Riječ osmoza je grčkog podrijetla,
a znači guranje ili tiskanje.
Ona označava proces difuzije otapala
koja se očituje pri odjeljivanju dviju otopina
selektivno polupropusnom membranom.
Putem spomenute membrane
otopine s većom slobodnom energijom
teže proći kroz membranu
na mjesto manje slobodne energije.
Ali kroz membranu prolaze isključivo
molekule otapala, a ne otopljene tvari,
te tako stvaraju hidrostatski tlak
kadar suprotstaviti se osmotskome
i uspostaviti dužnu ravnotežu tlakova.
Ova pojava je bitna za mnoga bića,
biljke i životinje koje žive u vodi,
te na taj način reguliraju tlak,
bez čega ne bi imali opstanka,
jer bi voda prodrla nekontrolirano
u svaku poru njihova organizma.
I u ljudskom životu postoji takva
polupropusna duhovna membrana.
Kroz iste pore bića navaljuje, doista,
pritisak nečistoće ovoga svijeta,
ali kroz njih jedino može ući
i ljepota Božje snage i prisutnosti.
Nasušna je potreba imati
membranu koja propušta
samo ono božansko i milosno.
Ispunjavajući time svoje biće
čovjek stvara u duši božanski tlak
kojim se najbolje zaustavlja prodor
sila zla i silnica ovoga svijeta.
Bez toga zakona ljudskog duha
u čovjeku bi se nastanilo
samo ono zemaljsko i zemljano,
a on postao žrtvom osmoze svijeta.
A ako bi se poistovjetio s okolinom
prestao bi biti ono što jest –
duhovno biće sposobno primiti Boga
u svaku poru svoga života.

Blagdan posvete Lateranske bazilike

Crkva Katolička slavi danas blagdan posvete Lateranske bazilike, koja ima svoj značaj po tome što je stolna crkva rimskih biskupa. Upravo jer je crkva Petrovih nasljednika od davnine je dobila naziv caput et mater omnium ecclesiarum – glava i majka svih crkava, te je stoga dan posvete ove bazilike značajni blagdan jedinstva s Rimskom crkvom koja predsjeda u ljubavi nad svim Crkvama. Zato se danas ne slavi samo izgradnja i posveta Lateranske bazilike kao kamenog i lijepo urešenog zdanja, nego se prije svega slavi vjera svih onih koji pogled svoga duha okreću prema Crkvi koja je po Petru primila ključeve kraljevstva nebeskog i dobila jamstvo da je vrata paklena neće nadvladati. Ako je sveti Augustin prigodom posvete jedne bazilike potakao svoje vjernike da oni sami budu zdanje Božje kojemu vjera daje oblik, nada čvrstoću, a ljubav kompaktnost, koliko to više vrijedi u slučaju posvete ove crkve koja je simbol i sredstvo međusobnog jedinstva svih vjernika koji pripadaju samo jednoj svetoj katoličkoj i apostolskoj Crkvi.

Ali Crkva može imati takva obilježja samo ako joj je Krist temelj i počelo, ako joj je on oslonac i snaga. Samo ako je Krist jamstvo Crkvi u vremenu, ona može doći do svoga ostvarenja u vječnosti. Govoreći o tome sveti će Augustin posvjedočiti: „Apostol, kao mudri arhitekt, postavio je Krista Isusa za temelj, njega koji je izabrani zaglavni kamen, kao što nam to doziva u pamet i Petar izvlačeći iz proročkih spisa, kojega ljudi odbaciše, ali je izabran i dragocjen pred Bogom. Pristajući čvrsto uza nj, daje nam se mir; dok smo jako oslonjeni na nj, slijeva se u nas snaga. On je, u isto vrijeme, temeljni kamen – jer je on koji nas drži – i zaglavni kamen, to jest princip povezivanja u jedinstvo. On je također onaj kamen na kojem, gradeći kuću, razuman čovjek ostaje, u najvećoj sigurnosti, protiv svih iskušenja ovoga života. Takvu kuću ni snažne provale kiša ne mogu oboriti, niti je mogu odnijeti bujice voda, niti njezinu stabilnost mogu poljuljati vjetrovi.“ U tom duhu ovaj blagdan treba biti blagdan Krista Gospodina, glave i temelja Crkve, koji potom posebne ovlasti nad svojim zdanjem ostavlja Petru i njegovim nasljednicima. Upravo radi toga da se ne bi dogodilo da Crkva zaboravi svoje temelje u Kristu, Krist je ostavio dar Petru i njegovim nasljednicima da jamče cjeloviti nauk Crkve i učvršćuju svoju braću u vjeri.

Blagdan posvete Lateranske bazilike poticaj je stoga svakom vjerniku da učvrsti svoju vjeru u Krista Gospodina o kojem autentično i cjelovito svjedočanstvo daje Katolička Crkva predvođena Petrovim nasljednicima koji su jamstvo da je vrata paklena neće nadvladati. Ali Crkva je jaka ne samo po papama i biskupima, nego je jaka po vjeri svakog vjernika koji izabire Krista za svoj temelj, te raste i izgrađuje se slijedeći njegov božanski plan i nacrt. I na to će neizostavno sveti Augustin potaknuti svoje vjernike: „Dajte stoga, braćo, ako ste suuskrsli s Kristom, tražite ono što je gore, gdje Krist zdesna Bogu. Za onim gore težite, ne za zemaljskim. Uistinu Krist, naš temelj, namjerava nas izgraditi odozgo. Kao što se doista postavlja temelj koristeći zemaljske stijene, čiji golemi tereti pretežu bez daljnjega prema dolje a ne drugačije, tako se, za nas, događa obrnuto: onaj ‘kamen’ koji je temelj, postavljen je uvis na način da učini da se okrenemo brzo prema gore nošeni težinom ljubavi. Spremno, dakle, radite sa strahom i trepetom oko svoga spasenja. Da, Bog u svojoj dobrohotnosti izvodi u vama i htjeti i djelovati. Sve činite bez mrmljanja. Pa se kao živo kamenje ugrađujte u hram Božji, te kao nepokvarljivo drveće, učinite od samih sebe kuću Božju. Dajte se otesati, ugladite se u naporima, u neizbježnim poteškoćama, u bdijenjima, u aktivnostima, budite spremni na svako dobro djelo na način da zaslužite odmor u vječnom životu kao u punini zajedništva s anđelima.“

Što reče sveti Augustin nekada, vrijedi i danas za nas, jer pripadnost Katoličkoj Crkvi nije jamstvo spasenja samo po sebi kao po nekom uhodanom automatizmu. Ono u nama treba izazvati dužni ponos na svetu vjeru koju baštinimo u zajedništvu s Petrovim nasljednicima, ali isto tako treba biti dodatni poticaj da tu istu vjeru još dosljednije živimo i djelima potvrđujemo. Završio bih stoga znakovitim riječima svetog Augustina: „Sada, ponavljam, gradite s duhovnom ljubavlju dom vjere i nada po svim dobrim djelima, za koja neće biti prigoda na onom svijetu. Kao temelje u svojim srcima postavite apostolske i proročke poticaje, svoju poniznost prostrite kao pod bez ikakve ljutnje. U svom srcu spasenjski nauk sjedinite molitvama i govorima kao čvrstim zidovima, a njih osvijetlite božanskim svjedočanstvima kao svjetiljkama, nemoćnike podupirite kao stupovi, siromahe zaštitite kao krov, kako bi vam naš Gospodin uzvratio vječnim dobrima za vremenita, i kako bi vas imao savršene i posvećene za svu vječnost.“

Nije rijetkost da se mi ljudi
prema Bogu ponašamo
kao da je automat za piće
kojega se sjetimo tek onda
kad nam zatreba usluga.
Zamišljamo ga kao nekog
čija je zadaća ispunjavati želje
i izbaciti gotove proizvode
prema našim čudnim hirovima
koje nazivamo čak i molitvama.
Svoje račune s takvim Bogom
po pitanju vlastitih zahtjeva
rješavamo po kratkom postupku:
dovoljno je malo sitniša
pa da ga isplatimo za napitak
koji je nesebično izbacio
na obostrano zadovoljstvo.
Tako se bezbolno i jednostavno
ispunila ona stara maksima:
čist račun, duga ljubav.
Ali u tako ‘čistim’ računima,
najviše je onog nečistoga
ako zaboravima da Bog ne daje
osvježavajući napitak u limenci,
ni ljudske preparate iz automata.
On, naprotiv, daje sok svoje krvi,
iscijeđene iz živoga srca,
dragocjenost koju naš ljudski sitniš,
ne samo ne može isplatiti,
nego joj nikada ni dovoljno zahvaliti.
Zato bi bilo neophodno potrebno
da nikad ne pokušamo uzvratiti mu
sitnišem i tako sitnog života,
nego u zahvalnosti ljubavi
cijelim i nepodijeljenim bićem.
Uostalom vrijedi i ona druga izreka:
ljubav se samo ljubavlju vraća!

Spomen svih vjernih pokojnika – Dušni dan

Danas se Crkva na zemlji u molitvi sjeća svih vjernih mrtvih s kojima je ovdje bila u zajedništvu vjere, te žarko želi da ostvare puno zajedništvo s Gospodinom u vječnom životu. Svi mi vjernici, potaknuti riječima živoga Krista da vjerujemo u njega i u Boga, osnaženi snagom Duha Svetoga upravljamo svoje vapaje i prošnje za vječni spas svoje braće koja su nam prethodila na životnom putu, ali još nisu stigli do konačnog ostvarenja, nego još prolaze kroz razdoblje čišćenja od natruha grijeha koji ih je bio za života zahvatio. No naša nada u njihovo spasenje ne počiva samo na nekoj našoj romantičnoj ili idiličnoj želji da oni dožive život vječni, nego na zalogu koji nam je ostavio Krist Gospodin, pobjednik smrti i gospodar života. U tom smislu nas poučava sveti Anastazije Antiohijski: „Krist je umro i oživio da bude Gospodin mrtvih i živih. Bog, naime, nije Bog mrtvih, već živih. Stoga mrtvi, kojima gospoduje onaj koji je oživio, nisu više mrtvi, već živi; njima gospoduje život, da žive, ne bojeći se više smrti, kao što Krist uskrsnuvši od mrtvih više ne umire. Tako i budući dionici Kristova uskrsnuća, uskrsnuli i oslobođeni raspadljivosti, više neće vidjeti smrti, jer je Krist bio dionik njihove smrti. Nije zbog nekog drugog razloga sišao u zemlju, koje zasuni zauvijek ostaju, doli da razbije vrata mjedena i polomi gvozdene zasune te da naš život iz raspadljivosti k sebi privede slobodom koja nam je darovana za služenje.“

Mnogi su međutim zbunjeni pojavnošću koja nam je tako upečatljiva pred očima. Svi mi smo svjedoci smrti, odlaska i tjelesnog raspadanja onih koji su preminuli. Kao sa nekom zebnjom se pitamo može li išta pobijediti takvu očevidnost kojoj smo nazočili i o kojoj možemo posvjedočiti. Istina je da spasenje naše preminule braće nije još došlo do konačne punine, ali je isto tako činjenica da se naša vjera u vječni život ne temelji na ljudskim bajkama, da ne počiva pojavnosti očinjeg vida i tjelesnog iskustva, nego na svemoći Boga živoga. On je Bog živih koji nam sam u svome domu priprema prebivalište. A kako bi nas uvjerio da sasvim ozbiljno misli, poslao je svoga Sina da se nastani i prebiva među nama, da nas u svemu prethodi kao jamac spasenja. Nadovezujući se na tu istinu sveti će Anastazije zapisati: „A to što djelo te rasporedbe još nije dovršeno – još naime ljudi umiru i tjelesa se raspadaju – nipošto nije prijevara. Unaprijed, naime, za sva obećana dobra primismo jamstvo u svojim prvinama po kojima već utekosmo gore na nebo te smo zasjeli zajedno s onim koji nas je sa sobom uzeo u visine, kao što negdje veli Pavao: S njime nas uskrsi i s njim postavi na nebesima, u Kristu. Ispunjenje ćemo postići kad nadođe vrijeme što ga Otac odredi, kad odložimo ono što je djetinje i postanemo savršenih čovjek. Ocu vjekova se svidjelo da nam dade postojan dar samo ako ga opet podjetinjale pameti ne prezremo.“

Tijesno združeni s Kristom osjetit ćemo već sada istinitost i snagu njegova uskrsnuća koje se dogodilo u vremenu za nas, kako bismo već sada u duhu doživjeli nebeske visine kojima nas vodi Bog. Po Kristu doista već sada imamo predokus spasenja, te smo zato puni nade i za našu preminulu braću, kao što i za sebe, ako ustrajemo u vjeri, možemo očekivati ispunjenje i savršenstvo svoje ljudske naravi. Sveti Anastazije veli kako će se dogoditi preobraženje i produhovljenje našega tijela po uzoru na Gospodinovo tijelo, i to na način da se ne izgubi identitet ni kontinuitet s onim što smo bili na zemlji: „A da je uskrsnulo duhovno Gospodinovo tijelo, ne treba ni govoriti, kad Pavao o tijelima svjedoči da se siju u zemaljskome, a ustaju duhovna; preobrazuju se, naime, u slavno preobraženje Krista vođe koji ih predvodi. Pavao tvrdi da će se to što je jasno znao, dogoditi svemu ljudskom rodu po Kristu koji će preobraziti naše bijedno tijelo, da ga suobliči svome slavnome tijelu. Preobraženje je, dakle, promjena u duhovno tijelo; a to je tijelo slično slavnom Kristovu tijelu: Krist je, dakle, uskrsnuo s duhovnim tijelom; i to nije bilo neko drugo tijelo, nego ono koje je posijano u slabosti, jer je baš to tijelo slavno preobraženo.“

Stoga nam je biti u žarkoj duhovnoj povezanosti sa svojom braćom koja su nas prethodila na putu života i vjere, kako bi im naše molitve pomogle ostvariti što je prije moguće konačno ispunjenje svoga smisla i cilja života. Ali isto tako ovaj posebni dan molitve za sve vjerne mrtve koji još iščekuju konačno ostvarenje i proslavu u nebu, treba biti poticaj i svakome od nas na snažniju vjeru i odvažnije stremljenje tom istom cilju.

Svetkovina Svih svetih

Danas na svetkovinu Svih svetih čita se evanđeoski odlomak o blaženstvima, koji nam sveti Matej donosi prenoseći Isusov govor na gori. S pravom, jer život blaženstava održava onaj sveti evanđeoski život kako ga je zamislio naš Gospodin Isus. Sveti Augustin, tumačeći Gospodinov Govor na gori, skreće pozornost da se, kad Isus govori o blaženstvima, isprepleće opći govor s govorom upravljenim izravno onima koji su ga slušali u tom trenu. Drži da je to zbog toga što je Isus htio ukazati da se njegov poziv na blaženstvo, to jest na blažen i svet život, ne odnosi samo na one koji su ga slušali, niti je samo neka vrsta uopćenog govora koji se potom ne bi ticao nikoga izravno i osobno. Naprotiv, njegove riječi, su upravljene svima i vrijede za sva vremena i sve ljude, što se očituje ponajviše u pozivu na svetost koji se tiče svakog vjernika, a i današnja svetkovina to lijepo odražava i izražava. „Svih je tih izreka osam. Nakon što ih je Gospodin sve iznio, obraća se prisutnima i kaže im: ‘Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju!’ Gornje je izreke upravljao općenito. Nije, naime, rekao: ‘Blago siromasima duhom, jer je vaše kraljevstvo nebesko’, nego: ‘Njihovo je kraljevstvo nebesko’, niti: ‘Blago krotkima, jer ćete vi baštiniti zemlju’, nego: ‘Oni će baštiniti zemlju’. Tako je sve do osme izreke: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko’. Tu počinje izravno govoriti prisutnima jer se gornje odnose i na one koji su ga, prisutni, slušali, kao što se ova, njima posebno upravljena, odnosi i na odsutne i na one koji će kasnije doći.“

Osim toga sveti Augustin je uvjeren da sve blaženstva zajedno sačinjavaju jedan cjelovit put svetosti, te da nisu neka samo za neke vjernike, a druga za druge, nego da su sva blaženstva za sve koji žele biti sveti. U tom duhu promatrat će ih kao put ili stupnjeve mističnog uspona prema Bogu: „Stoga moramo pomnjivo razmotriti broj i red tih izreka. Počinje blaženstvom: ‘Blago siromasima duhom’, to jest onima koji nisu naduti, dok im se duh podvrgava Gospodnjoj vlasti, bojeći se da poslije ovoga života ne pretrpe kaznu, makar se katkad činilo da su na ovome svijetu bili blaženi. S ove krijeposti duša dolazi do spoznavanja božanskih Pisama, a tu se mora pokazati krotkom u pobožnosti da se ne usudi koriti ono što se neupućenima čini nemogućim i da ne bude nepoučljiva u cjepidlačnim raspravama. Tada duša počinje spoznavati veze kojima je tjelesnost i grijeh drže uz ovaj svijet. Na tome se, dakle, trećemu stupnju duša žalosti za nekad izgubljenim najvećim dobrom te sada prianja uz konačan cilj. Četvrti stupanj donosi veliki napor kojemu se duh mora svim silama podvrći da se uspije osloboditi strasti koje su ga vezale svojom slatkoćom. Tu se, dakle, gladuje i žeđa za pravdom i potrebna je velika jakost jer se ne ostavlja bez boli ono što se drži sa slašću.“

I dok se prema Augustinu put svetost sastoji najprije u velikom naporu uzdizanja prema Bogu i oslobađanja od zemaljskih strasti i spona, ukazat će da je veća razina svetosti potom u mirnom i tihom primanju Boga, to jest u vježbama duha u kojima osjećamo Božju pomoć ili pak čista srca stupamo u mirno razmatranje Boga, njegove istine i mudrosti, čistim srcem i mirnom pameću: „Tko dotle dopre, na petome mu se stupnju savjetuje da ustraje u daljnjemu naporu jer bez pomoći jačega nitko se ne uspijeva osloboditi zamki tolikih nevolja. A opet je pravo da onaj tko želi biti potpomognut od jačega i sam pomaže slabijemu u čemu je jači. Stoga je rečeno: ‘Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe!’ Šesti je stupanj čistoća srca koja proizlazi iz mirne savjesti zbog dobrih djela i koja otvara put k motrenju najvećega dobra, koje se može gledati jedino čistom i mirnom pameću. Sedmo se blaženstvo sastoji u samoj toj mudrosti, to jest motrenju istine što smiruje čitava čovjeka i dovodi ga do sličnosti s Bogom, stoga zaključuje: ‘Blago mirotvorcima, oni će se sinovima Božjim zvati’.“

A pitanje svetosti nije pitanje samo askeze i stupnjeva vlastitog ćudorednog savršenstva, nego je prije svega svetost odnos i zajedništvo s Bogom, to jest život za njegovo kraljevstvo, te će stoga Augustin upozoriti da nas i prvo i osmo blaženstvo upozoravaju da je blažen to jest savršen život onaj koji svoj početak i svoj dovršetak ima upravo u usmjerenosti prema kraljevstvu Božjemu: „Osmo se blaženstvo vraća na početak pokazujući i dokazujući da je cjelina završena i dovedena do savršenstva. Stoga je kod prvoga i osmoga blaženstva spomenuto kraljevstvo nebesko: ‘Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ i: ‘Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!’ (…) Sedam nas, dakle, blaženstava usavršava, a osmo obasjava i pokazuje što je savršeno; na taj se način ovim stupnjevima, kao počinjući uvijek iznova, usavršavaju i ostali.“ Dao Bog da svi mi vjernici prihvaćamo ovaj put koji su sveci prakticirali na zemlji, kako bismo jednom bili pridruženi svima svetima u nebeskoj slavi.

Za ispitati zdravstveno stanje
prvi neophodni korak je
napraviti detaljnu krvnu sliku.
Krvna slika nam najbolje otkriva
ima li u organizmu upala i zaraza,
ima li trovanja i anemija
i drugih opasnih pojava i stanja.
Iz krvne se slike može vidjeti
kakav je imunitet tijela,
te jesu li u dobrom omjeru
zastupljeni proteini i hormoni,
hranjive tvari i krvne stanice.
Zato čim se pojave prvi simptomi,
liječnik će zatražiti krvnu sliku
kako bi uklonio uzroke bolesti
te spriječio veće štetne posljedice.
I u duhovnom životu je neophodno
izvaditi samima sebi krvnu sliku,
to jest otkriti štetne zarazne procese,
prepoznati koji sastojci nedostaju
našem duhovnom organizmu.
A sam Bog nam dolazi ususret
dajući nam prečistu krv svoga Sina.
Iz nje možemo precizno iščitati
prave vrijednosti duhovnih sastojaka
prema kojima skrbiti o svojoj krvi.
Štoviše, njegova presveta krv je
ne samo u krizama i pogibeljima,
nego i u svakodnevnom životu,
zaštita od zaraza, upala i anemija,
Ona je savršeni regulator vrijednosti
i vrelo svih korisnih sastojaka
kojima naša krv obogaćuje cijeli život.

Cijena ljubav

30. nedjelja kroz godinu – A

Čuli smo u današnjem evanđeoskom odlomku kako zakonoznanac postavlja Isusu pitanje koje je bilo vrlo značajno u židovstvu: Koja je zapovijed najveća u Zakonu? Ali i tako važnom pitanju moglo se pristupiti različito. Moglo ga se postaviti ili kao neko pragmatično-akademsko ili formalno-pravno pitanje, ali isto tako i kao ozbiljno životno pitanje; moglo ga se postaviti kao zagonetnu pitalicu kojom se kuša sugovornika, ali isto tako i kao ozbiljno i sadržajno pitanje glede kojeg smo iskreno zainteresirani nešto naučiti, to jest uvećati svoju ljubav prema Bogu. Isusov sugovornik ga je postavio kao pitalicu kojom je htio iskušati Isusa, no nije ostao uskraćen za odgovor, premda je pokazao da o samom tom pitanju nije baš mnogo razumio, čim ga je tako olako i neosobno postavio.

Kad je sveti Augustin svojim vjernicima tumačio ovaj tekst, najprije je htio pokazati životnu važnost ljubavi. U tom smislu se malo poigrao riječima, napose pridjevom carus koji znači i drag i skup, jer je htio svojim vjernicima predočiti da je ljubav najdraža, ali je onda i najskuplja, najdragocjenija stvarnost ljudskog života koja se ne može steći bilo kako ni platiti bilo čime, nego samim životom: „Dobro, braćo moja, propitajte sami sebe, ispitajte sobe svoje nutrine. Promotrite i razmotrite koliko imate ljubavi, te to što pronađete, uvećajte. Pazite na to blago, da budete iznutra bogati. Doista za druge stvari koje imaju veliku cijenu, ne bez razloga zovu se skupima. Promatrajte svoj način govora: ‘Ovo je skuplje od onog.’ Što znači: ‘skuplje je’, ako ne da je dragocjenije? Ako se kaže da je skuplje ono što je dragocjenije, što ima draže od ljubavi, braćo moja? Što smatramo da bi mogla biti njezina cijena? Gdje se pronalazi njezina vrijednost? Cijena pšenice, tvoj je novac; cijena zemljišta, srebro tvoje; cijena dragulja, zlato tvoje; a cijena ljubavi, ti sam! Pitaš se dakle kako posjedovati zemlju, dragi kamen, stoku; tražiš odakle kupiti zemljište i tražiš kod sebe. Ali ako želiš imati ljubav, traži sebe, i pronađi sebe. Bojiš li se dati sebe, da se ne potrošiš? Naprotiv, ako se ne daš, gubiš se. Sama ljubav po Mudrosti govori i kaže ti nešto da se ne prestrašiš od onog što je rečeno: Daj sebe samoga! Ako ti netko želi prodati zemljište, reći će ti: ‘Daj mi svoje zlato’; i ako netko nešto drugo: ‘Daj mi svoj novac, daj mi svoje srebro’. Poslušaj što ti kaže ljubav ustima Mudrosti: Daj mi, sine, srce svoje. Daj mi, reče. Što? Sine, srce svoje. Bilo je loše kad je bilo od tebe i za tebe. Odvlačile su te ludorije te raspuštene i opasne ljubavi. Odmakni srce od toga. Gdje ćeš ga odnijeti? Gdje ćeš ga staviti? Daj meni, reče, tvoje srce. Neka bude za me i neće ti propasti.“

No sveti Augustin se pita također postoji li suprotstavljenost između ove dvije zapovijedi i dokida li jedna drugu. Jer ako je Gospodin zapovjedio da se ljubi Boga svim srcem i svom dušom, doista se nameće pitanje je li ostalo išta od ljudskog srca čime bi se moglo ljubiti sebe i bližnjega. No svetac iz Hipona pokaza, međutim, da nema nikakve suprotnosti između jedne i druge zapovijedi, te da upravo ona prva, ljubav prema Bogu, omogućuje da se ostvari i druga, to jest ljubav prema sebi i bližnjemu: „Možda ćeš mi reći: ‘Ako mi ništa ne ostane da bih ljubio sebe, jer mi je zapovjeđeno da cijelim srcem, cijelom dušom i cijelim duhom ljubim onoga koji me je stvorio, kako mi je zapovjeđeno drugom zapovijeđu da ljubim bližnjega kao sebe samoga? To prije svega znači da se moraš dati bližnjemu cijelim srcem, cijelom dušom i cijelim duhom. Kako? Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Boga cijelim svojim bićem, a bližnjega kao sebe samoga. Tako sebe, tako tebe. Želiš li čuti kako trebaš ljubiti sebe? Upravo tada ljubiš sebe, jer ljubiš Boga cijelim bićem. Ili pak misliš da Bogu koristi to što ga ti ljubiš? Ili pak, jer ga ljubiš, on prima nešto? A ako ne ljubiš, manje ćeš imati. Kad ljubiš, ti od toga imaš korist: bit ćeš tamo gdje se ne propada. Ali ćeš mi odgovoriti i reći: ‘Kad ja to nisam ljubio sebe sama?’ Zasigurno nisi ljubio sebe kad nisi ljubio Boga koji te je stvorio. Ali ti, i kad si se mrzio, mislio si da se ljubiš. A tko pak ljubi bezakonje, mrzi svoju dušu.“

Tako je veliki crkveni otac ukazao na dubinu svetopisamskog nauka o ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu, pogotovo promatrajući starozavjetne riječi kroz prizmu Isusova spasenjskog djela i kršćanskog iskustva njegovih riječi i djela. I nama danas Isusove riječi odjekuju neponovljivom svježinom, pri čemu nam se objavljena ljubav Božja otkriva kao stvarnost koja nije zatvorena i koju ne smijemo podcjenjivati kao što je to sebi dopustio zakonoznanac koji je postavio Isusu pitanje. Ljubav prema Bogu i bližnjemu nikad nije do kraja završena stvarnost kao da se ne bi moglo i trebalo bolje i jače ljubiti, te zato ovo pitanje o najvažnijim zapovijedima postaje goruće osobno pitanje koje nas poziva i izaziva na posvemašnju sebedarnu ljubav, upravo onakvu kakvu je pokazao sam Bog koji nam se darovao u svome Sinu.

Selifie je autoportretna fotografija,
učinjena digitalnim fotoaparatom
ili, češće, mobitelom ili tabletom.
Smatra se atraktivnom kad se napravi
s kamerom u ispruženoj ruci
ili pak stojeći pred zrcalom.
Prakticiraju je mladi i stari,
muškarci, žene i djeca.
Očita je njezina popularnost,
te se često dijeli putem Facebooka
i ostalih društvenih mreža.
Upravo je tolika popularnost selfiea
pokazatelj narcisoidnog pomodarstva
raširenog suvremenim svijetom.
Jer ma kako bili vješti i umješni,
fotografski autoportret nije
ni dobar ni vjeran prikaz našeg lika.
Problem je što se ne možemo staviti
na dostatnu udaljenost od samih sebe,
ili se ogledamo u takvom zrcalu
koje nam zbog samodopadne pojavnosti
daje krivu predodžbu o nama samima.
Ali samo ako je naša ruka
vođena rukom Božjom,
onda je dovoljno duga i precizna
prikazati nam lik iz prave perspektive.
I samo ako se pozorno ogledamo
u savršenom zakonu slobode
i uza nj dosljedno prianjamo,
ne kao zaboravni slušatelji
nego djelotvorni izvršitelji,
naš lik je odraz Božjeg blaženstva.
Samo su sveci vrhunski umjetnici
prošli pravu školu selfie fotografije,
jer su spoznaju o sebi crpili
iz istine Božje o čovjeku,
te su u svjetlu njegova sjaja
i u zrcalu njegova svetog lica
promatrali i fotografirali svoj odraz.

29. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom odlomku farizeji pokazuju svu bezočnost i netrpeljivost prema Isusu, što uostalom nije samo njihova, nego je uopće bezočnost i netrpeljivost ljudi prema Bogu i prema prihvaćanju Božjeg nauka. Uslijed takve bezočnosti čovjek traži povoda odbaciti riječ istine koja od Boga dolazi, umjesto da priznaju svoje zablude i pristanu uz naviještenu istinu. Ali se mora priznati da je i njihov napor da pronađu neku optužbu protiv Isusa bio golem, jer on nije razmišljao poput njih, niti je životu pristupao s njihovih pozicija. Našavši se pred nedvojbenom uzvišenošću Isusovih djela, farizeji su odbijali u njima priznati prst Božji. Opirali su se svom silom tražeći izgovor kako bi, uz svu očevidnost, ustvrdili da se ne radi o Božjim djelima i nebeskom nauku. To će uočiti i sveti Hilarije kad tumači ovaj evanđeoski odlomak: „Farizeji se često uznemiruju i iz prethodnoga ne mogu imati prilike da Isusa lažno optuže. Na njegove čine i riječi nije mogla pasti opačina. Ali se farizeji zbog zle volje naprežu za svako istraživanje da pronađu optužbu. Isus je, naime, sve ljude pozivao od svjetovnih opačina i praznovjerja ljudskih uvjerenja na nadu nebeskoga kraljevstva.“

Zato je i upit koji Isusu postavljaju farizeji zajedno s herodovcima vrlo podao i dvoličan, jer skriva njihove stvarne namjere: Je li dopušteno dati porez caru ili nije? Njima nije trebalo razjašnjenje tog pitanja. Njima nije trebala božanska pouka koju bi slušali. Oni i tako nisu plaćali porez iz uvjerenja da je to njihova građanska dužnost i da je to pred Bogom časna obveza, nego su plaćali prisiljeni čistom silom rimskih careva, samo što nisu imali hrabrosti javno to reći u javnosti. Igrajući dvostruku igru, pokazivali su se lojalnima pred vojnom moću, no o tom pitanju su radije šutjeli pred narodom, da ih narod ne bi prokazao kao izdajice. U duhu te iste dvoličnosti potajno su priželjkivali bolja vremena kada ipak ne će tuđincima plaćati porez, nego će skupiti dovoljno snage da se oslobode od rimske vlasti. No pred Isusom oni se čak pozivaju na plaćanje poreza caru, premda su bili prirodni neprijatelji Rimskoga carstva i carskoj su se vlasti suprotstavljali s političkih pozicija. Oni kojima nije odgovarala rimska vlast htjeli su ili diskreditirati Isusa u očima puka, ili, ukoliko bi izbjegao toj zamci, dovesti ga u sukob s rimskom vlašću.

No njihovo pitanje, premda složeno i opasno, nije ga zbunilo niti ga je moglo ugroziti. Kao prvo zato što je prema svim stvarnostima života imao božansku jasnoći i zauzimao je nepogrešive stavove kojih se nikad nije stidio, niti se bojao, jer su bili do kraja pravični, posljedica kad ih je iznosio. Osim toga dobro je poznavao i duše onih koji su mu postavljali pitanja, jer je kao Bog znao što je u ljudskome srcu. Premda svjestan da ga kušaju hoće li se ogriješiti o svjetovnu vlast, ipak je prihvatio izazov i dao im odgovor i jasnu pouku na postavljeno pitanje. Zato je i naredio da mu donesu denar, te upitao svoje pitatelje čiji je na njemu natpis i slika. Kad su oni odgovorili da je carev, Isus im je rekao da vrate caru što je carevo, a da Bogu daju što je Božje.

Zadivljen nad mudrošću odgovora, sveti je Hilarije pun divljenja uskliknuo, nastojeći bolje definirati na što je Isus smjerao kad je rekao da treba Bogu dati Božje, a caru carevo: „O odgovore pun čuda i savršena potpunosti nebeske riječi! Isus je tako sve odmjerio između prijezira svijeta i uvrjede Cezara da je duše pobožne Bogu riješio svih ljudskih briga i dužnosti jer je odredio da se Cezaru vrati što je njegovo. Međutim ako se brinemo za Cezarovo, ako se služimo pravom svoje vlasti i ako sebe kao plaćenike podlažemo upravljanju tuđe baštine, izvan je tužbe za nepravde Cezaru vratiti što je Cezarovo, a Bogu nam je potrebno vratiti što je njegovo. To je naše tijelo, duša, volja. To što je od njega poteklo i raslo mi zadržavamo. Stoga je dostojno da oni koji se sjećaju da Bogu duguju početak i rast njemu sebe cjelovito vrate.“

Iz svega rečenoga izvire obveza i za nas vjernike poslušati sa svom ozbiljnošću Isusovu riječ, koja nas s jedne strane potiče na poštenje i odgovornost za vlastito društvo i narod dajući primjer ćudorednosti izvršavajući svoje obveze prema državi i vlasti. S druge pak strane nas potiče da ne previdimo ono najvažnije, a to je da ne zaboravimo svoje biće, dušu i tijelo, trajno predavati Bogu. Isus nas poučava da ne prodajemo sebe za materijalnu korist koju nam mogu ponuditi careve ili vlasti, to jest da ne budemo sluge i robovi koji trče samo za izvanjskim boljitkom društva, zaboravljajući pri tom sebe iz dana u dan posvećivati, pa i kroz svakodnevnu djelatnost, te spoznati da je smisao života potpuno i neopozivo se predati Bogu koji nas je stvorio i koji nas je svojom krvlju prigrlio kao predragu svojinu.

Živimo u svijetu u kojem se
naporno i mukotrpno živi,
u kojem se ljudi troše
prisiljeni robovski raditi.
Pretvoreni su u radne strojeve,
bića čije se duhovno obilje
prezire, zanemaruje i zapušta.
A svi strojevi velike snage
koji rade na principu sagorijevanja
i oslobađaju znatne količine energije
trebaju imati ispušne ventile,
ekološki kontrolirane i pouzdane,
inače bi u sebi pukli iznutra
i nanosili golemu štetu vani.
Doista, kad se u čovjeku nakupi
mnogo neželjenih napetosti,
nezdravih osjećaja i štetnih silnica,
neophodan mu je ispušni ventil.
Međutim treba mu takav ventil
kako bi se očistio od svih nečistoća,
duhovnih zaraza i štetnih nakupina,
a ne da ispušnim ventilom naziva
usisavanja još veće nečistoće.
Na žalost društvo u kojemu živimo
nudi ljudima, napose mladima,
‘ispušne ventile’ kojima upijaju
duhovno smeće i otpad grijeh.
Zato se takvim ventilima smatraju
raskalašene zabave i tjelesni užici,
nekontrolirane emocije i niske strasti
uslijed kojih biće dodatno sagorijeva
i onečišćuje se vlastitom energijom,
umjesto da se čisti i oslobađa.
Ugrozivši svoj radni potencijal,
dovodi u pitanje svrhu postojanja,
kao i čistoću okoliša svojih bližnjih,
kojima je postao živa prijetnja smrti
nekontroliranim izbacivanjem nečistoća.
Bilo bi stoga mnogo bolje
da svatko koristi onaj ispušni ventil
sakramentalnog oslobađanja duše
koji mu je Bog podarivši ugradio,
jer samo oslobođen i čist
istinski vrši zadaću služenja u svijetu.