Mnoštvo ljudi se slijevalo
u raskošnu koncertnu dvoranu
kako bi čulo svjetski poznatog tenora
i uživalo u iznimnom koncertu
prepušteni ljepoti njegova glasa.
Ali treba također reći
da je i publika izvrsno reagirala.
Kao pravi glazbeni znalci
i ‘sladokusci’ dobroga glasa
i uzvišenih opernih arija
svi prisutni su bez daha
vrlo pozorno slušali,
opijeni opojnim glasom
koji ih je dizao u nebeske visine.

Misao odluta spontano
na stanje u društvu
koje najčešće ne pozna odnos
kakav vlada na koncertu.
U javnosti se ne sluša
glas onih koji imaju što reći,
kao što publika na koncertu
sluša omiljenog pjevača.
U društvu se snaga glasa
mjeri kriterijem mase
i logikom bukača.
Istini za volju,
bukači mogu biti glasniji
od vrsnog pjevača,
ali ne i otpjevati
skladnu ariju života
od koje duša živi.

30. nedjelja kroz godinu – B

Današnje Evanđelje daje nam uvid u vjeru jednog slijepog čovjeka iz Jerihona koji je živio proseći, jer poradi sljepoće nije uspijevao drukčije skrbiti za život. Sveti Marko mu spominje čak i ime, izvještavajući nas da se radilo o Bartimeju, sinu Timejevu. Ovaj čovjek, kad je čuo da u blizini prolazi Gospodin Isus, bio je na svome uobičajenom mjestu, pokraj puta na izlazu iz grada, gdje je iščekivao milostinju prolaznika. Očito nije bio neupućen u aktualna duhovna zbivanja, nego je dobro poznavao tko je Isus kad nije dopustio da Isus prođe, a da on sam ostane pored puta. Premda je samo sjedio i prosjačio, ali nije bio gluh da ne bi slušao o događanjima u svom kraju i narodu. Ako i nije vidio očima, vidio je duhom i vjerom da se približilo vrijeme da dođe obećani Mesija – Sin Davidov. Nije mogao šutjeti jer je to bila jedinstvena prilika za susret s onim u kojega je već u srcu bio povjerovao. A vjerovao je da mu taj koji mu je upali u srcu svjetlo vjere i spoznaje može dati i očinji vid koji mu je nedostajao. Zato je, kad je čuo da se radi o Isusu, počeo glasno vikati i zazivati: Sine Davidov, smiluj mi se! Pa i onda kad su ga ušutkivali, on je još glasnije vikao i vapio.

A njegova upornost se isplatila. Usprkos velikog meteža, galame i buke koja se zbog mnoštva stvarala oko Isusa, on je, kako vidimo, ipak uspio doći do spasonosne informacije o tome tko tuda prolazi. Ali i Isus je uspio čuti njega i vapaj njegove vjere kojom je vapio za pomoći. Zato je ovaj susret bio susret vjere koji je nadvladao sve nedaće koje su postojale u okolini zaglušujući govor vjere i onemogućujući njihov susret. Gospodinova reakcija je pokazatelj koliko mu je stalo do glasa vjernika koji vapi za pomoći. Isus ga ne ostavlja, niti prolazi nagluh za njegov vapaj, nego se zaustavlja i poziva slijepca, kako bi ga nakon kratkog razgovora iscijelio.

U društvu u kojem živimo i sami se navikavamo da se glas vapeće vjere prigušuje mnoštvom drugih, nerijetko nesklonih i protivnih glasova. Ne otkrivamo uvijek ljepotu i snagu ovog glasa, nego se radije osvrćemo na količinu, to jest broj drugih glasova koji se javljaju u društvu i pred njima se povijamo. Tako postaje presudan broj, a ne kakvoća glasa u sebi. Na žalost to je kao da kažemo da 100 bukača bolje pjeva od vrsnog opernog pjevača samo zato što ih je više pa ga mogu bukom nadglasati.

Ali umjesto da samo kritiziramo dežurne bukače, valja nam poći i od nas samih, u našem konkretnom društvu i situaciji. Čuje se također često kako mi kršćani nismo dovoljno glasni, s čime se uistinu valja složiti. Doista nismo glasni niti u odnosu na broj, niti u odnosu na inicijative, maštovitost i poduzetnost. Kao da nas je još uvijek strah reći svoje mišljenje i zauzeti stav u javnosti. Kao da nas je strah glasno braniti svoje vrijednosti na način na koji to čine drugi, pa i oni koji potiču nevrijednosti. No, očito da je to samo posljedica, a da uzrok treba potražiti negdje drugdje. Uzrok takvog stava je duhovne naravi i leži u nama samima.

Ako smo u društvu pretihi, to je zato što ni pred Gospodinom Isusom nismo uvjereni ni glasni, i to je ono što zabrinjava. Naš glas je pred njim do te mjere tih da je nezamjetan. I ne  samo glas s usana, nego još više glas srca i života. Mi kršćani bismo trebali biti doista glasni, to jest imati živu vjeru koja dopire do Božjih ušiju, poput one Bartimejeve, a onda bismo se lako nosili i sa glasnoću u društvu. Preslabo je i pretiho naše osobno svjedočanstvo, naše uvjerenje u vjeri, naše zajedništvo s Bogom. Da smo mi vjernici uvjereniji u svojoj vjeri, onda bismo nadglasali buku svjetine, onda bismo oduševili druge za istinu i Božje vrijednosti.

Budimo stoga poput Bartimeja i dajmo Isusu prigodu da se očituje kao pravi i moćni Bog, koji na molbe naše vjere uslišava naše zazive otvarajući nam oči da progledamo. Zamislimo koliku je sreću imao Bartimej jer je prvo lice koje je ugledao bilo lice Sina Božjega, svoga stvoritelja i otkupitelja, svoga liječnika i učitelja. Vidio je prvo onoga čiju je prisutnost jasno osjetio u srcu, te i nas poziva da idemo istim putem vjere u ovoj Godini vjere, časteći svoga Gospodina u srcu, kako bismo doživjeli iste radosti gledajući lice njegovo. Neka glas našega srca bude glasan, a onaj duše neka bude oduševljen, kako bismo mogli ovom svijetu glasno navijestiti radost svjetla i ozdravljenog vida, kao što ju je osjetio Bartimej.

Bilo da je potrebno
osvježenje usred ljetnih žega
ili da treba isprati
znoj, prašinu i prljavštinu
od mukotrpnog posla,
prva misao nam ide na tuš.
Prema ne mislimo o tome često,
pozornijim promišljanjem shvaćamo
da je on mjesto prisnosti
na kojem ostvarujemo
neposredan kontakt s vodom
što ima gotovo ljekovit učinak.
Zato se okrepljujućem mlazu
izlažemo neposredno, bez odjeće.

Isto vrijedi i za onaj
spasonosni izljev Božje milosti
što ispire biće od nečistoća grijeha.
Djelotvoran je samo
ako mu se izložimo neposredno,
u prisnosti srca, jer nas je Tvorac
tako i poslao u svijet.
U njemu nam je čistoća jedina zaštita,
a ostvarujemo je samo
u prisnosti božanskog zajedništva,
neposredno izloženi ljubavi
što odnosi naše opačine.

29. nedjelja kroz godinu – B

U središtu pozornosti današnjeg evanđeoskog odlomka je jedan, iz evanđeoske perspektive gledano, neobičan zahtjev. Naime, dvojica Isusovih učenika, braća Jakov i Ivan, traže povlasticu da mogu sjesti Isusu zdesna i slijeva u njegovoj slavi. Ovaj zahtjev je neobičan za one koji znaju sadržaj Evanđelja, ali sasvim naravan u ljudskoj svakodnevici. Jer kao ni onda, tako ni danas, malo tko vidi nešto loše u tome da postane slavan ili pak da bude dionikom slave slavnih osoba. Koliki samo sanjaju estradnu slavu i proslavu koja bi ih lansirala u javnost u kojoj bi ih ljudi uzdizali padajući u trans pri samom spomenu njihova imena. Tako su zamišljali život i Jakov i Ivan, tražeći prikladan put do slave. A kao i toliki drugi i oni su držali da je najlakši put do slave da se drže slavnih, iz čijeg obilja slave može i njima sinuti neka zraka ili pasti u dio barem komadić slave koju bez njega ne bi imali.

Jakov i Ivan su bili tek samo ljudi poput svih ostalih koji su prvenstveno mislili na zemaljsko, te su se dali voditi takvim mislima. Bili su uvjereni kako je dovoljno, to jest najvažnije, skrbiti za ovu zemaljsku slavu, dok bi do one nebeske bilo mnogo lakše doći. Naime, nebesku su ili pretpostavljali kao logičnu posljedicu i ispunjenje zemaljske ili da je nešto samo po sebi razumljivo. A da su oni bili uvjereni u svoje potvrđuje nam njihov stav u više prigoda. Tako su se oni čudili i snebivali kad je Isus rekao kako će se teško bogataši spasiti, čime su potvrdili da su držali kako se bogataši lakše spašavaju. Pretpostavljali su da tko je bogat na ovome svijetu, da će biti bogat i na drugome. U kontekstu današnjeg evanđeoskog teksta i zahtjeva apostola Jakova i Ivana da Isusu budu u slavi jedan s jedne a drugi s druge strane, značilo bi da tko je slavan na ovome svijetu, bit će slavan i na drugome. Oni su pretpostavljali da je bogatstvo i slava dar Božji, to jest koliko je tko slavan na ovome, toliko će biti i na drugome, te su sukladno tome izišli sa svojim zahtjevom. Stoga kad traže sjesti zdesna i slijeva u njegovoj slavi u biti žele prizemljenu slavu.

No Isus im remeti koncepciju, ne osporavajući ipak da se do nebeske slave dolazi zemaljskim putem. On se međutim ne slaže s njima glede puta ostvarenja željene slave. Dok oni drže kako treba ostvariti najprije zemaljsku, kako bi se lakše došlo u nebesku, Isus im se suprotstavlja i pokazuje da treba bježati od zemaljske kako bi se došlo u nebesku. Upravo zbog njihovih ljudskih poimanja Gospodin veli da ne znaju što ištu, te iz toga iščitavamo kako on izokreće mjerila po kojima su ljudi procjenjivali. Što se njega tiče, put do slave je sasvim različit od puta kojim idu ljudi k svojoj slavi.

Bili su u pravu utoliko ukoliko su se držali njega kao slavnoga, očekujući i sami doći do slave, ali su bili u zabludi jer su pomišljali isključivo na zemaljsku slavu. Isto tako bili su u zabludi glede puta kojim im je bilo ići kako bi došli do slave. A u konačnici pokazali su veliko nepoznavanje Isusova poslanja na svijetu, te isto tako božanskog života. Put prave slave nije život ljudskog ugađanja, nego je pravi put nastojanja ugoditi drugima, ali ne dodvoravajući se kako bi primili zemaljsko uzdarje, nego služeći iz čistog sebedarja. Zato ih on poučava ističući da im je primarna zadaća služiti jedan drugome, a ne gospodovati jedni nad drugima. Njegov nauk graniči tek načelno s ljudskim, ali u biti temeljni zahtjevi su nadljudski, čak suprotni logici prirodnog razmišljanja, jer prije nego ih nagradi obećanom slavom, očekuje od njih da služe čovječanstvu i privode ga otkupljenju. Štoviše, očekuje da i sami nose križ i prođu kroz patnju, kao što je i on morao proći, kako bi po muci i patnji zaslužili nebesku nagradu.

Nema stoga ni za nas boljeg puta do slave od onog koji je naš Gospodin Isus zacrtao svojim učenicima. Neka u nama raspali želju za nebeskom slavom veću od one koju ljudi imaju dok hlepe za zemaljskom. Pođimo odvažno naznačenim putem, ne zaboravljajući da je on naš Put po kojem jedinom možemo doći do vječnog spasenja i nebeske slave.

Skrbeći za društvo i okoliš,
napose u velikim urbanim središtima
i drugim napučenim mjestima,
odgovorni planeri prostora
dužni su izraditi generalne i detaljne
urbanističke i prostorne planove.
U protivnom, kad bi svatko
radio po svom nahođenju,
suživot bi bio vrlo otežan,
pa čak i onemogućen.
A logiku planiranja koja vrijedi
za izgradnju stambenih i drugih objekata,
davno je izradio sam Bog
za čovjeka i čovječanstvo.
On je htio da čovjek živi
u uređenom svijetu, a ne u kaosu,
pa je tako i uredio svemir.
Htio je da čovjek bude
ne samo tjelesno i površno,
nego i duhovno i temeljito
nastanjen u stvorenom svijetu.
U tom duhu je predvidio
duhovno uređenje okoliša
i stambenog prostora
praveći generalni humanistički,
kao i onaj detaljni osobni plan.
Zato je čovjeku bitno slijediti ih,
za skladan osobni i društveni razvoj
koji je ispravan i moguć
jedino kad se ljudi vode
predviđenim Božjim planovima.
Nakon toga čeka ih nagrada
neprolaznog života u vječnosti
u onom savršeno uređenom društvu
čijim se članom postaje
slijedeći prostorne i vremenske
Božje planove na zemlji.

28. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju slušamo o Gospodinovu slučajnom susretu s jednim čovjekom koji je došao preda nj tražeći odgovor na sljedeće pitanje: Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni? Možda nam se ovaj upit može činiti suvišnim ili prejednostavni, jer bismo svi manje-više znali dati sličan odgovor koji je dao Gospodin, no u biti nije tako. I kad se Isus zadovoljio ovom čovjeku reći da je minimum potreban za dolazak u kraljevstvo Božje vršenje Božjih zapovijedi, ipak nije to poimao u duhu našeg današnjeg razumijevanja, koje je u biti samo teoretsko razglabanje, nego mnogo dublje i intenzivnije očekujući cjelovitiji angažman. Sam izvanjski odgovor je prelagan, te Gospodin podsjeća ovog čovjeka, uz malo kritike radi laskanja, da i on sam zna što mu je činiti, to jest da mu je vršiti zapovijedi: Zapovijedi znadeš: Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Ne otmi! Poštuj oca svoga i majku! Gospodin mu je doslovno htio reći da temeljni odgovor zna i sam, ako se svojim pitanjem želi pozabaviti ozbiljno, a ne samo protokolarno.

S druge pak strane iza teoretskog odgovora na ovo pitanje postoji i mnogo ozbiljnija stvarnost, o čemu bi svatko od nas trebao sebe ispitati. Radi se o sljedećem: Pa i onda kad ne kršimo Božje zapovijedi, pitanje je koliko mislimo na život vječni i koliko ih poštujemo svjesni da žalimo, vršeći zapovijedi, taj život i njegovo blaženstvo. Pitanje je koliko smo stvarno zainteresirani i iskreno uvjereni da se život vječni postiže vršenjem Božjih zapovijedi ili ih poštujemo što su nam na neki način civilizacijski nametnuti kršćanskom civilizacijom u kojoj se još uvijek krećemo. Pitanje je koliko preko njih ostvarujemo duboko sinovsko zajedništvo s Bogom, ili ih tek slušamo iz običaja i predaje. Vjerojatno je da ih živimo na vrlo neosoban i neodnosan način, to jest ne kao osobe koje stoje pred Bogom i koje preko toga stupaju u živi odnos s njime.

Nije stoga čudo da suvremena civilizacija ugrožava nekadašnje kršćansko civilizacijsko naslijeđe, te nam je društvo i dalje prepun otimačine, laži, ubojstva, preljuba i nepoštivanja roditelja. Čak se pojedine stavke grešnih čina ozakonjuju u određenim vidovima kroz abortuse, spolni nemoral i nered, te razaranje obitelji neposluhom i nepoštivanjem, a društvo otimačinama. Jer smo prihvaćali zapovijedi kao dio civilizacije, a civilizacija se dade ljudskim dogovorom i silom prilika i drukčijeg života mijenjati, normalno je da ih društvo i opoziva. Međutim živi odnos s Bogom ne može se mijenjati, nego on ostaje stalan i postojan orijentir. Samo takav odnos izgrađuje život i čini da zapovijedi poštujemo iz uvjerenja i kao sredstva zajedništva s Bogom, a ne tek civilizacijske instrumente. I premda su zapovijedi zapisane i u savjesti, ali ako nema istinskog zajedništva s Bogom, onda čovjek svoju savjest uspijeva modificirati prema prohtjevima i željama. Stoga se doista postavlja pitanje koliko uopće shvaćamo ozbiljno takav upit u svome životu i koliko mu stvarno ostavljamo mjesta ne formalno nego životno.

Jer neupitno je da vrlo dobro znamo što nam je činiti kako bismo se domogli zemaljske baštine, dok za onu nebesku ne znam koliko skrbimo izravno i izričito, a koliko tek usputno uvjereni kako će nam pasti u posjed sama od sebe. Jer ne znam koliko o njoj razmišljamo niti koliko joj se veselimo kao nečem boljem, stvarnijem i ljepšem od ovoga ovdje. Doista je upitno koliko je smatramo sigurnom i čvrstom. Pogotovo što nemamo izričitu svijest pri svakom svom činu da na zemlji osiguravamo nebesku baštinu. A čuli smo kako Isus nije propustio reći ovom čovjeku koji je došao pred njega da će imati blago na nebu ako ovdje na zemlji svoja dobra razdijeli siromasima.

Tako vidimo da je i ovaj bogati čovjek tek u podsvijesti imao naume Božje i izričitu nakanu o djelovanju poradi njegova kraljevstva. Zemaljska dobra i zemaljski interes su mu djelovali konkretniji i privlačniji od obećanja kako će na nebu dobiti pravu baštinu. Premda vršeći zapovijedi, nije preko njih ostvariva zajedništvo s Bogom, nego je održavao tek jedan oblik i odredbu života židovskog naroda, te je stoga vršenje zapovijedi za nj bilo samo običaj i civilizacijski automatizam. Zato nije bio spreman ostaviti zemaljska dobra i posvetiti se nebeskima, jer nije bio toliko uvjeren u nebeska. A onaj tko ozbiljno računa sa životom vječnim, sposoban je za izvanredne čine koje traži Gospodin od svojih učenika.

Gospodin Isus doista želi da mi kršćani ozbiljno i izričito, ne usputno, računamo na kraljevstvo Božje i pripremljenu nam baštinu, te da svaki svoj čin izravno motiviramo Bogom, a ne samo običajem ili civilizacijskom formom. Zato i veli svojim apostolima da će primiti život vječni onaj tko se odreče obitelji i dobara poradi njega i poradi evanđelja, a ne silom prilika ili običaja. Današnji je evanđeoski odlomak stoga poziv da mi vjernici intenzivnije mislimo na život vječni i na kraljevstvo Božje, te da upravimo prema tome svoje misli, želje i djela, kako bismo onda vršeći zapovijedi Božje mogli doživjeti zajedništvo s Bogom koji nam ih je dao, ali ne samo kao nekakav daleki sudac, nego dobri otac koji nas svojim zapovijedima čuva od pada u zlo.

Bilo bi zaista čudno da mi kršćani koji se zovemo djecom Božjom vršimo zapovijedi kao da su došle iz nekog činovničkog ureda, a ne od dobrog Oca. Stoga je normalno da već u trenutku vršenja zapovijedi stupamo u prisan odnos s Ocem, a ne s nekim izmišljenim sucem, te da smo motivirani zajedništvom s njim i životom vječnim koji nam se po njima otvara. A bilo bi smiješno očekivati život vječni jer nismo griješili protiv zapovijedi, ako bismo u isto vrijeme zaboravili na Boga Oca koji nam ih je dao. Pa i onda kad bismo ih znali teoretski, ne bismo ih poznavali stvarno i ozbiljno ako nas ne bi približavale Ocu. Neka nas riječ našega Gospodina Isusa potakne da više i žarče težimo životu vječnome, te da vršeći zapovijedi i živeći neporočno budemo uvijek bliži nebeskom ostvarenju i daru života vječnoga koji nam dolazi iz Očeve ruke.

Kada poznavatelji i kušatelji
dobre vinske kapljice
provjeravaju kakvoću pravih vina,
onda piju samo iz pomno odabrane čaše
jer ona im nudi osjetiti pravi okus.
Doista, dobar okus dobrog vina
ne ovisi samo o njegovoj vrsnoći,
nego i o vrčevima i čašama
iz kojih se poslužuje gostima.

A kako vino predstavlja napitak
iz božanskog vrela milosti,
istim simbolizmom se poslužio
i Božanski Učitelj Gospodin Isus
pretvarajući simbolizam u stvarnost.
U svojoj riječi i euharistijskom vinu
dao nam je piće koje sadržava
sve sastojke Božjeg života
kojima se krijepi onaj ljudski.
Ali kako će Božji nauk
biti prihvaćen u svijetu
ne ovisi samo o riječi i djelu
Božjeg Sina Gospodina Isusa.
Nego ovisi i o tome
kako ćemo se postaviti mi kršćani,
koje je on odredio da budemo
vinske čaše Božje milosti
u koje je servirano najbolje Božje vino
za život i spas svijeta.

27. nedjelja kroz godinu – B

U našem društvu posljednjih godina vodi se velika rasprava o tome što učiniti s nezakonito i bespravno izgrađenim objektima na obali i u drugim dijelovima Lijepe naše. Mišljenja su glede toga podijeljena, od onih koji bi ih rušili, do onih koji su uvjereni kako bi sad ipak bilo bolje i manje štetno legalizirati ih. Svakako, radi se o osobama koje se nisu držale zadanog urbanističkog plana, niti su tražile dopuštenje za izgradnju svojih objekata, čime su od početka zanemarili zakonite institucije i zakonodavce, kao i omalovažili sve one koji ih poštuju i koji žele uredan i sređen život u društvu prema zdravim kriterijima. U takvoj novonastaloj situaciji postavljaju se pitanja i lome koplja oko toga što vlast treba poduzeti prema njima, da li ih sankcionirati ili ozakoniti uz primjerenu kaznu. Takva pitanja su uvijek vrući krumpir koji  nije baš jednostavno rješiv, te se vlasti muče tražeći najbolje rješenje. Uglavnom se većina ljudi slaže oko toga kako bi ipak u ovom trenutku bilo najrazboritije ozakoniti i te bespravno sagrađene objekte, jer bi bilo skuplje i neučinkovitije sve to rušiti.

Na sličan način, premda ne u istoj stvari, reagiraju farizeji u današnjem Evanđelju kad postavljaju Isusu pitanje kojim ga kušaju: Je li mužu dopušteno otpustiti ženu? Očito su čuli za nauk koji je on propovijedao, a nije se slagao s onim što su oni znali iz Zakona, premda nisu znali kako je došlo do zakonskih definicija. Njima je, naime, bilo poznato kako je Mojsije dopustio da muž može dati ženi otpusno pismo i otpustiti je, ali nisu znali protumačiti ni razloge, niti su poznavali prvotni Božji plan za muškarca i ženu. Zato su oni polazili od činjeničnog stanja, a ne od Božjeg plana, kao što i predstavnici vlasti mogu vidjeti da je na terenu mnogo neregularnih slučajeva gradnje, te se pitati što je najbolje u tom trenutku napraviti.

Isus se, međutim, ne zadovoljava samo time da im kaže kako postojeće stanje treba ozakoniti, nego im tumači kako je došlo do toga da se išlo linijom manjeg otpora, a ne putem ostvarenja pravog Božjeg plana. Pokušava im skrenuti pozornost kako bi oni sami trebali znati kakav je bio Božji iskonski plan, te da je njihova zadaća bila ljude prosvijetliti da ga upoznaju i da ga se drže, jer time čine dobro cijeloj zajednici naroda, a ne da se ponašaju kako sebični pojedinci koji gledaju samo svoj interes, korist i užitak.

Mnogi se i danas glede ove teme služe logikom kojom su se služili farizeji: žele ozakoniti činjenično stanje. Tako se danas doista mnogi brakovi i sklapaju i rastavljaju. Koliko je samo onih koji ulaze u izvanbračnu zajednicu, te se odluče na brak kao na neku vrstu njezina ozakonjenja, a da nikad nisu postali svjesni što je sam Bog, tvorac braka, htio od bračnih drugoga kad ih je pozvao na brak, a oni to odbijali. Nikad nisu bili svjesni tragedije grijeha u kojoj su konzumirali svoje živote, a kad su onda tražili od Boga da ozakoni njihovo stanje, tražili su u biti da ozakoni njihovo neznanje, nesvijest i grijeh. Slično se događa i s onima koji traže rastavu, jer rastave ne dolaze same po sebi, nego su rezultat nevjernosti, neodgovornosti, međusobnog zanemarivanja supružnika, te kao takve su plod grijeha i grešnih navika i strasti. Kako vidimo mnogi polaze od činjenica i činjeničnog stanja želeći ga ozakoniti, a da i ne misle kako time ozakonjuju grijeh i zlo koje je dovelo do takvog stanja.

Krist Gospodin, naprotiv, ne može prihvatiti ovu svijest kao da bi ljudski životi bili nezakonito ili neutemeljeno izgrađeni objekti, koje onda treba naknadno ozakoniti, te ih stoga poučava: Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja! On se dakle ne može pomiriti s time da ljudi svjesno čine nezakonite poteze pred Bogom, te da onda žele ozakonjenje istih, pa čak i Božji blagoslov nad svime što su učinili. Gospodin je zakonodavac koji ne može ozakoniti da supružnici svoje odnose uređuju na tragu niskih strasti i nezdravih užitaka, nego ozbiljne i radosne ljubavi koja izvire iz Boga, a njih vodi međusobnom zajedništvu. On stoga ne može biti zakonodavac koji mijenja svoje odredbe, jer bi takvo mijenjanje išlo na štetu samoga čovjeka, te se zato on poziva na one iskonske odnose koji su bili od početka, savjetujući supružnicima da se drže tog izvornog Božjeg plana, jer je Bog arhitekt koji ima najbolji najcjelovitiji plan za njih.

Gospodin radije poziva supružnike da žive obraćeni i da se kaju zbog počinjenog grijeha, umjesto da prisiljavaju zakonodavca i donositelja plana da mijenjaju svoje odluke. On jednostavno ne može, jer ljudima želi dobro, nelegalno stanje pretvoriti u zdravo životno zdanje bez njihove pomoći, to jest bez obraćenja. On kao dobro zakonodavac koji sve čini u službi ljudskoga dobra ne može legalizirati ono što se gradi na nezdravim temeljima, u protivnom i on odgovara za kasniju katastrofu. On koji može sve, ne može ozakoniti okorjelo srce, to jest ne može okorjelo srce proglasiti zdravim, niti može dopustiti da ono bude mjerilo odnosa među supružnicima.

Prihvatimo stoga pouku koju nam danas upućuje i držimo se vječnog Božjeg plana, kako bismo jedni drugima bili pomoć na putu spasenja, što napose vrijedi za kršćanske supružnike!

26. nedjelja kroz godinu – B

Današnji evanđeoski odlomak započinje spominjanjem neobične scene, to jest svojevrsnog sukoba koji su Gospodinovi učenici doživjeli i prepričali. Naime, susreli su jednog čovjeka koji je izgonio zloduhe u ime Isusovo, ali nije bio dio kruga bliskih sljedbenika Isusovih. Apostoli su tom čovjeku zabranjivali da to čini, jer su se više strašili da ne izgube povlašteni položaj, nego što su promatrali plodove djelovanja spomenutog čovjeka, te u njima vidjeli dobro koje činio. Razumljiva je stoga Gospodinova reakcija i pouka: Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.

Premda su reagirali u dobroj namjeri, svjesni kako je prisno zajedništvo s Gospodinom jamstvo da se ne odluta i zastrani s pravoga puta, Gospodin ih ipak prekorava poradi njihova stava, te ih uvjerava kako se ne trebaju bojati takvog razvoja situacije. Apostoli tada doista nisu ni slutili koliko je njihov stav bio riskantan i neprimjeren biti Isusove poruke. Bio je neprimjeren jer je odisao duhom isključivosti i ideološkog odnosa, te bi njegov rezultat bio zatvaranje Crkve u svojevrsno geto ili sektu, a Isus upravo to nije htio.

Apostoli nisu gospodari Božje snage ni Božjega Duha koji puše gdje hoće, nego su povlašteni primatelji, što ne znači da se Božje djelovanje može i smije svesti i ograničiti na njihovu aktivnost. Oni su po Kristu doživjeli veću snagu i intenzitet Božje prisutnosti, što ne znači da Bog ne djeluje i ne zahvaća i druge ljude mimo redovnog djelovanja Crkve. Jer Bog želi svakoga spasiti, te sa svakim uspostavlja svojevrsnu komunikaciju, koja ne mora uvijek biti posredovana djelovanjem crkvenih službenika. Zato je prva Crkva u svemu onome što je bilo razumsku u društvu uočavala i prepoznavala prisutnost Božjeg Logosa koji je pripremao srca i um vjernika kako bi mogli prihvatiti njegov navještaj. Sva ljudska mudrost do koje su ljudi došli, svi vrijedni zaključci i dobra djela nisu u konačnici autonomni, nego su u svakom slučaju i plod Božjih nadahnuća i poticaja čovjeku. Crkva je stoga uvijek prihvaćala sve oblike razboritog i kreposnog života kao plod djelovanja Duha kojim je Duh pripravljao čovječanstvo da se u punini otvori njegovu djelovanju. Duh je Božji, kao i Božja Riječ – Logos, poticao svako razumsko ostvarenje među ljudima, te bi bilo neprimjereno da ljudi, pa taman kad je riječ o apostolima, sputavaju njegovo djelovanje.

Zato bi bio ideološki stav priječiti nekome da čini dobro, samo zato što nije dio moje zajednice ili kruga. Gospodin Isus je ostavio traga na mnogim ljudima, pa i na onima koji nisu bili njegovi sljedbenici u striktnom smislu riječi. Bio je nadahnuće i poticaj za dobro i onima koji ga nisu slijedili izbliza, ili pak koje on sam nije izabrao da ga nasljeduju poput apostola. No on nije bio isključiv, niti je apostolima dopustio isključivost, nego se veselio što je bio poticaj i drugim ljudima da se bore protiv zla i Zloga. Mnoštvo onih koji su ga slijedili bili su zahvaćeni u različitom opsegu i intenzitetu. U njemu su otkrivali snagu i nadahnuće za borbu protiv svega onog što nije bilo dostojno čovjeka.

Zato smo i mi danas pozvani biti na braniku vrijednosti, ne radi toga što bi ih predstavljali kao isključivo svojima, nego zato što ih držimo općeljudskim vrijednostima. U tom duhu treba ići i naš doprinos u društvu, jer ne postoji neko katoličko dobro ni neka katolička vrijednost, nego postoji dobro i vrijednosti koje smo upili s naukom Katoličke Crkve koja naviješta Božju istinu, ali to dobro i takve vrijednosti su dobri i vrijednosti za čovjeka kao takvoga. Doista, dobro koje se čini, ono je univerzalno dobri i uvijek dobro. Dobro koje bi bilo samo za neke ili pak samo u nekom trenutku, ne bi bilo istinsko dobro i trebalo bi ga se odreći.

Na žalost u vremenu i društvu u kojemu živimo pokušava se vrijednosti o kojima mi kršćani svjedočimo protumačiti kao privatne vrijednosti ili kao vrijednosti koje se temelje na isključivosti prema drugima, što nije točno. U tu zamku bi bili upali apostoli da ih Gospodin nije poučio. Vrijednosti koje mi svjedočimo u svijetu ne tiču se samo nas, niti mi preko njih tražimo ikakve povlastice, nego ih naviještamo kao radosno vijest kojom je Bog došao ususret svakom čovjeku. Upravo to je ljepota i snaga kršćanstva. Tako je za nas vrijedno sve što je dobro i pošteno, lijepo i plemenito, te to podržavamo svim silama, bez obzira tko iza toga stajao. Dobro, bez obzira tko ga činio, uvijek je dobro, te se ne bismo smjeli ustručavati to reći, pogotovo što smo i sami u našem hrvatskom društvu opterećeni ideološkim odnosom prema dobru i svom vrijednostima, što često osjetimo na svojoj koži upravo mi vjernici. Mi nismo za privatno dobro, pa niti da se prema vrijednostima koje živimo, branimo i naviještamo drugi odnose kao da se radi o privatnim vrijednostima i interesima za ograničenu skupinu ljudi. Mnogi krivo reagiraju, te kad čuju da mi vjernici nešto zastupamo, odmah se postavljaju kao da se to ne tiče dobra cijeloga društva i svih građana, što je sasvim krivo.

Danas je, na žalost, tendencija promatrati čovjeka lišena svih kategorija nacionalnoga, vjerskoga, spolnoga i drugih obilježja, kao da bi tako ‘ogoljeni’ čovjek bio onaj pravi, objektivni i univerzalni, te se u suvremenom društvu potiče upravo ovakve skupine koje odbacuju i zanemaruju spomenuta obilježja čovjeka, držeći ih čak štetnima i zaprekama pravog ostvarenja čovjeka. Takav ‘univerzalni’ čovjek bio bi prije svega neka vrsta recikliranog čovjeka ili ispranoga čovjeka, koji ne postoji u konkretnosti nego samo u apstrakciji. Takav čovjek ne bi bio nepristran i neutralan, kako se misli i čuje, nego neutraliziran u svojoj ljudskosti.

Takav čovjek dopušta da se danas zlo i grijeh proglasi ljudskim, u ime neutralnosti i ravnopravnosti ljudskih vrijednosti. A to ne može biti po zahtjevu samog razuma. Ne može se zlo, u ime jednakosti, objektivnosti i univerzalnosti, staviti na razinu dobra, kao što ni apostoli nisu smjeli zabraniti onom čovjeku da čini dobro, samo zato što ne ide s njima. Ako se čovjek liši svih kvaliteta, onda je to umjetni, bezlični čovjek. Ne može se stoga nekvalitete koje ga nagrđuju proglasiti jednakopravnim stvarnim i neprolaznim vrijednostima.

Potrudimo se stoga mi vjernici pokazati univerzalnost vrijednosti koje živimo, te potvrđujmo i potičimo sve što se čini dobra u našem društvu, jer, kako rečen Gospodin: Tko nije protiv nas, za nas je! A mi budimo na strani dobra i na strani svih koji čine dobro ljudima!

25. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju čitamo kako je Gospodin Isus dao jednu veliku životu lekciju svojim učenicima, čije su ambicije bile tako nezasitne, a međusobno poštivanje na minimalnoj razini, ako ga je uopće bilo. Dok je on njih poučavao o otajstvima svoga života i ljudskog spasenja, oni su se bavili prilično prizemljenim stvarima, to jest raspravljali su tko je od njih najveći. Uzimajući dijete u zagrljaj, svjestan jednostavnosti i nevinosti djetinjeg života, Gospodin ih poučava najprije da ne smiju hlepiti k tome da budu prvi nego posljednji, to jest sluge i poslužitelji svoje braće. Samo ako dijeleći s nekim životnu stvarnost kao što su apostoli bili dio jedne zajednice okupljene oko njega, skrbimo za onoga koji je pored nas, onda ga doista doživljavamo s ljubavlju i poštovanjem. Apostoli su kao prijatelji i drugovi dijelili isti poziv i imali isto poslanje, te je bilo normalno da im sve bude zajedničko. A njihova pohlepa i ambicioznost je bila toliko velika da su jedan drugoga htjeli nadvisiti vlastitim ostvarenjem. Nisu razumijevali ono što im je on naviještao, ali su uredno razumjeli kako poznanstvo s njim pretvoriti u vlastiti interes.

Zato im Isus, pozivajući ih da znaju primiti dijete u njegovo ime, daje pouku koju bismo mogli nazvati lekcijom djeteta, to jest lekcijom poniznosti koju nisu imali ni na kraj pameti: Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla. Ova lekcija ima nekoliko značajnih točki koje valja uočiti, istaknuti i propitati. Isus, dakle, očekuje od njih da, umjesto da teže k častima i moći, radije se usredotoče kako živjeti u jednostavnosti pred Bogom, te kako služiti onima koji su potrebni pažnje i ljubavi. No, prije svega, primiti dijete znači biti sposoban prepoznavati jednostavnost i malenost, te uzeti za program svoga života skrbiti o malenima, radije nego skrbiti oko vlastite veličine.

Osim toga kad Isus od njih očekuje da prime dijete u njegovo ime, te po tome primiti njega samoga, kao i Oca koji ga je poslao, onda to znači da očekuje od njih da se obogate darom koji im dijete može pružiti. A dar i bogatstvo djeteta sastoji se u jednostavnosti i nevinosti koju dijete posjeduje, još uvijek nedotaknuto i nezaraženo ambicijama odraslih. Znači prvenstveno pozvani su učiti od djeteta promatrajući odlike njegova života. No s druge pak strane, odrasli nisu samo pozvani učiti od djeteta, nego su pozvani i odgajati djecu, te stoga onaj izraz ‘primiti dijete’ pretpostavlja i takvu zadaću koju Isus daje svojima. Ako su ispravno naučili koje su najveće vrijednosti djeteta, onda se u njima treba probuditi svijest odgovornosti za to što je najdragocjenije i najsvetije u djetetu. Odgovornost za takvo što pretpostavlja i napor da skrbe oko djece na način da djeca ne izgube dar i vrijednost koja im dolazi od Boga, nego da im svojim ponašanjem zaštite i sačuvaju upravo taj dar. Isusovi učenici, to jest svaki odrasli vjernik, treba paziti da svojim ponašanjem ne iskvari dijete, to jest da ne uguši dar sličnosti s Bogom. Truditi mu se da nezdravim ambicijama ne usmjeri životni put krivim tijekom, nego naprotiv putem spasenja.

Doista, mnogo odraslih ne zna ili ne sluša to što je Gospodin rekao. Ne znaju usvajati od djece ono izvorno životno, ali isto tako ne znaju odgajati djecu čuvajući u njima upravo to iskonsko i božansko, da se ne onečisti natruhama zemaljskih stremljenja i interesa. Najčešće ne učimo od djece onu lekciju čistoće i nevinosti, u protivnom bismo je i sami držali. Najčešće nam ne dopire do svijesti kolika se odgovornost potom traži kako bismo skrbili da se u njima očuva to nepatvoreno kao najdragocjeniji dar i najveća vrijednost života. To jednostavno znači da ne primamo djecu u Gospodinovo ime, čime činimo nesagledivu štetu i sebi i djeci koja su nam povjerena da ih odgojimo za Božje vrijednosti. Jer ako im predajemo nešto što nije u duhu očuvanja one iskonske neiskvarenosti koja je u njima, kroz koju nam se očituje sam Bog, onda neodgovorno gušimo u njima ono što je najživotnije. Ako dopuštamo da se u njima širi prisutnost grešnoga, koja stoji u svakom čovjeku u klici istočnoga grijeha, ni tada ih onda nismo znali primiti u Gospodinovo ime. Jer da ih primamo u Gospodinovo ime, onda bismo se trudili u prvom redu odstraniti iz njihovih duša klicu grijeha, kako bi rasli u potpunoj čistoći, te bismo im onda osigurali i ozračje društvenoga života da se mogu razvijati u cjelovitom zdravlju duše i tijela. Da ih primamo u Gospodinovo ime, onda odgovorni u našem društvu ne bi dizali paniku kako se nezdravo hrane, a u isto vrijeme smišljali pakleni plan kako ih duhovno zatrovati.

Zato uzmimo ozbiljno u obzir lekciju djeteta koju je Gospodin izrekao svojim apostolima i drugim učenicima. Čitajmo u dječjoj nevinost znak prisutnosti Božje i trudimo se biti svjesni koliko je svako dijete izloženo, upravo poradi svoje nevinosti i nezaštićenosti, grijehu koji razara čisto tkivno života. Primajmo djecu u Gospodinovo ime, to jest ne dajimo im samo ono što je ljudsko, nego se trudimo u njima otkriti ono što je Božje, te ga štitimo svim silama, jer to je najvrjednije i najdragocjenije u životu. Primajmo ih u Gospodinovo ime, to jest ne dopustimo da budu izloženi grijehu i napasti, a priskrbimo im raste u Božjoj izvornosti. Tako ćemo shvatiti koliko nas Bog po djeci odgaja, kako bismo i mi znali njih odgajati u svemu što je istinski ljudsko i Božje, te ih usmjeriti, ne samo stazama ljudskih ostvarenja, nego i putem života vječnoga.