponosan na svijest o samom sebi i svojoj bogopripadnosti. Živjeti uspravno i uzdignute glave znači živjeti ispravno u duhovnom i moralnom smislu, što nije baš slučaj u svakodnevnici na pozornici suvremenoga svijeta. Proturječje ovoga svijeta je tim veće jer on nerijetko predstavlja Boga kao onoga koji, tražeći neupitnu i bezuvjetnu poslušnost svojim odredbama, traži od čovjeka da pred njim prigne glavu pokoravajući se bespogovorno. Iz takvog tumačenja Božje volje i njegovih odredbi iznikla je i ideologija suvremenog humanizma koja zagovara ljudsko uspravno življenje tražeći da postane sve više svjestan sebe, sve više samostojni subjekt odlučivanja o svojoj sudbini, što je čovjek današnjice prihvatio bilo na razini teorije bilo na razini prakse. Postao je do te mjere svjestan samoga sebe da je oholo digao glavu prkosno se suprotstavljajući svome Stvoritelju, stavljajući u zapećak sinovski odnos, slijedeći primjer prvog čovjeka koji je davno već napravio takav slobodoumni iskorak u slobodu, te pao u jamu grijeha i propasti.
Zato ova Isusova rečenica potvrđuje u isto vrijeme i ovu činjenicu koju čovjek ne želi vidjeti kao posljedicu svoga izbora, nego je uvijek tumači greškom u pokušaju, tvrdeći da će jednom doći i do pravog ostvarenja bez greške. Takvo uvjerenje postaje samo varka kojom sile zla zavaravaju čovjeka da će, upravo kad se odvoji od Boga, postati kao Bog, no to se u stvarnosti ne događa. Isto tako suvremeni čovjek ne primjećuje da upravu u trenutku kad oholo uzdigne glavu protiv neba, završava u pijesku i blatu svoje bijede, duboko potonuo i nemoćan se sam iz toga izvući. Uvjeren kako je se uzdigao u slobodoumlje, ne vidi kako grca u zemaljskim požudama i blatu svoje strasti i grijeha, koji nemaju nikakve veze s uzvišenim ciljem i smislom života. Čovjek koji oholo diže glavu ne put Boga, nego protiv Boga, ne promatra više nebo i uzvišene vrijednosti, već svoju narcisoidnu sliku na nebeskom prijestolju, koja prije ili poslije se pokaže velika iluzija i zabluda od koje je živio.
Zato je Isusov poziv pun aktualnosti i za ovo vrijeme, jer čovjek koji oholo diže glavu ne može ostvariti svoj cilj pred Bogom. Došašće kao iščekivanje Boga koji nam dolazi ususret prikladno je vrijeme da naučimo podizati glavu put neba shvaćajući da samo kad je podižemo prema Bogu, a ne protiv Boga, možemo ostvariti svoje istinsko dostojanstvo i održati se uspravnim usprkos svih nedaća svijeta i vremena, te umaći onoj neizbježnoj nevolji koja prijeti čovjeku vječnom propašću i ništavilom.
Isus nas poučava da Bog nije protiv ljudskog ponosa i dostojanstva, protiv njegove uzdignute glave, s time da mu je jasno da čovjek bez Boga ne može održati glavu uzdignutom. Ako već toliko želi uzdići glavu, sam Bog ga uči kako to postići i samo Bog mu može u tome pomoći. Samo onaj tko pred Bogom ponizno spušta glavu klanjajući se njegovoj svetoj prisutnosti, samo takav vidi Boga ispred sebe, bilo kad obori glavu prema zemlji, bilo kad je podigne put neba. Onaj tko u poniznosti prihvaća Božji dolazak, takav prepoznaje Boga i na zemlji, te mu zahvalno uzdiže glavu put neba, odakle iščekuje konačni zahvat Božje ljubavi i dobrote kojim će ostvariti konačni prijelaz na nebo.
Došašće nas potiče da se spremimo dočekati onoga koji se, premda Bog, ponizio i prignuo glavu prema čovjeku, da čovjeku dade utjehu na zemlji i kad mu je glava prignuta, a pleća opterećena tegobnim poslom, jer, bez daljnjega, mora biti okrenut i prema zemlji na kojoj živi i vrši svoje dužnosti. No taj Bog koji mu dolazi na zemlju, da bude pred njegovim pogledom, nadahnjuje ga da, dok vrši svoje zemljaske dužnosti, ne zaboravi živjeti duhovno, moralno i pošteno, istinski uzdignute glave, ne zaboravljajući svoga Boga. I dok živi prignut k zemlji, da ne zaboravi kako ne smije živjeti samo za zemlju, već srcem treba biti okrenut nebu. Samo takav, kome je srce okrenuto nebu, živi istinski ponosno uzdignute glave, pa i kad se u svojoj ljudskosti tegobno muči, no njegova je nagrada u tome da u svemu može prepoznati prst Božji i njegovu svetu prisutnost. Isus stoga i upozorava učenike da pripaze da im srca ne otežaju u pijanstvu, proždrljivosti i životnim brigama, jer čije srce je okrenuto k zemaljskome, ne može niti glave ponosno podići prema nebeskome i uzvišenome. Premda će svaki čovjek ustvrditi kako teži k uzvišenom životu uzdignute glave, ipak, onaj tko ne živi uzdižući glavu k Bogu, redovito ne živi uzdignute glave, već glave zabijene u pijesak zemaljskoga i prizemljenoga, jer nam srce oteža u životnim brigama i interesima ovoga svijeta, u slastima, nasladama i bezbrižnosti.
Gospodin je znao da samo onaj tko srcem i umom promatra nebo, može primiti i najveći dar s neba, Sina Božjega, te nam vrijeme došašća treba poslužiti isključivo za tu nakanu. Tko ne živi svoj zemaljski život srca i uma uprta u nebo, ne može ni na zemlji ni na nebu prepoznati Sina Božjega koji nam dolazi u susret. A i utjelovio se da bismo ga vidjeli i kao plod zemlje koji je s neba sišao, da se naš pogled, i kad smo dužni prikovati ga uz zemlju, ne bi odvojio od njega, već nam dao prigodu da ga uvijek promatramo, te nam bude dodatni poticaj da podignemo potom glave nahranjeni njegovom utjelovljenom pojavom. Iskoristimo stoga prigodu koju nam Gospodin pruža, te se uspravimo i uzdignimo svoje glave iščekujući onoga koji ima doći da nas pohodi u našoj ljudskosti, te da je potom uzdigne do neba. Doista s njime se približilo naše spasenje.

Svetkovina Krista Kralja – B
U vremenu u kojem živimo svetkovina Krista Kralja svega svijeta može djelovati kao anakronizam u svijetu u kojemu kraljevstava gotovo više i nema, te kao takva bila bi lišena svoga sadržaja i aktualnog značenja za čovjeka. Nekome se također može činiti da Crkva svetkujući Krista kao kralja žali za nekim prošlim vremenima i priželjkuje ponovnu uspostavu monarhija, po uzoru i na svoje hijerarhijsko ustrojstvo. No u ovom blagdanu nije prisutno ništa od svega toga, već je njegov sadržaj sasvim različit od spomenutih mogućih tumačenja ili pretpostavki.
Međutim, ovaj blagdan ima daleko veće i dublje značenje od sociološkoga, pogotovo ako takvo mišljenje nastaje kao plod površinskog i površnog iščitavanja vjerskih sadržaja i istina. Jer ovim blagdanom Crkva ispovijeda Gospodstvo i vlast Krista Gospodina nad svjetskom poviješću, nad prostorom i vremenom, nad bićima i ljudima, jer sve je po njemu i za njega bilo stvoreno, te sve stoji u njemu, koji je ujedno i cilj i smisao svega. Zato ova svetkovina na koncu liturgijske godine nosi snažnu i aktualnu poruku vjernicima i svim ljudima koji traže razumjeti smisao i cilj života. Takvu aktualnost nam nudi sadržaj današnjeg Evanđelja koji prenosi dijalog Isusa i Pilata neposredno prije nepravedne osude koja će Isusa koštati života, a ljudskim rodu priskrbiti oslobođenje od robovanja grijehu i zatvorenosti u povijest.
U svom dijalogu raspravljaju o Isusovu kraljevstvu i kraljevanju, jer je bio predan Pilatu pod tom optužbom. Svatko od njih razmišlja u svojim kategorijama i shodno svojim preokupacijama. Tako Pilat kad pita Isusa o kraljevanju, uporno pomišlja na zemaljsko kraljevstvo i društvenu ulogu kralja, dok Isus naprotiv jasno daje do znanja da o istoj temi razmišlja iz drugih perspektiva, to jest da sebe smatra kraljem, ali ne na zemaljski i ljudski način, već da kraljuje i upravlja svijetom na božanski način. Stoga je mogao ustvrditi da kraljevstvo njegovo nije od ovoga svijeta u kojemu se sučeljavaju i sukobljavaju ljudi različitih interesa i nazora. On je kralj kraljevstva u kojemu njegove sluge ne vode krvave ratove protiv neistomišljenika, pa niti u trenutku kad je njihov kralj svezan i nepravedno optuživan pred vlastodršcima zemlje.
Međutim, Isusovo kraljevstvo nije od sasvim drugoga svijeta, prostora i vremena, da ne bi zanimalo čovjeka i zemlju, da ga se ne bi ticalo i prema njemu bilo upućeno. Kraljevstvo nebesko ima veze sa zemljom i sa svakim čovjekom tko traži smisao i cilj svoga života, svjestan kako život nije samo ono što živi u okviru granica svoga kratkog života. A pristup u takvo kraljevstvo čovjek ostvaruje već na zemlji, a ne tek na nebu, u trenutku kad se pojavi na vratima nebeskog i vječnog kraljevstva. Isus je to jasno potvrdio kad Pilatu progovara o istini, a ona predstavlja ulaz i vrata kraljevstva Božjega na zemlji. Isus je nedvosmisleno htio potvrditi da se čovjek ne može ni ostvariti ni usrećiti samim zemaljskim stvarnostima, već da mora zadovoljiti svoju žeđ za istinom, koja je zapisana u dubinama bića. Pravi život, to jest otvaranje prostora srca kraljevstvu Božjemu događa se prihvaćanjem božanske istine o Bogu i čovjeku koju je navijestio Isus i za koju je posvjedočio svojom svetom krvlju. A takvu svijest o božanskoj istini o Bogu i samome sebi možemo nazvati bilo kojim imenom, no ona je stvarna kraljevska istina pomoću koje se postaje kralj i živi kraljevski i na ovoj zemlji, čemu je Isus nedostižni primjer. To se vidi iz njegova suverenog nastupa pred carskim namjesnikom Pilatom, koji nepravednom i okrutnom osudom nije mogao ugroziti njegovo dostojanstvo.
Ova istina na koju upućuje Isus postaje znakovita i aktualna i čovjeku današnjega vremena koji ne kraljuje na način nekadašnjih kraljeva, ali koji u sebi nosi, od početka do danas, težnju da živi život autonomno od Boga, ne tražeći pravu istinu o samome sebi. Time se odlučuje, poput Pilata i tolikih drugih, kraljevati na tronu izgrađenom od svojih okamenjenih stavova u kojima se ne zrcali Božja istina i govor nadnaravnoga, već kruto i ograničeno iskustvo ljudskoga i zemaljskoga. Pa i onda kad to ne naziva imenom kraljevstvo, već sloboda i samosvijest, to je uvijek građenje i ograđivanje nekog privatnog malog kraljevstva, koje ipak određeno za propast.
Međutim, svaki onaj koji je pošao tragom Isusa Krista znat će da nema nikakvog drugog stvarnog kraljevanja bez Božje istine, što je razvidno iz njegovih riječi: Ti kažeš: ja sam kralj. Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko je god od istine, sluša moj glas. Isus je došao na svijet ne da uspostavlja neku novu monarhiju, pravedniju od Rimskoga carstva, već da čovjeka povede putem božanske istine. Jer činjenica je da čovjek nije uvijek sposoban ni siguran izabrati put koji ga vodi prema nebeskom kraljevstvu, a najveća je tragedija ako ga ne pronađe, te ostaje na bespućima zemaljskoga. Zato je i svaki pokušaj bilo kojeg pojedinca ili društvenog sustava da se ostvari bez Božje istine jednak onom pilatovskom, te prije ili poslije potpiše nepravedne zakone i izvršava nepoštene osude.
Kraljevstvo Božje, naprotiv, nije konkurencija ljudskome kraljevstvu, već je stvarnost koja se izdiže iznad toga. I jedno i drugo se najprije stvara u srcu, a očituje se u odnosu prema istini. Ako čovjek, težeći zemaljskim ostvarenjima, izbaci istinu iz srca, onda se upustio u ljudsko kraljevanje mimo Boga i protiv Boga, a ukoliko je prihvatio Božju istinu, onda se opredijelio svom ljudskom iskustvu dati božansku i vječnu vrijednost. Istina je stoga da kad čovjek i svijet počnu prihvaćati božansku istinu o sebi na zemlju, u srcu čovjeka stvara se i raste kraljevstvo Božje. Kad se pak čovjek opire toj istini, kad razvija takozvanu autonomnu istinu, koja ga vodi prema isključivom rezoniranju unutar ljudskih kategorija i zakona, što podrazumijeva isključivanje božanskih, stvara se kraljevstvo ljudsko, protivno Božjem umu i naumu na zemlji. Utvrđen u svom prividu koji mu pruža lažnu sigurnost, čovjek ne razmišlja kako njegovo kraljevanje na takvom tronu neće biti vječno, već je određeno za propast, a i sam s njime, jer pravo i vječno kraljevstvo je samo ono Kristovo.
Neka nas stoga ova svetkovina potakne da krenemo putem Kristova svjedočenja za istinu i putem uspostavljanja takvog kraljevstva koje se ne očituje u izvanjskoj društvenoj ili gospodarskoj moći, već u moći koju nam pruža spoznata istina o Bogu i o sebi, da bismo mogli, bez obzira na sve nedaće i protivštine ovoga svijeta, živjeti suvereno svoje vjerničko postojanje, te jednog dana s Kristom u njegovu kraljevstvu istine i pravde, ljubavi i mira, kraljevati po sve vijeke vjekova. Amen.

33. nedjelja kroz godinu – B
Isusove riječi iz današnjeg Evanđelja pune su upozorenja i ozbiljnosti, gotovo ispunjene prijetnjom koja nije svojstvena Gospodinu. Stoga nam se upitati je li Gospodinu cilj utjerati strah svojim vjernicima, a posebno nevjernicima, pa kad već ne žele vjerovati milom, da ih barem na to dovede silom i strahom kada dođe u moći na oblacima. Služili se i on metodama kojima se služe redovito ljudi da bi držali druge u pokornosti ili pak njegove riječi imaju neki drugi prizvuk? Ma kako mogao njegov govor zvučati zastrašujući, držim ipak da Gospodinu nije cilj nikoga strašiti s namjerom da utjera strah i ishodu silom vjeru, već, prije svega, stalo mu je iznijeti jednu istinu koja se tiče čovjeka i ljudske povijesti. To je istina o konačnosti i koncu svega stvorenoga, pa tako i čovjeka na zemlji, o čemu ljudi uvijek ne vode računa, iako je tako očito.
Druga velika istina je da čovjek živi mnogo odgovornije i zauzetije u trenutku kad ga pritisne muka ili se nad njim nadvije opasnost. Kad je svjestan težine svoga stanja i situacije, onda prikuplja snage, grčevito se opire nedaćama koje mu prijete. Takva događanja prati i pamti, te mu postaju izvor iskustva i životne pouke. No ukoliko na obzorju života nije iskusio takvih tegobnih i mučnih trenutaka, u opasnosti je uljuljati se u život kao da je riječ o bezbrižnoj šetnji, bez obveza, obzira i odgovornosti. A oni koji su okusili život na način da su iskusili mnoge nevolje na obzorjima, postali su barem svjesni da postoje obzorja kao i stvarnost iza obzorja.
Tko nema takvo iskustvo, u opasnosti je da u njemu ugasne osjećaj za transcendenciju. I ne samo to, nego čovjek koji nije svjestan scenarija na obzorju života i povijesti, teško uočava i Božju prisutnost u sebi i pored sebe sve dok se ne dogodi neki izvanredni događaj i znak koji ga na to prisili. Zato nije slučajnost da čovjek zna čitati znakove prirode i svijeta oko sebe, dok ne zna čitati znakove prisutnosti Božje u sebi. Do te mjere je slijep da ne vidi da je Bog ušao u njegov život, dok se ne dogodi slavni i čudesni dolazak na razmeđima povijesti i vječnosti. Očito je čovjek u sebi zamračen, ili bi se moglo reći razdijeljen između potrebe za svjetlom i tame koja se spustila na njegova obzorja. Razdijeljen je između one unutarnje sigurnosti na obzorjima duše u kojoj spasenje stječe vjerom, i potrebe da primi sigurnost, dokaz i očitovanje izvanjskim znacima.
Ali kad znamo da je činjenica da Bog izvanjskim znakovima na obzorjima neba i zemlje ne izriče ništa što već nije glasnije rekao i jasnije zapisao čovjeku u duši od trenutka stvaranja i što nije vjerodostojno potvrdio svojim ulaskom u područje ljudskog vidokruga, onda nam takav ljudski zahtjev djeluje neozbiljno. Kad čovjek zaboravi da mu je u duši zapisana neprolazna riječ koja neće uminuti dok se sve ne zbude, te radije traži potvrdu znakovima na obzorju neba i zemlje, koji će i tako jednog dana minuti, onda je to znak da je usredotočen na krive sadržaje.
U tom duhu naša povijest kao vjernika na zemlji odvija se uvijek između onoga: Blizu je, na vratima; i onoga: A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac. Time nas je Gospodin htio upozoriti u kojem smjeru treba ići naša pozornost i nastojanje, jer je život satkan i od ovakve strepnje i nesigurnosti. Da se ne bismo uljuljali u povijest i život držali isključivo vremenitim i povijesnim događanjem, Isus nam predstavlja taj odsudni dan kao bliz, to jest da je trajno blizu i prisutan na obzorjima duše i srca. A da ne bismo gubili vrijeme u računanju,umjesto da budemo duhovno spremni, upozorava nas da nitko ne pozna točan čas kad se ima zbiti njegov konačni, eshatološki dolazak, već da se usredotočimo na ovaj unutarnji po vjeri, jer i tako on postaje presudan.
Isus nas upozorava da čitamo znakove vremena, pa i znakove u pojedinim naraštajima, jer ni naš naraštaj neće proći dok se sve to u njemu ne zbude. Svaki dan i iz dana u dan promatramo kako nebo i zemlja prolaze sa svime onim što se mijenja i oko nas prolazi. Sve prolazi s onima koji, jer su prolazni, prolaze napuštajući ovaj svijet, ali sve ostaje i traje s onima koji traju jer su primili klicu božanskog života i iz dana u dan žive sukladno primljenom daru.
Stoga je jao onome tko živi na ovoj zemlji, a da se na obzorjima njegova života ništa ne događa. Loše živi kao vjernik onaj tko ne uočava u sebi i oko sebe nevolju veliku koja se obrušila na ono što je Božje, što je Bog zasadio u svako srce i posijao na zemlji. Nije na pravi način svjestan života ni ljudske povijesti tko ne uočava pomračenje i padove koji se događaju na obzorju čovječanstva, a koje je prouzročio čovjek želeći oboriti sile nebeske, to jest želeći utemeljiti svoj život bez njih rušeći duhovna obzorja. Nije dovoljno dobro otvorio oči vjere onaj tko svaki dan ne vidi da mu na obzorju dolazi ususret Sin Čovječji i da je svaki dan sve bliži. Takav zacijelo ne razmišlja o bitnim stvarima života, niti se priprema na susrete koji daju pravo značenje vremenu. Doista, kad se prestane život događati na obzorjima duše, čovjek postaje slijep i za izvanjske znakove koji ga kao neminovna zbiljnost potiču na ozbiljnost.
Naučimo se i mi od znakova što nas okružuju, ne samo od smokve koja u svoje vrijeme omekša i tjera lišće, kako veli Gospodin, već se učimo na tragu njegovih neprolaznih riječi razmatrati njegov slavni dolazak u naš život, koji će se njegovim vjernima pretvoriti u dolazak oslobođenja od svih muka. Budimo mu vjerni da nas jednog dana njegovi anđeli mogu sabrati i uvesti u radost njegova kraljevstva. Amen.

32. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju evanđelist Marko Gospodina opisuje u jednoj čudnoj situaciju, u kojoj se mi ljudi nađemo gotovo svakodnevno, bez da razmišljamo koliko time propusta činimo. Situacija je tim više čudna za Gospodina, jer od njega ne bismo možda očekivali ono što sami sebi u slabosti priuštimo, te niti propitujemo kritički dok se u to upuštamo. Naime, radi se o tome da je Gospodin jednom prigodom sjeo nasuprot hramske riznice promatrati narod kako ubacuje sitniš u riznicu. Ne znamo što ga je na to ponukalo, no Evanđelist nas upozorava da je to učinio nakon jednog verbalnog sukoba s pismoznancima kojima je predbacio da se ponašaju oholo tražeći sebi prva sjedala i život na gozbama, te pod izlikom dugih molitava proždiru kuće udovičke. Ostaje nam stoga dužnost odgovoriti na neke upite: Zašto je Gospodin sjeo ispred riznice gledati kako ljudi ubacuju sitniš? Je li sjeo nasuprot riznice zavidan na ono što drugi imaju? Je li ga stvarno zanimalo koliko tko daje pa je htio i osobno provjeriti?
Ako i ne piše u Evanđelju što je točno Gospodina ponukalo na ovaj čin, ipak možemo pretpostaviti da ga je na to ponukalo ophođenje pismoznanaca i farizeja prema sirotinji, a ujedno i prema novcu kao takvome. Očito se radilo o račundžijama koji su dobro znali proračunati najprije svoj interes, a potom ga zamaskirati pobožnošću i velikodušnošću prema Hramu, a time i prema samom Gospodinu. I sami vrlo dobro znamo kako živimo u vremenu u kojem se tuđi novac stavlja pod povećalo i bode nam u oči. Skloni smo promatrati što tko ima, te tako brojati tuđi novac pitajući se što s njime radi onaj koji ga ima. Često i ne misleći, osuđujemo i prosuđujemo druge pitajući se kako su došli do tolikog novca, a opet bojimo se to reći naglas, jer tko ima novca, svakako je moćniji od onog tko nema, te znamo da se nije dobro takvima zamjeriti, pogotovo što se nikad ne zna kad mogu biti od pomoći.
Sudeći prema onome što znamo o sebi i o drugima, među onima koji su ubacivali bio je očito dio bogatih kojima bi se rado prigovorilo ili bi ih se upitalo odakle im novac kojim raspolažu, ali takvo pitanje nije bilo za javnost. Uostalom, nije bilo financijske policije da to istražuje u tančine. Osim toga mnogi od njih, premda dajući u hramsku riznicu, nisu davali s iskrenom namjerom. Davali su da ih se vidi kako daju i da se vidi kako imaju, a opet, davali su „sitniš“, kako kaže Evanđelist. I htjeli su da se taj ubačeni sitniš toliko vidi da bi ljudi pomislili, a i oni sami, kako Hram i hramski svećenici ne mogu bez njih i njihove „darežljive“ pomoći. Davali su teška srca, ali su morali davati da budu viđeni, te time steknu pokriće za život i opravdanje za bogatstvo. Htjeli su ostaviti dojam da su bogobojazni, te da ispovijedaju kako im je Gospodin dao obilje, te oni sada njemu obilato uzvraćaju za uzdarje. I dok im je tako teško padalo davati, te su prebrojavali svaki novčić koji daju, kad bi izišli iz riznice vjerojatno bi se hvastali kako su dali i veći iznos nego što su stvarno dali. Najbolje društvo takvima mogli su biti oni koji doista ne daju ništa, a broje koliko drugi daju, te iza leđa osuđuju i njih zbog njihova bogatstva, kao i svećenike koji primaju od njih, te se navodno bogate na njihov račun.
Ako je prosuđivati iz današnje perspektive ondašnju situaciju, onda bismo mogli reći da upravo takvi koji ne daju ništa navodno dobro znaju koliko se svećenicima obilato daje, te oni koji nikad ne dolaze u hram Božji najbolje znaju koliko je stvarno bogatstvo i obilje hrama. Oni bi vrlo rado uveli i dodatne poreze vjernicima, te prisilili i vjerske ustanove da se odreknu novca, jer, po njihovu mišljenju, taj novca je tuđi, otet, nezaslužen. Oni ne čine ništa drugo već broje tuđi novac i najradije bi da ga nitko nema osim njih, jer misle da svatko ima nezasluženo, i to velike količine novca. U vlastitim očima sebi se čine zakinutima jer ga nemaju dovoljno, te se trude pronaći dežurnog krivca.
Isus međutim, nije sjeo nasuprot riznice promatrati na takav način kako ljudi odvajaju svoje doprinose za hram, jer mu nije stalo brojiti tuđi novac kritizirajući i one što daju i one što ne daju, već je sjeo i promatrao da bi dežurnim kritičarima ukazao na što moraju gledati kao bitno u životu. Nije se bavio mišlju kako treba protiv hramskih službenika pokretati revoluciju, ili im oduzimati povlastice, ili im udariti PDV na dobit, niti ih kažnjavati sličnim stvarima. To bi napravile nadobudne socijalističko-humanističke glave suvremenog svijeta da su bile na Isusovu mjestu, pod izlikom zaštite sirotinje i sirotinjskih prava, a u stvari to bi učinili tražeći i štiteći vlastiti interes.
Zato danas i susrećemo tolike dežurne kritičare i po medijima, od kojih ponekad dođu neki i iz redova Crkve. I oni se pitaju koliko Crkva čini za sirotinju, a da sami nisu nikad posegnuli u džep, odvajajući za potrebne. Jer je mnogo lakše prozivati druge, nego činiti nešto konkretno za dobrobit čovjeka i društva. Najčešća je pojava da upravo oni koji nikad nisu ništa dali za Crkvu i svećenike misle kako svećenici zgrću novac lopatama, a ne znaju koliko tihog, skromnog i samozatajnog života stoji iza tolikih od onih koji naviještaju Evanđelje i svjedoče Božju prisutnost u svijetu. Velika je istina da upravo oni koji ne znaju dati od srca, niti odbiti dati iz uvjerenja, najčešće prebrojavaju koliko tko daje, da bi imali pokriće za svoj neutemeljeni stav. Gospodin pak ne broji novac, već gleda ljudska srca, te uči i one koji broje novac i koji novcem mjere sve u životu, da radije vrednuju srce i nakanu, nego novčanike i kartice. Nije ga zanimalo koliko tko ima, ali mu je neobično bilo stalo da se oni koji u Hram daju samo novac bez srca, ne predstavljaju najvećim dobrotvorima Hrama, dok u isto vrijeme lukavo pljačkaju sirotinju i proždiru kuće udovičke.
Gospodin nije bio poput radoznalaca kojima je bilo do stvaranja socijalne napetosti i podizanja kavgi ispraznim kritikama. Naprotiv, ovim događajem želi osposobiti sve nas, svoje vjernike da uočavamo potrebe sirotinje pored sebe, bez da nas na to upozoravaju dežurni kritičari. Isto tako Isus želi ukazati svakome u Crkvi da nema pravo udovičin novčić od kojega Crkva živi trošiti na svoj komoditet i luksuz, već je dužan privesti ga namjeni darovatelja. Isus nije htio brojiti tuđi novac, već je radije gledao u srce ljudima, te je u srcu siromašne udovice otkrio veliko bogatstvo ljubavi Božje iz koje je izvirala spremnost na odricanje i žrtvu u ime te iste ljubavi. Tako je ukazao onima koji su vjerovali u vrijednost novca, kako je takva vrijednost u Božjim očima beznačajna ukoliko ga ne prati vrijednost srca. Krist nas je ovim događajem htio poučiti da Hram može bez novca bogataša, ali ne može bez vjere i ljubavi skrivene u srcu skromne i samozatajne udovice.
Iz toga izvire istinska evanđeoska obveza za svakog službenika Crkve, a to je da svaki shvati kako Crkva i kako se u Crkvi živi od udovičina novčića, bez obzira dolazio on izravno od milostinje ili iz državnog proračuna kao naknada Crkvi za nevraćena dobra. Bez obzira koliko ga opravdano primali kao zasluženu nagradu, ipak ga nijedan službenik ne bi smio trošiti neodgovorno za vlastite užitke i raskoš. Ukoliko bi netko tako činio, taj bi se izjednačio s pismoznancima koji proždiru, kako kaže Isus, kuće udovičke. Molimo Gospodina da nam otvori pameti razumjeti ovo Evanđelje i srce da znamo uočavati i cijeniti ljude koji žive svoju vjeru u skladu s Božjim srcem, pa i onda kad se radi o sasvim neznatnim stvarima kao što je udovičin novčić. Amen.