6. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom tekstu postoje dvije temeljne linije misli prema kojima se upravlja i naše razmišljanje. Naime, dok s jedne strane izriče Isusov stav prema starozavjetnom Zakonu, s druge strane njegova riječ otkriva nama u kojem smjeru trebamo upravljati svoj vjernički život. Isusova riječ je ujedno vrlo jasna i izravna, te bismo za središnju misao mogli uzeti sljedeću rečenicu: „Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“ Tim riječima Isus nije doveo u pitanje, kao ni nijednom svojom drugom izjavom valjanost starozavjetne objave i Božjeg Zakona, a opet je istaknuo da ima ne samo bolja i savršenija objava od starozavjetne, nego i način ponašanja pravedniji od farizejskoga. Stoga je i prva kršćanska zajednica zauzela prema Starom zavjetu upravo takav stav: prihvatila ga je kao svoju svetu knjigu, te ga zato i danas čitamo na svojim liturgijskim susretima, ali je Isusa držala puninom objave Božje, pa onda i najboljim tumačem svega što je prije bilo objavljeno.

No pozornom slušatelju riječi današnjeg Evanđelja izazivaju jednu poteškoću upravo iz perspektive svega rečenoga. Isus najprije veli kako će onaj tko dokine jednu od, pa i najmanjih zapovijedi Zakona i tako nauči ljude, najmanji biti u kraljevstvu nebeskom. Taj dio sam po sebi je razumljiv, ali je u neskladu s onim što dalje veli: „Uistinu kažem vam, ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko!“ Ako će se spasiti, pa taman i kao maleni u kraljevstvu Božjemu netko tko dokida neku od Božjih zapovijedi, kako onda Isus veli da ne će ući u kraljevstvo nebesko onaj čija pravednost ne bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja? Ako će se spasiti netko tko u opsluživanju odredbi nije tako precizan i revan poput pismoznanaca i farizeja, kako da se ne će spasiti netko čija pravednost nije veća od one pismoznanaca i farizeja?

Kao pastir Crkve i sveti Augustin se susretao s ovim upitom, te je u propovijedima i govorima nastojao razjasniti nedoumice svojih vjernika. U tom smislu je i uvjeren da spomenuta rečenica ne znači da će u kraljevstvo Božje lakše oni koji krše ili krnje Zakon, od onih čija pravednost nije nadvisila farizejsku. Doista, istinski je prikladan za kraljevstvo nebesko samo onaj tko vrši i starozavjetne i Kristove odredbe, a bez daljnjega postoji stvarna razlika i između onih koji ne vrše i koji vrše cjelovito starozavjetni Zakon: „On (Isus) kaže: neka vaša pravednost bude veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja jer inače ne ćete ući u kraljevstvo nebesko. Tko, dakle, bude vršio te najmanje zapovijedi i druge tako učio, ne će ga se odmah držati velikim i prikladnim za kraljevstvo nebesko, ali ipak ni tako malenim kao onoga koji ih krši. Da bi netko bio velik i prikladan za kraljevstvo, mora činiti i vršiti ono što nas sada uči Krist, to jest pravednost mu mora biti veća od one pismoznanaca i farizeja.“

Tako se očituje da su oni koji vjeruju u Krista i žive sukladno njegovoj riječi istinski prikladni za kraljevstvo nebesko. Oni su usvojili pravednost koja je doista po mjeri kraljevstva koje je naviještao upravo Isus, što je svetom Augustinu bilo tako očito: „Pravednost se farizeja sastojala u tome da se ne ubija, a pravednost je onih koji će ući u kraljevstvo Božje u tome da se bez razloga ne srde. Ne ubijati je najmanje, i tko to prekrši, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom. A tko vrši tu zapovijed, ne će već time biti velik i prikladan za kraljevstvo nebesko, ali će mu ipak za koju stepenicu biti bliže. Savršen će biti onaj tko se ne će srditi bez uzroka; kada to bude vršio, bit će daleko od toga da koga ubije. Stoga onaj koji uči da se ne valja srditi, ne krši zapovijed da se ne ubija, nego je radije usavršuje jer nas uči nedužnosti izvana da ne ubijamo, a u srcu da se ne prepuštamo srdžbi.“

Iz svega rečenoga izvire i danas obveza za svakog kršćanina da, u želji uđe u kraljevstvo nebesko, razvija krepost pravednosti u duhu evanđeoskog nauka, utemeljene ne na legalizmu, nego na novom zakonu ljubavi Božje. Vodeći nas k dužnom savršenstvu ta ista ljubav nam ne naređuje samo izvana, nego nas odgaja iznutra, u srcu, kako je to istaknuo i Augustin. Učimo se, stoga, biti pravednici po mjeri pravednosti Kristova kraljevstva u kojem nas čeka vječna neprolazna baština.

Bila je spletena vrlo brižno,
od kvalitetnog materijala
koji nije izazivao sumnje.
Izgledala je zavodnički i privlačno,
izbjegavajući primisao na opasno.
Prozirnost njezinih niti i širina oka
doista se je doimala prozračno.
Hrabrila je stoga prolaznike,
kao i sve stanovnike podmorja,
da se ne boje tankih mekih niti
koje ne mogu nanijeti ozljede.
Ali iza tolikih zavodljivosti
postoje podmukli planovi
i opasne spletke koje spetljaju
svakog onog tko povjeruje
u te raširene laskave priče.

Na istovjetan način funkcioniraju
i smrtonosne mreže Zloga.
Iza slatkorječivih ponuda
i velikodušnih obećanja
što draškaju ljudsku maštu,
umjesto širine i otvorenosti,
pogibeljne su i smrtonosne niti
– privlačan i poželjan mamac
dok se ljudi u njih ne zapletu.
Čuvati se takvih mreža
jer pobjeći iz njih se ne može
samo ljudskim naporom,
nego je potrebna Božja pomoć
i snaga njegova Duha osloboditelja
koji kida sve zloćudne spone.

5. nedjelja kroz godinu – A

Riječi koje Isus izgovara u današnjem evanđeoskom odlomku vrlo su zahtjevne i uzvišene. U svom govoru na gori time što im kaže da su sol zemlje i svjetlo svijeta, u vidu usporedbe skreće pozornost svojim učenicima i slušateljima na odgovornost koju nose za svijet. Time što su ove riječi izrečene kao usporedba ne znači da je njihovo stvarno značenje manje važno. Stoga im nemamo pravo oduzimati izvorno značenje, dubinu i zanemariti nakanu koju je imao Isus kad ih je izgovorio. One nisu samo usporedba niti književna figura koju možemo proizvoljno tumačiti, nego, naprotiv, valja ulaziti u njihovu maksimalnu dubinu i domet. Upravo tako su se prema ovim riječima odnosili sveti oci koji su se suočavali s njihovim sadržajem vođeni dužnom ozbiljnošću.

Tako će sveti Hilarije skrenuti pozornost da je Isus prvotno ove riječi izrekao svojim apostolima, te da služba apostola odgovara zbilji same soli. Prema vjerovanju starih sol u sebi nosi počelo vode i vatre, te je jedna iz dvoga, točnije iz mora i sunca. Osim toga i svrha joj je dvojaka: služi kao začin jelima, te pruža neraspadljivost tijelima po kojima se posipa. U tom duhu sveti biskup iz Poitiersa će posvjedočiti: „Međutim apostoli su propovjednici nebeskih zbilja. Donekle su sijači vječnosti. U sva se tijela po kojima je prosuta njihova riječ, i otajstvom su vode i ognja – Ivan je prethodno svjedok – postala savršena, zasađuje besmrtnost. S pravom su, dakle, apostoli nazvani ‘sol zemlje’. Po snazi nauka kako kakvim soljenjem tijela čuvaju za vječnost.“ A u istom duhu će protumačiti i ulogu svjetla u ljudskom životu: „U naravi je svjetla da svuda kuda se pronese širi svjetlost. Kada se unese u kuću, prekida tmine jer zavlada svjetlo. Svijet, položen izvan spoznaje o Bogu, zastirale su tmine neznanja. Po apostolima se u nj unosi svjetlo znanja. Spoznaja Boga blista i s apostolskih se malih tjelešca, kud god su prošli, tminama pribavlja svjetlo.“

Crkva prvih stoljeća bila je svjesna da je neprocjenjiv nauk Isus povjerio upravo apostolima, a oni su ga navijestili u Crkvi i predali Crkvi. Taj uzvišeni nauk nije bio privatna svojina, niti je ovisio o osobnoj snazi, moći, mudrosti i daru nekog pojedinca, nego je dolazio od samoga Krista kao nauk Božji. Zato i nije bilo tko tko se poziva na Isusa sol zemlje i svjetlo svijeta, nego samo onaj tko naviješta Božje istine u apostolskom zajedništvu, sukladno navještaju koji su apostoli prenijeli svijetu. Ma koliko prodoran bio ljudski um i velika bila ljudska snaga, nikada ne mogu biti takvi da zasole cijelu zemlju i prosvijetle cijeli svijet, dok Kristova istina to može.

Svjestan je bio sveti Hilarije kako su se mnogi krivovjerci udaljeni od apostolskog zajedništva pozivali na riječi Evanđelja, ali nisu oko sebe širili nauk nepropadljive istine niti su obasjavali svijet vječnim i neugasivim svjetlom, nego samo svjetlom svoga ljudskog uma i dometa. Ti isti ljudi odvajajući se od Crkve, jedne, svete, katoličke i apostolske prestali su biti sol i svjetlo u trenutku kad su sebe pretpostavili Crkvi i nauku Kristovu koji ona propovijeda cjelovito kao pravu sol za neiskvarenost ljudskog života. Odvajajući se od Crkve postali su bljutavima i sebi i drugima, te nisu bili za drugo nego da ih se odbaci kao neautentične propovjednike samih sebe, umjesto da propovijedaju život vječni koji izvire iz Boga. Samo u zajedništvo s apostolima na kojima je sazidana Crkva Kristova može se izvršiti sveto poslanje koje Krist kao zadaću ostavlja svojim učenicima. Pojedinac nema tu moć da bude sol cijele zemlje i svjetlo čitavoga svijeta, nego samo sveta Crkva sazidana na apostolskom nauku, te po njoj onda i svaki propovjednik koji ne propovijeda sebe i svaki vjernik koji svjedoči za Krista ostvaruje riječi koje je Krist izgovorio svojim apostolima i učenicima. Ne bojmo se stoga ni mi danas biti vjerni tom nauku po kojem i sami postajemo sol zemlje i svjetlo svijeta. Ponosni budimo što smo Kristovi jer šireći njegov naviještaj obasjavamo svijet božanskim naukom kakav još nije izišao iz ljudskih usta i dajemo nezamjenjiv okus neumrlosti ljudskom životu.

Svijećnica 2014.

Gospodinovo prikazanje u Hramu četrdeset dana nakon rođenja temelj je na kojem se u Crkvi uspostavio i istoimeni blagdan koji danas zovemo i imenom Svijećnica, a koji se nekada slavio u sklopu božićnih blagdana, dok se danas ne slavi više u božićnom vremenu. Ovaj događaj je bio i Gospodinovo milosno očitovanje starcu Šimunu koji u njemu otkriva ‘svjetlost na prosvjetljenje naroda i slava puka izraelskoga’, poradi čega se na početku misnog slavlja i blagoslivlju svijeće i vrši se ophod s upaljenim svijećama. Zato je s pravom sveti Luka u središte opisa stavio starca Šimuna, čovjeka pravedna i bogobojazna, koji je iščekivao utjehu Izraelovu. Njegova uloga, a i zasluga je bila u tome da je u Isusu rođenom u Betlehemu od Djevice Marije, prepoznao Otkupitelja i Pomazanika Božjega.

U tom duhu i sveti Ambrozije, meditirajući o riječima današnjeg Evanđelja, te sažeto obuhvaćajući najprije cjelinu unutar koje se objavljuje čudo, ne bez doze divljenja veli da svjedočanstvo o Gospodinovu rođenju  nisu dali samo anđeli i proroci, pastiri i roditelji, nego također starci i pravednici. Potom nastavlja: „Ljudi različite dobi, jednog i drugog spola, te čuda koja su se dogodila potvrđuju vjeru. Djevica rađa, nerotkinja nosi čedo, njemak govori, Elizabeta prorokuje, mudrac se klanja, zatvorena utroba klikće, udovica ispovijeda, pravednik iščekuje. A sam pravednik, koji nije tražio milost za se, nego za narod, želeći se sam osloboditi od okova tjelesne krhkosti, ali čekajući da vidi obećanoga, znao je, naime, da su blažene oči koje njega vide.“ (Expos. in Lucam 2,59)

Vidimo da i sveti Ambrozije s pravom starca Šimuna stavlja u središte ovog događaja u kojem je razvidna njegova uloga kao primatelja Božje objave, ali ne samo za sebe, nego za cijeli narod kojemu je Jeruzalem bio središte štovanja Boga. Upravo po pravednom starcu Šimunu objavila se prisutnost Božjeg Pomazanika koji je zalog oslobođenja, kako samom pravednom starcu, tako i svakom onom tko s vjerom u pravednosti iščekuje Božji zahvat u svom životu. Ali kao što je Šimun samo na temelju pravednosti mogao otkriti i primiti Božjeg pomazanika, to vrijedi i za svakoga tko iščekuje isto ostvarenje, to jest oslobođenje, kako za sebe, tako i za Božji narod.

Sveti Ambrozije, nastavljajući svoje tumačenje i naglašavajući ulogu pravednika, veli: „Vidi da se pravednik koji je zatvoren kao u zatvoru tjelesne težine hoće osloboditi, da započne biti s Kristom. Ili još bolje, hoće se osloboditi da bude s Kristom. Ali onaj koji želi biti otpušten, neka dođe u Hram, neka dođe u Jeruzalem, neka čeka Krista Gospodnjeg, neka uzme u ruke Riječ Božju, neka ga primi u neku vrstu naručja svoje vjere. Tada će biti otpušten, da ne vidi smrti onaj koji bude vidio život. Vidiš da je Gospodinova plodna milost razlivena kroz sva pokoljenja, a da je proroštvo uskraćeno nevjernima, ali ne i pravednima. Evo i Šimun prorokuje da je Gospodin Isus Krist došao na propast i uskrsnuće mnogih, s ciljem da razluči zasluge pravednika i nepravednika i da kao vjerni i pravedni sudac odredi, prema kakvoći naših čina, bilo kaznu bilo nagradu.“

Kako vidimo, na put pravednosti, to jest postojanog i radosnog iščekivanja i primanja Krista pozvan je svaki vjernik, poput starca Šimuna. Njega je vjera u Kristov pojavak nadahnula da živi sveto i pravedno, te da se očituje u narodu kao svjedok bogobojaznosti u stanju ponuditi utjehu Izraelu. Ista je zadaća pred svakim vjernikom, da bude pravednik sposoban vršiti proročku službu u narodu, te u vremenima bezboštva narodu pružati utjehu bogobojaznosti prosvjetljujući svoj narod Svjetlom na prosvjetljenje naroda i nudeći mu iz vlastitog naručja Spasitelja koji svoj narod uvodi u slavu života vječnoga.

Radi se o jednostavnoj napravi
za mjerenje vremena
na temelju položaja Sunca.
Najčešće oslikan ili oklesan na zidu,
s ucrtanim brojčanikom za sate
okrenut je put juga i sunca.
Osim toga igla mu je postavljena
na precizno određenom mjestu
kako bi točno bacala sjenu
na ucrtane brojke što označavaju sate.

I kršćanin je poput solarnog sata,
sposoban biti znak vremena
i orijentir svakom čovjeku
koji se želi snaći u vremenu.
Onda kad na ispravan način
i na pravo mjesto u svom životu
postavi svoj križ kao iglu,
te kad se okrene Kristu
– mladom Suncu s visine
pokazivat će točno vrijeme,
jer će u ovom vremenitom životu
biti ispravan pokazatelj vječnosti.

3. nedjelja kroz godinu – A

U današnjem evanđeoskom tekstu čitamo o početku Isusova javnog djelovanja koje je uslijedilo nakon što je Ivan Krstitelj bio uhićen i utamničen. Upravo radi tog događaja Isus se povukao iz Judeje u svoj rodni galilejski kraj. Ali ne započinje djelovati u Nazaretu u kojem je othranjen, nego se preselio uz more, u Kafarnaum, jedan od većih gradova onog dijela Palestine. U tome sveti Matej iščitava ostvarenje mesijanskih nagovještaja izrečenih u Izaijinu proroštvu koje veli: „Zemlja Zebulonova i zemlja Naftalijeva, Put uz more, s one strane Jordna, Galileja poganska – narod što je sjedio u tmini, svjetlost vidje veliku; onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.“ Tako Evanđelist iznosi uvjerenje da je Gospodin svjesno započeo svoje javno djelovanje u ovom rubnom dijelu zemlje i Božjeg naroda, koji je bio izloženiji utjecajima poganskih naroda upravo zato jer je bio rubni, to jest granični kraj. Pogansko društvo i običaji lakše su se uvlačili u takve sredine gdje se prolazilo i dolazilo u doticaj s drugima, gdje se susretale kulture i kultovi, trgovački i ini putovi, nego što je bio slučaj s Jeruzalemom, religioznim i nacionalnim središtem Božjeg naroda. Galileja je bio kraj gdje su se najprije i najlakše doseljavali i drugi narodi koji bi zauzimali susjedna područja, kao što su bili Asirci, te je jasno da je Galileja zbog toga dobila naziv ‘Galileja poganska’.

No Bog ne zaboravlja ni taj rubni i poganizirani prostor, nego i ljudima koju tu žive daje prigodu da se obrate i da prihvate spasenje. Ni Galileja nije prepuštena samoj sebi niti je osuđena na propast, nego i u njoj odzvanja poziv na spasenje, jer Bog ne želi propasti nijednog svoga bića. Stoga se Krist pojavljuje kao svjetlo narodu koji je ‘sjedio u tmini’ i koji je obitavao ‘mrkli kraj smrti’. Sveti oci u prvim stoljećima Crkve prepoznali su u ovom odlomku Božju skrb za sve ljude i sve narode, a ne samo za poganizirano galilejsko društvo koje je bilo pod velikim utjecajem poganskoga svijeta.

U tom duhu Ivan Zlatousti tumači ovaj odlomak iz Matejeva Evanđelja u kojem je opisano Gospodinovo djelovanja u Galileji u svjetlu riječi proroka Izaije: „A da pak naučiš da on ne govori niti o izvanjskom svjetlu ili tami, kad govori o svjetlu ne zove ga jednostavno svjetlom, nego veli ‘veliko svjetlo’, što na drugom mjestu je nazvao pravim svjetlom. A govoreći o tami, naziva je sjenom smrti. A da potom pokaže da nije njih zatekao kao oni koji traže, nego da je se Bog pojavio odozgor, veli: ‘Svjetlo se rodilo nad njima’, što će reći da je se ovo svjetlo pojavilo i zasjalo im, a nisu oni došli do njega. Jer prije rođenja Isusa Krista ljudski rod je bio na samom rubu. Ljudi ne samo da su hodili u tminama, nego su sjedili u tami, što znači da nisu imali više nikakve nade biti oslobođeni. Na takav ih je način obuzimala tama tako da ne samo da nisu znali kamo trebaju hoditi, nego nisu mogli niti stajati.„(Hom. In Matth. 14,1)

Iz ovih riječi svetoga Ivana Zlatoustoga jasno je kako on u društvu svoga vremena prepoznaje da nije dovoljno da društvo bude civilizirano i slobodno, kao da bi to bio preduvjet da je samim time u svjetlosti. No, već je to dobro i prorok znao, a i Ivan Zlatousti potvrdio, poganska civilizacija koja je, ljudski gledano, bila naprednija od civilizacije židovskoga naroda, bila je mrak u odnosu na ono svjetlo koje je sjalo i tinjalo u Božjem narodu, noseći veliko obećanje konačne objave Božjeg svjetla koje će biti u stanju raspršiti i najgušći mrak i onu sjenu smrti. I nama su riječi Evanđelja, kao i riječi svetog Ivana Zlatoustoga poticaj da se i sami ne bojimo djelovati na rubovima, a to znači u srcu ove civilizacije koja je sve više i više poganska. Jer što se više društvo poganizira i odbacuje Boga, to više ide prema rubu čovječnosti, prema mrklom mraku i prema smrtnoj sjeni. Zato nas je Gospodin, koji nam je zasjao i koji nas je svojim svjetlom prosvijetlio, ovlastio da budemo širitelji njegove istine koja jedina može raspršiti pogansku mrklinu suvremene ‘humanizirane’ civilizacije, te nositelji njegova božanskog života koji jedini pobjeđuje smrtnu sjenu koja se nadvija nad ovo naše društvo i na cijelo čovječanstvo.

2. nedjelja kroz godinu – A

Današnji evanđeoski odlomak opisuje istovjetan događaj koji smo čitali i o kojem smo razmišljali prošle nedjelje kad smo slavili blagdan Krštenja Gospodinova, s time da samo prošle nedjelje čitali opis iz Evanđelja po Mateju, dok danas čitamo tekst iz pera svetog Ivana. Od blagdana njegova krštenja kojim se ujedno zaključuje liturgijski ciklus božićnog vremena, prelazimo u liturgijsko vrijeme kroz godinu, razmišljajući o istom događaju samo iz druge perspektive. Od slavlja blagdana njegovog krštenja, ulazimo u onu svakodnevnicu koja nije pasivna svakodnevnica, nego ono redovito sveto vrijeme, koje bi kao i njegovo moralo biti posvećeno spasenjskim djelovanjem, to jest naviještanjem. Vrijeme kroz godinu je prigoda da nastavimo živjeti novim intenzitetom koji nam je posredovao sam Gospodin, a to je intenzitet njegova očitovanja svijetu.

U prvoj Crkvi se prije svega intenzivno raspravljalo o značenju ovog događaja najprije za Gospodinov život, a teko onda kasnije i za život pojedinog vjernika. Gledano iz kristološke perspektive ono je bilo prekretnica u Gospodinovu životu, jer je nakon što je primio krštenje Gospodin počeo svoje javno djelovanje. A gledano iz perspektive Ivana Krstitelja, krštenje kojim je on krštavao narod imalo je smisla samo kao priprava za Mesijin dolazak: „Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.“ Zato nam sveti Ivan Evanđelist i prenosi ovaj događaj kako bi posvjedočio da se Mesija doista i očitovao u Izraelu od trenutka kad je Isus došao na Jordan tražeći od Ivana da ga krsti. S pravom onda možemo reći da je Ivan bio prvi kojem se Isus očitovao kao Sin Božji i Otkupitelj.

U tom duhu i sveti Augustin iščitava ovaj događaj, propitujući najprije značenje, zadaću i korist Ivanova krštenja, pri čemu je vrlo kritičan: „Braćo moja, da je čemu koristilo i sada bi ostalo, a ljudi bi se krštavali Ivanovim krštenjem, te bi tako dolazili do Kristova krstitelja. Ali što veli Krstitelj? Krstim da se on očituje Izraelu. Hoće reći da je došao krstiti vodom da se Krist očituje Izraelu, narodu Izraelovu. Ivan je primio otajstvo krštenja vodom pokore kako bi pripremio put Gospodinu, kad još Gospodin ne bijaše došao. Ali kad je se Gospodin pojavio, suvišno mu je put pripravljati, jer onima koji ga upoznaše sam je postao put. Stoga nije bilo dugotrajno Ivanovo krštenje. Ali kako se je pojavio Gospodin? Ponizan. Pojavio se kako bi Ivan primio krštenje kojim je trebao biti kršten sam Gospodin.“  (In Jo. Ev. tr. 4,12)

Doista, razvidno je da je Ivan krštavao kako bi se Gospodin očitovao Izraelu, a prvi od sveg Izraela bio je sam Preteča koji se je svojim krštenjem pokore čistio kako bi primio veliki dar očitovanja Mesijina.  Tako je u trenutku krštenja Gospodinova Ivan upoznao onoga kojega nije poznavao, te je po tom događaju počelo očitovanje Gospodinovo Izraelu. A prvi čin Gospodinova očitovanje bilo je očitovanje Ivanu, te je njemu krštenje pokorom bilo korisno da upozna Jaganjca Božjega i da potom posvjedoči za njega. Krštenje pokorom pripremilo ga je za ono drugo krštenje koje je tako odvažno najavljivao. Ivan je vidio Duha Svetoga kako silazi nad Isusa, te je tako i sam primio krštenje Duhom, što će poslije posvjedočiti dajući krv za Krista. Ivan je tako prvi koji je kršten Gospodnjom snagom, jer mu se očitovao Mesija i jer ga je obdario svojim Duhom.

Iz svega toga izvire obveza za nas kršćane, biti na tragu Ivanova svjedočanstva za Isusa. Ne možemo živjeti kao da ga ne poznamo, premda vidimo da mnogi oko nas ne samo žive kao da Krist nije očitovan svijetu, nego kao da uopće Boga nema. Vrijeme kroz godinu nam je poticaj da i svojoj svakodnevnici, a ne samo u prigodi nekih većih blagdana, Gospodina očitujemo svijetu, jer bez nas se to očitovanje ne događa. Kao što je Ivan Krstitelj pripremao svijet na to očitovanje, i nama je dodijeljena ta ista zadaća. Činiti nam je sve što je u našoj moći da se Isus očituje narodu, koji sporo prihvaća takvo očitovanje, jer su mu oči zastrte slabošću i grijehom.

Živjeti nam je stoga tako intenzivno, a to znači svjedočki, kao što je činio sveti Ivan Krstitelj, sveti Augustin i prva kršćanska zajednica, jer je neophodno i naše služenje Božjem otajstvu kako bi se Isus očitovao svijetu doista kao Božji pomazanik i Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. Svjedočiti nam je tako da njegovo svjetlo može zasjati ljudima našega vremena koji odbijaju naći se u zajedništvu s njime, te zbog toga čame pod teretom grijeha, koji ljudi nisu vlasni sebi skinuti, nego to može jedino Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta. A kako bi čovjek našega vremena dopustio Jaganjcu da mu skine teret grijeha, neophodno je naše sveto služenje i svjedočenje u svijetu.

Stara grčka mitološka priča
govori o Narcisu na rubu zdenca
što promatra zaljubljeno vlastiti lik
što se zavodnički zrcalio u vodi.
Opijen sebeljubljem i zadivljen ljepotom
bacio se potom u taj isti zdenac
koji mu postade grobnicom.
Nakon njega svaki oholi sebeljubnik
čini istu narcisoidnu pogrješku
čekajući da se izbistri voda u zdencu
kako bi nastavio tamo gdje je stao Narcis,
ne vodeći računa da će i sam
skončati istom ‘slatkom’ smrću
kao žrtva svoga bistrog lika u vodi.

No učeći nas bježati od napasti sebeljublja,
naš Učitelj nas poziva radije
da se zagledamo u vode krsnog zdenca
koje je on posvetio svojim krštenjem
i silaskom u vode Jordana.
U krsnom zdencu se neće stoga
zrcaliti sebeljubni ljudski lik,
nego će milost Božja učiniti
da nam se u bistroj vodi ukaže
sveti i božanski lik Gospodinov.
A ovaj milosni zdenac nije uzrok
bijedne smrtni sebeljubnika,
nego izvor novoga života djece Božje
po uzoru na sinovstvo ljubljenoga Sina.
I što jasnije naš lik u vodi
bude zrcalio njega a ne nas
bit ćemo tada istinski kršćani.

Blagdan krštenja Gospodinova – A

Krštenje Gospodinovo na Jordanu bio je jedan od nezaobilaznih događaja Gospodinova života, o čemu nam svjedoče opisi sve četvorice Evanđelista, s time da u ovom liturgijskom ciklusu čitamo Matejev opis tog događaja. Upravo jer je na mnoge, još od prvih vremena Crkve, djelovala zbunjujuće činjenica da je Isus na Jordanu zatražio od Ivana da ga krsti, tim više je potvrđena vjerodostojnost ovog događaja i tim više je izazovnije bilo tumačenje i značenje koje mu valja pripisati. Premda je djelovao zbunjujuće, ipak se od samih početaka ovaj događaj propovijedao i prenosio u kršćanskoj zajednici kao otajstveni događaj iz Gospodinova života. S duhu toga propovjednici i tumači Svetoga pisma, počevši već od apostolske zajednice, trudili su se razumjeti njegovo otajstveno značenje i prenijeti spasenjsku poruku. Dok su propovijedali Isusov život i djelovanje, govorili su o njegovu krštenju na Jordanu kao jednom od stožernih događaja njegova života s kojim valja upoznati vjernike kojima se prenosi sveta vjera. Stoga kao novi apostol na Judino mjesto nije mogao biti izabran netko tko nije bio svjedok svih događanja iz Gospodinova života, počevši od krštenja na Jordanu (Dj 1,22).

Ali osim što je bio vrlo važan, ovaj događaj je bio i prilično zbunjujući. Mnogi su se, doista, pitali zašto je se Isus, ako je Bog i Božji Sin, podložio Ivanovu krštenju? Je li i njemu trebalo krštenje pokorom? Je li možda time htio pokazati da je manji od Ivana? Isto tako, osim razumijevanja odnosa između Ivana i Isusa, Preteče i Mesije, trebalo je razumjeti odnos i između Ivanova krštenja i onog kršćanskog. Mnogi su se pitali postoje li uopće razlike između Ivanova krštenja kojem se Gospodin podložio i onoga koje je sam ustanovio. Vrlo sintetiziran, ali isto tako i jasan odgovor dao nam je sveti Jeronim u svom tumačenju ovog evanđeoskog teksta: „Spasitelj je iz tri razloga primio Ivanovo krštenje: prvo – jer se rodio čovjekom – da ispuni svaku zakonsku odredbu i poniznost; drugo: da svojim krštenjem potvrdi Ivanovo krštenje; i treće: da – posvećujući jordansku vodu – silaskom golubice naznači dolazak Duha Svetoga u vjerničkoj kupelji.“

Tako nam je sveti Jeronim sažeo uvjerenja i stav prve Crkve prema krštenju Gospodinovu u jednoj rečenici, pokazujući da se radi o događaju koji Gospodin svjesno čini kako bi onima koji vjeruju pokazao put spasenja koji se ima sastojati od poniznosti, obraćenja i silaska u vode krsne kupelji. Isus kako čovjek nije bježao od svoje odgovornosti, nego se svjesno podložio svim zahtjevima ljudske pravednosti, te tako potvrdio da je Ivan Krstitelj zakonito pripravljao put Mesiji, to jest da mu je čak sam preteča. Nadalje, da ne bi bilo onih koji si umišljaju da mogu bez valjanog i zakonitog ljudskog podlaganja Božjoj pravednosti doći do spasenja, Isus je naznačio ovaj jednostavni put poniznosti koji prolazi kroz Crkvu, o čemu će sveti Dalmatinac nadodati tumačeći koju je to pravednost Gospodin ispunio, te koje to značenje ima za nas: „Isus nije dodao zakonsku ili naravnu da oboje shvatimo. Isto tako, ako je Bog krštenje primio od čovjeka, neka čovjek ne drži nedostojnim da ga primi od roba kao što je i sam.“

Stoga ovaj blagdan i nas danas poziva na duhovni put koji nam je Gospodin naznačio kao put pravednosti i poniznosti, a sam ga je utro poniznošću i posvetio sakramentom krštenja koji nam Crkva daje. U tom duhu smo i sami pozvani podložiti se u poniznosti svakoj pravednosti Božjoj, te da ne budemo oholi i umišljeni u ljudska uvjerenja kao da bi se do spasenja moglo doći nekim privatnim putem ili sredstvom, umjesto ovog naznačenog kojem se i Gospodin podložio. Dok prigibamo glave i koljena pred onima koje je Bog ovlastio da vrše djelo obraćenja u narodu, ostajemo trajno združeni sa Slugom Božjim koji je poradi nas i našega spasenja činom poniznosti posvetio vode našega krštenja po kojima nas je, milosnim djelom Duha Svetoga, učinio ljubljenom djecom Božjom.

Svetkovina Bogojavljenja

Svetkovina Bogojavljenja u prvoj Crkvi bila je doista jednako svečana i značajna kao i svetkovina Božića, jer ovo slavlje izriče isto otajstvo pojavka Sina Božjega među ljudima. Doista ni Božić se nije slavio samo kao otajstvo rođenja Kristova, nego je slavljenje Božića sadržavalo i istinu da se Krist na dan svoga rođenja prije svega objavio svome narodu. Sukladno tome svetkovina Bogojavljenja je upućivala i na još jednu stranu tog otajstva, to jest istinu da se odmah nakon rođenja i prvih dana boravka među ljudima Krist Gospodin objavio i poganskim narodima na otajstven način koji su posvjedočili mudraci s istoka. Upravo u tome duhu i sveti Augustin, obrazlažući razloge i slavlja Bogojavljenja u prvoj Crkvi, predstavlja svetkovinu Bogojavljenja kao isto božićno otajstvo, s time što je sam događaj Božića bio događaj kad je Božje svjetlo zasjalo židovima, a događaj kad je to isto svjetlo zasjalo poganima: „Stoga oni koji ‘izbliza’ istoga dana pristupiše Kristu, i ovi što danas dođoše ‘izdaleka’, naznačiše potomcima da slave dva dana, iako su i jedni i drugi vidjeli jedno te isto ‘svjetlo svijeta’.“

Osim što Bogojavljenje shvaća kao drugo božićno slavlje, Hiponski biskup u mudracima s Istoka razaznaje lik i uzor svakog vjernika koji nikad nije prestao biti u hodu kao vjernik. Jer vjera pretpostavlja trajni hod i rast u spoznaji Božjoj dok vjernik ne dođe do savršenije spoznaje do sigurnosti koju pruža neposrednost, svjestan da vjera nije nerazumna, nego da je dar spoznaje Božje. Zato su mu mudraci izvrstan primjer hoda u vjeri, vođena zvijezdom, ali i dolaska do očevidne neposredne spoznaje, jer po Kristu u Betlehemu imaju uvid u svu istinu. Zato će Svetac iz Hipona za njih ustvrditi: „Vjeruju i traže: kao da predstavljaju ljude što hode po vjeri, ali žele neposredno promatrati.“

Neka i nas hod trojice mudraca s Istoka potakne da i sami doživimo vjeru kao hod prema Božjim očevidnostima. Neka nam bude poticaj za produbljenje istina vjere, neka nas vodi prema neposrednom gledanju koje nam je omogućio Božji Sin svojim utjelovljenjem, kad se dao vidjeti u tjelesnom liku. Ali tko želi imati neposrednu spoznaju o Bogu, ne može zanemariti spoznaju koju o njemu primamo iz Svetoga pisma, knjige u kojoj su nam zapisana svjedočanstva o njemu i prorečeni budući spasenjski događaji. U ovom procesu bistrenja svijesti i ideja, mudraci su nam primjer jer su i sami trebali proći kroz Sveto pismo, uči nas Augustin. Njih je, naime, zvijezda vodila preko Jeruzalema gdje su ih židovski učitelji poučili da je za Krista prorečeno da ima biti rođen u Betlehemu. „Radi nas je htio svratiti pozornost na svoja sveta Pisma. Zato je naredio da i sami mudraci kojima dade veoma jasan znak na nebu – a u srcima im je objavio da se rodio u Judeji – u nj povjeruju na temelju njegovih proroka.“

I ne bez doze kritičnosti Augustin dodaje i oštar prigovor pismoznancima i prvacima narodnim koji nisu znali prepoznati Isusa u Betlehemu kao Božjeg Sina, premda su im mudraci dali prigodu da i sami učine potrebni napor: „Koliko je nedostajalo da postanu pratioci onih koji traže Krista? Od njih čuše da su vidjeli njegovu zvijezdu i da su došli sa željom da mu se poklone. Što ih je stajalo da ih odvedu u Judin Betlehem koji naznačiše pomoću božanskih knjiga pa da zajedno vide, zajedno shvate i skupa se poklone? Ovako – pošto drugima pokazaše vrelo života – sami umriješe od suše. Mudracima su postali kao miljokazno stijenje. Prolaznicima su koji pitaju nešto pokazali, ali su sami ostali tupi i nepomični.“ To što on predbacuje drugima, postaje poticaj nama kršćanima da i sami ne ostanemo na pola puta u svom hodu prema Kristu, nego da, poput mudraca, dođemo do Betlehema, do njegovih jaslica, usprkos svih izazova i poteškoća, kako bi nas novorođeni kralj, dok mu se smjerno klanjamo, ispunio svojom spoznajom, svjetlom i životom.