16. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje kako su apostoli podnijeli Gospodinu izviješće o svom misionarskom djelovanju u puku. Znajući kako je to nimalo laka zadaća, Gospodin Isus ih poziva da se odmore i otpočinu. Premda su oni na neki način bili još pod dojmom svojih uspjeha, Gospodin bolje od njih zna kako ih pastoralna aktivnost može također potrošiti i isprazniti, ako ne ostvaruju autentično zajedništvo s Ocem nebeskim. Zato ih zove u osamu, jer istrošen iscrpljen čovjek je slab, kao netko komu je pao imunitet, te može lako postati žrtva svoje slabosti. Tako se u ovom događaju oslikava povijesna situacija Crkve svih vremena, pa i ovog našeg trenutka.

Ako ikad onda se danas govori o umornoj Crkvi, to jest o onima koji je vode. No premda su umorni od aktivnosti i obveza kojih ima prilično, ipak bi se prije reklo da su umorni i istrošeni od sadržaja koje im je nametnuo suvremeni standard svijeta, ritam života i okruženje u kojem žive. Pa i kad se radi o obvezama u pastoralu među ljudima, teško bi se moglo reći da su umorni od apostolskih uspjeha požrtvovnog naviještanja, koliko su umorni od zasićenja obvezama i besperspektivnosti vlastitog položaja, koji iz dana u dan među ljudima u društvu postaje ugroženiji i upitniji. Nadalje, svećenika u pastoralu umaraju više oni koji od njih očekuju da budu uslužni servis, nego sve autentične obveze rada za ljudsku dobrobit. Više im oduzimaju snage kad od njih traže da se pretvore u činovnike i birokrate, umjesto da iziskuju da budu vjerodostojni duhovnici i liječnici duša.

Onaj tko se stvarno umorio pastoralnom aktivnošću povezujući ljude s Bogom, on se ne žali na umor, nego osjeća, poput apostola, radost i ispunjenje što je pomogao konkretnom čovjeku napraviti korak bliže Bogu. U takvim okolnostima, kad osjeti da ostvaruje bit svoga poslanja, Crkva uvijek, usprkos napora i obveza, osjeća radost, mir i odmor. No s druge pak strane uvijek će biti umorna kad god ne osjeti toliku želju za spasenjem duša koju je imao Gospodin, koji je, sažalivši se nad svojim pukom, nastavio neumorno propovijedati usprkos umora. Crkva i njezini službenici bit će uvijek umorni ako se bave samima sobom, umjesto da se predaju nesebičnom radu za dobro ljudi naviještajući Radosnu vijest. Bit će umorni ako njihov umor ne bude umor od apostolskog rada, nego od djelatnosti koje ne dotiču bit njihova poslanja, ili pak kad im se čini da govore uzalud, da ih nitko ne sluša, kad su razočarani jer ne vide rezultate svojih napora. A nadasve će biti umorni onda kad ne osjete Gospodnju blizinu koja ih jedina može okrijepiti i obnoviti potrošene snage. Bit će umorni ne zbog tjelesnog umora, nego kad ne budu imali kreativnosti ni unutarnje snage proizišle iz želje da ljude obdare spasenjem.

Danas nam je stoga upraviti pogled k Gospodinu Isusu, da nas nadahne i povede u osamu kao i svoje apostole, ali isto tako da nas okrijepi primjerom svoga požrtvovnog darivanja za ljude, čije je spasenje njemu bilo od prvotne važnosti do te mjere da je zanemarivao i hranu, piće i odmor kako bi ljudima dao okrjepu svoje riječi. Kao što je on bio dodatno motiviran činjenicom da su ljudi koji su ga tražili bili kao ovce bez pastira, neka ta istina vodi i današnje vjerovjesnike, jer niša manje nisu i danas, ma koliko se sebi činili samosvjesnima. Dok su i danas ljudi obezglavljeni i ne znaju pravi smjer svoga kretanja u odnosu na Boga, na ono što je ispravno, a što nije, što im je potrebno za spasenje, a što ih udaljava od života vječnoga, potrebni su oni koji će im s toliko svježine i jasnoće predočiti lice Božje i božanski život.

Samo u osami s Gospodinom navjestitelji Evanđelja mogu pronaći dodatnu snagu za apostolsko predanje, snagu koja dolazi iznutra, a ne stječe se ljudskim metodama. Jer da bi nadoknadio san dovoljan mu je krevet i malo vremena, ali za apostolski žar treba mu božanski poticaj i sućut prema ljudskim potrebama. I ma koliko Gospodinovi suradnici bili ljudi ograničene snage, moći i sposobnosti poput svih drugih ljudi, on ih ne vodi u turističko odmaralište da se odmore, nego u božansku osamu gdje je i sam znao odlaziti kako bi se ostvario povlaštene trenutke zajedništva s Ocem. Neka stoga Gospodin Isus svojim primjerom i riječju osvježi cijelu Crkvu i neka nam svima podari svoj božanski žar kako bismo i sami mogli poučiti ljude našeg naraštaja Božjem životu i ispravnom putu prema njegovu kraljevstvu i vječnom životu.

Ljudi se rado koriste privjescima razne vrste,
počevši od dekorativno-modnih detalja
pa sve do predmeta koji nisu bez
stanovite praktične svrhovitosti.
Mnoštvo je takvih manje ili više
korisnih i zanimljivih predmeta,
koji u pravoj mjeri mogu dobro doći,
ali čije bi bespotrebno gomilanje
otežalo, umjesto da rastereti, življenje.

Ono što vrijedi za privjeske
kao svojevrsna pomagala,
vrijedi i za život kao takav.
Suvremeni čovjek je izmislio sebi
toliko korisnih životnih,
sadržaja, djelatnost i aktivnosti.
No ne znajući razlikovati uvijek
bitno od nebitnoga,
korisno od beskorisnoga,
o život je okačio toliko privjesaka
koji su onda postali utezi,
a ne korisna pomoć.
Nebitne i nenužne sadržaje i oblike života
proglasio je bitnima i neophodnima,
te se na njih do te mjere navezao
da se njima svezao,
ne želeći bez njih živjeti.
Vezujući se drugotnim i sporednim,
privezao se je za zemaljsko,
te ne vidi kako se sputao
niti kako se može osloboditi.
A onome koji je tako sputan
zamamnim zemaljskim privjescima,
da mu i ukažete na pravi životni ukras
koji bi si trebao priskrbiti,
opredijelio bi se radije za privjesak
jer mu je dostupniji i jeftiniji,
i ne misleći o pogubnosti takvog tereta.

15. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju smo čuli Gospodinove savjete svojim učenicima u trenutku kad ih šalje propovijedati radosnu vijest po okolnim mjestima. Ovi su savjeti bili značajni za prvu kršćansku zajednicu koja je tijekom prvoga stoljeća njegovala takav oblik misionarske djelatnosti sukladno uputama i poslanju koje im je dao sam Gospodin. Šaljući ih dva po dva Gospodin im daje jasne smjernice o kojima ovisi i kojima se može mjeriti uspješnost njihova poslanja. Tako onaj tko ide kao putujući navjestitelj ne bi smio imati uza se ništa što mu otežavao put. To je opće pravilo i bilo kojeg drugog putnika, te vrijedi onda i za Kristova misionara. Ali kao što ne smije imati ništa što mu onemogućuje putovanje, navjestitelj ne bi smio biti bez dužnih kvaliteta i sredstava koja mu pomažu da izvrši svoje poslanje. Zato im Gospodin sugerira da uzmu samo štap i sandale, jer su štap i sandale svakom putniku osnovna putna sredstva, to jest pomagala. Osim toga izričito nabraja sve što bi im moglo otežavati put i poslanje, ma koliko im se to moglo činiti nasušnom potrebom, kao što je kruh, torba, novac ili druga haljina.

Međutim, ako ovaj evanđeoski tekst sagledamo iz današnje perspektive, promatrajući današnju situaciju, mogli bismo se upitati o njegovoj smislenosti i koristi. Mogli bismo se upitati je li ovo Evanđelje suvišno danas i možemo li iz njega izvući kakvu poruku i pouku. Jer prva je Crkva živjela na način opisan u Evanđelju samo tek nekoliko desetljeća dok nije postupno izišla iz židovskog ambijenta i dok nije uspostavila čvrstu strukturu u cijelom ondašnjem poznatom svijetu. No riječ našeg Gospodina ima neprolaznu vrijednost, te, čitajući njezin duh, možemo otkriti što i za nas danas veli, premda živimo u drukčijim okolnostima od ondašnjih. Ako bismo išli tumačiti doslovno, onda bismo zaključili kako je današnja Crkva nevjerna zahtjevima koje je Gospodin stavio pred svoje apostole u današnjem evanđeoskom tekstu. Malo tko od današnjih propovjednika, naime, nosi štap poput kakvog planinara i hodača, kao što malo tko obuva sandale, osim kad su ljetne vrućine pa se odlučuje za laganiju obuću. No ako bi naša vjernost Evanđelju bila u tome, doista bi bilo jako smiješno. Zato je očito da se bit Gospodinove poruke ne iscrpljuje u doslovnom tumačenju, nego u dubljoj duhovnoj poruci.

Ako sagledamo bit njegove poruke, onda ćemo vidjeti da on svojim riječima jasno želi definirati njihov pastoralni cilj i način rada, premda njegove riječi ovise o ondašnjem ambijentu unutar židovskih zajednica. Ako je smisao njegova govora potaknuti propovjednike da ne vrše svoje poslanje s ciljem da se uhljebe, onda se može primijeniti ne samo na ondašnji crkveni kontekst, nego na svaki. Ako ih šalje da propovijedaju, ne želi da se služe svojom službom kako bi riješili svoja egzistencijalna pitanja ili pak da stječu zemaljska dobra. Zato je bit Gospodinove poruke u tome da potakne navjestitelja da tako živi kako bi mogao što brže i sigurnije doći do novog odredišta, kako bi i drugi čuli njegov glas. Danas bi stoga bilo neprimjereno reći da je Crkva nevjerna Kristu jer nema više putujućih misionara koji idu u sandalama i haljinama, sa štapom i torbom, nego danas putuju automobilima i zrakoplovima, odijevaju se u odijela i obuvaju cipele, ili pak da imaju kovčege i kojekakva druga pastoralna i životna pomagala. Ali bi se moglo reći da su crkveni poslanici nevjerni Kristovim odredbama ako ispred sebe nemaju isti cilj i ako ih u vršenju službe ne animira apostolski duh.

Premda se odredbe koje čitamo u današnjem Evanđelju odnose na situaciju u kojoj je živjela prva Crkva, pravi cilj im je bio ne dopustiti da se Božji navjestitelji uhljebe, što vrijedi za sva vremena. Njihovim uhljebljenjem i sama Crkva postaje uhljebljenja, pasivna i beživotna. Danas se stoga cijela Crkva treba truditi sačuvala onaj iskonski dinamizam i čuvati se uhljebljenja koje je svakom čovjeku napast, pa tako i navjestitelju Božje riječi. Jer ako je danas Crkva strukturirana teritorijalno a ne putnički, to ne znači da je manje misionarska. Nadalje to ne znači da se njezini službenici trebaju uhljebiti, a ona izgubiti svijest da je putujuća prema vječnoj domovini. Stoga je cilj i smisao Gospodinovih riječi sačuvati Crkvu od uhljebljenja u ovom svijetu, jer bi tada izgubila svoju proročku i navjestiteljsku snagu. Doista nije mu bio cilj da svećenici hodaju sa štapom i sandalama, nego ih kao službenike i navjestitelja zaštititi od pohlepe i gramzivosti, od koje nije imun nijedan čovjek.

A svećenik se uhljebljuje onda kad traži što lagodnije živjeti, umjesto da priskrbljuje ono što mu treba za navještaj Evanđelja. Uhljebljuje se kad traži svoju pojedinačnu dobrobit, a ne dobrobit cijele Crkve. Uhljebljuje se kad postavlja za životni cilj zemaljsku sigurnost i ovozemna dobra, umjesto da ih tretira neophodnim sredstvom življenja i putovanja prema vječnoj domovini. Uhljebljuje se kad zbog zemaljskih interesa njegov navještaj gubi evanđeosku snagu i blijedi izvornost Gospodinove riječi. Uhljebljuje se kad dopušta biti vezan ljudskim obzirima, te ne zna reći otvoreno i javno proročku riječ. Uhljebljuje se onda kad ga više ne goni ljubav Kristova, kao što je gonila Pavla, nego ga nadahnjuje želja za dobiti. Uhljebljuje se onda kad se poistovjeti svijetu i gubi božanski dinamizam i evanđeosku pokretljivost koju je Gospodin podario svojim apostolima.  Stoga nam je svima ozbiljno shvatiti ovu Kristovu riječ, kako bi i Crkva našega vremena mogla njegovom snagom činiti u svome naraštaju čudesne znakove kao i prva apostolska zajednica.

14. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Marko opisuje Isusov prvi javni nastup u svom zavičaju, točnije u sinagogi u Nazaretu, koji nije ima željeni ishod. Gospodin je svojim sumještanima govorio takvom snagom i mudrošću da su bili preneraženi. Umjesto da u njegovim riječima i djelima otkriju znak Božje prisutnosti i djelovanja, oni se, pitajući se odakle mu to, snebivahu u čudu do mjere da su se čak i sablažnjavali o njega. Doživjevši među svojima neuspjeh koji nije doživljavao na drugim mjestima, Isus se također čudno osjećao, što Evanđelist opisuje jednom rečenicom: I čudio se njihovoj nevjeri.

Ova rečenica ne bi bila nimalo neuobičajena, jer u to vrijeme svijet je bio pun nevjernika koji nisu ni poznavali ni častili Boga. Kad se, međutim, uzme u obzir da se ovaj događaj zbio u sinagogi u kojoj su se okupljali židovski vjernici, postaje znakovit i alarmantan. Da se takvo što zbilo na rimskom trgu u nekom od poganskih gradova, gdje se okupljaju ljudi kojima osobna vjera u živoga Boga nije predstavljala ništa osobito, bio bi potpuno razumljiv, te se nitko ne bi ni čudio. Ali događaj se zbio, ne samo u jednom židovskom mjestu koji je stopostotno bio naseljen židovskim vjernicima, nego štoviše, zbio se na mjestu okupljanja i molitve, na mjestu gdje su ti isti vjernici slušali Božju riječ i o njoj razmišljali. Osim toga Gospodin se nije čudio mogućoj nevjeri onih koji nisu došli u sinagogu, nego upravo onima koji su bili u sinagogi. Zato se doista trebalo čuditi da oni koji se nazivaju vjernicima, uz to na bogoštovnom mjestu, odišu nepovjerenjem i nevjerom, te nisu kadri prepoznati da iza Isusovih riječi stoji riječ Boga živoga.

Zato ma koliko na prvi pogled može djelovati čudno i proturječno da se Gospodin Isus čudio njihovoj nevjeri, ipak nije nimalo ni čudno ni proturječno. Jer kad se malo dublje zamislimo nad tom činjenicom, vidimo da je vrlo logično čuditi se nevjeri vjernika. Doista nije za čuđenje nevjera nevjernika, jer oni i tako ne vjeruju, to jest nemaju dovoljnih razloga za vjeru. Ali se treba čuditi nevjeri vjernika, koji se ne samo na papiru priznaju vjernicima, nego uredno obavljaju i sve vjerske čine. Treba se dakle čuditi nevjeri onih koji se nazivaju vjernicima, a ne razumiju i ne prihvaćaju istinski govor vjere i ne uspostavljaju odnos sa živim Bogom, ostajući radije uvriježeni u svojim religioznim običajima. Treba se doista čuditi nevjeri ‘vjernika’ kojima vjera nije više od izvanjskog obreda, umjesto da bude snaga koja ga iznutra dotiče, oživljuje i liječi.

Možda bismo stoga mogli sa žaljenjem ustvrditi kako se danas mi premalo čudimo činjenici da među vjernicima ima mnogo nevjernika, kao što ih je bilo u sinagogi u Nazaretu. Čak se bojimo javno postaviti pitanje koliko uopće naših vjernika, pa i onih koji pohađaju svetu misu i primaju sakramente, uopće vjeruju. Gospodin Isus nas je ipak ovlastio ovim događajem da se danas to upitamo, pa da se, ako treba i čudimo, nevjeri nas vjernika. Ali isto tako nam se zbog toga žalostiti, jer je među nama vjernicima mnogo nevjernika, to jest vjernika koji nisu željni čuti proročku riječ o Bogu živomu niti su zainteresirani biti Božji proroci u svijetu koji svojom riječju ispunjaju svijet vjerom.

I dok se pred činjenicom vjere svi priznajemo slabimo i nedostatnima, zamoliti nam je Gospodinovu snagu kako bismo mu ipak povjerovali bezrezervno i bezuvjetno, to jest kako o vjeri ne bismo imali neko privatno poimanje koje nema veze s Bogom, nego kako bismo živjeli vjeru kao djetinji odnos s Bogom živim. Doista je nasušna potreba da mi koji se nazivamo vjernicima iskreno i ozbiljno povjerujemo u Gospodina, te njegovu riječ prihvatimo kao snažnu proročku riječ koja mijenja i oblikuje naš život. Ne dopustimo sebi nazivati se vjernicima, a ne iskazati svome Gospodinu dužnu čast, tretirajući ga kao proroka u svome kraju u kojem sumještani traže izgovor da mu ne povjeruju. Bolje da se mi počnemo sada čuditi svojoj nevjeri, kako bi onda iz našeg čuđenja niknula vjera koja može druge oduševiti za božanski život koji nam je Gospodin navijestio, nego da se Gospodin čudi našoj sljepoći i tromosti kojom vjeru svodimo na religiozne čine bez snage i značenja. Slušajmo stoga riječ svoga Gospodina s onom snagom kojom se predstavio svojim sumještanima, te odgovorimo radosnim posluhom, kako bi nam njegova riječ dala novu mudrost i snagu življenja.

Onim istim stilom i tehnikom,
kojim su Rimljani gradili mostove,
poslužio se i naš Gospodin
kad je gradio svoju Crkvu.
Podizao je u vis građevinu
mjesnih Crkava i biskupskog zbora.
Potom je sve utvrdio središnjim kamenom,
jamcem čvrstoće, sloge i jedinstva.
Kao Pontifeks Maximus
– Veliki Svećenik mostograditelj,
postavio je rimskoga prvosvećenika
u središte zdanja Crkve
da je utvrđuje sponom jedinstva.
Bez tog kamena zaglavnog
luk bi bio tek hrpa kamenja
složena jedan na drugi.
Učvršćen, međutim, Petrovom vjerom,
postaje jedinstvenim mostom
koji spaja zemlju i nebo.
I što već teret gazi po njemu,
to je zdanje čvršće i sigurnije,
te jamči nesmetan prijelaz
na obalu vječnosti.

13. nedjelja kroz godinu – B

Nema tog roditelja, ako ima imalo osjećaja i ljubavi za svoj roditeljski poziv, a da ne bi bio zainteresiran za odgoj i za zdravlje svoga djeteta. Teško da bi se mogao naći netko tko bi mogao bezbrižno promatrati kako mu dijete boluje ili luta glede životnih stavova, a da ne poduzme sve što treba kako bi ga izliječio i doveo na pravi put. Štoviše, svaki roditelj bi bio spreman izložiti sebe i svoje zdravlje za dobrobit svoga djeteta. A kako život nikad nije pravocrtan, nego nepredvidiv, često nam na leđa stavi neželjene terete i poteškoće. No upravo u teškim, kriznim i bolnim situacijama pokazuje se prava ljubav prema životu, te međusobna upućenost roditelja na dijete i obrnuto. Na primjeru zdravlja najbolje se očituje kakva treba biti roditeljska skrb za djecu. Bolest, naime, ugrožavajući tjelesno ili psihičko zdravlje, dovodi u pitanje ljudsku cjelovitost, te roditelj, kojem je temeljno poslanje štititi cjelovitost razvoja i života djeteta, ne može zatvarati oči ukoliko postoje bilo kakve prijetnje takvoj cjelovitosti, znajući da se radi o jednoj od bitnih odgojnih dužnosti. Roditeljska odgojna skrb tiče se stoga cjelovitog razvoja djeteta, tako da se roditelj neće nikada tješiti da mu je dijete zdravo tjelesno, ako to isto dijete ne sazrijeva psihički i duhovno.

Stoga se odgovornost i dužnost roditelja pokazuje ponajprije u delikatnim i zahtjevnim trenucima i razdobljima života, kao što može u tjelesnom smislu biti bolest, a u onom psihičkom prijelazno razdoblje pubertet. Nema tog roditelja koji ne zna tu čarobnu riječ, te tko nije ima više borbe, muke i straha kad djeca uđu u pubertet, jer njihovo sazrijevanje je popraćeno i rastom svojevrsnog otpora prema svakom autoritetu, kao i svojevrsnom tvrdoglavošću. Nije rijetkost da djeca vlastitu samosvijest izražavaju na kriv način, zadajući roditeljima mnogo briga i čineći ih istinski zabrinutima za njihov daljnji razvoj, dobro i budućnost. Takvi prijelazi mogu biti nagli, te se onda roditelj mora čuditi kako da je preko noći njihovo dijete od dobrog i poslušnog dječaka posta mladić koji ne sluša i ne mari za ono što se govori, koji odbija izvršavati svoje obveze, zanemaruje dužnosti, napose one obiteljske i vjerske. Mnogi se čude kako od one skromne i radišne djevojčice naglo postane neobuzdana djevojka koja u prvom redu vodi brigu oko vanjštine, dotjerivanja i izlazaka, oko društvenih trendova, umjesto života u obitelji i ostalih životnih zadaća. Roditelji najbolje znaju koliko treba energije i živaca, pažnje i strpljenja kad se radi o takvim situacijama ili razdobljima života u kojima su djeca posebno osjetljiva i izložena. U trenutku kad nastupe ovakve krizne situacije, najteže je roditeljima, koji bi na najiskreniji način htjeli dobro svojoj djeci, a nije uvijek u njihovoj moći to postići. Poteškoće nadođu kad im se najmanje roditelj nada, pogotovo što ni bolest ni ijedna druga nevolja ne pitaju ničije dopuštenje, nego dođu same od sebe. Pa i onda kad bi roditelj htio dati i život za svoje dijete, bolest ne uzima onog tko se nudi, nego koga ona hoće.

Upravo polazeći od ovih konkretnih životnih datosti, lakše ćemo razumjeti današnji evanđeoski tekst i događaj u njemu opisan. Evanđelist sveti Marko opisuje bol jednog oca – Jaira, nadstojnika sinagoge, jer mu je kći bila teško bolesna, a on nije imao načina ozdraviti je. Zato se u svojoj očinskoj boli obratio Gospodinu Isusu moleći ga da dođe ozdraviti je. Njegov očinski zahtjev je bio taka upečatljiv, usprkos mnoštva koje se guralo oko Gospodina, da Evanđelist veli kako on usrdno moljaše Isusa da dođe izliječiti je. Takav roditeljski zahtjeva Gospodin, samilostan na roditeljske patnje, nije mogao odbiti, premda je bio zauzet naviještanjem Božje riječi prisutnima. A kad ih je ipak preduhitrila poruka iz nadstojnikove kuće kako mu je kćerkica već umrla, Gospodin od Jaira, koji je tako usrdno tražio pomoći, očekuje da i dalje vjeruje, što on i čini.

Evanđelist nas izvještava također i o načinu na koji je Gospodin uskrisio djevojčicu: primio ju je za ruku i zapovjedio joj da ustane. Pri tome se, uz ozdravljenje, dogodila i neka vrsta osobne i unutarnje preobrazbe. Znakovito je, doista, da Evanđelist na početku odlomka Jairovu kći, kojoj ni ime ne znamo, naziva kćerkicom i djetetom, no u trenutku kad joj Gospodin pristupa izliječiti je, naziva je djevojkom. Jer doista, bila je djevojčica od dvanaest godina, na prijelazu iz dječačke u mladenačku dob. U trenutku susreta s Gospodinom i vraćanja u život kao da je naglo postala zrelija i cjelovitija, jer nije dobila samo zdravlje, nego i novi život i novu svijest koju može zahvaliti Isusu. Otkako ju je Gospodin dodirnu svojom rukom i ušao u njezinu život, postala je novo biće kojem je Isus dao nove razloge radosti i novi poticaj zrelosti.

Ovaj događaj se zacijelo urezao u srca roditelja, Jaira i njegove supruge, jer se ovo čudo zbilo zahvaljujući Jairovu povjerenju u Gospodina. Jairova vjera ostaje, stoga, putokaz i danas svakom roditelju na koji način treba uspostaviti odnosa s Gospodinom, te kako taj odnos postaje temelj roditeljske odgovornosti i skrbi. Samo iz vjere roditelja može niknuti radost za cijelu obitelj, a svakom pojedincu može predstavljati daljnji korak prema sazrijevanju i cjelovitosti. Samo kroz svjedočanstvo zrele vjere roditelja djeca mogu sazrijevati u cjelovite osobe koje je iznutra zahvatila spasiteljska snaga Kristova. Jer ne može se očekivati duhovna cjelovitost te stvarno zdravlje djece tamo gdje nema ozbiljne vjere roditelja. Gospodin Isus je to jasno znao i zato je tražio od Jaira da vjeruje, te je potom nagradio njegovu vjeru, kako čini uvijek u životu svakog ozbiljnog roditelja vjernika.

Roditelj koji istinski želi skrbiti za cjelovit razvoj svoje djece, ne može stoga previdjeti ovu činjenicu da djeca mogu sazrijevati i sazreti u cjelovite osobe samo ako u životu ostave prostora za Krista, ako mu dopuste da uđe u njihov život, da ih dotakne, iscijeli i oživi božanskom snagom. Iz dječje u dječačku i zrelu ljudsku dob pojedinci mogu prijeći samo zahvaljujući Kristu Gospodinu. U protivnom, ako pred njim zatvaraju svoja vrata, ostaju uvijek dijelom nezreli i neizgrađeni. Neka ovaj evanđeoski događaj bude znakovit svim roditeljima koji, kad vide da su im djeca izložena i ugrožena nezrelošću i necjelovitošću, trebaju nastaviti vjerovati i skrbiti oko njih, kako bi im uprisutnili Gospodina Isusa, jedini pravi zalog ljudske zrelosti. I kad vide kod svoje djece nemar prema vjeri i duhovnim vrijednostima, nikad ne trebaju bježati u lažnu utjehu, niti ikada trebaju biti obeshrabreni, nego, naprotiv, još više vjerovati i moliti, poput Jaira, kako bi Gospodin njihovoj djeci podari dar novog života i duhovne zrelosti. Danas nam se moliti za onu poniznost i vjeru koju je imao Jair, kako bismo shvatili koliko je bitna i neophodna Kristova prisutnost na putu istinske ljudske zrelosti, te kako bismo jedni drugima pomogli priskrbiti je.

Rođenje Ivana Krstitelja

Sveti Luka u svom Evanđelju, opisujući rođenje Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, predstavlja nam ga kao vrlo znakovit i značajan događaj. Znakovit je na način kako se odvio, jer je tim rođenjem Bog želio ostavitzi znak u kojem će se prepoznati njegovo djelovanje i skrb za spasenje ljudi. Ivan je doista bio Božji dar, ne samo Zahariji i Elizabeti nego i cijelom Božjem narodu kojemu je bio poslan da pripremi njihova srca za Mesijin dolazak. U tom smislu sveti Luka predstavlja znakovitima sve događaje vezani uz njegovo rođenje, te davanje imena dječaku. A koliko je trebala biti značajno njegovo rođenje, govori činjenica da mu je povjerena uloga Mesijina preteče i blagovjesnika.

Razmišljajući pozorno o Ivanovoj ulozi i značenju u onom vremenu, može nam dakle biti očito i jasno što je Bog htio kad ga ja pozvao na svijet. Međutim postavlja se pitanje može li on imati ikakvu važnost za nas danas, jer je on ipak ispunio svoju ulogu prema Mesiji, nakon čega je otišao s povijesne scene. Čak bi se moglo postaviti pitanje koliko je uopće njegovo rođenje bilo neophodno i potrebnu u odnosu na Mesiju. Je li Mesija mogao bez njega ispuniti svoje poslanje? Je li Ivan trebao imati ikakvo značenje u narodu, kad se ima u vidu da on u striktnom smislu riječi nije u ničemu izravno doprinio djelu Spasenja koje je izvršio Gospodin? Osim toga iz perspektive nas koji živimo već kao članovi novoga saveza i novoga naroda Božjega, što može predstavljati i značiti netko tko je bio na prijelazu iz staroga u novi? Nije li činjenica da je Gospodin Isus i sam redimenzionirao njegovu ulogu kad je rekao da je i najmanji u kraljevstvu Božjemu veći od Ivana Krstitelja, premda je on najveći od rođenih od žene? A ako je to istina, što onda nama može značiti primjer jednog čovjeka koji je imao bio zadaću da srca otaca, to jest starozavjetne nade, usmjeri prema Kristu Gospodinu, kad smo mi i tako već započeli svoj život crpeći iz njega, kad živimo u novom savezu i ne trebamo se vraćati u stari? Treba li nam sada preteča, kad već imamo Gospodina, kad je i sam preteča znao, nakon pojavka Gospodnjega, da se treba umanjivati, kako bi dopustio Kristu da raste? Nije li okretanje prema Ivanu Krstitelju okretanje od Mesije, pa čak i korak nazad u odnosu na novozavjetnu Gospodinovu ekonomiju spasenja? Nije li usmjeravanje prema Krstitelju bijeg od punine, prema djelomičnome?

Naravno, sva postavljena pitanja mogla bi se sagledati i iz te perspektive, te bi doista mogla dovesti u pitanje značenje i ulogu Ivana Krstitelja među nama proglašavajući ga se suvišnim. No s druge pak strane kad znamo da je nama ljudima neophodna dobra priprava, ako želimo dobro napraviti neki posao, to bismo trebali primijeniti i na duhovno stanje napredak. Svatko zna kako se teško može uspjeti i doći do cilja, ako se nije dobro predvidjelo sve što treba napraviti pri svakom koraku, to jest ako se nije vodilo računa o tome što je neophodno kako bi se savladalo pojedine dionice puta. Uostalom, nitko ne ulijeva tekućinu u probušenu posudu, jer je svakome jasno da je nikad ne bi napunio, to jest da bi izgubio sve što bi u nju ulio.

Iz toga možemo povući zanimljive paralele s duhovnim životom. Svjesni smo da je neophodan proces sazrijevanja i rasta, jer se mi ne rađamo s urođenom puninom, nego blago duhovne punine pabirčimo iz dana u dan u mukotrpnom naporu, onda je razvidno kako nam može biti vrlo koristan primjer nekoga tko je imao iskustvo postupnog rasta prema punini. Ivan Krstitelj, kao preteča Gospodinov, može nam onda u tome biti vrlo dragocjena pomoć. On sam je primjerom svoga života pokazao što treba činiti kako bismo prihvatili Mesiju, ali ne samo formalno nego i plodonosno. On je pokazao primjerom koje su neophodne predradnje kako bi se uopće moglo biti kršćaninom na način na koji to Gospodin očekuje od svojih vjernika. Čitamo to u Evanđelju koje nam ga predstavlja kao isposnika koji je živio u pustinji rastući u mudrosti Božjoj, kako veli sveti Luka: Dječak je rastao i duhom jačao, ili pak: Ruka Gospodnja bijaše s njime. Ivan je primjer duhovnog rasta i kreposnog života pred Bogom koji je neophodan kako bi se potom moglo osjetiti Božju puninu i njegovo milosno djelovanje.

Nije stoga na odmet i danas reći da nam njegov primjer može i treba biti dragocjen, jer je Preteča svjedočio o univerzalnim vrijednostima koje i sami trebamo usvojiti kako bismo dobro razumjeli poruku Krista Gospodina. A, na žalost, mnogi kršćani žive svoju vjeru kao obični formalni ili usputni čin. Mnogi kršćani nemaju ni temelje duhovnog života niti poštuju osnovne ćudoredne principe, kojima je Krstitelj znak i svjedok, a bez kojih je nemoguće razumjeti Krista Gospodina i njegovu božansku snagu. Govoriti o Kristu onima koji u ćudorednom smislu nisu nimalo osviješteni, koji ne mare ili se protive zdravim načelima duhovnosti, doslovno bi bilo kao da netko ulijeva tekućinu u probušene spremnike.

Ivan Krstitelj je bio svjedok ove velike istine kako treba pripraviti vlastito srce u cjelovitosti ćudorednog življenja. On je i bio preteča koji je pokazao da obraćenje i asketski život prethodi punini koju daje Krist. A mi smo danas, na žalost, kršćansku vjeru sveli na nekoliko naučenih informacija, a ne stvarne življene stavove neporočna života. Međutim, samo neporočnost života poput Gospodinova preteče Ivana Krstitelja, može biti dužni okvir u koji se može smjestiti i Gospodinova evanđeoska punina, te kraljevstvo Božje u naš ljudski život. Često nam nedostaje upravo ovaj bitni preduvjet kršćanskog života, te nije stoga čudno da toliki polažu pravo zvati se kršćanima, a ne razumiju da bi to pretpostavljalo i podrazumijevalo istinsku cjelovitost duhovnog i ćudorednog življenja. Neka nas stoga nadahne današnja svetkovina da u svom kršćanskom životu prepoznamo bitne preduvjete, te da ih ne smatramo suvišnima, nego doista značajnim čimbenicima rasta prema punini u Kristu Gospodinu, kojemu onda i sami tako postajemo preteče.

11. nedjelja kroz godinu – B

U traženju smisla i životnih ostvarenja, često se kao ljudi hvalimo onim izvanjskim. Koliko se samo puta dogodilo da smo se hvastali vidljivim uspjesima, titulama, uradcima, zanatima i alatima, a da ne spominjemo aute, građevine i izvanjsko blještavilo ovozemnih dobara. Mnogi ljudi se diče veličinom položaja, moći i društvenog ugleda, te se nekada zna govoriti o velikim i malim ljudima u društvu, o značajnima i beznačajnima. Naši ljudski susreti najčešće prođu u razgovoru upravo o takvim temama, jer rado takve stvari iznosimo kao novosti, značajne događaje koje pamtimo i po kojima mjerimo svoje vrijeme i pravimo planove. Koliki samo znaju pretjerivati kad nas bombardiraju ističući položaj i važnost, priznanja i uspjehe. A s druge pak strane, postoje mnogi ljudi koji se nemaju čime pohvaliti. Nisu napravili velebnih djela, niti su preko noći ostvarili veliki uspjeh.

No u životu ova izvanjska veličina nije sve. Zapravo nije ništa. Ona je samo kamen spoticanja i pojavnost koja vara, samo je malo onih koji su toga svjesni. Njome se čovjek zavarava i zbog toga najčešće ne vidi ono što je u stvari bitno. A to bitno i važno, što mora postati snažno u ljudskim životima, doista je tiho i nenametljivo. O takvoj bitnoj sastavnici ljudskoga života govorio je Isus u današnjem Evanđelju kad svjedoči o prisutnosti kraljevstva Božjega među ljudima koje raste nenametljivo i neprimjetno kao što klija sjeme bačeno u zemlju. Ali premda raste tiho i neprimjetno iz dana u dan, ne izostavlja donijeti potrebni plod. Time je Gospodin Isus htio skrenuti pozornost na plodnost Božje nevidljive prisutnosti u životima ljudi. Boga ne vidimo na naš ljudski način, niti on izgrađuje svoje kraljevstvo drvom i kamenom, željezom i betonom. On, naprotiv, usađuje u ljude svoju prisutnost koja donosi plod, te ona, makar nevidljiva i nenametljiva, postaje najplodnija stvarnost i najveća pokretačka snaga. U prilog tome govori prispodoba o stablu gorušice, koje nastaje iz sićušnog sjemena, ali kad uzraste razgrana se do te mjere da se u pod njegovom sjenom gnijezde ptice nebeske.

U prilog tome što tvrdi Gospodin, ima među nama onih malih, tihih ljudi koji zadivljuju veličinom svoje jednostavnosti i iskrene vjere u Boga. Oni se ničim ne ističu među drugima u društvu, jer se ne mogu hvaliti ni osobnom pojavnošću, ni društvenom prodornošću. Neprimjetni su, jer danas malo tko primjećuje veličinu duše osjetljive za podražaje Duha Svetoga kojima je ispunjeno njihovo biće. Oni su u sebi izgradili kraljevstvo Božje dopuštajući Gospodinu da ih zahvati i vodi, a on je u njihovim životima, prepunim nepatvorene jednostavnosti, ispisivao hvalospjev svoje ljubavi od koje žive. Oni svjedoče o njemu s golemom jednostavnošću kojom ga i primaju, pa i onda kad on u njih ugrađuje stablo križa na koje su doslovno razapeti. Sva veličina njihove duše sastoji se u tome da žive od njega i za njega, pa i onda kad se potvrđuje i očituje kako je u ovome svijetu vjernost evanđeoskim vrijednostima doista ludost. Te jednostavne male duše nemaju u životu ništa osim Gospodina, ali imajući njega znaju da imaju bitno, to jest da imaju sve.

Tako je po njihovu svjedočanstvu razvidno kako kraljevstvo Božje raste na tih i neprimjetan način u dušama malenih, te se ne ističe ni bučanjem ni hvastanjem, nego vrši preobrazbu ljudskog života na vrlo tih i skroman način. Ono, prije svega, pokazuje onu nevidljivu snagu kojom izgrađuje ljude iznutra, jer neprimjetno ulazi u život čovjeka i postaje njegova nosiva sastavnica. Iz Gospodinovih prispodoba izvući nam je stoga pouku: Važno je naučiti ne prezirati sjeme koje Bog sije u naša srca i koje raste po predviđenom planu. To znači da ako gušimo one tihe poticaje Božje, postajemo i ostajemo neosjetljivi na Božje djelovanje u nama, te time udaljujemo njegovo kraljevstvo iz naših duša. Ako ga zagušimo, zagušili smo kasnije ostvarenje Božjega kraljevstva u našim dušama, te ujedno odbacili najdragocjenije bogatstvo i vlastitu plodnost. Gospodin Isus nas zato potiče da usprkos hvalisavosti i preuzetnosti zbog izvanjskih ostvarenja, njegujemo skromnost, tišinu i polagani rast kraljevstva Božjega u našim dušama.

Kraljevstvo je nebesko nevidljivo ljudskom tjelesnom oku, kao što je nevidljivo sve što je duhovno u našem životu. No to ne znači da je manje stvarno i važno. Ono je u čovjeku kao sjeme što raste i donosi plod, pa i onda kad se u prvi mah ne vidi i ne čini tako. Pa i onda kad ljudskim očima nisu vidljivi oni duhovni pomaci i koraci, razlozi i napredci, to samo potvrđuje kako loše gledaju i da svoj život stavljaju na krivu kartu. Pa i onom čovjeku koji pazi, nevidljivo je sjeme koje raste, a kamoli onom koji je površan i koji ne prizna nikakvo ostvarenje izvan ovog vidljivoga.

Zato je mnogima kršćanska vjera nerazumljiva, jer od nje vide samo izvanjsku pojavnost. Točnije rečeno, ne vide ništa drugo nego samo ono što je sporno i problematično, sablažnjivo i podložno osudi, ali zato jer su oni zabavljeni isključivo time u svojoj duši. Uglavnom ne vide duhovnu bit vjere, niti duhovne razloge života. Vide iznesene stavove vjernika, o kojima imaju svoj stav, ali ne traže motive koji su do njih doveli, jer njih ne može opaziti ni sociologija ni psihologija, kao ni ijedna druga znanost. Okom se vidi kršćanska ‘nerazboritost’, ono što sveti Pavao naziva ludošću, ali se ne razumije što kršćane navodi na nju. Uočavaju se određene činjenice, ali ne i istina bez koje se ne može razumjeti iste. Tako se primijeti kršćanski sustav kreposti, ali, oni koji ne vjeruju u Boga, ne razumije odakle je nastao, te zašto ga prihvaćaju.

Iz priloženoga je razvidno kako ljudi nisu kadri uočiti sjeme kraljevstva Božjega što u nama raste neprimjetno, te nisu sposobni dati mu važnost kako je to Gospodin danas istaknuo. Nastojmo stoga biti pozorni upravo na ovo tiho i nevidljivo sjeme što ga je Bog posijao u našu dušu, te mu dajmo dužnu pozornost i prostor da se ukorijeni u nama kao prava plodonosna biljka, što donosi plodove života vječnoga.

Srce je ne samo jedan od vitalnih organa ljudskog organizma, nego su stari smatrali da je ono jedno od dva životna središta u čovjeku. Držali su jednim polom mozak kao središte misli i intelektualne aktivnosti, dok je srce kao središte voljnog i osjećajnog života bilo drugi pol. Osim što je srce bilo jedan važan pol ili sjedište ljudskog voljnog života, za stare semite, među koje se ubrajaju i svetopisci, srce je bilo ono važnije središte, jer je predstavljalo one dimenzije koje života koje su se smatrale sveobuhvatnima. Ljubav kojoj je sjedište bilo u srcu, ticala se osobe u njezinoj cjelovitosti, te zato, kad su govorili o srcu, govorili su o cijelome čovjeku. Čovjek je u svom djelovanju bio cjelovit tek onda kad se u ono što čini unosio srcem.

No ljudski rod je od samih početaka imao ozbiljnih srčanih problema, te je izabrao, ne znajući čuvati se grijeha, živjeti sa srčanom manom. To se dogodilo u trenutku kad je čovjek uskratio dužnu ljubav svome Stvoritelju, opredijelivši se za samostalnu ljubav. Za onu Božju ostavio je tek nešto malo mjesta u zapećku svoga srca, umjesto da cijelo svoje postojanje njome oblikuje. Ništa bolje ni drukčije nije bilo niti s Božjim izabranim narodom u kasnijim vremenima koji je nastavio živjeti gotovo na isti način kao i narodi koji nisu upoznali jednoga i jedinoga Boga. Zato su ga njegovi proroci prekoravali za suhoću srca i otpad od Božje ljubavi. Predbacivali su im da su postali narod čije se srce usalilo, to jest otežalo pod teretom zemaljskih interesa. Pozivali su ih da se obrate od uljuljanosti u zemaljsku moć, dobra i blagodati. Samo su oni uspostavljali pravu dijagnozu naroda tvrdeći kako im je srce postalo kameno za Boga i Božje vrijednosti.

U školi Božjeg srca

No Bog ih ni tada nije napustio, nego je obećao da će izvaditi iz tijela njihova srce kameno i dati im srce od mesa. Trebalo im je srce koje osjeća božanskim osjećajem, srce koje ljubi Boga iznad svega i poradi njega sve ono što on ljubi i bezuvjetno kao što on to čini. Bog je izabrao i zadužio Mariju da bude kardiolog ljudskoga roda, to jest s njom je započeo konačni proces oko transplantacije ljudskog srca. Povjerio je njoj ključnu zadaću, kako bi na ljudski rod po svome Sinu izlio svu svoju ljubav, to jest kako bi čovjeku dao božansko srce po Srcu svoga Sina. Marija je kao dobar kardiolog morala znati kako izgleda zdravo ljudsko srce, što je morala izučiti u školi Božje ljubavi, čuvajući svoje srce cjelovitim i čistim, neoskvrnjenim i milosti punim. Kao nadarena i obdarena učenica u školi Božje kardiologije, mogla je pomoći ljudskome rodu da pročisti sve svoje vene i arterije, koje nisu viče prenosile krv božanskog života, zbog čega je čovječanstvo bilo na duhovnom umoru.

Kako bi ispunila svoje poslanje, Marija je učinila sve da ona ne postavi nikakvu zapreku Bogu. Samo tako je bila sposobna uvidjeti ispravnost Božje dijagnoze bolesnom ljudskom rodu, te isto tako učiniti što treba da zahvat uspije. Školovana u školi njegova prečistog Srca, njemu potpuno predana u cjelovitoj ljubavi, ponizno je služila upijajući njegove pouke i dajući voditi svaki svoj potez njegovom božanskom voljom. Zato je njoj dana milost da ljudskom rodu presadi Srce Božje utjelovivši Božjeg Sina u svom krilu i dajući njemu ljudsko srce. Dok je ona njemu otvarala svoje srce u žarkom zajedništvu ljubavi, on je njoj povjeravao svoje Srce, kojem je ona pridružila i ono čisto ljudsko, tako da je srce ljudskog roda napokon moglo kucati onom božanskom puninom.

U operacijskoj sali

Upravo tom izvanrednom transplantacijom koju je izvršila utjelovljenjem, Marija se pokazala nezamjenjivim kardiologom ljudskoga roda. Ako joj je Bog povjerio Srce svoga Sina, koliko tek onda mi  trebamo njoj povjeravati svoja srca. Jer ljudsko srce može liječiti samo onaj kardiolog koji zna što je to zdravo srce, koji pozna ono model-srce. Upravo to je bila Marija, čije je srce od samog začeća bilo sukladno Božjem srcu, modelu svakog ljudskog srca, jer je Bog stvorio ljudska srca na sliku svoga srca. A Marijino srce uvijek i u svemu bilo je upućeno na Božje i njezina ljubav je bila cjelovita. Zato je ona mogla dati čisto ljudsko srce Sinu Božjemu, noseći ga devet mjeseci pod svojim srcem. A dok je pod njezinim srcem je tuklo srce njegovo, ona je najbolje znala što znači osluškivati otkucaje Božjeg Srca u svom biću.

Stoga je i na nama da sjedinimo svoja srca s njezinim srcem, a to znači da se podvrgnemo kirušrkom zahvatu u Marijinoj operacijskoj sali, jer će po tom čudesnom zahvatu biti u potpunom zajedništvu sa srcem Sina Božjega. A sjediniti srce s njom, znači ujedno suobličiti ga njezinu. A ona koja je pozorno osluškivala otkucaja Srca Božjega pod svojim srcem i koja je sve Božje brižno čuvala u našemu srcu, moći će jasno osjetiti i svaki otkucaj i šum našega srca. Ona će znati uspostaviti pravu dijagnozu, ali isto tako izvesti potreban zahvat kao osposobljen kardiolog, od Boga ovlaštena za takve zahvate. Njezina Majčinska skrb može učiniti da se oslobodimo svih natruha i taloga grijeha koji teku našim žilama, da izvadimo srce kameno, te da na najdostojni način prihvatimo ono Božansko Srce koja nas neizmjerno ljubi. Samo tako ćemo i sami svijetu otkrivati i darivati Božju ljubav pozivajući svakog čovjeka da svoje srce uzdigne Gospodinu, sukladno onom što je ona činila. A rasterećeno okamenjenosti i ostalih tereta, bit će sposobno za uzlet do neba.

10. nedjelja kroz godinu – B

U današnjem Evanđelju sveti Marko opisuje jednu zanimljivu situaciju koja se ticala Gospodina Isusa, ali se ponavlja i u svim vremenima, prouzročena ljudskom zavišću i sotonskim podmetanjem. Naime, kad je Gospodin Isus započeo svoje djelovanje, točnije djelo oslobađanja i spasenja čovjeka iz šaka grijeha i Sotone, odmah su počele reakcije na ono što je činio. Gotovo nitko se nije snalazio ni znao što točno reći o njegovu nastupu i radu, niti su razumjeli njegov žar za Boga i želje za spasenjem čovjeka. Stoga zlobnim zavidnicima nije preostalo drugo nego da njegovo djelovanje sotoniziraju izjavama poput one koju prenosi Evanđelist: Beelzebula ima, po poglavici đavolskom izgoni đavle. On koji je oslobađao ljude od bezboštva, proglašen je opsjednutim, dok su oni ljubomorni pismoznanci, nagnani sotonskom zavišću, prolazili za čovjekoljupce. On koji je oslobađao ljude, proglašen je bio opasnim i netolerantnim kao da ih ugrožava, dok se zagovornicima slobode i humanizma držalo one koji su čovjeka ostavljali u blatu grijeha i vlasti Sotone.

Između onoga što se događalo nekad u Gospodinovo vrijeme i onog što se događa danas, mogu se povući vrlo jasne paralele. I danas u našem društvu dominira i paradira bezboštvo, kojemu je začetnik, pokrovitelj i promicatelj Sotona, no ni suvremenim pismoznancima i glavarima ne smeta njegovo širenje. Ne samo da ga ne sprječavaju, nego ga i sami promiču i štite svojim djelovanjem na svim razinama, od one ulične do one institucionalne. Kao nekada protiv Gospodina, tako se i danas izokreću teze. Oni koji su se prema zlu i grijehu odnosili snošljivo, proglašavaju su naprednim čovjekoljupcima, a oni koji mrze zlo i grijeh, nesnošljivima i nepoželjnima. Oni koji toliko ‘ljube’ čovjeka da ga guraju u duhovnu i vječnu propast, optužuju one koji ljube čovjeka i žele ga spasiti od ropstva grijeha i zla.

Kao i Gospodinovo vrijeme događa se sprega dvoličnih čovjekoljubaca koji paradiraju za Sotonski račun i medijskih pismoznanaca koji znaju sve o svemu i svima, ali nemaju pojma o Bogu i božanskom životu na koji smo pozvani mi ljudi. Kao i nekad pismoznanci protiv Gospodina Isusa, tako se i danas protiv nas vjernika podigne toliko medijske i ine prašine koja nam se baca u oči, da zbuni ljude kako ne bi znali ispravno misliti, pa niti vidjeti stvarne činjenice, ni shvatiti što se točno događa u društvu. Sve se čini kako se ni bi uočilo da se pokvarene ideologije ovoga svijeta poigravaju ljudskim slabostima i kako bi stvorile ćudoredni nered u društvu. Kao i onda Gospodina, tako se i nas kršćane i naša kršćanska uvjerenja predstavlja nesnošljivima i nepoželjnima u društvu. Kao nekada s Isusom, tako se i danas izokreću teze, te se nas vjernike optužuje za isključivost i ugrožavanje tuđih prava. Kao nekad Gospodina tako se i nas sotonizira u javnosti kao mrzitelje ljudskoga roda. Time nas se u stvari stavlja na optuženičku klupu samo zato što želimo dobro ovom društvu i njegovim ljudima, dobro koje se zasniva na pozitivnim ćudorednim vrijednostima i na kreposnu životu koji nam dariva Gospodin Isus. Pa ako će i biti onih što se s nama ne slažu i ne dijele naša uvjerenja, pa ako će i biti onih što u društvu promiču zlo i nered, ne možemo dopustiti da se nama vjernicima stvara pritisak i kompleks kao da nekoga ugrožavamo samo zato što imamo svoje vrijednosti. Ili pak zato što znamo da se pravo može temeljiti na onom što je ispravno, te da nitko sebi ne može polagati pravo na zlo i grijeh, pogotovo ne na institucionalnoj razini.

Današnje ‘demokratski’ mentalitet koji se oko nas širi uzimajući maha, gotovo je preslika one situacije iz Evanđelja. Stvara se, doista, takvo poimanje i ozračje slobode prema kojem Sotona ima slobodan pristup u bilo čiji život i cijelo društvo, te se on ponaša kao gospodar koji raspolaže imovinom i dušama. A čim Gospodin traži prostor i mjesto u društvu, njega se odmah sotonizira želeći ga isključiti. Sotona je u društvu uzeo slobodu da može javno činiti bezbožne orgije, pri čemu mu zdušno služe i društvene strukture, koje usklađuju svoje propise prema njegovim naputcima i zahtjevima. Na žalost nitko nikada nije odgovarao zato što se dopušta Sotoni da proždire, uništava i plijeni ljudske duše koje mu se klanjaju i prihvaćaju njegovu moć, logiku i tamu koju širi. No ako se na zemlji nije za to odgovaralo, sigurno će pred Bogom mnogi odgovarati za tragediju uništenih ljudskih života i sudbina.

Mi koji se držimo nauka svoga Gospodina, nauka koji nas vodi u vječni život, te ne možemo ne ispovijedati vjeru u Boga i na temelju nje istinu o čovjeku. Ne možemo i nećemo dopustiti da itko više od nas ljubi ijednog čovjeka, bio on pravednik ili grešnik, i to na način kao što je Gospodin ljubio oslobađajući ljude od grijeha i pripremajući za vječno spasenje. Ali upravo zato jer ljubimo čovjeka i želimo njegovo spasenje, ne možemo dopustiti da nas se proglašava nesnošljivima ili drži ludima. Nismo slijepi da ne znamo što je crno a što bijelo; nismo neosjetljive savjesti da ne znamo što je zlo a što dobro; nismo glupi da ne bismo znali razlikovati laž od istine; nismo neupućeni u pravo da ne bismo znali kako nitko nema pravo opravdavati grijeh i zakonski ga štititi. I nismo zločesti prema ljudima samo zato što vjerujemo u vječnu istinu o ljudskom životu i njegovu dostojanstvu.

Upravo zato jer poput svoga Gospodina ljubimo život i svakog čovjeka, ne možemo dopustiti da nas proglasi zatupljenima, jer mi naviještamo onu uzvišenu istinu kojom smo prosvijetljeni krsnom vjerom. Nećemo dopustit da nas Sotona sputa svojim vezama, jer kad bi nas sputao, onda bi nas opustošio. Čuvat ćemo se njegovih spona, a protivit ćemo se uvijek tome da bilo tko u našoj sredini i društvu driješi Sotonu i daje mu slobodu, kako bi onda on kao ričući lav tražio koga da proždre, da pustoši ljudske duše i živote. Slijedeći Gospodinov nauk nećemo biti oni koji hule na Duha Svetoga! Nećemo stoga odbijati božanske poticaje, život i istinu, kako bismo služili niskim ljudskim strastima. Nećemo birati smrt, laž, tamu i grijeh ni za sebe ni za drugoga, nego ćemo apostolskim žarom, poput Gospodina Isusa, naviještati spasenje i oslobođenje svakom čovjeku. Veselit ćemo se kad drugima otvorimo oči da i sami mogu spoznati i vršiti volju Božju u svom životu, kako bismo zajedno uživali puninu života u njegovu Kraljevstvu.