Duhovi  – C

Danas se u našem društvu raspravlja često, javno i privatno, o takozvanom dužničkom ropstvu. Radi se o ropstvu koje nastaje uzimanjem kredita, koje potom dužnici ne uspijevaju isplatiti, tako da ostaju trajni dužnici takvog stanja, trajno s omčom oko vrata koja prijeti da će se jednom toliko stegnuti i dužnika usmrtiti. U stanju takvog ropstva nalaze se kako pojedinci, tako i cijele države koje su se također  zadužile, a nemaju dostatnu gospodarsku moć da bi izišle iz krize, vratile dugove i nastavile se slobodno i nesmetano razvijati. Biti u dugu prema nekome nikada nije ugodno, a najmanje u takvoj situaciji koja postaje pravo ropstvo iz kojega se teško izvući. Upravo jer je takvo dužničko ropstvo pogubno i nesnosno, jasno je zašto nitko ne voli biti nekome dužnikom, a isto tako koliko se veseli u trenutku kad uspije otplatiti svoj dug. Takva ropstava su plod ljudskih nezdravih odnosa, plod ljudske potrebe da svatko traži svoju materijalnu korist, da pomaže drugome uvjetno, to jest štiteći prije svega vlastiti interes.

Međutim, ima dugova koji nemaju tako negativan predznak, premda uvijek i trajno ostajemo dužnici i glede takvog duga. Takav je dug na primjer onaj prema roditeljima, ocu i majci, koji su nam omogućili život, kojima trajno trebamo biti zahvalni za dar života koji smo primili. Pa i onda kad pojedinci i skupine pokušavaju omalovažiti vrijednost takvog duga želeći diskreditirati obitelj, mi znamo da ostajemo potpuni dužnici njima, jer od njih primismo vlastito postojanje u svijetu. Svaki pokušaj da se izbjegne takvo ‘dužničko ropstvo’ koje od nas iziskuje najprije i ponajviše zahvalnost za ono što smo mi sami dobili, doista je neprimjeren i gnusan. Tim više možemo razumjeti referendumsku inicijativu koja se ovih dana događa u našem društvu, koja je u biti jedan od načina izražavanja zahvalnosti onima od kojih je svaki čovjek bez iznimke primio taj temeljni dar na kojem može kasnije graditi sve ostalo.

No dok odnos prema roditeljima pretpostavlja da uz zahvalnost uzvratimo, kad to bude potrebno, i za skrb koju su nam iskazali, postoji jedan drugi kontekst ‘dužničkoga ropstva’ gdje smo sve primili besplatno, a da s naše strane biti dužnik ne pretpostavlja ništa nego zahvalnost.  Ovakvo ‘dužničko ropstvo’ je sinovska zahvalnost koju dugujemo Bogu za ono što je on učinio za nas. U tom duhu reče sveti Pavao u Poslanici Rimljanima da smo dužnici, ali ne tijelu da po tijelu živimo. Mi smo u stvari dužnici Duhu koji nam je dan da oživi naša smrtna tjelesa, kako bismo po Duhu živjeli. Dužnici smo Bogu koji nam je dao život i koji nas je otkupio, ali naše duhovno ‘dužničko ropstvo’ nije kao ropstvo ovoga svijeta. Stoga će Apostol i pojasniti da nismo primili Duha robovanja, nego Duha posinstva, koji nas uči klicati ono ‘Abba! Oče!’, koji je susvjedok s našim duhom da smo djeca Božja, što znači da imamo trajni dug prema Bogu, ali ne dug propasti, nego spasenja, ali ne ropski dug, nego dug slobode. U ovom smislu i Gospodin Isus u Evanđelju govori svojim apostolima o ‘dugu’ ljubavi koji imaju prema njemu kad veli: Ako me ljubite, zapovjedi ćete moje čuvati. Ili pak: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ.

S druge pak strane je sasvim očito da Bog ništa od nas zauzvrat ne očekuje. Ne očekuje da mu budemo robovi, da zahvalnost prema njemu doživljavamo kao dužničko ropstvo, nego prije svega kao dužničku slobodu. Jedino što je Bog htio je da budemo slobodni i da živimo kao njegova djece sebi na korist, to jest spasenja. Zato je Isus i rekao svojim apostolima da očekuje ljubav kao znak zahvalnosti s njihove strane. Zamolio ih je da slušaju njegove riječi i zapovijedi, jer će im tako dati svoga Duha kao pravog i trajnog Branitelja. Upravo Branitelj – Duh Sveti postaje im neizmjerni dar i dobro, jer on ih može poučavati o svemu i može dozivati u pamet sav Božji nauk. A onda i sveti Pavao izražavao ovu istinu da smo dužnici Božji, ali ne da bismo Bogu robovali, nego da bismo pred njim bili slobodni, ništa mu ne dugujući osim da živimo po njegovu Duhu. Tako uz prvotni dar života i otkupljenja Bog nam daje i dodatni dar i milost vječnoga spasenja. Apostol će nas poučiti da nam je Bog dao svoga Duha da možemo biti njegova djeca i njegovi baštinici, to jest da nas je obdario Duhom koji nam je podario istinski život u Kristu Isusu i dar da se zajedno s njime proslavimo kao njegovi subaštinici.

Apostoli su na dan Pedesetnice shvatili ovu veliku istinu. A u trenutku kad su primili dar Duha osjetili su potrebu i poticaj svime prenijeti svoje iskustvo. Osjetili su se dužnicima Duha Svetoga koji im je podario slobodu djece Božje, pa su tu istu slobodu navijestili najprije svim stanovnicima Jeruzalema, a potom i cijelome svijetu. S toliko žara su govorilo o ovome svetom dugu pred Bogom, želeći svakom čovjeku posvijestiti istinu o posinstvu i slobodi, istinu daru milosti. No darom Duha Svetoga apostoli nisi postali samo Božji dužnici, nego su postali i dužnici cijeloga čovječanstva. Samo su oni, svjedočeći potom cjelovitu istinu o Bogu, mogli svijetu navijestiti istinu i uvesti ih u svu istinu u koju je njih uveo Duh Sveti. Samo po njihovu svjedočanstvu svijet je mogao otkriti Božju prisutnost u svijetu i samo po njima Božje djelo je moglo postati dostupno čovjeku i čovječanstvu.

Upravo ovaj dar i ovu zadaću prenijeli su Crkvi i svakom vjerniku. Apostoli su nas zadužili da budemo dužnici Duha Svetoga, a ne dužnici na ljudski način. To znači da nas poučiše da budemo dužnici slobode kojom nas je Bog oslobodio od grijeha, kako bismo živjeli u pravoj slobodi djece Božje. Nama je vratiti dug Bogu od kojeg smo primili kredit slobode, a koji od nas ne traži i ne očekuje ništa, nego samo da živimo kao slobodna djeca Božja, naviještajući svakom čovjeku ljepotu života Božjega koji smo primili. Neka Duh Sveti, koji je osnažio apostole na dan Pedesetnice za takvo svjedočenje, osnaži i nas da budemo širitelji dara slobode kojim nas je Bog obdario. Nastojmo ispuniti svoj dug prema njemu oslobađajući ljude ropstva ovoga svijeta, a pozivajući ih da budu vjerni Božji dužnici, zahvalni Bogu za dar slobode koji smo primili po Duhu, kako bismo po tom istom Duhu doživjeli vječnu proslavu u nebesima.

Ne može se svaka bolest
i nepravilnost u organizmu,
a napose unutarnjih organa,
poput srca, žuči, jetre i bubrega,
uočiti i dijagnosticirati običnim okom.
Za takvo što je potrebno
dubinsko snimanje
koje se najčešće obavlja
ultrazvučnom metodom.

Takav bi snimak nutrine
bio potreban i u duhovnom životu,
jer se ljudsko oko zadržava
uglavnom na površini
i ne može dobro propitati dušu.
Samo Božje oko poput ultrazvuka
opaža i ono što je čovjeku nevidljivo.
Prodirući kroz tjelesno tkivo
njegov pogled od valova ljubavi
nepogrešivo čita srce i dušu.
Tek nakon što Gospodin snimi
ultrazvukom svoje Riječi
stanje naše nutrine,
može se postaviti i dijagnoza.
Potrudimo se i požurimo se
izložiti spasenjskom pregledu
i spasonosnom zahvatu
njegove iscjeliteljske ljubavi.

7. uskrsna nedjelja – C

Današnji nam evanđeoski tekst iz pera svetog Ivana prenosi dio Isusove molitve za svoje učenike na posljednjoj večeri. Iz Gospodinovih riječi se razaznaje da on naviješta Božju ljubav i spasenje koje se proteže kao lanac zajedništva iz Božje vječnosti do svakog pojedinog čovjeka u vremenu i prostoru. Gospodin najprije govori o svom vječnom odnosu s Ocem želeći da to zajedništvo postane izvor i uzor i onog zajedništva s ljudima. Gospodin je oduvijek jedno s Ocem, on je oduvijek u Ocu u savršenom zajedništvu u ljubavi koju želi prenijeti i učenicima, kako bi i oni shvatili da ih Bog savršeno ljubi, te da se onda i oni trebaju ljubiti međusobno. Gospodin Isus je oduvijek u slavi Očevoj, te istu slavu želi podariti i onima koji vjeruju u njega. Gospodin oduvijek savršeno spoznaje Oca, te hoće da ga i oni savršeno upoznaju.

No kako bi se mogao dogoditi ovaj izlazak savršene ljubavi iz Boga, morao je doći na svijet Božji Sin, naš Gospodin Isus, kao najjasnija i najčvršća spona ljubavi između Boga i ljudi. Zato je se on svom snagom trudio pokazati da ga je poslao Otac, kako bi ljudi mogli uzvjerovati u Boga živoga koji je došao među ljude da ih pozove na ljubav i spasenje. U ovom lancu ljubavi i zajedništva koji iz vječnosti dolazi u vrijeme, koji iz neba silazi do zemlje, Gospodin Isus je neponovljiva spona zajedništva koja nam omogućuje da se ‘zakačimo’ na vječnu i potpunu ljubav Božju kojom se i sami uzdižemo u vječnost. Uzvraćajući vjerom na Božju ponudu spasenja, apostoli su počeli graditi lanac vjere koji od Boga preko Gospodina Isusa dolazi među ljude. Vjerujući u Krista Gospodina, svjedoka i primjer savršene ljubavi Božje, dopustili su da Bog učvrsti spone spasenja s ljudima, spone koje su po Gospodinu Isusu postale konačne i neopozive.

Iz svega što Gospodin reče, mi zaključujemo da biti kršćanin znači biti s Bogom savršeno jedno, ali to neponovljivo zajedništvo ne ostvarujemo kao pojedinci i privatnici, nego kao zajednica vjernika okupljena oko njega uskrsloga. Osim toga valja biti svjestan i činjenice da između nas i Gospodina ima cijeli niz vjere, crkveni lanac sastavljen od svjedoka njegova uskrsnuća i navjestitelja njegove riječi i djela spasenja. Između Gospodina i svakoga od nas postoji niz vjerodostojnih svjedoka vjere, to jest zajednica vjere – Crkva koja je primila Božju objavu i navijestila je svijetu. Ovaj niz ili lanac vjere je započeo upravo s apostolima, te stoga Gospodin Isus na poseban način ističe njihovu ulogu kad moli za njih, jer su oni bili izravni svjedoci i očevici. Potom dolaze svi oni koji su povjerovali i koji će povjerovati na njihovu riječ.

Gospodnja riječ i apostolsko svjedočanstvo su nam dragocjeni u vremenima kad se o vjeri govori kao o privatnom odnosu s Bogom, pri čemu zanemaruju čak osobu i djelo Gospodina Isusa, kao da svaki čovjek može s Bogom komunicirati prema vlastitom nahođenju, kao da bi svatko bio za to osposobljen i moćan. Ali se ne osporava samo njega, nego se još više osporavao ovaj lanac ljudskoga svjedočanstva u svetoj Crkvi, koji neprekinutošću jamči da su izvori kršćanskoga života u Bogu. Ali isto tako nam poručuje da bi osporavanje ljudske karike u tom lancu onemogućilo vjerodostojno kolanje Božjeg života među ljudima. Zato je svaki od nas u tom lancu dragocjena karika, te smo pozvani čuvati neprekinuti niz vjere tog lanca. Jer nitko od nas nije primio samostalnu ni cjelovitu objavu Božju sam za se, nego nam ju je podario Gospodin Isus po onima koji su bili svjedoci njegova uskrsnuća i na čiju smo riječ povjerovali. Zato Gospodin očekuje od nas danas da u lancu vjere koji nas spaja sa živim Bogom ne prepoznajemo samo njega, uskrslog Gospodina,  nego da postanemo svjesni zajednice – Crkve u kojoj smo primili vjeru i snagu njegove prisutnosti, ali isto tako i dar zajedništva s Ocem.

Budimo stoga i mi kao vjernici vjerodostojne spone Božje ljubavi, jer Bog nije htio bez nas graditi ovaj niz vjere. Naprotiv, htio je da Crkva bude božanska i ljudska stvarnost, jer i mi ljudi njegovom snagom trebamo prepoznati ono autentično ljudsko u nama dopuštajući da bude prožeto božanskim, kako bismo po tome stupili u potpuno zajedništvo s Ocem. Upravo jer je Crkva ljudska i božanska, prava spona zajedništva je njezin utemeljitelj, Bogočovjek, Gospodin Isus, koji je uskrsnućem uzdigao i pokazao ljudsku narav kao neraskidivo vezanu s Bogom. Time nam je posvjedočio što nam je činiti kako bismo i sami postali neraskidiva spona ljubavi između Boga i ljudi.

Ne dopustimo da se ovaj Božji lanac ljubavi prema ljudima prekine zbog nas, nego kao članovi Crkve prihvatimo ovaj dar i ovu odgovornost prema čovječanstvu. Jer nas je doista uskrsli Krist Gospodin obdario darom potpunog zajedništva s Bogom omogućivši nam da u svoj ograničeni život primimo onaj cijeli božanski i neizrecivi. To je za nas koji smo povjerovali Kristu Gospodinu ujedno i odgovornost, jer smo dužni prenijeti Božji dar svakom stvorenju. I što je čvršća naša vjera, to je snažniji lanac zajedništva Božje ljubavi, jer smo mi kao karike u tom lancu osnaženi božanskim životom. U tom duhu neka svjedočanstvo našega života postaje jamstvo i spona onima koji će primiti svetu apostolsku vjeru na našu riječ, na naš primjer i na našu ljubav.

Nakon proslave svoga Sina na zemlji i na nebu, Marija je ostala apostolima, koji su još uvijek bili prilično zbunjeni i izgubljeni, najčvršća spona s nebom jer je imala jasnu svijest i predodžbu o svemu što se dogodilo. Ona je stoga, Crkvi koja se rađala iz muke i uskrsnuća Gospodinova, bila najveća potpora i dar Božje ljubavi koji im je Isus ostavio s križa. Tako je Otac kad se agonija njegova Sina približavala vrhuncu, nastajućoj Crkvi priskrbio Majku. Kao što svako ljudsko biće, da bi došlo na svijet, odraslo i osposobilo se za život, ima milost i dar da ima majku – darovateljku i zaštitnicu života, takvu je majku dobri Bog podario svojoj djeci. Marija, Majka Božjeg Sina, najbolje je mogla osposobiti Crkvu, novu zajednicu Božje djece, svojim primjerom za majčinsku ulogu koju joj je Gospodin namijenio u čovječanstvu. Kao najplodniji izdanak Duha Svetoga na zemlji, u vjeri potpuno predana služenju Bogu, bila je najprikladnija majka, skrbnica i učiteljica prve kršćanske obitelji.

Učiteljica apostola

U tom razdoblju Marija je istinska učiteljica apostola, ona koja ima iskustvo Duha na poseban i neponovljiv način. Duh Sveti je nju svojom snagom zakrilio i držao od samoga začeća, tako da je ona, osjećajući njegovu prisutnost, imala iskustvo neizmjernog dara, te je stoga osjećala svojom dužnosti pripremiti učenike svoga Sina da i sami osjete njegovu snagu i prime dar. Dok su apostoli bili zbunjeni svime što se dogodilo, te su tek polako počeli razaznavati znakove koje im je Uskrsli ostavljao svojim ukazanjima, Marija je jasno znala da je u pashalnim događanjima Bog ispunio svoja obećanja prema narodu, te im je na to skretala pozornost. Njoj koja je od početka svoga života razmatrala Božja obećanja te se osvjedočila da je Bog uvijek vjeran zadanoj riječi, bilo je razumljivo sve što se dogodilo, te je poticala i zajednicu okupljenu oko apostola da sa svoje strane uklone svaku zapreku punom zajedništvu s Bogom.

Neumorno ih je hrabrila da budu postojani, jer ono što u prvi mah nije očito, nakon truda i napora, uz pomoć Božju, postaje sve jasnije, jer Bog ne kasni ispuniti svoja obećanja ako je vjernik postojan pred njime. Ustrajnost na Božjem putu je velika krepost koju je i sama iskusila, jer se morala othrvati i maču boli, ali je nakon svega mogla posvjedočiti da Gospodin nakon kušnje daje obilnije svoje darove. Ona je znala da je takav Božji stav sasvim logičan, jer nam može povjeriti blago svoga života tek kad postanemo pouzdani da ćemo ga sačuvati i biti mu vjerni. Kao što nitko ne daje drugome vrijednu posudu ili dragocjen predmet prije nego ga upozori kako treba njime rukovati i prema njemu se odnositi, isto tako se postavio i Gospodin. On dolazi kao dragocjenost u naše krhke glinene posude tek nakon što smo stekli iskustvo kroz prokušanost života, u čemu je ona kao posuda milosti puna prednjačila. Promatrajući nju zajednici je bilo jasno što Bog od njih hoće, a isto tako nisu bili obeshrabreni, nego su znalo kako to i ostvariti.

Znala je da ono što Bog daje može se primiti samo u poniznosti, a ne u preuzetnosti, te ih je poticala da u vjeri iščekuju ostvarenje Božjeg nauma spasenja koji se trebao ispuniti upravo na njima po daru Duha koji su trebali primiti. Vječni život koji Bog želi darovati čovjeku prima se na dar, a ne može ga se kupiti zemaljskim vrijednostima. Kako se prima znala je vrlo dobro ona koja je bila ponizna službenica Gospodnja, te je iz Gospodnje ruke primala zahvalna sve što je Bog davao. Poticala ih je stoga da mole, zahvaljujući i ištući Božji Dar nad darovima – Duha Svetoga. Bitan preduvjet, znala je Marija, također je bio da međusobno budu jednodušni, složni u bratskoj ljubavi i svakom djelovanju. Njihovo jedinstvo je trebalo biti znak jedinstva ljudskoga roda na koje Bog poziva sve ljude. Sloga i međusobna ljubav trebala je biti neodoljiva privlačna snaga i drugima da shvate da je s njima Bog na djelu, koji ih je i ovlastio da naviještaju istinu spasenja potvrđujući je životom.

Proročica vjere

Marija je vjerovala da će Duh Sveti i na apostolima izvršiti ono što je obećao, dovršavajući djelo njezina Sina kako je unaprijed najavio. A apostolima i cijeloj zajednici bilo je vrlo značajno iskustvo njezine vjere, kao i povjerenja u Boga, kako bi ustrajali na putu priprave za ono što se ima dogoditi. Ona koja je s Bogom imala odnos povjerenja i vjernosti znala je da Bog ne može iznevjeriti svoja obećanja, premda je ljudima čudan način na koji ih ostvaruje. Zato je u ovom razdoblju upravo kao vjerna majka vršila svoje proročko poslanje među apostolima i u okupljenoj zajednici.

A kao majka i proročica Božja imala je dvostruku vjeru i nadu. S jedne strane ostvarivala je izniman odnos vjere s Bogom, kojemu je povjerovala kao izvoru života, snage i proročke vizije. No ovo potpuno povjerenje u Boga kao Majka trebala je prenijeti i na svoju novu djecu, koja su ujedno bila i Božja djeca njoj povjerena s križa. Ona je trebala imati ne samo dozu ljudskog optimizma, nego veliku dozu vjere i u njihovo ostvarenje sukladno Božjim obećanjima. Zato se zdušno zalagala za njih u molitvi pred Bogom, jer je o njegovoj dobroti i velikodušnosti ovisilo svako biće i svaki dobar dar. A napose su, oni kao izabranici njezina Sina, ovisili o daru Duha, jer bez Duha nisu mogli ništa učiniti. Osim toga, ona koja je bila puna Duha Svetoga, upućivala je i njihova srca prema istome daru da bi mogli biti proroci ovome svijetu, kojem je trebalo proročkim jezikom navijestiti divna djela Božje ljubavi za spasenje ljudskog roda. A mogli su biti proroci samo dopuštajući da ih vodi Duh Sveti, jer su proroci bili prepoznatljivi po tome što su govorili isključivo po nadahnuću Duha Božjega. I kao što je ona tiho i skrovito služila onome koji je bio više od Proroka, Sin Božji, tako su oni bili pozvani posvjedočiti za njega javno. No to su mogli samo ako dopuste najprije doživjeti ga u intimi srca, kao što ga je ona doživjela u meditaciji u nazaretskom domu.

Potičući ih na zajedništvo s Božjim Duhom, Marija je među njima bila prava proročica koja je govorila jezikom vjere. Poticala ih je da Uskrsloga ne doživljavaju samo na ljudski način, nego nadahnuti duhom vjere i ljubavi. Trebali su mu se potpuno prepustiti kao pravi službenici, kako bi se njegovo djelo očitovalo na njima. Trebali su dopustiti da ih do kraja zahvati i prožme istina koju je poučavao i koju je donio na svijet svojim uskrsnućem. A ona je doista bila prava proročica koja je među njima imala proročku viziju svega što se dogodilo sukladno Božjim obećanjima, kao i onoga što se još ima zbiti, jer je Bog najavio da će izliti svoga Duha na svako tijelo. Bila je proročica jer je bila bez grijeha, shvaćajući kako i oni moraju otkriti snagom Duha da su i sami očišćeni jer su živjeli u Učiteljevoj blizini, čija ih je krv i ljubav oprala do kraja. Stječući tu svijest, trebali su kasnije cijelom čovječanstvu navijestiti radost te spasonosne kupelji za otpuštenje grijeha.

Bila je proročica jer je izgovarala Božje riječi snagom Duha Svetoga, što je sasvim i logično jer ona koja je bila osjenjena Duhom Svetim nije ni mogla drukčije govoriti. A kao prava proročica jer je izgovarala riječi vjere, budila je u njima osjećaj vjere u Boga kojem su potom podložili svoje živote. Njezina riječ je među njima imala učinka, jer je govorila jezikom svoga Sina i jezikom Duha Svetoga koji su svi mogli razumjeti i prihvatiti, jer je to bio jezik vjere i ljubavi. Njoj je bilo jasno koliko im je bio potreban ovaj jezik, kako bi mogli svim ljudima navijestiti radosnu vijest spasenja, kao što je znala da nije tragedija ne znati jezike, nego je prava tragedija kad se ne razumiju oni koji govore istim jezikom. Ona ih je kao učiteljica proročkog jezika pripremala na taj dar kad će im se otvoriti jezik, a oni će, slobodno i bez straha, proročki navijestiti divna djela spasenja kao radost svome narodu i svemu svijetu.

U trenutku rođenja
stvorenje koje dolazi na svijet
prelazi u novi način života
– samostalniju razinu postojanja.
Prekidanjem biološke pupčane vrpce
povezanosti s majkom,
ljudsko biće postaje samostalnije,
ali mu je ipak neophodna
ona duhovna pupčana vrpca
koja se zove povjerenje.
Dijete i dalje živi
potpuno upućeno na majku,
koja i sama, skrbeći o njemu,
iskazuje povjerenje u njega
i njegovu sretnu budućnost.

Ovakav način povezanosti
– duhovna pučana vrpca
postoji između čovjeka i Boga,
a zovemo je vezom vjere.
Bog se je zato i objavio
kao skrbni otac i brižna majka,
odgojitelj i hranitelj ljudi,
koji potpuno vjeruje
u vječnu sreću svoje djece.
Iskazujući im puno povjerenje
i odgajajući ih s povjerenjem,
od njih nestrpljivo očekuje
da s vjerom odgovore
na njegove svete poticaje
i zauzetu roditeljsku skrb
A čovjek, čuvajući svezu jedinstva
i uzvraćajući vjerom na Božji dar,
ostaje čvrsto i neraskidivo povezan
duhovnom vrpcom zajedništva,
ispovijedajući da je u Izvoru života
ujedno i konačni njegov uvir,
kao i pravo i puno ostvarenje.

6. uskrsna nedjelja – C

Opraštajući se od svojih učenika, te ostavljajući im svoju oporuku, Gospodin Isus im između ostaloga daruje svoj mir, kao jedan od najdragocjenih darova. Gospodin je na posljednjoj večeri osjetio njihovu uznemirenost, nemir srca koji je u njima nastao kad su čuli da ih napušta, to jest da se vraća Ocu od kojeg je došao u svijet izvršiti djelo spasenja. Svjestan iznimne potrebe i vrijednosti mira za svakog čovjeka, jer je mir jedna od nasušnih potreba ljudskoga života, Gospodin im jasno veli: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. A apostoli su bili uznemireni kad im je Gospodin najavio kako će ih lišiti svoje božanske prisutnosti, budući da su vrlo jasno osjećali kako im je Krist Gospodin značajni čimbenik mira u životu. S njim su bili tako sigurni i spokojni, a i sadržaje koje im je on navijestio i Duha kojeg im je on dao nisu mogli pronaći drugdje.

A mir i spokoj koji su uživali apostoli s Gospodinom, i nama bi bio nasušna potreba, jer smo i mi danas kušani i pritisnuti različitim nemirima. Mir je doista stanje kojem teži ljudski život, koji se na zemlji nalazi u različitim okolnostima nemira i nesavršenstva, čime je iznutra tjeran prema konačnom ostvarenju. Stoga možemo reći da je ljudski život zadan potrebom mira, kako u dimenziji osobnog življenja, tako i u društvenim razmjerima. Mir možemo nazvati stanje zadovoljenja najvažnijih, ako ne i svih životnih potreba. Shvaćamo ga i kao plod ljudskih nastojanja koja su urodila ostvarenjem, ali isto tako može nastati kao plod zajedništva s osobama koje su životno stabilne, pune smisla i duha, te na nas prenose svoje darove. Mir je rezultat zajedništva s osobama koje znaju što hoće, što rade i koji je smisao njihova života, pa nam one iznutra ulijevaju povjerenje, sigurnost i stabilnost duha, što možemo nazvati jednom riječju mir duše. Upravo takav mir su osjetili apostoli s Kristom Gospodinom, izvorom i nositeljem pravog mira ljudskom biću. No svaki ostvareni mir nosi u sebi i dozu nemira. Kao da čovjek osjeća da može uvijek bolje i savršenije posjedovati mir, pa ga onda želi nanovo i još bolje doživjeti i imati. Tako svako zadovoljenje ljudskih želja podiže novu želju za daljnjim zadovoljenjem i ostvarenjem. To vrijedi za unutarnji mir, kao i za zadovoljenje svake druge ljudske želje, pa i za onaj sveti mir koji nam daje Gospodin, jer i on nosi dozu svetog nemira.

No ovdje se nameće pitanje zašto je Gospodin onda rekao da on ne daje mir kao što ga daje svijet. Što je pod time mislio? Koja je specifična razlika između njegova mira i onog mira koji čovjek ima u svijetu? Temeljna razlika bi se mogla izreći na sljedeći način: Svijet prvenstveno nudi mir zasićenja svojih zemaljskih potreba, tjelesnih želja i strasti. Istina, zasićujući ih čovjek osjeća stanoviti mir. Ali jer se radi o miru koji ne zadovoljava temeljene ljudske potrebe koje su prije svega duhovne naravi, mir svijeta ostavlja tek privid cjelovitosti, te je kao takav velika varka čovjeku i čovječanstvu. Takav mir, na žalost, ne daje čovjeku onu dužnu stabilnost, nego u njemu potiče neuredne težnje i hlepnje. Takav mir je nezdrav jer čovjeka život ne usmjerava onom stvarnom obzoru života koji mu može podariti željenu ravnotežu.

Zato galopirajući materijalizam i svijet zemaljskih zasićenja ne može čovjeku dati mir i sigurnost, nego, naprotiv, što više povećava materijalnu sigurnost, proizvodi veći duhovni nemir i nesigurnost. U konačnici, kad se bolje istraži tendencija mira ovoga svijeta, onda postaje razvidno kako mir ovoga svijeta, zasićujući čovjeka zemaljskim dobrima, svjesno želi eutanazirati onaj izvorni duhovni mir koji jedino Bog može podariti čovjeku. Dok mir svijeta nastoji ugušiti onu dubinsku težnju za smislom i želju za vječnim životom, dotle nam Gospodin ukazuje da pravoga mira nema bez Boga.

Zato je Kristov mir onaj mir koji vodi zasićenju svih ljudskih potreba – ne samo osjetilnih, prema obrascu ovoga svijeta, nego i onih nadosjetilnih, duhovnih, koje ovaj svijet ne vidi, ne prepoznaje i ne uvažava. Upravo zajedništvo s osobnim živim Bogom je autentična duhovna potrebe koja čovjeku daje i jamči stvarni mir, no svijet, na žalost, to ne uviđa. Pa i onda kad promiče govor o duhovnosti i raznim duhovnim tehnikama i vježbama koje čovjeku vraćaju mir u svijetu stresa i užurbanosti, svijet nikad ne govori o duhovnosti zajedništva s Bogom, nego traži i nudi neke surogate, to jest duhovnost bez Boga, što je česta pojava u današnjem svijetu.

Kristov mir je, pak, mir ljubavi Božje, a ostvaruje se čuvajući riječ Božju, kako nam veli Gospodin u današnjem evanđeoskom odlomku. To je mir koji se u nama ukorjenjuje kad uzvraćamo ljubavlju na Božju ljubav, a događa se potpuno nastanjenjem Boga u duši. Pravi mir je onaj mir Duha Božjega – Branitelja koji nas čuva od lažnoga mira ovoga svijeta. To je mir koji nam je dan kad nam Duh doziva u pamet sve što je on poučavao, kad Duh u nama potiče i štiti božanski život koji nam dolazi od Boga i vodi nas k Bogu. Imajući u vidu koliko je dragocjen ovaj Kristov mir, prihvatimo ga kao najljepši dar Krista uskrsloga i širimo oko sebe u svijetu duhovnog nemira i pustoši.

U dvadesetom stoljeću
harala je opasna bolest
zvana velike boginje.
Ova zaraza je sijala smrt,
a i ostavila iza sebe
milijune unakaženih lica
i oslijepljelih osoba.
Ali novovjekovno razdoblje
je pretrpjelo veliku epidemiju
i duhovnih velikih boginja,
kad se suvremeni čovjek
zarazio virusom samodostatnosti
proglasivši se moćnim božanstvom
i diveći se sam sebi
na pijedestalu ovoga svijeta.
Ovaj virus iznakažuje ljudsko lice
izobličujući ga do neprepoznatljivosti,
pa čovjek drskost i nepromišljenost
plaća gubitkom sličnosti s Bogom.

Jedini lijek koji ga može spasiti
jest cjepivo Božjeg života
koje je Krist Gospodin
uskrsnuvši dao ljudskome rodu.
Stoga bi bilo poželjno
da posegne za spasenjem
– koncentratom Božje ljubavi,
vraćajući narušenom licu i liku
iskonsku neprolaznu ljepotu.

5. uskrsna nedjelja – C

Osim što današnji evanđeoski tekst govori o proslavi Sina Božjega i o načinu na koji on proslavlja Oca svojom mukom i smrću na križu, ujedno nam govori i o učincima njegova uskrsnuća na apostolski zbor, to jest na njegove učenike koji su s njime blagovali posljednju večeru. Jedan od tih učinaka je prepoznatljivi identitet koji Gospodinovo uskrsnuće utiskuje u duše onih koje je zahvatila njegova uskrsna snaga. Iz Isusovih riječi se pretpostavlja da njegovi pravi učenici trebaju u svijetu biti prepoznatljivi po ljubavi koju gaje jedni za druge: Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.

Gospodinova riječ potvrđuje onu jedinu ispravnu logiku koja i danas treba voditi i nadahnjivati kršćanski život. Kao što je svojstveno učenicima koji pohađaju škole da pokažu svoje znanje, tako priliči i Isusovim učenicima da u svijetu posvjedoče što su primili od Gospodina. Međutim, oni se ne pokazuju u svijetu radi pukog pokazivanja, nego radi svjedočenja dara koji su primili od Gospodina. Stoga biti kršćanin znači osjećati unutarnju potrebu i imati poticaj iznutra pokazati svoj identitet koji mu je utisnut snagom Duha Svetoga. A identitet Isusovih učenika nije umjetan dogovorni odnos, propisan pravilnikom i statutom, nego je obilježen unutarnjom snagom ljubavi, koja je razlivena u njihovim srcima. Zato oni mogu pokazati čiji su učenici, ne potvrdama i uvjerenjima, ne članskim iskaznicama, nego isključivo žarkom bratskom ljubavlju oblikovanom po uzoru na Učiteljevu ljubav. Samo onda kad ljudi vide da je njihova ljubav sebedarna poput Gospodinove, doći će do neupitnoga zaključka kako oni koji se tako ljube, ne mogu nego biti njegovi učenici.

Zato nas ovim Evanđeljem Gospodin poučava kakav bi trebao biti njegov učenik. Učenik, ako je usvojio istinsku krepost, je onaj tko se dao poučiti pokazujući se poučljivim i spremnim s poštovanjem primiti dužnu pouku od učitelja. Učenik, potom, ne ide u školu kako bi njegovo znanje ostalo skriveno, nego da svima pokaže vještine koje je savladao i znanje koje je stekao. Zato su i Gospodinovi učenici pozvani pokazati što su naučili u Gospodinovoj školi, to jest pozvani su biti prepoznatljivi po tome. Oni su, međutim, bili jedini koji nisu išli u školu znanja nego u školu životne mudrosti i školu Božje ljubavi. Gospodin ih je učio životu, te je zato uspostavio s njima prisan obiteljski odnos. Zato ih i zove riječju ‘dječice’. Što ih je više poučavao, to je htio da oni razviju još veći djetinji odnos prema Bogu.

Stoga se njihov identitet kao Isusovih učenika ne očituje u znanju, polaganju ispita i stjecanju diploma, nego u povjerenju i djetinjem odnosu prema Bogu i prema Uskrslome. Jer samo tako se moglo steći najveće znanje, a to je znanje o Kristu raspetome i njegovu slavnome uskrsnuću. Samo tko je dijete pred Bogom, može s povjerenjem primiti povjereni nauk koji vodi u život vječni. Samo tko je dijete može ljubiti bezinteresno kao što je i Gospodin ljubio darujući sama sebe. Samo dijete može biti spontano, to jest na spontan i neposredan način biti ono što jest. Samo kršćanin koji je dijete nije kršćanin na dvostruk način, to jest ne ostavlja u javnosti jednu sliku o sebi, a u biti misli drugo, nego je dosljedan sebi. On ne govori i ne čini nešto da ostavi dobar dojam pred ljudima, nego djelima ljubavi svima daje naslutiti tko je i u koga vjeruje. Zato je kao dijete, jer dijete ne živi dvostrukim životom, a sve što čini, čini u jednostavnosti uvjerenja. Tako i kršćanin sve čini iz uvjerenja, a ne glumeći pred drugima nešto što nije u samome sebi.

Zato i Gospodin od svojih učenika očekuje da ne žive svoju vjeru na usiljen način, nego da jednostavno i spontano provode u život ono što ih je on učio, to jest da se međusobno ljube. A ljubav ne može biti namještena kao kazališna ili kino predstava za javnost, nego je življena stvarnost plodna dobrim djelima. I kao što je logično u svakodnevnici da iz znanja i stručnosti dođemo do zaključka tko je koju školu završio i koliki je stupanj osposobljenosti postigao, isto vrijedi i za kršćane. Kao što bi bilo žalosno da liječnik dokazuje diplomom a ne medicinskom vještinom da je liječnik, tako bi bilo žalosno da kršćanin samo krsnim listom pokazuje i dokazuje svoju vjeru, umjesto da vjerničkim životom i intenzivnom bratskom ljubavlju pokaže tko je i što vjeruje. Bratska ljubav mu u praksi života služi kao iskaznica i diploma koja o njemu najviše govori, a sve drugo su samo prazne riječi. Kao prava djeca i učenici dajmo se poučiti i žarkom bratskom ljubavlju pokažimo svijetu da smo Kristovi učenici!

Današnje društvo je nalik
na veliko smetlište.
U javnost, na trgove i ulice,
u društveni život i putem medija
iznosi se ljudska grešnost
i smeće kojekakve vrste.
Skandalima, zavjerama i pronevjerama
hrane se mnogi ljudi
kao svagdanjom hranom.
No smeće što se tako gomila,
nitko ne čisti i ne uklanja,
jer nije dovoljno zlo obznaniti
da bi ga se pobijedilo,
ni smeće baciti na ulicu
da bi ga se uklonilo.
Nisu dostatni zatvori i kazne
da se odstrani trulež zla
i zadah grijeha iz ljudskih duša
od kojeg ljudi žive i koji upijaju.

Samo je presveta Krv Kristova
i njegovo pashalno otajstvo
bilo moćno suočiti se
s problemom ljudske grešnosti
koja od vijeka guši čovjeka
u njegovu životnom okruženju.
Krist Gospodin nije samo
čovjeku ukazao na grijeh,
nego je sebe do kraja žrtvovao
da ukloni njegov zadah iz društva
i skine teret s čovjekovih leđa.
Mlazom prolivene krvi
isprao je prljavštinu naših života,
te nam dao za hranu svoje tijelo i krv,
da život ne živimo na smetlištu
kao lešinari što se hrane smećem,
nego kao anđeli što crpe
čisti božanski život za besmrtnost.

4. uskrsna nedjelja – C

Gospodinove riječi iz evanđeoskog odlomka koji se danas čita iz Ivanova Evanđelja vrlo su optimistične. Gospodin Isus se predstavlja moćnim pastirom koji svojim glasom i svojom rukom štiti povjerene ovce Božje, tvrdeći da ih nitko neće ugrabiti iz njegove ruke, a isto tako da im daje život vječni: Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke. No nasuprot takvih Gospodinovih optimističnih najava možemo promatrati stvarnost života Crkve te uočiti da to i nije baš tako. Uvijek je bilo otpada od vjere, a otpadali su oni vjernici koje su Sotona i ostali zli pastiri znali istrgnuti iz ruke Gospodinove. A i danas je također osipanje vjernika iz Crkve učestala pojava. A da ne govorimo koliko je onih čija se vjera ohladila, pa su izgubili vjersku svijest i zanemarili vjerske dužnosti. Ima i onih koji su postali nevjernici ili agnostici, pa čak i protivnici vjere i Crkve, kako privatno tako i u javnosti. Ima također slučajeva da pojedini vjernici prijeđu u neku sektu ili u drugu religiju, odbacujući božanski nauk i poziv na uskrsnuće s Kristom koji su primili, a prianjajući uz one ljudske zavodljive nauke.

S pravom se stoga postavlja pitanje o ovom Gospodnjem optimizmu kojim tvrdi da njegove ovce slušaju njegov glas, kad vidimo da ima ‘ovaca’ koje su prečule što on govori u svetom Evanđelju, dopuštajući da ih zavedu zavodljivi glasovi lažnih pastira, kad ima ‘ovaca’ koje su slušale, pa prestale slušati njegov glas. Nije bespredmetno razmišljati o ovoj temi, jer vidimo da ima članova Božjeg stada koji se daju ugrabiti iz Kristove ruke, a time i iz ruke Očeve, kao da izazivaju Božju svemoć, kao i njegovu ljubav i dobrotu prema čovjeku. No dok s dozom žaljenja valja ustvrditi što ustvrdismo, kako ima onih koji se osipaju iz Božjeg stada, isto tako trebamo se upitati zašto onda Gospodin Isus izgovori spomenute riječi. Nadalje, valja se upitati za koga vrijede i koje značenje one mogu imati za nas.

Kad govori o ovcama koje nitko ne može ugrabiti iz njegove ruke, onda su to oni vjernici koji su osjetili snagu njegova uskrsnuća i čvrsto su povezani s njime snagom njegove presvete krvi. A one ovce koje se daju ugrabiti iz njegove ruke, oni su koji ni izbliza nisu osjetili snagu Uskrsloga, ni njegovu svetu prisutnost. Nisu doživjele ono što je on učinio za čovječanstvo, nisu se dale preobraziti, to jest nisu htjele od jaraca postati ovce, nego su samo neko vrijeme bile pritajene u ovčjoj koži. Bile su to ovce koje su se navezale na vlastito poimanje Boga i vjere, te su dvolično i dvosmisleno pripadale Božjem stadu. No isto tako valja istaknuti kako među njima ima i onih razočaranih ovaca koje su s velikom dozom bezazlenosti, ali time i naivnosti boravile u ovčinjaku Božjemu, te su ih svojim lošim postupcima sablaznili ili pastiri ili druge ovce iz istog ovčinjaka, te se u njima poljuljala vjera u samoga Boga i Onoga koga je on poslao, vrhovnog Pastira Crkve.

Upravo takve različite situacije iz kojih zaključujemo da svi vjernici ne znaju jednako stabilno i čvrsto biti u ruci Božjoj, potiču nas na veću svijest odgovornosti. Kao što je činjenica da smo svi, i pastiri i vjernici, najprije Božje ovce, jedno Božje stado, isto je tako istina da smo svi jedni drugima i pastiri, jer Krist Gospodin nije htio vršiti svoju pastirsku službu bez naše suradnje. On nikome nije dao povoda za otpad od vjere, a ako ima onih koji su otpali, doista svi moramo napraviti ispit savjesti kako smo slušali njegov glas i nismo li doprinijeli njihovu otpadu. Ovo osobito vrijedi za pastire Crkve koji su dobili posebnu zadaću da bdiju nad povjerenim pukom i da ga vode putem koji nam je Gospodin naznačio svojom mukom, smrću i uskrsnućem. Jer neupitna je Gospodinova želja da nas spasi, ali je vrlo upitna naša zauzeta i predana suradnja s njime na djelu našega spasenja i spasenja cijeloga čovječanstva.

Ovo sveto uskrsno vrijeme nam je prigoda da ozbiljno poradimo na tome da najprije mi sami, snagom vjere, budemo čvrsto u Božjoj ruci, to jest u ruci uskrslog Krista. A možemo biti i jesmo u njegovoj ruci onda kad primamo snagu uskrsnuća, shvaćajući i prihvaćajući što je on za nas učinio. U njegovoj smo ruci kad postajemo svjesni da je on naš jedini i pravi pastir, te dok od njega primamo uskrsnu snagu neprijatelj nas ne može ugrabiti iz njegove ruke. Tada postajemo svjesni i vlastitog uskrsnuća na koje smo pozvani, te se, zahvalni za sve što je učinio za nas, još tješnje s njime združujemo. Tada, dok vjerujemo u Krista uskrsloga, koji je upravo u uskrsnuću pokazao da ima nepobjedivu snagu i život, nitko nas ne može ugrabiti iz njegove ruke.

Zato čvrsto vjerujmo u Krista uskrsloga, Božjeg Sina, obećanog pravog Pastira, koji snagom uskrsnuća čuva nas svoje ovce. Budimo čvrsto u njegovoj ruci ne dopuštajući da nas išta istrgne iz njegove ruke. Uranjajmo u otajstvo njegova uskrsnuća i iz njega crpimo spoznaju o skrbi Oca nebeskoga za naše spasenje kako bismo imali hrabrosti svjedočiti je i time drugima biti pravi pastiri navjestitelji radosne vijesti. Kao što Krist Gospodin nije zanemario nas, ni mi ne zanemarujmo drugoga, jer smo odgovorni za njihove duše i za njihovo vječno spasenje. Budimo ponosni na pripadnost Kristu Gospodinu i nastojmo ispuniti svoje poslanje u svijetu. Budimo snažni jer nas njegova ruka podržava, te bez dvoumljenja privodimo ljude u Crkvu – Božji ovčinjak, gdje će i sami moći osjetiti snagu Kristova uskrsnuća i život vječni koji nam je po njemu dan.