Za ispitati zdravstveno stanje
prvi neophodni korak je
napraviti detaljnu krvnu sliku.
Krvna slika nam najbolje otkriva
ima li u organizmu upala i zaraza,
ima li trovanja i anemija
i drugih opasnih pojava i stanja.
Iz krvne se slike može vidjeti
kakav je imunitet tijela,
te jesu li u dobrom omjeru
zastupljeni proteini i hormoni,
hranjive tvari i krvne stanice.
Zato čim se pojave prvi simptomi,
liječnik će zatražiti krvnu sliku
kako bi uklonio uzroke bolesti
te spriječio veće štetne posljedice.
I u duhovnom životu je neophodno
izvaditi samima sebi krvnu sliku,
to jest otkriti štetne zarazne procese,
prepoznati koji sastojci nedostaju
našem duhovnom organizmu.
A sam Bog nam dolazi ususret
dajući nam prečistu krv svoga Sina.
Iz nje možemo precizno iščitati
prave vrijednosti duhovnih sastojaka
prema kojima skrbiti o svojoj krvi.
Štoviše, njegova presveta krv je
ne samo u krizama i pogibeljima,
nego i u svakodnevnom životu,
zaštita od zaraza, upala i anemija,
Ona je savršeni regulator vrijednosti
i vrelo svih korisnih sastojaka
kojima naša krv obogaćuje cijeli život.

Cijena ljubav

30. nedjelja kroz godinu – A

Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku kako zakonoznanac postavlja Isusu pitanje koje je bilo vrlo značajno u židovstvu: Koja je zapovijed najveća u Zakonu? Ali i tako važnom pitanju moglo se pristupiti različito. Moglo ga se postaviti ili kao neko pragmatično-akademsko ili formalno-pravno pitanje, ali isto tako i kao ozbiljno životno pitanje; moglo ga se postaviti kao zagonetnu pitalicu kojom se kuša sugovornika, ali isto tako i kao ozbiljno i sadržajno pitanje glede kojeg smo iskreno zainteresirani nešto naučiti, to jest uvećati svoju ljubav prema Bogu. Isusov sugovornik ga je postavio kao pitalicu kojom je htio iskušati Isusa, no nije ostao uskraćen za odgovor, premda je pokazao da o samom tom pitanju nije baš mnogo razumio, čim ga je tako olako i neosobno postavio.

Kad je sveti Augustin svojim vjernicima tumačio ovaj tekst, najprije je htio pokazati životnu važnost ljubavi. U tom smislu se malo poigrao riječima, napose pridjevom carus koji znači i drag i skup, jer je htio svojim vjernicima predočiti da je ljubav najdraža, ali je onda i najskuplja, najdragocjenija stvarnost ljudskog života koja se ne može steći bilo kako ni platiti bilo čime, nego samim životom: „Dobro, braćo moja, propitajte sami sebe, ispitajte sobe svoje nutrine. Promotrite i razmotrite koliko imate ljubavi, te to što pronađete, uvećajte. Pazite na to blago, da budete iznutra bogati. Doista za druge stvari koje imaju veliku cijenu, ne bez razloga zovu se skupima. Promatrajte svoj način govora: ‘Ovo je skuplje od onog.’ Što znači: ‘skuplje je’, ako ne da je dragocjenije? Ako se kaže da je skuplje ono što je dragocjenije, što ima draže od ljubavi, braćo moja? Što smatramo da bi mogla biti njezina cijena? Gdje se pronalazi njezina vrijednost? Cijena pšenice, tvoj je novac; cijena zemljišta, srebro tvoje; cijena dragulja, zlato tvoje; a cijena ljubavi, ti sam! Pitaš se dakle kako posjedovati zemlju, dragi kamen, stoku; tražiš odakle kupiti zemljište i tražiš kod sebe. Ali ako želiš imati ljubav, traži sebe, i pronađi sebe. Bojiš li se dati sebe, da se ne potrošiš? Naprotiv, ako se ne daš, gubiš se. Sama ljubav po Mudrosti govori i kaže ti nešto da se ne prestrašiš od onog što je rečeno: Daj sebe samoga! Ako ti netko želi prodati zemljište, reći će ti: ‘Daj mi svoje zlato’; i ako netko nešto drugo: ‘Daj mi svoj novac, daj mi svoje srebro’. Poslušaj što ti kaže ljubav ustima Mudrosti: Daj mi, sine, srce svoje. Daj mi, reče. Što? Sine, srce svoje. Bilo je loše kad je bilo od tebe i za tebe. Odvlačile su te ludorije te raspuštene i opasne ljubavi. Odmakni srce od toga. Gdje ćeš ga odnijeti? Gdje ćeš ga staviti? Daj meni, reče, tvoje srce. Neka bude za me i neće ti propasti.“

No sveti Augustin se pita također postoji li suprotstavljenost između ove dvije zapovijedi i dokida li jedna drugu. Jer ako je Gospodin zapovjedio da se ljubi Boga svim srcem i svom dušom, doista se nameće pitanje je li ostalo išta od ljudskog srca čime bi se moglo ljubiti sebe i bližnjega. No svetac iz Hipona pokaza, međutim, da nema nikakve suprotnosti između jedne i druge zapovijedi, te da upravo ona prva, ljubav prema Bogu, omogućuje da se ostvari i druga, to jest ljubav prema sebi i bližnjemu: „Možda ćeš mi reći: ‘Ako mi ništa ne ostane da bih ljubio sebe, jer mi je zapovjeđeno da cijelim srcem, cijelom dušom i cijelim duhom ljubim onoga koji me je stvorio, kako mi je zapovjeđeno drugom zapovijeđu da ljubim bližnjega kao sebe samoga? To prije svega znači da se moraš dati bližnjemu cijelim srcem, cijelom dušom i cijelim duhom. Kako? Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Boga cijelim svojim bićem, a bližnjega kao sebe samoga. Tako sebe, tako tebe. Želiš li čuti kako trebaš ljubiti sebe? Upravo tada ljubiš sebe, jer ljubiš Boga cijelim bićem. Ili pak misliš da Bogu koristi to što ga ti ljubiš? Ili pak, jer ga ljubiš, on prima nešto? A ako ne ljubiš, manje ćeš imati. Kad ljubiš, ti od toga imaš korist: bit ćeš tamo gdje se ne propada. Ali ćeš mi odgovoriti i reći: ‘Kad ja to nisam ljubio sebe sama?’ Zasigurno nisi ljubio sebe kad nisi ljubio Boga koji te je stvorio. Ali ti, i kad si se mrzio, mislio si da se ljubiš. A tko pak ljubi bezakonje, mrzi svoju dušu.“

Tako je veliki crkveni otac ukazao na dubinu svetopisamskog nauka o ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, pogotovo promatrajući starozavjetne riječi kroz prizmu Isusova spasenjskog djela i kršćanskog iskustva njegovih riječi i djela. I nama danas Isusove riječi odjekuju neponovljivom svježinom, pri čemu nam se objavljena ljubav Božja otkriva kao stvarnost koja nije zatvorena i koju ne smijemo podcjenjivati kao što je to sebi dopustio zakonoznanac koji je postavio Isusu pitanje. Ljubav prema Bogu i bližnjemu nikad nije do kraja završena stvarnost kao da se ne bi moglo i trebalo bolje i jače ljubiti, te zato ovo pitanje o najvažnijim zapovijedima postaje goruće osobno pitanje koje nas poziva i izaziva na posvemašnju sebedarnu ljubav, upravo onakvu kakvu je pokazao sam Bog koji nam se darovao u svome Sinu.

Selifie je autoportretna fotografija,
učinjena digitalnim fotoaparatom
ili, češće, mobitelom ili tabletom.
Smatra se atraktivnom kad se napravi
s kamerom u ispruženoj ruci
ili pak stojeći pred zrcalom.
Prakticiraju je mladi i stari,
muškarci, žene i djeca.
Očita je njezina popularnost,
te se često dijeli putem Facebooka
i ostalih društvenih mreža.
Upravo je tolika popularnost selfiea
pokazatelj narcisoidnog pomodarstva
raširenog suvremenim svijetom.
Jer ma kako bili vješti i umješni,
fotografski autoportret nije
ni dobar ni vjeran prikaz našeg lika.
Problem je što se ne možemo staviti
na dostatnu udaljenost od samih sebe,
ili se ogledamo u takvom zrcalu
koje nam zbog samodopadne pojavnosti
daje krivu predodžbu o nama samima.
Ali samo ako je naša ruka
vođena rukom Božjom,
onda je dovoljno duga i precizna
prikazati nam lik iz prave perspektive.
I samo ako se pozorno ogledamo
u savršenom zakonu slobode
i uza nj dosljedno prianjamo,
ne kao zaboravni slušatelji
nego djelotvorni izvršitelji,
naš lik je odraz Božjeg blaženstva.
Samo su sveci vrhunski umjetnici
prošli pravu školu selfie fotografije,
jer su spoznaju o sebi crpili
iz istine Božje o čovjeku,
te su u svjetlu njegova sjaja
i u zrcalu njegova svetog lica
promatrali i fotografirali svoj odraz.

29. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku farizeji pokazuju svu bezočnost i netrpeljivost prema Isusu, što uostalom nije samo njihova, nego je uopće bezočnost i netrpeljivost ljudi prema Bogu i prema prihvaćanju Božjeg nauka. Uslijed takve bezočnosti čovjek traži povoda odbaciti riječ istine koja od Boga dolazi, umjesto da priznaju svoje zablude i pristanu uz naviještenu istinu. Ali se mora priznati da je i njihov napor da pronađu neku optužbu protiv Isusa bio golem, jer on nije razmišljao poput njih, niti je životu pristupao s njihovih pozicija. Našavši se pred nedvojbenom uzvišenošću Isusovih djela, farizeji su odbijali u njima priznati prst Božji. Opirali su se svom silom tražeći izgovor kako bi, uz svu očevidnost, ustvrdili da se ne radi o Božjim djelima i nebeskom nauku. To će uočiti i sveti Hilarije kad tumači ovaj evanđeoski odlomak: „Farizeji se često uznemiruju i iz prethodnoga ne mogu imati prilike da Isusa lažno optuže. Na njegove čine i riječi nije mogla pasti opačina. Ali se farizeji zbog zle volje naprežu za svako istraživanje da pronađu optužbu. Isus je, naime, sve ljude pozivao od svjetovnih opačina i praznovjerja ljudskih uvjerenja na nadu nebeskoga kraljevstva.“

Zato je i upit koji Isusu postavljaju farizeji zajedno s herodovcima vrlo podao i dvoličan, jer skriva njihove stvarne namjere: Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Njima nije trebalo razjašnjenje tog pitanja. Njima nije trebala božanska pouka koju bi slušali. Oni i tako nisu plaćali porez iz uvjerenja da je to njihova građanska dužnost i da je to pred Bogom časna obveza, nego su plaćali prisiljeni čistom silom rimskih careva, samo što nisu imali hrabrosti javno to reći u javnosti. Igrajući dvostruku igru, pokazivali su se lojalnima pred vojnom moću, no o tom pitanju su radije šutjeli pred narodom, da ih narod ne bi prokazao kao izdajice. U duhu te iste dvoličnosti potajno su priželjkivali bolja vremena kada ipak ne će tuđincima plaćati porez, nego će skupiti dovoljno snage da se oslobode od rimske vlasti. No pred Isusom oni se čak pozivaju na plaćanje poreza caru, premda su bili prirodni neprijatelji Rimskoga carstva i carskoj su se vlasti suprotstavljali s političkih pozicija. Oni kojima nije odgovarala rimska vlast htjeli su ili diskreditirati Isusa u očima puka, ili, ukoliko bi izbjegao toj zamci, dovesti ga u sukob s rimskom vlašću.

No njihovo pitanje, premda složeno i opasno, nije ga zbunilo niti ga je moglo ugroziti. Kao prvo zato što je prema svim stvarnostima života imao božansku jasnoći i zauzimao je nepogrešive stavove kojih se nikad nije stidio, niti se bojao, jer su bili do kraja pravični, posljedica kad ih je iznosio. Osim toga dobro je poznavao i duše onih koji su mu postavljali pitanja, jer je kao Bog znao što je u ljudskome srcu. Premda svjestan da ga kušaju hoće li se ogriješiti o svjetovnu vlast, ipak je prihvatio izazov i dao im odgovor i jasnu pouku na postavljeno pitanje. Zato je i naredio da mu donesu denar, te upitao svoje pitatelje čiji je na njemu natpis i slika. Kad su oni odgovorili da je carev, Isus im je rekao da vrate caru što je carevo, a da Bogu daju što je Božje.

Zadivljen nad mudrošću odgovora, sveti je Hilarije pun divljenja uskliknuo, nastojeći bolje definirati na što je Isus smjerao kad je rekao da treba Bogu dati Božje, a caru carevo: „O odgovore pun čuda i savršena potpunosti nebeske riječi! Isus je tako sve odmjerio između prijezira svijeta i uvrjede Cezara da je duše pobožne Bogu riješio svih ljudskih briga i dužnosti jer je odredio da se Cezaru vrati što je njegovo. Međutim ako se brinemo za Cezarovo, ako se služimo pravom svoje vlasti i ako sebe kao plaćenike podlažemo upravljanju tuđe baštine, izvan je tužbe za nepravde Cezaru vratiti što je Cezarovo, a Bogu nam je potrebno vratiti što je njegovo. To je naše tijelo, duša, volja. To što je od njega poteklo i raslo mi zadržavamo. Stoga je dostojno da oni koji se sjećaju da Bogu duguju početak i rast njemu sebe cjelovito vrate.“

Iz svega rečenoga izvire obveza i za nas vjernike poslušati sa svom ozbiljnošću Isusovu riječ, koja nas s jedne strane potiče na poštenje i odgovornost za vlastito društvo i narod dajući primjer ćudorednosti izvršavajući svoje obveze prema državi i vlasti. S druge pak strane nas potiče da ne previdimo ono najvažnije, a to je da ne zaboravimo svoje biće, dušu i tijelo, trajno predavati Bogu. Isus nas poučava da ne prodajemo sebe za materijalnu korist koju nam mogu ponuditi careve ili vlasti, to jest da ne budemo sluge i robovi koji trče samo za izvanjskim boljitkom društva, zaboravljajući pri tom sebe iz dana u dan posvećivati, pa i kroz svakodnevnu djelatnost, te spoznati da je smisao života potpuno i neopozivo se predati Bogu koji nas je stvorio i koji nas je svojom krvlju prigrlio kao predragu svojinu.

Živimo u svijetu u kojem se
naporno i mukotrpno živi,
u kojem se ljudi troše
prisiljeni robovski raditi.
Pretvoreni su u radne strojeve,
bića čije se duhovno obilje
prezire, zanemaruje i zapušta.
A svi strojevi velike snage
koji rade na principu sagorijevanja
i oslobađaju znatne količine energije
trebaju imati ispušne ventile,
ekološki kontrolirane i pouzdane,
inače bi u sebi pukli iznutra
i nanosili golemu štetu vani.
Doista, kad se u čovjeku nakupi
mnogo neželjenih napetosti,
nezdravih osjećaja i štetnih silnica,
neophodan mu je ispušni ventil.
Međutim treba mu takav ventil
kako bi se očistio od svih nečistoća,
duhovnih zaraza i štetnih nakupina,
a ne da ispušnim ventilom naziva
usisavanja još veće nečistoće.
Na žalost društvo u kojemu živimo
nudi ljudima, napose mladima,
‘ispušne ventile’ kojima upijaju
duhovno smeće i otpad grijeh.
Zato se takvim ventilima smatraju
raskalašene zabave i tjelesni užici,
nekontrolirane emocije i niske strasti
uslijed kojih biće dodatno sagorijeva
i onečišćuje se vlastitom energijom,
umjesto da se čisti i oslobađa.
Ugrozivši svoj radni potencijal,
dovodi u pitanje svrhu postojanja,
kao i čistoću okoliša svojih bližnjih,
kojima je postao živa prijetnja smrti
nekontroliranim izbacivanjem nečistoća.
Bilo bi stoga mnogo bolje
da svatko koristi onaj ispušni ventil
sakramentalnog oslobađanja duše
koji mu je Bog podarivši ugradio,
jer samo oslobođen i čist
istinski vrši zadaću služenja u svijetu.

28. nedjelja kroz godinu – A

Isusova prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o svadbenoj gozbi koju kralj priprema za svoga sina ima vrlo dinamičan dvostruki zaplet, a također i neočekivan dvostruki rasplet. Naime, uzvanici koje je kralj opetovano zvao na svadbu, odreda odbiše poziv odnoseći se nehajno prema kralju koji ih je pozvao, a nasilno prema njegovim slugama. Tek pri trećem pokušaju kralj je uspio prikupiti sudionike svadbe i ispuniti svadbenu dvoranu pozivajući one koje u samom početku nije planirao zvati. No i u takvim okolnostima događa se nepredviđen zaplet, jer kralj pronalazi među uzvanicima čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho, te ga onda okrutno kažnjava za toliki nemar i nepoštivanje trenutka, događa i osoba kojima je taj trenutak bio posvećen.

Sveti Jeronim tumačeći ovaj odlomak najprije nastoji protumačiti da Isus, kad u prispodobi spominje sluge koje kralj šalje da pozovu uzvanike, smjera time na proroke i apostole: „Potom su poslane sluge. Bolje je da ih, uz uvjet da je prethodno napisano ‘sluga’, uzmemo za proroke nego apostole. Međutim, ako tu čitaš ‘sluge’, ovdje se pod ‘drugim slugama’ podrazumijevaju apostoli.“ Isto tako drži da i opis svadbenoga ručka ima svoje duhovno značenje: „Pripremljeni ručak, bikovi i ugojena živad slikovito izražavaju kraljevsko bogatstvo. Tvarnim omogućuje shvatiti duhovno. Svakako se posredstvom navedenoga dade osjetiti veličina učenja i nauk koji je potpuno ispunjen Božjim zakonom.“

No uz opis gozbe i slugu, središnja poruka prispodobe se ticala uzvanika. Sveti Jeronim drži kako je Isus htio njome opisati Božji poziv narodu pogana da se priključi spasenju, premda je lutao po bespućima daleko od istinskog duhovnog i ćudorednog života. No jer židovski narod nije prihvatio Isusovu blagovijest spasenja, Bog je odlučio pozvati one koje je među poganima našao dostojnima svoga poziva: „Poganski narod nije bio na putovima već na raskršćima. Nastaje pitanje kako su se našli neki dobri posred onih koji su bili vani između zlih. To pitanje razlaže Rimljanima Apostol. Narodi koji su po naravi činili što pripada Zakonu osuđuju Židove koji nisu vršili pisani Zakon. Ali postoji i među poganima beskrajna različitost. Znamo da neki naginju na mane i odaju se porocima dok drugi čestitim životom streme prema krepostima.“

Ali nakon što su se odazvali kraljevom pozivu na svadbu mnogi koji u prvom trenutku ne bijahu pozvani, opet se dogodio jedan neželjen i nepoželjan događaj. Kralj je zatekao jednog od uzvanika u neprikladnom ruhu, te ga je oštro kaznio. Sveti Jeronim drži da je to slika sudnjega dana kada će Bog razlučiti svakog pojedinca je li živio vjeru ne samo hvaleći se ili kiteći se kršćanskim imenom, nego pokazujući i konkretnim djelima: „Ljudi koji su ušli na gozbu, kraljevsku su večeru ispunili došavši s plotova, iz zakutaka, s ulica i različitih mjesta. Potom je došao kralj da pogleda uzvanike svoje gozbe, tj. da kao na dan suda posjeti uzvanike koji se tako reći odmaraju u svojoj vjeri i da razluči zasluge svakoga pojedinca. Zatekao je pak jednoga koji nije bio obučen u svadbeno ruho. Taj je jedan zastupao sve koje sjedinjuje zloća. Svadbene su haljine Gospodnje zapovijedi i djela koja se čine po zakonu i evanđelju. To sačinjava odjeću ‘novoga čovjeka’ (Ef 2,5). Prema tome, ako se u vrijeme suda tko nađe s kršćanskim imenom, a nema svadbeno ruho, to jest odjeću nadnebeskoga čovjeka već odijelo ‘staroga čovjeka’ (Rim 6,6) smjesta se kori. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao?’ Zove ga prijateljem jer ga je pozvao na gozbu. Predbacuje mu besramnost jer je nečistom haljinom onečistio svadbenu čistoću.“

Doista otajstveno značenje prispodobe tiče se prihvaćanja Božjeg poziva na spasenje, te u tom kontekstu prihvaćanja njegovih slugu, proroka i apostola, poslanih da posvjedoče Božja spasenjska djela. Na poseban način ističe se koliko je neophodno poštivanje prema Sinu Božjemu, koji je sa svojim narodom ostvario otajstvene zaruke, te je doista uvreda Boga da ih netko svojim djelima dovede u pitanje i omalovaži. Upravo po njemu i poradi njega Bog je pozva na gozbu i one koju mu u prvi mah nisu bili blisku, niti su u početku uživali status uzvanika, no to ipak ne znači da imaju pravo izigravati njegovu dobrotu i velikodušnost. Naprotiv, trebaju mu biti još više zahvalni, svjesni časti koju im je iskazao kad ih je promakao u status uzvanika. Na tragu izuzetnog poziva trebali su mu i odgovoriti odazivom svoga života. To što je Bog pozvao i dobre i zle bio je veći poticaj zlima da se odvrate od svojih zlih djela prihvaćajući poziv kao milosnu ponudu. Istom takvom sviješću i nama je prionuti našem kršćanskom pozivu, te životom i djelima pokazati veličinu i ljepotu dara koji nam je Otac udijelio kad nas je pozvao za uzvanike na svadbenoj gozbi svoga Sina.

Mlazni motor je motor koji radi
na principu ispuštanja plina
koji se kreće velikom brzinom
kroz ispušnu cijev sustava
ostvarujući veliku silu potiska
uslijed kojeg se letjelica podiže
krećući se velikom brzinom u visinama.
Bez takvog motora zrakoplov bi bio
tek hrpa nepomičnog metala
koji ne služi pravoj svrsi.
Slično tome ni ljudski život
nije stvoren da bi rulao
po pisti ovozemnosti,
jer ima razum koji služi
da bi se uzdigao u visine.
S time da mu je još neophodan
snažni potisak prave vjere
u Kristov život i uskrsnuće
kako bi istinski mogao izvršiti
časnu i nezamjenjivu zadaću,
te poslužiti smislu i svrsi postojanja.
Samo snagom žive vjere
možemo se odlijepiti
od zemaljskih stvarnosti
i od prizemljenih istina
vinuti se put neba,
ostavljajući iza sebe trag
kao svjedočanstvo i dokaz
ozbiljnosti i usmjerenja leta
koji i drugima služi kao putokaz.
U tom duhu će i Apostol naroda
iznijeti vlastito iskustvo
kako je bio Kristom zahvaćen,
te je hitio snagom vjere
prema savršenstvu uskrsnuća:
Što je za mnom zaboravljam,
za onim što je preda mnom prežem,
k cilju hitim, k nagradi
višnjega poziva Božjega u Kristu Isusu.

27. nedjelja kroz godinu – A

Prispodoba koju smo čuli u današnjem Evanđelju doista je vrlo bremenita sadržajem i poukom upućenom glavarima svećeničkim i starješinama narodnim. Ne samo da je protkana dubokim simbolizmom, nego je u njoj sadržana cjelokupna povijest spasenja, to jest opis odnosa Boga i njegova naroda. Premda izrečena kroz sliku vinograda, ipak nije bila nepoznanica onima koji su je čuli, jer se je Isus svjesno poslužio tom vrlo poznatom starozavjetnom slikom o Izraelu kao vinogradu Božjemu koja je govorila o Božjoj skrbi za svoj narod i nevjernosti tog istog naroda Bogu. Tumačeći ovaj evanđeoski odlomak sveti će Hilarije dobro uočiti bitne točke božanske skrbi, te smisao izabranja Božjeg naroda: „Shvaćamo da je tu otac obitelji Bog Otac. On je u svrhu žetve najboljih plodova zasadio izraelski narod. On ga je posvetom očinskog imena, to jest plemenitošću Abrahama, Izaka i Jakova kao kakvom ogradom posebne zaštite zatvorio unutar vlastitih međa. I proroke je pripravio kao kakav tijesak. U njih je poput mladoga vina utjecala stanovita plodnost Duha Svetoga koji kipi. Uzvišenost Zakona sagradio je za kulu da se, izišavši iz zemlje, uzdigne u nebo i da se iz nje može motriti Kristov dolazak. U poljodjelcima je slika svećeničkih prvaka i farizeja. Njima je dana vlast da poučavaju narod.“

Upravo u ovoj točci je i stanovita novost i razlika koju uvodi Isus svojom prispodobom. Dok su starozavjetne slike govorile o nevjernosti naroda kao takvoga, Isus jasno proziva svećeničke prvake i starješine narodne kao glavne krivce i odgovorne za lutanje naroda, jer nisu na ispravan način vršili svoju službu. Umjesto da poučavaju narod i da ga upućuju Bogu, oni su ga odvraćali, te su onda onemogućivali da donese svoje plodove. Hilarije jasno uočava da Isusova prispodoba opisuje djelovanje proroka koji su manje-više svi bili odbačeni i poubijani: „U slugama koji su poslani primiti plodove različito se i često ponavlja slanje proroka. Iznova su slani brojniji od prijašnjih. To je ono vrijeme kada je poslije propovijedanja pojedinaca poslan veći broj onih koji su proricali s obzirom na jednoga. Oni su u različitim vremenima bili bijeni, kamenovani i ubijeni jer su od naobraženoga i poučenoga puka tražili plodove.“

Isto tako ova prispodoba nije bila samo povijesni prikaz odnosa Boga i njegova naroda, nego je ujedno bila nagovještaj i onih budućih događanja koja su se imala zbiti u Isusu, Božjem Sinu i baštiniku vinograda. Točnije rečeno u ovoj prispodobi su sadržana i dva proročanstva: jedno je o sudbini Sina Božjega kojega glavari svećenički i starješine narodne odbacuju, a drugo je o stvaranju novoga naroda Božjega koji će davati plodove života jer će biti uglavljen u Kristu – kamenu zaglavnom. U tom duhu će sveti Hilarije i komentirati: „U sinu na kraju poslanome dolazak je i muka našega Gospodina koji je u svrhu suda na osudu kao izvan vinograda izbačen izvan Jeruzalema. Vijećanje ratara i preuzimanje baštine po smaknuću baštinika isprazna je nada da se nakon što je Krist ubijen može zadržati slava Zakona. U povratku je Oca obitelji u vrijeme kada je doba suda slava očinskoga veličanstva što je nazočna u Sinu. U odgovoru se samih prvaka i farizeja dostojnije apostolima vraća baština Zakona. Međutim onaj je Sin kamen koji su graditelji odbacili. Uzdignut je u zabat kao zaglavni kamen. U očima je svih divan. Između zakona i pogana u zgradi je sveza obaju krila.“

Ova prispodoba, međutim, ne nosi poruku samo za prošlost Izraela, nego je i danas vrlo rječita, jer nosi poruku svakom članu Crkve, novog naroda Božjega, samo u nešto malo drukčijim okolnostima života, nego je to bilo u Gospodinovo vrijeme. No kao što u očima glavara svećeničkih i starješina narodnih ona božanska prisutnost nije bila uočljiva, te je nisu ni prepoznavali, nego su je omalovažavali, obezvrjeđivali i prezirali, tako mnogi i danas olako odbacuju Božju riječ, ne poštuju Zakon, ne slušaju proroke, u ime svoje ljudske mudrosti, stavova i interesa. Doista, počesto mi ljudi ne uočavamo snagu i ljepotu Božje prisutnosti za nas u našim životnim okolnostima, uvjereni kako ljudskom snagom trebamo učvrstiti, to jest osigurati vlastiti život. A ne vidimo da baš radi toga ostajemo nesigurni u vremenu i prostoru, rasklimani i neučvršćeni u vlastitim stavovima i vrijednostima, poput zabata bez zaglavnog kamena koji prijeti svakim trenom da se sruši.

Stoga smo mi pozvani ne počiniti istu pogrešku židovskih glavara i starješina, nego prihvatiti Krista kao zaglavni kamen koji učvršćuje zdanje našega života, koji svojom blizinom učvršćuje našu rasklimanu ljudskost, koja se trudi uzdići put neba, ali bez pravog oslonca ako ne prihvati Boga i njegov Zakon kao drugu stranu luka kojem je Krist kruna. Samo prihvaćajući da nam po vjeri Krist bude zaglavni kamen, mi uglavljujemo svoj život na čvrstim temeljima i pravom uporištu, po čemu naš život postaje plodan božanskom plodnošću rađajući plodove života vječnoga.

Glazbena viljuška je mali alat za glazbenike
pomoću kojeg ugađaju instrumente
ili određuju ispravnu intonaciju.
Ona proizvodi samo jedan ton – A,
prema kojem se usklađuje
svaki drugi ton instrumenta ili glasa.
Poput duhovne glazbene viljuške
je i sveti križ našega Gospodina.
Samo Krist, duhovni Učitelj – magister,
ali i istinski Maestro ljudskoga života,
njime može nepogrešivo odrediti
pravi ton i tonalitet življenja.
Ako pozorno slušamo ton
koji nam Krist Isus daje
glazbenom viljuškom križa,
zavrijedit ćemo jednom naći se
u čudesnom zboru anđela i svetih
odjeveni u svadbene haljine,
te pred prijestoljem Božjim
pjevati bez prestanka novu pjesmu
zaklanog i uskrslog Jaganjca.

26. nedjelja kroz godinu – A

Naš Gospodin Isus vrlo je pozorno promatrao ljude svoga naraštaja, njihove stavove i držanje, te ih je na prikladan i domišljat način nastojao opisati. U svrhu toga je izgovorio i današnju prispodobu koja je završavala pitanjem na koje je odgovor bio više nego očit, jasan i nedvosmislen. Isus je uočavao da oni koji se smatrahu dobrima i pravednima nisu bili u stanju prepoznati autentičnog pravednika Ivana Krstitelja, za kojega on sam reče da je došao ‘putom pravednosti’. Ivan je doista propovijedao da je pravi put pravednosti put obraćenja k Bogu, što mnogi koji sebe smatrahu pravednima nisu prepoznali i nisu pošli tim putom. Krstitelj je ukazivao na to da opravdanje ne može biti u tome da ljudi sami sebe bez Boga smatraju pravednima i dobrima, ma koliko dobri i pravedni bili, jer bit života vjere nije u samoopravdanju, nego u obraćenju Bogu.

Upravo zato je Isus i ispričao prispodobu o dva sina, poslušnome i neposlušnome, dajući odmah i neposrednu primjenu i tumačenje tvrdeći da onaj sin koji se ipak opredjeljuje vršiti volju očevu predstavlja carinike i grešnike, dok onaj drugi, koji samo na riječima iskazuje vjernosti i posluh ocu, predstavlja glavare svećeničke i starješine narodne. Upravo u tome će i sveti Jeronim vidjeti jedno od mogućih značenja ove prispodobe, te će ovako protumačiti Isusovu izjavu da carinici i bludnice pretječu u Božjemu kraljevstvu poznavatelje Zakona i revnitelje za Zakon: „Carinici i bludnice su zlim djelima odbili služiti Bogu, ali su kasnije prihvatili Ivanov krst pokore. Farizeji su isticali pravednost i hvastali se da opslužuju Božji zakon. Budući da su prezreli Ivanovo krštenje, Božje zapovijedi nisu izvršili.“

No Jeronim nije protumačio ovaj odlomak samo u spomenutom kontekstu i kojem ga je izgovorio Isus, nego ga je protumačio i u nešto širem i drugačijem smislu, to jest u kontekstu Crkve svoga vremena uvjeren kako se ova prispodoba može primijeniti i na odnos između židova koji su odbacili povjerovati i obratiti se i pogana koji su u početku činili zlo, no kasnije su prihvatili put pokore. Tako drži da prvi sin predstavlja pogane koji od početka griješe protiv Boga kršeći naravni zakon, dok drugi sin predstavlja židovski narod jer je izjavio da će otići u očev vinograd, ali nije otišao: „Tu dvojicu sinova – čestitoga i raskalašenoga – opisuje i Luka u prispodobi. O njima je prorok Zaharija rekao: ‘Sebi sam uzeo dvije mladice. Jednu sam nazvao ures, drugu prozvah uzica i pasao sam stado’ (Zah 11,7). Najprije bi rečeno puku naroda posredstvom spoznaje naravnoga zakona: ‘Idi i radi u mome vinogradu.’ To znači: što ne želiš da se tebi učini, ni ti ne čini drugome. Taj je pak narod odgovorio neću. Potom je, kod Spasiteljeva dolaska, obavio pokoru i radio u Božjemu vinogradu. Radom je popravi tvrdokornu riječ. Drugi je sin židovski narod koje je rekao Mojsiju: ‘Učinit ćemo sve što kaže Gospodin’ (Izl 24,3). Ipak nije otišao u vinograd. Ubio je domaćinova sina i sebe smatrao baštinikom.“

A kao što je Jeronim primijenio ovu prispodobu na Crkvu svoga vremena, tako je i nama danas u njoj tražiti poticaje za iskrenu i djelatnu vjeru koja se ne sastoji u riječima, nego u vršenju volje Očeve. Jer ako je Gospodin pohvalio carinike i bludnice jer povjerovaše Ivanu, ujedno je prekorio glavare i starješine što ne povjerovaše, znači da tim više bi morao predbaciti nama ako ne bismo vjerovali njemu Bogu živomu, te ako ne bismo djelima potvrdili stupanj iskrenog zajedništva s njime. Stoga nije dovoljno imati samo sposobnost logičkog rasuđivanja, jer vidimo da su i farizeji ispravno rasudili i odgovorili na Isusovo pitanje, nego je neophodno znati u duhu toga sagledati sebe i imati snagu primijeniti na vlastiti život, te tako životom vršiti volju Očevu. Nama koji smo ucijepljeni u Crkvu, novi narod, ostaje stoga zadaća jačati vjeru u Boga živoga koji nas pohađa svojim smilovanjem, te ga prihvatiti iskrena srca putom obraćenja, jer je to jedini put pravednosti za nas smrtne i slabe ljude. Zahvalimo stoga Bogu što nam je dao prigodu da se predomislimo, te ne oklijevajmo s obraćenjem, nego prionimo na posao zajedništva s Bogom živim vršeći njegovu volju, na što nas ne potiče samo Ivanov primjer puta pravednosti, nego i Kristova jasna i nedvosmislena pouka.