Uskrs – ponoćka

U ovoj svetoj noći čitali smo izvješća iz povijesti spasenja kojima je vrhunac izvješće o Kristovu uskrsnuću. A glede samog uskrsnuća u ovoj svetoj uskrsnoj noći čitamo izvještaj svetoga Marka o iskustvu prvih osoba koje su došle u neposredni doticaj s uskrsnućem, a da još uvijek u prvi mah nisu vidjele Uskrsloga. Radilo se o ženama koje su za Učiteljem išle iz Galileje sve do muke na Kalvariji, te su u svojoj bogoljubnoj odanosti došle pomazati njegovo tijelo. Zato su veoma rano, prvoga dana u tjednu, nakon što su se opskrbile miomirisnim pomastima išle prema grobu s namjerom da iskažu dužnu počast koju nisu mogle iskazati dva dana prije zbog nedostatka vremena.

Dolazeći na grob zdvajale su o koječemu, a jedan od njima nepremostivih problema bio je i onaj praktične naravni koji je nadilazio njihove snage: Tko će nam otkotrljati kamen s vrata grobnih? Ovo je dvojba koju bismo i sami trebali prereći i prenijeti u vlastiti život. Ni nama nije suvišno stoga upitati se: Tko će nam pomoći da otkotrljamo kamen s groba naše umrtvljenosti? Tko će nam pomoći da se dignemo iz obamrlosti vjerničkoga življenja? Tko će učiniti da se oslobodimo tromosti našega bića koje tako sporo ide putem Božjim? Tko će nam pomoći da razbudimo vlastitu zaspalu narav koja spava nesvjesna da je Bog za nju umro na križu, te je tako neosjetljiva na podražaje Božje? Tko će nam pomoći da najprije razumijemo čime smo sve opteretili vlastiti život, kojim sve bremenima i grobnim pločama? A tko nam potom može pomoći da otklonimo sva bremena koja sebi natovarismo?

I dok nam se njihova zdvajanja i dvojbe koje su imale mogu činiti vrlo opravdanima, pa i utemeljenima, te ih lako prenosimo i u vlastiti život, dotle se njihova druga reakcija čini vrlo neobičnom. Naime, kad im je anđeo u grobu navijestio da je Isus Nazarećanin uskrsnuo, te da pođu to saopćiti njegovim učenicima, bile su zbunjene i preplašene, kako svjedoči sveti Marko: One iziđu i udare bježati od groba; spopade ih strah i trepet. I nikome ništa ne rekoše, jer se bojahu. Kako postaje očito, žene koje su imale više odvažnosti pod križem na Kalvariji nego u Gospodinovu praznom grobu. Bile su hrabrije i prisebnije suočiti se s njegovom smrću, nego s uskrsnućem.

Ali kad se bolje nad svime zamislimo i o tome razmislimo, vidimo da njihov strah, bijeg i šutnja nisu tako neobični. Zar nije istina da svi mi ljudi bježimo ne samo od smrti, nego još više od uskrsnuća Kristova? Zar nije razvidno da se i mi danas bojimo uskrsnuća Gospodinova? Zar nije činjenica da se i sami bojimo uskrsnuti i živjeti uskrsnom snagom? Zar se ne bojimo uskrsne milosti koja preobražava? Nije li naš stari jednolični život svjedočanstvo da se bojimo s Kristom krenuti u novi život? Nije li istina da mi vjernici premalo živimo kao ljudi uskrsnuća, zatvoreni u svoje grobove, u svoje male privatne interese, u svoju uskogrudnu ljudskost? Zar nije istina da se radije držimo krutog životnog realizma, nego da živimo sukladno nadi uskrsnuća? Zar nismo potom u strahu i od nas samih i od onih oko nas? Zar nije istina da nas straši pogled u budućnost, jer ga držimo isključivo pogledom u tamu groba i u konačnost našeg cilja?

No ove noći Gospodar života je pokazao da se nije dao zatvoriti u ljudske okvire. Nije dopustio da mu tijelo trune u tami groba, nego je božanskom snagom slavno ustao iz groba. Ovo je njegova noć, noć pobjede koja rastjeruje i naše strahove i nedoumice o životu, naše dvojbe i zabrinutosti. Ovo je noć sile Božje koja se čistom ljubavlju oprla nasilju zla, te je raskinula lance smrti i nas oslobodila od okova grijeha. Ovo je noć pobjede Krista raspetoga i pokopanoga koja nam vraća život i daje nadu. Ovo je stoga noć za radost, a ne za strahovanje, noć za odvažnost i pouzdanje.

Odagnajmo stoga večeras strah od uskrsnuća! Odvažno pogledajmo u grob Kristov i otkrijmo istinu uskrsnuća koja je za nas i naše spasenje! Ne bojmo se uskrsnuti u Kristovu grobu i živjeti uskrsnim životom! Iskoristimo Uskrs kao novu prigodu koju nam Bog dade da obnovimo život iznutra natapajući ga mirisom uskrsnuća. Ne bojmo se ovaj novi i nevjerojatni događaj ugraditi u svoje vjerničko iskustvo, kako bi nam postao zaglavni kamen budućnosti, ako ne želimo zaglaviti pod kamenom pločom vlastitog groba. Ne bojmo se i prepustimo se Bogu, jer ako ovaj događaj nadilazi naše snage, ne nadilazi snagu njegovu! Ne plašimo se, nego povjerujmo u uskrsnuće Isusa Nazarećanina, jer je po njemu i naš život uskrsnuo, te se smatrajmo, i tako živimo, mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu, uskrslom Gospodinu našemu!

Veliki petak

U središtu obreda današnjega dana muka je i smrt našeg Gospodina, opisana prilično iscrpno od njegova uhićenja u Getsemanskom vrtu pa do polaganja u grob na Kalvariji. Vrhunac urote i osude bila je njegova smrt na križu kao svjedočanstvo ljudske bijede koja potvrđuje koliko čovjek može nisko pasti ako ne drži do svoje božanske uzvišenosti. Večeras vršimo spomen događaja koji se dogodio u pol bijela dana, pred očima javnosti, ali o događaju kojem je prethodila mračna i zakulisna priprema. Prethodile su zakulisne igre i noćne spletke iza očiju javnosti koje su prerasle u urotu, a omogućila ih je i noćna Judina izdaja. Upravo noć je poslužila da se izrade pakleni naumi, najcrnji u ljudskoj povijesti, za koje će čovjek imati drskost da ih ostvari na svjetlu dana.

No njihovo će ostvarenje biti toliko tamno da će na tri dana zaviti u mrak smrti onoga koji je bio Sunce s visine. Slika mraka koji su ljudi navukli na se ubijajući Sina Božjega bila je pomrčina koja se spominje u Evanđeljima u trenutku kad Isus umire na križu. No taj čin nije bio ni jednokratan ni nepovratan. Nije bio jednokratan jer je Isusova osuda i smrt bila najjasniji primjer kako su ljudi odbacivali i odbacuju Boga od početaka ljudske povijesti pa do dana današnjega. Od prvoga Adama i njegova grijeha do svakog grijeha koji se i danas počini čovjek pokušava zagušiti sjaj Božjeg svjetla. Tijekom povijesti to se očitovalo u odbacivanju Božjih poslanika koji su u Božje ime bili lučonoše njegove riječi i nositelji svjetla njegovih zakona u svom životu i ruci. Ali duboka pomrčina u koju je čovječanstvo utonulo nije bila nepovratna, jer nije bila posljednja riječ na ovoj zemlji, nego je posljednja riječ ipak bila riječ Boga koji je umirao bez glasa i koji je ostao uvijek dosljedan sebe i svjetla božanskog života kojim je došao obdariti ljude.

Isusovom smrću na Kalvariji doista je nastala potpuna pomrčina ljudskosti, jer je čovjek ostao lišen Božjeg života odbacivši izričito samoga Boga. Nastala je pomrčina kad su čuvari Božje istine izgovorili laži na temelju kojih su Boga osudili. Nastala je pomrčina kad su narodni vođe i starješine izabrani da narod poučavaju u vjeri, odbili vjerovati i odbacili Božje djelo u povijesti. Nastala je pomrčina kad su čuvari razuma posumnjali u postojanje istine, te su dopustili da razum zaluta na bespućima bezboštva i tminama neistina. Nastala je pomrčina kad su čuvari prava odbacili pravednost Božju, a odluku prepustili ljudskoj pravednosti i političkoj prikladnosti. Nastala je pomrčina kad su čuvari zakona sudili bez uvida u istinu, te su počinili teško bezakonje, zlo, zločin i divljaštvo pod hrpom dobrih i pobožnih izlika. Nastala je pomrčina kad se narod dao izmanipulirati popuštajući niskim strastima i nepouzdanim vođama, pa je postao svjetina što za vođe i idole radije izabire razbojnike poput Barabe, nego da izabere Sina Božjega. Nastala je pomrčina ljudske snage i spremnosti kad su apostoli poput Petra više vjerovali sebi nego Učitelju. Nastala je pomrčina kad je novac postao važniji od čovjeka, pa se pokušalo trgovati i neprocjenjivim blagom: i Bogom i čovjekom. Ta pomrčina se opetuje i danas u svim oblicima bezboštva i odbacivanja Boga iz života pojedinca i ljudskog društva koje nije ništa manje nego nekada.

No mi koji smo iskusili ljepotu života u Božjem svjetlu, mi koji smo se  dali obasjati njegovim sjajem, mi koji smo iskusili snagu Krista raspetoga, ne možemo se odreći tog svjetla niti možemo dopustiti da se ono u nama ugasi ili da nam ga netko drugi ugasi. Previše nam je svet i dragocjen križ Gospodinov i njegova sveta muka i smrt podnesena za nas da bismo dopustili da nam itko otme svjetlo vjere i žar ljubavi. Naš Gospodin je prihvatio da ljudi njegov ljudski život utrnu kao svijeću, no ipak nije dopustio da ga nepovratno ugase s povijesne scene. Naprotiv, ostao je nama jasno svjedočanstvo o neupitnoj Božjoj ljubavi koja nije odustala od čovjeka niti kad je ljudskost potpuno pomračila.

Mi koji živimo u ovom sumraku i pomrčini civilizacije koja uporno nastavlja ubijati Boga sustavno ga uklanjajući iz svoje sredine ne smijemo zaboraviti da društvo i uljudba koja odbacuje Boga sebe gura u duboki mrak. Ali nama u tom mraku svijetli i hrabri nas iskustvo križa Gospodinova koji je istinski svjetionik u pomrčinama života. Jer na tom križu je visio živi i neumrli Bog, Bog života i svjetla ljudskome rodu, te s tog križa svijetli sjaj neugasivi. Mi zato nemamo više ni pravo na život u sjeni grijeha niti se skrivati iza zastora vlastite slabosti. Naš život je obasjan svjetlom s križa Gospodinova s kojeg se na svijet zrcali sva Očeva ljubav za čovjeka. Zato mi danas pred njegovim križem učimo i upijamo svjetlo koje neopozivo sjaji, te okupljeni oko križa Gospodinova dajemo jamstvo da nećemo dopustit svijetu i čovjeku da potone u pomrčini, nego ćemo mi prihvaćanjem križa jamčiti mu život u svjetlu.

Neka nas Krist svojim križem pretvori u buktinju svjetla ovom svijetu koji grca u tami. Neka nam Kristov križ bude stoga vrelo radosti, jer nam on i ove noći svijetli oblikujući naš život za dan uskrsnuća, za dan u kojemu nema više ljudskih tmina i pomrčina. Neka nam i večeras s križa Gospodinova u mrkloj noći ljudskosti zasvijetli prava istina života, a mi ga utisnimo u svoje živote i ponosno svjedočimo za novo svitanje i novi život čovječanstva.

Nutricionist je osoba osposobljena
savjetovati, poučavati i odgajati
o načelima zdrave prehrane
i njezinu utjecaju na ljudsko zdravlje.
Poznavati mu je svojstva namirnica,
kao i posebnosti različitih dobnih skupina,
od djece i mladih do odraslih i starih.
Treba znati izraditi plan prehrane
određenih skupina: od zdravih do bolesnih,
od športaša do prekomjerno pretilih.
Nutricionist neće prestati isticati
važnost domaće zdrave hrane
pune vitamina i hranjivih sastojaka,
a naglašavati opasnost od one
prskane različitim kemikalijama
koja je izgubila izvorni okus i miris.

Ono što ljudi mukotrpno traže
i s velikim naporom ostvaruju,
to je Bog kao vrhunski nutricionist
stavio u samu narav života.
Kao što je majčino mlijeko učinio
univerzalnom hranom novorođenčetu,
tako je svoju ljubav učinio
najhranjivijim sastojkom života.
Dao nam je život svojom krvlju,
hranio nas je mlijekom svoje riječi,
a potom i svetim kruhom
natopljenim u neizmjernoj ljubavi.
Njegova ljubav u euharistiji
istinska je i najzdravija hrana
za mlade i stare, djecu i odrasle.
Po njoj zdravi učvršćuju zdravlje,
a bolesni primaju snagu i vitalnost.
Ona je najizvorniji Očev proizvod
u kojem ne samo da nema zaraze,
nego jedina njegovoj djeci daruje
cjeloviti i ne prolazni život.

Veliki četvrtak – Misa večere Gospodnje

Započinjući slavlje Vazmenog trodnevlja Misom večere Gospodnje dirljivo je promatrati Isusovu ljubav i skrb za učenike. Gospodin je živio vrlo zahtjevnim  ritmom života, kako inače, tako i prigodama kad je vrijeme provodio u Jeruzalemu. Bili su to trenutci molitve i propovijedanja u Hramu, poučavanja i liječenja na jeruzalemskim trgovima i ulicama. No kao što je inače znao ići u osamu kako bi se duhovno okrijepili, tako je i o blagdanu Pashe predvidio sa svojim učenicima trenutke mira i zajedništva u kojima će se obnoviti i nasititi potrebe svoje duše. U tom smislu izabrao je slavlje pashalne večere i sjećanja izlaska izraelskog naroda iz Egipta kako bi ih u prisnom zajedništvu na izuzetan način okrijepio svojim životom i predao im svu svoju ljubav. Okupio ih je da im u neposrednosti bratskog i obiteljskog stola iskaže ljubav i uputi posljednje riječi pouke za život, nakon čega je iz ljudske patnje po križu imao prijeći u Očevu slavu.

Znajući što se sve ima dogoditi, te da nakon toga više ništa neće biti isto, jer neće provoditi zajedničkog života s njima na tjelesan način, Isus pomno i brižno priprema ovo pashalno blagovanje prostirući pred njih stol ljubavi Božje. Ta večer kad se židovski narod sjećao izlaska iz Egipta blagovanjem pashalnog janjeta bila je za apostole po mnogo čemu posebna jer im je on predao sebe kao istinskog Jaganjca koji oslobađa Izrael. Zato će ta večera biti posljednji trenutak intenzivnog ljudskog zajedništva s njima, pri čemu je Isus u plodove zemlje koji su se obredno blagovali utisnuo dodatno otajstveno značenje. Napravio je to uzevši u ruke kruh i govoreći: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen. A isto tako i čašu vina govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi. Ovo činite kad god pijete, meni na spomen.

No pozivajući ih da blaguju njegovo tijelo i krv, to jest da čine njemu na spomen, nagovijestio im je da on neće više s njima blagovati do onoga dana kad će je nanovo, u punini, blagovati u kraljevstvu nebeskome. Svjestan da ih neće više u svijetu susretati na način na koji je to činio do tada, a ne želeći ih prepustiti na milost i nemilost svijetu, jer ih je iz svijeta izdvojio kako bi ih sačuvao za novi svijet, htio ih je tim blagovanjem osposobiti za izazove koji će biti pred njima. Nije ih mogao stoga poslati u svijet nezaštićene, premda im je sam rekao da ih šalje kao ovce među vukove. Nije ih mogao poslati neosposobljene, premda im je rekao da ne nose ni štapa ni kese ni obuće. Premda im je rekao da se zadovolje onim što će im se ponuditi gdje dođu, ipak ih nije poslao gladne i žedne. Naprotiv, njih je zadužio da daju jesti gladnome čovječanstvu, pri čemu odzvanja ona njegova: Dajte im vi jesti!

Čitajući večerašnji evanđeoski odlomak shvaćamo da ih Isus nije poslao u svijet bez pripreme. Ponajprije, poslao ih je u svijet čiste i oprane svojom poniznošću i osnažene uzvišenim primjerom ljubavi. Očistio ih je svojim životom i služenjem, kako bi im pokazao da i njihova međusobna ljubav doseže vrhunce samo onda kad su spremni posluživati jedni drugima. Osim toga pokazao im je da je njihovo najbolje oruđe i najveća snaga u naviještanju radosne vijesti upravo čistoća duše i nevinost srca. Nadalje, dajući im zaduženje da obnavljaju sjećanje na nj blagujući sveti kruh i vino, zadužio ih je da čistim rukama svim ljudima prenose Božju ljubav u euharistijskom otajstvu. Tako je Božja vječna ljubav po ovom svetom otajstvu pronašla načina da se u punini očituje u vremenu za spas i hranu ne samo dvanaestorice apostola, nego i svakom čovjeku gladnom i žednom Boga.

Hraneći ljude svojim tijelom i pojeći ih svojom krvlju, Isus zasićuje njihovu glad i žeđ za Bogom, te ujedno izlazi ususret jednoj od temeljnih ljudskih potreba da zdravi živi, čega nema bez kvalitetne prehrane. Većina ljudi danas, na žalost, sebi jednostrano priskrbljuju samo zemaljsku hranu i njezine užitke, a da nikad na pravi način ne okuse slast duhovne hrane i istinske okrjepe koju daje našem životu. Uživajući isključivo u hrani zemaljskog obilja, u konačnici se hrane propadljivom hranom ljudske gladi koja ne daje pravi život. Mnogi, doista, skrbeći ponajviše oko hrane koja i duši i tijelu ne daje besmrtnost i život vječni, ne znaju ishranu prilagoditi stvarnim potrebama svoga bića koje vapi za nepropadljivim i božanskim, te stoga žive duhovno gladni i žedni. Tako je za duhovnu neuhranjenost današnjeg čovjeka kriva loša prehrana, to jest loš izbor namirnica, jer ne vodi računa o onome što zasićuje dušu, nego samo o tome kako namirit zemaljske potrebe. Ili pak kad unose u organizam duhovne sastojke prema svojem nahođenju, onda se najčešće radi o robi sumnjive kakvoće, proizvedene na umjetan način u laboratorijima ljudske duhovnosti, čime truju, umjesto da liječe vlastito biće.

Mi koji vjerujemo u živoga Krista koji nam je ostavio na posljednjoj večeri otajstvo svoga tijela i krvi nemamo ni razloga ni opravdanja niti za lošu niti za krivu prehranu. Po Kristovu tijelu nama je dana najizvrsnija hrana ljubavi Božje, to jest najizvornije jelo iz Božje ruke za čije nam božansko porijeklo jamče apostoli koji su je prvi kušali. Mi koji duhovno živimo od ovog Kruha nebeskoga pozvani smo navijestiti ljudima da nam je Bog dao sebe za hranu, te da je to jedina hrana koja može zadovoljiti stvarne ljudske potrebe za životom. Pozovimo ih da ne zapostavljaju dar s Očeva stola i iz njegove ruke, jer ih ljudska propadljiva hrana ne može zasititi. Potaknimo ih svojim primjerom da se ne opredjeljuju za oskudnu hranu ljudskoga duha i uma, umjesto da blaguju obilje Božje okrjepe. Potrudimo se mi našem naraštaju dati ovu božansku hranu, da ne bude gladan pored punog stola ljubavi Božje. Dopustimo stoga da nas Kristovo služenje očisti, a ljubav ispuni, kako bismo čistim rukama i nevinošću bića natopljenog njegovom ljubavlju mogli svijetu pružiti božansku okrjepu s Očeva stola.

Meditacija o odbačenoj hramskoj gredi
koja je od beskorisnog drveta
postala greda na kojoj je visio naš Spasitelj:

hramska greda

Privlačila je mnogo pozornosti
pojava pomrčine sunca.
O njoj se pisalo i govorilo,
tumačilo djeci i odraslima,
upozoravalo na opasnosti
i poticalo razna istraživanja,
znanstvena tumačenja
i opsege fenomena po kojem
Mjesec zakloni Sunce Zemlji.
Ali dok propitujemo prirodnu,
a da ne primjećujemo i ne priznamo,
svjesno stvaramo pojavu
duhovne pomrčine Sunca.
Božji Sin je zasjao čovječanstvu
kao Mlado Sunce s visine,
no čovjek obzorja svoje duše
rado i olako prekrije grijesima.
Tako ne dopušta da mu se u život
probije zraka Božjeg svjetla
koje se pojavljuje za njega
da mu obasja zemaljske pute
i osvijetli obzorja prema vječnosti.
Osim toga, živeći grješno,
jedni drugima zaklanjamo Sunce
umjesto da budemo zrcalo
koje drugima prenosi njegov sjaj.
I kad je to Sunce zasjalo u punini,
pojavivši se kao čovjek na zemlji,
izopačeni ljudi nisu imali mira
dok ga nisu uklonili iz zemlje živih.
Ubijajući ga na drvetu križa
i zastirući ga grobnom pločom
proizveli su najveću pomrčinu
ikada zapamćenu na zemlji.
Pomrčina je, srećom, prolazna,
a Sunce ostaje kao nada ljudima
dajući im svjetlo i grijući zemlju
do onog susreta u Gradu Božjemu
u kojem je zaklani Jaganjac svjetiljka.

Cvjetnica 2015.

Danas na Cvjetnicu, Nedjelju muke Gospodnje, spominjemo se prije svega Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem kojim će započeti dovršenje otajstva spasenja ljudskoga roda. I kao što je Isus za svoga javnoga djelovanja učenicima najavljivao muku, smrt i uskrsnuće, tako i mi na početku Velikog tjedna, uz izvještaj o mesijanskom ulasku u Jeruzalem, čitamo i navještaj njegove svete muke. No pokazujući da je sve dio božanskog plana, Isus je htio da se i njegov ulazak u Jeruzalem zbude na način na koje je bio nagoviješten u Starom zavjetu, te je u tom smislu Isus i dao detaljne upute svojim učenicima, što Evanđelist precizno opisuje.

Kao što je uvijek slao svoje učenike po dvojicu, tako je i sada poslao dvojicu u selo ispred sebe da mu dovedu magare koje još nitko nije jahao. Time je dao do znanja da se ispunjava proročanstvo dano po proroku Zahariji: Klikni iz svega grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magaretu, mladetu magaričinu. (9,9) Isus se ne ustručava tražiti pomoć od svojih učenika, kao što se ne ustručava, u svojoj poniznosti, jahati na magaretu, čime je ostavio prepoznatljiv znak i poruku, kako svojim suvremenicima, napose stanovnicima Jeruzalema i mnogim hodočasnicima, tako i nama vjernicima u suvremenom svijetu koji hodimo svojim hodočasničkim putem prema kraljevstvu Božjemu.

Doista za mesijanski ulazak u Jeruzalem trebalo mu je jedno seosko magare, te pratnja skromnih ljudi poput galilejskih ribara. Osim toga zbor onih koji su mu izricali mesijanske počasti i hvale bio je sastavljen od običnog vjerničkog puka. Ovaj skromni ulazak je u kontrastu sa osjećajem za veličinu i uzvišenost koji je pružao Jeruzalem kao grad, pun oholosti i samodostatnosti. Jeruzalem je uistinu, gajio nadu u dolazak drugačijeg mesije, ne običnog tesarova sina iz Galileje, nego nekog slavnog i moćnog Božjeg poslanika. Mesijanska očekivanja nosila su pečat političkog oslobođenja, gospodarskog gospodstva nad drugim narodima, te kulturološke nadmoći nad uljudbom svoga vremena koja je stvarala pukotine i na tkivu njihova nacionalnog i vjerskog bića.

U svemu tome sadržana je poruka nama, kako ni mi ne bismo gajili krive nade i čekali nekog krivog mesiju, ne shvaćajući da je Mesija Božji došao i da nam je negdje u blizini, samo ga trebamo prepoznati. Mi kršćani smo pozvani poput onoj jednostavnog puka skrenuti pozornost našem društvu koji gradi svoju budućnost kao Jeruzalem nekada, u samodostatnosti i izvanjskom ostvarenju svih želja i očekivanja. Takav grad nije Božji grad, takav grad nije mesijanski grada. Takav ohol duh i oholo društvo ne mogu primiti Mesiju, nego ga samo razapeti i žrtvovati, navodno, za dobrobit koja nije ništa drugo nego laž i obmana. Poput ljudi koji staviše Gospodinu na raspolaganje magare i haljine, i mi smo pozvani staviti mu na raspolaganje svoju skromnosti, te se mi sami staviti njemu u službu, kako bismo omogućili da se njegov mesijanski osloboditeljski zahvat dogodi i za nas danas. Zato ni danas ne smijemo graditi društvo zatvoreno za Mesiju, društvo koje ne prepoznaje njegovu mesijansku ulogu, društvo koje ne uči od njegove poniznosti.

Ni danas nemamo pravo na skučeni mesijanizam zatvoren u izvanjske tradicije i ljudske okvire razmišljanja i ostvarenja. Jer takav ljudski mesijanizam ne jamči dolazak i prisutnost Boga u našem društvu. Radije se otvorimo Kristovu dolasku na cjelovit i vjerodostojan način, kako bismo u svome društvu posvjedočili radost kojom nas je ispunio njegov dolazak. Prostrimo pred njim svoje duše u poniznosti i jednostavnosti, kako bi nas on svojim prolaskom i dolaskom u naš Jeruzalem posvetio, te kako bismo i s njime gradili ovo društvo kao sveti grad Božje prisutnosti. Zahvalni za njegov nesebični dolazak među nas ljude, prigodom kojeg se nije ustezao ni muku podnijeti, od srca mu zdušno kliknimo: Hosana! Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje!

Da bi se ponizilo nečasne osobe,
te ih izvrglo zasluženom ruglu i sramoti,
javno se prokazivalo njihovo postupanje.
A jedan od okrutnijih načina je bio
vezati ih ili objesiti na stup srama
pokazujući ih zloćudnima i nepoželjnima.
U tom slučaju kažnjenik je bio izložen
kritici i kazni nemilosrdne javnosti.
Nerijetko su ga nazočni i prolaznici
gađali kamenjem i drugim predmetima,
ovisno o vrsti i težini prijestupa.

Istoj sudbini je bio izložen Isus –
svet i nevin optužen kao zločinac
i obješen za opomenu na stup križa.
Kad su ga lažni pravednici i moćnici,
hoteći silom Boga ukloniti iz društva,
osudili kao nepoćudnog i nećudorednog,
on je ovaj stup sramote i poniženja
pretvorio u stup slave i uzdignuća.
Po njemu je svojom žrtvom skinuo
sramotu grijeha s ljudskoga roda
i odriješio ga od svih spona
za istinsku slobodu djece Božje.

5. korizmena nedjelja – B

U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo kako se glas o Isusu proširio ne samo među domicilnim stanovništvom Judeje i Galileje gdje je Isus djelovao, nego su i mnogi stranci koji su dolazili u Jeruzalem bili čuli za njega i htjeli ga upoznati. Tako nam sveti Ivan piše da među onima koji su se došli klanjati na Blagdan bijahu i neki Grci, koji, jer su bili čuli za Isusa, upućeni na Filipa iz Betsaide, zamole uslugu: Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa. Premda ne znamo što su oni čuli i znali o Isusu, ipak je očito da su htjeli vidjeti onoga o kojem su imali neke slutnje jer se glas o njemu širio. Rečeno današnjim rječnikom,  htjeli su vidjeti nekoga o komu se pronio glas i tko je u njihovim očima bio poznat na temelju onoga što se o njemu pričalo među pukom. Time što je bio poznat velikom broju ljudi možemo reći da je bio i slavan, pogotovo što su o njemu pričali sve najbolje i najpozitivnije. A oni, kad su već napravili tolike stotine kilometara da dođu iz Grčke u Palestinu, htjeli su iskoristiti da vide i jednu slavnu osobu onog podneblja.

No Isus prema sebi ne želi takav pristup ni površan odnos. Za njega glas koji kruži nije mjera slave, jer se slava ne mjeri mjerom poznatosti među ljudima, nego je istinski život u Bogu mjera slave. Isusu je bilo jasno da je glas koji se o njemu širio u mnogim ljudima pobudio želju da ga vide, kao što je bio slučaj i s Grcima. Mnogi poput njih požele: Htjeli bismo vidjeti Isusa. Takva želja, međutim, ne bi smjela ostati na razini površnoga iskustva, to jest želje koja ne zahvati dubine bića. Isus bi htio da takva želja ide duboko, u samu bit života, da prodre do najdublje pore i da je vođena najozbiljnijim razlozima postojanja. Htjeti vidjeti onoga o kome smo čuli trebalo bi nas voditi do pravoga upoznavanja, a onda i do nasljedovanja. Isus bi htio da se damo privući njegovim životom, a ne samo da smo ga izvanjski čuli i vidjeli.

Nama doista nije dan dar takvog povijesnog susreta licem u lice s Isusom kakav bi imali spomenuti Grci u Evanđelju, ali nam je dan isti dar i poziv kakav je njima uputio Isus nakon onog prvog susreta koji se dogodio s njime u Jeruzalemu. Isus je vrlo dobro znao da im nema nikakve koristi ako ga susretnu samo kao neku atrakciju, kao zanimljivu osobu koju su između tolikih vidjeli na svome putu. Bilo mu je dobro poznato da njega susretne na ispravan način samo onaj tko usvaja njegove riječi i ide putem kojim je on hodio. Isusa je ozbiljno susreo samo onaj tko je spreman ići za njim, kako sam reče: Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. A onome tko ide za njim Isus daje dar poistovjećenja, što izražava riječima: I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Te riječi odražavaju potrebu potpunog poistovjećenja i dijeljenja sudbine, kako sa strane onoga koji slijedi, tako i sa Isusove strane. Jer tko se do kraja založi vjerno ga služiti, to jest slijediti, Isusa je nadodao: Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.

Korizma je za nas vjernike vrijeme takvog poistovjećivanja s Isusom. Istinski ga je čuo i vidio ne onaj tko ima površne informacije i vizualnu percepciju njegova lika, nego onaj tko ga prima ozbiljno i svom dušom ide za njim. Istinski ga pozna onaj tko je spreman s njime i za njega umrijeti, onaj tko je spreman umirati sebi svaki dan kao pšenično zrno. Korizma je priprava i vježba u takvom nasljedovanju koje ide putem svakodnevnog umiranja s Isusom, kako bi se iz takve smrti rodio novi život i došli neizmjerni plodovi. Neka nam stoga želja da vidimo Isusa ne bude tek usputna zanimljivost, nego ozbiljna odluka da ga istinski upoznamo i ostvarimo puno zajedništvo života s njime. Neka nam želja ne zastane na pola puta, na običnom poznanstvu i jednom susretu, nego neka nas vodi prema cjelovitom poistovjećivanju kako bismo ne samo iz usputnog poznanstva s Isusom, nego iz temeljitog poznavanja izvukli najveće moguće plodove. Neka želja za Bogom bude u nama više od puke radoznalosti koja se svodi na to da vidimo nešto ili nekog neobičnog, nego da nas vodi do samoga srca Božjeg života i njegove slave. Neka ta želja u nama bude toliko jaka da nas vodi k preobrazbi života i neka nam podari snagu da nasljedujemo ono  što nam Bog daje čuti i vidjeti dok susrećemo Isusa.

Isus stoga i nas svojom riječju vodi prema pravoj slavi i proslavi koju je na zemlji okusio. To je proslava uskrsnuća kojoj je usmjerena i naša korizmena priprava. Isus zna da se prava proslava života događa u smrti i u poniženju, za razliku od nas ljudi koji slavom nazivamo blještavilo, pompu života i pljeskanje ruku koje nam odobravaju ljudske uspjehe. Neupitna je činjenica da će svaki život proći kroz smrt, ali će se proslaviti samo onaj tko se digne iz smrti, čime se pokazuje što je stvarna slava koju Bog namjenjuje ljudima. Ovo je bio ključ Isusova života po kojem je on svoje učenike učio kako se i sami mogu i trebaju proslaviti. A proslaviti su se mogli ako su išli za njim, te ako su poput njega nastojali da se na zemlji proslavi ime Očevo. Nadalje, mogli su se proslaviti ako su prihvaćali da se slava sastoji u slavnom umiranju, a ne u traženju ljudske slave. To jest ako su otkrili da je istinska slava u davanju slave Bogu svojim životom, a ne u traženju od Boga da nas proslavlja na zemlji ljudskom slavom. Ne preostaje nam nego ozbiljno usvojiti njegovu pouku, te s njime proslavljati Boga na zemlji, kako bismo primili istu slavu na nebesima.

Djeca redovito ne vole matematiku
jer im je suhoparna i dosadna.
Pa ipak ona je nezamjenjiv predmet
bez kojeg ne bi bilo školskog sustava
ni zdravog razvoja ljudskog mišljenja.
Upisana je u sve pore života
čije se funkcioniranje u mnogome
temelji baš na njezinu poznavanju.

No malo tko je svjestan da je i Bog
ostavio nama ljudima duhovne zadaće
u vidu osnovnih matematičkih operacija.
Tako najprije očekuje od nas
da zbrojimo sve što nam daje,
te da u isto vrijeme sebi oduzmemo
sve što nam se nudi, a nije njegovo.
Kad se tako riješimo zemaljskog,
suvišnog, štetnog i promašenog,
onda se u nama umnaža milost Božja.
Potom slijedi posljednja operacija
– oko sebe dijeliti radost iz obilja srca.