5. vazmena nedjelja
Dok u svetom uskrsnom vremenu razmišljamo o Kristovu otajstvu uskrsnuća u isto vrijeme smo svjesni i dara koji primamo, kao i gubitka koji je predstavljao njegov odlazak s ovoga svijeta. Upravo jer jedno ide s drugim i sam je Gospodin svoje učenike pripremao za taj događaj, kao što čitamo i u današnjem evanđeoskom odlomku. Isus prije svega naviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće kao proslavu Boga po kojoj neće više ostati na isti način sa svojim učenicima, te im zato veli: „Dječice, još sam malo s vama.“ Ali opet, sve što im govori ima prizvuk utjehe jer im govori da će biti proslavljen: „Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu! Ako se Bog proslavio u njemu, i njega će Bog proslaviti u sebi, i uskoro će ga proslaviti!“ Tako Isus govori o dvije proslave: onoj koja se događa u vremenu na zemlji kada je Boga proslavljao u svojoj ljudskoj naravi, te o onoj drugoj proslavi kada će njegova ljudska narav biti proslavljena u Bogu.
Slaviti Boga u nevoljama
A što se tiče zemaljske proslave koju Isus najavljuje, riječ je o proslavi koja se ostvaruje po muci, smrti i uskrsnuću. Dobro je on znao da bi oni mogli sebi predočiti njegovu proslavu na ljudski način, kao što smo i svi mi u opasnosti razumjeti kad čujemo riječ slava i proslava. Prvo što nam padne na pamet je čast i blještavilo, uspjeh i pljeskanje svih onih koji nas bodre i prate na putu postizanja slave. Ali sam Isus je bio daleko od takvog poimanja slave, jer on je govorio o slavi Boga koji pokazuje svoju moć u njegovu ljudskom tijelu tako što ga pripušta muci i smrti. On je svoju ljudskost trebao potpuno prepusti Očevu planu da pokaže Božju slavu i snagu na djelu. A ta Božja slava i snaga bila je snaga ljubavi kojom je ljubio svoga Sina do mjere da nije dopustio niti da mu muka i smrt naude, već je pobijedio u muci, te nadvladao samu smrt.
Istovjetno iskustvo će imati potom i Gospodinovi apostoli, što čitamo u današnjim čitanjima. Tako su Pavao i Barnaba „učvršćivali duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje“. Kao što je Gospodin kroz muku i smrt ušao u vječnu slavu, tako je i svakom njegovu učeniku doći u vječno Božje kraljevstvo kroz nevolje i patnje, ali ostajući postojani u vjeri. Isto to možemo razumjeti i iz Knjige otkrivenja u kojoj sveti Ivan o Svetom gradu u kojem će Bog ‘otrti svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni bili jer – prijašnje uminu’. Ali to ‘prijašnje’ je neminovno dok smo ovdje na zemlji, te ni Božji Sin nije za se tražio izuzeće. Tim više smo mi dužni proći kroz patnje i nevolje ovoga života, te ćemo kao naknadu kušati Božje milosrđe i utjehu kojom će nas utješiti on sam. Samo iz ovozemnih patnji, muka i nevolja dolazimo do punine života u Božjoj slavi, te je stoga i vrlo logično što Isus o svojim patnjama i mukama govori kao o proslavi Božjoj jednako kao i svojoj: „Sada je proslavljen Sin Čovječji i Bog se proslavio u njemu!“ Kao što nije ni svome Sinu, tako isto nikome od nas Bog nije obećao lagodan život, već nam je obećao svoju slavu koja je drukčija od ljudske slave.
Biti proslavljen u Bogu
Doista, naš Gospodin je posvjedočio da je riječ o povezanim stvarnostima: tko slavi Boga na zemlji, bit će proslavljen u Bogu na nebesima. No između ove dvije stvarnosti postoji i poveznica koja je jamstvo istinitosti njegova nauka. Naime, slaviti Boga na zemlji može se samo s ljubavlju, to jest može onaj tko je primio ljubav Božju. Njega ni patnje ne ometaju i ne onemogućuju da shvati snagu Božje prisutnosti u svomu što proživljava, pa tako i u patnjama, muci smrti. Jer samo ljubav je kadra odnijeti pobjedu nad nevoljama i poteškoćama koje nas zadese u životu. I kada pripušta različite kušnje, Bog nam ne uskraćuje svoju ljubav. Dapače, još je intenzivnije prisutan svojom ljubavlju u našem životu do mjere da od nas već sada uklanja svaku bol i patnju ako se do kraja usredotočimo na njegovu ljubav. Ono što činimo i živimo na zemlji, samo se nastavlja u vječnosti. Onaj tko ljubi ovdje na zemlji, nastavit će u punini biti prožet ljubavlju Božjom i tako će biti proslavljen u Bogu. Onaj tko iz svojih ljudskih razloga izbjegava Boga slaviti na zemlji u vlastitom tijelu i prinosu svoje žrtve, taj će i u vječnosti nastaviti život bez Boga, te će biti zakinut za puninu Božje slave.
Upravo zato Isus potiče svoje učenike da ljube jedni druge kao što je on ljubio njih. Koliko ih je ljubio pokazao je žrtvujući se za njih i iduću u smrt za njihovo spasenje. Samo ljubeći jedni druge mogu nastaviti Isusovi djelo, jer njegovo djelo je djelo ljubavi. Samo ljubeći proslavljaju Boga, jer Bog je pokazao i darovao svoju ljubav kao zalog vječnosti i pomoć u patnjama i mukama života. Što je rekao apostolima, rekao je svima nama, jer i za nas vrijedi ono što je živio, jednako kao što je i nama dao darove svoje neizmjerne ljubavi koja nije prestala na Kalvariji, već se nastavlja na svim našim životnim Kalvarijama. Stoga ako želimo biti proslavljeni u Bogu u vječnosti, moramo izgraditi most do vječnosti i svojim životom slaviti Boga, a ne samo računati na Božje djelovanje. Uistinu, taj most je satkan od ljubavi, jer ga je Bog prvi sagradio došavši do nas, te od nas očekuje da po njemu hodimo na našem zemaljskom hodočašću, dok ne dođemo do nebeske domovine. Naše je pak da imamo ljubavi jedni za druge, jer ljubav je snaga uskrsnuća, te se po njoj događa naše uskrsnuće već sada te vječna proslava u Bogu. Ljubav nas drži živima i ne dopušta da usahnemo i osušimo se u našim međusobnim odnosima, koji nisu ništa drugo nego pokazatelj našeg odnosa s Gospodinom. Tko ljubi svoga brata, samo svjedoči da je doživio da ga Sin Božji ljubi bez obzira što mi kao grešni i ograničeni nismo to zaslužili. A tko je primio ljubav Sina Božjega, otvoren je neizmjernosti Božjoj koja nije ništa drugo nego slava u kojoj će nas Bog proslaviti u sebi, kao što je proslavio svoga uskrsloga Sina.