28. nedjelja kroz godinu – A
U prispodobi koju danas čitamo Isus nam stavlja pred oči lik jednog neobičnog kralja koji je slika samoga Boga. Doista, on sam reče: „Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svome.“ Time što ovom prispodobom priča istinu o kraljevstvu nebeskome, jasno je da je likom kralj htio prispodobiti lik Oca nebeskoga, istinskoga kralja koji je svome Sinu pripremao svadbu na zemlji. Dok s jedne strane ima vrlo logičnih i uobičajenih stvari, s druge pak strane ovaj kralj je i neobičan. Cilj mu je, naime, da okupi uzvanike na svadbu i da napuni dvoranu, te u nekoliko navrata šalje svoje sluge da pozovu i prikupe uzvanike sve dok nije uspio u svome naumu. No unatoč takvome planu i naumu, dogodilo se da je jednoga od uzvanika koji se u odzvao u drugome valu na gozbu, ipak isključuje jer nije bio primjereno odjeven za svadbu. Jer s pravom je ljut na one prve uzvanike koji odbijaju poziv na svadbu, ali čudno da nije imao razumijevanja za ovoga čovjeka koji se ipak odazvao njegovu pozivu. Ako je imao razloga kazniti uzvanike koji su uhvatili njegove sluge, zlostavljali ih i ubili, postavlja se pitanje nije li mogao imati razumijevanja za ovoga čovjeka koji je ipak došao na svadbu, umjesto da ga izbaci u tamu svezana i ponižena.
Govoreći našim današnjim jezikom, možemo reći da Isus ovom prispodobom predstavlja samoga Boga vrlo isključivim, pa gotovo i nepravednim, osim što možemo zaključiti da je čudan. Naime, ako je to Bog koji se raduje blizini svakoga čovjeka, zašto je onda inzistirao na njegovom svadbenom ruhu, umjesto da se veseli njegovoj prisutnosti na svadbi? Ako već želi da se svi ljudi spase, te poziva i zle i dobre s trgova i ulica, zašto ovoga isključuje kad je ipak, na ovaj ili na onaj način, odgovorio na poziv? Naravno da u ovoj prispodobi nedostaje dio tumačenja po kojemu možemo razumjeti isključivost u ponašanje ovoga kralja, to jest samoga Boga. Taj detalj koji nedostaje je obraćenje i zajedništvo sa samim Bogom.
Propitujući stanje svoga naroda, te povijesne odnose i ponašanje naroda prema Bogu i njegovoj riječi, Isus će ispričati prispodobu o zlim vinogradarima. To su oni vinogradari koji je gospodar postavio da čuvaju vinograd, a oni su ga uzurpirali i uskratili su davati gospodaru od njegova uroda. Primjenjujući ovu prispodobu na duhovno stanje u narodu, Isus je htio ukazati poglavarima svećeničkim i starješinama narodnim neprimjereni odnos prema Bogu i njegovu planu. Isto tako im je naznačio da će oni trebati platiti cijenu svega što su činili, a to je da će ‘oduzeti od njih kraljevstvo Božje i dati narodu koji donosi njegove plodove’. Isus im je jasno dao do znanja da Bog neće dopustiti da propadne njegov plan, ni tolika uložena ljubav u spas čovječanstva, izražena slikom vinograda i skrbi oko njega.
U duhovnom životu nas ljudi nije rijetka mana dvoličnost ili nedosljednost. Dvoličnost je doista pogubna mana koja utječe prvenstveno na duhovni život, ali kada jednom izobliči dušu, onda se potom očituje i na svim ostalim područjima života. Upravo današnja evanđeoska prispodoba stavlja naglasak na dvoličnost kao temeljni kamen spoticanja, jer se ne radi samo o slabosti duše pred Bogom, već se radi o prije svega o proračunatosti, kako nam predočava taj problem Isus u prispodobi u liku drugoga sina. Drugi sin, doista, djeluje kao vrlo proračunat, jer bi se po njegovim riječima reklo da je spreman bez oklijevanja izvršiti volju očevu, a u biti je htio samo ostaviti dobar dojam na oca i na svoje ukućane. Htio se na izvana prikazati nečim što nije u duši, pa se spremno odazvao očevoj zamolbi. A kao da je u duši već unaprijed imao drugi plan, pa zato nije izvršio volju očevu. Iz prispodobe to ne znamo, ali možda je on i bio uvjeren u svoju vrijednosti i svoj ispravan život, možda je bio uvjeren da je bolji od drugog brata, te je vjerojatno i reagirao na takav način. Bio je pun sebe, a da nikada sebi nije zavirio u dušu i nije s iskrenošću i poniznošću preispitao svoj status. Nikada nije ozbiljno pred ocem sagledao svoje poslanje, već je poslanje pretvorio u posao u kojem je pristrano odlučivao što napraviti a što ne.
Isusova prispodoba o gospodaru i radnicima u vinogradu koji dolaze u različitim trenutcima dana vrlo je izazovna, te porukom može biti primjenjiva i na naše vrijeme. Zanimljivo je nadasve da je tom prispodobom Isus htio prispodobiti kraljevstvo nebesko, te dobrotu Oca nebeskoga koji do posljednjeg trenutka iščekuje obraćenje, to jest odlazi na trgove i ulice ‘tražiti radnike za svoj vinograd’, ali ona se može primijeniti i na izgradnju naših zemaljskih odnosa, jer je Isus među nas donio nauk svoga kraljevstva. I ako je njegova želja da to kraljevstvo zaživi među nama, onda i ova prispodoba ne priča samo o ostvarenju kraljevstva nebeskoga u vječnosti, već treba i nama danas biti vodilja kako uz pomoć kraljevstva nebeskoga izgrađivati ovo naše zemaljsko. Nedvojbeno je da je Isus dao smjernice i želi da svoje društvo i odnose izgrađujemo nadnaravnim odnosima, to jest htio je da u naše zemaljsko kraljevstvo ugrađujemo ono nebesko, čime ga istinski činimo čvrstim i stabilnim.
Naš Gospodin je osnovao zajednicu vjernika – Crkvu sa željom da bude jedna obitelj u kojoj je on Učitelj i Glava, a svi međusobno braća. No pri tome Isus nije idealizirao, već je računao da među nama ljudima ima kojekakvih čudaka, te svojeglavih i izopačenih pojedinaca koji ne slušaju njega i ne žive po njegovoj volji, već provode samovolju, te mračni i izopačeni život. Štoviše, živimo u vremenu kada se više nikome ne smije reći da je u zabludi, da čini grijeh i zlo, već se treba tolerirati njegov izbor kao nešto što je sasvim ispravno. I onda kad se uz to zna da upravo takvi prave pritisak na Crkvu tvrdeći da je ona netolerantna jer im uskraćuje pravo na vlastiti izbor i na vlastito poimanje ispravnoga i grešnoga, onda možemo vidjeti koliko su doveli u pitanje mogućnost bratskog prijekora kojemu je Isus poučavao svoje apostole. Ako se više ne može govoriti o ispravnom i krivom stavu, uvjerenju, izboru, misli ili djelu, onda je bespredmetno nekoga nečemu poučavati. No problem postaje kada takva suvremena ideologija ne tolerira da službenici Crkve iznesu svoje mišljenje, već ih prisiljava da i oni prave zaokret, da imaju kompleks krivnje jer su navodno kroz stoljeća uskraćivali dati svoj blagoslov na određeni stil života okarakteriziran kao grešan. Oni bi navodno htjeli biti u Crkvi, ali da žive grešno, čine što ih volje, te očekujući da im se službenici Crkve ispričavaju jer su se nekada izjašnjavali glede određenih čina kao grešnih.
U svome uvjerenju da sve znaju o životu, ljudi su često u velikoj zabludi, jer ne znaju upravo one najvažnije stvari. Doista, kada ljudi ne poznaju Boga, onda ne poznaju niti bit života, premda to ne uočavaju tako lako ili ne žele priznati. Štoviše, žive s takvom samouvjerenošću kao da oni ne mogu pogriješiti. Nastupaju s takvom zadivljujućom sigurnošću kao da drže sav život u ruci, a najčešće su puni ljudske ispraznosti u ime koje i govore s takvom prepotentnošću. I onda, ako netko misli drukčije od njih i podsjeti ih da u životu treba imati božansku viziju, redovito se suprotstavljaju jer takav stavi dovodi u pitanje njihovu vještinu i varljiva uvjerenja. Ali jer se ne žele trgnuti iz vlastite uljuljanosti, lakše je onda drugima nametati svoju viziju života kao jedinu pouzdanu i ispravnu, zaboravljajući da Bog o ljudskom životu zna mnogo više i mnogo bolje od nas ljudi.
Današnji evanđeoski tekst obnavlja nam u sjećanju jedan događaj koji su evanđelisti zapisali jer je bio neobičan. Neobičan je bio utoliko što se je Gospodin Isus oglušio na izričiti zahtjev i veliku potrebu jedne žene Kanaanke samo zato jer je bila Kanaanka, a koja je molila da joj oslobodi kćer od opsjednuća. S obzirom da znamo da je on poradi toga došao na svijet da istjeruje zloduhe iz ljudi i iz svijeta, tim više čudi njegovo odupiranje kako njezinu preklinjanju, tako isto i posredovanju njegovih učenika koji su ga molili da joj udovolji jer je njezina vika bila nesnošljiva. S dva kratka odgovora obrazložio je svoj stav. Najprije je učenicima rekao da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, a potom je rekao ovoj ženi da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. No i ova žena imala je na njegove riječi odgovor koji je bio presudan da ishodi što je tražila, jer je u njoj već postojala jaka vjera u njega, u božansko obilje njegove milosti i njegovu svemoć po kojoj je znala da za njega učiniti čudo znači kao dati nekoliko mrvica hrane s obilnoga stola. Zato mu je i uzvratila: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“
Kada je svetopisac htio predočiti Božju uzvišenost i svemoć, onda ga je opisivao kao kralja koji sjedi na visokom prijestolju i koji je okrunjen i okružen slavom. To je činio služeći se slikama svoga vremena i ograničenim ljudskim predodžbama kojima je trebao izraziti povjerenu objavu, a koja ga je toliko nadilazila da ne bi mogao uvijek pronaći pravu i prikladnu riječ kojom je opisati. Gospodin je bio kralj Izraelov, ali je isto tako bio kralj nad zemljom svom koji stoluje u nebesima. No onkraj ograničenih ljudskih slika i predodžbi, ostaje uvijek istina o neizrecivome Bogu koji ima vlast i moć s kojom se ne može uspoređivati nikakva ljudska vlast i moć.