21. nedjelja kroz godinu – A
Živimo u vremenima u kojima se primjećuje slabljenje svijesti vjernika o važnosti i značenju Crkve za svakoga od nas. Ali ne samo o značenju Crkve za vjernike, već i za cijelo društvo kao takvo, te za svakog čovjeka pojedinca. U društvu u kojemu živimo, bilo određene istine ili poluistine ili laži, bilo činjenice bilo podmetanja, a bez ispravnoga tumačenja u kontekstu u kojem ih treba tumačiti, imaju kao učinak da kod mnogih vjernika slabi svijest i ponos pripadnosti Crkvi. Osim toga, u nekim krajevima mnogi vjernici napuštaju Crkvu jer se ne slažu sa smjerom kojim ta ista Crkva brodi. Dio njih kao da samo čeka neki povod da povuče takav potez, a drugi dio to čini iz ozbiljnih duhovnih i teoloških razloga. No i tamo gdje vjernici ne napuštaju Crkvu, mnogi od njih nemaju ispravnu svijest o Crkvi kao takvoj, o Božjoj obitelji i zajednici koju je Isus osnovao da nastavi njegovo poslanje. Određeni vjernici često nauštrb Crkve izdižu pojedinoga svećenika ili biskupa, pa čak i pojedine svece i važne ljude u Crkvi, te njih promiču i podižu im popularnost smatrajući ih autentičnima i dosljednima, dok sve ostale smatraju osrednjima ili čak lošima.
Upravo zato bi današnji evanđeoski odlomak trebao biti poticaj da o svi zajedno više razmislimo o tome što je Isus htio, te kako se trebamo i sami postavljati, a isto tako i ponašati u Crkvi i prema Crvki. Iz njegovih riječi Petru sasvim je jasno koji je bio njegov cilj i namjera: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati.“ Njemu nije bio cilj izdići jednoga čovjeka iznad drugih, pogotovo što ni Petar nije bio nešto bolji od drugih, jer je i sam imao svojih propusta slabosti i nedostataka. Isus je htio osnovati Crkvu, te je u tom smislu izabrao Petra, te ga učvrstio u vjeri i spoznaji da može služiti Crkvi.
Današnji evanđeoski tekst obnavlja nam u sjećanju jedan događaj koji su evanđelisti zapisali jer je bio neobičan. Neobičan je bio utoliko što se je Gospodin Isus oglušio na izričiti zahtjev i veliku potrebu jedne žene Kanaanke samo zato jer je bila Kanaanka, a koja je molila da joj oslobodi kćer od opsjednuća. S obzirom da znamo da je on poradi toga došao na svijet da istjeruje zloduhe iz ljudi i iz svijeta, tim više čudi njegovo odupiranje kako njezinu preklinjanju, tako isto i posredovanju njegovih učenika koji su ga molili da joj udovolji jer je njezina vika bila nesnošljiva. S dva kratka odgovora obrazložio je svoj stav. Najprije je učenicima rekao da je poslan samo izgubljenim ovcama doma Izraelova, a potom je rekao ovoj ženi da ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima. No i ova žena imala je na njegove riječi odgovor koji je bio presudan da ishodi što je tražila, jer je u njoj već postojala jaka vjera u njega, u božansko obilje njegove milosti i njegovu svemoć po kojoj je znala da za njega učiniti čudo znači kao dati nekoliko mrvica hrane s obilnoga stola. Zato mu je i uzvratila: „Da, Gospodine! Ali i psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!“
Kada je svetopisac htio predočiti Božju uzvišenost i svemoć, onda ga je opisivao kao kralja koji sjedi na visokom prijestolju i koji je okrunjen i okružen slavom. To je činio služeći se slikama svoga vremena i ograničenim ljudskim predodžbama kojima je trebao izraziti povjerenu objavu, a koja ga je toliko nadilazila da ne bi mogao uvijek pronaći pravu i prikladnu riječ kojom je opisati. Gospodin je bio kralj Izraelov, ali je isto tako bio kralj nad zemljom svom koji stoluje u nebesima. No onkraj ograničenih ljudskih slika i predodžbi, ostaje uvijek istina o neizrecivome Bogu koji ima vlast i moć s kojom se ne može uspoređivati nikakva ljudska vlast i moć.
Dok danas slavimo blagdan Gospodinova preobraženja čitamo izviješće svetoga Mateja o samom događaju koji se zbio na visokoj gori koju je Isus izabrao za mjesto očitovanja svoje uzvišene slave trojici učenika. Ovu visoku goru sveti će Petar kasnije u svojoj Poslanici nazvati Svetom gorom, jer je na toj gori vidio sjaj svetosti svoga Gospodina i Učitelja. Odlazeći na goru, Isus bira trojicu učenika: Petra, Jakova i Ivana, jednako kao što bira osamu kao najprikladnije ozračje za otajstveno očitovanje za koje se spremao. No nakon što je prošao sam događaj preobraženja pred njihovim očima, i kada su se već vraćali s gore, Isus im je dao vrlo neobične upute kako se ponašati nakon ovog jedinstvenog iskustva. Štoviše, čak im je zapovjedio kako se trebaju ponašati: „Nikomu ne kazujte viđenja dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Dakle, Isus je htio da oni steknu duhovno iskustvo njegove slave, ali im je zabranio da drugima prenose to iskustvu sve dok on ne uskrsne od mrtvih. Očito je imao dobar razlog kada je samo njih trojicu izabrao za to iskustvo, a još veći razlog kada je i njima trojici zabranio da o tome govore dok ne dođe prikladno vrijeme.
U današnjem evanđelju smo čuli tri kratke prispodobe o kraljevstvu nebeskome koje Isus prispodobljuje blagu skrivenom na njivi, traganju za lijepim biserjem i mreži koja se baca u more. Iz svake od ovih prispodoba najprije je jasno da Isus naglašava da je kraljevstvo nebesko jedna vrsta bogatstva ili vrijednosti prema kojoj treba težiti. Riječ je o neupitnoj vrijednosti koju bi svatko, tko se razumije u blago i vrijednosti, htio posjedovati to jest sebi priuštiti, te je jasno zašto Isus kraljevstvo nebesku uspoređuje s blagom na njivi ili s lijepim biserjem. No s druge pak strane ostaju i neku upiti vezani uz ove prispodobe kojima se Gospodin služio u svojim poukama. Naime, iz njih bi se mogao steći dojam da je on pitanje otkrivanja i pronalaska kraljevstva nebeskoga sveo na puku slučajnost ili lutriju, to jest igru sreće. Jer kad je riječ o blagu na njivi, onda se može samo nekome posrećiti da pronađe to blago, jednako kao i trgovcu koji može nakon mnogo traženja negdje slučajno pronaći biser koji želi za sebe. No isto tako i jedan i drugi su sigurno morali napraviti mnogo pokušaja dok im se jednom nije posrećilo da pronađu ili otkriju to što su tražili. Slično tome se može reći i za mrežu koja se baca u more. Unatoč velikoj želji da dođu do obilatog ulova, ribari nikada ne znaju hoće li to tako i biti. Koliko se puta dogodi da bace uzalud, te da ništa ne ulove. Zato i treća prispodoba o kraljevstvu nebeskom kao o mreži koja ulovi mnogo raznovrsne ribe ostavlja dojam da se onome tko je došao do životnoga obilje moralo posrećiti kao što se posreći ribarima da dođe do bogatog ulova.