17. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđelju smo čuli tri kratke prispodobe o kraljevstvu nebeskome koje Isus prispodobljuje blagu skrivenom na njivi, traganju za lijepim biserjem i mreži koja se baca u more. Iz svake od ovih prispodoba najprije je jasno da Isus naglašava da je kraljevstvo nebesko jedna vrsta bogatstva ili vrijednosti prema kojoj treba težiti. Riječ je o neupitnoj vrijednosti koju bi svatko, tko se razumije u blago i vrijednosti, htio posjedovati to jest sebi priuštiti, te je jasno zašto Isus kraljevstvo nebesku uspoređuje s blagom na njivi ili s lijepim biserjem. No s druge pak strane ostaju i neku upiti vezani uz ove prispodobe kojima se Gospodin služio u svojim poukama. Naime, iz njih bi se mogao steći dojam da je on pitanje otkrivanja i pronalaska kraljevstva nebeskoga sveo na puku slučajnost ili lutriju, to jest igru sreće. Jer kad je riječ o blagu na njivi, onda se može samo nekome posrećiti da pronađe to blago, jednako kao i trgovcu koji može nakon mnogo traženja negdje slučajno pronaći biser koji želi za sebe. No isto tako i jedan i drugi su sigurno morali napraviti mnogo pokušaja dok im se jednom nije posrećilo da pronađu ili otkriju to što su tražili. Slično tome se može reći i za mrežu koja se baca u more. Unatoč velikoj želji da dođu do obilatog ulova, ribari nikada ne znaju hoće li to tako i biti. Koliko se puta dogodi da bace uzalud, te da ništa ne ulove. Zato i treća prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o mreži koja ulovi mnogo raznovrsne ribe ostavlja dojam da se onome tko je došao do životnoga obilje moralo posrećiti kao što se posreći ribarima da dođe do bogatog ulova.

Na tragu toga se postavlja onda i pitanje: zagovara li Isus ulazak u kraljevstvo nebesko kao običnu slučajnost koja se nekima posreći poput trgovca kojemu se posreći, između tolikih drugih trgovaca, pronaći dragocjeni bise, ili čovjeka kojemu se posreći naći na nekoj njivi skriveno blago. Pitanje je, je li kraljevstvo nebesko doista nešto skrovito, misteriozno, udaljeno od većine ljudi do mjere da se može tek nekima posrećiti da ga pronađu i da u njega uđu. Doista, govori li Isus o svome kraljevstvo kao o nečemu skrivenom što ne mogu svi pronaći, to jest o mreži za koju se ne zna kada će i koga zahvatiti i učiniti ga ulovom kraljevstva? Ova pitanja postaju tim izrazitija kad znamo da i u naše vrijeme ima ljudi koji su uvjereni da je pitanje položaja čovjeka na zemlji, pitanje sreće, te da je ona kao takva nestalna, te se nekima ukaže prilika dohvatiti je, dok drugima ne.

16. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku čuli smo nekoliko Gospodinovih prispodoba o kraljevstvu nebeskome. No važno je reći da u ovim prispodobama Gospodin ne predočava ono konačno stanje kraljevstva nebeskoga koje će biti u vječnosti, već nam predočava stanje kraljevstva nebeskoga koje se ostvaruje u svom zemaljskom hodu. Jer na nebu će biti onaj konačni ostvareni oblik kraljevstva, dok se ovdje na zemlji radi o kraljevstvu nebeskome koje prolazi kroz sve zemaljske i ljudske poteškoće i izazove. Riječ je o kraljevstvu nebeskome koje se provlači i probija kroz nevolje ovoga svijeta, ili u najmanju ruku kroz procese rasta i sazrijevanja kao što posijano zrno prolazi kroz različita razdoblja od sijanja, pa do umiranja i novoga rađanja.

Neprijatelji kraljevstva

Ali osim što je mnogo ljudskih procesa koji se tiču razvoja kraljevstva nebeskoga jer se ono razvija među ljudima, te ga je Isus prilagodio njihovu rastu i razvoju, Isus u prvoj od današnjih prispodoba upozorava i na još jednu opasnost koje svi moramo biti svjesni. Riječ je o tome da postoje i duhovne sile zla koje se otvoreno bore protiv kraljevstva nebeskoga želeći spriječiti njegov rast i napredak. Isus zato reče da postoji otvoreni neprijatelj koji se trudi pokvariti sve dobro koje je Bog napravio ljudima spuštajući kraljevstvo nebesko u njihovu stvarnost: “Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode.“ Kako vidimo, neprijatelj se služi vrlo pakosnom strategijom. Želi biti neprimjetan, da se odmah ne otkrije što je napravio. Trudi se ne ostaviti tragove iza sebe, tako da nitko ne vidi što se dogodilo sve dok klasje ne počne rasti i razvijati se. Na taj način neprijatelj kraljevstva želi napraviti pomutnju u Božjem djelovanju i planu, a da ne bude raskrinkan. Zato radi pod krinkom noći i na način da pokušava zamesti svoje tragove.

15. nedjelja kroz godinu – A

Jednom zgodom Isus je vrlo zanimljivom prispodobom o sijaču i sijanju zrnja pokušao objasniti Božja nastojanja da objavi sebe i kraljevstvo nebesko, počevši još od starozavjetne objave, pa sve do vrhunca kada je Bog progovorio po njemu, svome utjelovljenom Sinu. U istoj toj prispodobi protumačio je i dinamiku odbijanja Božje riječi upravljene čovjeku, a koju mnogi od onih kojima je upravljena, zbog ovih ili onih razloga ne uzimaju ozbiljno i duboko, to jest ne prihvaćaju je na onaj način na koji im je upravljena s puno brižnosti i ljubavi. No kako se Božja riječ nikad ‘ne vraća bez ploda, nego čini ono što Bog hoće i obistinjuje ono zbog čega je poslana’, tako je i Isus prispodobom potvrdio da uvijek ima onih koji joj pripreme plodno tlo te ona u njima donosi obilat rod. No u svemu tome ostaje ipak zagonetno Isusovo obrazloženje o govoru u prispodobama. Kad su ga apostoli pitali zašto govori u prispodobama, rekao im je sljedeće: „Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima, dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima.“

Ove Isusove riječi i primijenjena logika zvuče sasvim neispravno, pa onda i nepošteno, a k tomu i nemilosrdno. Gotovo da nas podsjećaju na bespoštednu logiku stjecanja i bogaćenja u kapitalističkome svijetu kojom se vodi suvremeni čovjek. Ponajprije, ima mnogo onih kojima je ‘dano’, a da se ne zna odakle im je to ni kako su do toga došli. Potom ima onih kojima je dano sasvim zakonitim putovima, a da se nisu mučili oko toga što im je došlo u baštinu.

14. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin je bio svjestan do koje mjere ljudi mogu sebi zakomplicirati život koji može biti tako jednostavan, ili pak do koje mjere mogu sebi otežati život koji može biti tako lagan za živjeti. Promatrajući život ljudi oko sebe, ali i dijeleći njihove brige i poteškoće, a vjerojatno slušajući i njihove uzdahe i jadanja, nastojao je dati im pravu pouku i pomoći im u životu savjetom i usmjerenjem.  A nadasve, izgrađivao ih je svojim primjerom, jer nije samo govorio i teoretski upućivao određenim smjerom i putem, već ih je poticao prenoseći im sadržaje iz vlastitoga iskustva. Sve što je sam živio, to je i drugima prenosio kao neupitnu istinu života. Upravo tako odjekuju njegove riječi: „Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.“ On ne govori svojim učenicima da od njega uče samo teoriju, već očekuje da uče iz njegova primjera. Jer kao što je on uzeo svoj jaram na sebe, tako i njima govori da čine, da ne uzimaju drugoga jarma, već njegova. Jer da ga on sam nije nosio, ne bi im rekao da uče od njega jer je krotka i ponizna srca. Doista, kao Božji Sin došao je među nas i u poniznosti i krotkosti ponio jaram spasenje našega. Zato je rekao da se uče od njega jer je krotka i ponizna srca, to jest sam je nosio jaram i iz iskustva im rekao da trebaju i sami uzeti taj jaram jer je bitan za spasenje.

Osim toga, ne samo da je primijetio da čovjek ne može bez jarma, nego je znao da čovjek sebi na ovaj ili na onaj način natovari određeni jaram. Kao i u njegovo vrijeme, tako je i u naše vrijeme, ljudi sebi tovare jarmove napravljene od zemaljskih želja i potreba, ambicija i stremljenja, tako da sve svoje životne snage potroše dajući se ujarmiti u poslove i obveze od kojih duša ne živi, već pod kojima se troši i skapava. Uočio je tako da su ljudi umorni i opterećeni, ali da se ne znaju odmoriti i pronaći spokoj dušama svojim.

13. nedjelja kroz godinu – A

Riječi koje Isus izgovara u današnjem Evanđelju mogle bi s jedne strane djelovati nezrelo i posesivno, kao neka vrsta nedopustivoga potraživanja koje ugrožava druge uvjetujući ih u njihovoj slobodi i izborima. Doista, moglo bi se učiniti da je riječ o nezrelom narcisoidnom adolescentu koji ne dopušta nekom svom prijatelji da poštuje i ljubi ikoga voli više od njega. Nezrela ljubav se onda realizira kroz prizmu posesivnog privlačenja ljubljene osobe kojoj se ne dopušta niti da samostalno diše, misli ili živi. Osim što je neodrživa, oni koji uđu u takvu u takav odnos kasnije se poprilično namuče da se oslobode jedno drugoga, to jest da se oslobode spona, grča i pritiska u koji nastaje uslijed posesivnosti. Na žalost, dogodi se da bude i tragedija do kojih se ljudi dovedu takvom nezrelom ljubavlju.

Isusove riječi doista mogu djelovati vrlo oporo, kao riječi onoga postavlja uvjete na bezuvjetnu ljubav svojim učenicima, a današnji je čovjek navikao da samostalno bira uvjete po kojima će živjeti i po kojima će izabirati. Može biti čudno što on tako postavlja uvjete na bezuvjetnu ljubav ne ostavljajući njima prostora da proturječe, da umanje ili već što drugo suprotno naprave, no u konačnici ne može biti drugačije. Jer uvjete postavlja onaj koji zna što je bezuvjetna ljubav, te je najveći uvjet ljubavi da bude bezuvjetna i bez granica. A kada se ostavi ljudima na volju da izabiru ljubav, pa čak da joj ne postavljaju svojih ljudskih uvjeta, već je žive kao slobodnu ljubav, uvijek se pokaže da je takva ljubav prepuna ograničenja koja je ne samo sputaju, već je i potpuno unište.

12. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin Isus hrabri svoje učenike da se ne boje ljudi, već da postojano naviještaju radosnu vijest, bez obzira kako to prihvaćali i odbijali oni kojima se naviješta. No pozadina ovih riječi je sigurno malo složenija, te je treba ipak objasniti, pri čemu dodatno pomaže i prvo čitanje iz Knjige proroka Jeremije. No prije svega valja reći da postoje dvije vrste skrovitoga govora: skroviti i utišani govor onih koji se boje naviještati evanđelje iz straha od ljudi, te skroviti govor onih koji ne žele biti razotkriveni kao neprijatelji vjere i protivnici Crkve, pa onda u tajnosti kuju urote protiv Krista i vjere, protiv Crkve i protiv pojedinih njezinih članova.

Naime, dok ih upozorava da se ne boje ljudi, on dodaje i jednu zagonetnu rečenicu koju treba posebno razmotriti: „Ne bojte se ljudi! Ta ništa nije skriveno što se neće otkriti ni tajno što se neće doznati.“ Isus je svjestan da protivljenja i progoni ljudi započinju najprije u nekom prikrajku i zakutku, započinje ogovaranjima i klevetama koje potom prelaze u otvoreno protivljenje, a onda i u progon. Zato on kao da htjede reći svojim učenicima da će jednom i te klevete i potajno kovane zavjere doći na vidjelo, jer prije ili poslije sve se sazna. U konačnici tako se njemu dogodilo, te je htio na to pripremiti i svoje učenike. I njega je njegov učenik Juda najprije izdao onima koji su ga klevetali i zlo mu snovali, te je kasnije dovršio svoju izdaju u vrijeme posljednje večere.

11. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Matej opisuje s jedne strane Isusov stav pred problemom pastira, a s druge strane daje i rješenja za taj problem. A zanimljivo je da je Isusu polazište propitivanje stanja naroda. Promatrajući stanje naroda, shvatio je što mu nedostaje, jer je uočio da je mnoštvo koje ga je slušalo bilo ‘izmučeno i ophrvano kao ovce bez pastira’. U tom trenutku on odlučuje povući i potez, i to u nekoliko koraka. Najprije svoje učenike upozorava na problem koji uočava. Zatim očekuje od njih da ‘mole gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju’. Naposljetku ih izabire i šalje da oni idu u žetvu Gospodnju. U svakom slučaju, Isus je ukazao na poveznicu koja postoji između stanja naroda Božjega i pastira ili radnika u njegovoj žetvi. Naime, stanje naroda ne može biti dobro, ako pastiri nisu revni i brižni, to jest ako nisu zauzeti radnici u žetvi, već nemarno vrše svoje poslanje. Rezultat njihova rada ili nerada vidi se na ovcama, a ne samo na njima, te stoga loše stanje naroda pokazuje da narod ima loše pastire.

Iz toga se zaključuje da su pastiri izravno odgovorni za narod, te će Gospodin od njih jednom tražiti račun. Istina, nisu samo oni odgovorni, jer je odgovoran i svaki pojedinac za svoju duhovnu dobrobit i rast pred Gospodinom, ali ponašanje i sigurnost povjerenoga stada ovisi u dobroj mjeri i o budnosti pastira. Uvijek se neka ovca može svojeglavo udaljiti iz stada i tako riskirati vlastiti život, ali ne bi smio biti pastir taj koji je udaljava iz ovčinjaka svojim neodgovornim ponašanjem. Uvijek može biti onih koji će dvojiti ili čak odbacivati nauk koji pastiri u Crkvi poučavaju, ali ne bi smjelo biti pastira koji daje loše savjete i usmjerava na zao put ovce kojima je kao pastir nadređen.

10. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku opisan je poziv carinika Levija, to jest svetog Mateja. Ali isto tako Evanđelist opisuje okolnosti kao i popratne reakcije na sve što je se dogodilo tom zgodom. U središtu pozornosti je, osim što je Isus pozvao njega – carinika, bila i činjenica da su se tom zgodom oko stola okupili mnogi carinici i grešnici, a Isus nije imao problema s njima sjesti i blagovati. To je izazvalo reakciju farizeja koji su počeli prigovarati zašto Isus čini takvo što. Iz njihove reakcije iščitavamo da nisu razumjeli što se dogodilo, te da nisu znali cijeniti obraćenje jednog carinika, pa ni dobrobiti onih koji su slušali Isusove pouke i mijenjali vlastiti život. Oni su u svemu tome tražili izgovor da se ne približe Isusu, jer on se družio s carinicima i grešnicima. Time su se udaljavali od Boga, jer Bog nikad nije zazirao od ljudi koji su ga iskreno tražili i koji su, prije ili poslije, dolazili u njegovu blizinu i uspostavljali zajedništvo s njime. Za Boga nikada nije bilo kasno, pa ni pozvati jednog starca Abrahama i podići mu potomstvo, kao što nije prezao pozvati carinika Mateje i bilo kojeg drugog grešnika. Tim više je reakcija farizeja bile ne samo smiješna, već žalosna. Tražili su izgovor da bi se odmicali od ljudi i od Boga, te su u ime svoga čistunstva bili dežurni kritičari ljudi i pojava u društvu, ali ljudima nisu donosili Boga, već samo odredbe i propise. Boga nisu mogli donijeti, jer su oni sami bili daleko od Boga i nisu znali uspostaviti pravi odnos blizine i zajedništva. Njemu nisu dopuštali pristup usvoje srce, a od njega su se odmicali jer je on pokazivao milosrđe prema grešnicima

Tijelovo – svetkovina presvetoga Tijela i Krvi Kristove

Zajedništvo je jedna od bitnih sastavnica ljudskoga života. Sam Bog koji je zajedništvo i ljubav stvorio je čovjeka da teži prema zajedništvu u ljubavi. Štoviše, utisnuo mu je i želju da se ne zadovoljava površnim i ograničenim zajedništvom, već da teži za onim punim i savršenim, to jest za onim koje pretpostavlja veliki sklad i suglasje života. Upravo zato što zajedništvo pretpostavlja savršenstvo i puninu, valja primijetiti kako ljudi ne drže do njega na takav način na koji je Gospodin predvidio da se živi i ostvaruje. Jer danas među ljudima postoji zajedništvo koje je samo formalno ali ne i stvarno, ono koje je biološko ali koje ne dotiče osjećajnu i misaonu razinu. Ima i ono tjelesno, ali da uopće nije duhovno, te ljudi i ne vode računa da bi jedno trebalo pretpostavljati i drugo ako žele biti s nekim u pravome zajedništvu, to jest moralo bi pretpostavljati jednodušnost i zajedničke vrednote.

Ako među osobama nije isti duh i vrijednosti, onda je njihovo zajedništvo ograničeno, a može biti i vrlo interesno i uvjetovano. No to se onda protivi bezuvjetnom, bezinteresnom i slobodnom zajedništvu za koje je Bog stvorio čovjeka. Osobe koje nemaju ispravno poimanje zajedništva često stupaju u odnos zajedništva poradi potraživanja, a ne iz potrebe nesebičnoga darivanja. U duhu svega rečenoga zajedništvo može biti zasluženo ali i nezasluženo, službeno kao i neslužbeno, ovisno već kako se ljudi postave.

Duhovi – nedjelja Pedesetnice

Svetkovina Duhova je uzvišena svetkovina kojom se završava uskrsno vrijeme, to jest kojom se kruni Isusovo uskrsno otajstvo i djelo otkupljenja. Središnja dimenzija ove svetkovina je proslava Isusova sebedarja učenicima koje se dovršuje darivanjem Duha Svetoga, kao što čitamo u današnjem Evanđelju u kojem sveti Ivan opisuje Isusovo očitovanje učenicima u večernjim satima na dan uskrsnuća. Nakon što je nad njih zazvao svoj mir, dahnuo je u njih rekavši im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ O izljevu Duha Svetoga na dan Pedesetnice govori i sveti Luka u Djelima apostolskim, jednako kao što ga i sveti Pavao u odlomku iz Poslanice Korinćanima predstavlja Darom nad darovima, jer je on izvor, jamstvo i ključ ‘funkcioniranja’ svih darova.

Više je nego očito da je Duh sveti onaj nasušni dar apostolima, te da je vezan uz Gospodinovo uskrsno otajstva i njegovo predanje apostolskoj zajednici koja od njega živi i po njemu djeluje. No postavlja se veliko pitanje zašto je on toliko važan zajednici i koja je korist od njega za konkretnog čovjeka i društvo. Osim toga vrlo je upitno kako ga doživljavamo mi vjernici koji smo dio ovoga svijeta u kojem mu se ne ostavlja dovoljno prostora za djelovanje i nadahnuće. Koja korist za nas i za čovjeka može biti od nekog nevidljivog i neopipljivog dara u svijetu u kojem se vrednuje samo ono vidljivo i opipljivo? Koja korist od ove duhovne moći i prisutnosti u svijetu koji doživljava i prihvaća samo onu tjelesnu?