Sveta obitelj Isusa, Marije i Josipa
Dok u Božićnoj osmini Crkva razmatra otajstvo utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, izdvaja i jedan dan kako bi slavila blagdan Svete obitelji Isusa, Marije i Josipa, ističući tako koliko joj je stalo di ljudske obitelji i do njezina zdravog života. Štoviše, ustrajno naglašava kako ljudska obitelj ima svoj uzor u Svetoj obitelji koja ima izovor u nebeskoj ‘obitelji’ Presvetoga Trojstva. Po tome Sveta obitelj postaje model i nadahnuće oblikovanja kako u cjelini obiteljskoga života, tako i u pojedinim životnim sadržajima koji se tiču same obitelji. A o Svetoj obitelji i njihovu životu učimo najbolje iz evanđeoskih događaja koje su nam zapisali Evanđelisti opisujući povijest spasenja, dok iz cjeline svetopisamskog nauka učimo i uočavamo koji je bio Božji plan kada je stvarao čovjeka i određujući da mu obitelj bude vjerodostojno mjesto življenja. Štoviše, i u samom Evanđelju vidimo da Bog skrbi o Svetoj obitelji na vrlo konkretan način dajući svetome Josipu jasne i neprocjenjivo važne upute u konkretnim situacijama. Doista, da je se Sveta obitelj našla u pogibelji, Josipu je to dojavio anđeo Gospodnji, koji mu je ujedno rekao što mu je činiti: „Ustani, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.“
Josip štiti dijete i majku njegovu
Anđelova uputa Josipu je više nego jasna. Josip treba uzeti u svoju zaštitu Isusa i Mariju, te sve učiniti da izbjegnu pogibelj koja se nadvila nad dijete Isusa. I Josip to revno i odgovorno čini slušajući anđelove upute i razmišljajući o Božjem planu kojemu postaje suradnikom izlažući i samoga sebe za Isusa i Mariju. Isto vrijedi i kada se treba vratiti iz Egipta, Josip će pratiti upute, no i sam će razmišljati i paziti da dijete bude potpuno sigurno i zaštićeno.
Dok smo u liturgiji Božićne noći slavili Božji silazak među ljude i njegove sveto rođenje, danas nas Božja riječ poziva da još dublje i iz nove perspektive razmišljamo o Božićnom otajstvu. Nakon početnog trenutka djetinje radosti pred božanskim Djetetom, pred Sinom Božjim koji je postao i pravi čovjek u krilu Presvete Djevice, danas je trenutak za novi korak. Danas je trenutak za dublje promišljanje i za nove upite, danas je prigoda za daljnji hod u slavlju božićnoga otajstva. Sin Božji je došao među nas ne samo radi toga da on postane čovjekom, već da nas učini djecom Božjom. No i osim toga ne možemo se zadovoljiti samo tom činjenicom da smo se po njegovu rođenju rodili i mi za novi život, već da hoće da rastemo pred Bogom kao djeca njegova. Želja mu je da idemo korak dalje i da se učimo hoditi ovim svijetom kao njegova djeca svjedočeći milosno obilje koje nam je priskrbila njegova dobrota.
U ovoj svetoj noći osjeća se kao neka napetost i neizvjesnost poradi toga što su ćuti ispunjenje nečega čemu je ljudski rod i svaki čovjek u dubini bića težio. Jer otajstvo rođenja Sina Božjega koje slavimo u ovoj svetoj noći, otajstvo je koje je toliko očekivano. Jer nema toga tko ne ćuti potrebu za Bogom u svome životu, pa i onaj tko od njega bježi ili mu se suprotstavlja. Jer i onaj tko u tami hodi, upravo on želi svjetlo, a onaj tko se smrzava u studeni ljudske hladnoće, želi toplinu kojom će dušu ogrijati, a onaj tko se zamorio hoda pod bremenom nevolja, želi odmora i onaj tko se izmučio u ropstvu želi oslobođenje. Ako itko žeđa za spasenjem i spasiteljem, onaj je tko je postao žrtvom grijeha. Doista, nitko ne želi život toliko kao onaj komu se smrt približila, pa se želi izvući iz njezina zagrljaja i nitko svjetlo kao onaj tko je u tami, niti itko slobodu kao onaj tko je u ropstvu.
U postupnom hodu kroz liturgiju došašća i Božju riječ koja nas je približavala otajstvu utjelovljenja i rođenja Sina Božjega, došli smo do 4. nedjelje došašća koja predstavlja posljednji veliki korak priprave za svetkovinu rođenja Sina Božjega. Kao ključna osoba koju nam današnje bogoštovlje nudi za razmišljanje, iz tišine i skromnosti izranja sveti Josip, zaručnik i muž presvete Djevice Marije. No osim što je bio čovjek u svetom zajedništvu s Marijom, njegova svetost je došla bila na kušnju, te ju je morao pokazati u vrlo konkretnim i jako zahtjevnim stvarima. Taj trenutak kušnje bio je onaj kada je otkrio da je njegova zaručnica Marija trudna, te je trebao nadići sve bolne osjećaje koji su pratili tu spoznaju. Štoviše, morao je zatomiti i moguću vlastitu povrijeđenost, jer je njega taj događaj sigurno morao povrijediti do srži.
Nakon što je poruka prve nedjelje došašća bio poziv na budnost, a druge nedjelje da se u korijenu sasiječe sve zlo koje se čini, ova treća nedjelja se logički naslanja na prethodne poruke te ide korak dalje. Kao što je sasvim logično, nije dostatno samo probuditi se i odbaciti od sebe zlo, već je neophodno biti izgrađen u dobru, to jest duhovno izgraditi čvrst karakter i osobni identitet. Primjer takve duhovne izgradnje je osoba Ivana Krstitelja. On je bio osoba izgrađena karakter i osobite čvrstoće u Bogu i vjernosti njemu, njegovoj riječi i odredbama. To se razaznaje iz Isusovih riječi u trenutku kada Gospodin izgovara svoj sud o Ivanu: „Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka.“
Ako pred Bogom ima neka kategorija ljudi koja se u sebi osjećaju posebno loše, onda su to grešnici. To su ljudi koji su postalo žrtvama i robovima grijeha, te ih počesto prati osjećaj potištenosti, odbačenosti i nezadovoljstva. Teško ih je utješiti jer se osjećaju nesretnima, te je opasnost da njihovo stanje ne prijeđe u beznađe i očaj, jer sami po sebi nemaju snage izvući se iz grijeha, a nemaju uvijek prikladnu pomoć pri ruci. Kao što je bilo nekada u Gospodinovo doba, njih se gura na rub i unaprijed osuđuje i etiketira kao zle i izopačene, a da im se nije pokušalo pomoći. Znalo se dogoditi da budu u neznanju i nemoći, a ljudi su od njih okretali glavu i okretali im leđa, umjesto da im pomognu da se pridignu i da zamole oproštenje, te tako dođu do željenoga mira i spasenja.
Riječ Božja koju čitamo danas na poseban način je usredotočena na potrebu obraćenja i iskrenog života pred Gospodinom. Središnju poruku prenosi sveti Ivan Krstitelj u svom propovijedanju s pozivom na obraćenje svega puka Božjega: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko.“ No propovijedajući obraćenje, sveti Ivan je uputio vrlo oštre prijekore farizejima koji su došli primiti njegovo krštenje, ali nisu ozbiljno računali s obraćenjem. Zato ih oštro kori vrlo prijetećim riječima: „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenje. (…) Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.“ Ivan njima predbacuje, dakle, neplodnost, to jest neplodnu duhovnost i sterilan vjerski stav pred Bogom. Ne drži ih dovoljno iskrenima, niti njihov ponašanje drži ozbiljnim duhovnim stavom, već samo prividom, te im zbog toga i prijeti ‘sjekirom’.