5. vazmena nedjelja – C

U ljudskoj naravi je da ljudi imaju potrebu dokazivati se i pokazivati se pred drugima. U tu svrhu nose izvanjske znakove pripadnosti, koji služe za isticanje vlastitih uvjerenja i pripadnosti određenim skupinama i kategorijama u društvu. To vrijedi od onih skupina koji po ulicama dokazuju svoj identitet posebnim načinom odijevanja, frizura, naušnica i ukosnica, pa sve do ljudi u visokim slojevima društva. To vrijedi od navijača pa do političkih skupina.

Naravno, ni kršćani nisu iznimka, te se i sami ponašaju na na sličan način, svjesni da i vanjštinom treba ostaviti znakove i poruke svoje pripadnosti. Ovo nije nikakva novost, nego je to zahtjev sukladan ljudskoj naravi koja je sastavljena i od tjelesne sastavnice, koja također treba biti prožeta osobnim identitetom, te biti njegov odraz. U tom smislu su od najranijih vremena imali simbole međusobnog raspoznavanja, kao što je bila riba ili križ, što se i danas običava koristiti.

No izvanjski znakovi i simboli bez unutarnje pripadnosti ne govore niti vrijede baš mnogo. Prava vjera se ne izriče niti njegovanjem narodnog folklora ni održavanjem starih običaja, pa i onda kad takve manifestacije mogu biti dobre i korisne, a tim manje neprimjerenim dokazivanjima kakvih ima i u našem ambijentu. A što tek reći o onom velikom proturječju i pošasti koje se zove psovka kojom pojedini vjernici dokazuju kako su ‘poučeni’ o vjeri, te onda opsegom izraza koje biraju pokazuje kako imaju uvida u otajstva vjere. Na taj izopačen način izražavaju naličje vlastitog identiteta, umjesto da kao vjernici licem svjedoče da su upoznali lice Božje. Na žalost ima onih ljudi koji se Boga nikada u životu ne bi sjetili da nisu stekli žalosnu naviku psovke, koja im ostaje jedini ‘vjerski’ sadržaj koji redovito prakticiraju. Tako vidimo da se danas mnogi dokazuju hvastanjem, počesto obilnim milodarima kojima obdaruju Crkvu, a da nisu ni svjesni da su njihove samohvale istinite onoliko koliko je temeljito njihovo poznavanje vjere. Takvi se razaznaju po glasnim riječima i galamom, to jest samo izvana privlače pozornost na sebe, ali u biti nemaju čime potvrditi to što bi htjeli da drugi misle o njima, jer se njihovo ponašanje svodi na dokazivanje samih sebe drugima, to jest stvaranje izvanjskoga dojma i privida.

Vjera se, međutim, ostvaruje prisnim i iskrenim zajedništvom s Gospodinom, nadahnjuje se Evanđeljem i molitvom, a svjedoči životom i ljubavlju. To su nam posvjedočili i sami apostoli koji nakon uskrsnuća Gospodinova nisu više bili usmjereni pokazivati i dokazivati sebe, nego Isusa i njegovu moć kroz vlastiti život. A Učitelj nije bio protiv toga da njegovi učenici pokažu svijetu svoj identitet i svoja uvjerenja. Štoviše, zato ih je i okupio i poslao u svijet da naviještaju radosnu vijest i novost koju je on donio na zemlju. Ali je htio da vanjština bude odraz nutrine, jer je dobro znao da čim netko ima potrebu isticati vanjštinom na upadan način svoju navodnu nutrinu, redovito se pokaže da nutrina nije u redu. Vanjština, istina, treba i i može pokazati nutrinu, ali na sasvim naravan način, a ne da bude prekrivena i zagušena iskrivljenim svjedočanstvom nutrine. A to se može dogoditi samo nakon što se u nutrini ostvari istinsko zajedništvo ljubavi s Gospodinom, nakon čega  se sadržaji duše isijavaju kroz vanjski lik kao dar svjetla i duhovnog obilja za one koji žive u našem ozračju.

Žalosno je, doista, ako kršćani nemaju što ponuditi iz svoje nutrine i obilja svoga duha, to jest ako se nemaju čime pokazati i biti prepoznatljivi u društvu. Žalosno je ako skreću pozornost na vanjštinu u nedostatku nutrine, umjesto da se potrude oko toga da svoju dušu urese na što je moguće bolji način snagom Krista uskrsloga kako bi mogli biti blagoslov svome društvu i narodu. Stoga je sasvim pogrješno da kršćanin koji nije razvio svoj unutarnji odnos s Bogom, želi potom na neki drugi način dokazati kako je on vjernik. A redovito je to dokazivanje nekim izvanjskim znakom tako neprirodno i odbojno, tako da vjernik koji nema drugog argumenta redovito maltretira svoju okolinu svojim ‘vjerničkim’ ispadima, glasnim govorom, samohvalama i skretanjem pozornosti na sebe.

Zato Gospodin Isus jednostavno ne želi takav pristup izvanjskog dokazivanja, nego želi da njegovi učenici dokazuju da mu pripadaju unutarnjim stavom i međusobnim odnosima. Svako pokazivanje i dokazivanje bi bilo uzaludno ako ne bi uzajamnom ljubavlju dokazivali koliko se poštuju i kako skrbe jedni za druge. Uostalom, on ne želi da uopće dokazuju i pokazuju sebe, nego da ljubavlju pokazuju da su njegovi učenici, kako i reče u današnjem Evanđelju: Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.  A to što Gospodin reče njima, doista vrijedi i za nas danas i vrijedit će do konca svijeta. Samo onaj tko istinski ljubi Boga i bližnjega svoga može reći da je pravi učenik Isusov, te svojim životom odražava lik i snagu svoga Učitelja. Dopustimo se i mi zahvatiti neizmjernom ljubavlju Božjom koja nam se približila u Isusu, te ga proslavljajmo svojim životom i međusobnom ljubavlju, kako bi i on nas proslavio kod sebe u vječnoj slavi Očevoj.

4. vazmena nedjelja – C

U kratkom odlomku današnjeg Evanđelja Isus izražava nekoliko značajnih istina o odnosu Boga i njegova naroda. Jedna od tih je da je Bog pastir svoga stada, to jest da je on, ne neograničeni gospodar koji raspolaže ovcama svojevoljno, svojeglavo i na bezobziran način, nego slika pastira izražava skrb kojom Bog skrbi za svoje stado vodeći ga najboljim i najsigurnijim putem, te pribavljajući mu najsočniju i najkrepkiju hranu. Istina, odnos pastira i ovce uvijek izriče i svojevrsnu pripadnost, ali u prvom redu pripadnost zajedništva i međusobne upućenosti, a ne gospodarenja i neodgovorne zloporabe.

Ali jer ljudska povijest nije bezazlena, niti je bez protivština koje prate svakog čovjeka i narod, tako je uvijek bilo grabežljivih zvijeri koje su napadale i ugrožavale pojedince i narod u cjelini. Zato je narodu trebalo pouzdanih pastira, to jest povijest Božjeg naroda je bila toliko teška da je bilo prijeko potrebno da sam Bog bude pastir svome stadu. A on je kao pastir od svoga naroda očekivao da hodi drugačijim putovima nego su to činili narodi i pojedinci koji nisu upoznali pravo lice Božje. S time da hodeći drugačijim putem koji nije put grabežljivosti, zloće i mržnje, nego svetosti i dobrote, narod je sebe lišavao onih ljudskih sredstava zaštite, te je dodatno u svojoj krhkosti bio izložen i ranjiv. Upravo zato je u povijesti bila neophodna dodatna Božja skrb za narod, bilo ona tjelesna i zemaljska, bilo ona duhovna. Bog je, doista, morao paziti da narod ne nastrada potpuno od drugih naroda, te ga je spašavao i jamčio mu zaštitu kao nagradu za vjernost prema njegovoj riječi. S druge pak strane kao pastir budno je bdio da se njegov narod ne izopači iznutra, te da tako ne ode u vječnu propast.

Tako je Bog pokazivao da mu nije bilo svejedno što će biti ne samo s narodom u cjelini, nego i sa svakim pojedincem, sa svakom ovcom njegova stada, slikovito rečeno. U tom smislu je Bog podizao u svom narodu pojedince koji su mogli skrbiti oko dobrobiti naroda, te ga, koliko je bilo u njihovoj moći, štititi od uljeza i grabežljivaca kojih je bilo u svim povijesnim razdobljima. Tim istim pastirima povjerit će ove dvije temeljne zadaće da ih vrše u njegovo ime, sve dok ne dođe onaj koji će biti Bog Pastir svoga stada. U situaciji u kojoj bi se netko ponašao kao ovca neposlušna Božjem glasu, pastiri su imali zadaću opomenuti je dovodeći je na pravi put, kao što su imali zadaću braniti stado od vanjskih grabežljivaca koji su ga se htjeli domoći i opustošiti. U svakom slučaju, pastiri nisu primili poslanje da zlostavljaju ovce Božjeg stada, pa i onda kad trebaju koriti i opominjati, nego da ih privode k spasenju.

No s druge pak strane ti isti ljudski pastiri bili su i sami nesavršeni, te u svojoj ljudskoj slabosti nisu mogli ponuditi cjelovitu i neslomivu zaštitu, to jest nisu uspijevali posredovati božanski život u svoj njegovoj punini, jer je on bio prava zaštita narodu Božjemu. A dok je narod iščekivao da se pojavi obećani Pastir, poslan od samoga Boga, Gospodin Isus je jasno rekao, kako smo čuli i u današnjem odlomku, da je upravo on taj pastir po kojem se Bog smilovao svome narodu udjeljujući mu milosrdnu zaštitu. On je pravi Pastir Bog jer je jedno s Ocem, te svojim ovcama nudi božansku pomoć, kako je bilo obećano u Starom zavjetu. A kao Pastir Isus ispunjava i dvije temeljne pastirske zadaće, što je razvidno iz današnjeg evanđeoskog odlomka. Prva zadaća je bila u unutarnjoj izgradnji stada, a koja se temeljila na poučavanju i opominjanju. Kako bi pokazao da to vrši i ispunjava, Gospodin će reći: Ovce moje slušaju glas moj. On doista nije bio nijemi pastir koji nema što reći svome stadu, nego pastir koji ima moćne riječi života vječnoga, pa će i reći da im daje život vječni, te neće propasti nikada. Osim toga on jamči svojim ovcama i cijelom stadu zaštitu i od protivnika izvana, te zato i kaže da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke. Tako je Isus vrlo zorno navijestio svojim učenicima da je on pravi pastir, jer na neizreciv način vrši pastirsku službu dajući svojim ovcama život vječni, što nijedan ljudski pastir nije mogao učiniti.

No nakon što je Gospodin ispunio pastirsku službu, iza sebe je u Crkvi ostavio pastire kojima je dao istu dvostruku zadaću: da poučavaju Božje stado iznutra, te da ga štite od grabežljivaca izvana. Ili slikovito rečeno, da imaju prepoznatljiv i jasan glas, te da imaju snažnu i čvrstu ruku iz koje nitko ne može ugrabiti ovce Gospodinove. A kako bi to postigli neophodne su dvije stvari, koje opet kao poticaj pronalazimo u Isusovom riječima. Kao što on posvjedoči da svoje ovce vodi istinskim Božjim glasom i čuva snažnom rukom, tako trebaju i današnji pastiri voditi povjereno stado vjerni njegovu glasu i snažnoj mišici. Nije dovoljno da samo govore u ime Kristovo, nego da i djelima posvjedoče da Kristu pripadaju, jer je ruka simbol djela. Ovce će biti sigurne ako su oni i riječju i djelom vjerodostojni, to jest ako se drže Isusova nauka i ako djelima potvrđuju to što propovijedaju.

Zato je danas cijela Crkva pozvana moliti za dar takvih pastira koji će revnošću svoga života potvrditi da su dostojni poziva. Jer njima je poziv nastaviti poslanje Krista uskrsloga, to jest propovijedati njegovo uskrsnuće, te ga svjedočiti živeći od uskrsnuća i za uskrsnuće. Samo kao takvi bit će ispružena i produžena ruka Božjega milosrđa koje je Božjem puku došlo po Isusu, velikom Pastiru ovaca, te nitko neće moći iz njihove ruke ugrabiti povjerene ovce kojima oni u ime Kristovo daju život vječni i privode ih u vječno zajedništvo s Ocem i Sinom i Duhom Svetim.

3. vazmena nedjelja – C

Ukazujući se nakon uskrsnuća u nekoliko navrata svojim učenicima, Gospodin ih je na neki način uspio uvjeriti da je zbilja to on, njihov Gospodin i Učitelj koji je bio raspet nekoliko dana prije. Uvjerio ih je da je stvarno živ nakon što je od mrtvih ustao, ali oni još nisu znali što će biti nakon toga, to jest čemu je njegovo uskrsnuće trebalo voditi. Pogotovo nisu znali što je konkretno uskrsnuće za njih trebalo značiti. Nisu još uvijek znali koje je učinke imalo proizvesti na njima, te koje su posljedice trebale biti za Božji narod. Pretpostavljali su da je nakon ovog velebnog događaja došlo vrijeme da se u Izraelu uspostavi obećano kraljevstvo Božje, te su živjeli puni iščekivanja i nade da se to dogodi. Zato su bili ispunjeni nekom strepnjom i nesigurnošću, jer nisu znali konkretno što slijedi i što ima značiti za njih događaj njegova uskrsnuća. Nisu znali gdje su oni u cijeloj toj priči, a Učitelj i nije bio nešto posebno rječit kad god bi im se objavio.

Nakon toga je uslijedilo ovo Gospodinovo očitovanje na Tiberijadskome moru u Galileji kad su apostoli i drugi učenici bili već pomalo zbunjeni svime što se dogodilo, te su se počeli vraćati svojim svakodnevnim obvezama. Njihova zbunjenost nije bila manja ni činjenicom da se nakon toga nije događalo ništa sukladno njihovim očekivanjima. Već su bili i potišteni činjenicom da se nije dogodio nikakav mimonaravni događaj u njihovoj okolini, to jest da se nije dogodio nikakav mesijanski zahvat za narod, premda je u Svetome pismu bilo više tekstova koji su upravo to nagoviještali.  Tako ni ovim ukazanjem Uskrsli nije izveo nikakvo djelo povijesnih razmjera, nego im je jednostavno pokazao da ih pomaže u svakoj njihovoj svakodnevnoj aktivnosti, koja je bez njegove prisutnosti neučinkovita. Tako su se i prilikom ovog njihova ribarenja obistinile one njegove riječi: Bez mene ne možete učiniti ništa.

Danas i mi kršćani živimo dobrim dijelom vođeni mentalitetom ovoga svijeta, iščekujući Božja očitovanja i svoja ostvarenja u njegovim zahvatima, umjesto da se preobražavamo svakodnevno duhom uskrsnuća. Tako počesto pred životom imamo velika očekivanja prema kriterijima ostvarenja ovoga svijeta, umjesto da se posvetimo poniznoj vjernosti Gospodinu u našoj svakodnevnici. Umjesto da smo pozorni na to kako prepoznati Uskrsloga u svakodnevnom životu, u svakodnevnim znakovima Božje dobrote, radije zamišljamo život prema ljudskim očekivanjima. Umjesto da dopustimo pristup Gospodinu u naš život, radije pravimo kule u oblacima, te na vrlo nerealan način živimo svoju svakodnevnu stvarnost ostavljajući Gospodina po strani.

No, tek kad uskrsli Gospodin postane naša pokretačka snaga, kao što je to postao u životu apostola, onda ćemo moći preobražavati svijet. Uskrsnuće se počinje događati za nas tek kad počnemo Gospodina prepoznavati s lađe svoga života, kao što je to učinio sveti Ivan. Štoviše, tada će Uskrsli i njegovo uskrsnuće biti naša pokretačka snaga, kao što je bio Petru koji se bacio u more i plivao mu ususret kad je otkrio da je na obali Gospodin. A kad se dogodi da nam Uskrsli bude pokretačka snaga, to jest kad ga naučimo prepoznavati i ići mu ususret, tada ćemo biti kadri preobražavati svijet. Tada će se u nas uliti njegova ljubav iz koje ćemo crpiti snagu da i mi njega ljubimo, te da njegovu volju vršimo počevši od vjernosti u običnoj svakodnevnici. Ovo je doista proces u kojemu uskrsnuće postaje temelj preobražene svakodnevnice običnih ljudi koji su kadri mijenjati svijet.

A ovakav proces je neophodan i nama danas. Kao što je apostolima uskrsnuće bilo uvertira za novost svakodnevnoga života, tako bi moralo biti i nama svima. Kao što je Gospodin htio da se uskrsnuće najprije dogodi u njima kao događaj preobrazbe njihova bića, tako očekuje i od nas danas da poniznim srcem prihvatimo da nas prožme njegova snaga, kako bismo prenijeli uskrsnuće u svakodnevno svjedočenje gdje iz dana u dan živimo poslušni riječi Uskrsloga. Tako će se očitovati da Bog nije izveo velika svoja djela na način na koji ih izvode ljudi, nego je izvršio korjenit duhovni zahvat u životu onih koji su se otvorili spoznaji i snazi uskrsnuća. Jer mnogi kršćani i danas u naše vrijeme radije žive i duhovno besplodni i tjelesno besposleni, nego da se posvete poniznom prepoznavanju Uskrsloga u svome životu, što bi ih doveo da otkriju volju Božju koju bi trebali vršiti. Mnogi čak i duhovno propadaju čekajući ‘mesijansku’ prigodu ili kraljevske uvjete života, radije nego da s Uskrslim ponizno grade svoju budućnost i obnavljaju lice zemlje svoga naroda i društva. Mnogima je svakodnevni život i Kristovo uskrsnuće dva odvojena kolosijeka koja se ne susreću, pa čak i idu u suprotnim pravcima, umjesto da uskrsnuće odredi jasan smjer svih naših kretanja i nastojanja, da trasira put kojim nam se kretati.

Kao nekada tako je i danas vrijeme da kao kršćani počnemo iz svoje svakodnevnice preobražavati svijet, to jest da manje živimo prema modama i mjerama i mentalitetu ovoga svijeta, a više da budemo vjerni snazi Uskrsloga. Vrijeme je da prestanemo očekivati mesijanske zahvate u društveni život i stvarnost, ni od Boga ni od ljudi, a da se više posvetimo tome da svoju društvenu stvarnost mijenjamo svojim preobraženim životom. Vrijeme je da otkrijemo kako je uloga uskrsnuća u našem životu nešto što nadilazi ljudska očekivanja i ostvarenja, te da Gospodin od nas očekuje da budemo ljudi uskrsnuća. Apostoli su dopustili da ih Isus preobrazi svojim uskrsnućem, te je danas nama najveća zadaća krenuti njihovim stopama unoseći uskrsnu novost u svoj i u tuđe živote. Otvorimo se i posvetimo se primanju onog neponovljivog zahvata kojim Gospodin ulazi u život svakog vjernika, te se, poput apostola, oduševimo njegovom prisutnošću kako bismo, preobraženi u nutrini duše, mogli mijenjati svijet snagom uskrsnuća privodeći ga smislu i cilju koju mu je Gospodin odredio.

2. vazmena nedjelja – C

Dok čitamo uskrsne izvještaje, napose o tome što se dogodilo u zoru uskrsnuća i na sam dan, vidimo da su apostoli i žene koje su susrele Gospodina bili više nego zbunjeni. Njima je Gospodin bio na neki način neuhvatljiv, to jest neopipljiv. Nitko ga od njih nije dotaknuo onda kad im se ukazao, najviše radi toga jer im on sam nije ostavio mogućnost da to učine. Mariji Magdaleni koja je to pokušala na uskrsno jutro pored groba, Isus je rekao da ga ne dodiruje, to jest da se ne zadržava s njim, nego da ide navijestiti njegovoj braći da je uskrsnuo. A i kad se ukazao Petru i drugim apostolima u dvorani posljednje večere, premda je pokazao da je to on, nije ostavio dovoljno prostora za tjelesni kontakt, nego im je prije svega dao svoga Duha. Očito Gospodin nije htio da Marija Magdalena i apostoli svedu svoj doživljaj uskrsnuća samo na ono što mogu registrirati i dohvatiti tjelesna osjetila. Jedino onda kad je on smatrao prikladnim ili neophodnim, onda je dopustio da ga i osjetilima dožive, te se osvjedoče da se ne radi o utvari, nego o stvarnom Gospodinu.

Jedna takva prigoda je bila situacija koju je stvorio njegov učenik i apostol Toma kad je odbio povjerovati svojim kolegama da su ga vidjeli uskrsloga onu večer kad im se ukazao prošavši kroz zatvorena vrata. Uporno je odbijao vjerovati tvrdeći da će povjerovati samo ako vidi biljege čavala na Isusovim rukama i nogama, te ako stavi svoju ruku u njegov probodeni bok. Zato je Isus tjedan dana nakon toga došao ponovno među svoje učenike, te izričito pozvao Tomu da dođe staviti svoj prst u njegove rane i svoju ruku u njegov bok. Sveti Ivan ne spominje je li Toma išao to i učiniti, nego skreće pozornost da je ispovjedio Isusa kao svoga Gospodina i Boga. No bez obzira je li toma opipao Gospodinove ruke i noge, kao i ranu boka, evanđelist Ivan je donio ovaj odlomak da pokaže kako se Uskrsli pokazao svojim učenicima kao opipljiv i prepoznatljiv. Isus je bio utjelovljen i ostao je trajno u svom tijelu koje je obdario slavom svoga uskrsnuća. Od svojih će učenika potom očekivati da i sami pruže isto svjedočanstvo, vrlo opipljivo njegova života i prisutnosti, a to su mogli učiniti samo tako su u njega istinski vjerovali.

Ma koliko nam se činilo čudno i neobično to što Gospodin traži od svojih učenika, ipak možemo se osvjedočiti da je to jedino bilo ispravno. A svjedočanstvo o tome imamo u vlastitom životu. Onda kad se grčevito držimo zemaljskoga i osjetilnih spoznaja, to nas redovito odvlači prema sjetilnosti koja je na ovaj ili onaj način grješna. U tom slučaju naša vjera nije drugima opipljiva ni dohvatljiva. Onda kad se vjerom držimo uskrsloga Gospodina, tada je naša vjera drugima vidljiva i opipljiva, tada je kušaju u svome životu kao dodir naše ljubavi i milosrđa. Zato nam je ovaj evanđeoski odlomak kao ispit savjesti da sagledamo koliko je naša vjera opipljiva i prepoznatljiva, to jest koliko drugi iz našega ponašanja i milosrdnog djelovanja vide da vjerujemo u uskrsnuće. Vjera u Uskrsloga trebala bi biti snažna da nas sve više utjelovljuje u život svijeta, te da tako preko vidljivih djela očitujemo njegovu nevidljivu prisutnost. Naša vjera u uskrsnuće treba biti tako čvrsta i temeljita, kao rukom opipljiva, da postaje temelj svake zemaljske aktivnost. Vjera nije nikakva apstraktna ideja ili princip, nego nevidljiva snaga koja postaje čin, te stoga ima svoju težinu. Prema tome djela milosrđa su vidljivi znakovi nevidljive prisutnosti Uskrsloga u našim životima. A što više živimo od njegove nevidljive prisutnosti, to je naša vjera vidljivija po dobrim djelima milosrđa koja činimo.

Onda kad živimo na opipljiv, zemaljski način, tada naša vjera nije opipljiva, jer se zatvaramo u se, a ne vidimo potrebu drugoga pored nas. Zato je Isus od svojih učenika htio da žive na cjelovit način, da budio dio Božjeg plana milosrđa za svijet. Onda kad mi želimo tjelesnim osjetilima sve osjetiti, tada nitko ne može osjetiti našu vjeru, jer smo je sveli na sebeljubno traženje svoga dobra. Tada je ostala zagušena osjetilnima i osjetilnim doživljajem svijeta i zemaljskih potreba. Zato je Isus kod svojih učenika pokušao izgraditi svijest vjere o njegovom uskrsnuću i trajnoj uskrsnoj prisutnosti, ne osporavajući njihove ljudske potrebe i zahtjeve. U tom smislu je ispunio i Tomin zahtjeve kad je pokazao svoje rane i probodeni bok, dajući prigodu Tomi da se i opipom osvjedoči da se radi o istome uskrslome Gospodinu.

Gospodin je prije svega htio da ga dotaknu vjerom, ali im je dao prigodu i za tjelesni dodir, jasno ukazujući na to kako su blaženiji oni koji ne vidješe a vjeruju. To jest, Isus je htio reći da su blaženiji oni koji vjerom vide, nego oni koji rukom traže. Upravo to je snaga i sveto proturječje naše vjere, jer postajemo vidljiviji, konkretniji i uočljiviji u društvu i ovom svijetu, što više vjerujemo u uskrsnuće, a manje se držimo opipljivih spoznaja i zemaljske sigurnosti. U tom smislu se prema našoj konkretiziranoj vjeri i djelotvornosti i vidi koliko smo djeca uskrsnuća i učenici Uskrsloga, odgojeni u njegovoj uskrsnoj školi za takve stavove i uvjerenja. Doista smo pozvani to biti, bez imalo uvijanja i ustručavanja, jer nas vjera u Uskrsloga vodi da hodimo putem djelotvorne milosrdne ljubavi kojoj će kruna biti i naš ulazak u nebesku slavu koju nam je otvorio Prvorođenac od mrtvih.

Uskrs – danja misa

Opisujući događaj uskrsnuća Gospodinova Evanđelisti zapažaju kako su u grobu ostali povoji kojima je bili ovijeno Isusovo tijelo kad su ga nakon skidanja križa položili u grob. Povoji tako postaju ženama koje dolaze na grob, ali i apostolima i svima ostalima, znak Gospodinova uskrsnuća. Nije im bilo shvatljivo kako bi se mrtvac mogao osloboditi povoja, te ih ostaviti iza sebe za svjedočanstvo onima koji će se htjeti osvjedočiti o tome što se dogodilo. Upravo od ove činjenice može se poći razmišljati kako bismo otkrili istinsku dubinu uskrsnuća i njegove poruke. U starini, naime, povoji su označavali početak i kraj čovjekova života. Kad se čovjek rađao, poradi svojih krhkih udova, još nježnih i nerazvijenih, bio je stavljan u povoje, te ih se, kako je rastao, postupno oslobađao. A kad bi potpuno očvrsnuo, oslobodio bi ih se potpuno, te je mogao samostalno hoditi i preuzimati kontrolu nad sobom i svojim životnim funkcijama. No u povoje se stavljalo i mrtvo, beživotno tijelo, tako da su čovjeku povoji označavali i prvo i posljednje počivalište. Pri ukopu oni su na okupu držali mlohave udove, te su na taj način izražavali poštovanje prema čovjeku koji je bio cjelovita jedinka oživljena darom života.

Zato su povoji u isto vrijeme i nijemi i rječiti svjedoci Isusova uskrsloga života. Jer uskrsli život je bio novi život, istinsko ljudsko preporođenje, ali ovaj put preporođenje za zrelost djece Božje kojoj ne treba ljudskih povoja, jer oni sada već hode osnaženi Božjom snagom i trajno su u Božjoj ruci. Povoji u Kristovu grobu označavaju u ovom slučaju novo rođenje koje je proisteklo iz njegova uskrsnuća. A preporođenje koje nam se daruje po uskrsnuću je ono konačno i cjelovito preporođenje. Bog nam je dao prigodu da se ponovno rodimo, te je bilo potrebno uskrsnuće kako bismo to ozbiljno shvatili. S Kristom se za nas ostvarilo ono što ljudi mogu tek samo sanjati. Pogotovo što je Božji dar ovaj put takav da ostaje nepovratnim darom za naš život. Doista, uskrsnuće nije samo Gospodinova povlastica ili neka neshvatljiva povijesna iznimka, nego je povlastica i dar svima koji su njegovi, to jest koji vjeruju u uskrsnuće i smatraju ga neprocjenjivim darom.

No ovo Gospodinovo preporođenje je također i oslobađanje od okova smrtnosti kojima su posmrtni povoji bili znak. Uskrsli se oslobodio i tih spona, te ga više nije ugrožavala smrtnost, ni na izvanredan ni na redovan način. Upravo ovo njegovo oslobođenje nama postaje darom milosrđa, jer je svojim oslobađanjem tih spona i nas oslobodio. Njegovom uskrsnom pobjedom oslobodio se je život iz okova smrti, te je darovan i nama smrtnim ljudima. No nama se upustiti u uskrsnu pustolovinu, kao što su se upustili i Petar i Ivan, i nama je povjerovati na vijest koja se činila nevjerojatnom, te nam je potrčati do Gospodinova groba i povjerovati da je život pobijedio smrt. A nakon toga, jer ta istina i od nas traži promjenu, poći nam je putem evanđeoskog svjedočenja.

Došlo je, stoga, vrijeme da i mi danas odbacimo povoje smrtnosti, te da počnemo živjeti za nebesku slobodu za koju nas je oslobodio. On je uskrsnuo kako bi nas učinio zrelim, punima svijesti i života, te nam je ostaviti iza sebe i povoje nedozrelih osoba koje se uporno valjaju u zemaljskoj prašini, umjesto da idu uspravno podignute glave, uzdignuti snagom uskrsnuća. Nismo više nejačad ni nedorasli ljudi, te nemamo pravo nezrelo živjeti, nego smo puni snage i njegova života koji trebamo na druge prenositi. Po slavnom događaju uskrsnuća u koji smo se ucijepili vjerom i krštenjem osposobljeni smo rasti do mjere uzrasta punine Kristova koja se očitovala baš u uskrsno jutro.

Neka nam Uskrs bude blagdan odbacivanja povoja ovoga svijeta i svih spona i ovoja koji nas sputavaju i vežu za zemlju, kao što je to i naš Gospodin učinio. Otvorimo se novom, čistom i snažnom životu obilježenom zrelošću pred Bogom i ljudima, te svojim odgovornim ponašanjem pokažimo da nas je Krist oslobodio za uskrsnu slobodu. Ostavimo iza sebe smrt i grješnost, kao što je i on to učinio, te živimo isključivo za život koji nema kraja. Ostavimo iza sebe i sve povoje koji su bili u službi našeg zemaljskog života i umiranja, te neka drugima posvjedoče da postoji preporođeni život na koji smrt ne može više utjecati. Požurimo danas i mi s vjerom i ljubavlju na grob Isusov, te u nj odložimo svu sputanost svojih ljudskih povoja, a oslobodimo se za spontanost neba i milosnog života koji nas ispunja novim životom.

Uskrsno bdijenje

Kad svetopisac u Knjizi postanka opisuje stvaranje, onda započinje opisom stvaranja svjetla kao prvog Božjeg stvoriteljskog čina. Dajući svjetlo počeo je davati život, ispunjati zemlju preduvjetima da iz nežive mase dođe do života, pri čemu je svjetlo bilo prvi veliki Božji dar. Svjetlo je bilo prvi raspoznatljivi znak između onoga što jest i onoga što nije. Bog koji u sebi nosi svjetlo, obdaruje svijet svime što posjeduje, kako bi svijet bio odraz njegove stvarateljske moći, stvoren kao projekt njegova božanskog uma, oblikovan njegovom snagom i rukom, kako slikovito možemo predočiti i izraziti našim ljudskim jezikom. Tako je svoj plan Bog vodio do vrhunca, stvorivši čovjeka na svoju sliku, to jest na sliku svoga svjetla, svoje ljubavi i života. A svjetlo darovano čovjeka bilo je duhovno svjetlo spoznaje i razlučivanja, svjetlo iz kojeg je primao jasnoću kako bi znao kojim mu je putem ići kako bi došao do zajedništva s Bogom. Jednom riječju Bog je stvorio čovjeka obdarena svime što je sam nosio u svome srcu, te što su Otac, Sin i Duh Sveti u potpunoj i uzajamnoj ljubavi dijelili.

Čovjek, međutim, nije želio živjeti u sjaju Božjeg svjetla, te se opredijelio sebi stvoriti umjetna ljudska svjetlila, umjesto da živi od Boga istinskog izvora svjetla. I što je više ljudskih svjetala iznalazio, to je u dublju tamu grijeha tonuo, jer se njegova borba za život bez Božjega svjetla, pretvorila u borbu protiv tog istog svjetla od kojeg je primio život. A jedna od velikih posljedica našega ljudskog stanja grijeha je i noć neznanja. Neznanje je posljedica neprosvijetljena života i one mučne tmine koja je zavladala kad je smrt ušla u svijet. Vrhunac te ljudske borbe koju pronalazimo i oko nas u našem suvremenom svijetu i društvu je borba protiv Boga, uslijed koje je i Božji Sin bio osuđen i ubijen. Tim činom i sam je Bog trebao biti žrtva ljudske tame, a Božje svjetlo nepovratno ugašeno, jer je ljudima sjaj njegova svjetla smetao da stvaraju svoja carstva umjetnih svjetlila.

Stavljanjem Boga u grob čovjek se, doista, opredijelio za radikalnu tamu, tamu ništavila iz kojeg je Bog izveo svijet kad ga je stvarao. Čovjek je u svojoj želji da odcijepi svijet od Boga, da ga učini svojim malim privatnim svijetom u kojemu ne vrijede Božji zakoni, vratio svijet u tamu nepostojanja. Ali kad je Sina Božjega odlučio usmrtiti na križu i pokopati u grob, čovjek se tada odlučio ne samo na tamu bezboštva, nego i na još goru tamu, a to je protuboštva, gušenja Božjeg svjetla i njegova svetog života. Doista, ljudski grijeh nije bio samo zanemarivanje Boga i Božjih darova, nego je bio otvoreno suprotstavljanje do mjere da je se drznuo nijekati i odbaciti istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka i koje svemu daje život. Upravo tom nepromišljenošću vraća sebe u totalni mrak neživota i bezličnosti iz koje je svijet bio otrgnut Božjom dobrotom i mudrošću.

No i nakon svega toga Bog je iskazao svoju ljubav i milosrđe, te je ljudskom rodu, nesvjesnu posljedica koju je imala Isusova smrt, jednom zauvijek oprostio i iskazao svoje konačno milosrđe. Njegov Sin, Svjetlo istinsko, ustao je iz groba i otvorio je novu stranicu ljudske povijesti, to jest dao je da svane jedan novi posebni dan. Ovaj novi dan, ova zora Kristova svjetla raspršila je svaku sumnju iz duše, otjerala svaku nejasnoću iz ljudskog uma. On je zasjao takvom snagom da se nije moglo dogoditi to što je čovjek zamislio, nego je Bog opet pokazao svoju radikalnu snagu. Ovaj put, u zoru prvoga dana u tjednu, sjaj njegova svjetla bio je snažniji od one prvotne svjetlosti kad je stvarao svijet, jer je ovaj put zasjao osobno u ljudskom tijelu njegov Sin, To istinsko Svjetlo svijeta. Bog koji je iz ničega stvorio sve, iz neživota život, sada je pokazao još veću snagu kad je učinio da iz smrti nikne život, da iz mraka groba dođe najjasnije svjetlo. Bog koji je tamu raspršio svojim svjetlom, po svome uskrslome Sinu dao je tu istu snagu i svakom čovjeku koji se obraća Bogu živomu i odlučuje hoditi u sjaju njegova svjetla.

U ovoj svetoj noći slavimo stoga milosrđe koje zagrijava čovjeka, koje ga vatrom ognja ljubavi dotiče i koje mu svijetli. Milosrđe ove svete noći je raspršilo tamu pameti naše i obasjalo nas uskrsnućem Isusa Krista, tog Svjetla neprolaznog i zvijezde Danice koja nema zalaza. Bog je bio toliko nesebičan i dobar, da nam je u zamjenu za svjetlo razuma koje smo ugasili, jer nismo sami bili u stanju održati njegov žar i sjaj, dao Svjetlo nestvoreno, Dan koji nema zalaza, Sjaj koji nikakve duhovne tmine ne mogu prekriti. Bog nam je očitovao svoje milosrđe jer je po svome Sinu raspršio tamu ljudskoga groba. On je milosrdno zasjao kako bi čovjeka iz tame neznanja izveo na svjetlo jasne spoznaje. Samo snagom njegova uskrsnuća ljudski rod počinje shvaćati, počevši od žena koje dolaze na grob, pa do apostola i svakoga od nas, smisao života i veličinu dara koji im je Bog udijelio. Dok su oni, a s njima i svim mi, dolazili na grob zbunjeni, začuđeni, pa i zastrašeni onim što su vidjeli, dotle im je Bog otvarao pamet i srce da se prisjete riječi koje su ih tješile i da prime svjetlo koje im jasno očituje što se dogodilo. A dva anđela u blistavoj odjeći svjedoče o blistavom događaju koji se zbio u grobu iz kojeg je Isus izišao kao pobjednik.

Dok je svitao novi dan, prvi u tjednu, Bog je uskrsnućem svoga Sina započeo novo stvaranje koje je vodilo prema cjelovitoj obnovi čovjeka. Podižući Krista iz mrtvih Bog je htio da istina njegova uskrsnuća bude najjasnija istina koja će sjeti čovjeku i u svjetlu čijeg sjaja sagledava sve druge istine. I danas ova istina nama sjaji, no upitati se je li nam doista sjaji, ili je za nas još uvijek pokopana u grobu u stijeni i dobro zapečaćena kamenom. Ovo je istina koja svim ostalim istinama daje sjaja, te vodi naše korake prema obnovi života, kad više ne koračamo starim i tamnim putovima, nesigurnima za korake onih koji žele ići putem Božjega svjetla. Dopustimo se uvjeriti u Kristovo uskrsnuće, te krenimo novim i svijetlim putovima. Vratimo se iz svoje izgubljenosti i zalutalosti, trgnimo se iz tuge i očaja, te dopustimo Kristu da nam osvijetli dušu, kako bismo svaki tren imali svjetlo za naše svakodnevne odabire. Kad izabiremo vrijednosti svoje duše, te ćudoredna krjeposna života, tada nam svijetli uskrsno svijetlo i iz naše ljudske noći dovodi nas do dana. Kad osjetimo da je uskrsnuće prava nit vodilja našega djelovanja, onda znamo da je i nama zapaljeno uskrsno svjetlo. A istinska je povlastica primiti na dar to nebesko, vječno i neprolazno svjetlo koje nam pokazuje pravi put. Dopustimo stoga Kristu uskrslome, Svjetlu naše duše, da prodre u naša zatvorena i mračna srca, da nas prožme do dna bića, da rastjera sjene sumnji i mrak grijeha. On koji je svjetlom iz svoga groba obasjao svijet sjajem uskrsnuća neka otvori i naša srca i neka ih učini žarištima uskrsnog navještaja na radost i spasenje svim ljudima.

Veliki petak

Obredima Velikoga petka spominjemo se muke i smrti našega Gospodina koji je bio lažno optuže, osuđen, mučen i naposljetku pribijen na križ na kojemu je izdahnuo polažući svoj život za nas. Nakon svega što je podnio u noći s četvrtka na petak, te na sam petak, skinut je s križa i položen u novu grobnicu blizu mjesta razapinjanja, te je na taj način pošao na počinak za koji su mnogi mislili da će biti vječni počinak, kao što se kaže za nas ljude. Evanđelist Ivan opisuje kako je položen u grob, te kako su se našli pobožni učenici i sljedbenici Isusovi, Josip iz Arimateje i Nikodem, koji su odlučili pokopati Isusa. Oni su smogli snage barem u ovom trenutku, jer su inače bili potajni učenici Isusovi, pokazati da su poštivali raspetog Učitelja, te su odlučili ispuniti ovaj čin milosrđa skidajući ga s križa i polažući u grob. Doista, pokapati mrtve bio je u Božjim očima zaslužni čin po kojem su se razlikovali odvažnih pravednici, koji su se počesto izlagali riziku kad su išli pokapati svoje sunarodnjake bešćutno i okrutno ubijane.

I dok su Josip Arimatejac i Nikodem Gospodinu iskazivali počast, iz naše današnje perspektive može se reći prije svega da su njih dvojica imali čast iskazati milosrđe mrtvome Gospodinovu tijelu, to jest da je Gospodin njima iskazao čast time što im je omogućio i Duhom ih potaknuo da njegovo tijelo polože u grob. Jer oni, stavljajući u grob Gospodinovo tijelo, nisu ni slutili da se tako ispunja otajstveni Božji plan, započet već Gospodinovim utjelovljenjem,a kojim nam je sam Bog iskazivao milosrđe. Doista, tim će činom pokopati on pokapati mrtve, jer će pokopati smrt, a nama dati život. Zato je u biti Gospodin pokazao pravo milosrđe ljudskome rodu, budući da je, položen u grob, pokopao smrt i grijeh zasvagda. Štoviše, na križu će usmrtiti, a potom i položiti u grob sve što je nas činilo mrtvima, to jest što nas je činilo podložnima smrti i umiranju. Kako vidimo dvostruki je učinak ove Gospodinove neizrecive poniznosti i neizmjernoga milosrđa: najprije je pokopao sve što je mrtvo i zaslužilo biti pokopano, a potom je stvorio pretpostavku da oživi ono što je bilo zahvaćeno grijehom i smrću, a bilo je stvoreno za život i pozvano na spasenje.

Krist je zato i uzeo naše ljudsko smrtno tijelo, da u njemu pokopa smrt, te da se mi jednom zauvijek oslobodimo njezina smrtonosnog stiska. On je u svome raspetom tijelu razapeo našu grješnost, da bi nas oslobodio grijeha i smrti. Po njemu smo sebe mrtve poradi grijeha mogli s njime pokopati. On nam je zaista iskazao veliko milosrđe kako bismo i sami mogli pokapati sve što je beživotno i besplodno u nama, te dopustiti i poticati da živi samo što je živo. Stoga se i od nas očekuje ovaj odlučni korak, da jednom zauvijek usmrtimo u sebi ono smrtno, kao što je i on jednom zuvijek usmrtio smrt i uništio grijeh. Njegovo polaganje u grob uzor je i nama kako trebamo biti milosrdni i prema sebi i drugima polažući mrtve u grob, a čuvajući život cijelim i cjelovitim.

Upravo stojeći pred događajem Kristova križa na kojem je Gospodin umro, i za nas izvire neodgodiva obveza pokopati sve što je smrtno u nama, jer nam je on dao primjer kako pokapati mrtve, to jest sve što je mrtvo i izvor smrti u našem životu. Na žalost, mi počesto radimo suprotno, te ne pazeći na svoje ponašanje i ne živeći u duhu vjere i Božje riječi, sebi priskrbljujemo umiranje i smrt, umjesto da se po Bogu, obogatimo životom. Ne vodeći računa o Božjoj riječi i volji, te ne želeći umirati sebi i svojim ljudskim prohtjevima, živimo oprečno Božjemu milosrđu, te nemilosrdno pokopavamo sebe i povjereni nam život. Štoviše, kao posljedica takvog stava je i to da i oko sebe u drugima ubijamo život, umjesto da ga darujemo. Umjesto da budemo milosrdni, što nam je primarni poziv pred Bogom i ljudima, postajemo nemilosrdni gušitelji Božjeg života i svih njegovih poticaja.

Stoga Gospodinova smrti i pokop nije samo umiranje i odlazak u grob, nego je prije svega vrelo milosrđa i milosrdnog života, jer je pokazao da se život ne može zatvoriti u grobu. A onaj tko pazi da živi božanskim životom, taj neprestano iskazuje ovaj čin milosrđa,koji je naučio od Gospodina, i sebi i drugima. Doista, mnogo veće milosrđe je, prema Gospodinovu primjeru, dati život mrtvima, nego ih samo pokapati. Zato je Isus pokazao milosrđe dajući svoj život za nas mrtve kako bi nas oživio. Nama je slijediti njegov sveti primjer, jer je on doista pokopao ono što je mrtvo u našem životu, sve što nas je učinilo ranjivima i vremenitima, sve što nas i iz dana u dan ubija, a to je smrt i grijeh. Trudimo se stoga i sami pokopavati smrti i grijeh u svom životu, a obnavljati život, sukladno Božjoj volji i njegovu svetom planu. Nakon što je Gospodin umro i pokopan, mi nemamo više pravo na smrt, nego nas čeka milosrdna baština života. Nakon što je on pokopao grijeh i smrt, pustimo da mrtvi pokapaju mrtve, a mi naviještajmo snagu milosrđa koje nam je vratilo pravi život.

Veliki četvrtak – misa večere Gospodnje

Među sedam tjelesnih djela milosrđa prva dva na popisu su: Gladna nahraniti i žedna napojiti. Ona su na neki način i najčešća, jer se radi o najosnovnijim ljudskim potrebama, te nam stoga sam Bog stavlja u zadaću da pazimo na temeljne potrebe svojih bližnjih, te da im svojim služenjem i pomoću omogućimo zasititi glad i utažiti žeđ. Ali osim što nam je Gospodin ostavio u zadaću da skrbimo za svoga bližnjega djelima milosrđa, ova djela su nam važna i radi toga što ih je on prvi vršio, pri čemu nam postaje uzor milosrdna života. A on ih je, doista, vršio na višestruk način, da bi ih tek nakon što ih je on ispunio, tada nama nedvosmisleno preporučio. Tako Bog od nas nije zahtijevao ni očekivao ništa što sam nije učinio, nego od nas traži ono što i sam svojim djelima pokazuje kao važno. Jer i kad je stvarao čovjeka, vodio je brigu oko toga čime će se i kako čovjek hraniti, te mu je za hranu obilje iz raja zemaljskoga, kao i svoju svetu riječ koju je čovjek s posluhom trebao ispunjavati. Čovjek je tada primio obvezu da prima hranu iz Božje ruke, a ne samo kao plod zemlje, nego i kao hranu kojom održava dar primljenoga života i zajedništva. Zato Bog od njega očekuje da živi u pobožnom posluhu njegovoj riječi i usklađeno s njegovom svetom voljom, te kao da mu već tada veli: Uzmi i jedi, uzmi i pij hranu i piće iz moje ruke. Ali u trenutku kad je čovjek posegnuo za stablom spoznaje dobra i zla zanemarujući Božje odredbe, ostat će lišen kako života, tako i stvarne spoznaje. Od tog trenutka u njemu će nastati neutaživa glad i žeđ za životom, jer je u njegovu biću presušilo vrelo života koje mu je dotjecalo po Božjoj prisutnosti.

Zato ono Isusovu: Uzmite i jedite, te također: Uzmite i pijte, za nas predstavlja obvezu da jedemo hranu koju nam je pripravio sam Bog, a koja je hrana života vječnoga, a koju je naš praroditelj odbio iz Božje ruke. Tim Isusovim nalogom ponovno nam postaje jasno kako je blagovanje hrane koja dolazi od Boga, bitan preduvjet dobre i zdrave prehrane. Ako čovjek ne jede Božju hranu ili ako ne jedne i onu najobičniju, zemaljsku na božanski način, ostaje gladan i žedan, ostaje trajno ugrožen na zemlji. Poučak je to kojem nas uči već prvi čovjek, kao i svi ostalo naraštaji do dana današnjega. Adam se odbio hraniti Božjom riječju i Božjom voljom, nakon čega mu ni ona zemaljska nije više bila blagoslovljena, te je nije mogao blagovati kao hranu koja kao vrelo života održava njegov život cjelovitim, niti kao vrelo mudrosti zahvaljujući kojemu ostaje u zahvalnoj povezanosti s Bogom. Otkako je čovjek prekinuo zajedništvo s Bogom kao vrelom mudrosti i života, od tada mu ljudska hrana tek samo održava onaj smrti život, dok ne uspijeva nahraniti glad za pravim, neumrlim životom.

Zato bilo tko, tko bi želio biti milosrdan prema čovjeku, ne iskazuje čovjeku milosrđa ako mu ne nasiti onu istinsku glad za životom i za spoznajom. Zato nam je Božje djelovanje u Kristu model milosrdnog djelovanja, jer je Božji Sin došao među nas ljude kako bi nas nahranio onom najizvrsnijom hranom koja je nasušna potreba našega života. On sam je uzeo ljudsko tijelo ne samo da bi mogao biti kušan glađu i žeđu poput nas, to jest biti u situaciji da ovisi u tuđem milosrđu, nego i kako bi mogao nas gladne nahraniti i žedne napojiti. Nije nam dao samo smrtnu hranu, nego nas je nahranio vječnim životom učeći nas kako smo pozvani živjeti od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, to jest kako smo pozvani imati za jelo ‘vršiti volju Oca nebeskoga’. Gospodin je prema nama bio toliko milosrdan, da je najprije u svome tijelu ispunio ono što je kanio od nas zahtijevati, jer samo po njemu možemo i ispuniti zahtjeve koje stavlja pred nas. A kad je ispunio u svome tijelu, tek tada je nama ponudio svoje tijelo da ga blagujemo, jer je u tom tijelu bila ispunjena volja Božja u najvećem stupnju posluha.

Zato on svojim tijelom kao jelom i svojom krvlju kao pićem iskazuje nam ono pravo milosrđe: nahranio je gladne i napojio je žedne! Time i nas poučavao da biti milosrdan prema gladnima i žednima nema svoje ispunjenje samo u zemaljskoj hrani i piću, nego ih nadilazi i postaje im temelj koji je nekoć po grijehu bio izgubljen. Pravo milosrđe prema gladnima i žednima se stoga ispunja tek kad zasićujemo stvarne neprolazne potrebe, koje najčešće ljudi ne vide ili ne žele priznati. A kad smo zasićeni zemaljskim vrijednostima, a gladni i žedni Boga, a ne želimo vidjeti da je to najveći problem i pojedinca i svijeta. Upravo to je najveći problem suvremenoga čovjeka da je zasićen na kriv način, to jest prepuni svoje ljudskosti koja isključuje Boga, poradi čega ostaje gladan i žedan života. Takva njegova sitost ubija ga gore nego glad, jer mu je ona izvor nevolja i muka, nepravdi i siromaštva u svijetu. Ona ga do te mjere zasljepljuje da ne vidi ni svoju ni tuđu glad, da ne vidi ni stvarne uzorke, ni prave potrebe.

No mi se večeras poklonimo svome Gospodinu kao milosrđu koje nas hrani i napaja svojim životom od kojeg se vječno živi, po ovoj hrani koju nam pruža sa svoga svetog stola i koje spomen slavimo u večerašnjem slavlju. On nam je ostavio primjer, ne samo poniznog pranja nogu, nego i predanja života, jer samo slijedeći njegov sveti primjer možemo biti milosrdni, te nahraniti gladne kruhom života i napojiti žedne vinom ljubavi Božje.

Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

Danas na Cvjetnicu – nedjelju muke Gospodnje započinjemo slavlja Velikoga tjedna, najsvetijeg vremena u kojem se spominjemo najvećih otajstava vjere i središnjih događaja cijele povijesti spasenja. Sva sabranost, pobožnost i dobra djela tijekom korizme bila su dobra i neophodna priprava kako bismo vazmena slavlja doživjeli u punini snage koju nose i primili neizrecive darove koje nam posreduju. A kako se radi o otajstvima Božjega milosrđa za nas, tako i današnje slavlje kojim se spominjemo Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem možemo nazvati slavljem milosrđa koje dolazi čovjeku ususret. Na to nas podsjeća i ulazna misna antifona u kojoj čitamo: Šest dana pred svečani Vazam, kad je Gospodin ušao u grad Jeruzalem, u susret mu iziđoše djeca; u rukama držahu palmine grančice i vikahu glasno: Hosana u visini; blagoslovljen koji si došao u mnoštvu svoga milosrđa.

A dok nas ulazna antifona jasno vodi prema središtu poruke današnjega dana, i sami zastajemo pred otajstvom milosrđa iščitavajući ga kao neizmjeran dar čovjeku do kojega čovjek nije sam po sebi mogao doći. I ma koliko ljudi tražili odgovore i trudili se doći do Božjeg smilovanja, nastojali umilostiviti Boga/božanstva svojim ljudskim inicijativama, ipak je čovjeku nemogući zaslužiti milosrđe i Božju spasenjsku blizinu i prisutnost. I koliko god težili za Bogom, ipak ljudski život ostaje opterećen Božjom odsutnošću i daljinom koju čovjeku nije dano premostiti svojim nastojanjem, jer je prevelika za njegove mogućnosti. Mnogi su stoga dovodili u pitanje njegovo dobrotu i želju da bude blizak i velikodušan prema čovjeku, dok je pravo pitanje bilo koliko je svaki čovjek iskreno i htio doći u puno zajedništvo s Bogom, a koliko u svojoj sebičnosti i neznanju traži Boga kao servis svojih tekućih, životnih, zemaljskih potreba.

Ali, srećom, ovaj jaz, nastao zbog grijeha, Bog je htio premostiti svojim milosrđem, te je stoga on sam odlučio doći u ljudsku stvarnost, ususret čovjeku. Znak Božje spremnosti i nesebičnosti prema čovjeku slavimo danas Isusovim ulaskom u Jeruzalem kojim je otkrio da je već došlo vrijeme njegove svete muke. Svime što je učinio pokazao je da Bog ljubi svoj narod i da ga ne zaboravlja, pa i onda kad ne dolazi u susret svim ljudskim očekivanjima, nego samo onima koja su oblikovana po Božjoj želji i volji. Zato i ulazi u Jeruzalem kao Kralj, te dopušta da ga pozdrave kao Kralja, ali ne zemaljskoga prema ljudskim očekivanjima, nego kao Kralja koji donosi mir zemlji a koji seže do neba. Po njegovu kraljevskom djelovanju ostvaruje se mir na zemlji, te zato ulazi u Jeruzalem na magarcu, simbolu mira. No pravi mir na zemlji se događa po izmiruju neba i zemlja, te ga je zato onaj jednostavni vjernički puk pozdravljao pozdravom koji se nije svidio farizejima: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama!

Zato današnje liturgijsko slavlje za nas treba biti istinska prigoda duhovne radosti, jer je pred nama očitovano Božje milosrđe koje nam dolazi ususret, premda ponizno, ali sa svom spremnošću i odlučnošću zauzeti se za nas izlažući se patnji, muci i smrti. Ovakvu Božju odluku o milosrdnom dolasku čovjek nije zaslužio, nego je ona isključivo besplatni dar kojim nam Bog pruža svoju ruku pomoćnicu. Veličinu i uzvišenost ovog događaj prepoznali su njegovi učenici i jednostavni puk, te su klicali od radosti i hvalili Boga. A kad nas preplavi sveta radost na temelju spoznaje spasenjskog dara, nemamo pravo šutjeti o tolikoj dobroti i milosrđu, nego cijelom svijetu trebamo svjedočiti kako nam je Bog bio milosrdan što je poslao svoga Sina za spasitelja i otkupitelja. I riječima i djelima nam je glasno svima navijestiti kako nas je Bog svojim milosrđem zahvatio, iskazujući svoju čudesnu ljubav i dobrotu prema nama grješnicima. I kao što se Gospodin odupro farizejima koji su htjeli ušutkati narod koji je klicao slavu Bogu, tako i mi ne smijemo podleći utjecaju suvremenih farizeja kojima je kao i onima nekad, utišati glas vjerničkoga svjedočenje o Kristu Gospodinu u društvu i široj javnosti.

Proslavimo stoga i sami Kristov ulazak u naš Jeruzalem, u našu životnu stvarnost, zahvaljujući mu za dobrotu i slaveći ga kao svoga kralja i otkupitelja. Bez straha prostrimo preda nj svoje živote i omogućimo mu da preko nas i našeg vjerodostojnog svjedočanstva ispuni naš narod i društvo u kojemu živimo svojim neizmjernim milosrđem. I kao što je on znao da je nasušna potreba s njegove strane da dođe ususret nama grješnicima, tako i mi shvatimo kao svoju nasušnu zadaću da posvjedočimo i približimo svima, napose onima koji su najpotrebniji njegova milosrđa.

5. korizmena nedjelja – C

Gospodin Isus se našao u mnogim složenim situacijama kad su ga njegovi protivnici htjeli uhvatiti u prijestupu ili u nedosljednosti, no ova opisana u današnjem Evanđelju bila je vrlo neugodna i zahtjevna. Naime, o njegovu odgovoru visio život jedne žene koju su zatekli u preljubu i koju su prema Zakonu trebali kamenovati. A on koji je javno naučavao da nije došao dokinuti, nego ispuniti Zakon, sada je bio na kušnji, jer se, prema prisutnima, ispunjenje Zakona sastojalo u osudi nesretne žene, dok bi oslobađajuća presuda bila protivna zakonskim odredbama. Međutim, Isus je napravio neobičnu gestu kad se sagnuo i počeo pisati prstom po zemlji praveći se da ne čuju što oni govore. A na njihovo navaljivanje da se izjasni oko toga treba li je kamenovati ili ne, bila je dovoljna jedna rečenica pa da se povuku i odustanu od svoga paklenog nauma.

Ti isti ljudi, međutim, pismoznanci i farizeji, koji su se bacali kamenjem osude na prijestupnicu, u svojoj nutrini dopuštali su sebi grijeh i lako su sebi opraštali. Jer nama ljudima mnogo lakše je prijeći preko svojih grijeha kao da ih nema, nego imati razumijevanja za grješnicu, pa i onda kad joj ne treba odobravati grijeh. U sebi su nosili prljavu nutrinu prekrivenu revnošću za Zakon i za ćudoređe, umjesto da je počiste i pred Bogom i savješću se potrude oko vlastite čistoće i besprijekornosti. Mnogo lakše je ukloniti preljubnicu iz grada, nego ukloniti grješne sklonosti i počinjene grijehe iz svoje duše. Zato su ne samo prema ovoj ženi, nego i prema Isusu nastupili uperena prsta, jer su je htjeli pogubiti i na temelju njegove osude s još većim zadovoljstvom, nego da je samo oni sude i kazne. Ali Isusov prst koji je u prašini ispisivao oslobađajuću presudu, nije im dopustio da se poigravaju njegovim poslanjem koje se sastojalo u tome da ljudima navijesti i pokaže milosrđe Božje. On je svojim prstom ispisivao nove zakone ljubavi i milosrđa, podsjećajući i njih da si oni imali više razloga biti milosrdni prema grješnici jer su i sami grješnici.

Zanimljivo je to ljudsko proturječje koje se poigrava ljudima. U biti radi se o zloći koje ne progoni grijeh kao takav, nego se grijehom služi protiv ljudi, vlastitih neistomišljenika, kako bi im naškodili. Jer da im je smetao grijeh, onda bi najprije, korjenito i temeljito počistili grijeh iz svoje nutrine, a ne bi se služili čak svetom Božjom riječju i zakonima kako bi se okomili na Isusov nauk. Osim toga svojim su prljavim naumima podredili i jedan ljudski život koji njima nije bio svet sam po sebi, nego obično sredstvo društvenog i vjerskog obračunavanja. Slična proturječja pronalazimo i u današnjemu društvu koje je spremno na proturječne stavove i krajnosti, samo da bi pojedinci ostvarili svoje ciljeve. U tom smislu se može dogoditi da se ozakoni bilo koji grijeh, pa čak i ubojstvo kao što je abortus, te da ga se hvali kao civilizacijski napredak, ako služi tome da se napakosti ideološkim protivnicima. No ti isti ljudi koji su spremni boriti se za lažna prava ljudi na grijeh i zločin, ili pak na neku drugu vrstu nećudoređa, u svome licemjerju spremni su spočitnuti i mnogo manje grijehe i propuste svojim protivnicima, ako pronađu dovoljno uvjerljiv i ‘tvrd’ argument kojim im mogu doći glave. Ti isti ljudi koji na velika vrata puštaju zlo u društvo, spremni su linčovati u javnosti svoje političke i ideološke protivnike i zbog nekih nevažnih prijestupa ili izjava. Po tome se vidi da se ni danas nitko ne bori protiv grijeha kao i njegove razornosti u ljudskome životu, nego se mnogi služe grijehom kao razornim sredstvom borbe protiv ljudi.

Tako se potvrđuje da pismoznancima i farizejima, bilo starima bilo novima, nije sporan grijeh kao takav, niti im je stalo do dobra osobe, nego do vlastitih probitaka i karijere. Jer da im je sporan grijeh, onda bi bili počeli čistiti od svoga dvorišta, to jest bića, a ne od tuđega. Tada bi u poniznosti otkrili kako je istinsko dobro čovjeka biti čist od grijeha, te bi se dali očistiti navještajem spasenja, a braću oko sebe bi susretali s punim razumijevanjem i trudili bi se oko njihova dobra. Štoviše, doživjeli bi to kao vlastito poslanje da drugima omoguće da se čiste od grijeha i da otkrivaju milosrđe Božje. U tom slučaju bi spoznaja grijeha bila spasenjska prigoda, oruđe za pokajanje, za ponizni stav i molitvu Bogu da ih oslobodi od grijeha. No ljudskom umu izopačenom grijehom nije svet ni Bog ni čovjek, nije sveto nijedno mjesto i nijedno vrijeme, nego zlorabe i Božji Zakon i sveto mjesto Hrama, gdje su dolazili mnogi kako bi se očistili od grijeha, te umjesto da ih oslobađaju i čiste, oni ih vežu kaznama i osudama pretvarajući Hram u sudište umjesto u pomirilište.

Ali dovoljna je bila jedna Isusova rečenica da ih obuzda, te da im pokaže da su njihovi stavovi bili nedostojni tog svetog mjesta, te Božje svetosti i milsrđa. Osim toga ukazao im je da je neophodno da se okrenu svojim grijesima i da najprije čiste po svome dvorištu i kući. Isusova riječ ih je udaljila s tog mjesta, te je bilo za očekivati da su naučili lekciju, te da se neće više usuditi upirati prstom u tuđe grijehe ako im nije cilj da donesu oproštenje. Doista, nije uputno isticati tuđu prljavštinu ako se ne namjerava zasukati rukave i prionuti zadaći očišćenja njihovih nečistoća. Nije nimalo časno upirati prstom u druge ljude, osim ako to nije prst koji ispisuje stranice milosrđa, oproštenja i oslobođenja. A farizeji i pismoznanci nisu drugima pružali ruku, nego su izdaleka prijetili prstom i kamenom. Umjesto da se služe Zakonom i Hramom kao sredstvima oslobođenja, u njihovim rukama bila su to mjesta novoga zasužnjivanja, dok su u isto vrijeme zanemarivali da su njima ruke bile pune prljavštine i grabeža, kao što su im i srca bila okorjela i okamenjena poradi grijeha.

Isus, kako njima tako i nama, poručuje stoga da najprije omekšamo svoja srca, da operemo ruke od vlastite prljavštine, jer drugome nemamo pravo pružati prljava ruka, niti u njega upirati prstom. Ujedno nije prikladan jezik nemilosrđa kao ključ čitanja Zakona, nego jezik ljubavi u ovoj našoj grješnoj ljudskoj prašini, u koju je došao Božji Sin da nas svojim milosrđem oslobodi od nas samih. U tom duhu smo pozvani poraditi na sebi, svjesni da je i nas Gospodinov prst oslobodio nemilosrdne presude za grijehe, otkrivajući nam pravi smisao Božjih zakona i odredbi, kojima je njegovo milosrđe bilo najbolji tumač. Dopustimo našem Gospodinu da u naša srca svojim milosrdnim prstom upiše zakone ljubavi i praštanja, kako bismo njegovom snagom i mi pristupali drugima, te bili spasonosna i spasenjska prisutnost u našem društvu i cijelom svijetu.