Cvjetnica 2013. – godina C

Evanđeoski odlomak iz Lukina Evanđelja o Gospodinovu slavnom ulasku u Jeruzalem svjedoči nam o tome kako je mnoštvo onih koji su povjerovali u Gospodina prepoznalo njegovo mesijansko poslanje, te su radosni iza glasa hvalili Boga za silna djela kojih su bili svjedoci. Evanđelist naziva učenicima ovaj oduševljeni puk koji je Isusa prepoznao kao Mesiju – mironosnog Kralja koji ima doći, te su mu stoga klicali: Blagoslovljen Kralj, Onaj koji dolazi u ime Gospodnje! Na nebu mir! Slava na visinama! Ali među mnoštvom je bilo i onih kojima se cijeli prizor nije svidio, a napose nisu odobravali da se Gospodinu kliče kao Mesiji. Bili su to farizeji koji su zbog toga i intervenirali tražeći da Gospodin prekori i ušutka svoje učenike. Isus,  međutim, svjestan uzvišenosti trenutka, svjestan ljepote i važnosti u kojoj se objavljuje do kraja svome narodu, te da time dolazi konačno oslobođenje od ropstva grijeha i smrti odgovara: Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!

Iz ovog kratkog razgovora iščitavamo kako se Božja slava u svojoj punini nezaustavljivo objavljuje ljudima, to jest da Bog otvoreno očituje svoju ljubav, dok su redovito kočničari bili sami ljudi koji su je htjeli spriječiti. Zato je ovaj Gospodnji ulazak u Jeruzalem označavao i potpuni i konačni dolazak Božje slave među narod koji je željno iščekivao njezino očitovanje. I danas se događa isti scenarij. Dvolični vođe naroda kojima nije na srcu Božje, te nisu kadri prepoznati Božju prisutnost i očitovanje, žele pošto poto Gospodina izbaciti iz svoje sredine. Mnogi od njih se i danas boje da će im Gospodin oduzeti dio kolača, dio njihove kraljevske vlasti, utjecaja i ugleda, pa ga onda udaljuju iz javnosti. Metoda kojom se služe istovjetna je onoj nekada. Kao što su nekada farizeji htjeli ušutkati Gospodinove učenike da ga ne naviještaju i ne slave kao Mesiju, tako se i danas nastoji ušutkati upravo Isusove učenike i sljedbenike, kako ne bi došla do izražaja njegova kraljevska vlast u puku. Kao nekada, tako nas i danas Gospodin hrabri da ne posustanemo, nego da glasno u ovom društvu naviještamo njegovo mesijanstvo, to jest kraljevsko poslanje, jer on, uostalom, ne dolazi kako bi doveo u pitanje zemaljsku vlast moćnika, nego kako bi očitovao svoju duhovnu vlast u svijetu.

Farizeji su ostali sebi dosljedni, jer ono što su neprestano radili, to su činili i prilikom Gospodinova slavnog ulaska u Jeruzalem. Kao što su mu se protivili dok je poučavao, tako su mu se protivili što se predstavlja kao Mesija. Ušutkujući njegove učenike, krajnji cilj im je bio ušutkati njega, to jest ne dopustiti da se objavi svijetu niti da izvrši svoje poslanje. No kako im nije pošlo za rukom izvesti to na miroljubiv način, jer nisu uspjeli ishoditi od Gospodina da ih ušutka milom, onda su odlučili, nekoliko dana nakon toga, pribjeći nasilnim sredstvima te ga ušutkati nasiljem i smrću. Nisu bili svjesni kako će se Bog poslužiti njihovim nasiljem, te će nakon smrti svoga Sina progovoriti glasnije nego ikada odnoseći uskrsnu pobjedu.

Ovo je i nama pouka i poticaj da i mi poput ondašnjih učenika Gospodina kroz ove dane dočekamo kao svoga Kralja i Mesiju, da mu puni radosti kličemo jer smo bili svjedoci njegovih djela u svome životu, te da hvalimo Boga za sve što nam je učinio po svome Sinu. Pa i kad bude u našem društvu onih koji će se poput farizeja čuditi našem ‘pretjerivanju’, ne dajmo se smesti, nego idimo odvažno za svojim Gospodinom na putu njegove muke. Jer on želi ući u javnost našega društva i u srce našeg života, kao bi nam objavio i darovao pravo dostojanstvo. Omogućimo mu to i ne dopustimo da nas farizeji koji su nesposobni prepoznati božansko ušutkaju. Ne dopustimo da nam unose sumnju u srce, nego svom snagom prigrlimo Gospodina, te prostrimo pred njega svoje živote, kako bi nas on blagoslovio, te nam omogućio da pođemo s njim u onaj nebeski Jeruzalem koji je naša prava domovina i koji je majka našega života vječnoga.

5. korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan događaj u jeruzalemskom Hramu gdje je Gospodin kao učitelj dolazio poučavati narod. Dok je on tako poučavao doveli su mu jednu ženu zatečenu u preljubu, očekujući da se on izjasni što učiniti u takvom slučaju. Znali su da je Isus bio milosrdan prema grešnicima, dok je židovski Zakon predviđao rigorozne kazne kamenovanja za takav grijeh. Njima je to bila prigoda da Isusa uhvate u raskoraku između ljubavi prema ljudima i Zakona. Bilo da ju je osudio ili oslobodio, Gospodina bi uvijek imali u šaci, jer bi ga ili proglasili protivnikom ljudi ili kršiteljem Zakona.

Ako itko zna koliko je grijeh štetan i razoran za čovjeka i za Božji narod, onda je to Isus čije je poslanje bilo naviještati obraćenje i oslobađati od grijeha, ali se nikad nije slagao ni služio metodama kojima su se služili farizeji kako bi ‘očistili’ narod od grešnika. Zato on dovodi u pitanje linč koji su navodni čistunci pokrenuli protiv žene uhvaćene u preljubu. Ne samo što je linč nepravedan, jer nitko od njih nije bez grijeha da bi bacio kamen na nju, nego je i neopravdan, jer ne vodi stvarnoj pobjedi nad grijehom. Jer pobjeda nad grijehom se ne događa linčovanjem, nego obraćenjem grešnika koji se susretne s Gospodinom. Židovi nisu pronalazili drugog načina kako bi iskorijenili javni grijeh i sablazan, nego su pribjegavali javnom eliminiranju grešnika. No pri tom su zaboravljali upravo osnovne stvari, a to je da su i sami grešnici. Osim toga su pokazivali veliko neznanje prema Bogu, kojeg nisu upoznali kao dobrog i milosrdnog Oca koji grešnike poziva na obraćenje. Zato su uzimali pravdu u svoje ruke kad im je to odgovaralo, što je u praksi značilo da su se poigravali ljudskim životima.

Gospodinu je bilo više nego očito da se grijeh iz društva ne može iskorijeniti nikakvim metodama dok se ne iskorijeni iz ljudskih srca. Zato je imao drukčiji pristup kojim nije štitio grešnike, nego se trudio osloboditi ih od njih samih, kako bi mogli zaživjeti novim životom, pri čemu nije bilo dostatno prikazati ih i prokazati ih kao grešnike. Farizeji nisu dobro razlikovali što znači osuditi grijeh, a spasiti osobu od grijeha, nego su u ime svojih interesa uvodili javni moral i red po mjeri samih sebe, ne prežući niti od kamenovanja kako bi ostvarili svoj cilj, a da pri tom nikad nisu svoju dušu sagledali pred Bogom. Njima je  u društvu trebalo grešnika kako bi opravdali svoju ulogu, sačuvali ugled i osigurali moć u društvu, ujedno zaboravljajući da su i sami pred Bogom grešnici.

I danas poput njih u društvu postoje dežurni moralizatori koji traže svoju korist prozivajući druge. Njima nije interes da se u društvu živi moralnije i ispravnije, nego im je glavni cilj onemogućiti Krista da propovijeda s vlašću, kao što su ga pokušali i farizeji spriječiti da propovijeda u Hramu. I danas nedodirljivi ‘čuvari morala’ prstom prokazuju na javne grešnike, iznoseći na vidjelo, najčešće putem medija, tuđa zla i osuđujući pojedince koji stoje iza njih. Uslijed toga javni život društva sliči više na smetlište, nego na uređen okoliš. Jer time što se traži i iznosi smeće drugih, previđa se smeće grijeha u kojem svaki od nas živi i stvara oko sebe. Pri tome je najveća nečistoća ona farizejska koju ne primjećujemo, a to je potreba da oko nas društvo bude puno grešnih i nečistih koje ćemo osuđivati, te time otkloniti pozornost sa vlastite grešnosti pred Bogom. A osim toga nemamo prave službe koje mogu raščistiti takvo smeće, jer ni pravosuđe ni državni zakoni ne mogu ukloniti grijeh iz ljudskih srdaca, nego samo kazniti prestupnika izvanjskom kaznom. Na taj način, kao i židovski Zakon, državne službe mogu eventualno drugima utjerati strah od kazne, držeći ih tako u pokornosti, ali ne i očistiti njihove živote od zaraze zla i grijeha. No društvo koje je izbacilo Boga iz svoje sredine i ne želi čuti njegov glas, ne može čovjeku ponuditi valjane razloge za izbor vrijednosti, kao ni protumačiti mu što je istinski sukladno njegovoj biti i dostojanstvu. Ne može niti istaknuti vrijednosti dostojne Boga i čovjeka, premda može do iznemoglosti isticati sve prekršaje protiv državnog zakona.

I danas ‘slobodna’ i ‘napredna’ javnost sudjeluje u javnim osudama – linču određenih ponašanja koja se smatraju neprikladna, bez obzira o kojoj vrsti neprikladnosti bila riječ, i u ime koje ideje ili ideologije se ona provodila. Redovito takav smišljeni linč ima svoj cilj, poput onoga koji su imali farizeji kojima je bio cilj zatvoriti Isusu usta da ne proziva njih. No njihov cilj se nije ostvario, jer im Gospodin to nije dopustio. Češće se, međutim, nevjernici i bezakonici različitih boja, kojima ni najmanje nije do dobrobiti svoga naroda, udruže kako bi spriječili Crkvu da naučava Božji nauk. I to se pojavljuju kao čuvari morala i reda, prava i zakona u društvu, spočitavajući Crkvi nedosljednost života i nemoral pojedinaca. Kao farizeji nekada i današnji su ‘čuvari javnog reda’ pristrani i zli. Pristrani, jer propuštaju sebe suditi i promatrati svoj život pred Bogom. Zli, jer se činjenicama ljudskoga grijeha služe kako bi se borili protiv Božje istine.

Nas vjernike Gospodin pak poziva da čistimo društvo uklanjajući grijeh, ali počevši najprije od nas samih, kako se ne bismo ogriješili linčujući ljude. A, uostalom, vlastito obraćenje je jedina uspješna i djelotvorna metoda koju treba primjenjivati i na drugima.

Posljednjih desetljeća napretka
znanstvenici su napravili
velikih koraka u izučavanju ljudskih gena.
Pozorno su istraživali gensku kartu,
te ujedno dešifrirali cijeli genetski kod
o kojem ovise one nasljedne
i tolike druge osobine svakog bića.
Uočavajući pravilnosti i nepravilnosti
došli su do nepobitnog zaključka
da mnoge bolesti i nedostaci u razvoju
ovise upravo o pogreškama u kodu.

Nitko, međutim, nije uočio
da je vjera sastavni dio
genetike ljudskog bića.
O njoj ne ovisi samo
ispravan razvoj ljudske osobe,
nego i njezino vječno spasenje.
Zbog nedostatka vjere
nastaju nesagledive posljedice.
Vjera je ključ cijelog ljudskog koda,
jer je u njoj sadržana bit
onog što čovjek u sebi jest.
Nevjerom i drugim grijesima
nastaju pogubne mutacije
koje dovode ljudsku narav
do otklona od biti i cilja
koji je Gospodin zapisao
u genetskom kodu
kad je stvarao čovjeka.
Zato svaki onaj tko želi izbjeći
štetna iskrivljenja svoje naravi,
te doći do cjelovite i zdrave osobnosti,
treba se vratiti izvornom Božjem kodu,
odbacujući izopačenja grijeha.
Jer nasljeđe koje nosimo u genima,
zapisano u kodu vjere,
doista je golemo i neprocjenjivo:
stvarno i istinsko bogosinovstvo.

Četvrta korizmena nedjelja – C

Prispodoba koju smo upravo čuli jedna je od najljepših i najdirljivijih Gospodinovih prispodoba. U njoj nam je opisana ljubav Oca nebeskoga prema svakom čovjeku, pa i onda kad se radi o rasipnom sinu koji odbacuje i upropaštava darove Božje. No kako je neizvedivo u jednoj propovijedi protumačiti sve obilje teološko-duhovnog značenja ove prispodobe, ograničiti nam se na jedan njezin vid. Stavljajući, naime, za trenutak u drugi plan središnju temu očeve ljubavi, vrlo je uočljivo kako među braćom postoji tihi sukob i suparništvo.

Najprije mlađi brat ne može podnijeti biti mlađi brat, trajno u sjeni starijega, koji u svemu ima prvenstvo, te stoga reagira tražeći svoja dobra i odlazi u daleku zemlju gdje na njega ne pada sjena starijeg brata. A kad se on nakon neuspjeha vraća i nakon što mu otac oprašta prihvaćajući ga kao sina, sad stariji brat to ne može otrpjeti, nego odbija ući u kuću ne želeći podijeliti radost zbog njegova povratka i zajedništvo sa svima koji su se veselili. Dok se u prvoj situaciji mlađi brat oslobađa prevlasti starijega, dotle vidimo da ga kasnije stariji želi pod svaku cijenu diskreditirati zbog razvratnog života i upropaštavanja traženih dobara. Tehnika kojom se služi stariji brat je vrlo učinkovita i uspješna. On mlađem bratu spočitava počinjene grijehe i zlo u kojem je živio, te to uzima kao izgovor da ne uđe u kuću i da ne sudjeluje u priređenom slavlju. Ali stariji sin bi trebao biti svjestan težine svoga izbora, jer njegov izbor nije uperen protiv mlađeg brata i njegova povratka, nego on izravno dovodi u pitanje i očevu ljubav koja prihvaća mlađeg sina. Stariji, dakle, ne vrednuje ispravno očevu ljubav, niti prihvaća njegove razloge.  Rezultat je poguban: stariji sin se zbog grijeha svoga brata lišava očeve ljubavi.

Dok je prva Crkva ovu prispodobu, to jest likove dvojice braće primjenjivala na odnos između židova (stariji brat) i pogana (mlađi brat), nama je primijeniti Gospodinovu pouku na našu životnu situaciju, u kojoj više nema u Crkvi ove podjele, niti ovakvih raslojavanja i međusobnog isključivanja. Danas, međutim, postoji nešto slično, na što valja ukazati, jer ljudi ostaju uvijek ljudi u svom odnosu prema Bogu, a i jedni prema drugima. I danas ima onih koji se teško mire da bi dijelili isti očinski dom i krov s nekim drugim, koga smatraju nedostojnim, poradi čega su spremni, u svojoj nepopustljivosti, žrtvovati čak zajedništvo s Ocem nebeskim. Takvi jednostavno ne žele prihvatiti da je Crkva kuća Božja, te da samo u njoj mogu ostvariti pravo zajedništvo s Ocem. Njima je prvotno tražiti izgovor da napuste zajedništvo s Ocem, a za takvo što onda spremno i odlučno spočitavaju grijehe svojoj braći, koje nakon toga ne žele niti prihvatiti za braću.

Slično onome što je Gospodin Isus opisao u prispodobi, mnogi i danas nemaju pravu svijest o jednoj i jedincatoj vjeri i ljubavi Božjoj, koju je Bog po svome Sinu u povijesti ostvario u Crkvi, u kojoj nam je ostavio sakramente svoje ljubavi. Kao povod i kao izgovor su grijesi određene braće koja, živeći grešno, krše i ljubav prema Bogu i prema braći. Takva navodno neporočna ‘starija braća’ ne žele dopustiti niti Ocu da prihvati grešnu djecu, niti dopuštaju svojoj ‘mlađoj braći’ mogućnost obraćenja. Jer oni sami nisu živjeli usredotočeni na neizmjernu ljubav Božju, uglavnom se bave optužbama drugih ljudi koji ne žive sukladno njihovu poimanju, te u toj točci se iscrpljuje njihova ispravnost i pravovjernost. Upravo radi toga, jer im je pred očima prije svega grijeh braće, a ne Očeva ljubav, nisu kadri uočiti niti koliko je Otac i prema njima bio dobrohotan i milostiv. Stoga, premda vjeruju da žive temeljito jer ne prestupaju Božje zapovijedi, u biti žive vrlo površno, jer se nisu posvetili bitnom sadržaju vjere – uspostavljanju ispravnog odnosa s Ocem. Takvima nije problem napustiti Crkvu ili se od nje udaljiti, ali im je problem ako u Crkvi ima grešnika, bilo neobraćenih, bilo obraćenih. Zato i ne vide da više blaga Božjega rasipaju sami odvajanjem od Crkve, nego brat koji griješi uslijed slabosti. Uvjetovan grijehom svoga brata, pokazuje samo da nikad nije ostvario sinovski odnos s Ocem na način na koji je Otac to htio i predvidio, nego bježi od Oca u vlastitu neporočnost i samodostatnost.

Zbog svega rečenoga ova prispodoba i danas ima aktualnu poruku svima onima, bilo da se radi o mlađem ili starijem bratu, koji međusobne račune i obračune prelamaju preko Očevih leđa. I dok oni jedan drugome toliko zamjeraju da ne znaju prijeći preko pogrešaka, Otac je uvijek sebi dosljedan. On ljubi i jednog i drugog. I kao što je mlađega željno očekivao, tako je i starijeg išao zvati da uđe na slavlje. Nama pak ostaje jasna poruka da se usredotočimo na njegovu ljubav, kako bismo izbjegli nesuglasice s braćom, a bit ćemo najbolja braća onda kad druge budemo ljubili onako kako ih Otac ljubi, čime ćemo dobiti dar i milost živjeti u kući Božjoj kao braća svakom Božjem djetetu.

Kada trgovci i prodavači
žele istaknuti proizvode
posebne kakvoće i vrijednosti,
onda im je poznato značenje
rukom izrađenih predmeta.
Pogotovo su na cijeni oni unikatni,
što pokazuje i velika cijena
kojom su procijenjeni.
Takvi se predmeti izvedbom
i brižno izrađenim detaljima
razlikuju od onih serijskih
izrađenih na tvorničkoj traci.

Slično tome može se govoriti
i o čovjeku kao Božjoj rukotvorini
i Božjem neponovljivom unikatu,
oblikovanu s puno pažnje
i neizrecive ljubavi.
Svaki brižno izvedeni detalj
pokazuje da se ne radi
o industrijskom serijskom proizvodu,
nego o jedincatom stvorenju.
Doista svaki je čovjek unikat,
jer Bog ne stvara ljude serijski,
nego im osobno daje osobni život,
te je svaki jedincato ljubljena jedinka.
No umjesto da čovjek prepozna
svoju neponovljivu jedincatost,
spreman je se grijehom degradirati
pretapajući se u industrijsku masu,
bez jasne osobnosti i identiteta.
Olako se odriče posebnosti
i nezamjenjivih obilježja
koja mu može podariti
samo ljubav vječnoga Oca
čije su ga brižne ruke oblikovale.

Treća korizmena nedjelja – C

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje kako Gospodina Isusa neki ljudi izviještaju o nemilom događaju, točnije o krvoproliću koje je Pilat počinio nad nekim Galilejcima. Oni koji su ga izvijestili vjerojatno su od njega očekivali osvrt koji bi neminovno bio politička osuda beskrupulozne rimske moći koja je tlačila židovski narod. Osim toga očekivali su da im protumači zašto su nastradali baš dotični Galilejci, a ne neki drugi, što znači da su u tom događaju vidjeli i prst kazne Božje nad nastradalima. No Gospodin Isus, umjesto da održi političku lekciju Pilatu osuđujući nasilje i krvoproliće kojim se služila rimska vojska kako bi držala u pokornosti Židove, ili da protumači događaj kao posljedicu nekog nevidljivoga i neznanog grijeha stradalnika, izvodi sasvim drukčije razmišljanje. Tako on ovom tragičnom događaju pridružuje još jedan drugi, urušavanje kule u Siloamu koja je ubila osamnaest ljudi, te im daje zajedničko tumačenje. Njegovo tumačenje se sastoji u upozorenju svojim slušateljima da ne smatraju nastradale Galilejce većim grešnicima od drugih, ili pak poginule u Siloamu većim dužnicima od ostalih Jeruzalemaca.

Gospodinu Isusu ovi događaji služe prije svega da ukaže na nestalnost ljudskog života kojoj su svi izloženi, o čemu najrječitije svjedoče upravo tragični događaji, bilo na općoj ili osobnoj razini. Umjesto da ubrzaju ljudsku svijest i potaknu shvaćanje, ljudi, na žalost, ne izvlače iz njih do kraja sadržajne zaključke za vlastiti život. Jer mnogo je lakše izvući političke zaključke ili prebaciti krivicu i odgovornost na druge, nego iščitavati poruku za vlastiti život. Iz te perspektive Gospodin prekorava svoje suvremenike pozivajući ih da se obrate, jer bi samo činom obraćenja pokazali da su ozbiljno razumjeli povijesnu poruku iz svega što se događa oko njih. A sve dok čovjek nije kadar izvući ispravnu poruku iz događaja, živi gotovo besplodan u svijetu u kojem je pozvan donositi plodove vječnoga života. Zato za Isusa događaji nisu samo posljedica nekog uzroka, koji se redovito traži pogledom u prošlost, nego su i znak našoj sadašnjosti. Pozivom na osobno obraćenje i spremnost da pred Bogom odgovaraju za svoj život, Gospodin pokazuje da na uzvišeniji i plodonosniji način čita i osmišljava čak i tragedije poput dviju spomenutih u Evanđelju.

Kao što se događalo nekada u židovskom puku, događa se i danas. Na žalost, ne možemo reći da i danas ljudi drukčije pristupaju svemu što se oko njih događa. I danas je malo onih koji iz nestalnosti života izvlače zaključke veće ozbiljnosti. A ako to ne čine, onda događaji ne postaju znakovi, nego ostaju tek brojke neke statistike, zanimljivosti crne kronike i posljedice nerazumljivih uzorka. Ne razmišlja se o neminovnosti ljudske nestalnosti, niti o neizbježnosti smrti koja će doći po svakog čovjeka, nego se neozbiljnošću pokušava pobjeći od pitanja koja nameće nestalnost. Gospodin Isus nam, međutim, pokazuje da je obraćenje jedini način da nadiđemo nestalnost u koju smo uronjeni. A obraćenje na koje poziva je život sukladan volji Očevoj. Tko tako živi, ništa ga ne može zateći ni iznenaditi, jer iz svega izlazi kao pobjednik.

Ali nas ljude na ozbiljnost života ne potiče samo naša nestalnost i strah od zemaljskih nedaća, nego još, prije svega, potiče nas ozbiljnost samoga Boga. Kad vidimo koliko Otac nebeski skrbi oko našega spasenja, trebao bi biti poticaj i nama da se sa svom ozbiljnošću uhvatimo posla na svom obraćenju. Kad vidimo koliko je Gospodinu stalo do našeg spasenja, onda bi nam i to morao biti jasan znak i dodatni razlog zauzetosti oko skrbi za vječni život. Upravo radi toga Gospodin Isus priča i prispodobu o neplodnoj smokvi koja ne donosi plodove, nego samo iscrpljuje plodnu zemlju i obezvrjeđuje gospodarev trud. U toj smokvi prikazani smo svi mi koji nedovoljno skrbimo oko vječnih vrijednosti, te nismo kadri iz naše ljudske nestalnosti iščitati poruku ozbiljnosti.

Neka nam se stoga riječ današnjeg Evanđelja duboko ureže u svijest i pokrene nas, kako bismo korizmeni hod iskoristili za dublju spoznaju uvjeta ljudskoga života, ali isto tako i mogućnosti ljudske ozbiljnosti. Učimo se na primjeru Oca nebeskoga, koji skrbi oko naše duhovne plodnosti šaljući svoga Sina da nas izvede na put obraćenja i ozbiljnosti, te i sami ozbiljno prionimo kako bismo donijeli neprolazne duhovne plodove usred nestalnosti življenja. I ne zavaravajmo se, ako ne budemo plodni, ne ćemo izbjeći primjerenoj kazni koja će zadesiti svaku neplodnu biljku, isto kao što plodnost ne može biti nenagrađena životom vječnim, prema kojemu hitimo s Kristom Gospodinom.

Ptica koja se nađe u krletci,
tješi se da je riječ
o prozračnoj nastambi,
s mnoštvom prozora.
Ali u biti svi su joj beskorisni,
jer kroz nijedan ne može izići vani,
i nijedan od njih ne vodi u život i svijet.
Tješi se također da se radi
o sigurnom i zaštićenom mjestu,
ali nerado priznaje sebi i drugima
da su joj u njoj krila zakržljala
a tijelo potpuno omlitavilo.
I ma koliko obilje u krletci vladalo,
ona ptici uopće ne dopušta
zadovoljiti stvarne želje
i zasititi istinske potrebe
za letom i slobodom.

Slično vrijedi i za čovjeka
zarobljena u zemaljsko obilje,
koji provodi dane
živeći kao ptica u krletci.
Tješi se da ima svega u izobilju,
ali nikada nije kušao pravu slobodu
ni ljepotu opredjeljenja
za duhovne neprolazne vrijednosti.
Ima sve što mu treba za život,
ali sebi nije priuštio doživjeti
da na krilima ljubavi ide
prema trajnom odredištu
i cjelovitom ostvarenju
kamo ga zove vječna Ljubav.

Druga korizmena nedjelja – C

Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Gospodnjem preobraženju na gori, gdje je Gospodin poveo sa sobom trojicu svojih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Za njih trojicu ovo je bilo iznimno iskustvo, pri čemu su pokazali maksimum nesnalaženja. Umjesto da sudjeluju u Gospodnjem iskustvu molitve, njih je obuzeo san, tako da ih je prizor Gospodnjeg preobraženja potpuno iznenadio. Iznenađeni svime što se dogodilo, nisu znali što bi rekli, a kad je Petar progovorio dajući savjet da sagrade tri sjenice, sveti Luka veli da nije znao što govori. A kad se uz to nakon svega pojavio oblak koji ih je zasjenio, prestrašili su se. Stoga ne čudi da su o svemu šutjeli i da nikom ništa nisu kazivali, jer se ni njima nisu dojmovi slegli, pogotovo što nisu znali kako opisati događaj kojem su bili očevici. Iskustvo božanskog oblaka bilo je vrhunac objavljenja Boga koji se pred njihovim očima u tom trenutku otkrio koliko je mogao, a da ih njegovo objavljenje sasvim ne izbezumi.

Njihovo iskustvo je pokazatelj koliko je čovjeku teško i zahtjevno živjeti u Božjem oblaku, jer nam iskustvo uzvišenog Božjeg očitovanja samo pokazuje koliko smo mi pred Bogom maleni i neznatni, te nam pred njim najprimjereniji govor ipak ostaje šutnja. No osim što je po sebi doživljaj Boga smrtnome čovjeku uvijek zahtijevan i obavijen stanovitim velom, postoji nerijetko i izravno ljudsko protivljenje Božjem pokušaju da spusti na zemlju oblak svoje slave, svetosti i spoznanja. Jer čovjek naše civilizacije iz straha bježi od takvog života i doživljaja. Iskrivljuje istinu o Božjem oblaku, te ga tumači oblakom neznanja kojim Bog od ljudi skriva istine života, ne dopuštajući mu da ih se domogne i da njima gospodari. Čovjek, navodno, ne želi živjeti u sjeni, nego voli jasnoću i svjetlo dana. No upravo ovaj isti čovjek ne razlikuje božanski oblak koji nas ispunja slavom Božjom, od onog mračnog oblaka ljudske slave i taštine, oblaka navodnog znanja koje se odlikuje bezbožnošću, te nije drugo nego neznanje koje nam zaklanja nebo. Božja slava je dar neba na zemlji, pa i kad se spušta u oblaku, dok je ona ljudska koja se dože sa zemlje put neba uvijek štetna, te u stvari jedina zakiva nebo i dolazak čovjeku do stvarnog preobraženja i slave.

I kao što su trojica apostola znala da su nedostojni nebeske slave i ljepote koju su vidjeli na licu Kristovu, tako i nama svjedoče da postoji takva uzvišena Božja ljepota i slava, za koju se naš zemaljski život treba prije preobraziti, kako bi je postao dostojan. Naš ljudski život je, štoviše, pozvan primiti onu duhovnu ljepotu, a to može ako stupi u iskreno zajedništvo s Bogom. No onaj tko je poput apostola doživio Kristovu slavu i preobraženje spontano poželi da Bogu sagradi sjenicu na zemlji, kako bi nastavio živjeti pod njegovim okriljem. No Gospodin Isus nije prihvatio njihov prijedlog, ne samo zato što je imao bolju želju od njihove, nego i radi toga što svi ljudi nemaju tako dobre i pobožne želje. Umjesto da gradi sebi ljudsku sjenicu na zemlji, Gospodin je radije za njih gradio prebivalište na nebu, u koje su mogli ući nakon zemaljskog preobraženja. Takva Božja namjera da nas preobrazi svojom slavom na zemlji, kako bi nam podario prebivalište na nebesima, suprotna je onoj ljudskoj želji da uspostavi trajno prebivalište na zemlju, kao plod želje da uživa u prolaznim i privremenim blagodatima. Gospodin Isus je želio poštedjeti svoje učenike da troše svoje biće i sile oko takvih nastojanja, koja bi ih samo istrošila, a ne bi ih dovela nigdje.

Zato je ozbiljna pretpostavka našeg korizmenog hoda da izbjegavamo tamni oblak ljudskih želja i prohtjeva od kojeg ne vidimo nebo, a da se više posvetimo druženju s Gospodinom, uslijed čega nas osjenjuje Božja slava, koja nas ispunja istinskom duhovnom ljepotom koja nas preobražava. Tko se usredotoči na zemaljski i prolazno, taj doista ne vidi cilj i smisao života, te isto tako ne zna izabrati prava sredstva, kao što nisu znali ni apostoli, premda su imali plemeniti cilj uživati u Božjoj prisutnosti. Događaj Gospodinova preobraženja koji obogaćuje naš korizmeni hod, želi nas ohrabriti u traženju istinske ljepote života, koja počiva na duhovnom uzdizanju i na ćudorednom življenju, te onaj tko se ne druži s Božjom riječi, tko ne usvaja Zakon i Proroke, ne može znati što je duhovno bogatstvo i ljepota života. Idući za Gospodinom na brdo preobraženja i ove korizme, shvatit ćemo da se ljepota življenja ne nalazi u prolaznim i štetnim senzacijama koje iz svijeta bombardiraju naša osjetila, nego da se nalazi u životu pod Božjim oblakom i njegovom sjenom koja nas štiti ispunjavajući nas njegovom slavom, to jest osjećajem za njegovu svetost i prisutnost.

Zadaća nas kršćana je pokazati da se ljepota sastoji prvenstveno u duhovnoj ljepoti, te da nam je korizma milosno vrijeme kad intenzivno skrbimo oko te ljepote. Život na zemlji je doista lijep ako se s Gospodinom penjemo na brdo preobraženja kako bismo živjeli u Božjoj sjeni, ali ne da nam nebo bude zastrto, nego upravo otkriveno i objavljeno. Korizma stoga ne dopušta da budemo zbunjeni ni izgubljeni poput apostola, nego da radije slušamo glas Očev koji nas potiče da slušamo njegova Sina Izabranika, koji nas vodi prema istinskom izlasku, a to je njegovo slavno uskrsnuće, kojim nam je otvorio put u vječne Očeve stanove pripravljene za nas od postanka svijeta.

U suvremenom svijetu
raširena je i unosna djelatnost
grana estetske medicine
zvana plastična kirurgija.
Ona pretpostavlja zahvate
koji se tiču uljepšanja,
to jest uklanjanja deformacija
nastalih naravnim putem,
protjecanjem vremena i nezgodama.
Velik je broj onih koji su spremni
za ljepši izgled izdvojiti
i pozamašne sume novca,
ali ne mogu zaustaviti vrijeme
koje prije ili poslije razgradi,
kako ljepotu, tako i zdravlje.

Poput plastičnog kirurga
Otac je nebeski izvršio zahvate
na izobličenom ljudskom biću.
No, ipak, dok brižno uklanja
površinske vidljive nedostatke,
ujedno oblikuje cijeloga čovjeka
vjerno motreći sliku svoga Sina.
Pod njegovom rukom nestaju
ne samo bore vremenitosti,
pretvorene u vječne zasluge,
nego očinskom rukom ispravlja
sva iščašenja, ožiljke i deformacije
podarujući nam neizrecivu ljepotu
i neprolaznost života vječnoga.

Prva korizmena nedjelja – C

Evanđelje prve korizmene nedjelje u kojem nam sveti Luka opisuje Gospodinove kušnje u pustinji, nudi ujedno veliku pouku poniznosti Sina Božjega. Osim što je došao među nas da uzme našu smrtnu ljudsku narav, on je do te mjere bio s nama solidaran da se u našem smrtnom tijelu izložio napasniku i kušnjama kojima je izložen svaki čovjek. U ovim trima Gospodnjim kušnjama sadržane su bitne kušnje kojima je izložen svaki čovjek i cijelo čovječanstvo, te time i društvo u cjelini. No na žalost o tome ne razmišljamo tako često i intenzivno, previđajući ovaj vid života, te ga držeći nekakvom izmišljotinom i vjerskom fantazijom. A u biti je to prva đavolska predradnja: uvjeriti čovjeka da ne postoje nikakve sotonske kušnje, nego da je život jednostavna ljudska stvarnost na koju ne utječu previše nikakve nevidljive sile, bez obzira radilo se dobrima ili zlima.

No za one koji tako razmišljaju, to jest koji su se dali uvjeriti da ne postoje sotonske napasti, valja najprije reći kako se sotonsko napastovanje redovito ne događa u nekom vidljivom liku ili ukazanju, a pogotovo se sotona ne ukazuje u nekom crnom izdanju i odličju, sa šiljatim repom i rogovima ili pak s trozupcem u ruci. Njegovo napastovanje se događa u ljudskoj nutrini na način da on ljudskoj volji nečujnim šaptom sugerira svoja rješenja, a razumu nudi svoje vizije života. Stvarni mu je cilj okrenuti ljudsku volju i razum na svoju stranu, te pritom uvjeriti čovjeka kako donosi ispravne odluke, dajući mu čak okušati i određene vidljive plodove takvih odluka. Čovjek je tako uvjeren da donosi ispravne odluke za sebe, ili pak za društvo i čovječanstvo, a da pravo i ne vidi gdje je bila sotonska zamka. Napasnik mu se tako ne prikazuje u nekom odbojnom liku i obliku, nego u punom sjaju zavodljivosti, koja čovjeku zabljesne, tako da od nje ne vidi dugoročne ciljeve kojima bi trebao težiti.

Upravo to vidimo u kušnjama kojima je bio izložen Gospodin Isus. Đavao se pokazuje kao vrhunski stručnjak za kompromis. On ne ide izravno protiv Boga, nego, naprotiv, čak nudi Isusu da afirmira svoje božanstvo: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Isto tako kad kuša ljude, onda ih ne navodi odmah da idu protiv Boga, nego da se najprije uzoholi, da dopusti da mu uvuče u dušu osjećaj kako ga je Bog zaboravio i ne vodi računa o njemu, te onda čovjek uzvišeni dar bogosinovstva uzdiže kao stup pobune na Boga. Za početak je dovoljno da čovjek krene krivim putem, to jest da se počne odvajati od Boga, a kad je nastao procjep između njega i Boga, onda će to kasnije lako prijeći u otvoreno protivljenje i borbu protiv Boga i Božjih vrijednosti. Sotona za početak poziva čovjeka da ne bude Bogu vjeran do kraja, da negdje isklizne iz Božjeg kolosijeka, a sve drugo kasnije ide samo od sebe. Zato i danas Sotona usredotočuje ljudsku pozornost na ono zemaljsko, jer tako otkloni ljudsku pozornost od Boga.

A kad jednom čovjek zaigra njegovu igru, onda je laka žrtva koja više ne vidi važnost potpune vjernosti Bogu i njegovoj riječi. Sotoni je prvotna nakana da čovjeku pri njegovim odlukama Bog ne bude jedino mjerilo i jedini kriterij, nego da se počne ravnati i prema drugim kriterijima. On radi na tome da čovjek postavi i druge ciljeve i imperative koji neće biti vođeni isključivo Božjom mišlju, nego i onom ljudskom. On hoće da se čovjek pokloni i drugim vrijednostima života, a ne samo onim božanskim. Zato se Sotona prikazuje čovjeku kao vrlo snošljiv, s velikom dozom razumijevanja za njegove probleme, a Boga u isto vrijeme želi prikazati nesnošljivim i prezahtjevnim, pa čak i neosjetljivim za ljudske potrebe. Sotona Boga predstavlja kao strogog vladara kojemu treba služiti, dok čovjeku naviješta slobodu od toga, uvjeravajući ga kako se može osloboditi, te sam gospodariti svojim životom i vladati svijetom. No u tom slučaju, ne želi da se zna prava istina, to jest da je sotonska snošljivost izopačena, jer joj je cilj postići da čovjek postane snošljiv prema zlu, a nesnošljiv prema Bogu, da se klanja ne samo Bogu, nego i Sotoni.

Sotona se tako, svojim napastovanjem, predstavlja kao stručnjak za izokretanje vrijednosti i perspektive. Ono što je primarno prikaže sekundarnim, a ono sekundarno primarnim. Ono što je apsolutno prikaže relativnim, a relativno apsolutnim. Tako je želio i Gospodinu podvaliti da je kruh važniji od riječi Božje, vlast i slava ovoga svijeta od služenja Bogu, te vlastito ostvarenje zemaljske slave od vjernosti Bogu. Ovakvo se izokretanje događa i danas u društvu, kad Sotona uvjeri čovjeka da  gurne u drugi plan duhovne vrijednosti. Dovede ga do toga da zanemari dušu, a onda učini da vjernost Bogu ne bude potpuna, nego selektivna i pristrana, te je čovjek neprimjetno postao žrtvom napasti. I danas kad u društvu pridajemo minimalnu važnost duhovno-moralnim vrijednostima, pa čak ne uočavamo pogubnost kad ih se ruši, možemo biti sigurni da nam se Sotona neće ukazivati u nekom izobličenom liku, nego je već dobio onu tihu borbu u ljudskoj svijesti.

Ali je, srećom, Gospodin Isus raskrinkao sotonske varke, te je odnio pobjedu izlažući se kušnjama kako bi nama otvorio oči i dao snagu da i sami pobijedimo. On nam svjedoči da čovjek i društvo mogu imati dovoljno kruha, pa i gospodarske stabilnosti, samo ako poštuju Božje zakone i odredbe, ako žive prema Božjoj riječi. Kamo sreće da od njega učimo i da budemo do kraja u to uvjereni. Zato nas korizma poziva da skromno hodimo za svojim Gospodinom putem vjere na kojem ćemo znati regulirati svoje nezasitne ljudske apetite kojima nas Sotona navodi na sklizak teren. Gospodin Isus je raskrinkao i ogolio sotonske napasti, te i mi sada znamo kako se pojavljuje, te na koji način zavodi. Odbacimo stoga odvažno od sebe sotonsku prisutnost koja nas navodi na zlo, te pođimo putem potpune i cjelovite vjernosti Bogu, kako nas je poučio naš Gospodin, koji nam je posvjedočio što znači živjeti od svake riječi iz Božjih usta, što znači klanjati se jedino Bogu i njemu jedinomu služiti, što znači ne iskušavati Gospodina, Boga svojega, nego mu biti vjeran. Neka nas putovima ovoga svijeta i takvog svjedočanstva vodi Duh Sveti kao što je i Gospodina vodio pustinjom, kako bismo i mi sami pobijedili u kušnjama, te zaslužili pobjedu života vječnoga.