6. vazmena nedjelja – C
U uskrsnom vremenu iz nedjelje u nedjelju slavimo veliko otajstvo našeg uskrslog Gospodina koje je toliko uzvišeno da pretpostavlja razmatranje više njegovih dimenzija. Jedna od važnih sastavnica ovog događaja su Isusove pouke koje su trebale ostati trajno utisnute u njihovu svijest budući je on trebao nakon uskrsnuća uzići svome Ocu, to jest vratiti se tamo odakle je došao. Ostalo je tako zabilježeno u Ivanovu Evanđelju da je svoje učenike pripremao na to da će događajem uskrsnuća unići u jednu novu stvarnost života koja pretpostavlja proslavu njegove ljudske naravi koja će ući u puno zajedništvo trojstvenoga života, što znači da neće ostati više u istim uvjetima u kojima je bila prije uskrsne proslave. A kako je njegova ljudska narav trebala ući u nebesku slavu, tako je onda i njegova prisutnost među njima trebala biti drukčija, ne više oslonjena na tijelo, već na snagu Duha. Isus je zato imao potrebu poučiti ih tome, te im je i govori o svome odlasku, ali i o Branitelju koje ga će im poslati. Jednom riječju učio ih je kako se nositi s njegovom ‘odsutnošću’ živeći sukladno svemu čemu ih je učio. Živjeti sukladno njegovoj riječi ili njegovu nauku bila je jedna od važnih strategija života koja nije nadomještala njegovu prisutnost, već je pokazivala da ga osjećaju i dalje prisutnim po toj istoj riječi, kao i po sakramentalnoj euharistijskoj prisutnosti.
S obzirom na život po njegovoj riječi, u današnjem evanđeoskom odlomku otkrivamo još jednu važnu zadaću učenika: oni trebaju dokazati da ga ljube čuvajući njegovu riječ. Kao što ga više ne vide tjelesno već u otajstvu, tako isto ga više ne slušaju tjelesno, već u otajstvu ‘čuvanja’ njegove riječi. Oni su pozvani čuvati njegovu riječ, to jest pamtiti sve što im je rekao. Pred tom riječju ne smiju biti ni površni ni parcijalni, već dosljedno i odgovorno pamtiti sve što je on govorio. To je preduvjet da mogu potom naviještati sve što su od njega čuli, jer o njegovoj riječi ovisi dobrobit i vječni život mnogih koji traže Boga i pravo zajedništvo s njime. Zato vjerujemo da je dio poslanja svete Crkve da vjerno čuva riječ uskrslog Gospodina, te da je tako čuvanu prenosi ljudima obdarujući ih po njoj milošću i prosvjetljenjem.
Doista, uspoređujući ovu Isusovu pouku sa svakodnevnim životom možemo zaključiti kako je čuvanje jednako važno kao i prikupljanje. Naime, ljudi se u životu trude nešto steći, to jest prikupiti sve što im treba od zemaljskih dobara za miran život. No prikupljanje ne bi imalo smisla, ako ne bi pronašli načina da sačuvaju to što su stekli. Ako bi dopustili da im netko otme ili ugrozi dobra koja su stjecali, onda bi sav njihov trud bio uzaludan. Na istovjetan način je mogao biti doveden u pitanje Isusov navještaj, kako se vidi i na primjeri iz prvog čitanja iz Djela apostolskih. Moglo se dogoditi da poneki pojedinac ili skupina ne čuva vjerno i cjelovito Isusovu riječ, već joj daje svoje privatno tumačenje koje nije u skladnu s njegovom nakanom i otkupiteljskim djelom. Zato su morali intervenirati apostoli koji su bili zaduženi za cjelovito čuvanje njegove riječi i za vjerodostojno tumačenje njegove volje. Oni nisu samo primili tu riječ, već su bili odgovorni i za njezino čuvanje.
No čuvati Isusovu riječ ne znači zatvoriti je u korice knjige ili je zapisati na neki drugi medij, već znači aktivno je naviještati. Čuvati njegovu riječ ne znači držati je za sebe i nikome je ne dati, već naprotiv znači drugima je sa žarom i ljubavlju prenositi. Tako nas Isus potiče na drukčiji oblik čuvanja nego onaj koji imaju ljudi koji pod čuvanjem pretpostavljaju skupljanje i pohranjivanje u zaštićene spremnike u koje nitko drugi nema pristupa. Jer dok ljudi poimaju da čuvati nešto znači držati to za sebe pazeći da nam drugi ne ugroze posjed ili imovinu, za Isusa čuvati njegovu riječ znači održavati živo zajedništvo s njime i biti vjeran, to jest vjerno živjeti prema toj riječi. Nadalje, to isto tako znači zdušno je i aktivno naviještati ne štedeći sebe, već se darujući za spasenje drugih, kao što je i on činio. Čuvati njegovu riječ ne znači povući se u skrovitost u koju nitko ne pristupa, već znači gorjeti u duši plamenom Duha Svetoga sa željom da svi čuju tu riječ. Čuvati riječ ne znači skrivati se i bojati se da nas netko ne prozove zbog vjernosti njoj, već, naprotiv, čuvati njegovu riječ znači imati hrabrost izložiti se za nju ne bojeći se za vlastiti život i ne bježeći od nikakvog truda i napora da je drugima navijestimo. Jer samo onaj tko naviješta njegovu riječ i slavu njegova uskrsnuća, ne rasipa je već je čuva. A tko je čuva za sebe da se boji drugima o njoj govoriti, taj je rasipa, gubi i bez nje ostaje. Onaj tko čuva sebe da se ne izloži za riječ, ne čuva riječ već je gubi, te ostaje i bez ljubavi Božje.
Stoga i danas Gospodin potiče nas da se ne čuvamo i ne žalimo sami sebe u naviještanju riječi, već da vjerno i vjerodostojno svjedočimo naviještajući dar njegova uskrsnuća. Jedini pravi put čuvanja riječi je razmatranje i život po toj riječi, čime pokazujemo da nam je stalo do njega i dara njegova uskrsnuća. A ne možemo sačuvati ništa što nam je on dao ljudskim metodama čuvanja i zaštite, već samo živom vjerom i konkretnim živim životom. Čuvajmo stoga u svome biću snagu Krista uskrsloga time što ćemo prihvaćati njegove pouke i što ćemo ga ljubiti kao što je on nas ljubio. Ne bojmo se prihvaćati izazove život, već se odvažno trošimo za spasenje drugih, jer vjerno ići za njim u ljubavi najbolji je način čuvanja svega što nam je povjerio. Neka nas osnaži i Duh Sveti – Branitelj time što će nam otvarati pamet da je bolje razumijemo i u životu provodimo, pa će tako dragocjenost njegova uskrsnuća zasjati u nama kao izuzetni biser i kao blago koje nam nitko ne može otuđiti, a svakome ga možemo dati opečaćujući njihov život milošću uskrsnog dara.