Dvadeseta nedjelja kroz godinu – C

Svatko će se složiti da su vrlo neobične ove riječi na Gospodinovim ustima koje slušamo u današnjem evanđeoskom odlomku. Navikli smo slušati kako on govori o pravdi, miru i ljubavi, a ne o razdoru i nemiru u međuljudskim odnosima. I da stvar bude ljepša, on ne utvrđuje kao činjenicu da sporne i problematične situacije postoje, nego otvoreno priznaje da će upravo on biti uzrok dodatnih razdora i nemira na zemlji, a napose u obiteljima, jer reče da nije došao donijeti mir,nego razdjeljenje. Iz njegovih riječi iz današnjeg Evanđelja kao da bi se dalo zaključiti da postaje zagovornikom neke revolucije i pobune na svijetu, poticatelj nemira kojima se izokreće društveni poredak i dovodi u pitanje obiteljski mir, sloga i zajedništvo. Umjesto da smiruje ljudske odnose, koji su i tako zapaljivi i naelektrizirani do usijanja, on govori o tome kako je došao baciti oganj na zemlju. Umjesto da se bavi mirotvorstvom, on potiče nezadovoljstva, nemire i razdore. S pravom se onda upitati bi li ga trebalo optužiti i za duhovni terorizam i duhovno piromanstvo, jer pravi razdore tamo gdje bi trebalo smirivati i izmirivati, a potpaljuje vatru i nadolijeva ulje tamo gdje bi trebalo gasiti. Treba li stoga Gospodina osuditi za narušavanje javnog reda i mira, jer i tako krhke odnose koji postoje u društvu i obiteljima on dodatno narušava, za razliku od društva koje se svesrdno trudi pokazati mirotvorno lice i uspostaviti mirne odnose?

Ali upravo zato što nam sve to djeluje zbunjujuće i vrlo neobično čuti od Gospodina, dužni smo propitati što je on htio reći i poručiti svojim slušateljima. Ako je nastupio kao buntovnik, onda valja propitati koju vrstu bunta on zagovara? Smatra li da u društvu treba biti neophodnih nemira, kako bi se nakon toga izvuklo neko drugo dobro? Odgovaraju li njegove riječi duhu pobuna i revolucija koje se svakodnevno događaju na raznim stranama zemlje? Želi li doista izazvati nerede u društvu, koje je i tako puno nemira, uzavrelih strasti, neriješenih odnosa, problematičnih situacija? Želi li doista podijeliti i razoriti ljudsku obitelj i odnose u njoj? Želi li je do kraja uništiti pogoršavajući odnose među ukućanima, koji su i tako često krhki i vrlo lomljivi? Je li i on jedan od onih koji zagovaraju i potiču više neprijateljstava i nereda u obitelji kako bi je poslije proglasili nekompetentnom ili pak štetnom zajednicom koju stoga treba dokinuti i uspostaviti na drugim osnovama? Ne postaje li i on tako netko kojim se koriste oni koji žele diskvalificirati, diskreditirati i uništiti obitelj? Zar je malo što i bez toga postoji toliko nerazumijevanja i svađa, netrpeljivosti i mržnja u društvu i obiteljima, nabijenima tolikim negativnim emocijama, pa on još želi nadoliti ulje na vatru, te i sam postati još jedan razlog podjela i svađa?

I nakon što smo postavili toliko pitanja, valja potom dati i odgovore u duhu stvarne Isusove poruke kako cjelinom njegova evanđelja, tako isto i ovim odlomkom o kojem danas razmišljamo. Valja odgovoriti na to što on želi postići izgovarajući ove riječi, te zašto naviješta neprijateljstva i nemire u obitelji? Kao prvo valja imati u vidu da on ne želi nemire, neprijateljstva i svađe, nego želi donijeti istinski mir čovjeku, obitelji i društvu. Međutim, takav mir treba i može počivati jedino na evanđeoskim vrijednostima, na Božjoj isitni, pravdi i ljubavi, a ljudi najčešće nisu spremni za pomak prema takvom miru. Oni radije žele mir konformizma i prilagođavanja društvenim kategorijama ili pak navikama većine. Tako umjesto da žive sukladno vrijednostima, padaju u osrednjost života zadovoljavajući se da žive kao i svi ostali ljudi. No Gospodin Isus zna da takav prividni mir nije posebna vrijednost, niti se na njemu može graditi obiteljski i društveni život. Jer mir društva se ne može graditi na prividnim i provizornim vrijednostima, niti na društvenom konformizmu, nego samo na istinskim vrijednostima duha koje izviru iz Božjih istina. Konformistički mir u društvu nije mir ljudi koji imaju iste ideale i težnje, sukladne najvećim Božjim imperativima, nego je to mir ljudske osrednjosti, te nije pravi mir i ne može biti temeljem ljudske budućnosti. Gospodin stoga ne želi prividni mir koji se uporno stvara i promiče i u društvu našega vreman, a koji nije mir istih vrijednosti i težnji. On zna da nije ispravan ni kvalitetan mir ako nema istoga cilja i zajedničkih nastojanja do njegova postizanja.

Sukladno tome Isus ne želi usaljeno kršćanstvo, ono koje zovemo konformističkim, to jest poistovjećenim s društvom u kojem se živi. Ne želi da vjernici u društvu žive polovično, nego da se drže pravih vrijednosti i da ih otvoreno naviještaju i svjedoče, pa i kad nailaze na otpor konformista i onih koji ne razumiju njegovu logiku. Pa i u obiteljima, Isus ne želi da vjernici u ime konformizma žrtvuju jasnu svijest o tome što je obitelj i da zato odbace Božje vrijednosti koje bi trebali prigrliti i na kojima bi je trebali graditi. Jer ako bi se kršćani ponašali konformistički, onda bi i samo društvo time gubilo, a trpio bi i obiteljski život u kojem se, ako ne bi bilo svjedočanstva vjernika, nikad ne bi uspostavile prave vrijednosti.

Gospodin Isus poziva stoga nas kršćane na revolucionaran stav protiv osrednjosti i konformizma kojeg je pun svijet i kojim vlastodršci drže ljude upokorene i njima manipuliraju, umjesto da ih potiču da bistre svijest o vrijednostima života, te da traže zajednički nazivnik budućnosti gradeći je na istinskim vrijednostima. Moćnicima ovoga svijeta nikad nije odgovarao Gospodinov jasni nauk, te su uvijek oni poticali pobune i progone protiv njegovih učenika, kako se ne bi dogodila korjenita obnova društva i obitelji. Time su ostavili prostora da dominira zakon jačega, kojima moćnici vješto manipuliraju javnim mnijenjem i promiču kompromisne sustave prividnih vrijednosti.

Gospodin je zato došao ražariti svijest o pravim vrijednostima koje nam je Bog po njemu objavio, te želi da ih odvažno i beskompromisno naviještamo, koštalo što koštalo, ali od nas ne traži da se nasiljem borimo za ono u što vjerujemo, nego da svjedočki naviještamo i spremno radije trpimo za istinu u koju vjerujemo, nego da je se odreknemo. Zato nije došao da imamo ustajali konformistički mir, nego da se borimo za sve što je vrijedno i ispravno, za sve što dolazi od Boga, pa ako treba i dajući i svoj život. Time što postoje oni koji naviještaju Božju istinu, on je donio razdvajanje među ljudima, ali razdvajanje koje je razlikovanje vrijednosti i duhova sa svom jasnoćom, te bi kao takvo trebalo biti na korist čovječanstva, a ne na urušavanje. Dopustimo stoga da nas zahvati njegov oganj i ne bojmo se naviještati istinu o Bogu i čovjeku, o obitelji i društvu, onako kako je Gospodin navijestio i za koju nas je oganj ljubavi Duha Svetoga ne samo zagrijao, nego doslovno i zapalio.

Idući žustra koraka prema svom cilju, Tomislav se osvrtao i čak malo zagledao oko sebe. Hodao je s osjećajem da su sve oči na ulici uprte u njega, premda je bio poput tolikih jednostavnih mladića koji nisu privlačili ama baš nikakve pozornosti. Sve je gledao prati li ga netko, kao da je u ono malo sitniša koji je nosio u hlačama bilo cijelo bogatstvo. Među tolikim osjećajima koji su se miješali u njegovoj glavi bio je i osjećaj krivnje kao da je nekom nešto ukrao ili će ukrasti, premda nije činio ništa protuzakonito. Uostalom, gotovo svi njegovi vršnjaci i prijatelji iz kvarta i škole već godinama su ulazili u kladionice i zadržavali se na štandovima športske prognoze i igara na sreću.

Za razliku od njih on do danas nije imao prigodu jer jednostavno nije imao čime uplatiti listić športske prognoze, srećku lutrije ili se kladiti na neku od ponuđenih oklada. No u posljednjih nekoliko tjedana uspio je uštedjeti nekoliko kuna štedeći na slatkišima i usputno pomažući u nekim udrugama, što je bilo dovoljno da krene u ovu pustolovinu. Eto zašto je toliko žurio, jer je želio okušati sreću, te zažarenih obraza i zacakljenih očiju osjetiti čar iščekivanja nekog zgoditka. Pogotovo što ga je pratio predosjećaj da će doista i nešto dobiti.  Dvoumio se što napraviti, da li zaigrati športsku prognozu, upustiti se u oklade ili pak zaigrati neku kombinaciju na listiću lutrije. Mnogo bolje je pratio športska zbivanja, te je se s lakoćom mogao upustiti u prognoze utakmica ili se eventualno okladiti u neki rezultat. No srce je naginjalo prema tome da zaigra lutriju, jer je osjećao da je danas njegov dan, te da će sigurno dobiti, a i dobitak koji je visio u zraku bio je mnogo unosniji nego na prognozama ili okladama.

Misli su mu se rojile po glavi. Već je planirao što će napraviti s dobivenim novcem, a trebalo ga je biti cijelo brdo prema njegovim predviđanjima. Sanjao je novu športsku opremu, trenerku i patike kakve nema nitko od njegovih poznanika. A ne bi smio previdjeti ni dres nekog od svojih omiljenih nogometaša kao što je Messi. Potom, trebalo je ostaviti nešto i za školu i za knjige, jer roditelji krpaju jedva kraj s krajem. Onda će imati novca ne samo da polaže vozački, nego da si kupi neki auto, ili bolje, neki motorkotač pa da osjeti draži i brze vožnje, kako je već čuo od drugih. I dok je tako pravio planove u hodu, sjetio se da je mislio samo na sebe, zaboravivši svoje roditelje i dvojicu braće. Malo se postidio, ali je potom umirio savjest čvrstom odlukom da njih ne će zaboraviti, nego da će im izići u susret u svemu što bude trebalo. A trebalo je popraviti njihovu trošnu nastambu, ili pak kupiti jednu novu i bolju. Trebalo je braći omogućiti školovanje i otvoriti vrata budućnosti.

Zanesen u tim mislima žurna koraka se približavao igraonici u kojoj je očekivao ispuniti svoje snove. Od ulaznih vrata dijelilo ga tek nekoliko koraka, nakon čega je bio uvjeren da će započeti njegov drugi i sjajniji život, kad najednom spazi samo na par metara od sebe gotovo nemoćnu staricu što je molećivo upravila pogled prema njemu tražeći nekoliko kuna da može kupiti sebi nešto za jelo. Njezin pogled ga je paralizirao i on se skamenio. Glavom su mu vratolomno prolazile misli. Ako njoj dadne to što ona traži, ne će ostati njemu da odigra svoj listić, ali će učiniti veliko djelo ljubavi i čin dobrote. No glavom je prostrujala i druga sugestija: Možda je bolje da joj ne da ništa, nego da ode uplatiti listić, a kad dobije, a uvjeren je bio da bi trebao dobiti, onda će joj dati ne samo za komad kruha i bocu mlijeka, nego će joj dati mnogo mnogo više. Uostalom, zašto bi joj sad morao pomoći on? Ta možda naiđe i netko drugi, bogatiji i spremniji, te će joj bez problema priskrbiti što treba. No, nitko se ne pojavi u blizini, a njemu se opet vrati ona prava misao: A što ako ne dobije, jer to je ipak lutrija, onda će ostati bez ičega, a uz to je uskratio pomoć ovoj ubogoj sirotici.

Kao da je trajala vječnost ta unutarnja borba od par sekundi u kojoj je otkrio da postoje u njemu dva Tomislava, i to tako suprotna i suprotstavljena, a ne samo jedan. Toliko je bio zaprepašten i tom činjenicom, ali i snagom koju su posjedovali ova dva lika u njemu. Osjetio je da mu kolebanje lomi dušu, kao što bura lomi stabla. Imao je osjećaj da uzmiče nazad, da želi pobjeći s toga mjesta velike nedoumice na kojem je proživljavao strašnu krizu i kušnju. Bio je preneražen jer nije znao kakav će biti ishod borbe, u kojoj je želio pobijediti, ali nije znao kako i nije znao kojem od dvojice dati za pravo i podržati ga da dobije bitku.

I dok su sekunde trajale cijelu vječnost, kroz dušu mu prostruji jedna misao: Blaženije je davati nego primati. Nije znao odakle je došla, niti tko ju je izrekao. Nije bio siguran je li mu je šapnuo neki anđeo, ali je osjetio neku snagu koja mu je obuzela ruku što je bez razmišljanja zahvatila u džep i sve s mukom skupljane kovanice istresla na ruku ove starice. Najprije je s nevjericom pogledala na dlan svoje ruke, a onda je podigla pogled pun zahvalnosti i samo kratko izustila: „Bog te blagoslovio, sinko!“

Napokon mu se vratila krv u obraze, a čelo ozarilo. U srcu što je bubnjalo pobjedničku koračnicu osjetio je nevjerojatnu sreću. Ne zna je li trčao ili je letio na nevidljivim krilima prema svome domu, te je s vrata zavikao: „Mama, tata, znate što ima nova? Danas sam dobio na lutriji najveći zgoditak!“ I ponosno je ispričao priču koja je njihovu skromnu obitelj ispunila dodatnim ponosom i neprocjenjivim bogatstvom.

Razmišljanje uz svetkovinu Uznesenja Marijana

Nakon što je Marija doživjela radost proslave svoga Sina, te je primila snagu Duha Svetoga, njezin život i svjedočanstvo u prvoj Crkvi bili su od iznimne važnosti. Događajem uskrsnuća njezina vjera je bila potvrđena, ali i osnažena, te je ona svojim darom vjere mogla krijepiti apostolsku zajednicu u tim nemirnim vremenima traženja sigurnosti u Bogu. I oni su, poput nje, trebali razumjeti Boga i njegovu ljubav prema čovjeku, otkrivajući puninu istine koju im je navijestio Gospodin Isus. No ovaj zahtjev za puninom istine na koju su svi bili pozvani pretpostavljao je da se ne samo otkrije cijela istina o Bogu, nego također i o čovjeku, jer te dvije istine idu u paru. Dok su apostoli otkrivali istinu o Bogu koji se objavio, otkrivali su ujedno da je to Bog koji ljubi čovjeka i koji otkriva čovjeku bit života. To je Bog koji čovjeku otkriva odgovore na bitna ljudska pitanja o kojima ovisi sav ljudski život, te mu tako omogućuje da i sam čovjek krene putem pravog ostvarenja svih potencijala svoga života.

Znamen neba na zemlji

Upravo Bog koji se objavio na zemlji, i samo on, dao je čovjeku vjeru i nadu u konačnu pobjedu života nad smrću, dobrote Božje nad grijehom i zlom, s time da je i čovjek trebao dati svoj obol u toj borbi. No taj čovjek nije apstraktni čovjek, nego konkretni čovjek vjernik koji se kao član Božje obitelji – Crkve bori za ostvarenje Božjih planova. A dok su svetopisci opisivali borbu Crkve protiv Zmaja, Marija im je bila pred očima kao pralik i uzor pobjede nad njim, jer ga je ona prva pobijedila, ali ne samostalno, nego u Crkvi, za Crkvu i u ime Crkve. Ona je pred vjernicima svijetlila kao moćna zagovornica protiv čije jednostavnosti i poniznosti, čistoće i vjernosti Zmaj nije mogao ništa. Zato ju je prva kršćanska zajednica i doživjela kao Ženu koja je uzvišeni ideal ljudskosti ostvarila u punini, a na koji su pozvani muškarci i žene u ovom svijetu. Jedino je takva cjelovita žena mogla skrbiti o djeci Božjoj u svijetu, kao što je, uostalom, skrbila i o utjelovljenom Sinu Božjemu.

Ona je već u sebi nosila sliku, pa i stvarnost, budućeg preobraženja i konačne slave koja se ima očitovati u svakom čovjeku. Ona je još za svoga boravka na zemlji bila nebesko znamenje koje se pokazalo Crkvi, kako će to opisati sveti Ivan u Otkrivenju: I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda (12,1). Ona je Crkvi bila nebeski znak sjajniji od sunca i mjeseca i važniji od zvijezda. Upravo time što je bila nebesko znamenje, ona je bila Majka prethodnica koja ide pred svojom djecom putem ostvarenja istine o čovjeku, na kojem će Bog pokazati svoju bezrezervnu svemoć. Ona kao Majka je nepogrešivo dobro poznavala put prema onom budućem gradu – nebeskom Jeruzalemu koji je majka naša, to jest majka naše vječnosti, jer je i sama nosila u svome krilu odlike njegova neoskvrnjena majčinstva. Za nju koja je vjerno slijedila stope svoga Sina nije bilo nikakve dvojbe kamo i kako hoditi kako bi došla u Sveti Grad.

Iz obilja života koji je primila i punine vjere koju je posjedovala Marija je još za života bila potpuno suobličena slici svoga Sina, što je bio zalog i njezina konačnog preobraženja u vječnosti. A jer je on uskrsnuo u tijelu, i ona je vidjela slavu svoga uskrsnuća i proslave tijela snagom mirnog i odlučnog pouzdanja u Boga. Ostajući trajno i neraskidivo povezana sa svojim uskrslim Sinom, nije imala razloga dvojiti o Bogu koji uskrisuje mrtve, nego je puna vjere, nade i ljubavi hodila prema svome konačnom ostvarenju. Zato je i sama vjerovala u stvarnost uskrsnuća tijela, ali ne kao u neku uopćenu daleku mogućnost, nego je vjerovala u to kao najpouzdaniju stvarnost koju dotiče kao rukom.

Za Marijom do vječnosti

Vjerovati u ovakvo ostvarenje, značilo je vjerovati u ostvarenje čovjeka koje se događa po Bogu. Za Mariju je to doista značilo da treba biti prava Žena koja može svakog čovjeka učiniti čovjekom – bićem punim božanskog života. Marija je zato vjerovala u velike mogućnost čovjeka, od kojih je najveća bila upravo mogućnost uskrsnuća i života vječnoga u Bogu. Snagom vjere u Boga i u ljudske mogućnosti znamo da ih je sama u punini ostvarila. Zato je Crkva u svom vjeroispovjednom obrascu formulirala ono što je vidjela da je Marija ostvarila: „Iščekujem uskrsnuće mrtvih i život budućega vijeka.“ Marija je svoje dane na zemlji živjela iščekujući upravo budući život koji je postao predmet vjere, pri čemu je doista bila neopisiv uzor. Ako je netko vjerovao u „uskrsnuće tijela i život vječni“, onda je to bila ona čiji je život bio potpuno posvećen proslavi Boga na zemlji, a koji je  jedini proslavljao ljude na nebu vječnom slavom.

Ona je zato vjerovala u velike mogućnosti čovjeka i njegova ostvarenja u nebeskoj proslavi, te je prijelaz iz ovoga u onaj život proživjela kao ostvarenje svih mogućnosti u koje je vjerovala. Doista, potpuni život u Bogu je takav da ne ostavlja čovjeka neispunjenim, ni tijelom ni duhom, nego mu jamči proslavu i puno ostvarenje svih kapaciteta, svakog djelića bića kojim je primao Boga na zemlji. A Marija je primila Boga svom snagom duše i tijela, pameti i srca, tako da je njezino biće išlo prema neposrednom ostvarenju svih Božjih obećanja. Zato je ona na poseban način počašćena te je zavrijedila biti dušom i tijelom uzdignuta na nebo u nebesku slavu kao prvina svega stvorenja nakon uskrslog Gospodina.

Tako nam nebeska Majka svojim slavnim uznesenjem potvrđuje da je čovjek biće rođeno s božanskim mogućnostima, a to su mogućnosti preobraženja i pobožanstvenjenja, to su mogućnosti proslave duše i tijela u nebeskoj slavi. To je jedino pravo ljudsko ostvarenje kojemu bi trebao težiti svaki čovjek, pri čemu nam je najbolji putokaz upravo majka Marija. Pravo ostvarenje svih svojih mogućnosti doživjet ćemo ako slijedimo Marijin primjer, jer je ona već na zemlji razvijala svoje sposobnosti putem vjere, nade i ljubavi, što onda Bog kojega je prihvaćala potpuno na zemlji, nagrađuje i na nebu velikodušnim sebedarjem koje nadilazi mogućnosti našega života.

Zato je Marija naša majka i prethodnica u vjeri, kao što je bila putokaz prvoj Crkvi dok je oblikovala vjeroispovijesne obrasce. I nama može pomoći da i sami ostvarujemo zajedništvo s Gospodinom, čvrsto vjerujući sve ono što nam je on zajamčio, te stoga i za nas prijelaz u puninu života postaje izvjestan i siguran, gotovo neposredan kao što je bio njezin, premda nećemo odmah imati dar prijelaza i duše i tijela u nebesku slavu, nego ćemo iščekivati uskrsnuće tijela o sudnjem danu. Ali ako budemo živjeli iskren i čvrst odnos vjere s uskrslim Gospodinom, onda će on nas preobražavati svojom snagom za zemaljskog života, te ćemo steći veliku jasnoću i snagu da možemo s velikim mirom i željom težiti prema budućem ostvarenju. U tome nam Marija može pomoći kao ona koje je ne samo intenzivno bila dotaknuta, nego i potpuno zahvaćena Božjom milosnom snagom, čije je biće bilo preobraženo još za života na zemlji prema svim mjerama vječnosti.

Zato dok razmišljamo o njezinu uznesenju na nebo shvaćamo da je to svetkovina duhovnog mira i žarke ljubavi kojom je ona živjela i posvećivala svoje dane Bogu, kako bi Bog nju mogao proslaviti za svu vječnost. Ona nam daje nadu i potiče našu žeđ za stvarnim životom na zemlji, koji ne prepušta ništa slučaju ni proizvoljnosti,nego teži potpunom predanju i ostvarenju u Bogu, gdje nas čeka proslava poput Marijine, uskrsnuće tijela i život vječni.

Evo nešto za ljubitelje umjetnosti, točnije rečeno, za ljubitelje duhovne umjetnosti i ne-umjetne duhovnosti:

Slikarev kist

Devetnaesta nedjelja kroz godinu – C

U današnjem Evanđelju Gospodin Isus nas hrabri, poučava ali i upozorava o tome kakav treba biti naš život u svijetu. Hrabri nas kad nam saopćava da se Ocu nebeskome svidjelo dati nam Kraljevstvo, koje počinjemo baštiniti ovdje na zemlji i prema kojemu smo protegnuti kako bismo ga do kraja primili u nebu. Poučava nas kad vam veli da nam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a mi slični ljudima koji čekaju svoga gospodara da se vrati sa svadbe. Isto tako nas upozorava da budemo oprezni poput domaćina koji ne dopušta da mu lopovi provale u kuću, to jest da ne budemo preuzetni i oholi poput sluge koji previđa dolazak svoga gospodara, pa zbog toga živi suprotno odredbi i volji gospodarevoj. Gospodin to reče, jer je vidio da mnogi žive nehajno držeći da je Bog daleko, jer ga ne vide na zemlji, te misleći kako će se u nekom budućem trenutku, kad više ne budu imali snage za grešan život, izmiriti s Bogom i dovesti u red svoj život. Mnogi žive u ovom svijetu kao zaspali ili pak u mraku, to jest kao zli upravitelji Božjih darova koje su primili

Glavni uzrok zaspalosti u svijetu jest obamrlost duhovnog osjetila kojim doživljavamo Božju prisutnost putem vjere, te ga onda ne osjetimo blizim, ni prostorno ni vremenski. Uslijed toga mnogi žive vrijeme kao da su mu gospodari i kao da im je potpuno na raspolaganju, kao da Boga nema. I kako ne vide Boga u svome prostoru, tako zanemaruju i trenutak kad će se on približiti u njihovu vremenu. Zato zanemaruju svoje duhovno osjetilo kojim se ćuti njegova blizina onesposobljujući ga grijehom ili pak traženjem materijalnih dobara koja zagušuju moć duhovnog rasuđivanja. Pravdaju se ili tješe tvrdeći da za Boga ima vremena, ali tek nakon što oni prožive sve što žele proživjeti bez njega u svijetu, tek kad ostvare druge ciljeve koji su primarniji od poslušnosti njegovoj volji, glasu i zakonu. Zbog toga se daju svim silama na uživanje zemaljskih dobara, kao da im o njima ovisi život, misleći kako im je sad trenutak od toga, dok će s Bogom kasnije lako izići na kraj kad dođe vrijeme za vječnost.

Kao što zasićenost osjetila umrtvljuje ista, a ne vodi prema njihovoj istančanosti, tako je i u duhovnom životu. Kao što glazbenik ne ide na gradilište u buku strojeva kako bi osjetio zvuk koji mu treba zaparati dušu i srce, nego se povlači u tišinu kako bi u tišini pronašao očaravajući zvuk i sklad koji se razlikuje od svih ostalih, tako se očekuje i od vjernika u svijetu, da se ne zagušuju zemaljskim, nego da ostave prostora i tišine da čuju korak Božje prisutnosti, to jest da osjete da je svaki trenutak trenutak njegove blizine. Kao što ovisnik o alkoholu ne može biti dobar degustator vina, tako isto ovisnik o zemaljskim dobrima ne može biti dobar upravitelj Božjih dobara na zemlji, niti biti dobar sluga koji željno iščekuje svoga gospodara.

Shodno toj logici po kojoj zemaljska osjetila služe za tankoćutno ispitivanje stvarnosti, isto vrijedi i za duhovno osjetilo vjere kojim ćutimo Božju prisutnost. Tko dopusti da neartikulirana zemaljska stvarnost izvrši na njih svoj utjecaj, dopušta da ih ono izvanjsko zaguši te više ne budu sposobna služiti svojoj svrsi. Tko ne regulira protočnost zemaljske stvarnosti u svoj život i tko joj ne zna pronaći pravu mjeru, sebi nanosi golemu duhovnu štetu, jer će izgubiti istančanost osjetila i zdrave kriterije razlikovanja i procjenjivanja korisnog i štetnog, izvrsnog od prosječnog, to jest Božjeg od zemaljskog.

Probuditi se možemo i trebamo živom vjerom u Krista Isusa. On je došao među nas ljude hoteći nas motivirati ljubavlju prema Ocu nebeskome, ražarujući nam svijest pripadnosti njegovu kraljevstvu koje nje ni vremenski ni prostorno daleko. On hoće da budemo sluge koje željno i budno i gorljivo iščekuju svoga gospodara svjesni da je pred vratima. A sami možemo ispitati koje smo mjesto dali Bogu u svome životu, jer se to jasno vidi. Ako živimo neurednim životom ili se ponašamo na neprimjeren i nepravedan način, očito nismo smjestili Boga na pravo mjesto u našem životu, jer mu ne dopuštamo da nas on pouči i motivira kako uspostaviti prave odnose prema njima. Nepravde koje nanosimo jedni drugima samo su pokazatelj da nam je Bog daleko i da ne mislimo na to da će nam se jednom pojaviti na vratima i pitati nas račun o upravljanju.

Ako poput tolikih drugih, u sebi pravimo računice uvjereni kako ćemo do njegova pojavka eventualno dovesti stvari u red, a da za sada možemo živjeti po svome, velika je vjerojatnost da se prevarimo. Ako se ponašamo nehajno kao da znamo kada će on doći i kao da znamo koliko nam treba vremena da ispravimo i stavimo na svoje mjesto sve što smo krivo radili, bojim se da nikad ne ćemo dočekati to vrijeme. Ako se ponašamo tako kao da i ne mislimo o tome kako se neuredan život u nama ukorjenjuje kroz navike koje teško mijenjamo i tvrdoću srca koju još teže razmekšavamo, za pretpostaviti je da nikada nećemo razmekšati srce za Božju prisutnost i za čovjekoljubivu dobrohotnost. Zato radije poslušajmo savjet svoga Učitelja i ne poigravajmo se s Bogom, misleći da možemo čvrsto držati kontrolu nad svojim vremenom, nego se radije čvrsto držimo Gospodina i njegove ljubavi. Nastojmo stoga u ovom svijetu već sada živjeti pozorno na njegovu prisutnost, koja se očituje i u vremenu i u prostoru, kako bismo je jednom mogli uživati u nebeskoj slavi po sve vijeke vjekova. Amen.

Znojenje je tjelesni proces
koji nastaje uslijed napora
ili izvanjskih okolnosti
u kojima se organizam nalazi.
Znojenjem se regulira temperatura,
ali isto tako izbacuju
štetni i otrovni sastojci
koji zagušuju organizam.

Slično vrijedi i u duhovnom životu.
Samo putem duhovnog napora,
i znojem lica svoga,
ono drevno edensko prokletstvo,
koje visi nad čovjekom
zbog grijeha i neposluha Bogu,
može proći proces očišćenja
i prijeći u istinski blagoslov.
Stoga je za takvo što neophodno
preuzeti odgovornost i teret života
noseći slatko breme i jaram Gospodnji
koji daje prave plodove života.
Noseći svakodnevno svoj križ
naš organizam se djelotvorno čisti
od pogubne zaraze grijeha
i svih otrovnih nakupina
koje guše autentični život duha,
te iscrpljuju organizam slabošću
onemogućuju dolazak
do vječnog cilja.

18. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski odlomak potvrda je da su Gospodinovi slušatelji osjećali snagu duha koja je izbijala iz njega. Doživljavali su ga kao nekoga tko je bio sposoban za pravo i pravično rasuđivanje duhovnih i inih sadržaja, te su ga onda željeli iskoristiti za svoje konkretne potrebe kao pomoć u razrješavanju privatnih situacija i slučajeva. Uostalom to i nije bilo nimalo problematično, nego, naprotiv, poželjno. Jer koga se moglo zatražiti da pomogne rasuditi i presuditi u konkretnom slučaju, ako li ne onoga koji je sposoban zaključiti što je ispravno, istinito, te za duhovnu izgradnju i vječnu korist. U konačnici, spoznati istinu je zahtjev i pretpostavka svakog ispravnog djelovanja: samo ispravna spoznaja može voditi ispravno djelovanje, u protivnom naša spoznaja ostaje sterilna i neuporabiva. To vrijedi i za duhovnu spoznaju. Ako ona ne bi bila korisna za konkretno djelovanje, onda ne bi imala nikakvoga smisla. To vrijedi i za Gospodinov nauk: Ako nije tako sadržajan da ga se može primijeniti na konkretne životne slučajeve, onda ostaje lijepa teorija bez prakse.

Očito je sigurnost kojom je Gospodin nastupao i rasuđivao ponukala i nekog čovjeka iz mnoštva da poželi riješiti svoj slučaj, pa je zamolio: Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu. No zanimljivo je i začuđujuće da Gospodin Isus odbacuje njegov zahtjev, naizgled ne želeći se upuštati u takve slučajeve. Njegov odgovor je stoga prilično jasan i odriješit: Čovječe, tko me postavio sucem i djeliocem među vama? Jednostavno nije htio ući u raspravu o takvim stvarima, premda je dotični čovjek od njega očekivao da donese pravičnu presudu u jednom tako zamršenom slučaju. Jer ako Gospodin nije mogao pomoći ispravnim pravorijekom, onda vjerojatno nije mogao nitko drugi. Zato je doista zanimljivo zašto se Isus, kojeg su poznavali kao pravičnoga Učitelja, nije upustio u rješavanje ovog pitanja, pri čemu je mogao i pomoći ovom čovjeku u borbi oko svojih prava. Ako je bio duhovni autoritet, a nedvojbeno je bio, zašto onda nije svoj autoritet iskoristio da razriješi sukladno zahtjevima duhovne pravednosti tu zamršenu životnu situaciju? A rješavajući pozitivno taj bratski spor, mogao je učiniti jedno dobro djelo. No on to ne čini, nego se izgovara da to nije u njegovoj nadležnosti, pa bi bilo korisno razumjeti zašto se tako postavio.

Gospodin je najprije svjestan da su mnogi usredotočeni na stjecanje zemaljskih dobara, ne uzimajući u obzir kakvim se duhovnim osjećajem vode. To je vrijedilo nekada, te to vrijedi i danas među ljudima. Njemu je jasno da u onome što posjedujemo hlepeći, nema nikakvog blagoslova. Isto kao što nema blagoslova da netko uživa u onome što mu ne pripada, isto tako nema blagoslova niti onome tko potražuje svoje tjeran isključivo pohlepom prema zemaljskim posjedom. I kao što nekad dvojica braće to nisu znala razlikovati, nego su se sporili oko posjeda, i danas se mnogi ljudi spore oko ovoga ili onoga komada zemlje ne uviđajući koliko ih je takva izopačena želja udaljila jednog od drugoga, koliko je zle krvi unijela u njihove bratske odnose, a toga nije vrijedan nijedan komad zemlje ili baštine.

Gospodinova poruka je aktualna i za naše današnje odnose. I danas ljudi ne razlikuju unutarnji osjećaj pohlepe niti ga znaju detektirati u svom ponašanju. Mnogi ga poistovjećuju s potrebom da nešto steknu i da stečeno uvećaju, te prave planove i projekte, ali u biti ne prate svoju nutrinu, niti uvijek imaju ispravnu nakanu. Najčešće takav unutarnji osjećaj pohlepe koji ih tjera da što više stječu, poistovjećuju s pravom na posjedovanje pošteno zarađenih dobara. A Gospodin Isus kao iskusni učitelj duhovnosti uči nas da razlikujemo najprije u sebi takav osjećaj, te da se učimo razabirati što činimo s pohlepom i na koji način nas pohlepa kao želja za imanjem motivira i angažira. Današnje Evanđelje je prigoda da se zapitamo jesmo li se ikada suočili s tim osjećajem pohlepe. Jesmo li pratili i propitivali svoje unutarnje poticaje? Jesmo li se ispitali koji osjećaj imamo kad govorimo i planiramo dobit i zaradu? Koji osjećaj kad dobijemo ili steknemo nešto? Je li nam ikad itko skrenuo pozornost na pogubnost takvog osjećaja, ili ga jednostavno držimo zakonitim polažući na nj pravo?

Jer premda neki posjed ili imanje mogu biti zakonito naši, ne znači da ih baštinimo na ispravan način, to jest na duhovnu korist i spasenje. Ovo što Gospodin izreče u današnjem Evanđelju nadilazi zakonske okvire desete Božje zapovijedi koja zabranjuje željeti tuđe, jer ovdje nas Gospodin uči da naučimo ispravno, bez pohlepe željeti i polagati pravo i na ono što je naše. Tek iz ove perspektive vidimo da Gospodin Isus ne želi da njegov nauk ostane puka teorija, nego mu je stalo da se primjenjuje u praksi. Ali ne kao toljaga kojom mlatimo i dovodimo u red druge, nego da ga počnemo primjenjivati počevši od samih sebe. Prihvatimo stoga, bez imalo dvoumljenja, Gospodinov nauk i oduprimo se pošasti što se zove pohlepa, a trudeći se što je moguće više bogatiti u Bogu čuvajući dušu čistom od pogubnih strasti i želja, a uvećavajuću njeno duhovno blago.

17. nedjelja kroz godinu – C

Gospodinova poruka sadržana u današnjem evanđeoskom odlomku usredotočena je na pouku o molitvi. Povod tome bio je njegov primjer molitve, jer su učenici, primijetivši ga kako se moli, osobito na samotnim mjestima, zamolili da i njih pouči. Način na koji se on molio očito je privukao njihovu pozornost, te su ga u tom trenutku zamolili da i njih nauči moliti, jer je molitva bila jedno od temeljnih obilježja života vjere i odnosa s Bogom. I doista, Gospodin je iskoristio prigodu, te ih je uputio u bit molitvenog života, učeći ih koje će riječi izgovarati i koje će sadržaje od Boga tražiti, te ta molitva kojoj ih je poučio i nosi ime Molitva Gospodnja. Odmah im je želio naglasiti da sadržaji i način na koji trebaju moliti treba biti poseban, pun povjerenja prema Ocu nebeskome koji obilato uslišava svaku našu molitvu.

Ali osim što je Isus kategoričan glede sadržaja i načina molitve kojom se valja obraćati Ocu nebeskome kako bismo bili uslišani, s druge pak strane imamo naše svakodnevno iskustvo koje se baš i ne podudara stopostotno s onim što je Gospodin govorio. A svatko od nas je razmišljao o molitvi i potrebi da nas Bogu usliša kad ga nešto zamolimo, te spontano molitvu i zamišljamo način svojevrsnog potraživanja. Ali isto tako većina od nas je suočena s ‘krutom’ stvarnošću i činjenicom da najčešće ne dobijemo što tražimo. Naime, kad sagledavamo svijet oko sebe očima realiste, onda ne vidimo da baš Bog uslišava tako često ono što ljudi od njega traže. Ne vidimo da čini toliko čuda koliko mi to od njega ištemo u svojim molitvama, te se stoga pitamo, kao što su se pitali u Gospodinovo vrijeme, zašto on to ne čini? U čemu je problem? Jesmo li mi nešto loše tražili ako smo od njega očekivali pomoć i zaštitu, uspjeh i zdravlje, ili je on gluh na naše zazive?

Tako nas najčešće životne potrebe tjeraju da se upuštamo u molitvu, to jest da od Boga tražimo ono što ne možemo sami postići, da bismo nakon toga razmišljali o njezinoj djelotvornosti promatrajući ostvarenje svojih molitava i stupanj uslišanja koje nam je Gospodin udijelio. Upravo to je bio slučaj i Gospodinovih učenika, pa i svih ostalih vjernika koji su imali potrebu tražiti od Boga određene milosti i usluge, te su stoga njega kao izvrsnog učitelja i pitali da im kaže kako trebaju moliti, pretpostavljajući, naravno, da je riječ o plodnoj molitvi koja ima značajno mjesto i ozbiljne učinke u životu. Htjeli su svakako izbjeći onu dosadnu ili formalističku molitvu koja nije dostojna zvati se molitvom, kao i onu frustrirajuću koja nije davala nikakvoga ploda ni rezultata.

No Gospodin Isus koji je bio primjer i učitelj molitve, uočavao je gdje je bio temeljni problem uspješne molitve, to jest znao je koji je put do uslišane molitve. Uočio je da ljudi izgovaraju svoje molitve s dozom prijekora prema Bogu, kao da se trebaju pred njim ponižavati prije nego ih usliši. Ali nije ispravna pomisao da bismo trebali namučiti sebe i njega prije nego nam usliši molitve, kao da bi on bio spor za dati potrebne darove i uslišati zahtjeve. Pa i onda kad bi se i iz Gospodinovih riječi moglo zaključivati kako treba kucati i tražiti, kao da je Bog neumoljiv i ledenoga srca, te nam daje tek na uporno traženje, ipak znamo da nam Gospodin nije na takav način govorio o molitvi. Nije nam predstavio svoga Oca neumoljivim, kao da bismo morali lomiti njegov otpor, kako bi nam potom, pobijeđen našim upornim traženjem, ipak dao to što ga molimo.

Doista, Gospodinova misao o potrebi i značenju molitve pretpostavlja jednu drugu sliku Boga. Isus nam poručuje da je Bog Otac koji zna što nam treba, te nam daje i više i prije nego ga ištemo. U molitvi doista nije sporna Gospodinova dobrota, nego je sporno kako i što mi ištemo. Sporno je znamo li tražeći otapati svoje ledeno srce za spoznaju Boga i njegovu prisutnost u životu. A bilo bi bito da ga ištući, kucajući i tražeći otkrivamo kao skrbno Oca koji nas ljubi, ili pak kao velikodušnog prijatelja  koji je spreman sve za nas učiniti. Zato se molitvom ne umilostivljuje Boga koji je Otac i zna što nam treba, nego molitvom otvaramo prostore naše duše kako bismo imali gdje primiti dar Božje prisutnosti, kako bismo imali gdje primiti Duha Svetoga kojega nam daje obilato. Zato je prava molitva ona u kojoj nas prožima njegova sveta prisutnost do mjere da nas preobražava, te da otkrivamo koja je sila Božja u nama, svjesni da njegovom snagom iznutra ostvarujemo sve što želimo primiti moleći.

Zato, moliti znači ostvariti istinski sinovski odnos prema Ocu, kako bismo primili dar njegove dobrote. Ako nam je srce zatvoreno za njega, onda ne možemo primiti ni njegovih neizmjernih darova, te sami postajemo zapreka njegovu uslišanju. Ako molimo onako kako nas je Gospodin naučio, onda naša molitva ne će biti kritičko preispitivanje Božje dobrote, ljubavi i svemoći, nego preispitivanje vlastitog srca i njegove spremnosti da primi Duha Svetoga i da gradi kraljevstvo Božje na zemlji. Ako tako molimo osjetit ćemo da nam je Otac sve dao kad nam je dao dar Duha svoje ljubavi, te ćemo znati da smo uslišani onda kad počnemo graditi njegovo kraljevstvo na zemlji. Dopustimo stoga Gospodinu Isusu da nas nauči moliti onako kako je naučio svoje učenike!

Kad nam neka ustanova
ili pak pojedinac
šalje važnu poruku ili pismo,
za koje želi biti potpuno sigurno
da će do nas doći,
te ujedno želi povratnu obavijest
o uspješnoj dostavi istoga,
onda šalje preporučeno pismo
i to s povratnicom.
No drukčija je odgovornost
onoga koji prima takvo pismo,
nego da primi obično.
Ne može se praviti neupućen
glede sadržaja, poruke ili poziva,
sadržanog u tom pismu,
niti ima isprike pred pošiljateljem
ukoliko ne odgovori na doličan način.

Upravo takvo pismo s povratnicom,
koje nam je uputio živi Bog,
dostavio nam je njegov Sin,
prava i jedincata njegova Riječ,
objavivši nam ljubav, volju i Zakon
svoga i našega Oca nebeskoga.
Štoviše, to pismo bio je on sam,
među nama kao čovjek utjelovljen
i potom s desne Ocu uzdignut.
Od tada nitko nema izgovora
da ne zna što nam Bog poručuje
i što od nas kao odgovor očekuje
kako bismo hodili stazom života
i prispjeli u blaženu vječnost.

16. nedjelja kroz godinu – C

Današnji evanđeoski događaj, u kojem se s toliko jednostavnosti opisuje Gospodinov boravak u kući Marte i Marije, nosi vrlo sadržajnu poruku. Gospodin Isus je iskoristio jednu zategnutu situaciju između dvije sestre kako bi ostavio vječnu poruku koju i danas razmatramo povezujući je s kontekstom svoga života. U središtu pozornosti je svakako rečenica koju je izgovorio Gospodin Isus nakon što ga je Marta zamolila da prekori njezinu sestru Mariju, jer se Marija nije previše angažirala oko domaćinskih poslova, opredjeljujući se radije stati do nogu Gospodinovih slušajući njegove pouke. Ali Gospodin, umjesto da prekori Mariju zbog neuviđavnosti prema sestri, kori Martu zbog loše procjene i razlikovanja bitnoga od nebitnoga. A dok kori Martu, u isto vrijeme na Marijin račun iznosi pohvale: Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio koji joj se neće oduzeti. Prema Gospodinovoj procjeni Marta nije znala dobro razlikovati što je to istinski potrebno za nju i za njezinu sestru, te ju je on sam poučio tome.

I danas nam je njegova pouka životno bitna, jer i danas živimo u svijetu i vremenu u kojemu ljudi ne znaju dobro razlikovati potrebno od nepotrebnoga, bitno od nebitnoga. I danas se mnoge nebitne stvari proglašavaju bitnima, a ono što je bitno proglašava se nebitnim. Ali ne samo da se ljudi zaboravljaju baviti onim bitnim istinama života, te više ne smatraju da je potrebno najprije biti, pa onda imati i činiti, nego se u današnje vrijeme izričito odbacuje Gospodinov nauk. Više ga se ne drži dragocjenim izvorom u kojemu možemo pronaći oni bitno, nego ga se otklanja kao jednu od mogućih tvrdnji i nauka koji ne mora neophodno sadržavati istine o bitnome.

Zato se i današnje društvo sve više usredotočuje na ono što čovjek sam sebi nameće kao potrebno i bitno, kao za život neophodno, zaboravljajući ujedno ono bitno koje dolazi od Boga. Tako se danas u našem stvaraju umjetne potrebe, izmišlja se nekakve ‘potrebne’ sadržaje bez kojih se, navodno, ne može živjeti, te se ljudi navikavaju da je mnoštvo toga u životu neophodno kako bi držao korak s drugima i sa suvremenim načinom života. No kad se bolje zamislimo, sve je to toliko nebitno, izvanjsko i nepotrebno, da ujedno i opterećuje onaj bitni dio života. Trčanje za takvim ‘potrebnim’ sadržajima života otežava razumijevanje onog duhovnog potrebnog i neophodnog dobra na kojemu treba graditi postojanje, što je Marija razumjela, a Marta ne. Pa i onda kad netko imam najbolju namjeru, kao što je imala Marta, ne znači da ne može pogriješiti u procjeni. Tako i danas mnogi ljudi s uvjerenjem biraju potrebne, to jest bitne sadržaje za svoj život, ali je njihova procjena podložna pogrešci, jer ne razmišljaju vođeni Božjim duhom, nego ljudskim načinom razmišljanja.

Osim toga treba nam biti jasno da se oko nas izgrađuje svijet užurbanosti u kojem se ne ostavlja čovjeku dovoljno da temeljito razmišlja o vlastitom životu, to jest o onome što je istinski bitno i neophodno. Ne ostavlja mu dovoljno vremena niti mu ukazuje koliko bi bilo spasonosno ostaviti vremena i sjesti do nogu Gospodinovih i posvetiti se spoznaji bitnih istina i sadržaja života. A kad zanemarimo druženje s Gospodinom, onda smo se dali uvući u žrvanj zemaljskih potrebna i lažnih nužnosti. Zato se danas ljudima predstavlja kao ono potrebno uglavnom sve što je mjerljivo gospodarskim metrom i odnosima, novcem i zaradom, dok je Gospodin imao sasvim druge kriterije procjene. Stoga i u današnjem društvu gomilamo potrebe i stvaramo navike koje držimo bitnima, a da one nisu ni približno bitne, neizostavne i neophodne. Zato smo se danas i otuđili jedni od drugih, te ne znamo i nemamo vremena više niti razgovarati međusobno, jer nas pritišću obveze važnije od međuljudskog zajedništva. A da ne spominjemo kako nedostaje i takav prisan odnos s Gospodinom, našim Učiteljem, koji nas jedini može poučiti pravoj životnoj mudrosti. Jedino on bi nas mogao spasiti od aktivizma i užurbanosti, od nestalnosti i promjenjivosti ovoga svijeta koji nam je svoje kategorije nametnuo kao neophodne, a one Božje odbacio kao suvišne i nebitne.

Prepustimo se stoga Gospodinu Isusu i on će nas spasiti od aktivizma i rastresenosti ovoga svijeta, te će nam dozvati u pamet staloženu i prisebnu Božju mudrost. On će nas osposobiti da se naučimo i razgovarati međusobno o bitnim životnim sadržajima, te da se klonimo ispraznosti i suvišnosti. On će nas ohrabriti da se više međusobno družimo, razgovaramo i slušamo, umjesto da prepuštamo prostora virtualnom svijetu koji nas je na tako nametljiv način okupirao svojom prisutnošću i sadržajima, bilo da ga gradimo mi samo oko sebe, bilo da ga grade drugi oko nas. Dajmo, stoga, Gospodinu prostora u našemu životu da nas pouči kao istinski Učitelj, te će tada i naši razgovori imati više dužne životne kvalitete, a mi se nećemo dati zavarati nebitnim sadržajima života, nego ćemo živjeti od onih istinskih ljudskih, posvećujući se životu za ljude. Izaberimo bolji dio, koji nam se neće oduzeti, izabirući Gospodina, te se posvetimo doista nasušnim potrebama spasenja i života vječnoga, čije temelje udaramo kad se stavimo do nogu Učiteljevih slušajući neprolazne istine i uzvišeni Božji nauk iz njegovih usta.