25. nedjelja kroz godinu – A
Bolje biti prvi u Galiji nego drugi u Rimu, poznata je Cezarova izjava koje se pomalo svaki čovjek drži u svojoj nutrini želeći se nekako pokazati pred drugima i odnijeti prevagu nad njima zauzimajući bolje mjesto ili položaj u društvu. U današnje vrijeme ovakva želja se iskazuje i u očekivanju da onaj tko je prvi i bolji od drugih, zaslužuje i bolju plaću, pa i onda kad to ne odgovara količini urađenog posla, nego jednostavno mjestu koje posjeduje, na temelju čega prima i veću nagradu, to jest plaću. Kako nekad tako i sada, u svojoj ljudskosti plaćom mjerimo svoj rad i svoje značenje u društvu među drugima. Koliko je samo onih koji se iz dana u dan bune na nepravde u društvu, na zakidanja koja se događaju u poslu, na one koji bolje prolaze a manje rade, na one koji imaju bolje radno mjesto a manju kvalifikaciju, itd… I naravno, ako se od ljudi ne može doći do potpune pravde, onda se očekuje od Boga da on ispravlja naše ljudske nepravde i rješava razmirice.
U današnjem Evanđelju uočavamo tragove takvog mentaliteta u usporedbi koju priča Isus, s time da on na vrlo provokativan način priča priču predstavljajući samoga Boga kao gospodara koji se odnosi pomalo nepravedno prema ljudima, jer plaća jednako različitu količinu posla, to jest različitu dužinu radnog vremena. I doista na prvi pogled čudno zvuči ova prispodoba, pa se treba i upitati koji je njen stvarni smisao. Je li njen smisao hraniti socijalne nepravde među ljudima, te na ovaj način dati pravo poslodavcima da zakidaju vrjednije radnike? Je li njezin smisao predstaviti i Boga kao nepravednog domaćina koji nejednak učinak plaća jednako? Ili je njezin smisao ipak negdje iznad ljudskih odnosa, shvaćanja i kategorija?
Ako i nema socijalni smisao, ova prispodoba može sigurno dati i određenu socijalnu pouku, bilo poslodavcima, bilo radnicima. Na temelju ove prispodobe ne može se nijedan poslodavac ne upitati je li pošteno platio svoje radnike i dao im dužnu plaću i na vrijeme. Ne može se ne upitati je li svojim zaposlenicima omogućio da časno i pošteno žive i uzdržavaju svoje obitelji ili ih je on zakidao i na njima se bogatio. Ne može se ne upitati je li znao biti velikodušan, i mimo službenog ugovora, prema onima koji su inače u društvu posljednji, koji se ne znaju snaći, koji ne znaju doći do prvih ili boljih mjesta, kao što su to siromasi, obitelji s više djece, samohrani roditelji…
A radnici se ne mogu ne upitati jesu li radili čestito i pošteno, dajući po savjesti najviše što su mogli, doprinoseći time razvoju i napretku cijeloga društva. Ne mogu se ne upitati jesu li radili samo da bi stekli plaću, ili da bi na istinski način i svojim radom služili Bogu i braći ljudima. Ne mogu se ne upitati jesu li radili sa zahvalnošću ili sa zavišću prema drugima i njihovim plaćam, jesu li radili samo iz prestiža, gledajući kako doći do boljeg kolača, ili su svoj rad prihvatili kao dar providnosti. Ne mogu se upitati jesu li bili zadovoljni imati ono što im je potrebno za život, ili su htjeli uvijek imati više, te tako zbog svoje gramzivosti nisu ostvarili duhovni mir i zadovoljstvo pred Bogom.
A nakon socijalne pouke, ova prispodoba nosi i svoju religioznu pouku. Ona predstavlja Boga kao dobrog domaćina koji skrbi o ljudima izlazeći na ulice i trgove da bi ih zaposlio u svome vinogradu, to jest da bi im omogućio osmišljeni i ispunjen život. On je Otac koji daje i dužnu nagradu, ali se ne ponaša poput sitničavih ljudskih gospodara ili zavidnih zaposlenika. On se ponaša velikodušno jer pozna vrijednost svakog čovjeka, bez obzira u kojem trenutku taj čovjek pronašao smisao života u gospodarevu vinogradu, ili ga ne pronašao nikako. On je dobri domaćin koji se žalosti ako je ostalo besposlenih radnika koji su ušli u noć ljudskog postojanja, a da nisu stekli potrebnu plaću koja će im omogućiti da prežive i nadiđu tu istu noć. Bog je domaćin koji zna da čovjek pred njim ne može zaslužiti onoliko koliko on može dati, te se čudi ljudskom cjepidlačenju koje ne vidi koliko je dobra primio od gospodara koje se uopće ne može mjeriti kategorijom plaće. Bog je domaćin koji ne želi da radimo iz prestiža pred drugima, nego da prednjačimo radeći za spasenje drugih, da bismo na taj način, služeći, postigli primat i nagradu koja nadmašuje ljudska poimanja i očekivanja.
Isus doista nastupa izazovno s ovom prispodobom, što mu je bio i stvarni cilj, jer nije mogao trpjeti iskrivljeni ljudski mentalitet koji je od Boga očekivao da nastupa i razmišlja kao čovjek, te da mu bude prvotna dužnost ispravljati ljudske nepravde. Njegovi sunarodnjaci nisu htjeli biti prvi u spoznaji Boga kao Oca, nisu htjeli osmisliti svoj život naviještajući njegova kraljevstvo, nego su jedino vodili računa o privilegijima i plaći za koju su bili uvjereni kako su je zaslužili, te su tako izgubili primat koji su imali po Božjem izabranju. Tako su ljudskim kategorijama pristupili božanskoj stvarnosti, te je Isus namjerno pričao ovu prispodobu, s jedne strane da bi ih isprovocirao, a s druge da bi ih poučio ispravnom pristupu božanskim datostima. Doista je besmisleno i isprazno tražiti prvenstvo među ljudima, te biti opterećeni idejom kako ga ostvariti, dok time gubimo osjećaj za sveto i božansko u svome životu, čime se srozavamo na posljednje mjesto. Umjesto da smo vođeni željom da prednjačimo u vjernosti, shvaćajući kako naša prednost i naš jedini prestiž može biti u tome da se pohvalimo koliko smo posla uradili u vinogradu Božjemu, nisko je ako usredotočujemo postojanje tražeći od Boga nagrade i priznanja na ljudski način.
Neka nas vjernike ova Gospodnja prispodoba potakne da svojim životom i radom, ne samo na radnom mjestu u društvu, nego prije svega u Božjem vinogradu, budemo drugim ljudima primjer zauzetog života i poštivanja Onoga koji nas je kao dobri Domaćin pozvao na vječnu baštinu u nebu. Amen.

Uzvišenje svetog križa
Čovjek u svojoj naravi određeni imperativ i težnju prema slavi. Želi napraviti ono što nitko prije njega nije napravio, te se tako uzvisiti postajući slavan. Na tragu takve slave su toliki pojedinci među kojima su junaci, glumci, pjevači, športaši, te mnogi drugi koji barem djelićem bića ostvaruju onu iskonsku potrebu. Međutim, i kad se uzvise koliko je najviše moguće, najviše što mogu ostvariti je da uđu u medije, ljudske priče, u Guinnessovu knjigu rekorda ili u poneku enciklopediju. Ako ih i nadživi njihova slava, uvijek je to zemaljska propadljiva slava, koja će prije ili poslije prestati i nestati. A svi koji se proslaviše na ljudski način, ostaju još uvijek daleko od ostvarenja one neprolazne slave koja je kao iskonska potreba zapisana u dubine bića.
Takva iskonska slava se ne ostvaruje ulaskom u novine ili enciklopediju, nego ulaskom u nebo; ne ostvaruje se ulaskom u povijest, nego u vječnost. Štoviše, prava slava ostvaruje se ne samo izlaskom iz povijesti i zemaljske vremenitosti, s čime se suočava svaki čovjek u trenutku smrti, nego se prava slava ostvaruje ulaskom u nebesku blaženu vječnost, što nije isto, ma koliko ljudi to držali jednim te istim mehanizmom.
Da to nije isto potvrđuju i Isusove riječi u današnjem Evanđelju koje vele da nitko nije uzišao na nebo, doli onaj koji siđe s neba, Sin Čovječji. Dakle, toliko su umrli i izišli iz ovoga života, toliki su se proslavili na zemlji na razne ljudske načine, ali nitko nije doživio nebesku proslavu. Pa i onda kad se radilo o ljudima čija je slava trajala još dugo nakon života, to im nije bila ulaznica za slavu nebesku. Ove riječi potvrđuju kako nije lagan ulazak u slavu nebesku, niti bi ga čovjek tako laganim trebao zamišljati, premda svi, snagom spontane ljudske logike držimo kako je to automatizam koji je istovjetan trenutku smrti.
Svojim govorom o Sinu Čovječjem uzdignutom na stup sramote, na stup križa, Isus progovara o ovom jedinstvenom putu uzdignuća koje se događa na vrlo proturječan način. Bio je uzdignut da na križu visi kao znak sramote i opomena svima koji ga budu promatrali, ali Bog je snagom svoje ljubavi pretvario križ u jedino sredstvo spasenja po kojem su se otvorila vrata neba. Nakon njegova uzvišenog poniženja na križu i svima koji vjeruju u njega i sjedinjuju se s njegovom osloboditeljskom žrtvom moguće je dosanjati snove spasenja.
Zato on veli da je od trenutka njegova uzdignuća na križu moguće uzići na nebo svakome tko u njega vjeruje. Uzdignuće u nebo postaje stvarno junačko djelo koje nadilazi kategorije ovoga svijeta na koje nisu pozvani oni koji su se istakli nekom ljudskom posebnošću, nego koji su primili ljubav Božju koja je došla s križa. Jer sam Isus se koristi križem, predmetom poruge i opomene, onim što je bilo najprezrenije i najodbačenije u svijetu, da uzvisi sebe, dajući onda prigodu i svakom vjerniku da ga nasljeduje držeći se takvog proturječnog uzdignuća koje u ničemu ne slijedi logiku ljudske proslave. Samo po križu se dolazi u nebo, gdje postoji zapis zlatnim slovima, ne u enciklopediji ili priručniku, nego u knjizi života.
Držimo se stoga ovog uzvišenog sredstva spasenja ne kojem je Krist Gospodin doživio poniženje da bi nas uzvisio. Držimo se uzvišenog križa Gospodinova, jer nam za put do neba treba oslonac, a on je istinska odskočna daska bez koje ne možemo u visine. Uputimo se njime, jer on je skala spasenja kojom se penjemo do svog životnog uzvišenja u vječnoj proslavi u nebu. Amen.

23. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku Isus poučava svoje učenike kako se postaviti prema bratu grješniku. Upitati nam se je li i Učitelj poput nas koji smo skloniji gledati tuđe grijehe i propuste, a zanemarivati ili previđati vlastite. A kao ljudi doista to često činimo, jer nam tuđi grijesi i prijestupi bodu oči, dok za se i svoje postupke pronalazimo riječi opravdanja i očekujemo od drugih razumijevanje. Znamo međutim da Isus na drugome mjestu poučava da ne tražimo trun u oku brata svoga, dok u svome ne vidimo gredu, iz čega je očito da pouku glede bratske opomene ne temelji na stavljanje pod povećalo tuđih grijeha niti na njihovu prokazivanju. Jer cilj nije prokazivanje grijeha nego privođenje grešnika na put obraćenja, što nije ista stvar. Tuđi grijeh možemo i trebamo prokazati s ciljem da grešnika izbavimo od robovanja zlu i grijehu.
Ukoliko grješnik nije spreman popraviti se od grijeha, pogotovo ako se radi o javnom i velikom grijehu i sablazni, onda ga, veli Isus, treba na neki način izolirati od crkvenoga zajedništva. No prije konačne kazne, Isus predviđa pedagoški postupak ukora i ukazivanja na grijeh pred vjerodostojnim svjedocima. Nitko od nas nije bez grijeha, ali ono što je prisutno kao očita zabluda, teški grijeh i povreda ljudskosti i morala trebalo bi biti i u Crkvi osuđeno na jasan i izričit način. A u posljednje vrijeme dogodilo se čak to da je Crkva u određenim slučajevima pretrpjela previše duhovne štete i gubitka ugleda u javnosti zbog kojekakvih skandala u kojima je išla štititi grješnika u svojim redovima, to jest prekrivati njegov grijeh, umjesto da se jasno distancira od takvih pojedinaca koji čine zlo, ne samo sebi nego i poslanju Isusa Krista u Crkvi.
Zato je Isus u današnjem Evanđelju vrlo jasan. Ne postavlja pitanje niti problematizira o tome što je grijeh, jer je to preočito i prejasno, te božanski objavljeno još u Starom zavjetu. Isus je potom vrlo diskretan, jer traži pedagoški prijekor koji podrazumijeva upozorenje najprije nasamo, a onda pred svjedocima. No to ne znači da je popustljiv, jer mu je jasno da se ne smije, radi dobra i pojedinaca i cijele Crkve, cijelo vrijeme progledavati kroz prste očitom kršenju morala i životu u zabludi. Zato Crkva mora plivati između dvije ekstremne struje i težnje, između prikrivanja i prokazivanja tuđih grijeha. Od nje se očekuje da prvenstveno bude mjesto pomirenja, a ne prikrivanja grijeha, ali niti javnog prokazivanja tuđih grijeha. Isto tako dok pokazuje dozu pomirljivosti prema grješniku, s druge strane postoji obveza da bude nepomirljiva prema nepokajanju i nepokajanom grešniku sve dotle dok se ne pokaje. Također je još važno znati da poslanje Crkve koje se tiče pomirenja ne ostvaruje se sudskim putem i tužbama, nego duhovnim oslobođenjem od grijeha. Njoj je dana ovlast vezivanja i odriješivanja grijeha, što joj je mnogo važnije nego da isposluje sudsku osudu grješnika, pa i onda kad bi javnost to mogla očekivati od nje. Ona je stoga dosljedna svom Učitelju koji govori o bratskoj, a ne sudskoj opomeni.
Jer, glede poimanja i odnosa prema grijehu i tuđim propustima, živimo u svijetu punom proturječja. Što se tiče upozorenja na nečiji prijestup, danas više ne postoji diskrecija na koju nas potiče Isus. Ne postoji više osobna opomena, nego mediji i javnost postaju prostor u kojem se rješavaju nesređeni računi u kojima se obračunavamo s tuđim grijesima i pogreškama, te hrane radoznalo mnoštvo gladno takvih priča. No i tada odnos je različit. One koji nam se sviđaju i koje držimo ideološki podobnima, njima sve dopuštamo i opraštamo, dok one koje držimo nepodobnima prozivamo i napadamo i za najmanju sitnicu, to jest određeno nam je tko je taj tko nam se smije, a tko ne smije sviđati. Dok mediji za korupciju, kriminal i socijalni nered prozivaju nekad i bez argumenata, dotle su skloni pravdati, štititi, a i promovirati svaki oblik spolnog nereda, osim pedofilije, kao da se radi o herojskim djelima. Po tome se vidi kako je odnekud vrlo pristrano određeno što bi trebao u javnosti biti grijeh, a što ne, ili pak što bi se smjelo zvati tim, a što nekim drugim blažim imenom.
Očito je tako da se mnogo toga pokrije kapom ili velom privatnosti u koju nitko ne smije zadirati jer na nju navodno pojedinac ima pravo. Primjeri takvih stavova su u današnje vrijeme česti. Koliko je samo političara i osoba iz javnog života koji se u javnosti deklariraju kršćanima, a u stvari podržavaju nekršćanske ideje i stavove poput abortusa ili istospolnih brakova. Ne samo što griješe, nego što polažu i pravo na takav pristup, što je nedopustivo. Ima onih koji odriču pravo Crkvi da se uopće izjasni o njihovu grijehu, jer su oni sebi dostatni, te sebi uzimaju pravo misliti što ih volja, ponašati se kako im drago, te ujedno polažu pravo biti vjernici.
Međutim, to je za Isusa nespojivo. Naš zemaljski život neraskidivo vezan s nebeskim, te nije indiferentno hodimo li pravim putem i privodimo li druge da i oni njime hode. Vrlo je bitan naš bratski primjer, te u duhu toga vrijedi Isusov nauk o bratskoj opomeni. Ne potiče Isus na bratsku opomenu radi toga što od nas očekuje da progonimo svoju braću, nega zato što zna da je brat brat tek onda kad je s Bogom izmiren, to jest kad je slobodan od grijeha. Ne govori Isus to iz puritanskih razloga ili što bi od nas očekivao da budemo puritanci, nego radi toga što samo onaj tko je čist od grijeha može sjesti za Očev stol, što je stvarni smisao života. Zato je potrebno u vlastitoj skromnosti, svjesni i svojih slabosti i grijeha, pristupiti svakom svom bratu grešniku, te mu omogućiti da se izmiri s Bogom, da traži oproštenje grijeha i oslobođenje od slabosti i napasti, jer smisao bratske opomene je u skrbi o tuđem spasenju, a ne u dokazivanju vlastite bezgrešnosti. Neka nas Kristova riječ potakne da odgovorno i zauzeto skrbimo i oko svoga i oko tuđeg spasenja opominjući, upozoravajući i svjedočeći put izmirenja s Bogom.

21. nedjelja kroz godinu – A
Proživjeti život uronjen u mnoštvo ljudskih dvojbi i problema, bez jasne svijesti o tome koji je cilj i smisao života, koji je poziv i poslanje, čovjeku bi bilo vrlo oskudno i nedostatno. Nedostajalo bi upravo ono što cijelom postojanju daje draž, ljepotu i ispunjenje. Proživjeti život poistovjećujući njegov cilj i smisao s ciljem i smislom tvarnoga svijeta, bilo bi prilično nerazumno i nerazborito. A da bismo upoznali sebe, svoj poziv i poslanje, nedovoljno je spoznati samo stvoreni svijet. Značilo bi odreći se najboljeg dijela sebe. Zato je istina da tek shvaćajući Onoga tko je uzrok i cilj svega stvorenoga, možemo spoznati i svoj poziv i poslanje. A činjenica je da ima mnoštvo ljudi, među njima i vjernika, koji još uvijek nisu razumjeli svoj poziv i prihvatili božansko poslanje u svijetu.
A kako bi trebalo biti glede toga, opisano je u događaju iz današnjeg Evanđelja. Isus najprije traži od učenika da se izjasne o tome tko je on, što ne čini radi sebe, već radi njih, jer on za se zna da je istinska objava Božjega lica, otisak slave i bića Očeva. Samo iz točne spoznaje Isusove osobnosti može proizići i točna svijest i odgovornost prema samome sebi, te prema svijetu i čovjeku. Dok ljudi govore o Isusu da je prorok ili drže da je neka druga velika i značajna osoba iz povijesti Izraelove, pred njim i apostoli mogu imati samo površna zemaljska mesijanska iščekivanja. U trenutku kad Petar ispovijeda Isusa Sinom Božjim, otvaraju se prava vrata spoznaje i Oca nebeskoga. Petrova izjava je toliko velika, značajna i nadnaravna stvarnost da Isus jasno veli da čovjek bez Božjeg nadahnuća nije mogao doći do takve spoznaje.
Nakon što Petar pokazuje da je bio otvoren Duhu Božjemu za ovaj prvi korak, Isus otkriva svoj plan s njime, koji je u stvari Božji plan s ljudima. Ne samo da čovjek želi doći do Boga, nego je mnogo važnija činjenica da Bog želi doći do čovjeka. Jer ako Bog ne dođe do čovjeka, uzaludan je, ili u najmanju ruku nedovoljan, svaki čovjekov pokušaj da dođe do Boga. A da bi Bog došao do čovjeka i da bi na zemlji ostvario svoje kraljevstvo, da bi čovjeka obasuo svojom slavom, potrebna mu je ljudska suradnja. Ne radi toga što bi bila neophodna ili što on ne bi mogao učiniti da bude i drukčije, nego što on ne želi bez ljudske suradnje. Potrebno mu je neko uporište na koje se može osloniti na zemlji, da bi uspio u svom naumu. Pravo uporište je bilo čovještvo njegova Sina Isusa, ali je osim njega bilo potrebno pronaći i druge uporišne točke na koje će on osloniti svoje poslanje. Takve uporišne točke traži u ljudima, želeći da svaki čovjek dođe do spoznanja istine, ali svaki čovjek ne prihvaća lako i ne podlaže se Božjem planu. Onaj tko želi biti uporište Božjoj prisutnosti na zemlji, mora najprije spoznati božansku trojstvenu bit, mora upoznati Oca i Sina i Duha Svetoga, mora poput Petra primiti Očevu objavu, da bi potom i sam znao što mu je činiti i na koji način se pred Bogom postaviti. Samo takav čovjek može spoznati Isusovo mesijanstvo u njegovim spasenjskim dimenzijama, a ne samo u društveno-političkim, kao što se dogodilo i apostolima dok nisu upoznali snagu Kristova uskrsnuća. Premda su hodili za Isusom, bili su nesvjesni svoga poziva sve dok se nisu odrekli svoga mišljenja o njemu i mišljenja ljudi. Tek kad su prihvatili nadahnuće i svjedočanstvo koje je o njemu dao Otac nebeski, što se dogodilo snagom njegova uskrsnuća, postali su sposobni prihvatiti Božju objavu u povijesti odvažno je svjedočeći svakom čovjeku.
Petrova ispovijest bila je tek prvi značajni ljudski korak koji je Bogu omogućio ostvariti svoje kraljevstvo – Crkvu na zemlji. Vjerojatno se i Petar čudio snazi i sadržaju izgovorenih riječi, jer takve riječi čovjek ne izgovara sam od sebe, budući da nisu uobičajene, nego nadahnute. A kako je bio spreman čuti nadahnuće Očevo glede Isusa Sina Božjega, tako je imao čast iz Isusovih usta čuti Božji milosni plan o čovjeku, te spoznati vlastito poslanje kao stijene na kojoj počiva Crkva i ključara Kraljevstva nebeskoga. Zbog otvorenosti Očevu nadahnuću, Isus mu iskazuje povjerenje postavljajući ga čvrstim i nesavladivim Božjim uporištem u svijetu i vremenu, stijeni koju ni vrata paklena ne će nadvladati, premda je sotoni upravo trn u oku toliko Božje povjerenje i oslonac na čovjeka.
Ono što je doživio Petar, vrijedi i za svakoga vjernika. Otac nebeski od svakog od nas očekuje da budemo njegovo uporište u svijetu, istinska stijena vjere, ugrađena u zdanje Crkve kojoj je Petar prvi oslonac. A to se može samo postojanim i nadahnutim shvaćanjem Isusova božanstva, te otvorenošću njegovoj snazi i riječi, da bismo u svjetlu te spoznaje otkrili svoj stvarni identitet i stekli svijest o poslanju, točnije da bismo dopustili Bogu da nam uputi poziv i otkrije poslanje. Neka nas Petrov primjer pouči i potakne da podmetnemo svoja leđa božanskim nadahnućima, da primimo spasonosne objave Božje i obećanja vjere predostojna koja daju ovom životu stabilnost, te nas vode u život vječni. Amen.

Kako bi se zaštitili od posljedica
nagle i prejake struje,
koja najčešće nastaje
udarom munje ili kratkim spojem,
ljudi svoja zdanja i postrojenja
zaštićuju sustavom uzemljenja.
Uzemljenje se stvara
izravnim spajanjem vodiča i zemlje,
tako da zemlja ‘usiše’ i poništi
provedeni visoki napon
izjednačujući ga svom naponu.

Takvo uzemljenje
na spas ljudskoga roda
bio je i Gospodin Isus
koji je izložio svoj život
kako bi ‘uzemljio’
sve štetne sile zla.
Prihvatio je svojim tijelom
biti vodič koji privlači
razornu moć zlokobnih sila
koje su se obrušile na ljudski rod.
Tako je on svojom mukom
prihvatio udar zlog naboja,
a svojom smrću ga je odveo
u podzemlje, u svoj grob.
On je potom slavno ustao
dok je zlo ostale
pod zemljom ‘uzemljeno’,
neutralizirano i pokopano.

U novije doba se uspijeva
suvremenom tehnologijom stvoriti
trodimenzionalne filmove i slike.
Njihova posebnost je u tome
što na dvodimenzionalnom platnu ili ekranu
stvaraju privid i one treće dimenzije,
tako da se stječe dojam dubine,
premda se radi o ravnoj plohi.
I dok se ljudi dive moći tehnologije,
najčešće zaboravljaju da je i život
višedimenzionalna datost,
te zaboravljaju ili odbijaju živjeti
u svim njegovim dimenzijama.
Upravo nemarom prema vjeri
žive na plohi površnosti
odbacujući dimenziju dubine
za koju su stvoreni.
Upravo nju nam je dobri Bog
na poseban način utisnuo
uskrsnućem svoga Sina,
da ne budemo nemoćno roblje
pritisnuto zemaljskom spljoštenošću,
nego slobodna i ljubljena djeca
uzdignuta u novu dimenziju postojanja.

Osmoza je vrlo specifičan proces
ili sposobnost miješanja otopina
kroz polupropusnu membranu.
Ali otopine mogu prodirati
samo jedne strane na drugu,
dok se ne izjednači gustoća,
ali to nije slučaj i obrnuto.
Na svojevrsnom principu osmoze
Gospodin je zamislio svoju Crkvu.
Dao joj je zadaću da ide u svijet,
da prodorno naviješta istinu
i da mu udahnjuje Duha Svetoga.
S druge pak strane je htio
da ona bude nepropusna
za štetni utjecaj svijeta
i svjetovnog mentaliteta
na jasnoću spasenjske svijesti
i snagu božanskog žara.

U suvremenom svijetu
velike tjelesne pretilosti,
postoji i suprotna reakcija
na pretjerano gomilanje
viškova hrane u organizmu.
U čovjeku postoje apetiti
koje bi htio hranom zasititi,
no upravo time izaziva samo
suprotnu i štetnu pojavu.
Zato mnoge osobe,
misleći da su predebele,
sustavno se odbijaju hraniti,
obolijevajući od bolesti
zvane anoreksija.
Slično tome postoji
i duhovno oboljenje
kad čovjek odbija
hranu iz Očeve ruke.
Toj duhovnoj anoreksiji
podložan je svaki čovjek
uvjeren u duhovnu snagu
na tragu svoga ljudskog iskustva.
Smatrajući suvišnim
kruh i vino s Božjeg stola
ostaje bez bitnih sastojaka,
žrtva vlastite nedostatnosti.
A odbijajući nebesku ‘prehranu’,
jedinu u stanju nasititi
ljudsku glad za smislom,
dovodi sebe na rub smrti.
Čudan je rizik u koji ulazi,
a dovoljno je samo otvoriti ruku
i primiti jelo besmrtnosti.

Suvremena znanost
temelji svoje tumačenje
o nastanku svijeta
na teoriji velikog praska.
Svemir je se, naime,
počeo širiti iz točke
neizmjerne gustoće,
te nastavlja još uvijek svoj hod.

Ako je Gospodin i Stvoritelj
na taj način stvorio svijet,
onda ga je na identičan način
obnovio novim stvaranjem.
U Gospodinovu grobu
u uskrsno jutro
dogodio se veliki prasak života,
koji se još uvijek širi
i zahvaća cijeli svemir.
Oni koji ga razapeše mišljahu
kako se radi o točci tame i smrti,
ali je u Kristovu tijelu bila sakupljena
sva energija božanskog života
spremna za novi početak.
Tako je iz njega buknuo novi život
što svojim čudesnim sjajem
preporađa svako biće
čineći ga sastavnim dijelom
novog uskrsnog svemira.

Uslijed suženja ili začepljenja
koronarne arterije,
kad srce ne dobiva
dovoljnu količinu kisika
i hranjivih tvari,
liječnici pribjegavaju
zahvatu premošćenja
prije nego dođe
do kobnih posljedica
odumiranja srčanog mišića.

No ova medicinska tehnika
nije bila nepoznata
vrhovnom Liječniku ljudskoga roda.
Jer kad se je čovjeku
srce začepilo salom grijeha,
te više do njega nije stizao
redovitim ljudskim putem
kisik Božjeg Duha,
niti hranjivi sastojci njegova života,
on je izvršio isti zahvat.
Njegov Sin – Srce božanskog života,
ugradio je svetim križem
veliku premosnicu
spojivši srce čovjeka
izravno na svoje.
Sada ponovno ono ljudsko,
upokojeno i opskrbljeno
sastojcima života vječnoga,
kuca u ritmu božanskoga,
sukladno iskonskom Božjem planu.