4. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti nam Ivan prenosi dio Isusovih riječi upućenih učenom i uglednom Židovu farizejske sljedbe Nikodemu koji je došao po noći razgovarati s Isusom kako bi saznao nešto više o njegovu nauku i uvjerio se je li Isus obećani Mesija. Cijeli njihov razgovor se kretao o navještaju rođenja za nebo, kao i Isusova povratka Ocu u nebesku slavu. Kako bi što zornije predočio na koji način je Bog odlučio iskazati svoju ljubav prema svijetu i ljudima proslavljajući ujedno svoga Sina, Isus se poslužio slikom jednog starozavjetnog događaja. Povezao je otajstvo spasenja koje se imalo izvršiti njegovim pribijanjem na križ s podizanjem na stup zmije u pustinji u vrijeme kad je izraelski narod hodio prema obećanoj zemlji: Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako ima biti podignut Sin Čovječji da svaki koji vjeruje, u njemu ima život vječni. Isus je taj događaj smatrao dovoljno znakovitim kako bi Nikodemu nagovijestio svoju smrt na križu, premda se ne može cjelokupna slikovitost starozavjernog događaja usporediti s Isusom.

Znak zmije na stupu

Isus, naime, u prvi plan ne stavlja simboliku zmije, nego ističe da je njezino podizanje na stup u pustinji bilo ljekovito za Izraelce. Pogotovo jer taj događaj nagoviješta njegovo ljekovito podizanje, to jest njegovo uzdignuće na stup križu. Kao što je Mojsije napravio neobičnu, ali spasonosnu gestu stavljajući na stup zmiju, tako je i Isus imao biti pribijen i uzdignut na križ i u svome tijelu pobijediti smrt, zlo i grijeh. Dopustivši smrti da ga ugrize, prikovao ju je potom na križ i pobijedio je obeskrijepivši njezin otrov. Uzeo je ono tijelo koje je bilo izvor neposluha i slabosti zbog kojeg je čovjek trpio ujede otrovnica, kako bi u svom tijelu primio ujede poradi nas i bio uzdignut na križ.

Ujed zmije bio je Izraelcima kazna za grijeh i neposluh, a postavljanje zmije na stup bio je ljekovit potez i zaštita od otrovnica. No zbog ljudskog grijeha i neposluha, rečeno u duhu spomenute usporedbe, zmije su i dalje nastavile ujedati ljude, pa i samoga Božjeg Sina. A kako bi ljude oslobodio grijeha i kazne, on je prihvatio i izabrao put uzdizanja na križ kao put uzvišenja u nebesku slavu. Premda nije ugrožavao ljudski rod, ipak je bio podignut poput zmije u pustinji da izmiri i izliječi ljude od svakog smrtonosnog otrova. Prihvatio je ovu nezahvalnu ulogu, pa čak i neobičnu usporedbu s uzdizanjem zmije na stup. Premda nije poput nje trovao ljudski rod, nego ga samo liječio, bio je odbačen poput zmije iz svoga naroda. Nije stoga suvišno napomenuti da i danas određeni krugovi odbacuju Isusa i njegov nauk kao otrov čovječanstva i bore se svim silama protiv njega trudeći se izvrgnuti ga na stup srama. Međutim, kao i nekada on u tom proturječju pobjeđuje. Osuđuju ga na smrt i sramotu, a on osudu koristi kao znakovito uzdignuće kojim liječi ljudski rod. Samo on podignuti na križ ostaje jedini znak koji čovjeku može vratiti zdravlja u hodu pustinjom zemaljskog života i dati konačno spasenje u nebu.

Kršćanin znak svijetu

No upravo time Isus nama vjernicima providonosno označuje put pobjede. Nama koji smo na putu prema konačnom ostvarenju u nebeskoj slavi neophodna je ova etapa zemaljskog uzvišenja koju naviješta Isus. Neophodan je i neizbježan ovaj korizmeni hod koji je hod kroz pustinju ljudskoga poput hoda Izraelaca na putu prema obećanoj zemlji. Pun je opasnosti i izazova, pun je zmija ljutica koje nas grizu koje nas najprije ugrizu kako ne bismo bili poslušni Božjoj riječi, a onda nas grizu i kao kazna, to jest posljedica grijeha.

Kamo sreće kad bismo istinski oboljeli od ljubav i prema Bogu i od želje za njime. Kad bismo shvatili koliko smo bolesni jer naš pogled, misli i riječi, želje i srce nisu do kraja upravljeni prema Raspetome. Kamo sreće da ove korizme osjetimo bol jer ne ljubimo dovoljno križ Gospodinov. Kamo sreće da dodirom križa otkrijemo koliko smo bolesni i koliko nas liječi pogled na Gospodina pribijenoga na nj. Jer i mi smo svojim grijesima poput zmija ljutica izgrizli svoga Boga. I zbog našega života i prijestupa on se dragovoljno stavio na drvo križa, kako bismo ozdravili mi, zaraženi prijenosnici zaraze.

Neka nam korizma stoga bude vježbanje u čišćenju od otrova i ujeda zmije zla i grijeha. Neka potom bude vrijeme pustinje u kojoj prihvaćamo znakovitost Isusova odgoja. Stoga, kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji i kao što je bio podignut Sin Čovječji, tako bi bilo potrebno da i mi vjernici budemo podignuti za znak našem vremenu, tako da svaki koji pogleda u nas vidi istinsko svjedočanstvo i povjeruje u Sina Božjega. Dajmo se podići na križ autentičnog svjedočanstva za raspetog Gospodina i božanski život što struji našim bićem. Ako je njemu križ bio neophodna etapa uzvišenja u nebesku slavu, onda je i nama prava lansirna rampa ili odskočna daska za put do neba. I ne zaboravimo, samo pribijen na križ poput svoga Gospodina kršćanin je valjan znak ovome svijetu.

3. korizmena nedjelja – B

Opisujući događaj izgona prodavača i mjenjača iz Hrama i Isusov boravak u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, sveti Ivan će zaključiti da se Isus nije povjeravao niti onima koji su povjerovali u njega “jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku”. Ove riječi mogu poslužiti i kao ključ razumijevanja i samog događaja ‘čišćenja’ Hrama, jer izgon trgovaca i mjenjače je bio izvršen ne samo poradi sprječavanja oskvrnjivanja Božjeg svetišta, nego poradi većoj čistoći čovjeka koji je istinski hram Božji. Ali da bi se čovjek očistio i postao istinskim Božjim hramom, nije dovoljno što Isus zna što je u čovjeku, nego da svaki čovjek zaviri u svoju nutrinu i s suoči se s onim što nosi u sebi.

Velika je, doista, istina da mi ljudi ne znamo što sve nosimo u sebi. Ne znamo što smo sve naslagali i nakupili u svoju dušu. Često nam je duša puna taloga, poput raznih nečistoća koji zagušuje strojeve, te ih nakon toga treba nositi na čišćenje čim se pokaže da nešto nije u redu, a prije nego do kraja zakažu. Slično se ponašaju i računalo: dok ne vidimo da otežano i sporo radi, uopće ne postavljamo problem i ne znamo čega se sve nakupilo u njegovoj nutrini, kojih loših i štetnih poveznica i virtualnog smeća. No kad potom očistimo i osjetom da brže radi, te da su vratio u punu funkciju, sami se ne možemo načuditi koliko je prljavštine i smeća bilo u tim napravama, što u svakodnevnici nismo primjećivali. Slično tome zaboravljamo da kroz vlastite poglede, riječi, misli i djela upijamo i u dušu nakupljamo sadržaj iz okoliša. Najčešće ni sami ne znamo i ne mislimo što je sve u nama ili se pak ne želimo oko toga baviti niti ozbiljno zaviriti u svoju dušu dok ne počne ‘otežano’ ili ‘loše’ raditi. Najgore što se navikavamo na takvo onečišćenje koje doslovnom držimo normalnom popratnom stvarnošću ljudskog života. Kao da bi bilo normalno da nam je duša puna gareži i čađe samo zato što je takvo društvo u kojemu živimo. Vjerojatno zanemarujemo kako nam je neophodno propuhivanje ventila duše kako bismo se oslobodili unutarnje prljavštine i dobili od Boga ‘ekološku’ potvrdu o čistoći duše.

Isus je pak znao što je u čovjeku, te je htio da sukladno logici čišćenja hrama svaki čovjek otkrije što ima u sebi. Ponajprije da otkrije kako je u čovjeku mjesto klanjanja Bogu, mjesto intime i duhovnog obilja, te se ne bi smjelo vlastitu nutrinu pretvoriti u prostor rasprodaje duhovnog dobra, kao ni potenciranja onog zemaljskog nauštrb nebeskog. Ako je i pozvan zarađivati i živjeti od rada svojih ruku ne znači da treba prostituirati svoju dušu i svoje unutarnje obilje. Isus je izgonom trgovaca iz hrama dao do znanja da postoji ljestvica vrijednosti te nije dobro da ju čovjek izokreće, jer nužno trpi sam čovjek. Nadalje ako želi sebi dobro onda ne smije instrumentalizirati Boga, što mi ljudi često činimo. Podredili smo Boga ne svom istinskom dobru, nego zaradi i lakšem životu. I to sve pod krinkom služenja njemu i njegovu štovanju, poput prodavača i mjenjača u Hramu. Ako treba i onečistiti se, samo da od toga bude koristi, izvlačimo valjan izgovor. Ako treba i identitet izgubiti samo da taj gubitak novcem naplatimo sve nam je opravdivo. Isus pak ne dopušta da mi očevinu onečišćujemo, jer tada gubimo tlo pod nogama, gubimo sinovski identitet, to jest svijest da smo djeca Božja.

Korizma je idealno vrijeme da zavirimo u svoju nutrinu i saznamo što je u nama. Ona je vrijeme kad pokušavamo povesti računa o tome što je u nama i to dovesti u red pod budnim okom onoga koji zna što je u čovjeku. Zamolimo ga da nam pomogne upoznati svoju nutrinu i sve njene skrovitosti i zakutke. Pretražimo unutarnje pretince duše kako bismo izbacili beskorisno i nekorišteno, a zadržali ono što je neophodno za istinski vjernički život. Potrudimo se malo bolje upoznati sebe te se osloboditi strahova, loših sjećanja, štetnih težnji i ambicija, površnosti i nečistih misli, zlih nakana i zlih djela, strasti i požuda. Koliko je u nama truleži, izgubljenog vremena i grubosti, koliko grubih riječi i psovki. A da ne govorimo o naslagama frustracija, hladnoće, narušenih odnosa, izgubljenoga mira, duhovnog nereda, svake vrste nemara.

Jer u nama ostaje nataloženo sve što činimo i mislimo, pa i onda kad je u početku naslaga tek nevidljiva, ali s vremenom se pokaže kao okorjela i teško ukloniva sa  stjenki duše. Zagorjeli smo u bezboštvu a da to i ne vidimo. Duše nam ne dišu i ne žive prozračno božanskim životom, a što je najgore i ne znamo da je to problem. Gušimo se i u svojoj ljudskosti i grcamo u valovlju ovoga svijeta, ali se ne odlučujemo približiti Bogu osloboditelju i spasitelju. Bez Boga koji bi počistio nečistoće naše nutrine doista se ne možemo osloboditi onoga što smo pohranili u nutrini gdje postaje hrđa što nas nagriza. Tek kad  Božjom pomoću očistimo naslage smeća i onečišćenja iz duše, onda odahnemo i vidimo da naša duša bolje funkcionira. Tek tada se čudimo silnome onečišćenju koje je bilo u nama, tek tada i sami priznamo što je to u čovjeku. Isus nam je to jasno nagovijestio, te pokazuje svoju spremnost da nam pomogne očistiti bičem svoje riječi koja jasno i temeljito u nama može razdvojiti čisto od nečistoga.

Prihvatimo stoga put korizmene poniznosti i prihvatimo da nas Isus pouči kako smo hram Božji, kao što je bilo i njegovo tijelo, i dopustimo da nas on očisti i posveti za istinsko duhovno bogoslužje. Neka nam posvijesti da je u našoj nutrini mjesto Božjeg prebivanja, pa mu i dopustimo da nas uresi kao Božji hram u kojem ćemo Boga susretati i štovati kao što i priliči. Budimo prihvatilište Božje i ne ostavljajmo u sebi ništa od onog što bi bilo suprotno njegovoj svetoj prisutnosti.

Photsohop je vrlo poznati program,
te sinonim za uređivanje fotografija.
Svatko tko nije zadovoljan svojim likom,
ili želi ostaviti bolji dojam,
jednim potezom u programu
ispravi sve nasavršenosti lica i tijela.
Tako nastaju savršene reklame,
plakati i naslovnice magazina,
a pred nama svijet je novca i glamura,
‘idealnih’ likova bez bora i nedostatka,
ali praznih duša i osobnosti.
No u istinskoj vjerničkoj duhovnosti
ne bi se smjelo dogoditi kao s photoshopom
da u mašti stvaramo sliku o sebi
i pravim svoj lik pred drugima
bez stvarnoga rada na sebi.
Ljudski nedostaci se ne uklanjaju
kozmetičkim potezima ili retuširanjem slike,
jer ne postoji photoshop za dušu.
Bez ozbiljnoga rada na sebi
i postojane suradnje s Božjom milošću
nedostatna i vjernika nedostojna
bila bi ‘photoshop preobrazba’.
Korizmeni hod preobrazbe duše
jedini je pravi i konkretni put
uređivanja vlastitoga bića
koji vodi do iskonske ljepote.

2. korizmena nedjelja – B

Današnje Evanđelje nam opisuje scenu preobraženja Gospodinova, pozivajući nas da otkrijemo što ovaj događaj poručuje nama u kontekstu korizmenog vremena. Kad bismo i danas htjeli govoriti o preobraženju ili o bilo kakvoj vrsti preobrazbe, shvatili bismo da svaki takav govor pretpostavlja usklađivanje prema nekom uzorku. Ukoliko nema prikladnog uzorka, ne može se govoriti o ciljanom procesu, te je time također doveden u pitanje i ishod onoga što je bilo podloženo procesu preobrazbe. No ljudska preobražnja i preobrazbe nisu tek jedna od mogućnosti, nego su neizbježna neminovnost te stoga čovjek treba s njima računati. Tako je, na primjer, svaki čovjek podložan onoj tjelesnoj preobrazbi, i to od rođenja pa do smrti. Taj proces biološke preobrazbe je zadan ljudskom naravi i odvija se sam od sebe, te je ujedno nezaustavljiv i onda kad bi ga čovjek htio zaustaviti ili pak njime ovladati. Uz tjelesnu, postoji i ona unutarnja duhovna preobrazba, to jest dužni rast koji nam se nameće kao nasušna potreba. Premda je i on neminovnost, razlika je u tome što se za ovu preobrazbu traži svjesno i voljno djelovanje, u protivnom može doći do pogubnoga stagniranja te ujedno preobrazbe ljudske nutrine nagore.

Vidimo da slična pravila vrijede kako za proces tjelesne preobrazbe tako i onaj duhovne.  Jer kao što čovjek prolazi proces preobrazbe u tjelesnom smislu od rođenja pa do smrti, tako isto je pozvan i iznutra proživljavati procese preobrazbe. U tim ljudskim procesima ima nekih sličnosti, ali i nekih razlika. Glede tjelesne preobrazbe svjesno može djelovati tek na poneki proces kozmetičke naravi, dok na one stvarne biološke procese koji korjenito preobražavaju organizam ne može utjecati. Duhovni pak procesi, premda su drukčije naravi, jer se radi o procesima duhovne svjesne preobrazbe, ipak podliježu istim ograničenjima. Premda u te procese ulazimo svjesno i tako im se podlažemo, što će reći da na njih na neki način možemo utjecati, uvijek se postavlja pitanje do koje mjere su doista u našoj moći. Možemo ih upravljati i preko njih ostvarivati duhovne ciljeve, no i za njih je ipak upitno možemo li djelovati na one bitne čimbenike života i možemo li sebi priskrbiti onu pravu preobrazbu zemaljskoga u nebesko, ljudskoga u božansko, smrti u život.

Doista, svako ozbiljno promišljanje dovelo bi nas do zaključka da se čovjek sam od sebe ne može preobraziti u onoj radikalnoj mjeri u kojoj bi to želio i tijelom i dušom. Malo toga možemo napraviti sami od sebe što bi bilo sukladno onom budućem željenom životu, jer nitko od ljudi bez Boga i ne zna kakav je on, a onda niti što mu je činiti da do njega dopre. U tom duhu postoje neke zakonitosti koje bismo mi vjernici trebali poznavati glede duhovnih preobrazbi, jer se nama korizmeno vrijeme predstavlja kao vrijeme preobrazbe putem pokore, žrtve i odricanja. Mnogi su od nas sebi zacrtali neki duhovni cilj, kako bi po završetku korizme došli do određenih poboljšanja i pomaka u duhovnom životu. Jer ako se vrijeme korizme ne pokaže za nas kao vrijeme preobrazbe, onda smo na krivome tragu te uzalud gubimo vrijeme  u nekoj vrsti vjerskog formalizma.

Stoga kako bi korizma doista mogla biti vrijeme preobrazbe, a ne promašenih pokorničarskih vježbi, danas nam je učiti o preobraženju razmišljajući o ponuđenom evanđeoskom događaju. Isusovo preobražnje istinska je škola preobraženja kroz koju su prošli Petar, Jakov i Ivan kao trojica izabranih učenika, što postaje škola i našeg korizmenog preobraženja.  Oni su svjedoci, a to znamo i sami, da ono što je Isus učinio kad je pred njima pokazao svoj utjelovljeni lik, može učiniti samo Bog, te smo i mi pozvani korizmeno preobraženje doživjeti kao podlaganje moći Božjoj. Preobraženje ljudskog bića isključivo je, dakle, u Božjoj, a ne ljudskoj moći, jer samo Bog ima moć uliti u čovjeka unutarnju snagu koja ga iznutra bitno preobražava.

Nadalje, u ovom događaju na gori, ponuđen je i model preobraženja, to jest uzor prema kojem treba provesti i vlastito preobraženje. Taj model je sam Krist Gospodin koji se preobrazio pred učenicima da im pokaže pravi put preobraženja. Tko god želi ići putem preobraženja, pozvan je izvršiti ovu duhovnu preobrazbu prema slici utjelovljenoga Sina Božjega koji nam je otkrio put preobraženja i na nj nas pozvao. Osim toga,  jer je preobraženje čovjeka isključivo u Božjoj, a ne u ljudskoj moći, Bog nam je ponudio Isusa kao sredstvo preobraženja. Upravo njegova ljudskost koja je primila puninu božanstva, te koja se u tom doticaju i zajedništvu preobrazila, i nama koji je primamo na našem zemaljskom putu postaje snaga i sredstvo preobrazbe. Samo nas zajedništvo s Isusom i primanje njegova božanskog života može preobraziti i pripremiti za onaj nebeski iz kojega je on došao da bi nas uveo u njegova otajstva.

Prihvatimo stoga milosnu Kristovu pomoć kojom nas prati na našem korizmenom putu, da korizmena pokora ne bude neko neodređeno ili ljudskim motivima vođeno odricanje, jer bi se tada pretvorilo u besciljni hod koji nas ne bi doveo do preobrazbe. Preobražavajmo se radije prema modelu i po nadahnuću Kristova preobraženja, jer nas samo njegovo preobraženje vodi i prema konačnom cilju – uskrsnuću i vječnom životu.

Vražji odvjetnik je osoba
koja ima svoju ulogu u svađama,
raspravama ili sudskim parnicama.
Tijekom kanonizacijskog procesa
redovito je to bio kanonik
zadužen da raspravlja protiv
kanonizacije samoga kandidata
tražeći rupe u evidenciji
ili pokušavajući osporiti čudesa.
Ako ništa drugo, unosio je kritičnosti
u postupke proglašenja svetima.
I danas bi mnogima bio vrlo koristan,
jer se ponašaju pred Bogom i ljudima
kao da su nekanonizirani sveci,
bez imalo svijesti kritičnosti o sebi,
najčešće imajući iskrivljenu sliku
držeći se boljima nego u stvari jesu.
Zato je i svakome od nas neophodan
onaj unutarnji ‘đavolji odvjetnik’
koji će nas dovesti do realne slike
o nama samima i našoj vrijednosti.
A korizma je idealno vrijeme
takvog kritičkog propitivanja
koje nas stavlja pred Boga
u svoj realnosti naše ljudskosti,
bez umišljenosti i oholosti.
No polazeći od ove pretpostavke
možemo istinski spoznati sebe,
jer smo ono što smo pred Bogom,
što postaje preduvjet primanja
neizmjernog Božjeg dara i života.

Preživači su životinje biljojedi
iz reda parnoprstaša
koje imaju želudac podijeljen
na četiri zasebna odjeljka.
Oni tako pretprobavljenu hranu
ponovno vraćaju u usta
i još jednom žvaču prije nego je
usitnjenu ponovo progutaju
i odvedu je na stvarnu probavu.

Premda usporedba sa životinjama
može zvučati neprimjereno,
ipak taj slikoviti govor vrijedi
i za nas vjernike pred Bogom.
Sveto pismo u tom duhu veli
da je Gospodin naš pastir
koji nas vodi na zelene poljane.
A i prorok Jeremija će govoriti
o blagovanju riječi Božje:
Kad mi dođoše riječi tvoje,
ja sam ih gutao.
No osim što riječ gutamo
neophodno o njoj razmišljamo,
da bismo je dobro prožvakali
i ispravno probaviti.
Samo ‘preživajući’ blagovanu riječi
možemo je temeljito usvojiti
i u praksu života primijeniti.
Tada nam riječ Božja
ne ‘pada na želudac’,
nego se razgrađuje u nama
postajući dio našega tkiva.
Ugrađujući se u naše biće
u nama se utjelovljuje
i obdaruje nas novim načinom
neizrecivog božanskog postojanja.

1. korizmena nedjelja – B

Prije nekoliko dana započeli smo svoj korizmeni hod, a nedjeljna slavlja su nam kao odmorišta na kojima pravimo predah i skupljamo snagu kako bismo mogli ići naprijed. Svaka od nedjelja nas na sebi svojstven način potiče na promišljanje i daje nam smjernice za nastavak korizmenog hoda. Tako nam  danas prve korizmene nedjelje Evanđelje nudi da promišljamo iskustvo kušnje koje je sam Sin Božji prošao živeći ljudski život. Evanđelist sveti Marko s dvije rečenice opisuje kako se nakon krštenja na Jordanu Isus povukao u pustinju i izložio se sotonskim kušnjama: Duh nagna Isusa u pustinju. I bijaše u pustinji četrdeset dana, gdje ga je iskušavao Sotona; bijaše sa zvijerima, a anđeli mu služahu.

U duhu Isusova iskustva i korizmeno vrijeme, kao četrdesetdnevna priprava za blagdan njegova uskrsnuća, postaje simbolom vremena koje je Isus proživio prije uskrsnuća, ali i tih četrdeset dana koje je proboravio u pustinji gdje je bio izložen kušnji Zloduha. Samo korizma oblikovana po njegovu životu, a i definirana brojem dana koje je on proveo u pustinju, može biti prava priprava za proslavu uskrsnoga otajstva, prema čemu težimo. Vrijeme korizme je, dakle, vrijeme kušnje, vrijeme kada s mnogo više jasnoće iziđe na površinu sve ono što je inače prisutno u svakodnevnici. No isto tkao ovo je vrijeme milosti kad nam Bog daje posebnu milost za pobjedu, a pobjeda se nužno pretvara u stvarnost, jer smo njome dodatno osnaženi protiv svojeg duhovnog protivnika.

Koliko je znakovito, ali i neizbježno i korisno vrijeme kušnje u našem životu, svjedoči činjenica koju je istaknu Evanđelist: Duh nagna Isusa u pustinju. Iz toga se iščitava jasna poruka i za nas kršćane da ne možemo živjeti u zavjetrini, da ne možemo ostati u nekoj vrsti skloništa cijeli život, nego smo pozvani suočavati se sa svojom sredinom, izići na bojno polje i odnijeti pobjedu. Jer neminovno se suočiti sa svime kako bi uopće odnijeli pobjedu protiv nagnuća vlastite naravi, te je neophodno da i sami dopustimo da nas Duh nagna u pustinju. Jer prije ili poslije doći će do odsudne borbe, pa ukoliko nikad nismo osjetili vlastitu snagu i okušali je protiv svoga neprijatelja, nikada nećemo ni znati koliko je u nama jaka prisutnost Duha koji se ne da pobijediti. Ako se u korizmi ne bismo vježbali za borbu, te ako ne bismo život prihvatili kao vrijeme kušnje i pobjede Duha nad Zloduhom, bili bismo kao nikad upaljeni motor ili nikad pokrenuta naprava, čiji bi smisao zbog toga bio upitan. Stoga je naše vrijeme korizme kao vrijeme intenzivnog treninga u borbi protiv Zloduha, a sve pod budnim okom Duha Svetoga. A on nas kao dobar trener stavlja u vatru, u okršaj, jer mu je stalo ne da izgubimo, nego da se suočimo sa životom uz njegovu pomoć. Ako bismo to odbili, onda bismo napravili previd, jer bi i tako boj protiv Zloduha prije ili poslije bio neizbježan. No tim više mu je stalo da naučimo što je život, to jest da steknemo vještinu i, kako se kaže športskim rječnikom, pobjednički mentalitet. A ako ne slušamo poticaje Duha koji nas vodi kroz kušnju pustinje, postat ćemo žrtve Sotone bez ispaljena metka.

Odbijajući suočavati se s kušnjama nećemo se osloboditi sotonskog djelovanja koje, prije ili kasnije nadođe, s time da tada, kao neiskušavani i neiskusni možemo lakše podleći njegovu zavođenju i utjecaju. Odgađanje suočavanja s njime neće nas ipak poštedjeti njegove agresivnosti i posezanja za nama. Zato je vrijeme korizme vrijeme kada dopuštamo da nas Duh nagna u pustinju, da nas na neki način izloži kušnjama kako bismo stekli dužnu snagu i vještinu da im se odupremo. Jer nakon pustinje trebamo se vratiti u svakodnevnicu, u svijet u kojem Sotona maskira svoju prisutnosti, u kojem nijansira boje svoga očitovanja, te nastoji brisati jasne razlike između Božjih i svojih pozicija i ideja. Vratiti nam se u svijet gdje ćemo teško uočavati nijanse, ako nismo vježbali u pustinji razlikovati Duha od Zloduha, ako nismo naučili odbijati sve Zloduhove ponude oslanjajući se isključivo na snagu Duha. Idemo u svijet u kojem nas Zloduh napastuje napašću mlakosti i trajnog popuštanja time što nas navede da se opustimo.

Zato ni Isus nije bježao od činjenice da je pravi sukob sa Zloduhom bio ne u pustinji, nego u gradu, u svijetu, u borbi za čovjeka i njegovo spasenje. I njemu je vrijeme pustinje bilo samo vrijeme priprave za konačni okršaj i bitku sa Sotonom za svijet i njegovu dobrobit. Ako ne prihvatimo odlazak u pustinju pod vodstvom Duha, upitno je možemo li uopće ići u borbu u svijetu i za svijet. Jer je opasno i vrlo rizično ići u borbu bez jasnog iskustva sotonskih kušnji, jer nam se kasnije Sotona može vrlo vješto skriti pod krinkom slobode, humanosti, prava i pravednosti, te ga nikad ne ćemo moći raskrinkati,pobijediti i otjerati. Može se dogoditi da, ako smo duhovno neiskusni, ne vidimo u ničemu njegovu prisutnost, to jest da ni u jednom potezu ne vidimo ništa spornoga što bi ukazivalo na njega. Takva obmana bila bi njegova očita pobjeda. Opasnost je da ne vidimo istinsku duhovnu vrijednost, da ne uspijemo niti nagnuća svoje nutrine mjeriti mjerom Božje riječi i njegova nauka. Opasnost je da ne naučimo razlikovati niti naše unutarnje duhovne kretnje, da ne naučimo razlikovati na što nas potiče Duh, a na što Zloduh.

Upravo za takvu školu neophodna je korizma da naučimo što je u našoj ljudskoj nutrini nastalo na poticaj Božji, a što na vražji, što je u našim ljudskim činima od Boga, a što od Zloga. Ne moramo se bojati da ćemo pored sebe vidjeti neku zastrašujuću spodobu, nego da u našoj nutrini i savjesti ne znamo napraviti dužno razlikovanje koje Bog od nas očekuje. Za takvo razlikovanje koje se nalazi između Duha i Zloduha želi nas osposobiti Gospodin Isus, te nam nudi korizmeni put kao put jasnog razaznavanja između ovih dviju stvarnosti. Prihvatimo ovu Isusovu školu, te idimo s njim u pustinju, kako bismo snagom Duha bili osnaženi za svakodnevne pobjede u radu oko spasenja duša.

6. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju, osim što je doista ganutljivo ozdravljenje gubavca, vrlo je uočljivo da mu Isus nakon što ga je očistio od gube zabranjuje o tome govoriti: Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: ‘Pazi, nikomu ništa ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.’ Bez obzira što ovaj čovjek nije poslušao zapovjeđeno, ipak time nije iščezlo pitanje koje se nameće: Zašto Isus ne želi da izliječeni gubavac priča o svojem ozdravljenju? Zašto ne želi da prenese informaciju o onome koji ga je ozdravio?

Nama ljudima koji bismo se zacijelo drukčije ponijeli, teško je dati suvisao odgovor na ova pitanja. No ako se pokušamo uživjeti u Isusovu stvarnost možda ćemo moći nešto i razumjeti, te također primijeniti na svoj život. Naime, da netko od nas započne neku djelatnosti, gdje zna da će naići također i na veliku konkurenciju, vjerojatno bi mu jedan od prvih poteza bio da privuče pozornost javnosti, da skrene poglede na sebe i da dadne do znanja da i on postoji na sceni. Pogotovo ako je uvjeren u kakvoću usluge koju nudi narodu. Ako zna da je njegova ponuda potpuna novost u javnosti. Stoga sigurno ne bi propustio dobro se izreklamirati da što prije stekne popularnost i da što brže ostvari svoje ciljeve.

Mi smo i danas nestrpljivi u poslu, jer bismo htjeli uspjeh preko noći, zaradu bez mjere, a napredak bez duhovnog pomaka u čovjeku. Nestrpljivi smo na primjer u bolesti da što prije dođemo do zdravlja i ne vodeći računa o procesu ozdravljenja, te zaboravljajući da je i Bog bio supatnik i u našim patnjama. Nestrpljivi smo u slabosti da što prije dođemo do snage, i ne misleći na Boga koji je ponio naše slabosti. Nestrpljivi smo kad želimo zaobići procese života koji imaju svoj ritam, koji kad želimo ubrzati samo dovodimo u pitanje kakvoću života. Nestrpljivi smo u odgojnim procesima u obitelji. Htjeli bismo kod onih koji su nam povjereni vidjeti pomake i rezultate, a da se nismo upitali jesmo li mi dobro pripremili teren, te kakvo smo sjeme bacili u zemlju.

Isus, međutim, ne pokazuje ovakvu užurbanost i nestrpljivost kojoj su žrtve ljudi. On ne boluje od konkurentnosti, upravo zato jer zna da nauk i djela koja on čini nemaju konkurencije među ljudima. Pa i onda kad zna da nema smisla odugovlačiti sa spasenjem, on ipak ima svoj posebni ritam koji ne želi požurivati samo zato jer smo mi ljudi nestrpljivi. Isus ne žuri vrtoglavo, premda bolje od ikoga zna koliko je žurna zadaća širiti kraljevstvo Božje. Ako itko zna da je otkupljenje ljudskoga roda najpreča i nasušna potreba, onda je to on, a opet ne žuri na neprimjeren način, svjestan da Božja stvar u srcima ljudi i u srcu svijeta treba fermentirati. On nije htio na umjetan i napuhan način naviještati svoju božansku prisutnost, pa zato nije htio da se o njemu širi tek glas, nego je htio izgraditi svjedoke uvjerene u njegovo božanstvo na temelju živoga i snažnoga iskustva uskrsnuća. Htio je ljude u kojima će on pripremiti teren kako bi posijao sjeme svoje riječi kako bi usadio stablo života po svome svetome križu.

Zato nije žurio, niti je htio prije ubrati plod nego pripremi zemlju i posije sjeme. Svoje mesijansko poslanje nije htio ostvariti naprečac, nego temeljito i dosljedno na način dostojan Boga. Nevjerojatna je njegova božanska pedagogija. Premda je bio vječni Bog, poštivao je ritam vremena u koje je ušao. Premda božanske naravi, poštivao je sve zakonitosti ljudske naravi u kojoj je tada bio utjelovljen. Zato mu nije trebala promidžba koja bi samo proširila glas o njemu i učinila ga slavnim i popularnim, nego je radije htio da do ljudi dopru njegova djela po kojima će on njih proslaviti svojom slavom. Gospodinu stoga nije bila prva stvar na pameti da mu ozdravljeni gubavac napravi promidžbu, da razviče po okolici njegovu čudesnu moć. Njemu je prvotni cilj bio strpljivo naviještati kraljevstvo Božje i to ne čineći nikakva velebna djela. Ma koliko nam se činilo da je čišćenje gubavca neko grandiozno čudo, ipak trebamo biti svjesni da se Gospodin, kad dolazi na zemlju, ne kreće u visokim krugovima, niti bira društvo znamenitih i moćnih, niti se zadržava u njihovim palačama i utvrđenim gradovima. Naprotiv, on za svoje društvo bira jednostavne ljude, te zato i dolazi u doticaj s gubavcima, opsjednutima, bolesnima. On ne preže od toga da se druži s ljudima iz najnižih slojeva društva, te čini veliko djelo kad pomaže malome čovjeku zahvaćajući ga svojom ljubavlju i snagom.

Po tome je očito da mu nije bio imperativ da se o njemu samo pronese glas, nego da djela budu temelj za glas koji će o njemu pući. Premda zvuči gotovo proturječno, djela su trebala prethoditi glasu koji će se širiti, te stoga nije htio promidžbu bez pokrića. Nije bio poput taštih ljudi kojima je najvažnija stvar bila promidžbom priskrbiti sebi dobar glas u javnosti, pa i kad ne odgovara djelima. Nije mu stalo da izgradi imidž i sliku u javnosti, nego da čini konkretno dobro najpotrebnijim ljudima, da se žrtvuje za svakog čovjeka, da proširi navještaj kraljevstva Božjega, da podnese muku i patnju. A kao i svaki drugi posao, i taj je bio tegoban, kao što je postajao zahtjevan i onima koji su prihvaćali navještaj spasenja. No bio je daleko od toga da ljude zavarava i privlači samo izvanjskim dojmom, umjesto da ih preporodi i obogati unutarnjim sadržajem. Nije stoga smatrao dovoljnim da jedan izliječeni gubavac priča o čudu, ukoliko ljudi ne bi povjerovali i njega i prihvatili snagu spasenja po svetom križu i slavnom uskrsnuću.

Neka stoga i nas Isus pouči da kao kršćani ne težimo za brzom i jeftinom promidžbom, nego da živimo temeljito svoje vjerničko postojanje. Neka nas osnaži da ne idemo za privlačenjem pozornosti i stvaranjem izvanjskog spektakla, nego da tiho radimo i na solidnim temeljima vjere gradimo budućnost u poniznosti i skromnosti kao što je i on sam činio.

Vjetrokazi su naprave koje služe
da se odredi smjer vjetra.
Postavljeni su najčešće
na krovovima kuća
i na drugim povišenim točkama
gdje se osjete ili očekuju
udari različitih vjetrova.
Zamišljeni su i tehnički izvedeni
kao korisno pomagalo ljudima
i kad su doma, kao i na putu.
No kako ne postoje samo
vjetrovi kao strujanje zraka,
nego i različita duhovna strujanja,
poput političkih i intelektualnih,
neophodan je pouzdan vjetrokaz.
Stvorivši nas na sliku svoju
Bog je učinio da s lakoćom
otkrivamo lahor Duha Svetoga
i njegov prepoznatljivi šum s neba,
kao i pogubni vjetar nauka
u ovom kockanju ljudskom,
u lukavosti što put krči zabludi.
Umjesto da s razborom shvate
odakle i kakav vjetar puše,
mnogi ljudi se nerijetko ponašaju
kao vjetrokazi ili oblaci bezvodni.
Hirovito se pokrećući i okrećući
i na najmanji dašak vjetra
raznih pomodarskih strujanja
postaše pristaše oportunizma.
Kao osobe bez stava žrtve su
ideoloških propuha i oluja.
A zadaća vjetrokaza je
da odrede smjer vjetra,
a ne smjer ljudskoga kretanja.
Njihovo je da precizno upozore
na dobre i zloćudne vjetrove,
a ne da se ljudi vrte prema
njihovom časovitom usmjerenju.

5. nedjelja kroz godinu – B

Događaj opisan u današnjem Evanđelju zbio se na samom početku Isusova djelovanja to jest neposredno nakon održane prve propovijedi u kafarnaumskoj sinagogi. Iz sinagoge Gospodin ulazi u obitelj dvojice svoji prvih učenika Petra i Andrije, gdje su ga upravo ukućani upozorili da je Petrova punica bolesna ležala u ognjici. Evanđelist sveti Marko nas izvještava kako Gospodin nije ostao prema njima ravnodušan i bezosjećajan, nego ju je izliječio prihvativši je za ruku. Međutim, njegova skrb za bolesne i potrebne ne zaustavlja se samo na Šimunovoj obitelji, nego se proteže i na sve one koji su imali potrebu da ih on izliječi. I kao što Evanđelist uredno opisuje kako mu rekoše za Šimunovu punicu, tako ističe kako ‘donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute’. Iz toga, dakle, razaznajemo da je jedna od njegovih neizostavnih zadaća bila da služi bolesnima. No Isusova pomoć bolesnima ovisila je i o pristupu onih koji su živjeli pored bolesnika, koji su skrbili o njima, te naposljetku shvatili da im Isus može pomoći.

Iz svih elementa ovog događaja izvire za nas obveza da preispitamo sebe i svoj stav prema bolesnima i potrebnima naše skrbi. Jer živimo u izazovnoj situaciji i okolnostima suvremenoga društva u kojem se ljudi baš i ne ističu prevelikim žarom i brigom za bolesnike i potrebne. Štoviše, društvo u kojemu živimo čini nas počesto bezdušnima. Tjera nas da mislimo na sebe i na svoj posao, dok zapuštamo osobe oko sebi, a najčešće one najpotrebnije. Jer ovo društvo računa samo na zdrave, na idealne i na one koji mogu privrjeđivati, to jest čiji se doprinos može mjeriti novcem. Cijeni se samo one čiji se doprinos BDP-u vidi i izračunava, uzimaju se u obzir samo radno sposobni. Do te mjere takvo stanje utječe na nas da je uhvatilo maha i u obiteljima, što se sve više i više očituje u generacijskom raslojavanju. Pogotovo mladi često gube osjećaj za starije, isključivo posvećeni profesionalnim životnim planovima. Praktički se navikavamo da se bolest liječi u bolnici, da o bolesnima skrbi i njeguje ih medicinsko osoblje, zaboravljajući da je naša ljubav i briga najveća i najbolje opremljena klinika zdravstvene skrbi.

Uslijed toga postajemo nemarni i često previđamo one oko nas. Ne bi trebalo niti dozivati nam u pamet dužnosti i zadaće, nego prije svega bi koristilo da ispitamo vlastitu ljubav. Ako nekoga ljubimo ne smijemo mu uskratiti cjelovitu ljubav, do krajnjih granica. A ne da se događa i u našim kršćanskim obiteljima da u mnogim situacijama bolesni i nemoćni nikome ne trebaju, osim kad se, nakon što umru, treba domoći njihove imovine ili ušteđevine. Tada se pojave i neznani rođaci koji prema nekim pravnim paragrafima potražuju svoja prava, a da nikada nisu htjeli prihvatiti iz dužnosti koja proizlazi iz zajedništva sa svojim rođacima ili proizlazi iz kršćanske svijesti. Čak ima i onih koji niti prema vlastitim roditeljima nemaju obzira, a kamoli prema roditeljima svoga bračnoga druga, što vidimo da Šimun nije zanemario. On nije pravio razlike, nego je skrbio i o svojoj punici.

Može se dogoditi i da u nekom trenutku medicinska stručna skrb bude tjelesno korisnija mnogim bolesnicima, no nikad takva pomoć nije dostatna ako uzmanjka naša ljubav. Nikada ne bismo smjeli povući potez s ciljem da se staroga i bolesnoga riješimo, nego da im pružimo najbolje što se može. Ako stare i nemoćne šaljemo u domove da nam ne smetaju, da nam ne oduzimaju dragocjeno vrijeme privrjeđivanja, onda griješimo protiv ljubavi prema njima. Tu zasigurno nema Božjega blagoslova, niti može biti duhovne koristi ikome u obitelji. Osoba i njezino dobro treba nam biti u središtu pozornosti, a ne da one koji su potrebni naše skrbi sklanjamo iz svoga vidokruga i da ih mičemo sa svoje pozornice kao da nam smetaju. Nikad ih ne bismo smjeli gledati pod vidom nekoga ili nečega što ugrožava naš komoditet, ma koliko ga doista ugrozilo. Ili pak pod prizmom onih koji dovode u pitanje naš novčani interes, ma koliko nas to i novca koštalo. Jer nikad ne treba žaliti truda i sredstava koje ulažemo u potrebe najpotrebnijih, jer Bog vidi naše nastojanje oko dobra potrebnih i vraća nam to kao blago u duši.

Bilo bi čudno da mi vjernici pomislimo da netko drugi može bolje od nas i od Isusa skrbiti o našim bolesnicima. Kad se naša ljubav i skrb udruže s Isusovom, onda su i čuda moguća, kako nam svjedoči i Evanđelje. Našim bolesnicima treba omogućiti pristup Isusu, te stoga zamolimo Isusa da najprije nas zdrave izliječi i pouči odgovornosti i potakne na služenje bolesnima. Budimo u službi njegova služenja i njegove skrbi za bolesna, kako to učini Šimun i mnogi stanovnici Kafarnauma. Isus je odlučio ići i u druga mjesta propovijedati i liječiti, no da bi i danas uspio u našem mjestu, u našoj župi izliječiti bolesne, neophodno je da ih mi ne izoliramo ni od nas niti od Isusa. Odvedimo ih k Isusu i stavimo ih njemu u ruke, kako bi ih on zahvaljujući našoj ljubavi i skrbi do kraja liječio i naša i njihova srca, kako bi nam pokazao da pravo ozdravljenje dolazi iznutra po vjeri i po zdravim odnosima u međusobnoj ljubavi. A napose kako bi nam dao sigurnost istinskog smisla života u njegovu kraljevstvu koje nam daje kao nagradu za nesebičnu ljubav i milosrđe prema drugima.