2. nedjelja došašća – A
U čitanjima prošle nedjelje mogli smo uočiti jedno proturječje: Božja riječ nas je pozivala na pripravu kako bi nas Bog iznenadio. Ova nedjelja nam govori na koji se točno način trebamo pripravljati, to jest uvodi nas dijelom u otajstvo koje nas iznenađuje, te bi smo danas već mogli naslutiti čime nas Bog želi iznenaditi. Ivana Krstitelja je zapala zadaća protumačiti nam na što se trebamo pripremiti, to jest koji je sadržaj Božjeg plana iznenađenja. Iz Krstiteljevih riječi razaznajemo kako nas Bog želi iznenaditi uspostavljajući svoje kraljevstvo na zemlji. A ako je do kraja vjerovati njegovim proročkim riječima, onda je dolazak samoga Boga vezan uz kraljevstvo. Kraljevstvo se približava jer on dolazi, to jest njegov dolazak je dolazak kraljevstva. Iz toga je jasno kako pripremajući se za dolazak kraljevstva, pripremamo put Gospodinu. Treba, kako kaže Ivan, pripraviti put Gospodinu, to jest poravniti mu staze, što u konačnici znači pronaći stazu do njegova kraljevstva, to jest do njega samoga. Pripraviti put do njega samoga nije teško kad znamo da on dolazi, čime nam se potvrđuje kako on pripravlja put prilazeći nama, a ne mi njemu.
Ma koliko se u prvi mah činilo suprotno, vidimo i iz primjera Ivana Krstitelja kako prvenstvo djelovanja u pripravi ima sam Bog. Prorok Izaija govori o ‘glasu koji viče u pustinji’: Pripravite put Gospodinu. Svojim pojavkom i propovijedanjem u Judejskoj pustinji Ivan Krstitelj je bio taj glas o kojem je prorokovao Izaija. On je u samom sebi i u cijelom narodu pripravljao put Gospodinu. Ali dok je Ivan pozivao da se pripravi put Gospodinu, nije baš mislio kako Gospodin ne može doći bez njega i njegova djelovanja. Znao je Ivan vrlo dobro kako Bog može čudesno zahvatiti u život čovjeka i bez čovjeka, premda nikad nije htio bez čovjekove suradnje. Štoviše, znao je kako Bog može i od kamenja podići djecu Abrahamovu. A ako je sebe smatrao glasom koji viče u pustinji, to znači kako je sebe Ivan doživljavao tek Božjim glasnikom poslanim pozivati na obraćenje i pokoru. Time je svjedočio kako je Bog i njega podigao u narodu i za narod, jer on takvo poslanje nije počeo vršiti bez Božjeg poticaja. Njegova zadaća je bila pripraviti put Mesiji, što u konačnici potvrđuje Mesijino prvenstvo nad njim. Prije nego je progovorio kao glas, Duh Božji mu je objavio u duhu kako uskoro dolazi Riječ. Vrlo dobro je znao kako nije počeo propovijedati sam od sebe, nego jer je pozvan. Sam od sebe, naime, nije mogao znati za Mesijine namjere, niti je mogao na pravi način pripremati mu put, nego samo po nadahnuću Božjemu. U trenutku kad je pozivao na obraćenje i nudio put pokore, nudeći tako konkretne mjere priprave, znao je kako ih nije izmislio sam od sebe, nego su mu došle odozgo. Koraci koje je poduzeo nisu stoga bili ljudski, nego božanski i kao takvi sukladni volji Božjoj.
Tako je u stvari značenje Izaijina poziva: Pripravite put Gospodinu, za Ivana bilo sljedeće: Pripravite se, jer Gospodin dolazi. Nadalje, trebalo je dopustiti Gospodinu da ih pripravi, kako je to činio još od proročkih vremena. Jer dok se narod pripravljao, od Izaije i proroka do Ivana Krstitelja, sam Bog je, u stvari, po ljudima pripravljao put svome Sinu. Štoviše, time je Bog pripravljao put spasenja ljudima, a ne oni njemu. Dok je od njih tražio da se priprave za dolazak njegova kraljevstva, on je u biti njima pripremao ulazak u svoje kraljevstvo. No, kako bi ih on poveo putem spasenja, očekivao je od njih pripravljeno srce, to jest put u srcu pripravljen za njegov dolazak.
Time se izbjegava svaka dvosmislica i nesporazum, te krivo poimanje djelovanja između Boga i čovjeka. Kako vidimo čovjek ne pripravlja put Bogu, nego Bog čovjeku, premda uz dužnu ljudsku suradnju svakog čovjeka oko svoga spasenja, a također i oko spasenja svoje braće. Ovakva priprava postaje i jedno od obilježja došašća, koje nije samo ljudska priprava za Božić, nego je prvenstveno priprava kojom Bog priprema nas ljude za dolazak svoga Sina.
Dajući nam danas primjer i riječi Ivana Krstitelja Bog nas valjano priprema za taj veliki događaj. Slušajući Krstitelja i promatrajući njegov primjer otkrit ćemo kako je on samo glas, ali glas koji, međutim, u njemu nema ni izvor ni počelo. Ivan je spoznao kako je to glas koji dolazi iz daljine, mnogo snažniji i uzvišeniji nego može biti samo ljudski glas. Glas koji on prenosi glas je koji dolazi iz dubina Božjih, glas dan Preteči kako bi navijestio neposredni dolazak Riječi koja je imala biti izgovorena u svoj punini i snazi. Dajmo se stoga pripraviti snagom Božje blizine u srcima, jer dolazi onaj koji je toliko uzvišen da mu nismo dostojni niti obuće nositi. Dajmo se poučiti učeći božanski jezik, jer dolazi Riječ koju nismo sposobni izgovoriti, ako ne prođemo školu njegove ljubavi. Dajmo se krstiti Duhom Svetim i zapaliti njegovim ognjem, kako nas ne bi spalio oganj strasti na ovome svijetu i oganj neugasive propasti na drugome. Dajmo se pročistiti u srcima kako bi nas mogao skupiti kao žito u svoju žitnicu, kao istinski plod života vječnoga.

1. nedjelja došašća – A
Dok kao vjernici započinjemo pripravu za blagdan Kristova rođenja stječemo dojam, a i ostavljamo, kako upravo nas gorljive ništa i nitko ne može iznenaditi, jer smo na sve spremni. Takvim stavom odražavamo čak onu izvornu evanđeosku potrebe budnosti. Gospodin nas je pozvao na budnost, te držimo kako nas ništa ne smije iznenaditi, ako smo stvarno budni. Ali kad govorimo o iznenađenju, potrebno je razlikovati barem dvije vrste iznenađenja. Iznenađenje može biti ugodno, a može biti neugodno. Kad se pripremamo protiv iznenađenja budnošću, onda se pripremamo protiv onih neugodnih, kojima bi nas protivnik mogao zaskočiti i onesposobiti.
Ali iznenađenje može biti i sasvim drukčije, a za ugodna iznenađenja, ona priželjkivana, se ne možemo pripremati. Jer ih mi ne možemo proizvesti, a od trenutka kad se počnemo pripremati, dokida se mogućnost iznenađenja. Ovdje i počiva sva proturječnost takve izjave i izričaja, koji počiva na Božjoj svemoći. Čovjek se priprema životom za događaj Božje prisutnosti i za zahvat njegove dobrote i ljubavi, te bi sama činjenica priprave trebala ukloniti mogućnost iznenađenja. Ne bi nas trebao iznenaditi nitko koga željno čekamo, jer znamo kad će doći i ne može nas zateći nespremnima. Činjenica je, međutim, kako nas Bog to više iznenađuje što se više pripremamo. Odnos pripreme i iznenađenja je obrnuto proporcionalan nego u svakodnevlju. Boga i njegovo iznenađenje ne mogu doživjeti oni koji ga drže nečim uobičajenim, dok se on objavljuje kao izvanredna neuobičajenost.
Bog uvijek dolazi na način koji je njemu svojstven, a to je tiho i neprimjetno. Njemu ne trebaju bučne scene ni spektakularni zahvati, bez obzira što čovjek redovito čeka takva iznenađenja. Uvijek je u životu ljudi djelovao iznutra, prisutan u duši kao onaj koji je prisutniji i prisniji čovjeku od same ljudske nutrine, od njegove prisutnosti i prisnosti. Nije baš bilo lako to razumjeti, niti se svaki čovjek s time mirio, tražeći radije izvanjske znakove i vidljive potvrde Božje prisutnosti. Ako ih nije pronalazio na način na koji ih je tražio ili očekivao, čovjek je onda padajući u grijeh zanemarivao i gušio ovu svoju potrebu duhovne blizine s Bogom i duhovne blizine Boga u duši, te ga ja Bog morao iznenađivati u grijesima i slabostima. Pa i kad ga je tako iznenađivao, uvijek je to činio dajući mu još jednu prigodu, kako bi ga izvukao iz blata i poveo sigurnim putem duhovnog preporoda do spasenja. Bog se morao poslužiti faktorom iznenađenja, kako bi došao do mnogih srdaca, isto kao što se mnogim vjernicima dogodilo pasti u mlakost, jer su držali kako ih Bog ne može iznenaditi, te su bez duhovnog žara pristupali njegovim otajstvima.
Ali Bog je ostao dosljedan sebi, te je se objavljivao ‘neprimjetno’ kao u dane Noine, kako veli Gospodin, pa i onda kad je iznenađivao. Upravo neprimjetno objavljivanje bilo je iznenađivanje. Objava je bila neprimjetna jer je bila nevidljiva, satkana od Božjeg govora u duši pravednika koji, premda pravedan, bio je iznenađen Božjom ljubavlju i dobrotom, pa i onda kad je ta ista u očima njegovih suvremenika mogla djelovati kao ludost. Svi ostali, jer nisu uzimali Božje poruke ozbiljno poput Noe, nisu ni slutili što će se dogoditi. Živjeli su svoju svakodnevnicu, jeli i pili, kao da se ništa nije događalo ni dogodilo. Propuštali su doživjeti iznenađenje Božje dobrote u srcu, dok se nisu našli pred iznenađenjem kazne koja je bila posljednja mjera Božjeg iznenađenja.
Stoga, više nego se čuditi potopu kojim su kažnjeni, jer su im zla djela i namisli došle glave potapajući ih, treba se iznenaditi činjenici spasenja i Božje brige za one koji nisu htjeli uludo provesti svoj život. Jer ih Bog ugodno iznenađuje, ujedno ih poziva i šalje izvršiti čin predviđenog i željenog spasenja, čime su mogli poslužiti kao posrednici i svima drugima. Tako nas iznenađuje Bog ljubavlju i dobrotom, jer podiže one koje je našao dostojnima spasenja. Iznenađenje je to iznimno veliko kojim ukazuje kako ne želi smrti čovjekove, nego spasenje, dok bi nevješti čitatelj i slušatelj teksta o Noi mogao zaključiti kako on želi kazniti ljude potopom. Kazna je tek logična posljedica njihovih djela, a ono što je iznenađujuće je spasenje koje ipak nudi onima koji se nisu okaljali živeći neuredno. Iznenađenje je doživjeti Boga koji nudi čovjeku sredstva spasenja ne prepuštajući ga njemu samome.
Nama je kroz ovo došašće bdjeti imajući pred očima čudesna djela Božje ljubavi kojom nas uvijek iznova iznenađuje. Diviti nam se Bogu koji nas želi spasiti i sve čini kako bi nas iznenadio obdarujući nas spasenjem. Iznenađuje nas način na koji nam se približava, iznutra, u duši, tiho i neprimjetno da i ne osjetimo njegovu prisutnost, a opet tako snažno pridiže naš duh. Iznenađuje nas sadržajem spasenja koje nam nudi u svome Sinu, za čije se rođenje kao iznimno iznenađenje pripremamo. A što se bolje pripremamo i bolje bdijemo, to će nas on više iznenaditi i prekomjernije nagraditi.
Kako vidimo, Bog nas doista iznenađuje bez mjere, a mi ćemo biti dobri vjernici tek kad otkrijemo značaj i dubinu istine o iznenađenju, što nam je glavna zadaća kroz vrijeme došašća. Tek kad, spremajući se za blagdan koji nam predstoji, spoznamo koliko Božje iznenađenje kojim smo obasuti prelazi granice svakog ljudskog očekivanja i ljudske priprave, naslutit ćemo veličinu dara kojim nas želi obasuti. Bdijmo, stoga, i pripravni budimo, jer sam Sin Božji nam dolazi kao najveće iznenađenje koje je Bog mogao učiniti za nas.

Svetkovina Krista Kralja – C
Govoreći o današnjoj svetkovini Krista Kralja svega stvorenja, valja znati kako riječ ‘kralj’ pripada ondašnjem načinu izražavanja, to jest vremenu u kojemu je Isus živio prije dvije tisuće godina. Takva riječ je tada bila bremenita značajem i značenjima, a ostala je još izvjesno vrijeme dok je bilo kraljeva i monarhija. Danas pak kraljeve vidimo eventualno na filmovima, te bi se s pravom mogli pitati koje je značenje današnje svetkovine i koja je njezina poruka ljudima suvremenoga svijeta. Radi se o riječi koja koristi u jeziku, ali gotovo da nema sadržaja, nego nosi više simboličko značenje ili tek prizvuk sjećanja na neka prošla vremena. Ako je i sama riječ ispražnjena dobrog dijela svoga sadržaja, potiče nas stoga razmišljati o današnjem liturgijskom slavlju i sumnjati u njegovu moguću aktualnost. Upravo taj neobičan naziv, dijelom i sporan, kojima Crkva oslovljava svoga Gospodina kao kralja svega stvorenoga, potiče na razmišljanje o otajstvu koje je njegov sadržaj, pa i onda kad sama riječ gotovo više nema uporišta u stvarnosti.
Riječ kralj upućuje na osobe uzvišena položaja među ljudima, osobe sa neprikosnovenom moći i čašću u društvu. Kralj je bio poglavar i upravitelj naroda, te nam spontano doziva u pamet sjaj palača i raskošnoga života koji im je bio omogućen. Ostvarujući gospodstvo nad svojim podanicima, bio je slavljen i čašćen gdje god bi došao, a onome tko bi mu se suprotstavio nije bio dužan uvjeravanje, nego je mogao upotrijebiti kraljevsku moć kao sredstvo ostvarenja ciljeva. Jer je to uobičajena slika koju stvaramo kad se izgovori riječ kralj, tim više nas zbunjuje današnje Evanđelje s opisom posljednjih Isusovih trenutaka na križu.
Događaj razapinjanja, međutim, nije samo izričaj, simbol i znak, nego stvarnost koja se treba urezati u ljudski život. Razapinjanje i borba na križu nisu dokaz Isusove nemoći i ropske podređenosti vlastodršcima zemlja, nego su najveći izraz njegove kraljevske moći nad životom, što nije bilo dano uočiti onima koji su ga razapinjali, ali jest jednom od onih koji su bili s njime razapeti. Taj ponizno moli Gospodina da ga se sjeti kad dođe u svoje kraljevstvo, čime je ispovjedio vjeru u njegovu kraljevsku moć, premda u Raspetome na križu pored sebe nije vidio ništa od kraljevskoga sjaja.
Ako nam riječ kralj i odudara od našeg vremena, kao i od ovog evanđeoskog opisa, te ako bi nam se rodila želja odbaciti nju, a tražiti drugu, prikladniju i razumljiviju, ipak bismo trebali zadržati barem sadržaj koji joj Isus svojim životom pripisuje. Kad Isus dopušta za se naziv kralj, nikad mu ne pripisuje značenje ljudskog gospodstva i vlasti, nego pod tim podrazumijeva sebedarje za čovjeka do krajnjih granica. Dar svoga života za život čovjeka, čovjekoljublje je Boga našega kojemu nema ravna, te kao takvo općeprepoznatljivi dar i svjedočanstvo o kraljevstvu. Dar tijela i krvi, spremnost na smrt za nas ljude, govori snažnije nego sama riječ kralj. Cijeli njegov život upućuje na to kako vlada jedino s križa, te kako je moćni kralj među ljudima jer vlada ljubavlju do potpunog predanja. Zato postaje i jest kralj onih koje je naučio sebedarju života. Upravo opisani trenutci na križu su odraz njegove stvarne moći. Ma koliko bio nemoćan tjelesno, Isus ima neospornu moć opraštanja grijeha i otvaranja rajskih vrata. Ta se moć na križu ne gubi, nego, naprotiv, osnažuje, jer će, potvrđena snagom križa, ostati kraljevska vlast cijele Crkve. Tako je Gospodin, suprotno svim očekivanjima, nemoć križa iskoristio kako bi potvrdio konačni posjed prave kraljevske moći među ljudima.
Samo ako Isus živi u nama i među nama kao raspeti kralj, možemo osjetiti moć njegove riječi i njegova života u nama samima. To je osjetio raskajani razbojnik kad ga je priznao svojim kraljem, moćnim dati mu život svojim životom. Isus se pokazao moćan spasiti i druge, jer sam nije trebao spašavati se od grijeha. Ponizno prihvaćajući smrt i ne želeći sebe spasiti od ljudske osude, pokazao se moćan kao spasitelj ljudskoga roda, što je bila središnja kraljevska uloga.
Zato za njega naslov kralj odgovara ne zemaljskom, nego nebeskom planu. Nije to naslov moć i vlasti, nego naslov služenja i spasenja, čemu je cijeloga života poučavao svoje apostole i učenike, te tako i nas danas. Časteći Krista kralja, častimo onoga u čiju spasenjsku moć vjerujemo na koncu svoga života i na koncu vjekova kada će sve biti podvrgnuto njegovu sudu. Živjeti nam je dosljedno otajstva vjere u Kristovu kraljevsku moć koju danas ispovijedamo, te je nasljedovati vlastitom žrtvom i sebedarjem. Živjeti nam je prožeti onim povjerenjem i nadom kojim je razbojnik na križu zamolio Isusa da ga primi u svoje kraljevstvo. Živjeti nam je ljubeći onu žrtvu i ljubav kojom nas je Krist primio u svoje kraljevstvo otvarajući vrata raja i dajući nam život vječni.

33. nedjelja kroz godinu – C
Možemo pokušati zamisliti koliko je Gospodinu Isusu bilo teško kad je izgovarao riječi koje je izgovorio kao proročanstvo nad Hramom: Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen. Jer nije govorio o bilo kojoj građevini, nego je govorio o zdanju koje je stoljećima bilo simbol njegova naroda. Govorio je o jeruzalemskom Hramu koji je bio ponos i vjerske i nacionalne samosvijesti Božjeg naroda. Govorio je o mjestu na kojem su na povlašten način židovi iskazivali slavu Bogu Svemogućemu, prinoseći njegovu veličanstvu žrtve okajnice i paljenice za svoje grijehe. U konačnici jeruzalemski Hram nije bio samo jeruzalemski ili židovski, nego je bio Hram Boga živoga. Stoga, nitko od njih nije mogao pomisliti da bi Bog tako zapustio svoj narod i dopustio propast jednog takvog mjesta koje je bilo i mjesto njegova prebivališta, a ne samo ljudskog pomirilišta.
Isus, međutim, jasno ukazuje kako ništa od toga nije moglo biti sigurna zaštita u teškim nadolazećim vremenima za Božji narod. Jer, osim što je Bog držao do svog svetog Hrama i zauzimao se za narod, neosporno je kako su u povijesti i ljudi vukli političke odluke koje također stoje u pozadini povijesnih događanja. Pa i kad uz najbolju volju Bog nije mogao spriječiti uzročno-posljedičnu vezu među njima, ipak nije propustio ništa kako bi poučio svoj narod, dajući mu i novi Hram kao izraz skrbi za njihovo spasenje.
Gospodinu doista nije bilo lako ni drago izgovoriti riječi upozorenja na nadolazeće pogibelji, ali je znao kako one odražavaju povijesnu stvarnost, te ih nije mogao prešutjeti. Koliko mu je bilo teško, možemo pokušati razumjeti na način da pokušamo i sami nekome reći kako neće ostati ni kamen na kamenu od svih lijepih zdanja, katedrala i crkava, kojima se danas ponosimo u Crkvi u našem narodu. Ako je propao židovski Hram, mjesto Božjeg prebivališta, tko kaže da neće propasti, ne samo čuda graditeljstva i tehnike kojima se ponosi čovjek današnjice, nego i sva sveta zdanja i mjesta. Štoviše, možemo slobodno reći da je to jedina izvjesna povijesna činjenica: jednom će propasti sve ovo što nas okružuje! Jer kao što Bogu nije trebao jeruzalemski Hram kako bi prebivao na zemlji sa svojim narodom, nego kako bi taj isti narod uzdigao dušu k nebu i prebivao s njim u nebesima, tako isto i sva crkvena zdanja služe istoj svrsi. Isus je samo predočio jednu povijesnu istinu: nijedan čovjek niti narod u cjelini ne može živjeti od stare slave i povijesnih zasluga. Još manje mogu na takav način upravljati Bogom u svoju korist. Bog je Bog živih koji želi čovjeku i narodu dati život kako bi živio po Božju, kako bi živio drugim, nebeskim životom, a ako narod odbija čuti riječ Božju i poslušati je, nijedna ga građevina neće spasiti od propasti, pa taman da je i Bogu posvećena.
Isusu je doista bilo mnogo teže izreći riječi koje je izrekao, nego što bi bilo ijednom židovu, jer on je za jeruzalemski Hram bio vezan i kao Bog i kao čovjek. Taj Hram je bio sagrađen i voljom Božjom, te je i njega predoznačavao. No nije trebao biti simbol nekadašnje slave i sjaja, niti mjesto politikantske religioznosti, nego svetište Boga živoga i mjesto susreta sa Svevišnjim. Ista Isusova poruka vrijedi i danas za nas, ma kako to bilo bolno čuti. Kad narod prestane živjeti onako kako to od njega očekuje i iziskuje živi Bog, onda mu neživo kamenje ne može biti jamstvo života i sigurnosti. Svakoga će, nesumnjivo, zadesiti nesigurnost, samo je pitanje čime će je prevladati. Nesigurnost i nevolja će zadesiti one koji vjeruju, ali oni će se spasiti, ne kamenjem, nego postojanošću u vjeri.
Stoga danas s Isusom valja jasno utvrditi i ustvrditi: od ove crkve jednog dana neće ostati kamen na kamenu, premda smo toliko uložili u nju, kao što se dogodilo s mnogim crkvama kroz povijest. Od našeg doma, stana ili ureda, neće ostati kamen na kamenu, ma ne znam kako bili solidno građeni, kao što se dogodilo s tolikim domovima tijekom povijesti. Od svega što nas okružuje neće ostati kamen na kamenu, te svoju sigurnost za budućnost ne smijemo polagati u to. Jer sve što nabrojismo trebalo bi poslužiti kako bi se u nama izgradio i sačuvao božanski život. U protivnom je doista sve besmisleno. Samo ako imamo i čuvamo živu vjeru u Boga, ona nam može dati sigurnost vječne budućnosti, dok ne može biti obrnuto.
Ne bismo doista smjeli zaboraviti: Sve što nas okružuje, jednom će propasti, a i mi sa svime time ako se nismo služili stvorenom i izgrađenom stvarnošću kao darom koji treba poslužiti svojoj svrsi. Jer sve što nas okružuje nema cilj ni svrhu u sebi samome, nego je u funkciji služenja našem spasenju. Zato nam se svime služiti kako bismo održali u sebi božanski život i, vršeći volju Božju, postigli vječno spasenje.

32. nedjelja kroz godinu – C
Često se čuje kako zaljubljeni parovi ili bračni drugovi jedan drugome govore ‘anđele’, i ne misleći na uzvišenost takvog naziva, kao ni na svoju zadaću da žive sukladno tom imenu. Štoviše, doživljavajući takav naziv prikladnim samo za emotivno pražnjenje i iskazivanje osjećaja, mnogi od njih završe praveći jedno drugome pakao. Malo tko misli o drugome kao o stvarnom anđelu, te zanemaruje kako prema njemu ima pravu anđeosku, nadnaravnu i duhovnu odgovornost. Mnogo je onih koji polažu pravo živjeti kao đavoli, a htjeli bi pored sebe imati anđela, što je nemoguće. Takvi u drugome redovito promatraju samo predmet svojeg spolnog iživljavanja, a htjeli bi zauzvrat ljubav.
Zato se razvrgavaju mnogi brakovi, te još za života svojih prvih bračnih drugova mnogi traže nekog drugog ili trećeg. Kad se ne živi gajeći anđeosko poštovanje prema osobnosti, kad se osobu svede na predmet, umjesto da u se u njoj promatra nebesko biće, onda je ona u biti nezakonito prepuštena drugome, što sačinjava teški grijeh i propust i protiv nje i protiv sebe. Tko se ženi samo kako bi zadovoljio prirodne nagone ili zakonske odredbe, ili pak da izbjegne ogovaranju sela gdje je sramota ne biti oženjen, ne ženi se s pravim ciljem, riskirajući u konačnici drugu osobu izvrgnuti ruglu. Isto tako je istina da je ostalo mnoštvo ‘besciljnih’ neženja, kojima beženstvo nije izbor, nego odsutnost izbora, kojima takvo stanje nije cilj, nego ukazuje na pomanjkanje cilja. U svim tim situacijama primjećuje se odsutnost ideje vodilje koju čovjeku nudi svijest o vječnom životu, motivirajući ga za drukčiji život na zemlji.
Čitanja posljednjih nedjelja kroz godinu potiču nas stoga upraviti svoj pogled prema vječnom životu gdje se događa pravo ljudsko ostvarenje, to jest gdje će svatko ipak postati kao anđeo Božji. Međutim, ako svake nedjelje nismo uzdizali svoj pogled prema Bogu i nebu, onda nam se posljednjih nedjelja takav govor čini neprihvatljivim. Isto tako ako za života, iz dana u dan, nismo usmjeravali svoj pogled prema drugoj obali života, onda nam to postaje prilično teško u posljednjim danima. Vrlo teško je biti drukčiji u posljednjim trenucima života, od onoga što smo razmišljali i činili u danima i godinama koji su prethodili tome. Ako živimo isključivo kao sinovi ovoga svijeta, posvećeni uglavnom zemaljskim dobrima, teško u posljednji dan možemo razumjeti što znači živjeti kao dijete Bože i biti sin onoga svijeta. Ako u drugome pored nas ne prepoznajemo stvarnog anđela cijeloga života, teško da ćemo u posljednjem trenutku razumjeti kako smo imali zadaću pomoći nekome u ostvarenju svog anđeoskog poziva.
Primjer tome vidimo u današnjem evanđelju. Pred Isusa dolaze saduceji koji niječu uskrsnuće, te mu postavljaju pitanje na koje oni sami ne znaju odgovor i ne mogu znati, jer polaze tražiti odgovor od krive pretpostavke. Ne vjerujući u uskrsnuće oni žive kao djeca ovoga svijeta određeni za vječnu propast, pa im je sasvim logično život promatrati isključivo iz takve perspektive. Nije čudo što ne razumiju niti bračni život na zemlji kad ljudskim očima promatraju nebeske stvarnosti, umjesto da čine obrnuto, o čemu je Isus često govorio. Stoga kad im odgovara, Učitelj im ukazuje kako bi ljudi na zemlji trebali živjeti promatrajući svoje buduće ostvarenje u nebu, a ne mjeriti nebeski život mjerom svojih zemaljskih mjerila, potreba i strasti. Jasno im veli da bi trebali živjeti kao oni koji su dostojni onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih. A takvi se, veli Gospodin, niti na zemlji ne žene i ne udaju, pa ni umrijeti ne znaju, jer su slični anđelima Božjim i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.
Gotovo da bi se moglo zaključiti kako Isus osporava vrijednost bračnog života, no ipak nije tako, nego samo želi ukazati na nešto važnije od onoga čemu se ljudi posvećuju kad ulaze u bračne vode. Svojim naukom bitno je obilježio i kršćanske parove koji žive u braku, kao što je dao i poticaj mnogima koji se opredjeljuju na beženstvo sukladno njegovoj riječi. Odgovorio je odrješito onima koji su bračni život smatrali samo zemaljskom vrijednošću, procjenjujući ga isključivo zemaljskim vrijednostima i poistovjećujući ga uglavnom s ovozemnim.
Gospodin nije želio, međutim, osporavati vrijednost bračnog života na zemlji, nego je samo htio uputiti i oženjene i udane kako je i njima živjeti kao djeca onoga svijeta, premda u braku. Znajući po vjeri što ih očekuje u onom budućem, punom i stvarnom životu, pozvani su oblikovati sadašnji život prema onome i ne dati se zavarati zemaljskim prividom i ograničenim iskustvima. Time što se žene i udaju vjernici nisu i ne bi smjeli biti manje sinovi uskrsnuća, nego bi kao djeca onoga svijeta trebali živjeti svoj život u obiteljima, a pod tim se najprije misli na bračni život.
Stoga Isusov poziv kršćanima da žive kao djeca onoga svijeta treba biti i obveza, to jest trebao bi odražavati zadaću kršćanima koji su pozvani provoditi u praksu sadržaj ovog imena. Pozvani su u konkretnosti odnositi se na uzvišen način prema svom bračnom drugu, koji ima pravo primati toplinu anđeoske ljubavi, kao što s druge strane ima dužnost i sam je davati. Ukoliko ne žive sa svom dužnom dubinom svoj odnos prema drugome pokazuju kako nisu na visini svoga anđeoskog zadatka na zemlji, čime zanemaruju bitnu dužnost.
Cilj kršćanskoga braka, prema Gospodinu, je ostvariti ‘anđeoski odnos’ na zemlji, što ne znači bestjelesni za one koji su u braku, nego znači odnos apsolutnog poštivanja osoba i spremnost zajednički se odrediti i pomagati na putu spasenja. U konačnici to podrazumijeva život djece Božje, samo u drugim okolnostima u odnosu na neoženjene, iz čega proizlazi posebna odgovornost primijenjena na te okolnosti. Tek tko je naučio ulaziti u brak snagom vjere, a ne spolnog nagona, to jest tko je drugoga naučio uzimati u Kristu, zna što je brak, te zna kako je od Boga primio druga/družicu, to jest pomoćnika/pomoćnicu na putu spasenja za život vječni.
Kršćanski brak stoga nije usmjeren prvenstveno prema zadovoljavanju spolnih potreba, nego kršćani te iste potrebe zakonito koriste usmjeravajući ih prema uskrslom životu i spasenju. Jer za zadovoljenje samo spolnih potreba ne treba kršćanski brak, jer bi to u konačnici znale i životinje, nego je kršćanski brak usmjeren prema spasenjskim potrebama, prema kojima trebaju biti usmjerene i u službu kojih stavljene i spolne potrebe. Ove posljednje su upravo osmišljene vizijom spasenja, to jest zajedničkim hodom prema uskrsnuću od mrtvih. Zato je Gospodnja riječ melem na rani svima onima koji u ovom svijetu žele živjeti kao djeca onoga, točnije kao sinovi Božji i sinovi uskrsnuća.

31. nedjelja kroz godinu – C
Mi kršćani ne živimo dovoljno intenzivno svoj kršćanski život kao potragu za licem Kristovim. Uglavnom ga promatramo izdaleka, ili pak po čuvenju od drugih, a znamo kako to nije dovoljno. S udaljenosti i bez osobnog susreta ne možemo ga, međutim, dobro susresti. Pogotovo ako se i kršćanska zajednica ne ponaša kao zajednica braće i sestara, okupljena oko istoga Oca, nego, kako to često biva, masa koja je iz nekih svojih razloga i interesa nahrupila u Crkvu, poput mase koja se tiskala oko Isusa u Jerihonu. Takva masa nekim ljudima može postati zaprekom susreta s Isusom, kao što su Jerihonci bili zaprekom Zakeju koji je želio vidjeti zbog čega se najednom stvorila gužva na ulicama njegova grada. A kad se oko Isusa okupi masa, onda umjesto da ljudi promatraju njegovo lice, većina ih se usredotoči i gleda nečija tuđa leđa. A gledati nekoga s leđa simbolički može značiti: gledati njegova zla djela, ona koja čini u tajnosti ne ističući ih u prvi plan.
U današnjem Evanđelju smo čuli kako je carinik Zakej odlučio raskinuti s takvom stvarnošću i s takvim odnosom prema onima oko sebe, što je pretpostavljalo i značilo i intenzivniji odnos prema Gospodinu. Odlučio se izdignuti iznad ostalih koji su mu zaklanjali pogled na Isusa. Tražio je načina nadvisiti ih i ne gledati više samo njihova leđa, kad ga je Bog stvorio za uzvišenije promatranje. Pozvao ga je tražiti lice Božje umjesto da neprekidno gleda ljude s leđa s njihovim zlodjelima i nedjelima. A živeći iza tuđih leđa mogao je samo imati višestruki kompleks. S jedne strane ga je to upućivalo na činjenicu da je niži od ostalih, a s druge strane da je uvijek negdje iza njih, što mu nije moglo biti drago, kao što nijednom čovjeku nije drago živjeti ispod drugih ili iza drugih.
Stekavši stanovitu snagu i odlučnost, Zakej je odlučio u tom trenutku raskinuti sa dotadašnjom stvarnošću uvjetovanom životom u takvom okruženju domislivši što napraviti. Predvidjevši kuda će Isus proći, otrčao je naprijed i popeo se na smokvu s koje ga je mogao dobro vidjeti. Takva odluka postala mu je doista spasonosna jer se je ne samo u tom trenutku izdigao iznad ostalih želeći vidjeti Isusa, nego zato što mu je Isus omogućio svoju spasenjsku prisutnost kojem se do te mjere obogatio da je u poniznosti mogao napraviti još mnogo veće čine značajne za svoj duhovni rast i spasenje. Nakon što je Isus odlučio proboraviti u njegovoj kući taj dan, dotaknuo je njegovo srce i dao mu prigodu doživjeti obraćenje. Zakej nije propustio tu milosnu prigodu. Previše je milosti i darova primio po Isusu, što nije želio olako prokockati. Odlučio je ispraviti nepravde koje je nanio drugim ljudima, a isto tako dati pola svoga imanja siromasima, čime je potvrdio iskrenost svoga obraćenja. Tim činom prestao je biti niži od drugih ljudi i živjeti ispod njihovih prezrivih pogleda. Prestao je također živjeti iza njihovih leđa, ali i s njihovih leđa, što čine nepošteni ljudi i varalice u društvu. Napokon je postao častan čovjek, koji po iskrenom obraćenju može okrenuti novu stranicu u svome životu i svakog čovjeka mirno gledati u lice, zato što je primio milost i bio obasjan sjajem lica Gospodinova.
I mi kršćani bismo danas trebali slijediti Zakejov primjer, te gorljivo tražiti lice Kristovo i osobni susret s njime. Iz tog spasonosnog susreta može nam proizići neizmjerno dobro i obilje milosti, kao što je doživio i Zakej. Svojom svetom prisutnošću Gospodin nas može dovesti do spasonosnih odluka, koje onda postaju i zalog boljeg i pravednijeg društva, koje se može izgrađivati samo na pojedinačnom obraćenju i osobnijem životu vjere, to jest zauzetom promatranju lica Kristova.
Svetost blaženstava

Svetkovina svih svetih – 2010.
Ako Crkva časti pojedine svece i ako je uspostavila svetkovinu svih svetih časteći i one nepoznate, neimenovan i neuvrštene u katolički kalendar, moramo razumjeti zašto to čini. A kako bismo izbjegli nepotrebno postavljanje hrpe pitanja, valja odmah prijeći na stvar i reći kako Crkva na zemlji ne časti svece kako bi uvećala njihovu slavu u nebu, pa niti kako bi uvećala neizmjernu slavu Božju časteći njega preko njih. Isključivi razlog slavljenja svetaca na zemlji je priznavanje općeg crkvenog zajedništva s njima, jer mi prolazimo sada onu dionicu puta kojom su oni već prošli, dok se oni nalaze tamo kamo mi smjeramo. Stoga slavljenje svetaca ima za cilj potaknuti vjernike zemaljske Crkve na put svetosti u ovom sadašnjem trenutku, a ne uvećavati slavu onih koji su ostvarili svoj ljudski cilj.
Određujući jasno ispred sebe cilj i pojašnjavajući razloge, propitati nam s koji je pravi način ostvarenja cilja. U tom smislu neke naznake bi trebali ponuditi biblijski tekstovi koje čitamo danas slaveći ovu svetkovinu, no bitne su i neke druge teološke pretpostavke. Ako je svetac čovjek koji na zemlji živi božanskim životom, te ako nam Crkva nudi Evanđelje o blaženstvima kao zakonik ili pravilnik s kriterijima svetosti, onda zaključke treba izvlačiti polazeći od tih datosti. Vrlo dragocjena istina je koja izvire iz toga je o samome Bogu. Prema ovoj logici, naime, onda i on živi takvim životom kakav traži od ljudi. Ako ljudi postaju sveti onda kad žive njegovim životom, a Isus u Evanđelju ukazuje na blaženstva kao put svetosti, onda je jasno da je i sam Bog na zemlji živio istim načinom života i vodio se istim idealima. I doista, tko je živio tako siromašno duhom kao Bog koji je iz bogatstva božanskoga života prihvatio utjeloviti se i živjeti ponizni ljudski život! Tko je mogao biti toliko ožalošćen poput onoga koji je doživljavao tragediju ljudskih sudbina koje je dijelio do te mjere da je plakao nad njima! Tko je mogao biti tako krotak poput njega koji se i života odrekao, premda je mogao upotrijebiti božansku silu i spasiti se smrti na križu! Tko je mogao biti takao gladan i žedan pravednosti poput onoga koji je od postanka svijeta uočavao ljudsku nepravdu trudeći se ispraviti je! Tko je mogao biti tako milosrdniji od Milosrdnoga koji nam je objavio milosrdno lice Očevo otvorivši nam vrata spasenja! Tko je mogao biti čistijeg srca od onog Prečistog Srca u kojem je vrelo čistoće i ljepote! Tko je mogao biti veći mirotvorac od Mirotvorca koji je izmirio Boga i čovjeka, nebo i zemlju! Tko je doživio više progona zbog pravednosti od Pravednika kojega čovjek od pamtivijeka progoni i uklanja iz svoje sredine!
Ono što je Bogu u sebi i što je izvršio u povijesti očekuje, međutim, i od nas, svojih vjernika, o čemu su svoje svjedočanstvo ostavili sveci živeći vjerno Evanđelju i sukladno zahtjevima blaženstava. S time što je za nas vjernike postupak obrnut. Mi trebamo najprije prakticirati na zemlji onaj stil života i živjeti iste sadržaje koje je on živio, pa će nas on na koncu obdariti puninom svoga života u vječnosti, iz koje nam je došao ususret. Sveci su potvrda njegove ljubavi i skrbi, jer nam ukazuju kako ih je sam Bog uveo u vječnost. Živeći životom kojim je živio i kojim živi sam Bog, kršćani postaju sveti jer nasljedujući njega ispunjavaju se božanskim životom.
Svetost, dakle, nije samo nebesko stanje čovjeka, nego je najprije zemaljsko, jer Bog svojim životom zahvaća čovjeka na njegovom zemaljskom putu. Ispunjavajući ga snagom svoga života čini ga svetim na zemlji, to jest prepoznatljivim i spremnim za onu konačnu nagradu koju će mu udijeliti u vječnosti. Svetost, stoga, znači: prebivati na zemlji, a hoditi put neba, poštivati ljudske, a ravnati se po nebeskim zakonima, biti čovjek, a živjeti kao dijete Božje, graditi zemaljsku domovinu prema mjerama i kriterijima Božjeg kraljevstva. Biti svet znači imati ljudsko srce, a ljubiti na božanski način, živjeti s ljudima, a u njima promatrati samoga Boga.
Stoga i kad slavimo svece, ne slavimo samo one koji su se proslavili u nebu, nego ih slavimo zato što su sveto živjeli na zemlji. Svetac nije čardak ni na nebu ni na zemlji, premda onima koji su na zemlji može tako izgledati. On je onaj tko na zemlji živi nebeske vrijednosti, koji premda čovjek, živi božanskim životom. Svetac je čovjek koji ne živi samo za nebo, nego ostvaruje nebo posvećujući zemlju.
Samo tko tako živi, tko utjelovljuje Boga u životu i povijesnoj stvarnosti konkretnim činima i ponašanjem, može se smatrati svetim. Zato su se kršćani prvih stoljeća međusobno i zvali svetima. Svetac preobražava siromašne odnose i situacije na zemlji u stvarnost bogata Bogom i ljepotom. Živeći kao Kristov blaženik, to jest razdajući sebe za braću, upravo to ostvaruje. Zato je današnja svetkovina dan svih nas kršćana. Ona nam je poticaj na putu života. A živjeti nam je sveto i neporočno, iskreno ljubeći Boga i bližnjega. Vidjevši zahtjeve takve ljubavi, postoje jasno kako samo Bog može dati snagu za ustrajnu ljubav poput one kakvu iziskuju blaženstva.

30. nedjelja kroz godinu – C
U suvremenom društvu doista se mnogo govori o pravima, pravdi i pravednosti, te se često na temelju tih socijalnih vidova stvara predodžba i o onoj pravednosti, to jest o opravdanju koje čovjek ima ili bi trebao steći pred Bogom. Tako smo svi skloni usredotočiti se prema onoj izvanjskog pravednosti, a to znači promatrati pravednost isključivo kroz društvene i izvanjske čine. Sebe i druge smatramo pravednima ukoliko nismo prekršitelji zakona ni počinitelji kakvog kaznenog djela. Uvjereni smo kako smo pravednici time što nismo na udaru pravosuđa, niti među kandidatima za Remetinec.
No ako čitamo pozorno današnje Evanđelje, vidjet ćemo da je farizej iz prispodobe daleko iznad toga, te je zato i mislio da je pravednik u odnosu na druge jer nije na nikakvom popisu sumnjivaca. Ne samo da nije negativac i u krugu potencijalnih osuđenika za prijestupe, nego je on častan i pošten član svoga društva i vjerske zajednice. Hvali se, s pravom, što sve ne čini kao ostali ljudi koji su grabežljivci, nepravednici i preljubnici, a isto tako se hvali i što čini dobroga na društvenoj razini. Najprije mu je na čast što posti dvaput tjedno, daje desetinu, moli se redovno i svim svojim izvanjskim činima daje do znanja kako je revan i neporočan član svoga naroda.
Ni ovaj stupanj pravednosti nije najveći stupanj koji bismo kao kršćani mogli i trebali ostvarivati, jer ovakav stupanj pravednosti počiva na našim ljudskim djelima i zaslugama. Temelji se na ljudskoj nepogrešivosti i veličini, na njegovim krepostima i zaslugama. Farizej se hvali kako je savladao oba stupnja pravednosti. S jedne strane je bježao od nedjela, a s druge se mogao čak pohvaliti ljudskim dobrim i zaslužnim djelima. Boljka mu je pak nedostatak pravog zajedništva s Bogom koje nas može prožeti sasvim drugim osjećajem za život i potaknuti prema još uzvišenijoj pravednosti koja nije samo društveno-ljudske naravi, nego božanske. Ovakva je pravednost neophodna svakome, pa i onome tko se hvali izvanjskom neporočnošću, jer nas upućuje na malenost pred Bogom iz koje jedino može izići naša stvarna ljudska veličina. Ukoliko stupanj pravednosti dobrih djela treba biti prepreka poniznom zajedništvu s Bogom, onda Isus ukazuje na to kako je od njega čak bolja grešnost koja čovjeka vodi k obraćenju. A to je upravo ono što se dogodilo cariniku, premda ga uopće nije bilo na pozitivnom stupnju ljudske ljestvice pravednosti.
Zato je najveći stupanj pravednosti ova duhovna, koja ne osporava potrebu da čovjek i naizvana bude pravedan, i pred sobom i pred ljudima, ali takav osjećaj opravdanja i pravednosti treba se razvijati pred Bogom. U protivnom vjernik može steći osjećaj nadmoći nad drugima, osjećaj koji je u konačnici zavaravanje sama sebe. No onaj tko zna koliko je Bog velik i dobar, koliko je milostiv, milosrdan i ponizan, teško će sam trošiti vrijeme i umišljati sebi o vlastitoj veličini. Tko zna koliko je Gospodin ponizio sebe i darovao cijeli svoj život za spasenje svijeta, teško će sebi dopustiti gubiti se zamarati tako perifernim stvarima kao što je mjerenje vlastite pravednosti u odnosu prema drugima. Samo tako će moći zadobiti duhovno opravdanje, kojim nas Gospodin oslobađa sebeljublja i umišljene veličine, pa čak i bolesti vlastitog savršenstva.
Gospodin Isus nas današnjim Evanđeljem poučava kako je Bog onkraj naše ljudske pravednosti. Ali ne kao onaj koji bi nijekao i potrebu ljudske, ili pak da bi njegova božanska bila potpuno drukčija od naše i bez ičega zajedničkoga. Naprotiv, on je onaj koji zna da je ljudska izvanjska pravednost tek jedan mali dužni dio pravednosti, koja je neutemeljena bez one duhovne prema kojoj treba težiti. Tko bi se uhvatio za ljudsku i izvanjsku kao za najveći mogući domet pravednosti, učinio bi sebi medvjeđu uslugu poput farizeja koji nije primjećivao koliko ga je umišljena pravednost udaljila od stvarne pravednosti. Popisujući i iznoseći svoje zasluge, udaljio se od iskrenog zajedništva s Bogom, a naravno i od dobrog upoznavanja sama sebe i svoga poslanja među svojom subraćom.
Stoga Gospodin danas poziva nas vjernike da ne počinimo istu pogrešku, kao što naše rješenje nije činiti nepravdu i zanemarivati potrebu za pravednošću. Pozvani smo biti pravedni, a jedino pravo rješenje koje može voditi prema pravednijem društvu, jest nastojanje svakog pojedinca oko ostvarenja pravednosti pred Bogom, uslijed čega u svoj svojoj jednostavnosti i skrušenosti može i drugima posvjedočiti potrebu obraćenja i zauzetijeg duhovnog života. U protivnom ostajemo na površini života zavarani vlastitim osjećajem samodostatnosti. Neka snaga Krista Gospodina i njegova sveta riječ u nas koji se svake nedjelje okupljamo u njegovu svetom hramu usadi takav osjećaj pravednosti, te da s ovog svetog mjesta možemo uvijek odlaziti ne samo s osjećajem kako smo opravdani, nego i ispunjeni do punine svojih mogućnosti njegovom božanskom prisutnošću.

29. nedjelja kroz godinu – C
Ne samo u društvu našega vremena, nego i u mnogim prethodnim društvima bilo je kočničara zdravih odnosa među ljudima, te ostvarenja temeljnih ljudskih prava. Nekada je to bila samovolja careva i gospodara, a danas to može biti preuzetnost bogataša i velikoposjednika, kao što može biti i tromost činovnika u državnom aparatu kojima su osobe što dolaze sa svojim zahtjevima tek brojevi. Zato se često zna reći da ovo naše društvo nema većeg protivnika od birokracije na svom razvojnom putu. Često takav aparat ne služi svojoj svrsi, nego onima koji su se u njemu uhljebili, a trebali bi biti poticatelji napretka i dobrobiti svojih građana. Ono što je nekad bila samovolja moćnog pojedinca, to je danas birokracija kojoj se odavna naviješta nesmiljeni rat, a ona uvijek uspijeva ostati neporažena i nametnuti se u novom obliku. Ovaj nepomični, bezlični, neosobni, a često i iskvareni aparat, iza kojeg stoji hrpa legalista, a kojima je najbitnije od svega da se nalaze na „državnim jaslama“ djeluje negativno na stanje cjelokupnog naroda i društva, pogotovo ako uz to očekuju dodatno nezakonitu nagradu u vidu onog svakodnevnog mita. Kad se čovjek nađe pred takvim ljudima i takvim aparatom, onda spontano reagira popuštajući u svom dostojanstvo i načinu života. Koliko je samo onih koji su, jer „ne mogu glavom kroza zid“, odlučili nekome ‘turiti kuvertu u ruku ili džep’, te tako riješiti svoje administrativne probleme i ubrzati potrebne procese. Koliko samo predmeta ‘zapne’ negdje u ladicama birokrata i nikad ne dolazi na dnevni red, dok se ne nađe netko, tko će nečim ‘požuriti’ rješavanje istoga. Malo tko zadrži svoje dostojanstvo i svoj ponos nastavljajući pošteno, pa što bude. A nakon što se, manje-više svi tako ponašamo, ne znam zašto se čudimo da onda i oni na vrhu čine isto, no stvarna je istina da kritička masa našeg društvenog korpusa nije dovoljno kritična, nije dovoljno ponosna, da izvrši promjene svojim dostojanstvom i poštenjem. Istina, to nije lako i za takvo što hoće se čvrsta vjera u Boga, znajući kako je on pravi gospodar budućnosti, te kako on sve izvodi na dobro.
Sličnih birokratskih problema imala je udovica iz evanđeoske prispodobe. Naš Gospodin Isus očito je bio svjestan poteškoća maloga čovjeka koji se teško uspijeva izboriti za pravdu pred velikima i moćnima birokratskoga duha, te zato priča ovu prispodobu kojom ističe snagu upornosti nezaštićene udovice. Takvu snagu stavlja za primjer i uzor svim slušateljima, napose vjernicima koji bi se trebali svakodnevno susretati u molitvi sa svojim Ocem. Isus nije htio reći da je Bog neka vrsta nepravednog i bezočnog suca koji se ne zauzima za malene, nego je preko jedne životne situacije htio potaknuti vjernike na zauzetiju i žarču molitvu, prispodobljenu upornosti sirote udovice koja je tražila priskrbiti si dužnu pravnu zaštitu. Ovom prispodobom Gospodin je htio u nama proizvesti višestruku i višeznačnu antibirokratsku revoluciju. Kao prvo uči nas kako molitva nije birokratska obveza prema Bogu, a mi kršćani najčešće se baš tako postavimo prema njoj, te molimo samo da ‘odradimo’ svoju obvezu ili pak da osiguramo neku dobrobit ili blagoslov. Rijetko molimo zdušno iz srca, uporno i s ljubavlju kao što djeca znaju moliti svoga Oca, koji im jedini može dati što im treba. Bog nije birokrat koji bi nas prisiljavao na ponižavanje, kao što zlobni i zločesti sudac čini s udovicom. Naprotiv, on je Otac koji od nas očekuje žar srca i molitve jer im samo može dati svoje darove samo onda ako i kad ih traže. Bog je Otac koji očekuje od svoje djece stav iskrenog molitelja, a ne birokrata, pogotovo ako nam toliko smeta ta štetna pojava u društvu i međuljudskim odnosima. Stoga naš život pred Bogom ne bi smio biti legalistički, nego sinovski. Ne bismo smjeli niti zamišljati vjerski život kao birokratski odnos u kojem smo dužni nešto učiniti, odraditi, zadovoljiti zakon i obvezu, umjesto spoznaje kako se radi o trajnom rastu duha u Duhu, te istinskom djetinjem pristupu Ocu. Naš nedjeljni susret ne bi smio umjesto prisnog razgovora postati formalna obveza, kao ispunjavanje neke naredbe ili pogodbe, umjesto da bude radosno zajedništvo s onim koji nas svojom ljubavlju drži i osvježava. Bog nije birokrat, te ni on, kao ni mi, ne voli birokraciju i činovnički odnos prema svojoj djeci, niti od svoje djece. Zato molitva za nas kršćane nije birokratska obveza, premda jest svakodnevna obveza, i kamo sreće kad bismo je prihvatili i kao životnu ‘obvezu’ bez koje ne želimo i ne možemo provesti dan. Bog nije birokrat, ali očekuje da molimo, da s njim proživljavamo zajedništvo, da ga dozivamo u pomoć i zaštitu, jer u molitvi najbolje shvaćamo za što se trebamo raspoložiti i koje sadržaje tražiti. Gospodin ne odgađa ‘našu stvar’ iz birokratskih razloga. On se, naprotiv, brine da naš predmet što prije dođe na dnevni red i da se usvoji za dobrobit svih. Njemu u tom smislu nije potrebna naša molitva, nego potiče našu svijest kojom mi bolje shvaćamo svoje mogućnosti i ciljeve. Kao što pravna zaštita u ljudskom sustavu ne prolazi bez upornog traženja, slično je i s Gospodinom, s time da iskrenom molitvom ne trebamo mi njega umilostiviti i odobrovoljiti, nego, naprotiv, pokoriti svoju birokratsku ćud i bezbrižnu narav koja tek formalistički uspostavlja odnos s njime.
Tek antibirokratskim stavom pred Bogom stječemo jamstvo za pobjedu protiv birokracije u svakodnevnom životu. Kao što nam je u molitvi izbjeći birokratsku zamku, tako nam je izbjeći tu istu zamku i u svakodnevnom življenju. Jer ako nam toliko smeta birokratski aparat, onda bismo trebali imati dovoljno snage napraviti raskid s ponašanjem koje ga jača, što možemo samo ako je u nama snažna Božja prisutnost koju ostvarujemo molitvom. Samo ako samo iskreni tražitelji pred Bogom, on će nam dati snage i pred ljudima, te će našu stvar okrenuti na dobro već sada, u dolini suza kojom prolazimo, dok ne prispijemo do njezina potpunog ostvarenja u životu vječnom.

28. nedjelja kroz godinu – C
S pravom ili, međutim nema nijednog društva u kojem nema getoiziranih i izoliranih pojedinaca. Razlozi njihova stanja, udaljenosti od društva i zatvorenosti u skupine sličnih je različita. Ako ih društvo getoizira, to je zato što ih može smatrati opasnima za svoje sastavnice. A kad se događa da oni sami sebe izoliraju od društva, onda to čine jer smatraju društvo pogubnim za svoje vrijednosti. Društvo u kojem je živio naš Gospodin Isus poznavalo je jednu takvu vrstu radikalne getoizacije i izolacije nametnutu bolesnicima od neizlječive bolesti gube, premda gotovo svaka bolest na svoj način getoizira čovjeka. Gubavci su jednostavno morali biti udaljeni od naseljenih mjesta, jer se time štitilo od proširenja te opake bolesti i na one zdrave. Gubavcima je dužnost bila upozoravati druge kad prolaze, tako da se znaju na vrijeme skloniti. Ne znajući kako izliječiti, dužnost odgovornih je bila spriječiti daljnje širenje, te su tako gubavci završavali na rub društva i preživljavanja, oviseći o dobroti poneke dobre duša koja je bila voljna s vremena na vrijeme odnijeti im hrane. O ozdravljenju su mogli tek samo maštati, jer ih je od bolesti mogao spasiti samo čudesni Božji zahvat.
Jednoj takvoj skupini sreća se osmjehnula kad je u blizini područja u kojem su živjeli prolazio Isus, za kojeg su čuli da je moćan iscjelitelj. I, doista, nakon što su mu se obratili za pomoć, dao im je upute što činiti. Trebali su se pokazati svećenicima. Dok su tako išli putem, sva desetorica su ozdravili. Doživjevši čudo ozdravljenja, jedan od njih, Samarijanac, vratio se zahvaliti Gospodinu Isusu, slaveći Boga na sav glas. Vidjevši kako se vratio samo jedan od njih deset ozdravljenih, i to tuđinac u odnosu na židove, Isus je smatrao shodnim prokomentirati taj događaj. No, on to nije komentirao radi sebe ili nekog svog povrijeđenog ponosa, nego radi njih koji su se vratili u svijet, ali bez Boga. Otišli su u stvarnost života u kojoj će opet ‘uhvatiti’ neku smrtonosnu bolest, umjesto da ostanu s onim koji oslobađa od zaraze dajući lijek vjere.
Njegova pouka se odnosi i na nas danas, jer mnogi kršćani žive kao nezahvalnici, poput one devetorice izliječenih gubavaca, koji su imali isključivo svoj cilj i interes, te su na neki način zloporabili Isusa i njegovu božansku moć. Njima je on ozdravljenjem pružio prigodu slavit Boga za tako iznimna djela milosrđa, naviještajući ujedno Božju veličinu, a oni se zadovoljili tjelesnim ozdravljenjem. Odlazeći bez prave zahvalnosti, pokazali su neiscijeljenu dušu, za razliku od zahvalnog Samarijanca. A ni danas nije rijetkost takva usredotočenost samo na tjelesno zdravlje, dok zanemarujemo svijest kako nam je dano kao dar i zadaća. Ako ga ispravno shvaćamo, zdravlje nas nuka na zahvalnost Bogu i pretvara u navjestitelje njegove ljubavi i čudesnih djela. Ako mi kršćani, međutim, živimo kao gubavi nezahvalnici, ipak nije upitna Božja dobrota. Jer on će je iskazivati onima koji ga svojom zahvalnošću slave, kao što je to učinio izliječeni Samaritanac, kad se već devetorica židova nisu odazvali toj zadaći.
Nezahvalni ljudi su uglavnom opterećeni samima sobom, te kad ostvare svoj kratkotrajni cilj, zaborave bitno. Ne vide što bi drugo trebali napraviti, osim da se samodopadno raduju svom tjelesnom dobru. Ako su i bili zahvalni za primljeno dobro, to je ipak bilo nedostatno za cjelovitu i stvarnu zahvalnost, uzdignutu do samoga neba. Jer pravu zahvalnost su mogli izraziti dolazeći pred lice Kristovu, što oni nisu učinili. Samo on, kao pravi Božji poslanik, mogao je uzdići njihove zahvale onome od koga su, u konačnici primili dar, no udaljivši se od Isusa, udaljili su se od prave zahvalnosti koje je trebala biti natopljena vjerom.
Isto vrijedi i danas, u društvu i vremenu koje također pozna svoje bolesti i iscjeljenja, svoje getoizacije i oslobođenja iz geta, svoje izolacije i integracije u društvo. U našem društvu postoji toliko kojekakvih iscjelitelja i kiropraktičara, a da ih nikad nije dosta, uvozi ih se čak iz drugih zemalja, jer je očito kod nas ili velika potreba za oslobađanjem iz geta bolesti, te time i plodno tlo za takve djelatnosti. Ipak bi nam trebalo biti jasno: Ako netko nekom čini uslugu, pa taman i iscjeljenje, a ne vodi dotičnoga do susreta s Kristom i Ocem u vjeri, ne čini dostatno za spomenutoga. Sliče izliječenoj devetorici koje je Isusov zahvat vratio u društvu, ali nisu uočili da ih je želio dovesti pred lice Božje. Iscjelitelji kojima nije cilj liječeći privoditi Bogu, eventualno od sebe pravio idola, umjesto slugom Božjim koji je pozvan učiti ljude autentičnoj vjeri i zahvalnosti Bogu za podareno zdravlje. A vjernici bi trebali znati kako će amajlije i zapisi, ‘čarobni’ predmeti i čudotvorni napitci, ipak proći, dok, za one koji vjeruju, vjera ostaje čvrsta i neprolazna datost.
Zato nas Krist Gospodin poziva na zahvalnost prema Bogu. Vjerom nam je liječiti pogubnu pošast nezahvalnosti, ili pak zahvalnost kojoj nije potreban ni Isus, ni vjera. Boriti nam se protiv nezahvalnosti koja ne osjeća potrebu drugima navijestiti Boga koji nam je podario zdravlje, pa i onda kad nas prije toga nije trebao liječiti od neizlječive bolesti. Ponadati se da će primjer izliječenog gubavca i Kristove riječi iz današnjeg Evanđelja na nas ipak ozbiljno utjecati na nas i izliječiti nas od svih duhovnih zaraza, napose od pošasti nevjere i nezahvalnosti prema Bogu.

27. nedjelja kroz godinu – C
U svijetu u kojem živimo, složit ćemo se, ne postoji osobit osjećaj za vjeru, za njenu snagu i korisnost u životu konkretnog čovjeka. U zapadnoj civilizaciju u kojoj je pojedinac sklon koristiti svoj razum za apstraktnu misao, uz to uvjeren u nedostižnu moć uma i znanstvenih otkrića, kršćanska vjera ostaje negdje u zapećku kao neka vrsta antiznanja, pa čak bi se moglo reći i praznovjerja. U današnjem svijetu u kojem se religiju i religiozne fenomene promatra samo nekom vrstom teorije i ideje, i kršćansku se vjeru drži tek jednom od tolikih nedokazivih pretpostavki i mišljenja, to jest svojevrsnih religijskih i religioznih teorija. Stoga, tko bi bolje uspio prodrijeti svojim umom u božanski svijet, taj bi imao bolju i jasniju ideju o Bogu, te bi ga onda trebali i slijediti i pristajati uz njegove ideje i uvjerenja. Dotični bi bio vjerodostojniji ako bi uspio svoja promišljanja organizirati kao sustav znanja, manje ili više dosljedan, podložan prosudbama ljudskoga uma. Ako se od njegovih tvrdnji ne bi mogao organizirati sustav znanja, onda bi one zauvijek ostale vjerske teorije, nekima lijepe i privlačne, ali ne i znanstvenom ljudskom umu koji traži dokaz o utemeljenosti i utemeljenju svake ideje. Govor o Bogu i iskustvo Boga u svakom slučaju se smatra uvijek ljudskim pitanjem, to jest pitanjem ljudskog uma, čime se zanemaruje istina o Božjoj objavio čovjeku. A kršćanstvo svjedoči ne o dometu ljudske misli koja pokušava izreći Boga, nego o Bogu koji je govorio o samome sebi. Posvjetovnjačeno društvo, koje ima racionalistički pristup stvarnosti, stvara dojam kako je i kršćanska vjera neka vrsta nevidljivog, ili bolje rečeno nedokazivog znanja koje nema veze s razumskom stvarnošću, pa se onda radi o znanju loše kakvoće od kojeg zazire ‘učeni i pametni’ čovjek današnjice. I vjera bi bila neko neutemeljeno znanje, to jest razumski pristanak na nešto što nije do kraja razumsko, kao što su pretpostavke i privatna mišljenja.
U svakom slučaju, poistovjećujući kršćansku vjeru s opće religioznim iskustvom i znanjem, drži ju se znanjem neke niže vrste, nesposobno ići ukorak sa znanstvenim znanjem. Zato se nerijetko vjeru smatra fenomenom tek samo za pobožne bakice, djecu i žene, one koji nisu toliko skloni apstraktnom, dubinskom filozofskom promišljanju života, ili pak koji zbog dobi i drugih životnih zanimanja nisu kadri rabiti razum u punini njegovih sposobnosti. No ako je to tako, upitati nam se zašto su onda apostoli zaiskali od Gospodina Isusa da im umnoži vjeru. Zašto nisu zatražili da im umnoži znanje ili imanje, ili pak podari dobro zdravlje i dug život? Zašto nisu zatražili da im pomogne dobiti diplome i radna mjesta, nego su upravo vjeru smatrali nasušnom potrebom?
Očito je, kako su, idući za njim i živeći s njim tri godine, spoznali koliko je vjera velik i značajan dar, mnogo veći od imanja i suhoparnog ljudskog znanja, ma kako velike titule mogle stajati iza njega. Ako su apostoli s razlogom pitali dar veće i čvršće vjere, onda bismo se i mi trebali poći njihovim stopama. Kao prvo, zapitajmo se radikalno što ih je na to nagnalo? Koji su ih razlozi i motivi potakli? Ako su apostoli pitali Isusa snagu vjere, ni mi koji sebe nazivamo vjernicima ne bismo smjeli biti izuzeti od ovakvog zahtjeva Gospodinu. Ne bismo se ni mi smjeli ustručavati od ovakve želje i potrebe, jer ni nama vjera nije ništa manje potrebna i značajna nego što je bila njima. Moramo se potom preispitati koliko se i mi sami trudimo oko toga. Nastojimo li poput apostola uočiti važnost vjere i tražiti pomoć u onoga koji je može umnožiti? Razumijevamo li mi vjernicu uopće u čemu se sastoji bit vjere? Jesmo li ponosni na njezine domete i sadržaje, na istine koje nam osvjetljuju životni prostor i daju sigurnost tamo gdje nijedan um i nijedna znanost ne mogu doprijeti i prodrijeti svojim dokazima? Otvara li nam vjera obzorja života i raspršuje li tame neznanja koje se uvlače u dušu, um i srce? Smijemo li vjeru promatrati samo kao da se radi o administrativnoj formalnosti koju smo zadovoljili u trenutku krštenja, kako to misle mnogi kršćani, kad znamo kako ona postaje stvarna podloga života kao čin svijesti kojim se čvrsto pristaje uz Boga i njegovu prisutnost u svijetu?
Videći tolike upite, kamo sreće kad bi današnji evanđeoski tekst i u nama proizveo potrebu za čvršćom i snažnijom vjerom koju su osjetili apostoli. Kamo sreće kad bismo i mi koristili sva prikladna sredstva kojima se uvećava vjeru, a na koja je Isus za svoga djelovanja ukazao svojim učenicima. Kamo sreće kad bismo njega susretali osobno i iskreno, napose u molitvi i meditaciji, kao živoga i uskrsloga Gospodina koji je živo vrelo vjere. Kamo sreće kad bismo imali i dostatna saznanja o sadržajima svoje vjere i uvećavali ih ne prežući čitati vjerski tisak i duhovno-teološku literaturu kao izvrsna pomagala u duhovnom rastu.
Jer ako apostoli traže u Gospodina: Umnoži nam vjeru, to u nijednom slučaju ne znači: Ostavi nas u neznanju, ili pak: Umnoži nam praznovjerje. Oni, doista, ne traže da im umnoži neznanje i nerazumijevanje, nerazumnosti i nesigurnost, nego, naprotiv, traže načina dobiti nadnaravno prosvjetljenje, mnogo veće od ljudskog znanja i ljudske mudrosti. To prosvjetljenje i takvo znanje prima svaki vjernik po daru vjere utemeljenu u Isusovu objaviteljskom i spasiteljskom djelovanju. Apostoli žele ostvariti čvrst i pouzdan odnos s onim koji je bio i jest Stijena i Oslonac Izraelov, što se ne može ispraznim umovanjem, nego sinovskim pristajanjem uz njegovu riječ. Apostolski vapaj: Umnoži nam vjeru!, znači: Daj nam veće znanje od onog isključivo ljudskog! Daj nam znanje o onome što ljudsko oko ne može vidjeti i što ljudski razum sam po sebi ne može dosegnuti! To znači također: Pomozi nam uspostaviti odnos s onim s kojim čovjek sam po sebi, svojim ljudskom snagama, ne može uspostaviti pravi spasenjski odnos, ako on ne priskoči u pomoć, ako se ne objavi, ako se ne uključi u dijalog, oko on odozgor ne zahvati.
Zamolimo stoga i mi svoga Gospodina, da nam umnoži vjeru, kako bismo bili, ne samo ljudi osobitog znanja, nego, naprotiv, kao istinska djeca Božja, svjedoci njegove očinske ljubavi u svijetu!